Njemački se jezik od latinskoga razlikuje, što se sredstava prikazivanja tiče, prvenstveno po obilju imenica. U prvom se jeziku udomaćilo mnogo stranih riječi, a član i gradbeni nastavci -ung, -keit, -heit, -nis i sl. pružaju obilje prilika za supstantiviranje. Ono je latinskome jeziku moguće tek u vrlo ograničenoj mjeri. Kako je latinski tijekom vremena pokušavao raskinuti te okove, kako je počeo primati strane riječi, ali nije bio u stanju povećati broj vlastitih, iznevjerio je svoj puristički karakter, te prešao mjeru u supstantiviranjima i novotvorbama; postao je barbarski. Manjak latinskih imenica koje bi mogle izravno nadomjestiti njemačko obilje predstavlja, kako pokazuje iskustvo, glavnu poteškoću s kojom se moraju boriti stilisti početnici. U očaju oni posežu ili za barbarskim, ili za razvodnjenim pomagalima (potonja oslabljuju snagu latinskoga govora), i jedva je moguće reći što je korisnije za valjan latinski stil: oprez pred lošim imenicama ili općenita i bezuvjetna uputa da se sve ono što nije moguće doslovno prevesti treba izraziti opisno.