Adresa ove stranice:
http://www.ffzg.unizg.hr/klafil/dokuwiki/doku.php/n:mane

Neven Jovanović
Odsjek za klasičnu filologiju
Filozofski fakultet Sveučilišta u Zagrebu

Izlaganje na Državnom stručnom skupu za učitelje i nastavnike latinskoga i grčkoga jezika, 15. studenoga 2014, Klasična gimnazija, Zagreb

Izlaganje ima tri cilja. Želimo pokazati kakva su svjedočanstva ostavili antički grčki i rimski pisci o osobama s tjelesnim i duševnim nedostacima i o ponašanju prema njima. Želimo također pokazati kako nastavnici i učenici mogu sami pronalaziti na internetu, na znanstveno pouzdanim portalima, izvorne grčke i latinske riječi i tekstove u kojima se govori o osobama s nedostacima. Želimo, napokon, demonstrirati postupak pronalaženja karakterističnih riječi i tekstova koji se, uz nešto slobodnog vremena i pristup internetskim resursima, može primijeniti ne samo na temu tjelesnih i duševnih nedostataka iz perspektive antičke civilizacije, nego i na bilo koju drugu temu. Pristup koji demonstriramo je modularan, što znači da se nastavnik, u pripremi teme, može zaustaviti na bilo kojoj razini – ovisno o raspoloživom vremenu i sposobnostima grupe za koju priprema gradivo.

Potraga za tekstovima koji govore o tjelesnim i duševnim nedostacima počinje od hrvatskog – treba prirediti skup riječi kojima se na našem jeziku označavaju nedostaci i osobe koje ih imaju. Već ovdje nailazimo na jasan uvid kako ranije i neformalno jezično stanje (posvjedočeno terminima kao što je “bogalj” i kolokvijalnom upotrebom medicinskih termina kao što su “debil” i “kreten”) pokazuje tendenciju društva da stigmatizira osobe s nedostacima i pretvori njihove nedostatke u najvažniju njihovu karakteristiku.

Sljedeći korak – formiranje identičnog skupa termina na engleskom jeziku – pokazuje, opet, da se ne radi o specifičnostima hrvatskoga društva, jer iste odnose (npr. “mutav” i “dumb”) susrećemo i u engleskom.

Mada nemaju izravne veze s grčkim i latinskim tekstovima, hrvatski i engleski skup riječi koje označavaju nedostatke nužni su za pretraživanje “druge strane” slobodno dostupnih računalnih rječnika grčkoga i latinskoga; najkvalitetniji rječnici, naime, koji su trenutačno najlakše i najpouzdanije dostupni jesu grčko-engleski i latinsko-engleski.

Koristeći se sučeljem za pretraživanje projekta Chicago Perseus, pokazat ćemo kako se, kad jednom znamo engleske termine, pronalaze natuknice kod kojih se u tijelu članka pojavljuje određena engleska riječ. Tako, na stanovit način, digitalni rječnik dobiva još jedan smjer čitanja.

Rječnički članci, naravno, ne vode samo do značenja, nego i do citata mjesta u tekstovima koji nam mogu biti zanimljivi; jednostavna, a poticajna aktivnost jest odrediti svakoj grupi učenika da pronađe potvrde (i izdvoji one najzanimljivije) za samo jednu riječ semantičkog polja koje proučavamo.

No, jednom kad smo tako priredili i grčki, odnosno latinski skup termina vezanih uz tjelesne i duševne nedostatke, možemo organizirati samostalno istraživanje na izvornim tekstovima, opet pomoću zbirke Chicago Perseus (jer ona, osim rječnika, sadrži i izvorne tekstove). Proučavajući i birajući relevantna mjesta, učenici poboljšavaju i svoje poznavanje klasičnih jezika, i svoje sposobnosti rada na tekstovima.

Napokon, predstavit ćemo nekoliko najzanimljivijih mjesta do kojih smo došli takvim računalnim pretraživanjem: iz grčke književnosti, odlomke iz Plutarhovih biografija Likurga, Demostena i Alkibijada, kao i nekoliko stihova iz Sofoklova Kralja Edipa. Ovi tekstovi pokazuju i onu surovu stranu odnosa prema osobama s nedostacima (u spartanskom zakonodavstvu i mitu o Edipu), kao i mogućnosti da se nedostaci ili nadvladaju (mucanje kod Demostena) ili izazovno pretvore u dio stila (nejasan izgovor kod Alkibijada). Iz rimske književnosti, pokazat ćemo što zakonodavstvo Korpusa rimskoga građanskog prava govori o tjelesnim i duševnim nedostacima robova, te što o tremi i nelagodi govori Seneka, a što o kozmetičkom prikrivanju tjelesnih nedostataka preporučuje Ovidije u Umijeću ljubavi.

Građa ovog izlaganja, kao i uputnice na daljnju literaturu, dostupni su na internetu, na adresi <http://www.ffzg.unizg.hr/klafil/dokuwiki/doku.php/n:mane>.

1. Zadatak
2. Prvi korak: popis riječi
3. Drugi korak: pronalaženje tekstova
4. Treći korak: odabir i prezentacija
5. Drugi putevi?

Što su Grci i Rimljani napisali o tjelesnim i duševnim nedostacima?

• Vrijeme
• Znanje grčkog i latinskog
• Internet
• Mašta
• Ne žuriti – svaki je korak zanimljiv!

1. Kojim se riječima koristimo kad govorimo o tjelesnim i duševnim nedostacima?
2. Kojim su se riječima koristili Grci?
3. Kojim su se riječima koristili Rimljani?

• šepav, hrom, kljast, ćopav
• mucav, račlav
• gluh, nagluh
• slijep, ćorav
• nijem, mutav
• paraliziran, uzet
• retardiran, idiot, debil, kreten, lud, blesav, ćaknut, poremećen

• limping, hobbling
• stuttering
• deaf
• blind
• mute, dumb
• lame, disabled, maimed, paralysed

http://perseus.uchicago.edu/Reference/

• σκάζω, χωλός, χωλεύω, διαχωλεύω
• βατταρισμός, παφλάζω, πταίω
• ἀνάκουστος, κωφός, ὑπόκωφος, δυσκωφία, ἑτεροκωφέω
• ἀβλεψία, τυφλός, ψίαθος
• ἄγλωσσος, βωβός, ἐννεός
• ἀπόπληκτος, ἀκρατής, παράλυσις, πάρεσις

http://perseus.uchicago.edu/Reference/

• claudeo, claudico
• balbus, blaesus
• caecus
• mutus
• surdus
• mancus

• Claudius, Scaevus, Balbus, Caecus, Varus, Vatius
• Mucalo, Gluhak, Slijepčević, Šeparović, Nijemac, Grba

Chicago Perseus adrese:

• http://perseus.uchicago.edu/
• Grčki: http://perseus.uchicago.edu/greek.html#
• Latinski: http://perseus.uchicago.edu/latin.html#

http://data.perseus.org/citations/urn:cts:greekLit:tlg0007.tlg004.perseus-grc1:16

τὸ δὲ γεννηθὲν οὐκ ἦν κύριος ὁ γεννήσας τρέφειν, ἀλλ᾽ ἔφερε λαβὼν εἰς τόπον τινὰ λέσχην καλούμενον, ἐν ᾧ καθήμενοι τῶν φυλετῶν οἱ πρεσβύτατοι καταμαθόντες τὸ παιδάριον, εἰ μὲν εὐπαγὲς εἴη καὶ ῥωμαλέον, τρέφειν ἐκέλευον, κλῆρον αὐτῷ τῶν ἐνακισχιλίων προσνείμαντες εἰ δ̓ ἀγεννὲς καὶ ἄμορφον, ἀπέπεμπον εἰς τὰς λεγομένας Ἀποθέτας, παρὰ Ταΰγετον βαραθρώδη τόπον, ὡς οὔτε αὐτῷ ζῆν ἄμεινον ὂν οὔτε τῇ πόλει τὸ μὴ καλῶς εὐθὺς ἐξ ἀρχῆς πρὸς εὐεξίαν καὶ ῥώμην πεφυκός.

http://data.perseus.org/citations/urn:cts:greekLit:tlg0011.tlg004.perseus-grc1:1026-1053

Οἰδίπους. τί δ᾽ ἄλγος ἴσχοντ᾽ ἀγκάλαις με λαμβάνεις;

Ἄγγελος. ποδῶν ἂν ἄρθρα μαρτυρήσειεν τὰ σά:

Οἰδίπους. οἴμοι, τί τοῦτ᾽ ἀρχαῖον ἐννέπεις κακόν;

Ἄγγελος. λύω σ᾽ ἔχοντα διατόρους ποδοῖν ἀκμάς.

Οἰδίπους. δεινόν γ᾽ ὄνειδος σπαργάνων ἀνειλόμην.

http://data.perseus.org/citations/urn:cts:greekLit:tlg0007.tlg054.perseus-grc1:11

τοῖς δὲ σωματικοῖς ἐλαττώμασι τοιαύτην ἐπῆγεν ἄσκησιν, ὡς ὁ Φαληρεύς Δημήτριος ἱστορεῖ, λέγων αὐτοῦ Δημοσθένους ἀκούειν πρεσβύτου γεγονότος, τὴν μὲν ἀσάφειαν καὶ τραυλότητα τῆς γλώττης ἐκβιάζεσθαι καὶ διαρθροῦν εἰς τὸ στόμα ψήφους λαμβάνοντα καὶ ῥήσεις ἅμα λέγοντα, τὴν δὲ φωνὴν ἐν τοῖς δρόμοις γυμνάζεσθαι καὶ ταῖς πρὸς τὰ σιμὰ προσβάσεσι διαλεγόμενον καὶ λόγους τινὰς ἢ στίχους ἅμα τῷ πνεύματι πυκνουμένῳ προφερόμενον εἶναι δ᾽ αὐτῷ μέγα κάτοπτρον οἴκοι, καὶ πρὸς τοῦτο τὰς μελέτας ἐξ ἐναντίας ἱστάμενον περαίνειν.

Kvintilijan, Inst. 10, 3, 30

http://data.perseus.org/citations/urn:cts:latinLit:phi1002.phi00110.perseus-lat1:3.30

idem ille tantus amator secreti Demosthenes in litore, in quo se maximo cum sono fluctus illideret, meditans consuescebat contionum fremitus non expavescere.

http://data.perseus.org/citations/urn:cts:greekLit:tlg0007.tlg015.perseus-grc1:1.4

τῇ δὲ φωνῇ καὶ τὴν τραυλότητα ἐμπρέψαι λέγουσι καὶ τῷ λάλῳ πιθανότητα παρασχεῖν χάριν ἐπιτελοῦσαν. μέμνηται δὲ καὶ Ἀριστοφάνης αὐτοῦ τῆς τραυλότητος ἐν οἷς ἐπισκώπτει Θέωρον:

εἶτ᾽ Ἀλκιβιάδης εἶπε πρός με τραυλίσας:
‘ ὁλᾷς Θέωλον; τὴν κεφαλὴν κόλακος ἔχει.’
ὀρθῶς γε τοῦτ᾽ Ἀλκιβιάδης ἐτραύλισεν.

καὶ Ἄρχιππος τὸν υἱὸν τοῦ Ἀλκιβιάδου σκώπτων: ‘ βαδίζει,’ φησί, ‘ διακεχλιδώς, θοἰμάτιον ἕλκων, ὅπως ἐμφερὴς μάλιστα τῷ πατρὶ δόξειεν εἶναι,

κλασαυχενεύεταί τε καὶ τραυλίζεται.

Izvor: http://droitromain.upmf-grenoble.fr/Corpus/d-21.htm

Sed sciendum est morbum apud Sabinum sic definitum esse habitum cuiusque corporis contra naturam, qui usum eius ad id facit deteriorem, cuius causa natura nobis eius corporis sanitatem dedit: id autem alias in toto corpore, alias in parte accidere (namque totius corporis morbus est puta φθίσις febris, partis veluti caecitas, licet homo itaque natus sit): vitiumque a morbo multum differre, ut puta si quis balbus sit, nam hunc vitiosum magis esse quam morbosum.

Exempli itaque gratia referamus, qui morbosi vitiosique sunt.

Apud Vivianum quaeritur, si servus inter fanaticos non semper caput iactaret et aliqua profatus esset, an nihilo minus sanus videretur. Et ait Vivianus nihilo minus hunc sanum esse: neque enim nos, inquit, minus animi vitiis aliquos sanos esse intellegere debere: alioquin, inquit, futurum, ut in infinito hac ratione multos sanos esse negaremus ut puta levem superstitiosum iracundum contumacem et si qua similia sunt animi vitia: magis enim de corporis sanitate, quam de animi vitiis promitti. Interdum tamen, inquit, vitium corporale usque ad animum pervenire et eum vitiare: veluti contingeret φρενιτικῷ, quia id ei ex febribus acciderit.

(…) vitium tamen esse, sed vitium animi, non corporis, ideoque redhiberi non posse, quoniam aediles de corporalibus vitiis loquuntur: attamen ex empto actionem admittit.

Idem dicit etiam in his, qui praeter modum timidi cupidi avarique sunt aut iracundi.

(Paulus libro primo ad edictum aedilium curulium) Vel melancholici.

(Gaius libro primo ad edictum aedilium curulium) Vel protervi vel gibberosi vel curvi vel pruriginosi vel scabiosi, item muti et surdi.

Sed si vitium corporis usque ad animum penetrat, forte si propter febrem loquantur aliena vel qui per vicos more insanorum deridenda loquantur, in quos id animi vitium ex corporis vitio accidit, redhiberi posse.

Item aleatores et vinarios non contineri edicto quosdam respondisse Pomponius ait, quemadmodum nec gulosos nec impostores aut mendaces aut litigiosos.

Idem Pomponius ait, quamvis non valide sapientem servum venditor praestare debeat, tamen, si ita fatuum vel morionem vendiderit, ut in eo usus nullus sit, videri vitium. Et videmur hoc iure uti, ut vitii morbique appellatio non videatur pertinere nisi ad corpora: animi autem vitium ita demum praestabit venditor, si promisit, si minus, non. Et ideo nominatim de errone et fugitivo excipitur: hoc enim animi vitium est, non corporis. Unde quidam iumenta pavida et calcitrosa morbosis non esse adnumeranda dixerunt: animi enim, non corporis hoc vitium esse.

In summa si quidem animi tantum vitium est, redhiberi non potest, nisi si dictum est hoc abesse et non abest: ex empto tamen agi potest, si sciens id vitium animi reticuit: si autem corporis solius vitium est aut et corporis et animi mixtum vitium, redhibitio locum habebit.

(Ulpianus libro 44 ad Sabinum) Mutum morbosum esse Sabinus ait: morbum enim esse sine voce esse apparet. Sed qui graviter loquitur, morbosus non est, nec qui ἀσαφῶς: plane qui ἀσήμως loquitur, hic utique morbosus est.

(Ulpianus libro primo ad edictum aedilium curulium) Idem Ofilius ait, si homini digitus sit abscisus membrive quid laceratum, quamvis consanaverit, si tamen ob eam rem eo minus uti possit, non videri sanum esse.

Catonem quoque scribere lego, cui digitus de manu aut de pede praecisus sit, eum morbosum esse: quod verum est secundum supra scriptam distinctionem.

Sed si quis plures digitos habeat sive in manibus sive in pedibus, si nihil impeditur numero eorum, non est in causa redhibitionis: propter quod non illud spectandum est, quis numerus sit digitorum, sed an sine impedimento vel pluribus vel paucioribus uti possit.

De myope quaesitum est, an sanus esset: et puto eum redhiberi posse.

Sed et νυκτάλωπα morbosum esse constat, id est ubi homo neque matutino tempore videt neque vespertino, quod genus morbi Graeci vocant νυκτάλωπα. Luscitionem eam esse quidam putant, ubi homo lumine adhibito nihil videt.

Quaesitum est, an balbus et blaesus et atypus isque qui tardius loquitur et varus et vatius sanus sit: et opinor eos sanos esse.

(Paulus libro 11 ad Sabinum) Cui dens abest, non est morbosus: magna enim pars hominum aliquo dente caret neque ideo morbosi sunt: praesertim cum sine dentibus nascimur nec ideo minus sani sumus donec dentes habeamus: alioquin nullus senex sanus esset.

(…)

Eum, qui alterum oculum aut alteram maxillam maiorem habet, si recte iis utatur, sanum videri Pedius scribit: ait enim inaequalitatem maxillarum oculorum brachiorum, si nihil ex ministerio praestando subtrahit, extra redhibitionem esse. Sed et latus vel crus brevius potest adferre impedimentum: ergo et hic erit redhibendus.

Si quis natura gutturosus sit aut oculos eminentes habeat, sanus videtur.

Item sciendum est scaevam non esse morbosum vel vitiosum, praeterquam si inbecillitate dextrae validius sinistra utitur: sed hunc non scaevam, sed mancum esse.

Is cui os oleat an sanus sit quaesitum est: Trebatius ait non esse morbosum os alicui olere, veluti hircosum, strabonem: hoc enim ex illuvie oris accidere solere. Si tamen ex corporis vitio id accidit, veluti quod iecur, quod pulmo aut aliud quid similiter dolet, morbosus est.

(Gaius libro primo ad edictum aedilium curulium) Item clodus morbosus est.

(…)

De sterili Caelius distinguere Trebatium dicit, ut, si natura sterilis sit, sana sit, si vitio corporis, contra.

Item de eo qui urinam facit quaeritur. Et Pedius ait non ob eam rem sanum non esse, quod in lecto somno vinoque pressus aut etiam pigritia surgendi urinam faciat: sin autem vitio vesicae collectum umorem continere non potest, non quia urinam in lecto facit, sed quia vitiosam vesicam habet, redhiberi posse: et verius est quod Pedius.

Si quis digitis coniunctis nascatur, non videtur sanus esse, sed ita demum, si incommodatur ad usum manus.

http://data.perseus.org/citations/urn:cts:latinLit:phi1017.phi015.perseus-lat1:11

SENECA LUCILIO SUO SALUTEM

Locutus est mecum amicus tuus bonae indolis, in quo quantum esset animi, quantum ingenii, quantum iam etiam profectus, sermo primus ostendit. Dedit nobis gustum, ad quem respondebit; non enim ex praeparato locutus est, sed subito deprehensus. Ubi se colligebat, verecundiam, bonum in adulescente signum, vix potuit excutere; adeo illi ex alto suffusus est rubor. Hic illum, quantum suspicor, etiam cum se confirmaverit et omnibus vitiis exuerit, sapientem quoque sequetur. Nulla enim sapientia naturalia corporis aut animi vitia ponuntur: quidquid infixum et ingenitum est lenitur arte, non vincitur. Quibusdam etiam constantissimis in conspectu populi sudor erumpit non aliter quam fatigatis et aestuantibus solet, quibusdam tremunt genua dicturis, quorundam dentes colliduntur, lingua titubat, labra concurrunt: haec nec disciplina nec usus umquam excutit, sed natura vim suam exercet et illo vitio sui etiam robustissimos admonet. Inter haec esse et ruborem scio, qui gravissimis quoque viris subitus affunditur. Magis quidem in iuvenibus apparet, quibus et plus caloris est et tenera frons; nihilominus et veteranos et senes tangit.

http://data.perseus.org/citations/urn:cts:latinLit:phi0959.phi004.perseus-lat1:3

Rara tamen mendo facies caret: occule mendas,
Quaque potes vitium corporis abde tui.
Si brevis es, sedeas, ne stans videare sedere:
Inque tuo iaceas quantulacumque toro;
Hic quoque, ne possit fieri mensura cubantis,
Iniecta lateant fac tibi veste pedes.
Quae nimium gracilis, pleno velamina filo
Sumat, et ex umeris laxus amictus eat.
Pallida purpureis spargat sua corpora virgis,
Nigrior ad Pharii confuge piscis opem.
Pes malus in nivea semper celetur aluta:
Arida nec vinclis crura resolve suis.
Conveniunt tenues scapulis analemptrides altis:
Angustum circa fascia pectus eat.
Exiguo signet gestu, quodcumque loquetur,
Cui digiti pingues et scaber unguis erit.
Cui gravis oris odor numquam ieiuna loquatur,
Et semper spatio distet ab ore viri.
Si niger aut ingens aut non erit ordine natus
Dens tibi, ridendo maxima damna feres.

• Christian Laes, C. F. Goodey, M. Lynn Rose (ed.), Disabilities in Roman Antiquity: Disparate Bodies A Capite ad Calcem. Mnemosyne, supplements. History and archaeology of classical antiquity. Leiden; Boston: Boston: Brill, 2013. Prikaz u BMCR
• Robert Garland, The Eye of the Beholder: Deformity and Disability in the Graeco-Roman World. Second edition (first published 1995). Bristol Classical Paperbacks. London: Bristol Classical Press, 2010. Prikaz u BMCR
• Disability History and the Ancient World
• Laes, C: How does one do the history of disability in antiquity? One thousand years of case studies. In: Med Secoli, 23 (2011), Nr. 3, S. 915-946.