States and Regions
Transregional Projects
- Albania
- Bosnia and Hercegovina
- Bulgaria
- Croatia
- Cyprus
- Greece
- Hungary
- FYRoMacedonia
- Moldova
- Romania
- Slovenia
- Turkey
- Yugoslavia
Kosovo
Montenegro
Serbia
Magdalena Najbar-Agičić
Snježana Koren
New Directions in History Teaching
York, 26. veljače - 3. ožujka 2002. godine
Između 26. veljače i 3. ožujka 2002. godine u Yorku (Velika Britanija) održan je seminar pod naslovom New Directions in History Teaching (Novi smjerovi u nastavi povijesti). Seminar su organizirali Vijeće Europe i Britanski savjet, a bio je namijenjen nastavnicima povijesti, autorima udžbenika i kurikuluma te ostalim osobama iz zemalja članica Vijeća Europe koje su na ovaj ili onaj način vezane uz nastavu povijesti. Na seminaru su također sudjelovale koordinatorice projekta SEE Textbook Network.
Dio seminara bio je namijenjen upoznavanju sudionika s britanskim školskim sustavom koji se u velikoj mjeri razlikuje od drugih sustava školstva na europskom kontinentu, a pogotovo od većine školskih sustava tranzicijskih zemalja i zemalja Jugoistočne Europe. U britanskom školskom sustavu škole su veoma nezavisne u kreiranju svojih programa, satnice pa čak i trajanja pojedinog školskog sata. Sve se to razlikuje od škole do škole. Obvezno obrazovanje traje od pete do šesnaeste godine života i podijeljeno je u četiri nivoa: Key Stage 1 (dob učenika: 5-7 godina), Key Stage 2 (dob učenika: 7-11 godina), Key Stage 3 (dob učenika: 11-14 godina) i Key Stage 4 (dob učenika: 14-16 godina). Key Stage 1 i 2 pripadaju osnovnom, a Key Stage 3 i 4 srednjem obrazovanju. Djeca započinju učiti povijest vrlo rano. Za svaki su stupanj predviđene određene teme, pri čemu nije važan kronološki redoslijed sadržaja već njegova prikladnost dobi učenika. Učenje povijesti obavezno je do četrnaeste godine života. Nakon toga povijest postaje izborni predmet. U dobi od šesnaest godina učenici su dužni položiti završni ispit (GCSE), a oko 35-40% učenika uzima povijest kao jedan od predmeta na završnom ispitu. Nakon šesnaeste godine učenici mogu napustiti školu, upisati koledž ili nastaviti obrazovanje u školi još dvije godine (17-18 godina), tijekom kojih se pripremaju za nastavak školovanja na sveučilištu. U britanskom obrazovnom sustavu ta se nastava naziva A-level (advanced level) i AS-level (advanced suplementary level).
Prije 1988. u Britaniji nije postojao nacionalni kurikulum. Svaka je škola sama odabirala što će njeni učenici učiti, jedino je religiozno obrazovanje bilo obvezno za sve i regulirano posebnim zakonom. U takvom sustavu povijest se učila unutar društvene skupine predmeta ili kao poseban predmet, ali koherentna nastava povijesti bila je prilično rijetka. Prevladavao je tradicionalni (predavački) pristup nastavi.
U sedamdesetim i osamdesetim godinama prošlog stoljeća važnu je ulogu u promjeni stava prema nastavi povijesti imao The Schools' History Project, koji se još uvijek primjenjuje u nekim školama. SHP stavlja naglasak na različite pristupe proučavanju povijesti: 1. Study in development (nastava o nekom problemu, pojavi u dugom vremenskom trajanju, primjerice razvoj medicine od njenih početaka do danas); 2. Enquiry in-depth (nastava o nekoj temi u kratkom razdoblju, ali vrlo detaljna o svim aspektima, primjerice «Velika Britanija 1815.-1851.»); 3. Study in Modern World History (nastava o temeljnim pitanjima suvremenog svijeta s kojima se učenici mogu susresti u novinama, primjerice «Irsko pitanje»); 4. History around us (nastava lokalne povijesti uz korištenje terenske nastave).
Na taj je način nastava povijesti u Velikoj Britaniji krenula u značajne promjene, ali iz posve obrnute polazne točke od one s koje su u promjene kretale tranzicijske zemlje, pa tako i Hrvatska. Naime, postojeće stanje u kojem je postojala potpuna proizvoljnost, odnosno sve je bilo prepušteno na odluku školama nastojalo je promijeniti uvođenjem određenih pravila koja bi vrijedila za sve ili barem za većinu škola, odnosno nastavnika i učenika.
Uvođenje Nacionalnog kurikuluma izazvalo je u početku prilične rasprave pa i otpor među nastavnicima koji nisu bili navikli da im se propisuje što će poučavati. Prva verzija Nacionalnog kurikuluma primijenjena je u britanskim školama 1991. godine i od tada se mijenjao dva puta: 1996. i 2001. godine. Što se tiče povijesti, svaka je verzija NC-a, naročito ona iz 2001., bila mnogo općenitija (teme) i u znatno je manjoj mjeri propisivala što učitelji moraju raditi, ostavljajući tako školama i učiteljima mogućnost da odlučuju što će raditi. Pritom se naglašava ravnoteža između znanja i vještina koje učenici trebaju steći proučavajući povijest.
Tijekom predavanja istaknutih stručnjaka za nastavu povijesti (autori udžbenika, dugogodišnji prosvjetni radnici, savjetnici na području nastave povijesti i slično), te preko rada u grupama predstavljena su britanska iskustva u vezi s unapređenjem nastave povijesti. Jedno od glavnih obilježja moderne nastave povijesti u Velikoj Britaniji jest korištenje povijesnih izvora u nastavi, rad na izvorima i njihova analiza. Učenici se potiču na samostalnu potragu za znanjem i na samostalno formuliranje stavova. Sposobnost analize izvora i kritički pristup izvorima je jedna od najvažnijih vještina koju učenici stječu tijekom nastave povijesti, upoznajući se tako s pravilima povijesne struke i načinom rada profesionalnih povjesničara. Pritom se napušta tradicionalni pristup u kojem autori udžbenika, odnosno nastavnici autoritativno izlažu gradivo, a izvori služe da bi potkrijepili njihove tvrdnje. Umjesto toga uvodi se učenje o interpretacijama, pri čemu se učenicima omogućava da na temelju povijesnih izvora rade svoje vlastite interpretacije te se služe formulacijama kao što su “Moguće je da…”, “Moglo bi biti da…”, «Izvori nam sugeriraju da…», itd. Njeguje se pristup u kojem nema ispravnih i pogrešnih odgovora već samo dobrih i manje dobrih odgovora. Učenike se uči izvlačiti zaključke iz analize izvornih materijala, upoznavati različite vrste izvora znanja, vrijednost pojedinih oblika izvornih materijala (npr. uči ih se kako prepoznati pristranost izvora). Povijesni izvori koriste se ne samo u nastavi već i tijekom evaluacije uspjeha pojedinih učenika, to jest u ispitima kada učenici moraju iskazati i usvojeno znanje ali i vještine koje su stekli tijekom školovanja.
Također, učenike se upozorava na postojanje neznanstvenih interpretacija povijesti, primjerice popularne interpretacije povijesnih događaja u zabavnoj industriji (npr. filmovi) i u politici. Učenici moraju naučiti prepoznavati takve interpretacije i znati ih vrednovati, a ne samo prihvaćati ih kao gotovu činjenicu. Takav pristup čini se posebno zanimljivim i svrhovitim za nastavu osjetljivih i kontroverznih tema (tzv. «sensitive, controversial issues»)
Velik je naglasak stavljen na kreativni rad s učenicima. Uči ih se kako pisati samostalne radove i eseje pa su tako udžbenici povijesti usmjereni i prema takvim aktivnostima. Jedan od osnovnih ciljeva nastave povijesti jest i formiranje kritičkog razmišljanja kod učenika te obrazovanje za građansko društvo («active citizenship»).
Posjetom školama i prisustvovanjem satovima povijesti sudionici seminara mogli su se uvjeriti kako spomenute metode funkcioniraju u praksi. Sudionici seminara imali su također priliku izravno se upoznati s načinom rada muzeja i organizacija koja se bave zaštitom spomenika kulturne baštine na izradi edukativnih programa. Posjetili su York Castle Museum, York Minster i Jorvik te ruševine cistercitske opatije Rievaulx u blizini Yorka.
Terenska nastava (tzv. «using sites»), uporaba arheoloških lokaliteta, historijskih građevina, muzeja, galerija i slično opće je prihvaćen i vrlo često prakticiran način izvođenja nastave povijesti. Te ustanove imaju posebne, tehnički dobro opremljene prostorije u kojima se odvija nastava, osoblje koje je obučeno za rad sa djecom i koje radi na razvoju edukativnih programa, različitih aktivnosti za učenike, ali i različitih nastavnih sredstava i priručnika za učitelje. Sve njihove aktivnosti u skladu su sa nacionalnim kurikulumom, a njihovi programi čine zapravo nezaobilazan dio britanskog kurikuluma i to ne samo povijesti već i drugih predmeta (tako npr. posjećujući srednjovjekovnu katedralu učenici mogu održati sat tehničkog odgoja i učiti o metodama gradnje u to doba). Postavi muzeja prilagođeni su dječjoj dobi dok se pri postavljanju izložaka može uočiti da su planirani tako da se potakne dječja radoznalost. Tako djeca mogu izloške opipati (različite vrste vune), pomirisati (npr. smjesu koja se koristila za omekšavanje kože), isprobati (sprava koja se koristila za podizanje tereta) itd.
Tijekom seminara sudionicima su predstavljene web-stranice, literatura i djelovanje različitih institucija koje doprinose unapređenju nastave povijesti u Velikoj Britaniji. U Velikoj Britaniji brojne kulturne i znanstvene institucije pružaju pomoć nastavnicima povijesti u njihovome radu, i to na razne načine: objavljujući priručnike za nastavnike, izvore, razne materijale koji se mogu upotrijebiti u nastavi itd. To čine također državne vlasti i institucije lokalne samouprave.
U susretu s urednikom izdavačke kuće John Murray Publishers sudionici seminara imali su mogućnost upoznati se s glavnim principima objavljivanja udžbenika. Tržište udžbenika i dodatnih materijala za nastavu u Velikoj Britaniji je potpuno slobodno. Tako je 1990. godine u Velikoj Britaniji objavljeno čak 17 udžbenika o srednjem vijeku! Državne institucije ne nadziru proces izrade udžbenika, niti postoji postupak odobravanja udžbenika od strane ministarstva. Nastavnici, odnosno odsjek za povijest u pojedinoj školi, autonomno odabiru udžbenike koje će koristiti u nastavi i pritom kao stručnjaci preuzimaju odgovornost za svoj izbor.
Seminar u Yorku bio je također prilika za razmjenu iskustava između sudionika iz različitih zemalja. Izuzetno zanimljivo i poučno bilo je usporediti iskustva nastave povijesti u Jugoistočnoj Europi s onima iz Zapadne Europe. Mogle su se uočiti mnoge sličnosti, ali i značajne razlike, a ponekad je i jedno i drugo bilo iznenađujuće. Primjerice, nastavnici iz Zapadne Europe iznenađeni su detaljnošću i striktnošću nastavnih planova i programa i obvezom izrade izvedbenih planova za cijelu godinu već na početku nastave, što je zajedničko iskustvo mnogih nastavnika iz Jugoistočne Europe. Međutim, mnogi problemi s kojima se suočavaju nastavnici povijesti slični su u svim europskim zemljama, primjerice nedostatak vremena za obradu svega što je predviđeno u kurikulumu, odnosno nastavnom planu i programu, te nastava o osjetljivim i kontroverznim temama.