metafora (grč. μεταφορά [metaforá]: prijenos).
Figura riječi (trop) koja označava zamjenjivanje jedne riječi drugom prema značenjskoj srodnosti ili analogiji, odnosno prijenos imena s jedne stvari na drugu i značenja s jedne riječi na drugu. Najutjecajnija je definicija metafore ona iz Aristotelove Poetike: “prijenos naziva s predmeta koji označava neki drugi, i to ili s roda na vrstu, ili s vrste na rod, ili s vrste na vrstu, ili po analogiji.” Tako shvaćena m. označava svako prenošenje značenja te obuhvaća i druge trope – sinegdohu (prijenos s roda na vrstu, s vrste na rod) i metonimiju (prijenos s vrste na vrstu). Retorika i stilistika pod imenom metafore prihvatile su Aristotelov prijenos po analogiji. Prema klasičnoj retorici, metaforičko se značenje oblikuje u srazu pravog (konvencionalnog, proprium) i nepravog (prenesenog, improprium) značenja i sastavni je dio svih poraba jezika. Npr.: Svijet je pozornica ili Tvoja je misao strma pećina/ o koju se uzalud razbija moj život (V. Parun: Ne pitaj više): između svijeta i pozornice, misli i pećine nisu posrijedi stvarne nego pripisane srodnosti, apstraktno i teško predočivo prikazano je konkretnim slikama. U prvom se iskazu pojavljuje konvencionalna m. (zajednička su obilježja stereotipizirana, značenje joj je stabilno), a u stihovima V. Parun autorska m. (značenje joj je nestabilno i otvoreno). Gotovo sve vrste riječi mogu se pojaviti u ulozi metafore, npr. imenice (krila noći), glagoli (snijeg je paralizirao zemlju), pridjevi (rascvjetana misao), prilozi (munjevito mu je odgovorila).
S obzirom na karakter metaforičkog značenja, stupanj metaforičnosti i tipove diskurza u kojima se pojavljuje, načelno je moguće razlikovati spoznajnu, ekspresivnu i poetsku metaforu. Spoznajna m. obuhvaćala bi izraze kojima se ili imenuju stvari i pojave za koje jezik ne posjeduje nazive poput noge stola, grla boce i sl. (usp. katahreza) te ustaljene izraze koji zrcale dubinske misaone i kulturne koncepte. Takva m. u funkciji imenovanja pojava (tzv. nominacijska) karakteristična je za stvaranje metajezika pojedinih znanosti (u astronomiji: crna rupa, zvijezde patuljci, zvijezde divovi). Ekspresivna m. ima izrazit karakterizacijski potencijal – vrednuje kakvu pojavu, stvar ili osobu. U razgovornom jeziku izriče nježnost (pile moje), srdžbu (majmune), prijezir, radost i sl. U medijskom i promidžbenom diskurzu privlači pozornost i oblikuje ekspresivnu komunikaciju s potrošačem (Pobjeda otvara vrata raja – Bosanski lonac opet ključa – Renault Laguna. Ljepotica koja malo troši). Poetska m. originalna je, uspostavlja iznenađujuće analogije, upućuje na percepcijske, refleksivne i retoričke osobitosti pjesnika, obogaćuje lirski imaginarij. Npr.: Sunčeve žice idu od neba pa do zemlje,/ Napete kao strune. Golema harfa sja./ Mnogo je ruku dira. – Nebesa zabrujaše,/ I sluša zemlja sva. (V. Nazor: Cvrčak).
S obzirom na prisutnost pravog i posuđenog imena, m. može biti eksplicitna i implicitna. U eksplicitnoj m. (ili in praesentia) prisutno je i pravo i posuđeno ime. Osnovni je smisao zajamčen, a figurativni ga smislovi mijenjaju i šire. M. Bonhomme (1998) ističe da se taj tip metafore najčešće realizira kao atribucijska m. (A1 je A2: Ruže su munje misli – T. Ujević: Svetkovina ruža), apozicijska m. (A1, A2: Čistoća sa stilom. Bosch) ili determinacijska m. (A1/A2: U Albaniji kiša kamenja, u Izraelu kiša metaka). U implicitnoj m. (ili in absentia) pojavljuje se samo posuđeno ime, tj. pripisana obilježja pa se primatelj nalazi u ulozi odgonetača. Kod ustaljenih implicitnih m. (mačka, krkljanac, bijela vrana) smisao je lako dohvatljiv (djevojka, gužva, iznimka), no kod poetskih implicitnih m. uporište je različitih hermeneutičkih pretpostavki (npr.: iza i prije mene/ umorna pusta ravnica./ osjećam srušeno vrijeme/ i razvaline lica. – J. Sever: Prostrano sagorijevanje). → metaforologija
alegorija, figura, katahreza, metonimija, personifikacija, poezija, poredba, retorika, sinegdoha, slika, stilistika, trop