Koraćev život obilježen je bogatom i raznovrsnom filološkom djelatnošću, a ovdje slijedi njezin kratak pregled. Na početku svojeg znanstvenog rada (do 1969./1970. godine) Korać se primarno bavio proučavanjem hrvatske književnosti. Doktorirao je na Filozofskom fakultetu u Zagrebu 1961. godine pod mentorskim vodstvom prof. dr. Ive Frangeša (doktorat je objavljen u Radovima JAZU 1963. godine pod naslovom Dvadeset godina hrvatskog romana 1985–1914). Za svojega života objavio je devet autorskih knjiga, kojima je dao značajan prilog proučavanju problematike hrvatske i srpske književnosti: Romani Ive Andrića ili svijet bez boga (1970, 1989), Svijet, ljudi i realizam Vladana Desnice (1972), monografiju Hrvatski roman između dva rata 1914–1941 (1972, 1974, 1975), Književno djelo Sime Matavulja (1982), Srpski roman između dva rata 1918–1941 (1982); Patnja i nada (1982), Prirodno stanje svijesti u Ćipikovu romanu (1987), Pregled književnog rada Srba u Hrvatskoj (1987) i Modeli pripovijedanja (1990). Izuzetno je važna i Koraćeva urednička dionica opusa. Nakon suradnje u ediciji Pet stoljeća hrvatske književnosti (knjiga Vladimir Treščec Brotha, Milkan Lovinac i Mato Lisičar, 1969), bio je urednik časopisa Prosvjeta (1969–1971), uredio je publikaciju Vjetrom vijani (1971), nezaobilazne i polemički dočekane Književne hrestomatije: Iz kulturne baštine srpskog naroda u Hrvatskoj (1979), Sabrana djela Vladana Desnice u četiri toma (1974/1975), Novi ljetopis (Prosvjeta, 1971/1972) itd. Ako se ovome pridodaju i njegovi književno-teorijski interesi (Mimezis, Umjetnost riječi, 1965), suradnja u nizu književnih i književno-znanstvenih časopisa i publikacija, sudjelovanje na brojnim znanstvenim i stručnim skupovima te njegov nastavnički angažman – nesumnjivo je riječ o bogatoj djelatnosti koja zahtijeva temeljito i svestrano ispitivanje.