Nicolai Modrussiensis liber de consolatione (Nikola Modruški: O tješenju)

Priredio / recognovit Neven Jovanović

Predgovor priređivača

Nikola Modruški

De consolatione

Rukopisi De consolatione

Cod. Vat. lat. 5139

Cod. Vat. lat. 8764

Leoneov kodeks

Tekstološka interpretacija odnosa V1 i V2

Načela ovog izdanja

Djela korištena u tekstu

 

Nikola Modruški

Nikola Modruški (Nikola Kotoranin, Nicolaus Modrussiensis, Machinensis, de Catharo, Ascriviensis) rođen je oko 1427. u Grblju kraj Kotora, umro u Rimu, prije 29. svibnja 1480; bio je biskup, diplomat, administrator nekoliko gradova Crkvene države, te humanist.

Imenovan je najprije biskupom senjske (1457), potom modruške biskupije (1461). Kao papin legat bio je svjedokom pada Bosne pod tursku vlast 1462-63. Nakon 1464. živi i djeluje u Italiji, upravljajući različitim papinskim gradovima (npr. Viterbo, Ascoli, Fano, Spoleto, Todi). U Italiji obavlja i diplomatske misije; najvažnija je ona 1478, kada se za sukoba između Crkvene države i Firenze susreo s Lorenzom de' Medici.

Humanističko djelovanje Modruškog ima tri dimenzije. On nastupa kao govornik; njegov nadgrobni govor za Petra Riarija (1474) petnaesto je stoljeće smatralo vrijednim da bude između 1474. i 1487. šest puta tiskom objavljen, i višekratno prepisivan u raznim rukopisnim zbornicima; ujedno, izdanje toga govora najstarija je poznata prozna inkunabula nekog hrvatskog autora. (Ovdje je Govor za Petra Riarija u XML formatu, izdanje 2005: Oratio in funere Petri Riarii (1474), versio electronica.)

Nadalje, Modruški je vlasnik bogate knjižnice raskošnih rukopisa, koji uključuju najmanje dva grčka teksta i veći broj kodeksa izrađenih upravo za biskupa.

Napokon, Modruški je autor sedam većih proznih djela na latinskom; to su, kronološkim redom:

1.                 filozofsko-teološki dijalog De mortalium felicitate (O sreći smrtnika, 1461-62),

2.                 teološka rasprava Navicula Petri (Petrova lađica, između 1460-64),

3.                 retorički priručnik De consolatione (O utjesi, 1465-66),

4.                 povijesni spis De bellis Gothorum (O gotskim ratovima, 1473),

5.                 fragmentarno očuvan asketsko-moralni rad De humilitate,

6.                 komentar psalama De titulis et auctoribus psalmorum (O naslovima i autorima psalama, poslije 1474), te

7.                 političko-apologetska Defensio ecclesiasticae libertatis (Obrana slobode Crkve, 1479-80).

Sačuvano je nekoliko latinskih i jedno glagoljsko pismo Nikole Modruškog; potonje je pismo iz 1476, i zauzima se za upotrebu glagoljice u bogoslužju.

 

De consolatione

De consolatione predstavlja sistematizaciju načina verbalne utjehe, zbirku retoričkih lijekova za tjeskobu (aegritudo). U interpretaciji Modruškog, svaki lijek obuhvaća određen broj lokusa, mnemotehničkih pomagala pri pronalaženju argumenata, a svaki je lokus bogato ilustriran brojnim citatima grčke i rimske antike, te patrističke književnosti. Po ocjeni Georgea W. McClurea, autora studije o tuzi i utjesi u talijanskom humanizmu, ovo djelo Nikole Modruškoga vrlo je važan – dapače, jedinstven – humanistički dokument, zbog toga što pokušava na jednom mjestu, sustavno i lako dostupno, obraditi kako teoriju, tako i metode konzolacije.

De consolatione podijeljeno je u četiri knjige; Modruški najprije objašnjava kako djeluje tjeskoba, koga je lakše, koga teže tješiti, te kako i kada tješiti. Prema Modruškome, načina utjehe ima pet (tjeskoba se može potpuno ukloniti, smiriti, umanjiti, potisnuti, ili skrenuti). Ostatak djela posvećen je objašnjavanju svakog od tih pet načina.

 

Rukopisi De consolatione

Danas postoje tri rukopisa De consolatione, a znamo da je postojao i četvrti. Dva postojeća potječu iz renesanse, a nalaze se u Vatikanskoj biblioteci, pod signaturama Vat. lat. 5139 i Vat. lat. 8764.

Treći postojeći rukopis nastao je u prvoj polovici XIX st; to je prijepis, koji je napravio karmelićanin Evasio Leone, pripremajući oko 1816. kritičko izdanje (koje se nije nikad pojavilo). Leoneov se prijepis danas nalazi u knjižnici biskupskog seminara u gradu Casale Monferrato (signatura MS I a 8).

Četvrti je rukopis onaj po kojem je radio Leone; taj rukopis, također renesansni, nestao je negdje nakon Leoneove smrti (1821).

Ovo je izdanje priređeno prema dvama vatikanskim rukopisima, za koje sam preuzeo jedina dosad ponuđena sigla codicum (McClure 249, bilj. 36): V1 = Vat. lat. 5139, V2 = Vat. lat. 8764. Leoneov rukopis iz Casale Monferrata ostao mi je, nažalost, nedostupan.

 

Cod. Vat. lat. 5139

Kodeks V1 papirni je, veličine 160x240mm, potječe iz XV st, dobro je očuvan, sadrži 123 obostrano ispisana folija, numeriranih jednostrano, arapskim brojkama. Incipit glasi:

N. EPISCOPI MODRVSS<IE>N<SIS> / AD DOMINVM MARCHVM / VICENTINVM PRAESVLE<M> / LIBER DE CONSOLATIONE / FOELICITER INCIPIT:

Na kraju je list bez numeracije, na kojem je drugom, vrlo nehajnom rukom napisan sadržaj (f. 124r: Tabula contentorum in hoc libro).

Inicijali knjiga su oslikani, dok su inicijali poglavlja istaknuti veličinom, ukrašeni viticama i mjestimično crtežima (npr. f. 19v, 24v, 56v). Na dnu f. 1 dva su biskupska grba; desni pripada Marcu Barbu, primaocu kodeksa, a lijevi Nikoli Modruškom.

Na trećem foliju verso naknadno je dodana ceduljica s posvetom pisara, gdje se u stihu predstavlja izvjesni Leonardo. Kolofon, u obliku bilješke na kraju teksta (f. 123v) omogućava datiranje kodeksa u drugu godinu pontifikata Pavla II. (31. kolovoza 1465.–30. kolovoza 1466.), i kao mjesto izrade ovog primjerka otkriva Viterbo, gdje je Nikola Modruški bio kastelan:

IN ARCE VITERBIENSI SECVNDO PAVLI EDITVM SCRIPTVMQVE VESTRO NOMINE REVERENDISSIME PATER ET DOMINE.

Tekst V1 pisan je humanistikom-goticom, po 23 retka na stranici, s marginalnim bilješkama crvenom tintom i mjestimičnim ispravkama; ispravke su korektorske naravi (odnose se na ispuštanja, lapsus calami, nečitkosti), gramatičke ili pravopisne, te stilske. Vrijedi upozoriti na najopsežniju intervenciju: na f. 56v ruka koja zasigurno nije pisareva na margini je dodala čak 10 redova; najvjerojatnije je pisar Leonardo naprosto preskočio čitav odjeljak. Taj marginalni dodatak potječe vjerojatno od ruke samog Modruškog (njegove autentične autografe identificirao je Mercati).

Cod. Vat. lat. 8764

Kodeks V2 obaseže 135 folija i očuvan je dobro kao i V1. Incipit glasi:

NICOLAI EPISCOPI MODRVSIEN/SIS AD DOMINVM MARCVM VICEN/TINVM PRAESVLEM LIBER DE / CONSOLATIONE FOELICI/TER INCIPIT

Listovi su ponovo numerirani arapskim brojkama s jedne strane, a ispisani obostrano. Pisar se identificira u kolofonu na dnu f. 135v: Stephanus Sabinus escripsit.

Dodataka nakon teksta nema. Umjesto prvog slova svakog odjeljka ostala su oveća prazna mjesta za inicijale. Počeci su odjeljaka naznačeni razgovjetnije nego u V1: više je praznog prostora oko naslova, a prve su riječi odjeljka napisane velikim slovima.

Kodeks V2 razlikuje se od V1 brojem redaka na stranici (24, po jedan više nego V1) i pismom (kurzivna humanistika).

Leoneov kodeks

Danas izgubljeni treći renesansni rukopis De consolatione poznat nam je iz opisa u jednom pismu Evazija Leonea (s Krfa, 14. lipnja 1816., Angelu Pezzani; izdao Frati 4-6). Prema tom opisu, naslov je glasio Nicolai Episcopi Modrussiensis ad Marcum Vincentinum Episcopum <!> de Consolatione liber. Bio je u formatu male četvrtine, sadržavao je 214 stranice odličnog papira, no prijepis je bio prilično nepažljiv. Kodeks je također sadržavao ispravke. Prve su njegove stranice oštetili crvi.

Iz broja stranica, stupnja očuvanosti, te naslova / incipita očito je da kodeks koji je posjedovao Leone ne može biti nijedan od vatikanskih rukopisa.

 

Tekstološka interpretacija odnosa V1 i V2

Dok je zadaća klasičnih filologa da na osnovi usporedbe kodeksa tekst antičkog autora približi prvobitnom stanju, da stvori stanje prije prvog poznatog rukopisa, zadatak koji pred priređivača postavljaju V1 i V2 kodeksi De consolatione drugačiji je. Istina, nijedan rukopis nije autograf Nikole Modruškog, ali na oba je autor mogao imati utjecaja. Želimo li u takvom slučaju poštivati autorsku volju, valja ustanoviti ne prvobitno, već najkasnije stanje koje je djelo imalo za autorova života. Dakle, glavno je tekstološko pitanje u vezi s De consolatione: koji je rukopis stariji?

Analiza lectiones variae V1 i V2 pokazuje da pojedina mjesta postoje u V1 i V2, ali su u V2 podvrgnuta naknadnoj intervenciji, bilo da su jednostavno uklonjena precrtavanjem, ili preoblikovana nadopisivanjem. U humanističkim rukopisima, naknadne intervencije pravopisne, gramatičke, pa i stilske naravi ne moraju nužno potjecati od autora; kao i u antici, i u humanizmu su ispravljačke ovlasti čitalaca vrlo su široke – svaki čitalac smije biti ne samo korektor, već i lektor teksta koji čita.[1] Dakle, uvjerljiv dokaz za uspostavu kronološkog slijeda mogu biti samo sadržajne razlike dva rukopisa.

Takve razlike postoje, a nalazimo ih na 26 mjesta. To su:

a) Citati. Rukopis V2 ima 17 citata više od V1, citirajući:

a.1 Pseudo-Plutarhovu Utjehu Apoloniju,

a.2 Josipa Flavija O židovskim starinama,

a.3 Jeronimova pisma Heliodoru (vrlo opsežno) te pisma prognanoj djevici,

a.4 Ciceronova pisma Luciju Lukceju,

a.5 neke manje odlomke Vergilija i Horacija.

b) Autorski tekst. V2 donosi četiri važnija dodatka:

b.1 popis pisaca konzolacija proširen je grčkim autorima (Prologus 8-9).

b.2 smrt od prekomjerne radosti i smetnje koje tugovanje stvara organizmu bivaju detaljnije fiziološki objašnjene (I.2.6, I.2.10).

b.3 u poglavlju II.7 Tertius locus a damno, tekst je drugačije organiziran: posljednja rečenica tog poglavlja iz V1 u V2 postaje prva rečenica sljedećeg, II.8 De miseria uitae humanae.

b.4 poglavlje IV.10 Tertius locus a laudatione upućuje na daljnja Jeronimova pisma koja hvale pokojnika (IV.10.11).

– te dva znatnija ispuštanja:

b.5 u pogl. II.12.7, biblijski citat Vulg Ps. 119,5 kraći je u V2.

b.6 vrlo kratko poglavlje III.26 u V1 (Quomodo isti loci sunt alijs casibus adaptandi, rezime šest "pogrebnih" lokusa) izostavljanjem naslova spojeno je s prethodnim III.25: Sextus locus a loco mortis. Ispuštena je i napomena nakon III.25.19.

c) Naknadne intervencije. Dva su veća odjeljka u V2 precrtavanjem izbrisana; oba su mjesta iz prologa (Prol. 1 i 16).

Smatram da kodeks V1 (Vat. lat. 5139) sadrži stariju, a V2 (Vat. lat. 8764) mlađu i dorađeniju verziju De consolatione.[2] Zato sam, priređujući tekst, slijedio prvenstveno rukopis V2.

 

Načela ovog izdanja

Priređujući latinski tekst De consolatione, pokušao sam ga učiniti što dostupnijim modernom čitaocu i istraživaču, provodeći sljedeće zahvate:

a)    dodana je numeracija poglavlja i odlomaka (kako bi se olakšalo snalaženje u tekstu);

b)   citati drugih autora identificirani su gdje god mi je to bilo moguće;

c)    latinska je ortografija prilagođena modernom uzusu (kako bi čitalac mogao riječi lakše pronalaziti u modernim rječnicima);[3]

d)   modernizirana je i interpunkcija.

Kritički aparat registrira:

a)    autorske gramatičke i stilske intervencije,

b)   priređivačeve intervencije (čija je svrha da olakšavaju razumijevanje teksta),

c)    odstupanja teksta od modernih normi latinskog jezika,

d)   odstupanja tekstova koje Modruški citira u odnosu na današnja standardna izdanja,

e)    krupnije razlike V1 i V2.

Pisarske su omaške, npr. ditografije, ispravljane bez posebnog upozorenja.

Posebno se zahvaljujem Teu Radiću, koji je surađivao na moderniziranju grafija De consolatione.

 

Djela korištena u tekstu

Frati = C. Frati, "Evasio Leone e le sue ricerche intorno a Niccoló vescovo Modrussiense," u: La bibliofilia, 18, Firenze, 1917., s. 1-35.

McClure = George W.McClure, Sorrow and Consolation in Italian Humanism, Princeton (New Jersey), 1991.

Mercati = G. Mercati, "Notizie varie sopra Niccoló Modrussiense," u: Opere minori, 1917-36, 4, Vaticano, 1937. (pretisak iz: La bibliofilia, 26, s. 165-79, Firenze, 1924.), s. 205-267.

Nicolai Modrussiensis de consolatione liber: latinski tekst

Nicolai Modrussiensis de consolatione liber: latinski tekst (XML format)



[1]Najznačajniji primjer čitalačke intervencije u hrvatskom latinizmu svakako su naknadne ispravke u Davidijadi Marka Marulića; uvid u rukopis pokazat će i nestručnjaku da ruka koja je ispravljala – kakve god ispravke unosila – nije Marulićeva. Međutim, ovu činjenicu dosadašnji su priređivači složno zanemarivali, da bi na nju tek 1999. u usmenom izlaganju upozorio Darko Novaković.

[2]Usput, više ispravaka i skromnija oprema V2 navode me na pretpostavku da je ovaj kodeks izrađen za autorovu osobnu upotrebu, za razliku od V1, poklonjenog Marcu Barbu.

[3]Ipak, ovo prilagođavanje provedeno je elastično; to znači da su zadržane grafije koje sam smatrao kulturološki zanimljivima, npr. one pseudo-etimološke (habundantia, consyderare) i navođenja neobičnih varijanti imena (Cleoboles umj. Cleobis, Trinacrius umj. Terinaeus).