Marcijal

Marcus Valerius Martialis, 38./41. – c. 104.

Marko Valerije Marcijal, Epigrami; prevela i priredila Marina Bricko. Grčki i rimski klasici; sv.2. Zagreb : Matica hrvatska, 1998.

Non hic Centauros, non Gorgonas Harpyiasque
Invenies: hominem pagina nostra sapit.

(10, 4, 9–10)

Saepe loquar nimium gentes quod, Avite, remotas,
Miraris, Latia factus in urbe senex,
Auriferumque Tagum sitiam patriumque Salonem
Et repetam saturae sordida rura casae.
Illa placet tellus, in qua res parva beatum
Me facit et tenues luxuriantur opes:
Pascitur hic, ibi pascit ager; tepet igne maligno
Hic focus, ingenti lumine lucet ibi;
Hic pretiosa fames conturbatorque macellus,
Mensa ibi divitiis ruris operta sui;
Quattuor hic aestate togae pluresve teruntur,
Autumnis ibi me quattuor una tegit.
I, cole nunc reges, quidquid non praestat amicus
Cum praestare tibi possit, Avite, locus.

Često se, Avite, čudiš što stalno zemlje daleke
spominjem premda me Rim starcem učinio već,
što za zlatonosnim Tagom žeđam, za Salonom¹⁾ rodnim,
prosto što vuče me tlo, site kolibe krov.
Zemlja me privlači ta jer u njoj je malen imetak
sreća — i neznatna čak sredstva su raskoš i sjaj!
Tamo te polje izdržava, tu dohranjuješ polje,
moćan je ognjišta plam ondje, a ovdje je škrt;
ovdje je skupa i glad, a tržnica nosi ti propast:
ondje je nakrcan stol blagom što daje ga tlo;
ovdje u jedno se ljeto po četiri iznose toge:
tamo mi jedna i pet jeseni trajati zna!
Zašto da moćnike služiš, kad ti ni prijatelj ne bi
Avite, pružio sve ono što daje ti tlo!

Vitam quae faciant beatiorem,
Iucundissime Martialis, haec sunt:
Res non parta labore, sed relicta;
Non ingratus ager, focus perennis;
Lis numquam, toga rara, mens quieta;
Vires ingenuae, salubre corpus;
Prudens simplicitas, pares amici;
Convictus facilis, sine arte mensa;
Nox non ebria, sed soluta curis;
Non tristis torus, et tamen pudicus;
Somnus, qui faciat breves tenebras:
Quod sis, esse velis nihilque malis;
Summum nec metuas diem nec optes.

Pitaš, najdraži Marcijale,²⁾ što nam
život sretnijim čini? To je, redom:
posjed baštinom stečen, ne od rada,
plodno polje, u peći trajna vatra,
nikad parnica, rijetko toga, mirna
savjest, slobodna snaga, zdravo tijelo,
mudra iskrenost, prijatelji ravni,
društvo ugodno, jednostavna jela,
noć ne pijana, ali i bez briga,
krevet ne leden, a svejedno čedan,
san što noćnu ti tamu čini kratkom:
želi ono što jesi, ništa više;
zadnjeg dana se ne boj — nit ga traži.

Contigeris nostros, Caesar, si forte libellos,
Terrarum dominum pone supercilium.
Consuevere iocos vestri quoque ferre triumphi,
Materiam dictis nec pudet esse ducem.
Qua Thymelen spectas derisoremque Latinum,
Illa fronte precor carmina nostra legas.
Innocuos censura potest permittere lusus:
Lasciva est nobis pagina, vita proba.

Ako se, Cezare, kadgod na moje namjeriš knjige,
ne budi vladar strog, carski zaboravi sud!
Trijumfi vaši također već davno su svikli na šale:
nije vojskovođu stid osobno biti im cilj.
Kao kad Timelu gledaš ili te zabavlja Latin,³⁾
s takvim izrazom, daj, molim te, čitaj mi stih.
Nedužnu zabavu ovu može dopustiti cenzor:
razvratan tek mi je list: život je krepostan moj.

Nuper erat medicus, nunc est vispillo Diaulus:
Quod vispillo facit, fecerat et medicus.

Nekoć liječnik je bio, a pogrebnik sad je Diaulo.
Pogrebnik obavlja sad liječnikov prijašnji rad.

Non possum vetulam. Quereris, Matrinia? possum
Et vetulam, sed tu mortua, non vetula es.
Possum Hecubam, possum Niobam, Matrinia, sed si
Nondum erit illa canis, nondum erit illa lapis.

Da li bih mogao staru, ti me, Matronijo, pitaš?
Mogu i staru, no ti starica nisi, već leš!
Hekabu mogu, Matronijo, mogu i Niobu, ali —
prvu dok nije pas, drugu dok nije još kip.⁴⁾

Scribebamus epos; coepisti scribere: cessi,
Aemula ne starent carmina nostra tuis.
Transtulit ad tragicos se nostra Thalia coturnos:
Aptasti longum tu quoque syrma tibi.
Fila lyrae movi Calabris exculta Camenis:
Plectra rapis nobis, ambitiose, nova.
Audemus saturas: Lucilius esse laboras.
Ludo levis elegos: tu quoque ludis idem.
Quid minus esse potest? epigrammata fingere coepi:
Hinc etiam petitur iam mea palma tibi.
Elige, quid nolis—quis enim pudor, omnia velle?—
Et si quid non vis, Tucca, relinque mihi.

Epsku sam pisao pjesmu. I ti si počeo isto.
Ostavih nju da mi stih takmac ne postane tvom.
Potom je Talija moja tragički obula koturn:
dug si tragički plašt uzeo na to i sam.
Onda posegnuh za strunama Horacijeve lire:
novu mi trzaljku već lakomo otimaš ti.
Smjelo se satire latih: Lucilije nastojiš biti.
Lak elegijski stih slagati uzeh — i ti!
Na to sam — pišljiva stvar! — epigrame pisati stao.
Evo i tebe — i tu pobjednu kradeš mi čast!
Daj, izaberi što nećeš (zar skromno je težiti svemu?),
pa, ako ti nešto ne bi, Tuka, prepusti mi to!

Qui tecum cupis esse meos ubicumque libellos
Et comites longae quaeris habere viae,
Hos eme, quos artat brevibus membrana tabellis:
Scrinia da magnis, me manus una capit.
Ne tamen ignores ubi sim venalis, et erres
Urbe vagus tota, me duce certus eris:
Libertum docti Lucensis quaere Secundum
Limina post Pacis Palladiumque forum.

Želiš li da posvuda knjižice moje te prate
na dugu putu da budu ti pouzdan drug,
ti kupi ove koje pergamena obuhvaća:
u sanduk s divot-formatom! ja stanem u jednu ruku.
A da se ne moraš pitati gdje me se može kupiti,
da ne bi lutao čitavim gradom, dat ću ti upute točne:
potraži Sekunda, oslobođenika učenog Lucencija,
za hramom božice mira, kad prođeš forum Minerve.

Barbara pyramidum sileat miracula Memphis,
Assyrius iactet nec Babylona labor;
Nec Triviae templo molles laudentur Iones,
Dissimulet Delon cornibus ara frequens;
Aëre nec vacuo pendentia Mausolea
Laudibus inmodicis Cares in astra ferant.
Omnis Caesareo cedit labor amphitheatro,
Unum pro cunctis fama loquetur opus.

Čudesne nek piramide ne spominje barbarski Memfis,
Babilon svoj nek sjaj objesi mačku o rep,
nek se mekoputni Jonjani ne hvale hramom Dijane,
oltar što krasi ga rog Del neka zataji svoj,
neka ne uzdižu Karani hvalom bez kraja i konca
sjajni Mauzolov grob nebo što para mu vrh!
Svako zaostaje djelo za amfiteatrom carskim:
jednomu, umjesto svih, Fama će širiti glas!

Quod pius et supplex elephas te, Caesar, adorat
Hic modo qui tauro tam metuendus erat,
Non facit hoc iussus nulloque docente magistro:
Crede mihi, nostrum sentit et ille deum.

Kad ti se ponizno slon i odano, Cezare, klanja,
koji pred neki je tren biku zadavao strah,
ničiji ne sluša nalog i nije riječ o dresuri!
Osjeća, vjeruj, i on naš da je nazočan bog!

Hanc tibi, Fronto pater, genetrix Flaccilla, puellam
Oscula commendo deliciasque meas,
Parvola ne nigras horrescat Erotion umbras
Oraque Tartarei prodigiosa canis.
Inpletura fuit sextae modo frigora brumae,
Vixisset totidem ni minus illa dies.
Inter tam veteres ludat lasciva patronos
Et nomen blaeso garriat ore meum.
Mollia non rigidus caespes tegat ossa, nec illi,
Terra, gravis fueris: non fuit illa tibi.

Oče Frontone, majko Flakcilo, djevojčicu ovu,
radost što bješe mi sva, prepuštam vama na skrb,
da Erociju malu ne preplaše tartarske sjene,
da joj ne utjera strah gubica nakaznog psa.
Tek bi šesti put oćutjela studenu zimu
da je upravo šest dana poživjela još.
Nek se nestašno zabavlja sad s gospodarima starim,
nježna ustašca nek zvuk imena tepaju mog.
Busenje grubo nek kosti krhke ne povrijedi! Zemljo,
ne budi preteška njoj: teret ti bijaše lak.

Mica vocor: quid sim cernis, cenatio parva:
Ex me Caesareum prospicis ecce tholum.
Frange toros, pete vina, rosas cape, tinguere nardo:
Ipse iubet mortis te meminisse deus.

“Mrva” se zovem; vidiš što sam, dvorana mala,
iz mene pruža se pogled, evo, na Cezarov grob.
Jastuke gužvaj, traži vina, hvataj ruže, stavljaj pomast:
da sjetiš se smrti, to sâm ti zapovijeda bog.

Volva

Te fortasse magis capiat de virgine porca;
Me materna gravi de sue volva capit.

Maternica

Maternica te možda od djevice prasice vabi?
No kad je bređa, tek tad potpun užitak je moj!

Pugillares eborei

Languida ne tristes obscurent lumina cerae,
Nigra tibi niveum littera pingat ebur.

Pisaće tablice od slonovače

Voštane tablice tamne da slabu ne naškode vidu,
snježnu nek slonovu kost rukopis ispiše crn.