States and Regions

Transregional Projects

• Albania
  
• Bosnia and Hercegovina
  
• Bulgaria
  
• Croatia
  
• Cyprus
  
• Greece
  
• Hungary
  
• FYRoMacedonia
  
• Moldova
  
• Romania
  
• Slovenia
  
• Turkey
  
• Yugoslavia
        Kosovo
        Montenegro
        Serbia

(return to home page)

Snjezana Koren
Southeast European Joint History Project

“Southeast European Joint History Project” pokrenut je 1997. godine od strane Centra da demokraciju i pomirenje u Jugoistocnoj Europi (Center for Democracy and Reconciliation in Southeast Europe) iz Soluna (www.cdsee.org). Joint History Project pokrenuo je diskusiju o interpretacijama pojedinih povijesnih dogadjaja s ciljem stvaranja mreze znanstvenika koji bi cinili protutezu povijesti opterecenoj nacionalnim ideologijama i evaluirali udzbenike povijesti koji se trenutacno koriste u skolama.

Dio su projekta i regionalne radionice koje su u razdoblju od prosinca 1999. do ozujka 2001. pod supervizijom Odbora za udzbenike (Textbook Committee) ispitivale udzbenike povijesti i ostala obrazovna sredstva te metode poucavanja s ciljem prijedloga njihove revizije. Radionice su se bavile prakticnim problemima nastave povijesti u osnovnim i srednjim skolama te nastojale analizirati kako se pojedina osjetljiva i kontroverzna pitanja poucavaju u nastavi povijesti zemalja Jugoistocne Europe. Sudionici tih radionica bili su znanstvenici i nastavnici povijesti iz Albanije, Bosne i Hercegovine, Bugarske, Cipra, Grcke, Hrvatske, Madjarske, Makedonije, Rumunjske, Savezne Republike Jugoslavije, Slovenije i Turske.

U sklopu projekta Teaching sensitive and controversial issues in the history of South-East Europe, Odbor za udzbenike je od prosinca 1999. do ozujka 2001. organizirao slijedece radionice:

§         Radionica I: “The Hungarian Legacy in Southeast Europe” (Budimpesta, 17.-18. prosinca 1999.)

§         Radionica II: “Teaching Cyprus: in search of tolerance and understanding” (Pyla, Cipar, 28.-29. veljace 2000.)

§         Radionica III: “The Macedonian Identity: complimentarities, conflicts, denials” (Skopje, 16.-18. travnja 2000.)

§         Radionica IV: “Albanians and their Neighbors” (Atena, 15.-16. lipnja 2000.)

§         Radionica V: “Greeks and Turks: the Janus of a Common History” i “The Balkan Empires: common heritage, different heirs” (Istanbul, 20-23 rujna 2000.)

§         Radionica VI: “Yugoslavia: a look in the broken mirror – Who is the “Other”?” (Ljubljana 2.-5. studeni 2000.)

§         Radionica VII: “Religious Education and the view of the “Others” in Southeast Europe” (Solun, 11.-12. ozujka 2001.)

Rasprave tijekom tih radionica pokazale su da sudionici dijele nezadovoljstvo nacinom na koji se povijest poucava u njihovim zemljama. Jedan je od opcih zakljucaka svih radionica da se skolska povijest na ovim prostorima cesto mijenjala u skladu sa zeljama i potrebama vladajucih rezima s ciljem opravdavanja njihove politike, dok su udzbenici sluzili kao sredstvo za prenosenje ideologija i agresivnog nacionalizma te bili optereceni dnevno-politickim temama. Nacin poucavanja povijesti i dalje je tradicionalan, dok se od ucenika cesto trazi jedino memoriranje velikog broja (nepotrebnih) cinjenica, a premalo se paznje posvecuje razvoju njihovih stavova, sposobnosti i interesa. Stoga je mnogim ucenicima povijest dosadan, tezak i neomiljen predmet, te u danasnjim okolnostima cesto ima manji utjecaj na izgradnju njihovih svjetonazora u odnosu na medije i obiteljsku tradiciju. Zato se ne smije zanemariti mogucnost da bi revidirani planovi i programi i drugaciji udzbenici mogli imati znacajan i konstruktivni utjecaj na javno misljenje, a skolska povijest vaznu ulogu u razvoju obrazovanja za mir, medjunarodno i medjukulturno razumijevanje i suradnju u regiji. Pritom bi dobar udzbenik povijesti trebao biti izvor znanja i vjestina koji ce ucenicima omoguciti da sami dodju do svog neovisnog izbora izmedju alternativnih pogleda i vrijednosti.

Nastavni planovi i udzbenici povijesti jos uvijek su optereceni politickom povijescu, etnocentricnim pristupom (koji doduse nije karakteristican samo za ovu regiju, vec je prisutan u vecini europskih drzava), negativnim stereotipima u prikazivanju drugih i stavljanjem tezista na povijest medjusobnih sukoba. Nacionalna povijest dominira u vecini nastavnih planova i programa i udzbenika: tako se u Rumunjskoj i Grckoj u nekim razredima poucava iskljucivo nacionalna a u nekima iskljucivo opca povijest, dok npr. u Turskoj, Makedoniji i Jugoslaviji nacionalna povijest je dominantna u svim razredima u odnosu na opcu (iznad 75%). Hrvatska je pritom, sa oko 50% nacionalne povijesti u udzbenicima i nastavnim planovima i programima, negdje u sredini, dok je u Sloveniji nacionalna povijest u udzbenicima zastupljena s oko 30%. U prikazu nacionalne povijesti cesto prevladava slika vlastitog naroda kao zrtve drugih, dok se najvise paznje posvecuje politickoj povijesti, a najmanje se govori o svakodnevnom zivotu ljudi u proslim vremenima. Pritom se nacionalna drzava prikazuje kao krajnji cilj povijesnog razvoja koji je postignut kroz borbu, rat i zrtve. Iako unutar nacionalne povijesti ucenici dobivaju i prilican broj informacija o susjednim narodima, cesto su u njihovu opisu prisutni stereotipi i predrasude. Stoga se moze reci da nastavi povijesti na ovim prostorima definitivno nedostaje, kako je to opisao jedan od sudionika radionica, “optimizam i smisao za humor” te nije neobicno da je za mnoge ucenike povijest jedan od najneomiljenijih predmeta.

Stoga su sudionici ovih radionica naglasili potrebu promjene metoda poucavanja povijesti, pri cemu bi se podjednaka vaznost pridavala i stjecanju znanja i razvoju ucenickih stavova i umijeca. Kao jedan od mogucih izlaza iz ovakve situacije, sudionici radionica predlozili su reviziju nastavnih planova i programa tako da u njima u znatno vecoj mjeri budu zastupljeni kulturna povijest i sadrzaji iz svakodnevnog zivota u proslosti kojima se moze izbjeci stavljanje naglaska na medjusobne sukobe. No, s obzirom da je povijest ove regije prilicno opterecena konfliktima, njih je nemoguce posve izbjeci i pritom istovremeno postivati povijesnu istinu. Stoga bi u udzbenicima, kad je rijec o takvim kontroverznim i osjetljivim problemima, trebalo promijeniti pristup i iskljuciti autoritarni nacin prikazivanja proslosti u kojem je moguc samo jedan i jedini prikaz dogadjaja. Umjesto toga, ucenicima treba predociti postojanje razlicitih misljenja o pojedinim povijesnim temama i problemima te nauciti ih kako da na temelju raznovrsnih povijesnih izvora prosudjuju dogadjaje i povijesne licnosti i tako razvijaju vlastite stavove i kriticko misljenje. Takva praksa vec postoji u mnogim zapadnoeuropskim udzbenicima.

Jedna od tema o kojoj se raspravljalo na ovim radionicama bila je i udzbenicka produkcija u zemljama sudionicama radionica. Dobar dio zemalja vec neko vrijeme ima alternativne i paralelne udzbenike, dok u nekima postoje i alternativni planovi i programi. S druge strane, u Grckoj, Jugoslaviji i Turskoj postoji u svakom razredu samo jedan sluzbeni udzbenik koji odobrava ministarstvo prosvjete, dok se u Makedoniji alternativni udzbenici tek pocinju uvoditi. Iako je uvodjenje alternativnih i paralelnih udzbenika u nekim zemljama (npr. Rumunjskoj) izazvalo prilicno polemika, na kraju su se ipak pokazali kao korak naprijed, jer unatoc jedinstvenom nastavnom planu i programu cesto donose drugacije pristupe obradi propisanih sadrzaja i suvremeniji pogled na povijesna zbivanja.

Medjutim, neki primjeri koje su sudionici radionica iznijeli o svojim obrazovnim sustavima pokazali su da je ponekad lakse promijeniti nastavne planove i udzbenike nego nacin na koji su ucitelji navikli poducavati povijest. Ilustrativan je slovenski primjer: u zadnjih deset godina, autori nastavnih planova i programa mogli su nesmetano razvijati planove i udzbenike bez uplitanja i utjecaja politike, te su stoga slovenski udzbenici i planovi najsuvremeniji i najrazvijeniji u odnosu na ostale drzave nastale na podrucju bivse Jugoslavije. Medjutim, nastavnici koji su navikli na tradicionalne oblike poucavanja tesko se prilagodjavaju promjenama i ponekad pruzaju otpor novoj situaciji. Stoga je tijekom radionica u vise navrata istaknuto da iskljucivo promjene udzbenika nece biti dovoljne, vec da rad treba usmjeriti na vise razina: treba rascistiti niz problema na akademskoj razini, u nastavne planove i programe i udzbenike unijeti uravnotezeniju sliku ljudi i dogadjaja, te povesti brigu o izobrazbi buducih nastavnika povijesti na sveucilistima i o permanentnom obrazovanju i usavrsavanju postojecih nastavnika. No, prije svega treba razviti strucno usavrsavanje nastavnika povijesti, jer ako oni nisu spremni promijeniti nacin na koji poucavaju, najbolji programi i udzbenici bit ce beskorisni.

Stoga je zakljuceno da je neophodno ukljuciti u diskusiju sve koji mogu biti relevantni za rjesavanje problema u nastavi povijesti – ministarstva prosvjete, znanstvenike, autore udzbenika i nastavnike. Nastavnicima treba pomoci da usavrse svoje znanje povijesti, pripremiti ih za koristenje novih udzbenika i novih metoda, pri cemu strucno znanje predmeta i nastavna praksa moraju imati podjednak znacaj. Da bi se postigao drugaciji pristup nastavi povijesti, od izuzetne je vaznosti da su i znanstvenici i nastavnici sposobni i voljni suradjivati. Konacni cilj te suradnje jest drugacija skolska povijest koja nece biti namjerno opterecena dnevno-politickom problematikom, koja ce kod ucenika razvijati kriticko misljenje, biti oslobodjena stereotipa i neznanja i postivati povijesnu istinu.

Teacher Training Workshops

Zahvaljujuci radionicama u sklopu projekta Teaching sensitive and controversial issues in the history of South-East Europe prikupljeni su dragocjeni podaci neophodni za stvaranje slike o nastave povijesti u regiji. Jedan od rezultata tih radionica je i pokretanje novog projekta, “Southeast European History Teachers’ Educiation Project”, prije svega namijenjenog nastavnicima povijesti. Projekt takodjer organizira Odbor za udzbenike, u medjuvremenu preimenovan u Odbor za nastavu povijesti (History Education Committee). Projekt se sastoji od dva dijela: radionica za nastavnike (Teacher Training Workshops), koje su zapocele u prosincu 2000. godine i programa razmjene nastavnika povijesti (History Teacher Exchange Programme), koji bi trebao zapoceti sredinom 2001. godine. U okviru Teacher Training Workshops planiraju se odrzati slijedece radionice:

§         Radionica I – “The Balkan Wars”  (Solun, 14.-17. prosinca 2000.); sudionici iz Bugarske, Grcke i Turske.

§         Radionica II – “First World War and the Creation of Yugoslavia” (Solun, 26.-29. sijecnja 2001.); sudionici iz Hrvatske i Jugoslavije.

§         Radionica III – “Second World War – Collaboration and Resistance” (Solun, 8.-10. ozujka 2001); sudionici iz Hrvatske, Slovenije i Jugoslavije.

§         Radionica IV – “First World War and the Creation of Albania” (Tirana, 11-13. svibnja 2001.); sudionici iz Albanije, Bugarske, Hrvatske, Grcke i Turske.

§         Radionica V – “The Ottoman Empire and the Cration of Nation-States” (Bukurest, 1.-3- lipnja 2001); sudionici iz Bugarske, Rumunjske i Turske.

§         Radionica VI – “The Balkan Wars” (Skopje, listopad 2001.); sudionici iz Albanije, Bugarske, Grcke i Makedonije.

§         Radionica VII – “Cyprus” – (London, studeni 2001); sudionici iz Cipra, Grcke i Turske.

Mislim da su svi ovi razgovori bili dragoceni, jer Drugi svetski rat u svesti mnogih pojedinaca jos nije zavrsen (ukljucujuci mozda i mene). Svima nam nedostaje da cujemo drugacije misljenje. Ako ga i ne prihvatimo odmah, barem ga znamo, i ono ce delovati u nama.

Bojan Vuckovic, Beograd, profesor XIII. beogradske gimnazije

Smatram da su radionice odrzane u Solunu bile vrlo zanimljivo iskustvo, s obzirom da hrvatski ucitelji nemaju bas mogucnosti kontaktiranja s uciteljima susjednih zemalja, a pogotovo sa srpskim uciteljima. Kroz rad u radionicama stekli smo barem djelomican dojam o tome kako se radi na satovima povijesti u pojedinoj drzavi, kako se obraduju teme iz zajednicke proslosti, te kako izgledaju udzbenici povijesti za osnovne i srednje skole. Smatram da su ove radionice dobre upravo radi ovog osobnog kontakta kroz kojeg se moze doznati puno vise o situaciji u skolstvu u svakoj drzavi, ali i o stavu prema povijesti kao skolskom predmetu, jer to je predmet koji se koristi kao propaganda, cesto negativna.

Margita Madunic, Zagreb

Ovakvi susreti, i nacin rada na seminaru, daju nadu da je moguce razgovarati o svim temama.

Nenad Zarkovic, Beograd

Izdvojio bih jedan detalj koji smatram izuzetno vaznim. Na obje radionice radilo se, medju ostalim, na analizi udzbenika. Kako je tema druge radionice bila osjetljive prirode (Drugi svjetski rat - kolaboracija i otpor) nije bilo nerazumno ocekivati stanovita neslaganja i razmimoilazenja u miljenjima, posebno izmedju hrvatske i srpske delegacije. Do toga, medjutim, nije doslo. Bio sam ugodno iznenadjen spremnoscu kolega iz Jugoslavije (barem onih koji su sudjelovali u diskusiji) da vrlo kriticki analiziraju srpske udzbenike, otvoreno iskazujuci svoje nezadovoljstvo istima. Taj podatak svakako ohrabruje. Jer, premda je kvalitetan, posteno napisan, deideologiziran udzbenik vazan temelj kvalitetne nastave, on joj nije nuzno i jedini, kljucni preduvjet. Nastavnik je u ucionici autonoman, on bi u njoj trebao biti "gazda".

Na kraju, svoje zadovoljstvo spremnoscu nastavnika iz Srbije da vrlo kriticki promatraju svoje udzbenike moram malo relativizirati. Nisam, naime, pretjerano uvjeren da su kolege iz Srbije koje su nazocile radionicama u Solunu reprezentativan uzorak nastavnika povijesti u Srbiji. Isto, dakako, vrijedi i za hrvatsku delegaciju. To po prilici znaci da dobar dio nastavnika u Srbiji postojece udzbenike koristi nekriticki, tj. upravo onako kako ne bi trebali s obzirom na njihovu kvalitetu i stupanj ideologiziranosti. S tim ce se problemom, medjutim, morati pozabaviti srpski povjesnicari. U Hrvatskoj je situacija, ipak, mnogo povoljnija, ako ni zbog ceg drugog, ono zbog postojanja alternativnih udzbenika.