Kolegij na doktorskom studiju književnosti, izvedbenih umjetnosti, filma i kulture, ak. g. 2012/2013.

Verzija ovog pregleda za tiskanje: X (PDF).

Teme obrađene u zbornicima Lo spazio letterario della Grecia antica (2000) i Lo spazio letterario di Roma antica (1998)

Kronološka skica: s:prostor-kronologija.

• Usmenost i pisanost
• Mjesta i žanrovi: palača — epika; festival — korska lirika; gozba — monodija i jamb; Hesiod kao kontrast Homeru; geografija i “historije” od peripla do etnografije; teatar — drama (izvor, vrste, satirska igra); agora — političko i sudsko umijeće uvjeravanja; pisani zakoni i pravna misao; politička književnost i historiografija (Herodot, Tukidid); gospodarska literatura; bez mjesta — utopija (i na pozornici); profesije — rasprave i priručnici (sofisti, retorika, matematika, medicina); gimnazij i škola — pisanje kao mimeza govora; Aristotel i enciklopedija

Biblioteka i Muzej

• Aleksandrija: Kalimah, Apolonije Rođanin, Teokrit
• epigram
• filologija i gramatika
• mitografija
• matematika, astronomija, mehanika, medicina, metrika i ritmika, geografija, fiziognomija
• čudesa i kurioziteti — paradoksografija
• pisanje o likovnim umjetnostima

Svijet helenizma

• Atena: filozofske škole
• Jeruzalem: židovstvo na grčkom
• Aleksandrija i Cirena
• Pergam
• Rod
• Antiohija: “poluprazan” književni prostor
• Kartaga
• Rim (i Polibije)

• Pisano i ne-pisano
• Kulturni uzori i originalna rimska obilježja
• Ep
• Ljubavna poezija
• Povijest (povjesnica)
• Filozofski tekstovi
• Tekst kao učitelj
• Prizemna muza (“stvarnosna” književnost)
• Roman
• Kontakti vrsta i uzora (variatio, intertekstualnost, iste teme u različitim žanrovima)
• Funkcionalna znanja
• Ekonomija u tekstu (novac, proizvodnja, poljoprivreda i agronomija)
• Pravni tekst
• Znanost i književni rad: enciklopedizam, priručnici, tehnika, filozofija, poezija

• Jezično stanje u Rimu (položaj dijalekata, funkcija prijevoda)
• Usmena komunikacija: teatar, umjetnost žive riječi
• Pisana komunikacija: knjiga i čitanje, uloga pisma u javnosti, proizvodnja i difuzija tekstova i knjiga, epistolografija, školski tekstovi
• Geografija rimske književnosti
• Ideologija: moć, vladar, tekst

• Imitacija ili krađa? Aluzije i prisvajanja
• Upotreba historiografije u renesansi
• Ljubavna poezija i Ovidije
• Daljnji razvoj romana kao vrste
• Razvoj epa (model za narodne jezike, kršćanstvo kao alternativa)
• Teatar
• Likovnost
• Opera i Rim
• Interpretacije: između uzora kojima se treba diviti i kontroliranih čitanja
• Masovni mediji: film i strip

Zadatak filologije: Erkenntnis des Erkannten (August Böckh, 1809)

Herodotova Povijest 2, 53 (V. st. pr. Kr; preveo Dubravko Škiljan)

53. No tako reći sve do prekjučer ili jučer Grci nisu znali odakle potječe svaki pojedini od bogova, niti postoje li svi oduvijek, niti kako izgledaju. Mislim da su Hesiod i Homer po dobi od mene stariji ne više od četiri stotine godina, a oni su za Grke sastavili povijest bogova, dali su im imena, razdijelili njihove časti i vještine i opisali njihov izgled. Oni pjesnici za koje se priča da su živjeli prije ove dvojice živjeli su, kako sam uvjeren, nakon njih. Prvi dio ovih dokaza iznose svećenici u Dodoni, a drugi dio, koji se tiče Hesioda i Homera, moje su tvrdnje.

Herodot, 5, 58

58. Oni Feničani koji su stigli s Kadmom i kojima su pripadali i Gefirani, kad su se naselili u ovoj zemlji, uz mnoga druga znanja donijeli su Grcima pismo, koje Grci, kako smatram, prije nisu poznavali, i to najprije pismo koje su upotrebljavali svi Feničani, a kasnije, kako je vrijeme prolazilo, zajedno s jezikom izmijenili su i oblik slova. U to su vrijeme većinu krajeva u njihovoj okolici nastavali Grci Jonjani: oni su preu­zeli, učeći od Feničana, pismo i upotrebljavali su ga s malim izmjenama, a upotrebljavajući ga, rekli su, kao što je i bilo pravo budući da su ga Feničani donijeli u Grčku, da ga treba nazvati feničkim pismom. Isto tako, Jonjani od drevnih vremena knjige zovu »kože«, jer su u oskudici papirosa upotrebljavali jareće i ovčje kože; još i danas mnogi barbari pišu na takvim kožama.

59. I sam sam vidio kadmejska slova urezana na trima tronoš­cima u svetištu Apolona Ismenijskog u beotskoj Tebi, i ona suuvelike bila nalik jonskima. Jedan od tronožaca nosi natpis: “Bogu me dade Amfitrion svladav Teleboejce.” Po svojoj starosti mogao bi biti iz vremena Laja sina Labdakova, unuka Polidorova i praunuka Kadmova.

60. Na drugom je tronošcu natpis u heksametru i glasi: “Apolonu dalekometnom Skej me je šakač / Nakon pobjede dao da budem prekrasan ures.” Skej sin Hipokoontov - ako je to doista on darovao, a ne netko drugi istoga imena kao i Hipokoontov sin - mogao bi potjecati iz doba Edipa sina Lajeva.

Demodok: Odiseja, 8, 62 i d. (preveo A. Pope)

The herald now arrives, and guides along
The sacred master of celestial song:
Dear to the muse! who gave his days to flow
With mighty blessings, mix'd with mighty woe:
With clouds of darkness quench'd his visual ray,
But gave him skill to raise the lofty lay.
High on a radiant throne sublime in state,
Encircled by huge multitudes, he sat:
With silver shone the throne; his lyre, well strung
To rapt'rous sounds, at hand Pontonous hung:
Before his seat a polish'd table shines,
And a full goblet foams with gen'rous wines:
His food a herald bore: and now they fed;
And now the rage of craving hunger fled.
Then fir'd by all the muse, aloud he sings
The mighty deeds of demigods and kings:
From that fierce wrath the noble song arose,
That made Ulysses and Achilles foes:
How o'er the feast they doom the fall of Troy;
The stern debate Atrides hears with joy:
For heav'n foretold the contest, when he trod
The marble threshold of the Delphic god,
Curious to learn the counsels of the sky,
Ere yet he loos'd the rage of war on Troy.
Touch'd at the song, Ulysses straight resign'd
To soft affliction all his manly mind:
Before his eyes the purple vest he drew,
Industrious to conceal the falling dew:
But when the music paus'd, he ceas'd to shed
The flowing tear, and rais'd his drooping head:
And lifting to the gods a goblet crown'd,
He pour'd a pure libation to the ground.

Preveo Robert Fitzgerald:

The crier soon came, leading that man of song
whom the Muse cherished; by her gift he knew
the good of life, and evil—
for she who lent him sweetness made him blind.
Pontónoös fixed a studded chair for him
hard by a pillar amid the banqueters,
hanging the taut harp from a peg above him,
and guided up his hands upon the strings;
placed a bread basket at his side, and poured
wine in a cup, that he might drink his fill.
Now each man’s hand went out upon the banquet.
In time, when hunger and thirst were turned away,
the Muse brought to the minstrel’s mind a song
of heroes whose great fame rang under heaven:
the clash between Odysseus and Akhilleus,
how one time they contended at the godfeast
raging, and the marshal, Agamémnon,
felt inward joy over his captains’ quarrel;
for such had been foretold him by Apollo
at Pytho—hallowed height—when the Akhaian
crossed that portal of rock to ask a sign—
in the old days when grim war lay ahead
for Trojans and Danaans, by God’s will.
So ran the tale the minstrel sang. Odysseus
with massive hand drew his rich mantle down
over his brow, cloaking his face with it,
to make the Phaiákians miss the secret tears
that started to his eyes. How skillfully
he dried them when the song came to a pause!

Walter J. Ong (1912 – 2003):

1. Parataksa, ne hipotaksa
2. Redundantnost
3. Agonistika
4. Agregativno razmišljanje, ne analitičko (povezano s formulama)
5. Konzervativnost, tradicionalnost
6. Vezano uz situaciju, ne apstrakciju
7. Emfaza i participacija umjesto objektivnosti
8. Homeostaza

Ilijada i Odiseja nisu dokument, nego svjedočanstvo usmene kulture. Njihova je usmenost sekundarna, mješovita.

Homerove su pjesme imale funkciju plemenske enciklopedije, književnog i kulturnog uzora, repertoara tipičnih scena (žrtva, zakletva, putovanje) kako za život, tako i za umjetnost; ekumenski su orijentirane — obraćaju se svima, svejedno da li na dvoru ili prigodom kolektivnih slavlja; ciklične su — mitska priča nema početka i kraja.

Homer, Ilijada 5, 633 i dalje (prev. Tomo Maretić):

Prvi započne riječ Tlepolem drugom junaku:
“Likijski savjetniče Sarpedone, koja je tebi
Nevolja drhtati ovdje, a borbi nevješt si junak?
Sin egidonoše Zeusa - imade ih, kojino kažu,
Da si, al' lažu, jer mnogo za ljudma si onim zaosto,
Što se od oca Zeusa u pređašnje rodiše doba,
Ali drukčiji - vele - Heraklo bijaše jaki
Junak, roditelj moj, prkoždžija lavskoga srca!
Jednoć rad konja je on Laomedonovih amo
Došao sa šest lađa ciglovetnih, s naroda malo;
Ilijski razori grad i ulice ostavi prazne.
A srce plašivo jeste u tebe, gine ti čeljad!
Ne mislim, da ćeš štogod Trojancima ovdje pomoći
Došav iz likijske zemlje, ma i bio jak, - al' od mojih
Mrtav ćeš pasti ruku i k vratima Aidovim doći.”
Vojvoda likijski njemu Sarpedon odgovori ovo:
“Sveti je Ilijski grad, Tlepoleme, s onog nastrado,
Jerbo je ponositi Laomedon ludovo junak,
Na dobročinca svog kad riječima napade ružnim
Te mu ne dade konje, rad kojih je došo s daleka.
Nego ti velim, da smrt te i Kera crna od mene
Čeka, pod mojim ćeš kopljem izdahnut i meni ćeš slavu
Steći, a dušu ćeš dati dičnokonjiku Aidu.”
Reče Sarpedon, a onda Tlepolem podigne koplje
Jasenovo, - i koplja obojici duga iz ruku
U čas isti polete; Sarpedon onoga zgodi
U vrat, i naskroz prođe oštrice bolno, i tada
Mrak se na obje oči Tlepolemu crni navuče;
A Sarpedona rani Tlepolem dugijem kopljem
U l'jevo bedro, te uz kost oštrice se požudno zadre
Pa skroz preleti, i otac za sada još obrani sina.

Platon, Timej 22b (c. 360. pr. Kr)

i reče mu neki od svećenika, već vrlo star: “O, Solone, Solone, vi Grci uvijek ste djeca, nema Grka starca.” Čuvši to, reče: “Kako to, zašto to kažeš?” “Mladi ste svi u duši, jer u njima nemate nijedno znanje koje bi dolazilo iz staroga čuvenja, niti jednu spoznaju koja bi bila sijeda od vremena. A uzrok je tome sljedeći. Mnogo je bilo uništenja ljudi, i mnogo će ih biti, najčešće vatrom i vodom, i na tisuću drugih, manjih načina. […] I što god znamo da se dogodilo ili kod nas, ili kod vas, ili na nekom drugom mjestu, ako se dogodilo nešto lijepo ili veliko ili po nečemu drugom važno, sve je odavno ovdje u hramovima zapisano i sačuvano; a kod vas i kod drugih slova i sve što je gradovima potrebno pojavilo se tek nedavno, pa opet, u uobičajenom roku, poput kuge, dođe na vas poplava s neba i ne ostavi od vas nikoga osim nepismenih i nekulturnih, tako da opet postajete ispočetka mladi kako ste i bili, ne znajući ništa od drevnih događaja u ovoj zemlji niti u svojoj.

Nestorov pehar iz Pitekuse (Pithekúsai, jedna od najstarijih grčkih kolonija na zapadu) pronađen je 1954. na talijanskom otoku Ischiji. Pehar je datiran u tzv. geometrijski period (750–700), vjerojatno je izrađen na Rodu. Nosi kasniji natpis od tri retka, jedan od najstarijih primjera zapisa na grčkom alfabetu (datacija: 740–720, kao i tzv. Dipilon-vaza).

ΝΕΣΤΟΡΟΣ:…:ΕΥΠΟΤΟΝ:ΠΟΤΕΡΙΟΝ
ΗΟΣΔΑΤΟΔΕΠΙΕΣΙ:ΠΟΤΕΡΙ..:AΥΤΙΚΑΚΕΝΟΝ
ΗΙΜΕΡΟΣΗΑΙΡΕΣΕΙ:ΚΑΛΛΙΣΤΕΦΑΝΟ:ΑΦΡΟΔΙΤΕΣ

Filološka transkripcija na klasični grčki:

Νέστορος [εἰμὶ] εὔποτ[ον] ποτήριο[ν]·
ὃς δ’ ἂν τοῦδε π[ίησι] ποτηρί[ου] αὐτίκα κῆνον
ἵμερ[ος αἱρ]ήσει καλλιστ[εφάν]ου Ἀφροδίτης.

Nestorov sam pehar, dobro se iz mene pije;
tko bi iz ovog pehara pio, odmah će njega
želja obuzeti za Afroditom krasnokrunom.

Homer, Ilijada, 11, 632 dalje:

Najprije ona sto crnonogi postavi pred njih
Krasan izglađen l'jepo, a na sto košaru metne
Mjedenu, u njoj je luka donesla, meze uz vino,
I meda žućkastoga i svetoga ječmenog zrnja,
Prekrasni postavi kondir, što od kuće bješe ga starac
Donio; čavliće zlatne po sebi je imao kondir,
Uha je četiri imo, oko svakog po dva golupka
Kljuvahu zlatna, a dvije odozgo bijahu noge.
Teško je drugi tko sa stola micao kondir,
Pun kada bješe, al' Nestor starina ga dizaše lako.
U tom kondiru sm'ješa na boginje nalična žena
Pramnejskog vina, a onda unutra kozjega sira
Mjedenim nastruže nožem i bijelim obaspe brašnom,
Onda im rekne, da piju, kad zgotovi veće napitak.
Pošto se napiju oni i ugase ljutu već žeđu,
Jedan drugome stade govoriti veselo, slatko.

800–500. Pisistrat (u. 527), epigram u Homerovu životopisu:

Triput tiraninom bijah; toliko me puta istjera
narod Erehtheja, i triput me dovede natrag
Pisistrata, odluka silnih, što Homera skupih
rasuto pjevana prije; jer naš je on bio građanin zlatni
ako Atenjani Smirnu osnovaše kao koloniju.

Platon, Fedar (360–355; preveo Miloš Đurić):

SOKRAT: (…) Tam upita kakvu korist daje koja veština, a kad ih je Teut redom objašnjavao, ovo je kudio, a ono hvalio, kako bi mu se kad činilo da što lepo ili nelepo govori. A mnogo je, priča se, Tam Teutu o svakoj veštini izrekao i u jednom i u drugom pravcu, a to sve redom napomenuti bilo bi opširno. Ali kad je došao do pismenih znakova, reče Teut: “Ovo znanje, kralju, učiniće da Egipćani budu mudriji i da bolje pamte, jer je nađen lek za pamćenje i za mudrost”. Ali Tam odgovori: “Veoma dovitljivi Teute, jedan može da proizvede veštine, a drugi da oceni koliko je u njima štete i koristi za one koji će se njima služiti. Tako si i ti sada, kao otac pismenih znakova, u dobroj nameri rekao suprotno onome što oni mogu. Oni će, naime, u dušama onih koji ih nauče rađati zaborav zbog nevežbanja pamćenja, jer će ljudi, uzdajući se u pismo, sećanje izazivati spolja stranim znacima, a neće se sećati iznutra samo sobom. Nisi, dakle, izumeo lek za pamćenje, nego za opominjanje, a učenicima nosiš prividnu, a ne istinitu mudrost, jer kad postanu mnogoslušalice bez nastave, uobražavaće sebi da su i sveznalice, iako su većinom neznalice i teško podnošljivi u saobraćaju, jer su postali nazovi-mudraci a ne mudraci.

FEDAR: Sokrate, lako ti smišljaš priče iz Egipta i odakle god hoćeš.

(…)

SOKRAT: Dakle, onaj ko misli da je u pismenom beleženju ostavio neko učenje o veštini, pa i onaj koga prihvata kao da će iz pismenih znakova proizići nešto jasno i pouzdano, taj je pun nedotupavnosti i zaista ne razumeva Amonovo proroštvo, misleći da pisane reči imaju još neki drugi smisao nego taj da onoga koji zna potsete na ono o čemu su pisane.

FEDAR: Baš je tako.

SOKRAT: Jer, evo, Fedre, pismo ima u sebi nešto čudnovato, i u tome ono zaista liči na slikarstvo: ta i proizvodi slikarske umetnosti stoje pred nama kao da su živi; ali ako ih nešto upitaš, oni sasvim dostojanstveno ćute. Isti je slučaj i kod slova: čovek bi pomislio da govore kao da nešto razumeju; a ako ih upitaš da shvatiš nešto od onoga što se govori, svagda kazuju samo jedno te isto. A potom: kad su jedanput napisana, svaka reč tumara ovamo i onamo, isto tako k onima koji je ne razumeju kao i onima kojima nije namenjena, pa se ne zna s kime treba govoriti a s kime ne. A zlostavljena i nepravično ružena uvek treba roditelja kao pomoćnika: jer sama niti može sebe odbraniti niti sebi pomoći.

FEDAR: I to si sasvim pravo rekao.

SOKRAT: A šta? Drugu reč da ogledamo, ovoj rođenu sestru, ne samo na koji način postaje nego i koliko je po prirodi bolja i moćnija od ove?

FEDAR: Koja je to i kako veliš da postaje?

SOKRAT: Ona koja se s poznavanjem stvari upisuje u dušu onoga koji uči, a ume sama sebe da brani i zna govoriti i ćutati s kojima treba.

FEDAR: Misliš na živu i dušatu reč onoga koji zna, a čija bi se pisana reč mogla s pravom obeležiti kao senka žive.

Heraklit (c. 535 – c. 475)

“The book said to be his is called “On Nature”, from its chief content, and is divided into three discourses: On the Universe, Politics, Theology. He dedicated it and placed it in the temple of Artemis, as some say, having purposely written it rather obscurely so that only those of rank and influence should have access to it, and it should not be easily despised by the populace…”

– Diogenes Laertius, Lives of the Philosophers (9.5)

Tekstovi se sastavljaju, ne improviziraju. Dokazuje to složena struktura (Pindarova četvrta Pitijska oda: 13×3). Ne postoje posebne lirske formule (formulaične su teme, npr. pohvala i pogrda).

Mjerilo sastavljenosti: razgovjetnost slušanog teksta, prema redu riječi (hiperbaton):

• Homer 1
• Bakhilid (5. st. pr. Kr.) 11
• Pindar (c. 522–443 pr. Kr.) 21
• tragedija (druga pol. 5. st. pr. Kr.) 2

Publika koja sluša zborsku pjesmu hvata ključne riječi mita, pohvale, gnome; na nju djeluje i spektakl (zbor, glazba). No sam tekst funkcionira kasnije, pred naručiteljem.

Novčana vrijednost pjesničke riječi prilično je visoka.

Pindar, Nemejska 5

NEMEA 5

I am no maker of images, not one to fashion idols standing quiet
on pedestals. Take ship of burden rather, or boat, delight of my song,
forth from Aigina, scattering the news
that Lampon's son, Pytheas the strong,
has won the garland of success at Nemea, pankratiast,
showing not yet on his cheeks the summer
of life to bring soft blossoming.

He has done honor to the fighting heroes descended of Zeus and Kronos, and the golden
Nereids, the Aiakidai; he has honored the city his mother, a land beloved of strangers
that once they prayed might be famous for ships and for men,
standing before the altar of their father, Zeus Hellanios,
and spread their arms in the air
together, the renowned sons of Endais,
with the man of great strength, Phokos
the goddess son, that Psamatheia brought forth on the beach where the sea breaks.

I take shame to speak of a thing done
monstrous, adventured against justice,
how they left their island of fair fame,
how some god drove
these mighty men from Oinona. I stop there. Not every sheer truth
is the better for showing her face. Silence also
many times is the wisest thing for a man to have in his mind.

Platon, Gorgija (c. 380. pr. Kr, preveo Albin Vilhar)

Sokrat: (…) Odgovori, Gorgija, šta je to za šta ti kažeš da za ljude predstavlja najveće dobro i tvrdiš da ga ti stvaraš? Gorgija: To što je zaista najveće dobro, Sokrate, i što onima koji ga imaju daje slobodu i ujedno vlast nad ostalima, svakom u svom gradu. Sokrat: Šta ti pod tim zapravo podrazumevaš? Gorgija: To da je čovek sposoban da rečima ubedi sudije na sudu, i većnike u gradskom veću i narod u skupštini, a isto tako i na svakom drugom skupu koji se sastoji od građana. Ovom sposobnošću moći ćeš i lekara i učitelja gimnastike načiniti robom, a što se tiče trgovca, pokazaće se da on blago ne stiče samoga sebe radi, nego za drugoga, za tebe koji umeš da govoriš i umeš da ubediš svetinu.

Platon, Fedro:

SOKRAT: Dragi Fedre, kuda i odakle?

FEDAR: Od Lisije, Kefalova sina, Sokrate. A idem u šetnju izvan gradskih bedema. Ta dugo sam se kod njega zadržao, sedeći od zore; a po savetu Akumena, tvojega i mojega prijatelja, idem u svoje šetnje po putevima, jer one, kažu, manje umaraju nego šetnje po drumovima.

SOKRAT: Ta dobro on govori, prijatelju. Nego Lisija je, prema tome, bio u gradu?

FEDAR: Da, kod Epikrata, ovde u Morihovoj kući blizu Olimpiona.

SOKRAT: Pa oko čega ste se bavili? Ili vas je verovatno Lisija častio svojim besedama?

FEDAR: Čućeš, ako si dokolan da sa mnom pođeš i da slušaš?

SOKRAT: A što? Zar ne misliš da bi mi, kao što Pindar kaže, “bilo bažnije od svakog posla” da mogu čuti tvoj i Lisijin razgovor?

FEDAR: Hajde, dakle, sa mnom!

SOKRAT: A ti govori!

FEDAR: Zaista, Sokrate, baš tebi priliči što želiš da čuješ. Jer tema koju smo pretresali bila je, ne znam kako, o ljubavi. Lisija je, naime, napisao spis u kome nekog lepog mladića treba da zadobije, ali ne ljubavnik, nego – a baš to je lepo izveo – on tvrdi da u ljubavi treba više ugađati onome ko nije zaljubljen nego onome ko je zaljubljen.

SOKRAT: Odličan čovek! Kad bi samo pisao da treba više ugađati siromahu nego bogatašu i više starijemu nego mlađemu, i što sve inače važi i za mene i za većinu nas. Zaista, to bi bile građanima sklone i za ceo narod korisne besede. A ja sam te toliko zaželeo čuti da te, i kad bi ti svoju šetnju produžio sve do Megare i, kao Herodik, došao do grada i opet se okrenuo, ipak ne bih ostavio.

FEDAR: Kako kažeš, moj predobri Sokrate? Misliš li da ću ja ono što je Lisija za mnogo vremena u dokolici izradio, on, koji je najbolji današnji književnik, da ću to ja, koji tome poslu nimalo nisam vičan, umeti napamet kazati dostojno njega? Mnogo mi još treba da to mogu. A ipak bih voleo to nego da imam ne znam kakvo imanje.

(…)

SOKRAT: … bilo da je Lisija ili ko drugi ikad nešto napisao ili bude napisao privatno ili javno kao zakonodavac, kao pisac kakva političkog predmeta, misleći da je u njemu neka velika pouzdanost i jasnoća, to je za pisca sramota, rekao mu to ko ili ne rekao. Jer, ko ništa ne zna ni na javi ni u snu o pravdi i nepravdi, o dobru i zlu, taj se zaista ne može oteti prekoru sramote, ma cela gomila pohvalila njegovo ponašanje.

FEDAR: Zacelo ne može.

SOKRAT: Ali onaj ko smatra da u reči pisanoj ma o kom predmetu mora da bude mnogo igre, i da nikad nijedna reč, bila ona pisana u metru ili bez njega, nije dostojna velika truda da bude pisana ili govorena, kao što su rapsodske besede, koje se bez umetnutog ispitivanja i pouke govore samo radi nagovaranja, nego da stvarno najbolje takve reči služe samo kao sredstvo potsećanja onima koji znaju; a da se, naprotiv, samo u onima koji se uče i govore radi učenja i stvarno u dušu pišu o pravi i lepoti i dobroti, pojavljuje ono što je jasno i savršeno i dostojno truda; i da samo takve besede čovek treba nazivati u neku ruku svojom pravom decom, ponajpre onu u njemu samome, ako bi se u njemu našla kao njegov izum, zatim one koji su se kao njeni potomvi i sestre u isti mah na dostojan način rodile u drugim dušama; a ostalih se kloni, – taj mi se, Fedre, čini da predstavlja onakav uzor s kakvim bismo ja i ti želeli da oba postanemo jednaki.

FEDAR: Baš to isto i ja hoću i želim što kažeš.

SOKRAT: Neka bude, dakle, već dosta naše šale o besedničkim stvarima; pa ti idi i govori Lisiji da smo nas dvojica sišli k izvoru i prebivalištu Nimfa, i tu čuli glasove koji su nam naredili da se Lisiji i ako još ko drugi sastavlja besede i isto tako Homeru i ako je još ko drugi spevao pesme s muzičkom pratnjom ili bez nje, treće solonu i svakome ko je u političkim besedama, nazivajući ih zakonima, napisao spise, kaže ovo: ako je to sastavio znajući kako stoji istina, i ako se može braniti kad pođe na saslušavanje o onom što je napisao, pa je sam kadar svojom usmenom besedom pokazati da je njegova pisana beseda loša, takva čoveka ne treba nazivati imenom kakvim se zovu ovi, nego po onome čime se on ozbiljno zanimao

FEDAR: Kakvo mu, dakle, ime daješ?

SOKRAT: Nazivati ga mudracem, Fedre, to se baš meni čini da je suviše velika stvar i da samo bogu dolikuje. Ali, ili prijateljem mudrosti ili nečim sličnim: s time bi se on sam pre složio, a to bi mu i bolje dolikovalo.

FEDAR: To bi stvari sasvim odgovaralo.

SOKRAT: Zar nećeš opet onoga koji nema ničeg dragocenijeg nego ono što je sastavio ili napisao posle duga okretanja i gore i dole, spajanja jednog sa drugim i brisanja, zar nećeš toga s pravom nazvati pesnikom ili piscem beseda ili piscem zakona?

FEDAR: Dabome!

SOKRAT: To, dakle, kaži svome prijatelju.

FEDAR: A šta? Kako ćeš ti uraditi? Ta ni tvoga prijatelja ne treba mimoići.

SOKRAT: Koga to?

FEDAR: Lepoga Isokrata! Šta ćeš njemu poručiti, Sokrate? Šta ćemo reći da je on?

SOKRAT: Još je mlad Isokrat, Fedre. Ali šta očekujem od njega, kazaću.

FEDAR: Pa šta?

SOKRAT: Čini mi se da je on svojom obdarenošću kudikamo bolji nego Lisijine besede, i da je sliven od blagorodnije ćudi. I zato ne bi nikakvo čudo bilo kad bi on u zrelijim godinama, baveći se istim besedama kao i sada, kao decu ostavio iza sebe sve one koji su se ikad prihvatili beseda, pa ako se još ni time ne bi zadovoljio, većem uspehu poveo ga neki božanski nagon. Jer od prirode, prijatelju moj, u njegovoj duši leži neka filosofska crta. Ovo, dakle, ja od ovdašnjih bogova poručujem Isokratu kao mojemu ljubimcu, a ti ono Lisiji kao svojemu.

Herodot i Tukidid. Herodot 1, 1:

Ovo je prikaz povijesnog istraživanja Herodota Halikarnašani­na zato da ono što su ljudi napravili ne padne s vremenom u zaborav, i da velika i čudesna djela što su ih izvršili i Grci i barbari ne ostanu bez spomena, kao ni ostali događaji, pa ni razlog zbog kojeg su međusobno zaratili.

1 . Učeni Perzijanci tvrde da su Feničani bili krivci razdora: oni su, naime, došli s mora koje se naziva Crvenim do ovoga našega mora i naselili su krajeve koje i danas naseljavaju; odmah su krenuli na dugačke plovidbe i, dopremajući egipatsku i asirsku robu, stizali su, između ostalog, i u Arg. U to je vrijeme Arg bio najmoćniji od svih gradova u zemlji koja se danas naziva Grčkom. Kad su Feničani stigli u taj Arg, počeli su izlagati svoju robu na prodaju. A petog ili šestog dana nakon dolaska, kad su već gotovo sve rasprodali, na morsku je obalu došla, između mnogih drugih žena, i kraljeva kći: njezino je ime bilo - a to isto kažu i Grci - Io kći Inahova. Žene su se približile krmi i kupovale su onu robu koja im se najviše sviđala, a Feničani su se ohrabrili i krenuli na njih. Mnoge su od žena uspjele pobjeći…

Tukidid 1, 22:

1 THUCYDIDES, an Athenian, wrote the history of the war between the Peloponnesians and the Athenians, beginning at the moment that it broke out, and believing that it would be a great war and more worthy of relation than any that had preceded it. This belief was not without its grounds. The preparations of both the combatants were in every department in the last state of perfection; and he could see the rest of the Hellenic race taking sides in the quarrel; those who delayed doing so at once having it in contemplation. Indeed this was the greatest movement yet known in history, not only of the Hellenes, but of a large part of the barbarian world — I had almost said of mankind. For though the events of remote antiquity, and even those that more immediately preceded the war, could not from lapse of time be clearly ascertained, yet the evidences which an inquiry carried as far back as was practicable leads me to trust, all point to the conclusion that there was nothing on a great scale, either in war or in other matters.

2 For instance, it is evident that the country now called Hellas had in ancient times no settled population; on the contrary, migrations were of frequent occurrence, the several tribes readily abandoning their homes under the pressure of superior numbers. Without commerce, without freedom of communication either by land or sea, cultivating no more of their territory than the exigencies of life required, destitute of capital, never planting their land (for they could not tell when an invader might not come and take it all away, and when he did come they had no walls to stop him), thinking that the necessities of daily sustenance could be supplied at one place as well as another, they cared little for shifting their habitation, and consequently neither built large cities nor attained to any other form of greatness. The richest soils were always most subject to this change of masters; such as the district now called Thessaly, Boeotia, most of the Peloponnese, Arcadia excepted, and the most fertile parts of the rest of Hellas. The goodness of the land favoured the aggrandizement of particular individuals, and thus created faction which proved a fertile source of ruin. It also invited invasion. Accordingly Attica, from the poverty of its soil enjoying from a very remote period freedom from faction, never changed its inhabitants. And here is no inconsiderable exemplification of my assertion that the migrations were the cause of there being no correspondent growth in other parts. The most powerful victims of war or faction from the rest of Hellas took refuge with the Athenians as a safe retreat; and at an early period, becoming naturalized, swelled the already large population of the city to such a height that Attica became at last too small to hold them, and they had to send out colonies to Ionia. (…) 22 With reference to the speeches in this history, some were delivered before the war began, others while it was going on; some I heard myself, others I got from various quarters; it was in all cases difficult to carry them word for word in one's memory, so my habit has been to make the speakers say what was in my opinion demanded of them by the various occasions, of course adhering as closely as possible to the general sense of what they really said. And with reference to the narrative of events, far from permitting myself to derive it from the first source that came to hand, I did not even trust my own impressions, but it rests partly on what I saw myself, partly on what others saw for me, the accuracy of the report being always tried by the most severe and detailed tests possible. My conclusions have cost me some labour from the want of coincidence between accounts of the same occurrences by different eye-witnesses, arising sometimes from imperfect memory, sometimes from undue partiality for one side or the other. The absence of romance in my history will, I fear, detract somewhat from its interest; but if it be judged useful by those inquirers who desire an exact knowledge of the past as an aid to the interpretation of the future, which in the course of human things must resemble if it does not reflect it, I shall be content. In fine, I have written my work, not as an essay which is to win the applause of the moment, but as a possession for all time.

Platon, c. 380 pr. Kr; Država III, 394c:

τῆς ποιήσεώς τε καὶ μυθολογίας [394ξ] ἡ μὲν διὰ μιμήσεως ὅλη ἐστίν, ὥσπερ σὺ λέγεις, τραγῳδία τε καὶ κωμῳδία, ἡ δὲ δι᾽ ἀπαγγελίας αὐτοῦ τοῦ ποιητοῦ — εὕροις δ᾽ ἂν αὐτὴν μάλιστά που ἐν διθυράμβοις — ἡ δ᾽ αὖ δι᾽ ἀμφοτέρων ἔν τε τῇ τῶν ἐπῶν ποιήσει, πολλαχοῦ δὲ καὶ ἄλλοθι, εἴ μοι μανθάνεις.

postoje tri vrste pesama i mitologija: prva vrsta je čisto podražavanje i to su, kako ti veliš, tragedija i ko­medija. Druga je vrsta jednostavno pričanje pesnikovo, i tu vrstu mogao bi najviše naći u ditirambima. Treća vrsta je mešavina jednog i drugog, i ima je u epskim pesmama, a često i na drugim mestima, ako si me dobro razumeo.

there is one kind of poetry and tale-telling which works wholly through imitation, [394c] as you remarked, tragedy and comedy; and another which employs the recital of the poet himself, best exemplified, I presume, in the dithyramb; and there is again that which employs both, in epic poetry and in many other places, if you apprehend me.”

Aristotel, O pjesničkom umijeću (c. 335 pr. Kr), II:

ἐποποιία δὴ καὶ ἡ τῆς τραγῳδίας ποίησις ἔτι δὲ κωμῳδία καὶ ἡ διθυραμβοποιητικὴ καὶ τῆς αὐλητικῆς ἡ πλείστη καὶ κιθαριστικῆς πᾶσαι τυγχάνουσιν οὖσαι μιμήσεις τὸ σύνολον: διαφέρουσι δὲ ἀλλήλων τρισίν, ἢ γὰρ τῷ ἐν ἑτέροις μιμεῖσθαι ἢ τῷ ἕτερα ἢ τῷ ἑτέρως καὶ μὴ τὸν αὐτὸν τρόπον. (…) οὕτω κἀν ταῖς εἰρημέναις τέχναις ἅπασαι μὲν ποιοῦνται τὴν μίμησιν ἐν ῥυθμῷ καὶ λόγῳ καὶ ἁρμονίᾳ, τούτοις δ᾽ ἢ χωρὶς ἢ μεμιγμένοις (…) οὐδὲν γὰρ ἂν ἔχοιμεν ὀνομάσαι κοινὸν τοὺς Σώφρονος καὶ Ξενάρχου μίμους καὶ τοὺς Σωκρατικοὺς λόγους οὐδὲ εἴ τις διὰ τριμέτρων ἢ ἐλεγείων ἢ τῶν ἄλλων τινῶν τῶν τοιούτων ποιοῖτο τὴν μίμησιν. πλὴν οἱ ἄνθρωποί γε συνάπτοντες τῷ μέτρῳ τὸ ποιεῖν ἐλεγειοποιοὺς τοὺς δὲ ἐποποιοὺς ὀνομάζουσιν, οὐχ ὡς κατὰ τὴν μίμησιν ποιητὰς ἀλλὰ κοινῇ κατὰ τὸ μέτρον προσαγορεύοντες: καὶ γὰρ ἂν ἰατρικὸν ἢ φυσικόν τι διὰ τῶν μέτρων ἐκφέρωσιν, οὕτω καλεῖν εἰώθασιν: οὐδὲν δὲ κοινόν ἐστιν Ὁμήρῳ καὶ Ἐμπεδοκλεῖ πλὴν τὸ μέτρον, διὸ τὸν μὲν ποιητὴν δίκαιον καλεῖν, τὸν δὲ φυσιολόγον μᾶλλον ἢ ποιητήν:

Dakle epsko i tragičko pjesništvo, osim toga komedija i ditirampsko pjesništvo i najveći dio frulanja i citaranja: sva su ta umijeća uopće oponašanja. Razlikuju se pak jedno od drugoga trojim: naime što oponašaju ili vrsno različitim sredstvima ili različne predmete ili različnim načinom, a ne jednako. (…) Sva skupa oponašaju u ritmu i govoru i harmoniji, ali uzimaju ta sredstva ili odjelito ili pomiješana. (…) Jer mi ne bismo mogli nikakvim zajedničkim imenom nazvati mime Sofronove i Ksenarhove i Sokratičke govore, ni onda, ako bi tko oponašao u jampskim dvanaestercima ili elegičkim ili kojim ostalim takvim mjerama. Samo ljudi imenu mjere pridodaju riječ “pjesnik” pa kažu jednima “elegički pjesnici” a drugima “epski pjesnici”, ne nazivajući ih pjesnicima kao po oponašanju nego zajednički po mjerilu. Ta oni običavaju tako zvati i onda ako pisci kakvo liječničko ili prirodoslovno djelo u mjerama iznose, a ipak nema za Homera i Empedokla ništa zajedničko osim mjere; zato je pravo onoga zvati pjesnikom a ovoga prije prirodoslovcem nego pjesnikom.

Epic poetry, then, and the poetry of tragic drama, and, moreover, comedy and dithyrambic poetry, and most flute-playing and harp-playing, these, speaking generally, may all be said to be “representations of life.” But they differ one from another in three ways: either in using means generically different or in representing different objects or in representing objects not in the same way but in a different manner. (…) they all make their representations in rhythm and language and tune, using these means either separately or in combination. (…) For we can find no common term to apply to the mimes of Sophron and Xenarchus and to the Socratic dialogues: nor again supposing a poet were to make his representation in iambics or elegiacs or any other such metre—except that people attach the word poet（maker）to the name of the metre and speak of elegiac poets and of others as epic poets. Thus they do not call them poets in virtue of their representation but apply the name indiscriminately in virtue of the metre. For if people publish medical or scientific treatises in metre the custom is to call them poets. But Homer and Empedocles have nothing in common except the metre, so that it would be proper to call the one a poet and the other not a poet but a scientist.

Kvintilijan (oko 35–100), Inst. 10, 46 i dalje.

Pregled antičkih rodova i vrsta (Christian Utzinger, PDF).

Primjer: Katul, pjesma 76.

Tekst

Rukopis (Gallica)

Kritičko izdanje: C. Valerii Catulli carmina varietate lectionis et perpetua adnotatione illustr. a F.G. Doering, 1820.

Prijevodi

Stranica Rudyja Negenborna

Kritika

Jeder vorurteilslose Leser Catulls muß anerkennen, daß in keiner uns überlieferten Gedichtsammlung guter Zeit so viel absolut Minderwertiges, auch knabenhaft Unreifes enthalten ist wie in der seinigen. Aber wenn wir auch nur solche Lieder hätten wie das ἐρωτοπαíγνιον Acmen Septimius suos amores (45), Reiseerinnerungen (das εἶδος in hellenistischen Epigrammen vertreten!) wie das Wanderlied iam ver egelidos refert tepores (46), oder wie paene insularum Sirmio (31), einzelne Polymetra und Epigramme auf wahre oder falsche Freunde (z. B. 9. 30. 73. 77. 91), auch das auf den toten Bruder (101), das wir mit dem des Meleagros (A. P. VII 476) auf seine tote Gattin vergleichen können, die antiken Leser noch unmittelbarer mit dem ἐπικήδειον des Aratos εἰς Μύριν τὸν ἀδελφόν zusammenstellen mußten: so würden sie ihn durch Zartheit der Empfindung, Innigkeit des Gefühls und liebenswürdig-treuherzige Natürlichkeit, aber auch durch die darin niedergelegte Glut seines Herzens, die Kraft seines Zornes und die Reinheit seines im Grunde unverdorbenen Gemüts zu Roms einzigem Lyriker stempeln. Nun aber: Lesbia dictavit, docte Catulle, tibi (Mart. VIII 73, 8). Diese Lesbialieder, in denen alle Töne angeschlagen sind, vom kindlich zartesten bis zum dämonisch leidenschaftlichsten, in denen er alle Stimmungen seines leichtbewegten Herzens, Hoffnung, Glauben, Zweifel, Haß, Resignation niederlegte, müssen, wie mit Recht gesagt worden ist, hinter griechischer Lyrik vielleicht erst dann zurücktreten, wenn wir von dieser mehr als Fetzen besitzen werden. Si qua recordanti benefacta priora voluptas est homini, dieses zu einer lyrischen Kurzelegie in Gebetform erweiterte Epigramm (76), dieses soliloquium mit dem auch rhythmisch überwältigenden Verse una salus haec est, hoc est tibi pervincendum, muß man in sich aufgenommen, auswendig gelernt, in deutsche Verse übersetzt haben, um zu empfinden, daß hier ein Höchstes vielleicht nicht an Kunst, aber an ergreifend schlichter, frommer Wiedergabe ewiger Gefühle geleistet worden ist.

Eduard Norden, “Die römische Literatur”, Einleitung in die Altertumswissenschaft, 1910, Leipzig – Berlin, s. 479—80

Još kritike

Škola

Gottwein, Catull.76 “Wonne der Wehmut”, Einsicht und Gebet als Bilanz einer Liebe

Roman i kršćanstvo