Katedra za pomoćne povijesne znanosti

O stotoj obljetnici utemeljenja Katedre (1908. – 2008.)
Tomislav GALOVIĆ

Katedra za pomoćne povijesne znanosti Odsjeka za povijest Filozofskog fakulteta Sveučilišta u Zagrebu formalno je utemeljena 1908. godine. Međutim, to ne znači da se pomoćne povijesne znanosti nisu predavale i prije toga. Naime, još je godine 1874. prema zakonu o ustroju zagrebačkog Sveučilišta bilo predviđeno osnivanje katedre (seminara) za pomoćne povijesne znanosti. Unatoč tome što je katedra kao takva započela s radom tek 1908., na fakultetu su se predavale temeljne pomoćne povijesne znanosti. Bile su to paleografija i diplomatika (s kronologijom) koje je držao Tadija Smičiklas (1843. – 1914.), a što je razumljivo, jer je on time povezivao i prenosio studentima teorijska i praktična znanja stečena prilikom rada na našem najznačajnijem i najvrjednijem diplomataru (Codex diplomaticus Regni Croatiae, Dalmatiae et Slavoniae – Diplomatički zbornik Kraljevine Hrvatske, Dalmacije i Slavonije). Osim toga kao bečki đak, usavršavao se na Institut für österreichische Geschichtsforschung, Smičiklas je u našu historiografiju unosio metodološke postavke primjenjivane tada u njemačkoj historiografiji na velikom projektu Monumenta Germaniae historica (MGH).



Važno je napomenuti da je jedan od glavnih suradnika i osoba od velikog povjerenja Smičiklasu bio upravo Milan Šufflay koji će kasnije postati i prvi službeni profesor pomoćnih povijesnih znanosti i nositelj novoutemeljene katedre (seminara). Milan Šufflay (1879. – 1931.) posebno je zadužio hrvatsku diplomatiku monografijom Die dalmatinische Privaturkunde (1904.) koja mu je ujedno bila i habilitacijska radnja iz pomoćnih povijesnih znanosti na Mudroslovnom fakultetu Kr. sveučilišta Franje Josipa I. u Zagrebu. No, docenturu tada nije uspio dobiti pa odlazi u Budimpeštu. Istom 1908., u vrijeme bana Pavla Raucha, imenovan je javnim izvanrednim profesorom za pomoćne historijske nauke na zagrebačkom Mudroslovnom fakultetu. Zbog političkih trzavica i neslaganja sveučilišnog senata Šufflay je imao dosta problema pa čak po nekim izvorima nije uspijevao niti držati redovitu nastavu. Stoga nije za čuditi da je 1910. godine premješten u Zemaljsku vladu, u Odjel za bogoštovlje i nastavu, a 1912. ponovno vraćen na fakultet, odnosno 1918. umirovljen. Doduše, činjenicu o držanju kakve-takve nastave iz pomoćnih povijesnih znanosti – između ostalog – potvrđuju Šufflayeva rukopisna predavanja koja su pohranjena u Hrvatskom državnom arhivu u Zagrebu. Dok je Šufflay tako prolazio na fakultetu, od 1910. pa sve do 1918. godine pomoćne povijesne znanosti redovno drži Karlo Horvat (1874. – 1920.), Šufflayev takmac još iz 1908. godine. Njemu je – vrijedi to istaći – deviza u znanstveno-istraživačkom smislu bila ta da su pomoćne povijesne nauke preduvjet pisanja povijesti, a koje je pak posebno zadužio zbirkom Monumenta historiam Uscocchorum illustrantia ex archivis Romanis, praecipue e Secreto Vaticano desumpta (I-II).

Nakon Horvata nastavu na katedri od 1920. do 1924. drži Viktor Novak (1889. – 1977.), zasigurno naš najznačajniji paleograf uopće, koji se nažalost kasnije kompromitirao radovima iz suvremene povijesti. Međutim, ostavio je u hrvatsku paleografsku baštinu brojna vrijedna djela. Kao prvo istražio je i promovirao naše spomenike pisane beneventanom (Scriptura Beneventana s osobitim obzirom na tip dalmatinske beneventane), potom publicirao kartulare (Zadarski kartular samostana svete Marije i Supetarski kartular), a kao krunu svoga paleografskog rada ostvario je objavljujući, u svjetskim razmjerima priznat i cijenjen, udžbenik Latinska paleografija (1952.).
 


U godini obilježavanja tisućite obljetnice hrvatskog kraljevstva kao pozvani predavač nastavu je 1924/1925. držao Josip Nagy (1884. – 1981.), autor prvoga hrvatskog faksimilijara Monumenta diplomatica i između ostalog đak pariške École des Chartes.

Za nastavnika je 1925. izabran slovenski povjesničar Milko Kos (1892. – 1972.), ali nije nastupio tako da je predavanja povremeno držao Ljudmil Hauptmann (1884. – 1968.), profesor opće srednjovjekovne povijesti. Takva je situacije bila sve dok 1933./1934. za honorarnog nastavnika nije imenovan Miho Barada (1889. – 1957.), specijalizant Vatikanske škole (Scuola Vaticana di Paleografia, Diplomatica e Archivistica). On je započeo s predavanjima iz Latinske paleografije, potom Diplomatike s hronologijom i Paleografsko-diplomatičkim vježbama – no, s bitnom napomenom – da su te vježbe jedanput tjedno po jedan sat predviđene samo za ''naprednije'' studente. Publicira važne radove i povijesne izvore (Dvije naše vladarske isprave, Monumenta Traguriensia I-IV). Kasnije, zbog drugih obveza, Barada pokušava prepustiti ta predavanja Zlatku Tanodiju koji je pak njegovom preporukom 1944. imenovan docentom za pomoćne povijesne znanosti. No, Tanodi osjetivši nesigurnost nadolazećeg vremena odlazi u emigraciju gdje postiže velike znanstvene uspjehe, ali prije toga i one nimalo nevažnije u Hrvatskoj (Monumenta historica liberae regiae civitatis Varasdini I-II, Zagrebačka Zlatna bula).




Od školske godine 1945/1946. pomoćne povijesne znanosti kao honorarni profesor predaje Josip Matasović (1892. – 1962.) koji predmet proširuje i drugim pomoćnim povijesnim disciplinama: metrologijom, arhivistikom, sfragistikom, heraldikom, genealogijom i historijskom geografijom, te utemeljuje knjižnicu za seminar iz pomoćnih povijesnih znanosti. Od 1951. do 1961. asistentica prof. Matasovića bila je Ranka Stojsavljević.

Kao honorarni predavač od 1958/1959. nastupio je Jakov Stipišić za koga slobodno možemo kazati da je napravio ključni iskorak na polju pomoćnih povijesnih znanosti u Hrvatskoj i šire, povezujući znanja stečena u praksi s onim što nam pruža teorija, sublimiravši tako status pomoćnih povijesnih znanosti u cjelini. Posebno tome u prilog ide njegov sveučilišni udžbenik Pomoćne povijesne znanosti u teoriji i praksi (1972., 21985., 31991.) koji nije ništa izgubio na vrijednosti iako je od njegova prvog izdanja prošlo već više od trideset godina. On je i dalje aktualan i poticajan podjednako za prediplomsku, diplomsku ili pak poslijediplomsku nastavu. Prof. Stipišić radio je i na dovršenju tzv. Smičiklasova zbornika (Codex diplomaticus Regni Croatiae, Slavoniae et Dalmatiae, sv. XVI/1976., sv. XVII/1981. i sv. XVIII/1990.), a u zajednici s Miljenom Šamšalovićem i pod uredništvom M. Kostrenčića 1967. objavio prvi svezak našeg najstarijeg diplomatičkog gradiva Codex diplomaticus Regni Croatiae, Slavoniae et Dalmatiae. Osim toga publicirao je i srednjovjekovne bilježničke knjige, inventare i zapisnike vijeća, te bio jedan od suradnika Lexicon Latinitatis medii aevi Iugoslaviae (I-II).

Od 1962. predstojnica katedre je prof. Nada Klaić (1920. – 1988.) – istaknuta hrvatska povjesničarka – koja je pak hrvatsku medievistiku obogatila brojnim radovima (Povijest Hrvata u ranom srednjem vijeku, Povijest Hrvata u razvijenom srednjem vijeku), a napose onaj njezin dio koji se tiče diplomatike (Diplomatička analiza isprava iz doba hrvatskih narodnih vladara), te objavljivanja i kritičke interpretacije izvora (Historia Salonitana maior, Izvori za hrvatsku povijest do 1526. godine).
U tome razdoblju, točnije od 1963. do 1966. godine, Tomislav Raukar bio je asistent na Katedri za pomoćne povijesne znanosti. Prof. Raukar držao je nastavu iz pomoćnih povijesnih znanosti i u razdoblju od 1982/1983. do 1987/1988. godine. U svojem je radu na ovome polju posebnu pažnju posvećivao hrvatskoj ćirilskoj paleografiji. Utjecaj pak pomoćnih povijesnih znanosti zamjetljiv je i u mnogim njegovim radovima koji su primjerice nastali na osnovu zadarskih bilježničkih spisa (Zadar u XV. stoljeću) i drugih povijesnih vrela (Hrvatsko srednjovjekovlje. Prostor, ljudi, ideje).



U razdoblju od 1989/1990. do 1995/1996. nastavu iz pomoćnih povijesnih znanosti držala je Zdenka Janeković-Römer koja je pak posebno istraživala gradivo dubrovačkog Državnog arhiva, te povijesna istraživanja povezivala s onim paleografsko-diplomatičkim (Dubrovačka medievistička radionica, Višegradski ugovor). Cijelo to razdoblje voditelj Katedre za pomoćne povijesne znanosti i metodiku nastave povijesti bio je prof. Filip Potrebica (1933. – 2003.), istaknuti i priznati hrvatski metodičar.  

Od 1997. na Odsjeku za povijest Filozofskog fakulteta Sveučilišta u Zagrebu pomoćne povijesne znanosti predaje prof. Mirjana Matijević Sokol, koja 2003. biva imenovana i predstojnicom Katedre za pomoćne povijesne znanosti, metodologiju historije i metodiku nastave povijesti. Njezin pak znanstveni rad obuhvaća nekoliko tematskih područja, a može se podijeliti u tri glavne sadržajne cjeline: 1) pomoćne povijesne znanosti, 2) Toma Arhiđakon i njegova Salonitanska povijest, te 3) hrvatska srednjovjekovna povijest u cjelini.
Sukladno pak novom ''bolonjskom sustavu'' predmet pomoćne povijesne znanosti doživio je svojevrsnu reformu, kako uvođenje novih disciplina i područjem istraživanja tako i informatizacijom nastave, te mu je kao takvom budućnost svakako osigurana.    

***

Objavljeno: 16.12.2014.

TRAŽILICA