Referat za znanstveni skup Dani Cvita Fiskovića, “Metamorfoze mita”, Mljet, 30. rujna – 3. listopada 2010. Hotel “Odisej”, Pomena.
Poželimo li prikupiti sve tekstove koji sadrže pohvale nekog od gradova na istočnoj obali Jadrana (od Trsta, preko Istre i Dalmacije, do Skadra), pisani su na latinskom, a nastali između 1380. i 1614, ubrzo ćemo ustanoviti da bi takav korpus obuhvaćao najmanje četrdesetak književnih djela. Ti su tekstovi odnedavno objedinjeni u digitalnom korpusu Croatiae auctores Latini, točnije njegovu potkorpusu Laudationes urbium Dalmaticarum.
Istočnojadranske gradove hvalilo je, u različitim žanrovima i opsezima, barem trideset i pet autora. Tu su kako domaći humanisti (npr. Marin Barleti, Ivan Bolica, Koriolan Cipiko, Ilija Crijević, Giovanni Battista Goineo, Marko Marulić, Frano Božićević Natalis, Ivan Lipavić, Ludovik Paskalić, Nikola Petrović, Vinko Pribojević, Andrea Rapicio, Antun Rozanović, Juraj Šižgorić) tako i stranci (npr. Nardino Celinese, Ciriaco d'Ancona, Giovanni Conversini iz Ravenne, Didak Pir, Filippo Diversi, Giovanni Mario Filelfo, Palladio Fosco, Aldo Manuzio, Michele Marullo Tarcaniota, Nascimbene Nascimbeni). Najčešće je i najmaštovitije hvaljen (i kuđen) Dubrovnik, ali nalazimo i pohvale Brača, Hvara, Korčule, Kotora, Skadra, Splita i Salone, Šibenika, Trogira, Zadra, kao i čitavog Ilirika, Istre i Dalmacije.
Važan je element pohvale grada i prostora uspostava veze s antičkom prošlošću. Ta veza nerijetko uključuje i antički — češće pseudo-antički — mit o nastanku grada. Neki su od tih mitova, poput pripovijesti o osnutku Dubrovnika, modernim istraživačima dobro poznati; na druge — npr. Rozanovićev mit o osnutku Korčule, Paskalićev bukolski mit o Kotoru, Goineove i Biondove interpretacije priča o Argonautima u Istri — treba podsjetiti. Svi ti mitovi, pak, pozivaju da ih pokušamo interpretirati zajedno, da istražimo kakvo oni nude znanje i kakvu reprezentaciju prostora i zajednica; pitajući se, na primjer, razlikuju li se slike koje nude stranci od slika koje zamišljaju domaći.
Zanimaju me upotrebe mita u humanističkoj literaturi na latinskom, kako eksplicitne tako i implicitne. Prvenstveno u konkretnim, individualnim tekstovima, ne općenito (“legitimacije” itd). U pohvalama gradova glavna je funkcija jasna već iz termina — treba reći nešto lijepo o nečijem gradu — ali kako se i u kojem opsegu u to uklapa mitska priča? Koje su priče, i u kojim tekstovima, tretirane kao “već poznate”, koje su novina? Koje su usputno dotaknute, koje su osnova teksta?
Po čemu prepoznajemo mit u nekom tekstu? Kako se mit razlikuje od npr. povjesnice? Kako se “antički” mit razlikuje od ne-antičkog? Kako se ovjerava autoritet mita?