• Radionica VII: "Religious Education and the view of the "Others" in Southeast Europe" (Solun, 11.-12. ožujka 2001.)

Rasprave tijekom tih radionica pokazale su da sudionici dijele nezadovoljstvo nacinom na koji se povijest poucava u njihovim zemljama. Jedan je od opcih zakljucaka svih radionica da se školska povijest na ovim prostorima cesto mijenjala u skladu sa željama i potrebama vladajucih režima s ciljem opravdavanja njihove politike, dok su udžbenici služili kao sredstvo za prenošenje ideologija i agresivnog nacionalizma te bili optereceni dnevno-politickim temama. Nacin poucavanja povijesti i dalje je tradicionalan, dok se od ucenika cesto traži jedino memoriranje velikog broja (nepotrebnih) cinjenica, a premalo se pažnje posvecuje razvoju njihovih stavova, sposobnosti i interesa. Stoga je mnogim ucenicima povijest dosadan, težak i neomiljen predmet, te u današnjim okolnostima cesto ima manji utjecaj na izgradnju njihovih svjetonazora u odnosu na medije i obiteljsku tradiciju. Zato se ne smije zanemariti mogucnost da bi revidirani planovi i programi i drugaciji udžbenici mogli imati znacajan i konstruktivni utjecaj na javno mišljenje, a školska povijest važnu ulogu u razvoju obrazovanja za mir, medunarodno i medukulturno razumijevanje i suradnju u regiji. Pritom bi dobar udžbenik povijesti trebao biti izvor znanja i vještina koji ce ucenicima omoguciti da sami dodu do svog neovisnog izbora izmedu alternativnih pogleda i vrijednosti.

Nastavni planovi i udžbenici povijesti još uvijek su optereceni politickom poviješcu, etnocentricnim pristupom (koji doduše nije karakteristican samo za ovu regiju, vec je prisutan u vecini europskih država), negativnim stereotipima u prikazivanju drugih i stavljanjem težišta na povijest medusobnih sukoba. Nacionalna povijest dominira u vecini nastavnih planova i programa i udžbenika: tako se u Rumunjskoj i Grckoj u nekim razredima poucava iskljucivo nacionalna a u nekima iskljucivo opca povijest, dok npr. u Turskoj, Makedoniji i Jugoslaviji nacionalna povijest je dominantna u svim razredima u odnosu na opcu (iznad 75%). Hrvatska je pritom, sa oko 50% nacionalne povijesti u udžbenicima i nastavnim planovima i programima, negdje u sredini, dok je u Sloveniji nacionalna povijest u udžbenicima zastupljena s oko 30%. U prikazu nacionalne povijesti cesto prevladava slika vlastitog naroda kao žrtve drugih, dok se najviše pažnje posvecuje politickoj povijesti, a najmanje se govori o svakodnevnom životu ljudi u prošlim vremenima. Pritom se nacionalna država prikazuje kao krajnji cilj povijesnog razvoja koji je postignut kroz borbu, rat i žrtve. Iako unutar nacionalne povijesti ucenici dobivaju i prilican broj informacija o susjednim narodima, cesto su u njihovu opisu prisutni stereotipi i predrasude. Stoga se može reci da nastavi povijesti na ovim prostorima definitivno nedostaje, kako je to opisao jedan od sudionika radionica, "optimizam i smisao za humor" te nije neobicno da je za mnoge ucenike povijest jedan od najneomiljenijih predmeta.

Stoga su sudionici ovih radionica naglasili potrebu promjene metoda poucavanja povijesti, pri cemu bi se podjednaka važnost pridavala i stjecanju znanja i razvoju ucenickih stavova i umijeca. Kao jedan od mogucih izlaza iz ovakve situacije, sudionici radionica predložili su reviziju nastavnih planova i programa tako da u njima u znatno vecoj mjeri budu zastupljeni kulturna povijest i sadržaji iz svakodnevnog života u prošlosti kojima se može izbjeci stavljanje naglaska na medusobne sukobe. No, s obzirom da je povijest ove regije prilicno opterecena konfliktima, njih je nemoguce posve izbjeci i pritom istovremeno poštivati povijesnu istinu. Stoga bi u udžbenicima, kad je rijec o takvim kontroverznim i osjetljivim problemima, trebalo promijeniti pristup i iskljuciti autoritarni nacin prikazivanja prošlosti u kojem je moguc samo jedan i jedini prikaz dogadaja. Umjesto toga, ucenicima treba predociti postojanje razlicitih mišljenja o pojedinim povijesnim temama i problemima te nauciti ih kako da na temelju raznovrsnih povijesnih izvora prosuduju dogadaje i povijesne licnosti i tako razvijaju vlastite stavove i kriticko mišljenje. Takva praksa vec postoji u mnogim zapadnoeuropskim udžbenicima.

Jedna od tema o kojoj se raspravljalo na ovim radionicama bila je i udžbenicka produkcija u zemljama sudionicama radionica. Dobar dio zemalja vec neko vrijeme ima alternativne i paralelne udžbenike, dok u nekima postoje i alternativni planovi i programi. S druge strane, u Grckoj, Jugoslaviji i Turskoj postoji u svakom razredu samo jedan službeni udžbenik koji odobrava ministarstvo prosvjete, dok se u Makedoniji alternativni udžbenici tek pocinju uvoditi. Iako je uvodenje alternativnih i paralelnih udžbenika u nekim zemljama (npr. Rumunjskoj) izazvalo prilicno polemika, na kraju su se ipak pokazali kao korak naprijed, jer unatoc jedinstvenom nastavnom planu i programu cesto donose drugacije pristupe obradi propisanih sadržaja i suvremeniji pogled na povijesna zbivanja.

Medutim, neki primjeri koje su sudionici radionica iznijeli o svojim obrazovnim sustavima pokazali su da je ponekad lakše promijeniti nastavne planove i udžbenike nego nacin na koji su ucitelji navikli poducavati povijest. Ilustrativan je slovenski primjer: u zadnjih deset godina, autori nastavnih planova i programa mogli su nesmetano razvijati planove i udžbenike bez uplitanja i utjecaja politike, te su stoga slovenski udžbenici i planovi najsuvremeniji i najrazvijeniji u odnosu na ostale države nastale na podrucju bivše Jugoslavije. Medutim, nastavnici koji su navikli na tradicionalne oblike poucavanja teško se prilagodavaju promjenama i ponekad pružaju otpor novoj situaciji. Stoga je tijekom radionica u više navrata istaknuto da iskljucivo promjene udžbenika nece biti dovoljne, vec da rad treba usmjeriti na više razina: treba rašcistiti niz problema na akademskoj razini, u nastavne planove i programe i udžbenike unijeti uravnoteženiju sliku ljudi i dogadaja, te povesti brigu o izobrazbi buducih nastavnika povijesti na sveucilištima i o permanentnom obrazovanju i usavršavanju postojecih nastavnika. No, prije svega treba razviti strucno usavršavanje nastavnika povijesti, jer ako oni nisu spremni promijeniti nacin na koji poucavaju, najbolji programi i udžbenici bit ce beskorisni.