REPUBLIKA HRVATSKA
SVEUČILIŠTE U ZAGREBU
FILOZOFSKI FAKULTET
Zagreb, Ivana Lučića 3

Broj: 01-21-7-2001.

Zagreb, 9. srpnja 2001.

P O Z I V

__________________________________________________

Na osnovi članka 34. Statuta sazivam 11. sjednicu Fakultetskog vijeća Filozofskog fakulteta, koja će se održati u ponedjeljak, 16. srpnja 2001. u 9,00 sati u Vijećnici fakulteta.

Za sjednicu predlažem sljedeći

DNEVNI RED:

1. Uručivanje Odluke Senata o potvrdi izbora u trajno znanstveno-nastavno zvanje redovitog profesora prof. dr. sc. Filipu Potrebici

2. Verifikacija zapisnika 10. sjednice Fakultetskog vijeća, održane 18. lipnja 2001.

A. IZBORI U ZNANSTVENO-NASTAVNA, NASTAVNA, ZNANSTVENA I SURADNIČKA ZVANJA

3. Izvješće stručnog povjerenstva za izbor u nastavno zvanje višeg lektora za znanstveno područje humanističkih znanosti, polje jezikoslovlje, na Katedri za engleski jezik u Odsjeku za anglistiku

Pristupnica mr.sc. Vesna Beli ispunjava uvjete iz čl. 81. stav 2. ZVU - 26

4. Izvješće stručnog povjerenstva za izbor u nastavno zvanje višeg lektora za znanstveno područje humanističkih znanosti, polje jezikoslovlje, na Katedri za engleski jezik u Odsjeku za anglistiku

Pristupnica mr.sc. Nataša Pavlović ispunjava uvjete iz čl. 81. stav 2. ZVU - 29

5. Izvještaj stručnog povjerenstva za izbor u naslovno znanstveno-nastavno zvanje redovitog profesora za znanstveno područje humanističkih znanosti, polje antropologija, na Katedri za antropologiju, za predmete Statističke metode u antropologiji

Pristupnik: dr. sc. Veljko Jovanović ispunjava uvjete iz čl. 74. stav 3. ZVU - 32

6. Izvještaj stručnog povjerenstva za izbor u naslovno znanstveno-nastavno zvanje redovitog profesora za znanstveno područje humanističkih znanosti, polje antropologija, na Katedri za antropologiju, za predmete Populacijska genetika

Pristupnik: dr. sc. Veljko Jovanović ispunjava uvjete iz čl. 74. stav 3. ZVU - 38

7. Izvještaj stručnog povjerenstva za izbor u naslovno znanstveno-nastavno zvanje redovitog profesora za znanstveno područje humanističkih znanosti, polje antropologija, na Katedri za antropologiju, za predmete Primijenjena antropologija

Pristupnik: dr. sc. Pavao Rudan ispunjava uvjete iz čl. 74. stav 3. ZVU - 44

8. Izvještaj stručnog povjerenstva za izbor u naslovno znanstveno-nastavno zvanje redovitog profesora za znanstveno područje humanističkih znanosti, polje antropologija, na Katedri za antropologiju, za predmete Uvod u antropologiju

Pristupnik: dr. sc. Pavao Rudan ispunjava uvjete iz čl. 74. stav 3. ZVU - 54

9. Izvještaj stručnog povjerenstva za izbor u naslovno znanstveno-nastavno zvanje redovitog profesora za znanstveno područje humanističkih znanosti, polje antropologija, na Katedri za antropologiju, za predmet Antropološka lingvistika

Pristupnik: dr. sc. Anita Sujoldžić ispunjava uvjete iz čl. 74. stav 3. ZVU - 64

10. Izvještaj stručnog povjerenstva za izbor u naslovno znanstveno-nastavno zvanje redovitog profesora za znanstveno područje humanističkih znanosti, polje antropologija, na Katedri za antropologiju, za predmet Osnove genetike čovjeka i prijedlog da se izabere dr. sc. Branka Janićijević

Pristupnica: dr. sc. Branka Janićijević, ispunjava uvjete iz čl. 74. stav 3. ZVU za redovitog profesora, a dr. sc. Ljiljana Poljak ispunjava uvjete iz čl. 74. stav 1. ZVU za docenta - 70

11. Izvještaj stručnog povjerenstva za izbor naslovno uznanstveno-nastavno zvanje izvanrednog profesora za znanstveno područje humanističkih znanosti, polje antroplogija, na Katedri za antropologiju, za predmet Medicinska antropologija

Pristupnik: dr. sc. Sanja Špoljar-Vržina ispunjava uvjete iz čl. 74. stav 2. ZVU - 80

12. Izvještaj stručnog povjerenstva za izbor u naslovno znanstveno-nastavno zvanje docenta za znanstveno područje humanističkih znanosti, polje antropologija, na Katedri za antropologiju, za predmet Arheologija u antropologiji

Pristupnik: dr. sc. Stašo Forenbaher ispunjava uvjete iz čl. 74. stav 1. ZVU - 87

13. Izvještaj stručnog povjerenstva za izbor u naslovno znanstveno-nastavno zvanje izvanrednog profesora za znanstveno područje humanističkih znanosti, polje antropologija, na Katedri za antropologiju, za predmet Ekologija čovjeka

Pristupnik: dr. sc. Jasna Miličić ispunjava uvjete iz čl. 74. stav 2. ZVU - 90

14. Izvještaj stručnog povjerenstva za izbor u znanstveno-nastavno zvanje redovitog profesora za znanstveno područje humanističkih znanosti, polje jezikoslovlje, grana fonetika, na Katedri za teorijsku fonetiku u Odsjeku za fonetiku

Pristupnik: dr.sc. Damir Horga ispunjava uvjete iz čl. 74. stav 3. ZVU - 97

15. Izvještaj stručnog povjerenstva za izbor u nastavno zvanje višeg lektora, za znanstveno područje humanističkih znanosti, polje jezikoslovlje, grana germanistika, na Katedri za njemački jezik u Odsjeku za germanistiku

Pristupnica: mr. sc. Marija Lütze-Miculinić ispunjava uvjete iz čl. 81. stav 2. ZVU - 102

16. Izvještaj stručnog povjerenstva za izbor u nastavno zvanje lektora, za znanstveno područje humanističkih znanosti, polje jezikoslovlje, grana germanistika, na Katedri za njemački jezik u Odsjeku za germanistiku

Pristupnica: mr. sc. Marija Crnić ispunjava uvjete iz čl. 81. stav 1. ZVU (dodatak)

17. Izvještaj stručnog povjerenstva za izbor Tomislava Stojanova u istraživačko zvanje mlađeg asistenta u Odsjeku za informacjske znanosti

Pristupnik ispunjava uvjete iz čl. 41. stav 2. Zakona o znanstvenoistraživačkoj djelatnosti

- 103

18. Izvještaj stručnog povjerenstva za izbor Martine Primorac u istraživačko zvanje mlađeg asistenta u Odsjeku za informacijske znanosti

Pristupnica ispunjava uvjete iz čl. 41. stav 2. Zakona o znanstvenoistraživačkoj djelatnosti

- 104

19. Izvještaj stručnog povjerenstva za izbor Mihaele Banek u istraživačko zvanje mlađeg asistenta u Odsjeku za informacijske znanosti

Pristupnica ispunjava uvjete iz čl. 41. stav 2. Zakona o znanstvenoistraživačkoj djelatnosti

- 105

20. Izvještaj stručnog povjerenstva za izbor u znanstveno-nastavno zvanje redovitog profesora za znanstveno područje humanističkih znanosti polje jezikoslovlje, na Katedri za španjolski jezik u Odsjeku za romanistiku

Pristupnik dr.sc. Karlo Budor ispunjava uvjete iz čl. 74. stav 3. ZVU - 106

21. Izvještaj stručnog povjerenstva za izbor u znanstveno-nastavno zvanje redovitog profesora za znanstveno područje humanističkih znanosti, polje znanost o književnosti, na Katedri za hispanske književnosti, na Odsjeku za romanistiku

Pristupnica dr.sc. Mirjana Polić-Bobić ispunjava uvjete iz čl. 74. stav 3. ZVU - 118

22. Izvještaj stručnog povjerenstva za izbor u nastavno zvanje višeg lektora za znanstveno područje humanističkih znanosti, polje jezikoslovlje, na Katedri za ruski jezik u Odsjeku za slavenske jezike i književnosti

Pristupnica mr. sc. Elvira Ratković ispunjava uvjete iz čl. 81. stav 2. ZVU - 128

23. Izvještaj stručnog povjerenstva za izbor u nastavno zvanje višeg lektora za znanstveno područje humanističkih znanosti, polje jezikoslovlje, na Katedri za ruski jezik u Odsjeku za slavenske jezike i književnosti

Pristupnik Radomir Venturin ispunjava uvjete iz čl. 81. stav 2. ZVU - 130

B. MIŠLJENJE FAKULTETSKOG VIJEĆA ZA IZBOR U ZVANJA PREDLOŽENIKA VISOKIH UČILIŠTA

24. Mišljenje za izbor Alenke Mikulec i Ines Pavlinac u naslovno suradničko zvanje stručnog suradnika za znanstveno područje humanističkih znanosti, polje jezikoslovlje, za predmet Engleski jezik na Visokoj učiteljskoj školi u Petrinji

Pristupnice ispunjavaju uvjete iz čl. 88. stav 1. ZVU - 132

25. Mišljenje za izbor Darije Omrčen u nastavno zvanje višeg predavača za znanstveno područje humanističkih znanosti, polje jezikoslovlje, za predmet Engleski i Njemački jezik na Fakultetu za fizičku kulturu u Zagrebu

Pristupnica ispunjava uvjete iz čl. 80. stav. 2. ZVU - 134

26. Mišljenje za izbor Ivanke Ferčec i Dubravke Papa u nastavno zvanje predavača za znanstveno područje humanističkih znanosti, polje jezikoslovlje, za predmet Engleski jezik na Elektrotehničkom fakultetu u Osijeku

Pristupnice ispunjavaju uvjete iz čl. 80. stav. 1. ZVU - 137

27. Mišljenje za izbor Gordane Turkalj Bolta u nastavno zvanje predavača za znanstveno područje humanističkih znanosti, polje jezikoslovlje, za predmet Engleski i Francuski jezik na Visokoj policijskoj školi u Zagrebu

Pristupnica ispunjava uvjete iz čl. 80. stav. 1. ZVU - 139

28. Mišljenje za izbor Marije Krznarić u nastavno zvanje predavača za znanstveno područje humanističkih znanosti, polje jezikoslovlje, za predmet Engleski jezik na Višoj tehničkoj školi u Zagrebu

Pristupnica ispunjava uvjete iz čl. 80. stav. 1. ZVU za izbor predavača, a ne ispunjava uvjete iz čl. 80. stav 2. ZVU za izbor višeg predavača - 141

29. Mišljenje za izbor Tajane Bašić u nastavno zvanje predavača za znanstveno područje humanističkih znanosti, polje jezikoslovlje, za predmet Engleski jezik na Visokoj policijskoj školi u Zagrebu

Pristupnica ispunjava uvjete iz čl. 80. stav. 1. ZVU - 143

30. Mišljenje za izbor Vekenege Profaca Prebeg u nastavno zvanje predavača za znanstveno područje humanističkih znanosti, polje jezikoslovlje, za predmet Engleski jezik i Njemački jezik na Tekstilno-tehnološkom fakultetu Sveučilišta u Zagrebu

Pristupnica ispunjava uvjete iz čl. 80. stav 1. ZVU - 145

31. Mišljenje za izbor dr. sc. Naila Ceribašić u naslovno znanstveno-nastavno zvanje docenta za znanstveno područje humanističkih znanosti, polje etnologije i antropologije, za etnomuzikološke predmete na Muzičkoj akademiji Sveučilišta u Zagrebu

Pristupnica ispunjava uvjete iz čl. 74. stav 1. ZVU - 147

32. Mišljenje za izbor dr.sc. Pave Barišića u naslovno znanstveno-nastavno zvanje izvanrednog profesora za znanstveno područje humanističkih znanosti, polje filozofija, za predmet Povijest filozofije III, na Filozofskom fakultetu u Zadru

Pristupnik ispunjava uvjete iz čl. 74. stav 2. ZVU - 158

33. Mišljenje za izbor Dragice Dragičević u nastavno zvanje predavača za znanstveno područje humanističkih znanosti, polje jezikoslovlje, grana germanistika za predmet Njemački jezik policijske struke, na Visokoj policijskoj školi u Zagrebu

Pristupnica ispunjava uvjete iz čl. 80. stav 1. ZVU - 165

34. Mišljenje za izbor Darije Kuharić u nastavno zvanje višeg predavača za znanstveno područje humanističkih znanosti, polje jezikoslovlje, grana germanistika na Poljoprivrednom fakultetu u Osijeku

Pristupnica ispunjava uvjete iz čl. 80. stav 2. ZVU (dodatak)

35. Mišljenje za izbor mr. sc. Jasne Šego u suradničko zvanje asistenta za znanstvenog područja humanističkih znanosti, polje jezikoslovlje, grana kroatistika, pri Katedri religiozne pedagogije i katehetike KBF iz Zagreba za potrebe Katehetskog instituta

Pristupnica ispunjava uvjete iz čl. 89. stav 2. ZVU - 167

36. Mišljenje za izbor dr. sc. Branimira Crljenka, Nataše Ilić i mr. Maje Verdonik u nastavno zvanje profesora visoke škole za znanstveno područje humanističkih znanosti, grana kroatistika na Visokoj učiteljskoj školi u Puli

Pristupnik dr. sc. Branimir Crljenko ispunjava uvjete iz čl. 80. stav 3. ZVU za izbor profesora visoke škole, a Nataša Ilić i mr. Maja Verdonik ne ispunjavaju uvjete iz čl. 80. stav 1, 2. i 3. ZVU (dodatak)

37. Mišljenje za izbor dr. sc. Roberta Bacalje u nastavno zvanje profesora visoke škole za znanstveno područje humanističkih znanosti, polje jezikoslovlje, grana kroatistika za predmet Novija hrvatska književnost na Visokoj učiteljskoj školi u Zadru

Pristupnik ispunjava uvjete iz čl. 80. stav 3. ZVU - 170

38. Mišljenje za izbor dr. sc. Stanislave Irović za izbor u znanstveno-nastavno zvanje izvanrednog profesora iz znanstvenog područja društvene znanosti, polja odgojnih znanosti, grana sustavna pedagogija, za kolegij Metodika predškolskog odgoja i Pedagogija

Pristupnica ispunjava uvjete iz čl. 74. stav 2. ZVU - 178

39. Mišljenje za izbor mr. sc. Anke Jurčević-Lozančić, mr. sc. Siniše Opića i mr. sc. Steve Tomića u nastavno zvanje višeg predavača za znanstveno područje društvenih znanosti, polje odgojnih znanosti, pedagogija, za predmet Metodika upoznavanja okoline i početnih matematičkih pojmova na Visokoj učiteljskoj školi u Petrinji

Pristupnica Anka Jurčević-Lozančić ispunjava uvjete iz čl. 80. stav 2. ZVU, a mr. sc. Siniša Opić i mr. sc. Stevo Tomić ne ispunjavaju uvjete iz čl. 80 stav 2. ZVU - 199

40. Mišljenje za izbor Berislava Ličine, mr. sc. Siniše Opića i mr. sc. Steve Tomića u nastavno zvanje višeg predavača za znastveno područje društvenih znanosti, polje odgojnih znanosti, za predmet Metodika prirode i društva na Visokoj učiteljskoj školi u Petrinji

Pristupnik Berislav Ličina ispunjava uvjete iz čl. 80. stav 2. ZVU, a mr. sc. Siniša Opić i mr. sc. Stevo Tomić ne ispunjavaju uvjete iz čl. 80 stav 2. ZVU - 203

41. Mišljenje za izbor mr. sc. Ljiljane Ilić u nastavno zvanje višeg predavača za znanstveno područje društvenih znanosti, polje odgojnih znanosti, za predmete Metodologija istraživanja u obrazovanju, Školska praksa na na Visokoj učiteljskoj školi u Gospiću

Pristupnica ispunjava uvjete iz čl. 80. stav 2. ZVU - 210

42. Mišljenje za izbor dr. sc. Emerika Munjize i mr. sc. Jasminke Dević u nastavno zvanje višeg predavača u područje društvenih znanosti, polje odgojnih znanosti, grana, Opća pedagogija u Osijeku

Pristupnik dr. sc. Emerik Munjiza ispunjava uvjete iz čl. 80. stav 2. ZVU, a mr. sc. Jasminka Dević ne ispunjava uvjete iz čl. 80. stav 1. i 2. ZVU - 215

43. Mišljenje za izbor Larisa Borića u suradničko zvanje mlađeg asistenta za znanstveno područje humanističkih znanosti, polje povijest umjetnosti, grana povijest i teorija likovnih umjetnosti, arhitekture, urbanizma i vizualnih komunikacija, za predmet Umjetnost renesanse na Filozofskom fakultetu u Zadru

Pristupnik ispunjava uvjete iz čl. 89. stav. 1. ZVU - 227

44. Mišljenje za izbor dr. sc. Rite Scotti-Jurić u znanstveno-nastavno zvanje docenta za znanstveno područje humanističkih znanosti, polje jezikoslovlje, za predmet

Metodika talijanskog jezika (u obrazovanju profesora talijanskog jezika i književnosti) na Filozofskom fakultetu u Puli

Pristupnica ispunjava uvjete iz čl. 74. stav 1. ZVU - 229

C. IZVJEŠTAJI O RADU ZNANSTVENIH NOVAKA

45. Izvještaj o radu znanstvene novakinje Helene Tomas na Odsjeku za arheologiju za ak. god. 2000/2001. - 233

46. Izvještaj o radu znanstvenog novaka Tomislava Bogdana na Odsjeku za kroatistiku - 235

D. STJECANJE DOKTORATA ZNANOSTI

a) Izvještaji stručnog povjerenstva za odobrenje stjecanja doktorata znanosti izvan doktorskog studija

47. Izvještaj stručnog povjerenstva za utvrđivanje uvjeta mr. sc. Ksenije Marković za stjecanje doktorata znanosti izvan doktorskog studija i odobrenje teme pod naslovom Drveni dvori središnje Hrvatske - 237

48. Izvještaj stručnog povjerenstva za utvrđivanje uvjeta mr.sc. Dinka Mirića za stjecanje doktorata znanosti izvan doktorskog studija i prihvaćanje teme pod naslovom Demografska tranzicija i modernizacija banske Hrvatske na prijelazu stoljeća - 240

49. Izvještaj stručnog povjerenstva za utvrđivanje uvjeta mr.sc. Dine Milinovića za stjecanje doktorata znanosti izvan doktorskog studija i odobrenje teme pod naslovom Ut pictura poesis? Formiranje kršćanskog likovnog izraza na primjeru nekih prizora iz Kristova života u razdoblju Kasne antike (II.-IV. stoljeće) - 242

b) Izvještaji stručnih povjerenstava za ocjenu disertacije

50. Izvještaj stručnog povjerenstva za ocjenu disertacije mr.sc. Goranke Antunović pod naslovom Komunikacijski aspekti prijevodnog procesa i njihov utjecaj na izbor prijevodnog ekvivalenta - 250

51. Izvještaj stručnog povjerenstva za ocjenu disertacije mr. sc. Stjepana Sremca pod naslovom Folklorni ples u Hrvata od "izvora" do pozornice - 256

52. Izvještaj stručnog povjerenstva za ocjenu disertacije mr. sc. Velimira Piškorca pod naslovom Germanizmi u podravskom dijalektu - 261

53. Izvještaj stručnog povjerenstva za ocjenu disertacije mr. sc. Helene Sablić-Tomić pod naslovom "Modeli suvremene hrvatske autobiografske proze" - 266

54. Izvještaj stručnog povjerenstva za ocjenu disertacije mr. sc. Neale Ambrosi Randić pod naslovom Biološki, psihološki i socijalni faktori u razvoju poremećaja hranjenja - 270

55. Izvještaj stručnog povjerenstva za ocjenu disertacije mr. sc. Vere Ćubela pod naslovom Vjerovanje zaposlenih i nezaposlenih u pravedan svijet: provjera nekih postavki o individualnim razlikama - 275

56. Izvještaj stručnog povjerenstva za ocjenu disertacije mr. sc. Katice Ivanković pod naslovom Karel Teige i češka književna avangarda - 279

E. STJECANJE MAGISTERIJA I SPECIJALIZACIJE

a) Izvještaji stručnih povjerenstava za ocjenu magistarskog i specijalističkog rada

57. Izvještaj stručnog povjerenstva za ocjenu magistarskog rada Juraja Belaja pod naslovom Arheološko naslijeđe viteških redova na sjeverozapadnom prostoru središnje Hrvatske - 285

58. Izvještaj stručnog povjerenstva za ocjenu magistarskog rada Bartula Šiljega pod naslovom Vojna arhitektura Justinijanovog doba na sjevernom Hrvatskom primorju - 288

59. Izvještaj stručnog povjerenstva za ocjenu magistarskog rada Silvije Golubić pod naslovom Književno oblikovanje Starog zavjeta u opusu Josepha Rotha - 293

60. Izvještaj stručnog povjerenstva za ocjenu magistarskog rada Hrvoja Stančića pod naslovom Upravljanje dokumentima i globalna informacijska infrastruktura

- 296

61. Izvješće stručnog povjerenstva za ocjenu magistarskog rada Franci Piveca pod naslovom Knjižnice u informacijskom društvu - 299

62. Izvještaj stručnog povjerenstva za ocjenu magistarskog rada Dubravke Smajić pod naslovom Uskličnost i način njezina izražavanja u hrvatskome književnom jeziku - 301

63. Izvještaj stručnog povjerenstva za ocjenu magistarskog rada Ivana Markovića pod naslovom Pridjev kao način izricanja kategorije neodređenosti/određenosti u hrvatskome jeziku - 303

64. Izvještaj stručnog povjerenstva za ocjenu magistarske radnje Ante Birina pod naslovom Statut grada Skradina - 306

65. Izvještaj stručnog povjerenstva za ocjenu magistarske radnje Krešimira Regana pod naslovom Ujedinjavanje teritorija banovine Hrvatske. Teritorijalno ujedinjenje Savske i Primorske banovine s osam novodobivenih kotara - 309

66. Izvještaj stručnog povjerenstva za ocjenu magistarskog rada Ane Kandare pod naslovom Sklonost doživljaju srama i krivnje i psihološka prilagodba - 312

67.Izvještaj stručnog povjerenstva za ocjenu magistarskog rada Dragice Bukovčan pod naslovom: Morfosintaktičke osobitosti jezika struke na primjeru korpusa njemačkog jezika kriminalističkih znanosti - 318

68. Izvještaj stručnog povjerenstva za ocjenu magistarskog rada Danka Gazareka pod naslovom Hrvatski iseljenici na Novom Zelandu u razdoblju 1850.-1940. - 320

F. SINOPSISI ZA IZRADU MAGISTARSKOG I SPECIJALISTIČKOG RADA I

UPISI NA POSLIJEDIPLOMSKE STUDIJE

69. Prijedlozi za odobrenje sinopsisa za izradu magistarskog rada

69.1. Slavice Filipović pod naslovom Kasnoantička nekropola u Zmajevcu, mentor prof. dr. sc. Marin Zaninović - 324

69. 2. Snježane Karinja pod naslovom Antičke luke uz Slovensku obalu, mentor dr. sc. Mario Jurišić - 326

69.3. Linde Laković pod naslovom Problematika langobardskih nalaza uzrokovana seobom iz Panonije na Italski poluotok, mentor dr. sc. Željko Tomičić - 328

69.4. Mire Pavletić pod naslovom Villae rusticae na Brijunima - problemi poljoprivredne proizvodnje, mentor dr. sc. Robert Matijašić - 329

69.5. Zorana Wiewegha pod naslovom Jugoistočna nekropola Siscije, mentor dr. sc. Zoran Gregl - 331

69.6. Hasnija Ilazia pod naslovom Zašto transcendentalna uobrazilja?

mentor: prof.dr.sc. Gvozden Flego - 333

69.7. Nikolaja Lazića pod naslovom Sinteza hrvatskoga jezika , mentor prof. dr. sc. Ivo Škarić - 335

69.8. Gordane Galić pod naslovom Koncepcija Čistilišta u srednjovjekovnim vizijama ("Čistilište sv. Patricija"), mentor dr.sc. Andrea Zlatar, izv.prof. - 336

69.9. Snježane Krpas pod naslovom Kreativno pisanje, mentor dr.sc. Andrea Zlatar, izvprof. - 338

69.10. Jasena Boka pod naslovom Odnos prema suvremenoj zbilji u hrvatskoj drami devedesetih godina 20.st., mentor dr.sc. Boris Senker, red.prof. - 340

69.11. Vere Miloš pod naslovom Semantizacija povijesnih motiva u Stendhalovu romanu Parmski kartuzijanski samostan, metor dr.sc. Ingrid Šafranek, izv.profesor - 342

69.12. Vesne Buljubašić-Kuzmanović pod naslovom Kooperativno učenje kao faktor socijalizacije, mentor: prof. dr. Valadimir Jurić - 344

69.13. Biljane Stojaković pod naslovom Značenje promjene francuskih posuđenica u hrvatskom leksiku, mentor dr.sc. August Kovačec, red.prof. - 346

69.14. Marice Čilaš pod naslovom Besubjektne rečenice u suvremenome hrvatskom standardnom jeziku, mentor dr.sc. Ivo Pranjković, red.prof. - 348

69.15. Hrvoje Heffera pod naslovom Analogija: Jezikoslovni pojam i njezin ostvaraj u rječnicima, mentor dr.sc. Vesna Muhvić-Dimanovski - 350

69.16. Ivane Franić pod naslovom Pojam sintaktičke funkcije u Tesniereovim Eléments de syntaxe structurale i Martinetovoj Syntaxe générale, mentor dr.sc. August Kovačec, red.prof. - 352

69.17. Nikole Kuzmičića pod naslovom Opće dobro u socijalnom nauku Crkve, mentor akademik Franjo Šanjek - 354

Upisi na poslijediplomske studije

70. Molba Nade Kralj Šercar za odobrenje prijelaza s poslijediplomskog studija pri Centru za poslijediplomske studije u Dubrovniku na poslijediplomski studij Amerikanistike na Filozofskom fakultetu u Zagrebu.

Predlaže se upis u IV semestar u ak.god. 2001/2002. U tijeku IV semestra imenovana je dužna prijaviti temu magistarskog rada u dogovoru s mentorom.

71. Molba za odobrenje raspisa natječaja za upis u prvi tečaj poslijediplomskog studija arheologije (škol. god. 2001/2002.)

72. Odobrenje za naknadni upis u akad. god. 2000/2001. poslijediplomskog znanstvenog studija Sociologije: Dunji Potočnjak, Ani Mariji Veljić (uz polaganje diferencijalnih ispita) i Muri Palašek (uz polaganje diferencijalnih ispita).

G. PRIZNAVANJE DIPLOMA

73. Izvještaj stručnog povjerenstva za priznavanje potpune istovrijednosti fakultetske diplome Saše Dimitrovskog stečene na Filološkom fakultetu u Prištini - 356

74. Dopuna izvještaja stručnog povjerenstva za priznavanje istovrijednosti doktorske diplome Sanje Kalapoš, stečene na Fakultetu za humanističke znanosti (Geisteswissenschaftliche Fakultät) sveučilišta u Beču - 357

75. Izvještaj stručnog povjerenstva za priznavanje potpune istovrijednosti diplome Marije Maje Brala o stečenom doktoratu znanosti na Sveučilištu Cambridge (Velika Britanija) - 358

76. Izvještaj stručnog povjerenstva za priznavanje potpune istovrijednosti fakultetske diplome Branke Marić, stečene na Filozofskom fakultetu Univerziteta u Beogradu - 359

77. Izvještaj stručnog povjerenstva za priznavanje potpune istovrijednosti fakultetske diplome Simone Jaunik stečene na Pedagoškom fakultetu u Mariboru, Slovenija - 361

78. Izvještaj stručnog povjerenstva za priznavanje potpune istovrijednosti fakultetske diplome Denisa Visintina stečene na Sveučilištu u Trstu, Italija - 362

79. Izvješće stručnog povjerenstva za priznavanje potpune istovrijednosti magistarske diplome Rite Stegen stečene na Sveučilištu Lüneburg, Republika Njemačka

- 364

80. Izvještaj stručnog povjerenstva za priznavanje potpune istovrijednosti diplome o završenom dodiplomskom studiju Morene Milevoj stečene na Sveučilištu u Trstu, Republika Italija - 365

H. IMENOVANJE STRUČNIH POVJERENSTVA

a) Imenovanje stručnih povjerenstava radi davanja mišljenja za izbor

81. Imenovanje stručnog povjerenstva za davanje mišljenja o ispunjavanju uvjeta predloženika za izbor u znanstveno-nastavno zvanje izvanrednog ili redovitog profesora za znanstveno područje humanističkih znanosti, polje jezikoslovlje, za predmet Engleski jezik, na Visokoj pomorskoj školi Sveučilišta u Rijeci.

1. dr.sc. Damir Kalogjera, red.prof.

2. dr.sc. Vladimir Ivir, red. prof.

3. dr.sc. Dora Maček, red. prof.

82. Imenovanje stručnog povjerenstva za davanje mišljenja o ispunjavanju uvjeta predloženika za izbor u nastavno zvanje predavača ili višeg predavača za znanstveno područje humanističkih znanosti, polje jezikoslovlje, za predmet Engleski jezik na Filozofskom fakultetu u Rijeci.

1. dr.sc. Ljiljana Ina Gjurgjan, docent

2. mr.sc. Lovorka Zergollern Miletić, viši lektor

3. dr.sc. Branka Kalogjera, docent na Filozofskom fakultetu u Rijeci

83. Imenovnje stručnog povjerenstva za davanje mišljenja o ispunjavanju uvjeta predloženika za izbor u nastvano zvanje predavača, višeg predavača ili profesora visoke škole za znastveno područje društvenih znanosti, polje odgojnih znanosti, grana sustavna pedagogija za predmet Predškolska pedagogija na Visokoj učiteljskoj školi u Zadru.

1. Dr. sc. Arjana Miljak, red. prof.

2. Dr. sc. Dubravka Maleš, red. prof.

3. Dr. sc. Ana Sekulić Majurec

84. Imenovanje stručnog povjerenstva za davanje mišljenja o ispunjavanju uvjeta predloženika za izbor u znanstveno zvanje znanstvenog suradnika za znanstveno područje humanističkih znanosti, polje povijest, grana pomoćne povijesne znanosti, za sudjelovanje u znanstvenim projektima u djelatnosti pomoćnih povijesnih znanosti u Hrvatskom državnom arhivu

1. dr.sc. Mira Kolar, red.prof.

2. dr.sc. Drago Roksandić, izv.prof.

3. dr.sc. Mirjana Matijević-Sokol, docent

85. Imenovanje stručnog povjerenstva za davanje mišljenja o ispunjavanju uvjeta predloženika za izbor u znanstveno zvanje znanstvenog suradnika za znanstveno područje humanističkih znanosti, polje povijest, grana pomoćne povijesne znanosti, za sudjelovanje u znanstvenim projektima u djelatnosti pomoćnih povijesnih znanosti u Hrvatskom državnom arhivu

1. dr.sc. Ivo Goldstein, izv.prof.

2. dr.sc. Neven Budak, izv.prof.

3. dr.sc. Drago Roksandić, izv.prof.

86. Imenovanje stručnog povjerenstva za davanje mišljenja o ispunjavanju uvjeta predloženika za izbor u suradničko zvanje asistenta za znanstveno područje humanističkih znanosti, polje povijest, grana pomoćne povijesne znanosti, za sudjelovanje u znanstvenim projektima u djelatnosti pomoćnih povijesnih znanosti u Hrvatskom državnom arhivu

1. dr.sc. Tomislav Raukar, red.prof.

2. dr.sc. Mirjana Matijević-Sokol, docent

3. dr.sc. Filip Potrebica, red.prof.

87. Imenovanje stručnog povjerenstva za davanje mišljenja o ispunjavanju uvjeta predloženika za izbor u znanstveno-nastavno zvanje docenta, izvanrednog ili redovitog profesora za znanstveno područje društvenih znanosti, znanstveno polje sociologija, na Odjelu za studij mora i pomorstva Sveučilišta u Splitu.

1¸. dr. sc. Ivan Cifrić, red. prof.

2. dr. sc. Ognjen Čaldarović, red. prof.

3. dr. sc. Vjekoslav Mikecin, red. prof. u miru

88. Imenovanje stručnog povjerenstva za davanje mišljenja o ispunjavanju uvjeta predloženika za izbor u nastavno zvanje predavača ili više (naslovno zvanje) za znanstveno područje društvenih znanosti, znanstveno polje sociologija, za kolegij Sociologija odgoja, na Visokoj učiteljskoj školi u Puli.

1. dr. sc. Ivan Cifrić, red. prof.

2. dr. sc. Stipe Šuvar, red. prof.

3. dr. sc. Nenad Karajić, docent

89. Promjena redoslijeda članova stručnog povjerenstva za davanje mišljenja o ispunjavanju uvjeta predloženika za izbor u nastavno zvanje predavača za talijanski jezik na Visokoj školi za ekonomiju poduzetništva s pravom javnosti:

1. mr. sc. Iva Grgić, viši lektor

2. Ingrid Damiani Einwalter, viši lektor

3. dr. sc. Dubravka Miljković, znan.suradnik (Visoka škola za ekonomiju poduzetništva).

Novi redoslijed:

1. Ingrid Damiani Einwalter, viši lektor

2. mr.sc. Iva Grgić, viši lektor

3. dr.sc. Dubravka Miljković, znan.suradnik (Visoka škola za ekonomiju poduzetništva).

b) Imenovanje stručnih povjerenstava za utvrđivanje uvjeta za stjecanje doktorata znanosti i odobrenje predložene teme

90. Imenovanje stručnog povjerenstva koje će utvrditi da li je mr. sc. Marini Radčenko zadovoljila sve uvjete propisane planom i programom jednogodišnjeg poslijediplomskog doktorskog studija Kroatistike i da li se može odobriti predložena tema disertacije pod naslovom Ruski leksik u hrvatskom jeziku od 1945. do 1990. godine,

1. dr. sc. Josip Silić, red.prof.

2. dr. sc. Milenko Popović, red.prof.

3. dr. sc. Ivo Pranjković, red.prof.

91. Imenovanje stručnog povjerenstva za utvrđivanje uvjeta mr.sc. Zrinke Blažević za stjecanje doktorata znanosti izvan doktorskog studija i odobrenje teme pod naslovom Ilirski ideologem tijekom 17. stoljeća: upotrebe, funkcije i značenja

1. dr.sc. Drago Roksandić, izv.prof.

2. dr.sc. Nikša Stančić, red.prof.

3. dr.sc. Bruna Kuntić-Makvić, izv.prof.

92. Imenovanje stručnog povjerenstva koje će utvrditi je li mr.sc. Matea Birtić zadovoljila sve uvjete propisane jednogodišnjim doktorskim studijem lingvistike i da li se može prihvatiti tema doktorske disertacije pod naslovom Argumentna struktura imenskih riječi (Tvorba riječi u generativnoj morfologiji)

1. dr.sc. Zrinka Jelaska, docent

2. dr.sc. Milan Mihaljević, viši zn.suradnik (Staroslavenski institut, Demetrova ll - Zgb)

3. dr.sc. Vesna Muhvić-Dimanovski, zn. suradnik

c) Imenovanje stručnog povjerenstva za davanje mišljenja za ocjenu doktorskog rada

93. Imenovanje stručnog povjerenstva za ocjenu doktorske disertacije mr.sc. Maria Streche pod naslovom Razvoj političkog katolicizma u Banskoj Hrvatskoj uoči I. svjetskog rata (1904.-1910.)

1. dr.sc. Nikša Stančić, red.prof.

2. dr.sc. Mirjana Gross, red.prof. u m.

3. dr.sc. Petar Korunić, red.prof.

94. Imenovanje stručnog povjerenstva za ocjenu doktorskog rada mr. sc. Anke Mišetić pod naslovom Gradski rituali: Sociološki aspekti retradicionalizacije socijalnog života u hrvatskim gradovima nakon 1990.

1. dr. sc. Ivan Cifrić, red. prof.

2. dr. sc. Ognjen Čaldarović, red. prof.

3. dr. sc. Ivan Rogić, red. prof. (Arhitektonski fakultet Zagreb)

d) Imenovanje stručnog povjerenstva za davanje mišljenja za ocjenu magistarskog i specijalističkog rada

95. Imenovanje stručnog povjerenstva za ocjenu magistarskog rada Jelene Šesnić pod naslovom Metafore ideologije i figure teksta: Moby-Dick u kontekstu starih i

'novih' Američkih studija.

1.dr.sc. Stipe Grgas, red.prof. na Filozofskom fakultetu u Zadru

2. dr.sc. Sonja Bašić, red.prof.

3. dr.sc. Borislav Knežević, docent

96. Imenovanje stručnog povjerenstva za ocjenu i obranu magistarskog rada Svjetlane Mokriš pod naslovom Model organizacije odjela periodeke u knjižnici s dvojnom funkcijom

1. dr. sc. Jadranka Lasić Lazić, izv. prof.

2. dr. sc. Tatjana Aparac Jelušić , izv. prof.

3. dr. sc. Mirna Willer, ( Nacionalna i sevučilišna knjižnica )

97. Imenovanje stručnog povjerenstva za ocjenu magistarskog rada mlađeg asistenta Gorane Stepanić pod naslovom "Jišajida" Kajetana Vičića

1. dr.sc. Dunja Fališevac, red.prof.

2. dr.sc. Darko Novaković, red.prof.

3. dr.sc. Ivan Golub, red.prof. (Katolički bogoslovni fakultet Zagreb)

4. dr.sc. Pavao Knezović, viši znanstv. suradnik (Hrvatski institut za povijest Zagreb)

(rezervni član)

98. Imenovanje stručnog povjerenstva za obranu magistarskog rada Željka Jozića pod naslovom Fonologija govora brodskoga Posavlja

1. dr. sc. Mijo Lončarić, red. prof., Institut za hrvatski jezik i jezikoslovlje

2. dr. sc. Mira Menac-Mihalić, doc.

3. dr. sc. Mladen Kuzmanović, doc.

99. Imenovanje stručnog povjerenstva za ocjenu magistarskog rada Tade Oršolića pod naslovom Ustroj kopnene vojske u Dalmaciji od 1890.godine

1. dr.sc. Iskra Iveljić, docent

2. dr.sc. Nikša Stančić, red.prof.

3. dr.sc. Stijepo Obad, red.prof. Filozofski fakultet Zadar

100. Imenovanje stručnog povjerenstva za ocjenu magistarskog rada Jadranke Kolenović-Đapo pod naslovom Humor kao način suočavanja sa stresom.

1. dr. sc. Vladimir Kolesarić, red. prof.

2. dr. sc. Mirjana Krizmanić, red. prof. u miru

3. dr. sc. Lidija Arambašić, doc.

101. Imenovanje stručnog povjerenstva za ocjenu magistarskog rada Bože Bekavca pod naslovom Primjena računalnojezikoslovnih alata na hrvatske korpuse

1. Prof.dr.sc. Josip Silić

2. Doc.dr.sc. Marko Tadić

3. Prof.dr.sc. Marija Bratanić - Fakultet prometnih znanosti

102. Imenovanje stručnog povjerenstva za ocjenu magistarskog rada Nikice

Mihaljević pod naslovom Pirandellova poezija

1. dr. sc.Morana Čale, docent

2. dr. sc. Juraj Gracin, izv.prof. (Fil.fakultet Zadar)

3. dr. sc. Tonko Maroević, znan.savjetnik, Institut za povijest umjetnosti,Zagreb.

I. PRIJEDLOZI ZA RASPIS NATJEČAJA I IMENOVANJE STRUČNIH POVJERENSTAVA

103. Raspis natječaja za izbor u znanstveno-nastavno zvanje docenta, izvanrednog ili redovitog profesora za znanstveno područje humanističkih znanosti, polje jezikoslovlje, grana anglistika, na Katedri za engleski jezik u Odsjeku za anglistiku

1. dr. sc. Damir Kalogjera, red. prof.

2. dr. sc. Mirjana Vilke red. prof. u miru

3. dr. sc. Dora Maček, red. prof.

104. Raspis natječaja za izbor u znanstveno-nastavno zvanje docenta, izvanrednog ili redovitog profesora za znanstveno područje humanističkih znanosti, polje jezikoslovlje, grana anglistika, na Katedri za engleski jezik u Odsjeku za anglistiku

1. dr. sc. Vladimir Ivir, red. prof.

2. dr. sc. Dora Maček, red. prof.

3. dr. sc. Mirjana Vilke, red. prof. u miru

105. Raspis natječaja za izbor u znanstveno-nastavno zvanje docenta, izvanrednog ili redovitog profesora za znanstveno područje humanističkih znanosti, polje jezikoslovlje, grana anglistika, na Katedri za engleski jezik u Odsjeku za anglistiku

1. dr.sc. Damir Kalogjera, red. prof.

2. dr.sc. Vladimir Ivir, red.prof.

3. dr.sc. Mirjana Vilke, red. prof. u miru

106. Raspis natječaja za izbor u znanstveno-nastavno zvanje docenta, izvanrednog ili redovitog profesora za znanstveno područje humanističkih znanosti, polje znanost o književnosti na Katedri za amerikanistiku u Odsjeku za anglistiku

1. dr. sc. Ivo Vidan, red. prof. u miru

2. dr. sc. Sonia Bićanić, red. prof. u miru

3. dr. sc. Damir Kalogjera, red. prof.

106. Raspis natječaja za izbor u nastavno zvanje višeg lektora za znanstveno područje humanističkih znanosti, polje jezikoslovlje, grana anglistika, na Katedri za engleski jezik u Odsjeku za anglistiku

1. dr. sc. Višnja Josipović, docent

2. mr.sc. Vera Andrassy, viši lektor

3. mr.sc. Vesna Beli, viši lektor

107. Raspis natječaja za izbor u nastavno višeg lektora za znanstveno područje humanističkih znanosti, polje jezikoslovlje, grana anglistika, na Katedri za engleski jezik u Odsjeku za anglistiku

1. dr .sc. Višnja Josipović, docent

2. mr.sc. Marija Marušić, viši lektor

3. mr.sc. Lovorka Zergollern Miletić, viši lektor

108. Raspis natječaja za izbor u suradničko zvanje asistenta za znanstveno područje humanističkih znanosti, polje jezikoslovlje, grana anglistika, na Katedri za metodiku u Odsjeku za anglistiku.

1. dr. sc. Jelena Mihaljević Djigunović, izv.prof.

2. dr. sc. Mirjana Vilke, red. prof. u miru

3. dr. sc. Dora Maček, red. prof.

109. Raspis natječaja za izbor u znanstveno-nastavno zvanje docenta, izvanrednog ili redovitog profesora za znanstveno područje humanističkih znanosti, polje znanost o književnosti na Katedri za englesku književnost u Odsjeku za anglistiku.

1.dr.sc. Sonja Bašić, red.prof.

2.dr.sc. Sonia Bićanić, red. prof. u miru

3. dr.sc. Damir Kalogjera, red. prof.

110. Raspis natječaja za izbor u znanstveno-nastavno zvanje docenta, izvanrednog ili redovitog profesora za znanstveno područje humanističkih znanosti, polje jezikoslovlje, grana fonetika, na Katedri za primijenjenu fonetiku u Odsjeku za fonetiku

1. dr.sc. Damir Horga, red.prof.

2. dr.sc. Ivo Škarić, red.prof.

3. dr.sc. Branko Vuletić, red.prof.

111. Raspis natječaja za izbor u znanstveno-nastavno zvanje docenta, izvanrednog ili redovitog profesora za znanstveno područje humanističkih znanosti, polje jezikoslovlje, grana fonetika, na Katedri za teorijsku fonetiku u Odsjeku za fonetiku

1. dr.sc. Branko Vuletić, red.prof.

2. dr.sc. Marija Pozojević-Trivanović, red.prof.

3. dr.sc. Juraj Bakran, red.prof.

112. Raspis natječaja i Imenovanje stručnog povjerenstva za izbor u znanstveno-nastavno zvanje docenta, izvanrednog ili redovitog profesora za znanstveno područje humanističkih znanosti, polje jezikoslovlje, grana germanistika na Katedri za njemački jezik na Odsjeku za germanistiku

1. dr. sc. Dora Maček, red. prof.

2. dr. sc. Vladimir Ivir, red. prof.

3. dr. sc. Viktor Žmegač, red. prof. u mir.

113. Raspis natječaja i Imenovanje stručnog povjerenstva za izbor u nastavno zvanje lektora ili višeg lektora za znanstveno područje humanističkih znanosti, polje jezikoslovlje, grana germanistika na Katedri za njemački jezik na Odsjeku za germanistiku

1. dr. sc. Stanko Žepić, red. prof.

2. dr. sc. Maja Häusler, doc.

3. Jasenka Kljaić, viši lektor

114. Imenovanje stručnog povjerenstva za izbor Krešimira Pintarića, znanstvenog novaka u istraživačko zvanje mlađeg asistenta na Odsjeku za informacijske znanosti

1. dr. sc. Aleksandra Horvat, izv. prof.

2..dr. sc. Jadranka Lasić Lazić, red. prof.

3. dr. sc. Damir Boras, doc.

115. Raspis natječaja za izbor u znanstveno-nastavno zvanje docenta, izvanrednog ili redovitog profesora za znanstveno područje društvenih znanosti, polje informacijske znanosti, grana arhivistika , na Katedri za arhivstiku ,u Odsjeku za informacijske znanosti, katedra za arhivistiku

1.dr. sc. Ivo Maroević, red. prof.

2. dr. sc. Mioslav Tuđman, red. prof.

3. dr. sc. Nikša Staančić, red. prof.

116. Raspis natječaja za izbor u znanstveno-nastavno zvanje docenta, izvanrednog ili redovitog profesora za znanstveno područje društvenih znanosti, polje informacijske znanosti na Katedri za informatiku u Odsjeku za informacijske znanosti.

1. dr. sc. Slavko Tkalac, red. prof.

2. dr. sc. Aleksandar Stipčević, red. prof.

3. dr. sc. Jadranka Lasić Lazić, red. prof.

117. Raspis natječaja za izbor u znanstveno-nastavno zvanje docenta, izvanrednog ili redovitog profesora za znanstveno područje humanističkih znanosti, polje jezikoslovlje, grana klasična filologija na Katedri za grčki jezik i književnost u Odsjeku za klasičnu filologiju

1. dr.sc. Milivoj Sironić, red.prof. u miru

2. dr.sc. Darko Novaković, red.prof.

3. dr.sc. Mislav Ježić, red.prof.

118. Raspis natječaja za izbor u znanstveno-nastavno zvanje docenta, izvanrednog ili redovitog profesora za znanstveno područje humanističkih znanosti, polje znanost o književnosti,grana teorija književnosti, na Katedri za teoriju i metodologiju proučavanja književnosti pri Odsjeku za komparativnu književnost

1. dr.sc. Pavao Pavličić, red.prof.

2. dr.sc. Miroslav Beker, red.prof. u miru

3. dr.sc. Zoran Kravar, red.prof.

119. Raspis natječaja za izbor u znanstveno-nastavno zvanje docenta, izvanrednog ili redovitog profesora za znanstveno područje humanističkih znanosti, polje znanost o književnosti, grana filmologija, na Katedri za teatrologiju i filmologiju

1. dr.sc. Hrvoje Turković, izv.prof., Akademija dramskih umjetnosti, Zagreb

2. dr.sc. Boris Senker, red.prof.

3.dr.sc. Pavao Pavličić, red.prof.

120. Raspis natječaja za izbor u nastavno zvanje višeg lektora za znanstveno područje humanističkih znanosti, polje jezikoslovlje na Odsjeku za kroatistiku (Pripremna godina studija)

1. dr. sc. Marko Samardžija, red. prof.

2. dr. sc. Ivo Pranjković, red. prof.

3. mr. sc. Nives Opačić, viši lektor

121. Raspis natječaja za izbor znanstveno-nastavno zvanje docenta, izvanrednog ili redovitog profesora za znanstveno područje humanističkih znanosti, polje jezikoslovlje, na Katedri za hrvatski standardni govor na Odsjeku za kroatistiku

1. dr. sc. Marko Samardžija, red. prof.

2. dr. sc. Ivo Pranjković, red. prof.

3. akademik Petar Šimunović, Institut za hrvatski jezik i jezikoslovlje

122. Imenovanje stručnog povjerenstva za izbor mr. sc. Tomislava Bogdana u istraživačko zvanje asistenta, na Katedri za stariju hrvatsku književnost

1. dr. sc. Dunja Fališevac, red. prof.

2. dr. sc. Krešimir Nemec, red. prof.

3. dr. sc. Davor Dukić, doc.

123. Raspis natječaja za izbor u nastavno zvanje predavača ili višeg predavača za znanstveno područje humanističkih znanosti, polje jezikoslovlje, na Katedri za indologiju u Odsjeku za orijentalne studije i hungarologiju

1. dr. sc. Mislav Ježić, red.prof.

2. dr. sc. Milka Jauk-Pinhak, doc.

3. dr. sc. Boris Senker, red.prof.

124. Raspis natječaja za izbor u znanstveno-nastavno zvanje docenta, izvanrednog ili redovitog profesora za znanstveno područje humanističkih znanosti, polje povijest, na Katedri za metodiku nastave povijesti, Odsjeka za povijest.

1.dr.sc. Mira kolar, red.prof.

2. dr.sc. Tomislav Raukar, red.prof.

3. dr.sc. Petar Korunić,red.prof.

125. Raspis natječaja za izbor u znanstveno-nastavno zvanje docenta, izvanrednog ili redovitog profesora za znanstveno područje humanističkih znanosti, polje povijest, na Katedri za hrvatsku povijest , Odsjeka za povijest

1. dr.sc. Nikša Stančić, red.prof.

2. dr.sc. Filip Potrebica, red.prof.

3. dr.sc. Mira Kolar, red.prof.

126. Raspis natječaja za izbor u znanstveno-nastavno zvanje docenta, izvanrednog ili redovitog profesora za znanstveno područje humanističkih znanosti, polje povijest na Katedri za svjetsku povijest, Odsjeka za povijest

1. dr.sc. Filip Potrebica, red.prof.

2. dr.sc. Tomislav Raukar, red.prof.

3. dr.sc. Petar Korunić, red.prof.

127. Raspis natječaja za izbor u znanstveno-nastavno zvanje docenta, izvanrednog ili redovitog profesora za znanstveno područje humanističkih znanosti, polje povijest, na Katedri za staru povijest, Odsjeka za povijest

1. dr.sc. Tomislav Raukar, red.prof.

2. dr.sc. Nikša Stančić, red.prof.

3. dr.sc. Filip Potrebica, red.prof.

128. Raspis natječaja za izbor u znanstveno-nastavno zvanje docenta, izvanrednog ili redovitog profesora za znanstveno područje humanističkih znanosti, polje povijest umjetnosti, za predmet Metodika nastave povijesti umjetnosti u Odsjeku za povijest umjetnosti

1. dr. sc. Nada Grujić, red.prof.

2. dr. sc. Igor Fisković, red.prof.

3. dr. sc. Vladimir Marković, red.prof.

129. Raspis natječaja za izbor u nastavno zvanje višeg lektora, za znanstveno područje humanističkih znanosti, polje jezikoslovlje, na Katedri za francuski jezik u Odsjeku za romanistiku

1. dr.sc. Nataša Desnica-Žerjavić, viši lektor

2. dr.sc. Sanja Grahek, docent

3. mr.sc. Darja Damić-Bohač, viši lektor

130. Raspis natječaja za izbor u znanstveno-nastavno zvanje docenta, izvanrednog ili redovitog profesora za znanstveno područje humanističkih znanosti, polje jezikoslovlje, na Katedri za ruski jezik u Odsjeku za slavenske jezike i književnosti.

1. dr. sc. Josip Silić, red. prof.

2. dr.sc. Josip Užarević, red. prof.

3. dr. sc. Marko Samardžija, red. prof.

131. Raspis natječaja za izbor u nastavno zvanje lektora ili višeg lektora za znanstveno područje humanističkih znanosti, polje jezikoslovlje, na Katedri za ruski jezik u Odsjeku za slavenske jezike i književnosti.

1. dr. sc. Milenko Popović, red. prof.

2. dr. sc. Željka Fink, docent

3. dr. sc. Natalija Vidmarović, docent

132. Raspis natječaja za izbor u nastavno zvanje lektora ili višeg lektora, za znanstveno područje humanističkih znanosti, polje jezikoslovlje, grana slavistika na Katedri za zapadnoslavenske jezike i književnosti na Odsjeku za slavenske jezike i književnosti.

1. dr. sc. Dubravka Sesar, izv. prof.

2. mr. sc. Katica Ivanković, znan. asist.

3. dr. sc. Neda Pintarić, docent

133. Raspis natječaja za izbor u znanstveno nastavno zvanje docenta, izvanrednog ili redovitog profesora za znanstveno područje društvenih znanosti, polje sociologija, za predmete Osnove socijalne psihologije I, II. i III, Sociologija rada, Sociologija organizacije, na Katedri za posebne sociologije u Odsjeku za sociologiju

1. dr. sc. Milan Mesić, red. prof.

2. dr. sc. Vesna Pusić, red. prof.

3. dr. sc. Ognjen Čaldarović, red. prof.

134. Raspis natječaja za izbor u znanstveno nastavno zvanje docenta, izvanrednog ili redovitog profesora za znanstveno područje društvenih znanosti, polje sociologija, za predmete Sociologija sela, Demografija i Sociologija prava, na Katedri za posebne sociologije u Odsjeku za sociologiju

1. dr. sc. Ognjen Čaldarović, red. prof.

2. dr. sc. Ivan Cifrić, red. prof.

3. dr. sc. Vjeran Katunarić, red. prof.

135. Raspis natječaja za izbor u znanstveno-nastavno zvanje docenta, izvanrednog ili redovitog profesora za znanstveno područje društvenih znanosti, polje sociologija, na Katedri za metodologiju u Odsjeku za sociologiju

1. dr. sc. Vjekoslav Afrić, red. prof.

2. dr. sc. Rade Kalanj, red. prof.

3. dr. sc. Ozren Žunec, red. prof.

136. Promjena sastava stručnog povjerenstva za izbor u naslovno znanstveno-nastavno zvanje izvanrednog profesora na Katedri za antropologiju, za predmet

Metode istraživanja u antropologiji

1. dr. sc. Ivan Cifrić, red. prof.

2. dr. sc. Vitomir Belaj, red. prof.

3. dr. sc. Pavao Rudan, red. prof.

J. NASTAVNI I OSTALI PREDMETI

137. Program Znanstvenoga poslijediplomskog i doktorskog studija književnosti

- 366

138. Odobrenje dr.sc. Sonji Bašić za održavanje nastave u akad. god. 2001/2002. na Filozofskom fakultetu u Rijeci, za predmet: Američka književnost (24 sata semestralno)

139. Odobrenje dr.sc. Dori Maček za održavanje nastave u akad.god. 2001/2002. na Filozofskom fakultetu u Zadru, za predmet: Povijest engleskog jezika (24 sata semestralno).

140. Odobrenje dr.sc. Damiru Kalogjeri za održavanje nastave u akad.god. 2001/2002. na Filozofskom fakultetu u Rijeci, za predmete: Uvod u lingvistički studij engleskog jezika i Sociolingvistika i pragmatika (24 sata semestralno).

141. Prijedlog Odsjeka za fonetiku da se dr.sc. Damiru Horgi odobri održavanje nastave na Edukacijsko-rehabilitacijskom fakultetu Sveučilišta u Zagrebu, za kolegij Fonetika (2 sata predavanja i 1 sat vježbi), u akad.god. 2001/2002. (zimski i ljetni semestar)

142. Molba dr. sc. Dragutina Horvata za odobrenje održavanja nastave na Filozofskom fakultetu u Rijeci u šk. god. 2001/2002. iz predmeta Njemačka književnost 19. stoljeća i Književni seminar

143. Molba dr. sc. Mirka Gojmerca za odobrenje održavanja nastave na Filozofskom fakultetu u Rijeci u šk. god. 2001/2002. iz predmeta Teorija prevođenja (2 sata tjedno) i na Pedagoškom fakultetu u Mostaru iz predmeta Leksikologija njemačkog jezika ( 2 sata tjedno)

144. Molba asistenta Slađana Turkovića za odobrenje održavanja nastave na Filozofskom fakultetu u Rijeci u šk. god. 2001/2002. iz predmeta Suvremena gramatika njemačkog jezika (4 sata tjedno)

145. Odobrenje za ugovornog predavača mr.sc. Johna van Loona iz Kanade za rad na Odsjeku za anglistiku u akademskoj godini 2001/2002.

146. Molba Odsjeka za etnologiju da se za pročelnika odsjeka izabere doc. dr. Branko Đaković, a za njegovog zamjenika doc. dr. Tihana Petrović za škol. god. 2001/2002.

147. Molba Odsjeka za filozofiju da se potvrdi izbor novog pročelnika i zamjenika pročelnika za razdoblje 2001/2002-2002/2003.

dr.sc. Nadežda Čačinovič, pročelnik

dr.sc. Gvozden Flego, zamjenik pročelnika

148. Molba Odsjeka za klasičnu filologiju da se potvrdi izbor novog pročelnika za razdoblje 2001/2002 i 2002/2003

dr.sc. Olga Perić, izv.prof.

149. Molba Odsjeka za komparativnu književnost da se potvrdi izbor šefa Katedre za komparativnu povijest književnosti

dr.sc. Pavao Pavličić, red.prof.

150. Molba Odsjeka za komparativnu književnost da se potvrdi izbor zamjenika pročelnika za razdoblje 2001/2002-2002-2003.

dr.sc. Andrea Zlatar, izv.prof.

151. Prijedlog Odsjeka za povijest umjetnosti za preimenovanje katedri i imenovanje voditelja katedri.

· Katedra za umjetnost antike, kasne antike i ranog srednjeg vijeka; Voditelj dr.sc. Miljenko Jurković

· Katedra za umjetnost romanike i gotike; Voditelj dr.sc. Igor Fisković

· Katedra za umjetnost renesanse i baroka; Voditelj dr.sc. Vladimir Marković

· Katedra za modernu umjetnost i vizualne komunikacije; Voditelj dr.sc. Zvonko Maković

· Katedra za znanost o umjetnosti; Voditelj dr.sc. Nada Grujić

· Katedra za metodiku nastave povijesti umjetnosti; Voditelj dr.sc. Jadranka Damjanov

152. Molba Odsjeka za romanistiku da se potvrdi izbor novog pročelnika i zamjenika pročelnika za razdoblje 2001/02-2002/03.

dr.sc. Dražen Varga, docent

dr.sc. Sanja Grahek, docent

153. Molba Odsjeka za slavenske jezike i književnosti da se potvrdi izbor novog predstojnika katedre za ruski jezik za razdoblje od 1. listopada 2001/2002-2002/2003

dr. sc. Željka Fink, docent

154. Molba Odsjeka za talijanistiku da se potvrdi izbor novog pročelnika i zamjenika pročelnika za razdoblje 2001/2002. i 2002/2003:

dr. sc. Morana Čale, docent, pročelnik

dr. sc. Nives Sironić-Bonefačić, izv.prof. zamjenik pročelnika

155. Prijedlog Odsjeka za filozofiju da se izaberu mentori za školsku praksu za studente filozofije, za akad.god. 2001/2002.

1. Darko Tödling (II. gimnazija, Zagreb)

2. mr.sc. Luciano Lukšić (XV. gimnazija, Zagreb)

3. Tomislav Reškovac (Privatna klas. gimn., Zagreb)

4. Milana Funduk (Klasična gimnazija, Zagreb)

5. Raul Raunić (XII. gimnazija, Zagreb)

6. Zlata Bilić (X. gimnazija, Zagreb)

7. Irena Gjergjizi (X. gimnazija, Zagreb)

8. Ivo Bilankov ( XVIII gimnazija, Zagreb)

9. Ćiril Čoh (Gimnazija Varaždin)

10.dr.sc. Vesna Batovanja (VIII. gimnazija, Zagreb)

11. mr.sc. Pavao Crnjac (Nadbisk. klas. gimn., Zagreb)

12. Jadranka Pucar Jambrović (V. gimnazija, Zagreb)

13. Ksenija Matuš (Gimnazija Bjelovar)

156. Prijedlog Odsjeka za germanistiku za izbor demonstratora u Knjižnici Odsjeka u šk. god. 2001/2002.

- Snježana BENDRA

- Vesna CVITAŠ

- Tanja FRANOTOVIĆ

- Blaženka KLEMAR

- Branka VOLAREVIĆ

157. Prijedlog Odsjeka za komparativnu književnost da se odobri angažiranje vanjskih suradnika na Dodatnom studiju teatrologije za akademsku godinu 2001/2001. i to:

1. Prof.dr. sc. Nikola Batušić, Drama hrvatske moderne, 2+2 sata tjedno

2. Dr.sc. Antonija Bogner Šaban, Gluma i režija u hrvatskoj moderni, 2+2 sata tjedno

3. Mr.sc. Darko Lukić, Teatrologijski praktikum, 4 sata vježbi tjedno

4. Mr.sc. Klara Gönc Moačanin, Azijsko kazalište,2+1 sat tjedno u zimskom semestru

5. Mr.sc. Dalibor Paulik, Glazbeno kazalište, 2+1 sat tjedno u ljetnom semestru

158. Prijedlog Odsjeka za sociologiju za angažiranje Zvonimira Bošnjaka, dipl. sociologa, kao vanjskog suradnika, za izvođenje nastave iz Metodike za studente IV. godine dvopredmetnog studija sociologije

159. Prijedlog Odsjeka za talijanistiku da se odobri angažiranje:

mr. sc. Suzane Glavaš Chieppa, lektora na Istituto Universitario Orientale u

Napulju u škol.god. 2001/2002. i

Renate Hace Citra, lektora na Facolta' di Lingue e Letterature Straniere u Udinama

u škol.god. 2001/2002.

Odsjek za talijanistiku podržava molbe

K. DOPUSTI I SLOBODNE STUDIJSKE GODINE

160. Molba mr.sc. Marte Medved Krajnović za plaćeni dopust od 1. listopada 2001. do 31. svibnja 2002. radi boravka na Trinity College-u u Dublinu, Irska zbog znanstvenog i stručnog usavršavanja i rada na doktorskoj disertaciji - 380

161. Molba doc. dr. sc. Ivora Karavanića za plaćeni dopust od 1.11. do 30.11.2001. radi korištenja stipendije vlade Francuske republike. Stipendija je odobrena preko natječaja Francuskog veleposlanstva u Zagrebu i Ministarstva znanosti i tehnologije republike Hrvatske

162. Molba prof.dr.sc. Gvozdena Flege za odobrenje plaćenog dopusta od 17.do 28.rujna 2001., radi studijskog boravka u Francuskoj

163. Molba asist. mr.sc. Pavela Gregorića za odobrenje plaćenog dopusta od 1. do 30.rujna 2001., radi studijskog boravka na Sveučilištu u Oxfordu

164. Molba dr.sc. Damira Agičića za odobrenje plaćenog dopusta radi studijskog boravka na Karlovu sveučilištu u Pragu od 9. do 20.7.o.g.

165. Molba dr.sc. Drage Roksandića za odobrenje plaćenog dopusta radi studijskog boravka u Parizu od 27.8. do 10.9.o.g.

166. Molba Melanije Ivezić za odobrenje plaćenog dopusta od 3. do 28. rujna 2001. radi korištenja stipendije koju joj je dodijelio Instituto Camoes

167. Molba dr. sc. Natalije Vidmarović za odobrenje plaćenog dopusta od 27.08. do 15.09.2001. zbog sudjelovanja u radu IV. Međunarodne škole-seminara JEZIK, KULTURA, RJEČNICI koja će se održavati u Ivanovskom Državnom Sveučilištu

g. Ivanovo, Ruska Federacija i dogovora o razmjeni stručne i nastavne literature između katedara za ruski jezik Filozofskog fakulteta u Zagrebu i Filološkog fakulteta Moskovskog državnog sveučilišta

168. Molba dr. sc. Zrinjke Peruško-Čulek za odobrenje plaćenog studijskog dopusta od 1. rujna 2001. godine do 1. lipnja 2002. godine, radi znanstvenog usavršavanja na Department of Communication and Culture, Indiana University, Bloomington, Indiana, SAD.

_______________________

169. Prijedlozi za izbor rektora

170. Obavijesti dekana i prodekana

171. Razno

Dekan

prof. dr. sc. Neven Budak

P R I L O Z I

Filozofski fakultet

Sveučilište u Zagrebu

18. siječnja 2001.

Imenovani u stručno povjerenstvo za ocjenu rezultata natječaja za izbor u nastavno zvanje lektora ili višeg lektora za znanstveno područje humanističkih znanosti, polje jezikoslovlje, na Katedri za engleski jezik u Odsjeku za anglistiku podnosimo sljedeće

IZVJEŠĆE

Na natječaj objavljen u “Vjesniku” od 12. prosinca 2000. godine prijavila se mr. Vesna Beli kao jedina pristupnica.

Iz priložene dokumentacije vidljivo je da je Vesna Beli rođena u Čakovcu gdje je završila osnovnu školu. Gimnaziju je završila u New Yorku, a na Filozofskome je fakultetu u Zagrebu 1967. godine upisala studij engleskoga jezika i književnosti i sociologije. Nakon prve studijske godine studiranje je nastavila na New York University u New Yorku gdje je 1972. godine diplomirala engleski jezik i književnost i stekla diplomu profesora engleskoga jezika i književnosti. Na Filozofskome je fakultetu u Zagrebu 1983. godine magistrirala na poslijediplomskome studiju iz književnosti i stekla stupanj magistra znanosti.

Pristupnica ima bogato radno iskustvo u struci. Od 1972. do 1979. godine radila je kao profesor engleskoga jezika u Školi stranih jezika (“Varšavska”) u Zagrebu i paralelno kao lektor na zamjeni u Odsjeku za anglistiku Filozofskoga fakulteta u Zagrebu. Na Filozofskom je fakultetu stalno zaposlena od 1979. godine. Tada je po prvi puta izabrana u nastavno zvanje lektora. U nastavno zvanje višega lektora prvi je puta izabrana 1989. godine, a posljednji izbor u to zvanje bio je 1996. godine.

Vesna Beli posjeduje veliko i raznoliko nastavno iskustvo u vođenju kolegija Jezične vježbe za studente anglistike. Osim velikom stručnošću pristupnica se u toj djelatnosti istaknula i iznimnim entuzijazmom, kreativnošću i dobrim odnosom sa studentima i kolegama. Tijekom posljednjih nekoliko godina mnogo je vremena posvetila osmišljavanju lektorske nastave i izradi skripti kojima se studenti koriste u kolegiju Jezične vježbe. Zahvaljujući tome, nastava toga kolegija bitno je unaprijeđena i obogaćena novim sadržajima i novim nastavnim pristupom.

Na stručnom području Vesna se Beli pokazala vrlo aktivnom. Od posljednjeg izbora u zvanje višega lektora objavila je tri rada (četvrti je u tisku), od kojih je jedan izvorni znanstveni rad. U sklopu stručnoga usavršavanja u nekoliko je navrata boravila na američkim i britanskim sveučilištima (npr. na američkim sveučilištima Yale University i University of Mississippi, te 1996. godine na britanskome sveučilištu University of Swansee).

Pristupnica je aktivno sudjelovala u nizu stručnih i znanstvenih skupova od kojih posebno izdvajamo konferenciju međunarodnoga društva European Society for the Study of English u Debrecenu 1997. godine, međunarodnu konferenciju British Cultural Studies: Cross-Cultural Challenges u Zagrebu 1998. godine i Savjetovanje Hrvatskoga društva za primijenjenu lingvistiku u Opatiji 2000. godine – na tim je skupovima održala zapažena izlaganja. Njezini su znanstveno-stručni interesi posljednjih godina usredotočeni na strategije pisanja, a u tome području sudjeluje i u istraživanjima pouke strategija učenja. Vesna je Beli članica nekoliko stručnih udruga.

Željeli bismo istaknuti i veliko zalaganje Vesne Beli za dobro funkcioniranje Odsjeka za anglistiku, što je posebno vidljivo u njezinu vrlo uspješnom bavljenju poslovima tajnice Odsjeka.

Iz pristupničinih objavljenih radova nakon zadnjeg reizbora izdvojit ćemo dva koja je kvalificiraju za ponovni izbor u nastavno zvanje višega lektora.

1. Intercultural reading of A. S. Byat’s The Chinese Lobster (1998). Studia Romanica et Anglica Zagrabiensia, XLIII, str. 61-68. (u koautorstvu s Natali Jeffrey). Izvorni znanstveni članak.

U ovome radu autorice uočavaju da je književni tekst u određenoj mjeri zapostavljen u nastavi stranoga jezika i tvrde da je to posljedica priklanjanja strukturalističkoj teoriji. Smatraju da književni tekst, međutim, može imati iznimno široku primjenu u nastavi stranoga jezika na sveučilišnoj razini. U radu razmatraju različite moguće pristupe čitanju književnoga teksta. Na primjeru novele The Chinese Lobster A. S. Byata autorice opisuju rad na književnomu tekstu koji uključuje tzv. leksički pristup u nastavi stranoga jezika i analizu diskursa. Ta dva pristupa čitanju promatraju kroz prizmu kulturalnih razlika pokušavajući razriješiti i problem interkulturalnosti prisutan u nastavi stranoga jezika.

Ocjenjujemo da je riječ o vrlo zanimljivome izvornom znanstvenom članku.

2. The Reflection of Intercultural Studies on the English Language Curriculum at the University Level (1998). British Cultural Studies: Cross-Cultural Challenges (Zbornik radova s istoimene međunarodne konferencije), str. 387-393. Zagreb: The British Council. (u koautorstvu s Natali Jeffrey).

Autorice pokušavaju pokazati koliko su kulturalni studiji utjecali na sadržaje uključene u program studija anglistike. Iako naglašavaju da će tek vrijeme pokazati pravo značenje toga utjecaja, u radu pokušavaju odrediti važnost četiriju tehnika kojima se aspekti strane kulture mogu integrirati u nastavni program. Riječ je o uvođenju u kulturni kontekst, kulturološkim komentarima, tzv. kulturalnim kapsulama i skupnim otkrivanjima kulturoloških aspekata. Primjenu tih tehnika ilustriraju na konkretnim primjerima iz nastavne prakse osmišljenima uvidima iz relevantne literature.

Smatramo da je ovaj rad vrlo zanimljiv za stručnjake koji se bave kulturalnim

studijama i nastavom stranoga jezika i koristan za nastavnike praktičare.

Zaključak

Uvidom u priloženu dokumentaciju ocjenjujemo da pristupnica mr.sc. Vesna Beli ispunjava uvjete za reizbor u nastavo zvanje višega lektora jer ispunjava uvjete iz članka 81, stavke (2) ZVU, tj. ima odgovarajuću visoku stručnu spremu, više od pet godina radnoga iskustva u struci i nove objavljene stručne radove nakon posljednjega reizbora, te uvjete koje za izbor u nastavno zvanje višega lektora propisuje Rektorski zbor.

Stoga predlažemo da se mr. Vesnu Beli izabere u nastavno zvanje višega lektora za znanstveno područje humanističkih znanosti, polje jezikoslovlje, na Katedri za engleski jezik u Odsjeku za anglistiku.

Stručno povjerenstvo:

dr.sc. Jelena Mihaljević Djigunović, izvanredni profesor

dr.sc. Damir Kalogjera, redoviti profesor

dr.sc. Janja Ciglar-Žanić, izvanredni profesor

Filozofski fakultet

Sveučilište u Zagrebu

18. siječnja 2001.

Imenovani u stručno povjerenstvo za ocjenu rezultata natječaja za izbor u nastavno zvanje lektora ili višeg lektora za znanstveno područje humanističkih znanosti, polje jezikoslovlje, na Katedri za engleski jezik u Odsjeku za anglistiku podnosimo sljedeće

IZVJEŠĆE

Na natječaj objavljen u “Vjesniku” od 12. prosinca 2000. godine prijavila se mr.sc. Nataša Pavlović kao jedina pristupnica.

Iz priložene dokumentacije vidljivo je da je mr.sc. Nataša Pavlović rođena u Zagrebu 1966. godine. Osnovnu školu i gimnaziju završila je u Zagrebu. Na Filozofskom fakultetu u Zagrebu 1990. godine diplomirala je engleski jezik i književnost i španjolski jezik i književnost (dva A predmeta) s odličnim prosjekom ocjena i stekla stručni naziv profesora engleskog jezika i književnosti i španjolskog jezika i književnosti.

Mr.sc. Nataša Pavlović usavršavala se u struci u Irskoj, gdje je provela apsolventsku godinu slušajući književne kolegije na St. Patrick’s Collegeu u Maynoothu. Nakon diplomiranja na Filozofskome fakultetu u Zagrebu upisala je na Trinity Collegeu u Dublinu poslijediplomski studij iz lingvistike. Kako je zbog povratka u Zagreb tijekom ratnih zbivanja taj studij prekinula, nastavila je poslijediplomski znanstveni studij lingvistike na Filozofskome fakultetu u Zagrebu. U ožujku 2001. godine s odličnim je uspjehom obranila magistarski rad pod naslovom Osobitosti prevođenja na televizijsko podnaslovljavanje.

Pristupnica se također stručno usavršavala na različitim stručnim tečajevima (npr. 1994. godine Financial Journalism u Londonu, u organizaciji Reutera; Advanced Interpreting u Zagrebu 2000. godine). Sudjelovala je na brojnim stručnim skupovima, a na nekima je održala zapažena izlaganja (npr. konferencija Cross-Cultural Challenges u organizaciji British Councila i Odsjeka za anglistiku u Zagrebu 1998).

Mr.sc. Nataša Pavlović posjeduje veliko nastavno i prevoditeljsko iskustvo.

Nekoliko je godina (1991-1993) predavala engleski jezik na zagrebačkoj Klasičnoj gimnaziji, a od 1994. godine radi kao lektor za engleski jezik na Odsjeku za anglistiku Filozofskoga fakulteta u Zagrebu (od nedavno u stalnom radnom odnosu). U lektorskom se radu istaknula velikim zalaganjem i uspješnošću u vođenju kolegija Jezične vježbe I i III te Prijevodne vježbe III. Od 1996. godine koordinatorica je lektorskih vježbi III godine.

Radila je i kao suradnica Službe za prijevode HRT i prevela pedesetak igranih filmova te nekoliko dokumentarnih filmova; bila je suradnica pri izradi vijesti na engleskom jeziku i prevodila za emisiju Slikom na sliku; nekoliko je godina radila kao prevoditeljica i pomoćna urednica za agenciju Reuter. U području leksikografije pristupnica se istaknula kao pomoćni redaktor prvog izdanja Anićeva Rječnika hrvatskoga jezika, a jedan je od autora Englesko-hrvatskoga i hrvatsko-engleskoga modernog rječnika u redakturi Damira Kalogjere. Prevela je i nekoliko knjiga.

Pristupnica je objavila deset stručnih i znanstvenih radova, od kojih izabiremo pet koji je kvalificiraju za izbor u nastavno zvanje višega lektora.

1. Prevođenje slanga u podnaslovljavanju za televiziju (1997). Tekst i diskurs (Zbornik radova sa Savjetovanja Hrvatskoga društva za primijenjenu lingvistiku), str. 349-357. Zagreb: Hrvatsko društvo za primijenjenu lingvistiku.

Autorica u radu pokušava rasvijetliti jedan dio problematike prevođenja filmova za nacionalnu televiziju. Naglašava kako je riječ o često kritiziranoj, ali dosada nesustavno proučavanoj vrsti prevođenja. Na temelju višegodišnjeg iskustva u prevođenju filmova za Hrvatsku televiziju autorica razmatra probleme prevođenja slanga za televizijske podnaslove. Uočava specifične probleme koji proizlaze iz jezičnih i izvanjezičnih specifičnosti prevođenja za podnaslovljavanje. Razmatra čimbenike koji će utjecati na prevoditeljev izbor rješenja, govori o nakani odašiljatelja izvornoga teksta, o primateljima koji pomoću prijevoda prate govoreni izvorni tekst te o odnosu između primatelja i televizijskoga medija. Opisujući postupke kojima se prevoditelj može poslužiti pri prevođenju slanga u televizijskome podnaslovljavanju, obrazlaže svaki pojedini postupak i njegovu primjenu.

Ovaj autoričin rad smatrano iznimo kvalitetnim i korisnim prilogom prevoditeljskoj struci.

2. ‘Jezik pun mitologija’ u Europskome parlamentu (1998). Jezična norma i varijeteti (Zbornik radova sa Savjetovanja Hrvatskoga društva za primijenjenu lingvistiku), str. 391-398. Zagreb: Hrvatsko društvo za primijenjenu lingvistiku.

Autorica se u ovom radu bavi složenom jezičnom situacijom u Republici Irskoj, tj. odnosom između dvaju službenih jezika: prvoga, irskog, koji ima važnu simboličku i emotivnu ulogu ali malen broj korisnika, i drugoga, engleskog, koji je unatoč negativnoj povijesnoj obojenosti i zbog nedostatka irskog standarda postao materinskim jezikom goleme većine stanovnika. Kontroverznu jezičnu politiku u toj zemlji razmatra u svjetlu povijesnih i suvremenih društveno-političkih odrednica. Autorica zaključuje kako su moguća tri raspleta postojeće situacije: integracijom u Europu i učenjem drugih europskih jezika irski će se jezik još više potisnuti; potreba za očuvanjem nacionalnoga identiteta u integriranoj Europi povećat će potrebu za oživljavanjem irskoga jezika kao nacionalnoga simbola; irski se nacionalni identitet više neće određivati samo kroz odnos s engleskim jezikom te pojmove britansko i ne-britansko pa će se u Republici Irskoj engleski jezik prihvatiti kao svoj.

Ovaj rad pristupnice ocjenjujemo kao vrlo zanimljiv i kvalitetan pregledni rad.

3. British and Croatian culture-specific concepts in translation (u koautorstvu s Darkom Poslekom) (1998). British Cultural Studies: Cross-Cultural Challenges (Zbornik radova s istoimene međunarodne konferencije), str. 157-169. Zagreb: The British Council.

U ovom radu autori razmatraju teškoće na koje prevoditelji s engleskoga na hrvatski jezik nailaze pri prevođenju koncepata koji su kulturološki obojeni. Pritom nude sljedeću kategorizaciju područja koja mogu biti izvor kulturalnih razlika relevantnih za prevođenje: privreda, svakidašnji život, materijalna kultura, povijest, religija, ekologija, politika i administracija, vojska, obrazovanje, načini obraćanja, geste i običaji, posao, slobodno vrijeme i zabava. Naglašavajući kako je neobično važno da prevoditelj bude svjestan razlika koje postoje između kulture s čijeg jezika prevodi i kulture jezika na koji se prevodi, ističu da je jedan od prevoditeljskih zadataka minimalizirati razlike u nejezičnome iskustvu pošiljatelja poruke i primatelja poruke. Iako prevoditelj ima na raspolaganju cijeli niz postupaka za to, autori tvrde da prevoditelj treba biti svjestan da će uvijek dolaziti do određenog gubitka pri prevođenju. I najkvalitetniji prijevod, po mišljenju autora, tek je približavanje karakteristikama izvornoga teksta.

Ovaj rad pristupnice ocjenjujemo vrlo kvalitetnim radom koji pridonosi boljem uvidu u važne aspekte prevođenja.

4. Pictures and Memories (1996) – prijevod djela Gorana Tribusona Slike i sjećanja. 90 stranica. Zagreb: Naklada Mateš. (prijevod na engleski jezik)

5. Mi građani: revolucije 1989. (1993) – prijevod djela Timothyja Asha Gartona We The People, Revolutions of 1989. 146 stranica. Zagreb: Novi Liber. (prijevod s engleskog jezika)

Zaključak

Uvidom u priloženu dokumentaciju ocjenjujemo da pristupnica mr.sc. Nataša Pavlović ispunjava uvjete za izbor u nastavo zvanje višega lektora jer ispunjava uvjete iz članka 81, stavke (2) ZVU, tj. ima odgovarajuću visoku stručnu spremu, objavljene stručne radove i više od pet godina radnoga iskustva u struci, te uvjete koje za izbor u nastavno zvanje višega lektora propisuje Rektorski zbor.

Stoga predlažemo da se mr.sc. Natašu Pavlović izabere u nastavno zvanje višega lektora za znanstveno područje humanističkih znanosti, polje jezikoslovlje, na Katedri za engleski jezik u Odsjeku za anglistiku.

Stručno povjerenstvo:

dr.sc. Jelena Mihaljević Djigunović, izvanredni profesor

dr.sc. Damir Kalogjera, redoviti profesor

dr.sc. Janja Ciglar-Žanić, izvanredni profesor

Dr. sc. Miroslav Dumić, redoviti profesor

Dr. sc. Vladimir Kolesarić, redoviti profesor

Dr. sc. Pavao Rudan, redoviti profesor

FILOZOFSKI FAKULTET

SVEUČILIŠTE U ZAGREBU

Predmet: Dr. sc. Veljko Jovanović, znanstveni savjetnik

IZVJEŠTAJ STRUČNOG POVJERENSTVA ZA IZBOR U

NASLOVNO ZNANSTVENONASTAVNO ZVANJE "REDOVITI

PROFESOR" NA KATEDRI ZA ANTROPOLOGIJU, ZA

PREDMET "STATISTIČKE METODE U ANTROPOLOGIJI"

Fakultetsko vijeće Filozofskog fakulteta Sveučilišta u Zagrebu na sjednici od 14. lipnja 2000. godine imenovalo je stručno povjerenstvo za ocjenu rezultata natječaja za izbor u naslovno znanstveno-nastavno zvanje docenta, izvanrednog ili redovitog profesora za znanstveno područje humanističkih znanosti, polje antropologija, na Katedri za antropologiju za predmet "Statističke metode u antropologiji". Na natječaj objavljen u "Vjesniku" dana 29. lipnja 2000. godine prijavio se dr. sc Veljko Jovanović, znanstveni savjetnik Instituta za antropologiju. Stručno povjerenstvo u sastavu dr. sc. Miroslav Dumić, redoviti profesor, dr. sc. Vladimir Kolesarić, redoviti profesor i dr. sc. Pavao Rudan, redoviti profesor, podnosi Naslovu slijedeći

I Z V J E Š T A J I P R I J E D L O G

1. Podaci o životu i radu pristupnika

Veljko Jovanović rođen je 9. srpnja 1937. godine u Zagrebu, gdje je završio osnovnu i srednju školu. Diplomirao je u veljači 1961. godine na Kemijsko-tehnološkom odjelu Tehnološkog fakulteta u Zagrebu. Diplomsku radnju s područja kromatografije izradio je u Zavodu za analitičku kemiju istog fakulteta.

Godine 1961. počeo je raditi na Institutu "Ruđer Bošković" u svojstvu asistenta u odjelu Fizičke kemije. U to doba uže područje rada bila mu je elektroforetska separacija radionuklida koji nastaju pri bombardiranju ciklotronskih meta.

Od listopada 1963. do rujna 1965. godine radio je u poduzeću "Fotokemika". Postdiplomski studij započeo je 1961. godine na Prirodoslovno-matematičkom fakultetu u Zagrebu. Magistarski rad "Preparativna kontinuirana elektroforetska separacija radionuklida i komponenata ciklotronskih meta u oksalatnom mediju" obranio je 10. rujna 1965. godine i stekao akademski stapanju magistra kemijskih nauka iz fizičke kemije.

U rujnu 1965. godine zaposlio se u Institutu za medicinska istraživanja i medicinu rada na radnom mjestu kemičara u Laboratoriju za metabolizam čovjeka. U tom Institutu radio je do 1992. godine.

U vezi s istraživanjima metabolizma radioaktivnog kalcija (47Ca ) i stroncija (85Sr) u čovjeku 1969. godine boravio je osam mjeseci u C.E.N. Fontenay-aux -Roses, Department de la Protection Sanitaire, kao stipendista francuske vlade.

Doktorsku disertaciju "Kinetički model apsorpcije radioaktivnog kalcija iz probavnog trakta čovjeka" obranio je 6. ožujka 1975. godine na Medicinskom fakultetu Sveučilišta u Zagrebu i time stekao znanstveni stupanj doktora medicinskih nauka iz područja fiziologije. Kao "visiting scientist" 1979. godine boravio je tri mjeseca u Mineral Research Laboratory, Henry Ford Hospital (Detroit, USA).

Znanstveno Vijeće Instituta za medicinska istraživanja i medicinu rada na sjednici održanoj 28. ožujka 1978. godine izabralo ga je u znanstveno zvanje znanstvenog suradnika. Isto znanstveno Vijeće izabralo ga u znanstveno zvanje viši znanstveni suradnik 15.11.1984. godine. Od 1984. godine radio je kao samostalni istraživač u Laboratoriju za biomatematiku Instituta.

Za svoj rad na području metabolizma kalcija dobio je 1980. republičku nagradu za znanstveni rad: "Ruđer Bošković" zajedno s M. Blanušom, D. Dekanić, M, Harmut i V. Matkovićem.

Od 1987. do 1990. godine djelovao je kao jedan od eksperata SIZ-a Znanosti SRH. Kao suistraživač sudjelovao je u nekoliko istraživačkih projekata. Na pr. projekt IMI-Smithsonian Institution, Whasington, D.C.: "Biološka i kulturna mikrodiferencijacija ruralnih populacija u Jugoslaviji". Bio je voditelj znanstvenog zadatka: "Modeli dinamike tvari u organizmu", 1986. godine, te koordinator podprojekta : "Studij bioloških sistema pomoću stohastičkih i determinističkih modela primjenjivih u biomedicini". Ovaj podprojekt nalazio se u znanstvenoistraživačkom projektu SIZ-a Znanosti SRH: "Utjecaj selektivnih kemijskih, fizikalnih. bioloških i psihosocijalnih faktora na čovjeka". Od 1990. do 1996. godine glavni je istraživač na znanstvenom projektu Ministarstva znanosti Republike Hrvatske: "Stohastičko-deterministički modeli u biomedicini". Bio je suradnik na projektu Ministarstva obrane Republike Hrvatske (1993. godine): "Istraživanje antropometrijskih osobina hrvatskih vojnika i časnika".

Znanstveno Vijeće Instituta za medicinska istraživanja i medicinu rada na sjednici održanoj 17. siječnja 1990. izabralo ga je u znanstveno zvanje znanstvenog savjetnika. Od 1992. godine radi u Institutu za antropologiju-Zagreb kao znanstveni savjetnik u Odjelu za matematičko modeliranje i biostatistiku. Od osnivanja tog Institut (1992.) obnaša dužnost predsjednika znanstvenog vijeća Instituta. Uvršten je u biografski leksikon" Tko je tko u Hrvatskoj" (1993.) i "Tko je tko u hrvatskoj medicini". Od 1996. godine voditelj je teme istraživačke skupine: "Stohastičko-deterministički modeli u antropologiji (01960103)" u okviru programa Ministarstva znanosti i tehnologije R. Hrvatske trajne istraživačke djelatnosti: "Antropološka istraživanja populacijske strukture Hrvatske (01961)".

Godine 1999. izabran je (reizbor) u znanstveno zvanje Znanstveni savjetnik Instituta za antropologiju, iz područja humanističkih znanosti, znanstveno polje etnologija i antropologija, grana antropologija,

2. Znanstvena djelatnost pristupnika

Prema priloženom popisu publikacija i pripadajućim separatima, povjerenstvo je utvrdilo da je do danas dr. sc. Veljko Jovanović objavio (samostalno ili u koautorstvu) 42 znanstvena rada u znanstvenim časopisima od toga 33 rada je objavljeno u časopisima koji su s međunarodnom recenzijom od kojih je 27 izvorni znanstveni rad (sam i u koautorstvu) koji su tiskani u časopisima koji se referiraju u Current Contents, Science Citation Index i/ili Social Science Citation Index. Nadalje, objavio je 4 rada u knjizi ili zbornicima internacionalnih znanstvenih skupova koji su s međunarodnom recenzijom editora. U zbornicima domaćih znanstvenih skupova objavio je 17 radova. Dr. Jovanović je jedan od koautora 4 znanstvenih knjiga. Sudjelovao je sa 22 priopćenja na međunarodnim znanstvenim skupovima, a sa 37 priopćenja na domaćim.

Do izbora u znanstveno zvanje višeg znanstvenog suradnika (1978. godine) kandidat je pretežito znanstveno djelovao na među disciplinskom području koje zadire u analitičku radiokemiju, biofiziku i fiziologiju. Glavno područje njegova znanstvenog interesa bilo je istraživanje dinamike metabolizma kalcija u čovjekovom organizmu. Valja istaknuti da je već i diplomski rad V. Jovanovića bio objavljen u uglednom analitičko-kemijskom časopisu ( "Bestimmung kleiner Mengen Kupfer in Stahl, Gusseisen, Aluminium, Nickel und Zink durch Chromatographie mit direkter Indikation", Zeitschrift fur analytische Chemie 195 (1963) 427-428). U svojem eksperimentalnom radu pretežito se koristio tehnikama radioaktivnih obilježivača, a osobitu vještinu je pokazao u primjeni elektroforetskih i kromatografskih metoda. Radovi iz tog područja: "Electromigration of Calcium bound to Plasma Proteins in a Barbiturate Medium", (Jugoslavica Physiologica et Pharmacologica Acta 3 (1967) 307-309) i "Elektroforetsko ispitivanje transporta kalcija u plazmi", (Arhiv za higijenu rada i toksikologiju 18 (1967) 147-151.) citirani su u SCI što je nesumljivo povezano s njegovom izobrazbom tijekom dodiplomskog studija i rada na Institutu R. Bošković. Dr. V. Jovanović dao je i primjetljiv doprinos usavršavanju i razvoju metoda za mjerenje akrecije i apsorpcije kalcija. Upravo iz područja modeliranja dr. sc. V. Jovanović objavio je svoje najcitiranije radove ("Determination of Intestinal Radiocalcium. Absorption by Double Tracer Method with 85Sr i.v."European Journal of Nuclear Medicine 3 (1978) 115-128. "A Model for the Estimation of Ca Absorption in Population Studies Based on Radioactive Calcium", Collegium Antropologicum 4(1) (1980) 71-80. )

Valja istaknuti da se radi o jednom od razmjerno rijetkih istraživača na području biomedicine i antropologije koji istodobno suvereno vlada eksperimentalnim metodama kao i svim potrebnim matematičkim tehnikama koje je on u stanju ne samo odabrati već i konkretno primijenit na elektroničkom računalu. Vrlo je važna i lako uočljiva u njegovim radovima izrazita sklonost sustavnoj teorijskoj obradi eksperimentom stečenih podataka, što je rezultiralo opsežnim kinetičkim i statističkim modelima: "Correaltion of Kinetics and Absorption of 47Ca with Estrogen and Hormonal Ovarian Function in Postmenopause", Metabolic Bone Disease and Related Research 4 (1982) 175-180. "Metabolism of radioactive calcium in physiological and artificial postmenopause", Periodicum Biologorum 85 (1983) 15-21. "Principal Component Analysis of 47Ca Metabolism Related to Hypercalciuria in Renal Stone ProblemA Possible Application to Population Studies" Collegium Antroplogicum 1 (1989) 146162. "Analysis of the latent structure of risk factors for coronary artery disease: the role of fibrinogen. Collegium Antroplogicum 17(1993) 49-54.

Nekoliko radova koji se ne bave metabolizmom kalcija dijelom se bave dijagnostičkim tehnikama nuklearne medicine, a dijelom su posvećeni ekološkim problemima vezanih za toksikologiju fenola. Od 1984. godine dr. sc. V. Jovanović se posvetio antropologijskim istraživanjima, primjenjujući svoje znanje i iskustvo iz područja fiziologije i analitičko-kinetičke radiokemije kao i matematičke analize podataka. Ta je djelatnost započela radom na modelu migracije stanovništva (rad . Migration on the islad of Hvar, "Migration and Mobility" ed. A. J. Boyce, Taylor & Francis London, (1984) 143-160 citiran više puta u SSCI ) i nastavljena je dopunom tog modela. Primjena modela migracije u tumačenju antropo-biološke demografije urodila je s nekoliko izvornih radova u časopisima internacionalne razine: "Isolation by Distance in Middle DalmatiaYugoslavia". Am. J. Phys. Anthropol. 74 (1987) 417426."A Model of Migration Patterns on Some Adriatic Islands".Collegium Antroplogicum 12 (1988) 353-357. "Migration within the island of Korčula, Yugoslavia" Annals of Human Biology 16 (1989) 483-493.

Mnogi od tih radova svjedoče o uspješnoj sintezi kandidatova ranijeg iskustva i njegove antropologijske orijentacije. Nakon izbora u zvanje znanstvenog savjetnika 1990. godine pa do danas pristupnik je objavio 11 radova citiranih u SSCI koji se odnose na istraživanja u smjeru tvorbe determinističkih i stohastičkih modela i njihove primjene (na pr. " Comparison of Contact Parameters Between the Proximal Humerus and the Acromiom with Hertz'sTheoretical Model". Collegium Antroplogicum 19 (1995) 431-439. " The relationship Between Migration, genetic and Sociocultural Variables: A Log-Linear approach". Collegium Antroplogicum 20 (1996) 251-262. " Application of HLA Class II polymorphisms analysis in the study of population structure of the Island of Krk, Croatia". Human Biology 69 (1997) 819-829. DNA variation in the population of the island of Hvar, Croatia , Ann Human Biology 25 (1998) 489-494. U najnovijim radovima primjetljivi su i pristupnikovi izvorni pokušaji primjene kibernetičkih modela u studijama antropološke demografije.

3. Nastavna i društvena djelatnost

Pored znanstveno-istraživačkog rada dr.V. Jovanović djeluje cijelo vrijeme i kao nastavnik i to uglavnom na postdiplomskoj razini.

Sudjelovao je u postdiplomskoj nastavi Sveučilišta u Zagrebu na području biologije, u kolegiju "Odabrana poglavlja fiziologije mineralnog metabolizma" (voditelj: K.Kostial) i u postdiplomskoj nastavi Medicinskog fakulteta za ortopede unutar kolegija "Anatomija i fiziologija lokomotornog sistema" (voditelj: P.Keros i K.Kostial). Predavao je i na postdiplomskom tečaju Medicinskog fakulteta: "Novine u endokrinologiji i bolestima metabolizma". Na postdiplomskom studiju prirodnih znanosti, područje biologije, voditelj je i predavač obaveznog kolegija" Biostatistika" od 1984. godine, uz to voditelj je kolegija: "Rad i programiranje na računalima" (od 1985. godine) i kolegija "Genetika stanovništva " (od 1996). U školskoj godini 86/87 i 87/88 bio je član Odbora za znanost Sveučilišta u Zagrebu.

Kao jedan od neposrednih rezultata nastavne i znanstvene djelatnosti dr.sc. Veljka Jovanovića je mentorstvo 3 diplomska rada, 2 magisterija i jedne doktorske disertacije. Pristupnik je jedan od pokretača inicijative da se pri Filozofskom fakultetu Sveučilišta u Zagrebu osnuje dodiplomski dvopredmetni studij Antropologija te je i izradio nastavni program kolegija pod nazivom Populaciona genetika

Član je "European Anthropological Association", Hrvatskog biometrijskog društva kao i Hrvatskog antropološkog društva. Član je izdavačkog odbora časopisa: "Collegium antropologicum" koji se referira u Current Contents i SSCI.

ZAKLJUČAK I PRIJEDLOG

Na temelju uvida u dokumentaciju i radove vidljivo je da dr. Veljko Jovanović zadovoljava propozicije Odluke o utvrđivanju minimalnih uvjeta za ocjenu nastavne i stručne aktivnosti u postupku izbora u znanstveno-nastavna i nastavna zvanja Rektorskog zbora visokih učilišta Republike Hrvatske (NN 94 od 8.11.1996) za izbor u zvanje redovitoga profesora. Prema odredbama Odluke, U znanstveno-nastavno zvanje redoviti profesor može biti izabrana osoba koja ispunjava uvjete iz Članka 42. stavka 3. Zakona o znanstvenoistraživačkoj djelatnosti (NN 59/96) i članka 74. stavak 3. Zakona o visokim učilištima (NN 59/96).

Dr. sc Veljko Jovanović ispunjava odredbe Čl. 42. Zakona o znanstvenoistraživačkoj djelatnosti što je vidljivo je iz činjenice da je prema tim odredbama već bio izabran u zvanje znanstvenoga savjetnika za znanstveno područje humanističkih znanosti - polje antropologija 1999. godine. On, naime, zadovoljava Minimalne uvjete za izbor u znanstvena zvanja (NN 38/97), prema kojima za izbor u zvanje red. prof. mora imati najmanje: objavljenu jednu knjigu (ima 4) te 12 znanstvenih radova i još 8 objavljenih u časopisima s međunarodnom recenzijom (ima ukupno 42 znanstvenih radova, od toga 33 u međunarodno priznatim časopisima).

Čl. 74. stavak 3 Zakona o visokim učilištima, osim što traži da se ispune uvjeti koje propisuje Rektorski zbor, zahtijeva da …ima izvedene znanstvene… projekte koji značajnije utječu na razvitak određenog znanstvenog područja, najmanje šest godina nastavnoga rada na visokom učilištu, kao i nove radove objavljene nakon izbora u prethodno zvanje. Dr. sc. Veljko Jovanović zadovoljava postavljene uvjete:

_ svojim izuzetnim poznavanjem primjene metoda na području populacione genetike i antropologije i svojim znanstvenim radom bitno je unaprijedio to znanstveno područje u nas, o čemu svjedoče i nagrada R. Bošković za znanstveni rad;

_ od 1983. do danas (17 god.) na Biološkom odjelu PMF-a, voditelj je više kolegija na poslijediplomskom studiju prirodnih znanosti Sveučilišta;

_ publicistički je vrlo aktivan, objavio je 42 znanstvena rada (27 u časopisima koji se referiraju u Current Contents, Science Citation Index i Social Science Citation Index) i 4 knjige. U zadnjih pet godina sam ili u koautorstvu objavio je sedam (7) znanstvenih radova koji se citiraju u SSCI.

Rektorski zbor postavio je za izbor u zvanje red. prof. još i dodatne uvjete. Prvo, da mora održati najmanje pet priopćenja na znanstvenim skupovima, i još najmanje tri na međunarodnim znanstvenim skupovima (aktivno je sudjelovao na 59 znanstvenih skupova, od toga na 22 međunarodna), a zatim da ispuni i još tri od ponuđenih šest. Dr. sc. Veljko Jovanović zadovoljava sljedeće:

_ da su pod njegovim vodstvom dva pristupnika izradila magisterij ili doktorat (2 magistarska i 1 doktorski rad);

_ da je bitno unaprijedio stručni rad ili bio voditelj istraživačkoga projekta ili teme (oboje: unaprijedio je poznavanje primjene populacione genetike u antropologiji a od 1990. do 1996. godine glavni je istraživač na znanstvenom projektu Ministarstva znanosti Republike Hrvatske: "Stohastičko-deterministički modeli u biomedicini". Od 1996. godine voditelj je teme istraživačke skupine: "Stohastičko-deterministički modeli u antropologiji (01960103)" u okviru programa Ministarstva znanosti i tehnologije R. Hrvatske trajne istraživačke djelatnosti: "Antropološka istraživanja populacijske strukture Hrvatske (01961)".);

_ da je bio voditelj poslijediplomskoga studija, kolegija u poslijediplomskom studiju, poslijediplomskih tečajeva ili znanstvenih skupova (od 1984. do danas voditelj je poslijediplomskog kolegija Biostatistika a od 1996. godine i kolegija Genetika stanovništva).

U skladu s prije navedenim predlažemo Fakultetskom vijeću Filozofskog fakulteta Sveučilišta u Zagrebu da se dr. Veljko Jovanović, znanstveni savjetnik iz znanstvenog područja humanističkih znanosti, polja antropologije, izabere u naslovno znanstveno-nastavno zvanje redovitog profesora za znanstveno područje humanističkih znanosti polje antropologija , na Katedri za antropologiju za predmet "Statističke metode u antropologiji".

U Zagrebu 28. listopada 2000. godine

Dr. sc. Miroslav Dumić, redoviti profesor

Dr. sc. Vladimir Kolesarić, redoviti profesor

Dr. sc. Pavao Rudan, redoviti profesor

Dr. sc. Miroslav Dumić, redoviti profesor

Dr. sc. Vitomir Belaj, redoviti profesor

Dr. sc. Pavao Rudan, redoviti profesor

FILOZOFSKI FAKULTET

SVEUČILIŠTE U ZAGREBU

Predmet: Dr. sc. Veljko Jovanović, znanstveni savjetnik

IZVJEŠTAJ STRUČNOG POVJERENSTVA ZA IZBOR U

NASLOVNO ZNANSTVENONASTAVNO ZVANJE "REDOVITI

PROFESOR" NA KATEDRI ZA ANTROPOLOGIJU, ZA

PREDMET "POPULACIJSKA GENETIKA "

Fakultetsko vijeće Filozofskog fakulteta Sveučilišta u Zagrebu na sjednici od 14. lipnja 2000. godine imenovalo je stručno povjerenstvo za ocjenu rezultata natječaja za izbor u naslovno znanstveno-nastavno zvanje docenta, izvanrednog ili redovitog profesora za znanstveno područje humanističkih znanosti, polje antropologija, na Katedri za antropologiju za predmet "Populaciona genetika". Na natječaj objavljen u "Vjesniku" dana 29. lipnja 2000. godine prijavio se dr. sc Veljko Jovanović, znanstveni savjetnik Instituta za antropologiju. Stručno povjerenstvo u sastavu dr. sc. Miroslav Dumić, redoviti profesor, dr. sc. Vitomir Belaj, redoviti profesor i dr. sc. Pavao Rudan, redoviti profesor, podnosi Naslovu slijedeći

I Z V J E Š T A J I P R I J E D L O G

1. Podaci o životu i radu pristupnika

Veljko Jovanović rođen je 9. srpnja 1937. godine u Zagrebu, gdje je završio osnovnu i srednju školu. Diplomirao je u veljači 1961. godine na Kemijsko-tehnološkom odjelu Tehnološkog fakulteta u Zagrebu. Diplomsku radnju s područja kromatografije izradio je u Zavodu za analitičku kemiju istog fakulteta.

Godine 1961. počeo je raditi na Institutu "Ruđer Bošković" u svojstvu asistenta u odjelu Fizičke kemije. U to doba uže područje rada bila mu je elektroforetska separacija radionuklida koji nastaju pri bombardiranju ciklotronskih meta.

Od listopada 1963. do rujna 1965. godine radio je u poduzeću "Fotokemika". Postdiplomski studij započeo je 1961. godine na Prirodoslovno-matematičkom fakultetu u Zagrebu. Magistarski rad "Preparativna kontinuirana elektroforetska separacija radionuklida i komponenata ciklotronskih meta u oksalatnom mediju" obranio je 10. rujna 1965. godine i stekao akademski stapanju magistra kemijskih nauka iz fizičke kemije.

U rujnu 1965. godine zaposlio se u Institutu za medicinska istraživanja i medicinu rada na radnom mjestu kemičara u Laboratoriju za metabolizam čovjeka. U tom Institutu radio je do 1992. godine.

U vezi s istraživanjima metabolizma radioaktivnog kalcija (47Ca ) i stroncija (85Sr) u čovjeku 1969. godine boravio je osam mjeseci u C.E.N. Fontenay-aux -Roses, Department de la Protection Sanitaire, kao stipendista francuske vlade.

Doktorsku disertaciju "Kinetički model apsorpcije radioaktivnog kalcija iz probavnog trakta čovjeka" obranio je 6. ožujka 1975. godine na Medicinskom fakultetu Sveučilišta u Zagrebu i time stekao znanstveni stupanj doktora medicinskih nauka iz područja fiziologije. Kao "visiting scientist" 1979. godine boravio je tri mjeseca u Mineral Research Laboratory, Henry Ford Hospital (Detroit, USA).

Znanstveno Vijeće Instituta za medicinska istraživanja i medicinu rada na sjednici održanoj 28. ožujka 1978. godine izabralo ga je u znanstveno zvanje znanstvenog suradnika. Isto znanstveno Vijeće izabralo ga u znanstveno zvanje viši znanstveni suradnik 15.11.1984. godine. Od 1984. godine radio je kao samostalni istraživač u Laboratoriju za biomatematiku Instituta.

Za svoj rad na području metabolizma kalcija dobio je 1980. republičku nagradu za znanstveni rad: "Ruđer Bošković" zajedno s M. Blanušom, D. Dekanić, M, Harmut i V. Matkovićem.

Od 1987. do 1990. godine djelovao je kao jedan od eksperata SIZ-a Znanosti SRH. Kao suistraživač sudjelovao je u nekoliko istraživačkih projekata. Na pr. projekt IMI-Smithsonian Institution, Whasington, D.C.: "Biološka i kulturna mikrodiferencijacija ruralnih populacija u Jugoslaviji". Bio je voditelj znanstvenog zadatka: "Modeli dinamike tvari u organizmu", 1986. godine, te koordinator podprojekta : "Studij bioloških sistema pomoću stohastičkih i determinističkih modela primjenjivih u biomedicini". Ovaj podprojekt nalazio se u znanstvenoistraživačkom projektu SIZ-a Znanosti SRH: "Utjecaj selektivnih kemijskih, fizikalnih. bioloških i psihosocijalnih faktora na čovjeka". Od 1990. do 1996. godine glavni je istraživač na znanstvenom projektu Ministarstva znanosti Republike Hrvatske: "Stohastičko-deterministički modeli u biomedicini". Bio je suradnik na projektu Ministarstva obrane Republike Hrvatske (1993. godine): "Istraživanje antropometrijskih osobina hrvatskih vojnika i časnika".

Znanstveno Vijeće Instituta za medicinska istraživanja i medicinu rada na sjednici održanoj 17. siječnja 1990. izabralo ga je u znanstveno zvanje znanstvenog savjetnika.

Od 1992. godine radi u Institutu za antropologiju-Zagreb kao znanstveni savjetnik u Odjelu za matematičko modeliranje i biostatistiku. Od osnivanja tog Institut (1992.) obnaša dužnost predsjednika znanstvenog vijeća Instituta. Uvršten je u biografski leksikon" Tko je tko u Hrvatskoj" (1993.) i "Tko je tko u hrvatskoj medicini". Od 1996. godine voditelj je teme istraživačke skupine: "Stohastičko-deterministički modeli u antropologiji (01960103)" u okviru programa Ministarstva znanosti i tehnologije R. Hrvatske trajne istraživačke djelatnosti: "Antropološka istraživanja populacijske strukture Hrvatske (01961)".

Godine 1999. izabran je (reizbor) u znanstveno zvanje Znanstveni savjetnik Instituta za antropologiju, iz područja humanističkih znanosti, znanstveno polje etnologija i antropologija, grana antropologija,

2. Znanstvena djelatnost pristupnika

Prema priloženom popisu publikacija i pripadajućim separatima, povjerenstvo je utvrdilo da je do danas dr. sc. Veljko Jovanović objavio (samostalno ili u koautorstvu) 42 znanstvena rada u znanstvenim časopisima od toga 33 rada je objavljeno u časopisima koji su s međunarodnom recenzijom od kojih je 27 izvorni znanstveni rad (sam i u koautorstvu) koji su tiskani u časopisima koji se referiraju u Current Contents, Science Citation Index i/ili Social Science Citation Index. Nadalje, objavio je 4 rada u knjizi ili zbornicima internacionalnih znanstvenih skupova koji su s međunarodnom recenzijom editora. U zbornicima domaćih znanstvenih skupova objavio je 17 radova. Dr. Jovanović je jedan od koautora 4 znanstvenih knjiga. Sudjelovao je sa 22 priopćenja na međunarodnim znanstvenim skupovima, a sa 37 priopćenja na domaćim.

Do izbora u znanstveno zvanje višeg znanstvenog suradnika (1978. godine) kandidat je pretežito znanstveno djelovao na među disciplinskom području koje zadire u analitičku radiokemiju, biofiziku i fiziologiju. Glavno područje njegova znanstvenog interesa bilo je istraživanje dinamike metabolizma kalcija u čovjekovom organizmu. Valja istaknuti da je već i diplomski rad V. Jovanovića bio objavljen u uglednom analitičko-kemijskom časopisu ( "Bestimmung kleiner Mengen Kupfer in Stahl, Gusseisen, Aluminium, Nickel und Zink durch Chromatographie mit direkter Indikation", Zeitschrift fur analytische Chemie 195 (1963) 427-428). U svojem eksperimentalnom radu pretežito se koristio tehnikama radioaktivnih obilježivača, a osobitu vještinu je pokazao u primjeni elektroforetskih i kromatografskih metoda. Radovi iz tog područja: "Electromigration of Calcium bound to Plasma Proteins in a Barbiturate Medium", (Jugoslavica Physiologica et Pharmacologica Acta 3 (1967) 307-309) i "Elektroforetsko ispitivanje transporta kalcija u plazmi", (Arhiv za higijenu rada i toksikologiju 18 (1967) 147-151.) citirani su u SCI što je nesumljivo povezano s njegovom izobrazbom tijekom dodiplomskog studija i rada na Institutu R. Bošković. Dr. V. Jovanović dao je i primjetljiv doprinos usavršavanju i razvoju metoda za mjerenje akrecije i apsorpcije kalcija. Upravo iz područja modeliranja dr. sc. V. Jovanović objavio je svoje najcitiranije radove ("Determination of Intestinal Radiocalcium. Absorption by Double Tracer Method with 85Sr i.v."European Journal of Nuclear Medicine 3 (1978) 115-128. "A Model for the Estimation of Ca Absorption in Population Studies Based on Radioactive Calcium", Collegium Antropologicum 4(1) (1980) 71-80. )

Valja istaknuti da se radi o jednom od razmjerno rijetkih istraživača na području biomedicine i antropologije koji istodobno suvereno vlada eksperimentalnim metodama kao i svim potrebnim matematičkim tehnikama koje je on u stanju ne samo odabrati već i konkretno primijenit na elektroničkom računalu. Vrlo je važna i lako uočljiva u njegovim radovima izrazita sklonost sustavnoj teorijskoj obradi eksperimentom stečenih podataka, što je rezultiralo opsežnim kinetičkim i statističkim modelima: "Correaltion of Kinetics and Absorption of 47Ca with Estrogen and Hormonal Ovarian Function in Postmenopause", Metabolic Bone Disease and Related Research 4 (1982) 175-180. "Metabolism of radioactive calcium in physiological and artificial postmenopause", Periodicum Biologorum 85 (1983) 15-21. "Principal Component Analysis of 47Ca Metabolism Related to Hypercalciuria in Renal Stone ProblemA Possible Application to Population Studies" Collegium Antroplogicum 1 (1989) 146162. "Analysis of the latent structure of risk factors for coronary artery disease: the role of fibrinogen. Collegium Antroplogicum 17(1993) 49-54.

Nekoliko radova koji se ne bave metabolizmom kalcija dijelom se bave dijagnostičkim tehnikama nuklearne medicine, a dijelom su posvećeni ekološkim problemima vezanih za toksikologiju fenola. Od 1984. godine dr. sc. V. Jovanović se posvetio antropologijskim istraživanjima, primjenjujući svoje znanje i iskustvo iz područja fiziologije i analitičko-kinetičke radiokemije kao i matematičke analize podataka. Ta je djelatnost započela radom na modelu migracije stanovništva (rad . Migration on the islad of Hvar, "Migration and Mobility" ed. A. J. Boyce, Taylor & Francis London, (1984) 143-160 citiran više puta u SSCI ) i nastavljena je dopunom tog modela. Primjena modela migracije u tumačenju antropo-biološke demografije urodila je s nekoliko izvornih radova u časopisima internacionalne razine: "Isolation by Distance in Middle DalmatiaYugoslavia". Am. J. Phys. Anthropol. 74 (1987) 417426."A Model of Migration Patterns on Some Adriatic Islands".Collegium Antroplogicum 12 (1988) 353357. "Migration within the island of Korčula, Yugoslavia" Annals of Human Biology 16 (1989) 483 493.

Mnogi od tih radova svjedoče o uspješnoj sintezi kandidatova ranijeg iskustva i njegove antropologijske orijentacije. Nakon izbora u zvanje znanstvenog savjetnika 1990. godine pa do danas pristupnik je objavio 11 radova citiranih u SSCI koji se odnose na istraživanja u smjeru tvorbe determinističkih i stohastičkih modela i njihove primjene (na pr. " Comparison of Contact Parameters Between the Proximal Humerus and the Acromiom with Hertz'sTheoretical Model". Collegium Antroplogicum 19 (1995) 431-439. " The relationship Between Migration, genetic and Sociocultural Variables: A Log-Linear approach". Collegium Antroplogicum 20 (1996) 251-262. " Application of HLA Class II polymorphisms analysis in the study of population structure of the Island of Krk, Croatia". Human Biology 69 (1997) 819-829. DNA variation in the population of the island of Hvar, Croatia , Ann Human Biology 25 (1998) 489-494. U najnovijim radovima primjetljivi su i pristupnikovi izvorni pokušaji primjene kibernetičkih modela u studijama antropološke demografije.

3. Nastavna i društvena djelatnost

Pored znanstveno-istraživačkog rada dr.V. Jovanović djeluje cijelo vrijeme i kao nastavnik i to uglavnom na postdiplomskoj razini.

Sudjelovao je u postdiplomskoj nastavi Sveučilišta u Zagrebu na području biologije, u kolegiju "Odabrana poglavlja fiziologije mineralnog metabolizma" (voditelj: K.Kostial) i u postdiplomskoj nastavi Medicinskog fakulteta za ortopede unutar kolegija "Anatomija i fiziologija lokomotornog sistema" (voditelj: P.Keros i K.Kostial). Predavao je i na postdiplomskom tečaju Medicinskog fakulteta: "Novine u endokrinologiji i bolestima metabolizma". Na postdiplomskom studiju prirodnih znanosti, područje biologije, voditelj je i predavač obaveznog kolegija" Biostatistika" od 1984. godine, uz to voditelj je kolegija: "Rad i programiranje na računalima" (od 1985. godine) i kolegija "Genetika stanovništva " (od 1996). U školskoj godini 86/87 i 87/88 bio je član Odbora za znanost Sveučilišta u Zagrebu.

Kao jedan od neposrednih rezultata nastavne i znanstvene djelatnosti dr.sc. Veljka Jovanovića je mentorstvo 3 diplomska rada, 2 magisterija i jedne doktorske disertacije. Pristupnik je jedan od pokretača inicijative da se pri Filozofskom fakultetu Sveučilišta u Zagrebu osnuje dodiplomski dvopredmetni studij Antropologija te je i izradio nastavni program kolegija pod nazivom Populaciona genetika

Član je "European Anthropological Association", Hrvatskog biometrijskog društva kao i Hrvatskog antropološkog društva. Član je izdavačkog odbora časopisa: "Collegium antropologicum" koji se referira u Current Contents i SSCI.

ZAKLJUČAK I PRIJEDLOG

Na temelju uvida u dokumentaciju i radove vidljivo je da dr. Veljko Jovanović zadovoljava propozicije Odluke o utvrđivanju minimalnih uvjeta za ocjenu nastavne i stručne aktivnosti u postupku izbora u znanstveno-nastavna i nastavna zvanja Rektorskog zbora visokih učilišta Republike Hrvatske (NN 94 od 8.11.1996) za izbor u zvanje redovitoga profesora. Prema odredbama Odluke, U znanstveno-nastavno zvanje redoviti profesor može biti izabrana osoba koja ispunjava uvjete iz Članka 42. stavka 3. Zakona o znanstvenoistraživačkoj djelatnosti (NN 59/96) i članka 74. stavak 3. Zakona o visokim učilištima (NN 59/96).

Dr. sc Veljko Jovanović ispunjava odredbe Čl. 42. Zakona o znanstvenoistraživačkoj djelatnosti što je vidljivo je iz činjenice da je prema tim odredbama već bio izabran u zvanje znanstvenoga savjetnika za znanstveno područje humanističkih znanosti - polje antropologija 1999. godine. On, naime, zadovoljava Minimalne uvjete za izbor u znanstvena zvanja (NN 38/97), prema kojima za izbor u zvanje red. prof. mora imati najmanje: objavljenu jednu knjigu (ima 4) te 12 znanstvenih radova i još 8 objavljenih u časopisima s međunarodnom recenzijom (ima ukupno 42 znanstvenih radova, od toga 33 u međunarodno priznatim časopisima).

Čl. 74. stavak 3 Zakona o visokim učilištima, osim što traži da se ispune uvjeti koje propisuje Rektorski zbor, zahtijeva da …ima izvedene znanstvene… projekte koji značajnije utječu na razvitak određenog znanstvenog područja, najmanje šest godina nastavnoga rada na visokom učilištu, kao i nove radove objavljene nakon izbora u prethodno zvanje. Dr. sc. Veljko Jovanović zadovoljava postavljene uvjete:

_ svojim izuzetnim poznavanjem primjene metoda na području populacione genetike i antropologije i svojim znanstvenim radom bitno je unaprijedio to znanstveno područje u nas, o čemu svjedoče i nagrada R. Bošković za znanstveni rad;

_ od 1983. do danas (17 god.) na Biološkom odjelu PMF-a, voditelj je više kolegija na poslijediplomskom studiju prirodnih znanosti Sveučilišta;

_ publicistički je vrlo aktivan, objavio je 42 znanstvena rada (27 u časopisima koji se referiraju u Current Contents, Science Citation Index i Social Science Citation Index) i 4 knjige. U zadnjih pet godina sam ili u koautorstvu objavio je sedam (7) znanstvenih radova koji se citiraju u SSCI.

Rektorski zbor postavio je za izbor u zvanje red. prof. još i dodatne uvjete. Prvo, da mora održati najmanje pet priopćenja na znanstvenim skupovima, i još najmanje tri na međunarodnim znanstvenim skupovima (aktivno je sudjelovao na 59 znanstvenih skupova, od toga na 22 međunarodna), a zatim da ispuni i još tri od ponuđenih šest. Dr. sc. Veljko Jovanović zadovoljava sljedeće:

_ da su pod njegovim vodstvom dva pristupnika izradila magisterij ili doktorat (2 magistarska i 1 doktorski rad);

_ da je bitno unaprijedio stručni rad ili bio voditelj istraživačkoga projekta ili teme (oboje: unaprijedio je poznavanje primjene populacione genetike u antropologiji a od 1990. do 1996. godine glavni je istraživač na znanstvenom projektu Ministarstva znanosti Republike Hrvatske: "Stohastičko-deterministički modeli u biomedicini". Od 1996. godine voditelj je teme istraživačke skupine: "Stohastičko-deterministički modeli u antropologiji (01960103)" u okviru programa Ministarstva znanosti i tehnologije R. Hrvatske trajne istraživačke djelatnosti: "Antropološka istraživanja populacijske strukture Hrvatske (01961)".);

_ da je bio voditelj poslijediplomskoga studija, kolegija u poslijediplomskom studiju, poslijediplomskih tečajeva ili znanstvenih skupova (od 1984. do danas voditelj je poslijediplomskog kolegija Biostatistika a od 1996. godine i kolegija Genetika stanovništva).

U skladu s prije navedenim predlažemo Fakultetskom vijeću Filozofskog fakulteta Sveučilišta u Zagrebu da se dr. Veljko Jovanović, znanstveni savjetnik iz znanstvenog područja humanističkih znanosti, polja antropologije, izabere u naslovno znanstveno-nastavno zvanje redovitog profesora za znanstveno područje humanističkih znanosti polje antropologija, na Katedri za antropologiju za predmet "Populaciona genetika".

U Zagrebu 27. listopada 2000. godine

Dr. sc. Miroslav Dumić, redoviti profesor

Dr. sc. Vitomir Belaj, redoviti profesor

Dr. sc. Pavao Rudan, redoviti profesor

Akademik Marko Šarić

Dr. sc. Branimir Šverko, redoviti profesor

Dr. sc. Silvije Vuletić, redoviti profesor

FILOZOFSKI FAKULTET

SVEUČILIŠTE U ZAGREBU

FAKULTETSKOM VIJEĆU

10.000 Zagreb

Ul. Ivana Lučića 3

U Zagrebu, 15. ožujka 2001. godine

Predmet:

Nasl. red. prof. dr. sc. Pavao Rudan, znanstveni savjetnik

IZVJEŠĆE STRUČNOG POVJERENSTVA ZA IZBOR U NASLOVNO

ZNANSTVENO-NASTAVNO ZVANJE "REDOVITI PROFESOR" NA

KATEDRI ZA ANTROPOLOGIJU, ZA PREDMET "PRIMIJENJENA

ANTROPOLOGIJA"

Fakultetsko vijeće Filozofskog fakulteta Sveučilišta u Zagrebu na sjednici od 14. lipnja 2000. godine imenovalo je stručno povjerenstvo za ocjenu rezultata natječaja za izbor u naslovno znanstveno-nastavno zvanje docenta, izvanrednog ili redovitog profesora za znanstveno područje humanističkih znanosti, polje antropologija, na Katedri za antropologiju za predmet “Primijenjena antropologija”. Na natječaj objavljen u “Vjesniku” dana 29. lipnja 2000. godine prijavio se dr.sc. Pavao Rudan, znanstveni savjetnik i naslovni redoviti profesor, ravnatelj Instituta za antropologiju. Stručno povjerenstvo u sastavu: akademik Marko Šarić, dr.sc. Branimir Šverko, redoviti profesor i dr.sc. Silvije Vuletić, redoviti profesor, podnosi Naslovu slijedeće

I Z V J E Š Ć E I P R I J E D L O G

1. Podaci o životu i radu pristupnika

Pavao Rudan rođen je u Zagrebu dana 15. prosinca 1942. godine. Osnovnu i srednju školu završio je u Zagrebu te upisao studij na Medicinskom fakultetu Sveučilišta u Zagrebu godine 1961. Diplomirao je dana 15. srpnja 1966. godine i stekao akademski stupanj "doktor medicine".

Godine 1966. započeo je poslijediplomski studij iz "Eksperimentalne biologije" na Prirodoslovno-matematičkom fakultetu Sveučilišta u Zagrebu. Godine 1968 izradio je i obranio magistarski rad pod naslovom "Morfološke varijacije aperture piriformis u mehanizmu nazalnog disanja" i stekao akademski stupanj "magistar bioloških znanosti". Kao stipendist Vlade Republike Francuske boravio je tijekom 1970/71 u Laboratoire d'Anthropologie Biologique, Universite Paris VII, gdje je pohađao poslijediplomski studij iz "Biološke antropologije" te predavanja C. Levy-Straussa iz "Strukturalne antropologije" u College de France. Nakon položenih ispita godine 1971. stekao je "Diplomme d'etudes approfondies des Sciences biologiques; Mention - Biologie Animale - Anthropologie Biologique". Godine 1972. Pavao Rudan ponovno je boravio u Parizu gdje je obranio "Doctorat du specialité d'Anthropologie biologique" pod nazivom "Etude sur les dérmatoglyphes digito-palmaires des habitants de l'ile de Hvar". Iste godine Znanstveno-nastavno vijeće Medicinskog fakulteta Sveučilišta u Zagrebu povjerilo je P. Rudanu dužnost suispitivača iz predmeta "Anatomija". Godine 1974. Pavao Rudan obranio je na Medicinskom fakultetu Sveučilišta u Zagrebu disertaciju pod naslovom "Odnos širine nosne šupljine prema interorbitalnoj udaljenosti - Prilog proučavanju rasta interorbitalne regije u čovjeka (Funkcionalna kranijalna analiza)" i stekao akademski stupanj "doktor medicinskih znanosti".

Školsku godinu 1983/84 pristupnik je boravio, kao stipendist IREX i Fullbrigft programa, u Department of Anthropology, National Museum of Natural History of Man, Smithsonian Institution, Washington, D.C., USA, kojom je prilikom završio tečaj "Forensic Anthropology" pod vodstvom dr. J. Lawrence Angela. Godine 1988. Prof. Rudan boravio je kao stipendist Japan International Cooperation Agency (JICA) u Japanu, kojom je prilikom završio individualni trening antropologije i humane genetike i upoznao se s radom antropologa i humanih genetičara na sveučilištima Fukui, Tokyo, Hiroshima, Kyoto, Osaka i Fukuoka-ku.

Od 1964. do 1966. godine P. Rudan radi na Zavodu za anatomiju "Drago Perović" Medicinskog fakulteta Sveučilišta u Zagrebu kao "pomoćni asistent", a od 1966. do 1974. godine kao "asistent". Godine 1974. pristupnik je izabran za "asistenta", a potom u znanstveno zvanje "znanstveni suradnik" u Institutu za medicinska istraživanja i medicinu rada Sveučilišta u Zagrebu, gdje je započeo s organizacijom znanstvenog, stručnog i nastavnog rada na području antropologije. Godine 1977. izabran je, nakon provedenog habilitacijskog postupka, s habilitacijskim radom pod naslovom "Značenje dermatoglifa u proučavanju bioloških udaljenosti (Prilog antropološkim istraživanjima populacije otoka Hvara)" i habilitacijskim predavanjem "Biološke varijacije čovjeka kao adaptacijski odgovor na utjecaje faktora okoline" u nastavno zvanje "naslovni docent" iz područja Biološka antropologija na Prirodoslovno-matematičkom fakultetu Sveučilišta u Zagrebu. Godine 1978. pristupnik je izabran je u znanstveno zvanje "viši znanstveni suradnik" a 1980. godine u znanstveno zvanje "znanstveni savjetnik" u Institutu za medicinska istraživanja i medicinu rada Sveučilišta u Zagrebu. Godine 1980. P. Rudan izabran je u nastavno zvanje "izvanredni profesor" za predmet "Biološka antropologija" na Prirodoslovno-matematičkom fakultetu Sveučilišta u Zagrebu, a godine 1981. u nastavno zvanje "izvanredni profesor" za predmet "Antropologija" za potrebe poslijediplomske nastave na Medicinskom fakultetu Sveučilišta u Zagrebu. Godine 1988. izabran je u nastavno zvanje "redoviti profesor" u dopunskom radnom odnosu za znanstveno područje medicina, a za predmet "Antropologija", za potrebe postdiplomskih studija. Godine 1997. Pavao Rudan izabran je na Prirodoslovno-matematičkom fakultetu Sveučilišta u Zagrebu u naslovno zvanje "redoviti profesor".

Godine 1981. Pavao Rudan organizirao je u sklopu Instituta za medicinska istraživanja i medicinu rada Sveučilišta u Zagrebu "Laboratorij za antropologiju", koji je 1986. godine prerastao u "Sektor za antropologiju" - jedan od četiri znanstvena organizacijska dijela istog Instituta. Godine 1991. prof. Rudan je zajedno s kolegama iz Sektora i Hrvatskog antropološkog društva pokrenuo inicijativu za osnivanje znanstvenog Instituta za antropologiju. Odlukom Ministra za znanost i tehnologiju Republike Hrvatske dana 10. veljače 1992. godine osnovan je "Institut za antropologiju Sveučilišta u Zagrebu" (sada "Institut za antropologiju") kojeg je prof.dr.sc. Pavao Rudan postao v.d. ravnatelja. Nakon provedenog javnog natječaja i izbora, Ministar znanosti i tehnologije Republike Hrvatske postavlja prof.dr. P. Rudana, dana 28. ožujka 1995. godine, za ravnatelja Instituta za antropologiju, s mandatom od četiri godine. Godine 1999. prof. Rudan ponovno je izabran za ravnatelja Instituta s mandatom od četiri godine. Od 1994. do 1999. godine pristupnik je član Hrvatske komisije za suradnju s UNESCOom.

2. Znanstvena djelatnost pristupnika

Pavao Rudan tijekom niza godina objavio je, sam i u koautorstvu, niz publikacija. Prvenstveno su bile (u razdoblju od 1965. do 1974. godine) posvećene proučavanju morfoloških (fenotipskih) varijacija skeleta i problema funkcionalne kranijalne analize, kao i anatomsko-antropološke metodologije. Prelaskom na rad u Institut za medicinska istraživanja i medicinu rada Sveučilišta u Zagrebu, godine 1974, pristupnik započinje s opsežnim znanstvenim istraživanjima na populacijskoj razini. Razvija strategiju holističkih antropoloških analiza populacijske strukture, okupljajući oko sebe mlađe suradnike različite temeljne edukacije (medicinari, biolozi, profesori književnosti i lingvisti, matematičari, kineziolozi, povjesničari, sociolozi i dr.) usmjeravajući ih poslijediplomskim studijem prema antropologiji. Tada započinje kontinuirana znanstveanoistraživačka antropologijska djelatnost u Hrvatskoj, koja se očituje provođenjem znanstvenih projekata u kojima sudjeluju pristupnikovi suradnici iz zemlje i inozemstva.

Od 1982. godine prof.dr. Pavao Rudan je glavni istraživač na ukupno osam, a na jednom glavni suistraživač, međunarodnih znanstvenih projekata. Četiri su provođena u zajednici s Institut National d'Etudes Demographique, Paris, France, pod nazivom: "Etude anthropogenetique sur les populations Adriatique", i to: 1) od 1982 do 1985. godine na otoku Silbi; 2) od 1986. do 1988. godine na otoku Olibu, 3) od 1989. do 1991. godine na otoku Pagu te 4) od 1992. godine na otoku Krku. Od 1983. godine do danas četiri su provođena u sklopu zajedničkog odbora za znanstvenu suradnju s SAD (putem Smithsonian Institution, Washington, D.C., USA). To su projekti: "Biological and cultural microdifferentiation among rural populations" (Eastern Adriatic, Middle Dalmatia), i to: 1) SMI 492 od godine 1983. do 1986. godine; 2) SMI 674 od 1986. do 1989. godine; 3) SMI 862 od 1989. do 1993. godine te 4) JFP 259 od 1995. do 1998. godine. Od 1994. do 1995. godine prof. Rudan bio je glavni suistraživač na znanstvenom projektu realiziranom putem UNESCO-ovog participacijskog programa pod nazivom: "The study and care of refugee families - A pilot study of anthropological and psychodynamic aspects" (9254-1994).

Od 1986. do 1990. godine pristupnik je glavni istraživač na znanstvenom zadatku: "Biološki i psihosocijalni faktori okoline i zdravlja" (RSIZZ SRH; 1-08-02-03) u sklopu znanstvenog projekta kojeg vodi prof.dr. M. Šarić, a od 1991. godine prof. Rudan je glavni istraživač na znanstvenom projektu: "Antropološka istraživanja populacijske strukture Hrvatske" Ministarstva znanosti i tehnologije Republike Hrvatske (3-01-133). Od 1996. godine (program u tijeku) prof. Rudan voditelj je Programa trajne istraživačke djelatnosti pod naslovom "Antropološka istraživanja populacijske strukture Hrvatske" (019601) i istraživačke teme "Antropološ-ka istraživanja populacijske strukture Hrvatske - biomedicinski pristup" (01960101).

Od 1993. do 1995. godine pristupnik sudjeluje u radu na znanstvenom projektu: "Istraživanja antropometrijskih osobina hrvatskih vojnika i časnika" Ministarstva obrane Republike Hrvatske, realiziranog kroz Centar za strateška istraživanja HV (koordinatori projekta: M. Drenovac i L. Szirovicza).

3. Nagrade za znanstveni rad

Godine 1970. Pavao Rudan nagrađen je "Nagradom SKOJ-a za znanost" za pionirski znanstveni rad na području antropologije, a na prijedlog redakcije časopisa "Encyclopaedia Moderna". Godine 1978. odlikovan je "Ordenom rada sa srebrnim vijencem" prigodom 100. obljetnice Hrvatskog liječničkog zbora. Godine 1981. pristupnik je izabran za "Izvanrednog člana", a 1990. godine za "Redovitog člana" Hrvatske akademije medicinskih znanosti. Godine 1986. primio je od Predsjedništva Hrvatskog antropološkog društva "Gorjanović-Krambergerovu medalju za antropologiju". Godine 1986. prof. Rudan primio je "Anthropology Award for Distinguished Service", College of William and Mary, Williamsburg, USA, a godine 1987 primio je za svoj doprinos antropologiji "Diplomu i medalju 'Mihail Fedorovič Ivanickij'" od Sekcije za antropologiju Svesaveznog društva anatoma, histologa i embriologa Sovjetskog saveza. Godine 1989. pristupnik je primio "Republičku nagradu 'Ruđer Bošković' za istaknuto znanstveno djelo" kao član skupine znanstvenika (P. Rudan, B. Janićijević, J. Miličić, N. Smolej-Narančić i A. Sujoldžić). Iste godine primio je "Aleš Hrdlička Memorial Medal for Anthropology" Češko-slovačkog antropološkog društva za doprinos antropološkoj znanosti i međunarodnoj znanstvenoj suradnji. Godine 1994. prof.dr. Pavao Rudan pozvan je da održi "First Mario D. Zamora Memorial Lecture" (nakon smrti Prof. M. Zamore, predsjednika International Union of Anthropological and Ethnological Sciences) kojom je prilikom nagrađen "Mario D. Zamora Award in recognition of contirbution to education and international understanding", College of William and Mary, Williamsburg, USA.

4. Nastavna djelatnost pristupnika:

Od 1966. do 1974. godine Pavao Rudan je vršio obveze "asistenta" u Zavodu za anatomiju "Drago Perović" Medicinskog fakulteta Sveučilišta u Zagrebu. Nakon izbora (godine 1977.) u nastavno zvanje "naslovni docent" na Prirodoslovno-matematičkom fakultetu, a potom "izvanredni profesor" i "profesor" na istom te Medicinskom fakultetu Sveučilišta u Zagrebu, pristupnik kontinuirano sudjeluje u dodiplomskoj i poslijediplomskoj nastavi. U poslijediplomskoj nastavi od 1988. godine predaje kolegij "Biologijska antropologija" na poslijediplomskom studiju "Humana genetika" Medicinskog fakulteta Sveučilišta u Zagrebu. Iste je godine (1988.) osnovan poslijediplomski studij iz znanstvenog područja: "Biologija", smjer: "Antropologija" pri Centru za poslijediplomski studij prirodnih znanosti Sveučilišta u Zagrebu (danas Prirodoslovno-matematičkog fakulteta Sveučilišta u Zagrebu) a pristupnik je od tada voditelj smjera studija "Antropologija" te predaje kolegij "Uvod u biološku antropologiju", sada "Uvod u antropologiju - populacijsku biologiju čovjeka". U sklopu postdiplomskog stručnog studija “Medicine rada” na Medicinskom fakultetu Sveučilišta u Zagrebu vodi nastavu iz užeg područja pod naslovom “Biološka antropologija i ergonomija” u sklopu kolegija “Fiziologija rada”. Na postdiplomskom studiju “Biomedicina” vodi izborni kolegij “Medicinska antropologija”. Kao gostujući profesor sudjeluje od 1998. godine u poslijediplomskoj nastavi iz Biomedicine na Medicinskom fakultetu Sveučilišta u Rijeci gdje predaje kolegij “Medicinska antropologija”. Od 1988. godine prof. Rudan vodi nastavu iz nekoliko kolegija u dodiplomskoj nastavi i to: "Anatomija čovjeka i antropologija" (od 1995. do 1998 pod nazivom "Anatomija čovjeka") i "Ekologija čovjeka" te je supredavać (uz prof.dr. D. Papeš) kolegija "Populacijska genetika", a od 1997. godine prof. Rudan predaje izborne kolegije "Antropologija", "Socijalna antropologija" i "Metode istraživanja u antropologiji" na Prirodoslovno-matematičkom fakultetu. Od 1999. godine predaje kolegij "Uvod u antropologiju" na Filozofskom fakultetu Sveučilišta u Zagrebu. Od godine 1996. do 1999. prof. Rudan gostujući je profesor, tijekom zimskog semestra, na Sveučilištu u Beču, a od 1996. do 2000. godine bio je i gostujući profesor na Sveučilištu u Bordeauxu.

Kao pozvani predavač prof.dr. Pavao Rudan održao je predavanja na preko 35 sveučilišta i znanstvenih instituta u različitim zemljama, i to: Austrija, Belgija, Češka, Francuska, Indija, Italija, Japan, Kanada, Kina, Mađarska, Nizozemska, Njemačka, Poljska, SAD, Španjolska i Velika Britanija.

Prof. Rudan jedan je od pokretača inicijative da se pri Filozofskom fakultetu Sveučilišta u Zagrebu osnuje dodiplomski dvopredmetni studij "Antropologija" te je izradio nastavni program kolegija pod nazivom "Uvod u antropologiju" i “Primijenjena antropologija”.

5. Rukovodeća djelatnost u znanstvenom (stručnom) izdavaštvu:

Godine 1975., uz prof.dr. H. Mavera, pristupnik je suosnivač i od tada suurednik "Antropologijske biblioteke" (do danas je objavljeno 13 knjiga pod nazivom "Praktikum biološke antropologije") u izdanju Hrvatskog antropološkog društva. Od 1975. do 1980. godine bio je član Editorial Council znanstvenog časopisa "Journal of Human Evolution", Pergamon Press, Oxford, UK. Od godine 1977. uz prof.dr. H. Mavera, dr. A. Sujoldžić i dr. D. Dimova pristupnik je suosnivač i od iste godine vrši dužnost glavnog i odgovornog suurednika znanstvenog časopisa "Collegium Antropologicum" Hrvatskog antropološkog društva. Časopis je referiran u: Current Contents (Social and Behavioral Sciences), Social Science Citation Index, International Current Awareness Services, International Bibliography of Social and Cultural Anthropology, International Current Awareness Service: Anthropology, Abstracts in Anthropology, Linguistic and Language Behavior Abstracts, INIST/CNRS, Periodica Islamica, Sociological Abstracts, Science Culture SARL, UnCover, UNESCO DARE Databank, i dr. Od 1988. do 1996, te 1996. do 2000. godine pristupnik je član Editorial Council znanstvenog časpoisa "International Journal of Anthropology", Il sedicesimo, Firence, Italia. Godine 1988. prof. Rudan bio je urednik medicinskog dijela dopunskog sveska "Opća enciklopedija", JLZ "M. Krleža", Zagreb, a od 1998. godine urednik je za područje "antropologija" u "Hrvatskoj enciklopediji", HLZ "M. Krleža". Od godine 1989. do travnja 1995. prof.dr. P. Rudan bio je član Editorial Board znanstvenog časopisa "Human Biology", Wayne State University Press, Detroit, Michigan, USA. Godine 1989. član je Izdavačkog savjeta znanstvenog časopisa "Studia Ethnologica" Hrvatskog etnološkog društva, Zagreb. Od godine 1995. pristupnik je član International Editorial Board, a od 2000. godine Consulting editor znanstvenog časopisa "Human Sciences - Journal of Physiological Anthropology", Japan Society of Physiological Anthropology, Tokyo, Japan. Od 1995. do 1999. godine član je Editorial Board znanstvenog časopisa "HOMO", G. Fischer Verlag, Hamburg, Deutschland. Godine 1995. i 1996. pristupnik član je Editorial Board znanstvenog časopisa "Indian Journal of Human Genetics", Indian Society of Human Genetics, New Delhi, India.

6. Članstvo u znanstvenim udrugama i djelatnost u organizaciji znanstvenih, znanstveno-nastavnih i stručnih skupova:

Godine 1974. pristupnik je bio jedan od članova-osnivača i od tog vremena vrši dužnost glavnog tajnika "Društva za medicinsku antropologiju" Hrvatskog liječničkog zbora (bivša Sekcija za biološku antropologiju ZLH). Godine 1975. prof. Rudan bio je jedan od članova-osnivača i od tada vrši dužnost glavnog tajnika Organizacijskog odbora međunarodnog godišnjeg znanstveno-radnog skupa "School of Biological Anthropology" (ukupno do danas održana 24 znanstvena skupa). Godine 1976. pristupnik je bio jedan od članova-osnivača i član Permanent Council međunarodnog znanstvenog udruženja "European Anthropological Association" (osnovano u Zagrebu dana 6. listopada 1976. godine). Godine1977. bio je jedan od članova-osnivača i od tog vremena vrši dužnost glavnog tajnika znanstvenog udruženja pod nazivom "Hrvatsko antropološko društvo" (u nominativu). Godine 1977. prof.dr. Pavao Rudan bio je član Organizacijskog odbora - glavni tajnik - međunarodnog znanstvenog skupa "1st Congress of European Anthropologists", održanog u Zagrebu od 1. do 3. rujna, 1977. Od 1979. do 1983. godine pristupnik je bio izabran za člana Executive Committee međunarodnog znanstvenog udruženja "International Association of Human Biologists". Godine 1984. bio je osnivač i sudirektor je međunarodnih godišnjih znanstvenio-nastavnih skupova "Anthropology and Health", koji su organizirani u sklopu IUC Dubrovnik (ukupno do danas održano 18 skupova). Godine 1988. prof. Rudan bio je predsjednik Znanstvenog odbora (Scientific Committee) međunarodnog znanstvenog skupa "12th International Congress of Anthropological and Ethnological Sciences", Zagreb, 23. do 28. srpnja 1988. (oko 3.200 učesnika iz 104 zemlje - održano 127 znanstvenih simpozija i preko 2.000 znanstvenih priopćenja). Za razdoblje od 1988. do 1998. godine prof. Rudan izabran je i vršio je dužnost potpredsjednika međunarodnog znanstvenog udruženja "International Union of Anthropological and Ethnological Sciences" (IUAES). Od 1988. do 1998. godine pristupnik je i predsjednik međunarodnog znanstvenog udruženja "Commission on Medical Anthropology and Epidemiology", IUAES. Od godine 1992. do 1995. te od 1995. do 1998. izabran je za člana Permanent Council "European Anthropological Association". Za razdoblje od 1995. do 1998. godine izabran je za člana International Executive Board znanstvenog udruženja "American Dermatoglyphic Association". Godine 1996. izabran je za predsjednika "4th International Congress on Physiological Anthropology", koji je održan u Zagrebu od 6. do 10. rujna 1998. godine i kojom je prilikom osnovano međunarodno znanstveno udruženje "International Association of Physiological Anthropology" kojom je prilikom izabran za potpredsjednika. Od godine 1998. do rujna 2000. Pavao Rudan bio je predsjednik "European Anthropological Association".

7. Mentorstvo:

Od 1976. do 2000. godine Pavao Rudan bio je mentor prilikom izrade: 21 doktorske disertacije (2 sumentorstva), 28 magistarskih radova i 11 diplomskih radova, obranjenih na Medicinskom, Prirodoslovno-matematičkom, Stomatološkom i Fakultetu za kineziologiju Sveučilišta u Zagrebu te Institutu za medicinska istraživanja i medicinu rada.

8. Ocjena nastavnog i znanstvenog rada pristupnika

Godine 1977. pristupnik je nakon provedenog habilitacijskog postupka (izrada habilitacijskog rada i održanog habilitacijskog predavanja) izabran za “naslovnog docenta”, a izvješće povjerenstva nalazi se na Prirodoslovno-matematičkom fakultetu Sveučilišta u Zagrebu.

Godine 1980. dr. Pavao Rudan izabran je u znanstveno zvanje “znanstveni savjetnik” u Institutu za medicinska istraživanja i medicinu rada Sveučilišta u Zagrebu, a izvješće se nalazi u Institutu za medicinska istraživanja i medicinu rada te Institutu za antropologiju.

Izvješće o prof.dr. Pavlu Rudanu, prilikom njegovog izbora u nastavno zvanje "redoviti profesor" (za potrebe poslijediplomske nastave na Medicinskom fakultetu Sveučilišta u Zagrebu) napisalo je Povjerenstvo godine 1988, a izvješće se nalazi na Medicinskom fakultetu Sveučilišta u Zagrebu.

Izvješće o pristupniku prilikom njegovog izbora u naslovno nastavno zvanje "redoviti profesor" na Prirodoslovno-matematičkom fakultetu Sveučilišta u Zagrebu, godine 1997., napisalo je Povjerenstvo i nalazi se na Prirodoslovno-matematičkom fakultetu.

Izvješće o pristupniku prilikom njegovog izbora u znanstveno zvanje "znanstveni savjetnik" iz područja humanističkih znanosti, grana "antropologija" (11. siječnja 1999. godine) stoji na uvidu u Institutu za antropologiju.

Do danas prof. Rudan objavio je (sam i u suradnji): 148 znanstvenih radova u znanstvenim časopisima, 10 znanstvenih radova u znanstvenim knjigama, 14 znanstvenih radova u kongresnim zbornicima, 9 znanstvenih knjiga – monografija i mikroedicija, 29 nastavnih tekstova, udžbenika i knjiga, 12 kritičkih osvrta, 16 stručnih članaka te 4 kvalifikacijska rada, a sa 144 znanstvenih saopćenja sudjelovao je na domaćim, inozemnim i međunarodnim skupovima i sastancima.

9. Mišljenje i prijedlog

Formiranje znanstvenog podmlatka najznačajnije je u strategiji razvoja svake znanstvene discipline. Temeljem uvida u priložene materijale koje je na objavljeni natječaj dostavio pristupnik - nasl.red.prof.dr.sc. Pavao Rudan, znanstveni savjetnik u znanstvenom području humanističkih znanosti - polje antropologija - s pravom možemo reći da se radi o izuzetno plodnom i originalnom znanstvenom djelatniku i sveučilišnom nastavniku koji je, tijekom svog tridesetgodišnjeg znanstvenog i nastavnog rada u Republici Hrvatskoj, osnovao i pokrenuo znanstvena istraživanja u za nas novoj znanstvenoj grani - antropologiji, i to: kao biološkoj, medicinskoj i humanističkoj znanosti. Svojim je radom i kontinuiranim znanstvenim i nastavnim djelovanjem oko sebe okupio grupu stručnjaka različitih profila dodiplomske naobrazbe koji su se, kroz poslijediplomsku edukaciju, oformili kao vrsni stručnjaci u znanstvenim područjima: antropološke genetike i biometrije, ekologije čovjeka, medicinske antropologije, antropološke lingvistike/leksikostatistike, i dr.. O tome jasno svjedoče rezultati: pod vodstvom prof. Rudana kao mentora do danas su izrađene i javno obranjene ukupno: 21 doktorska disertacija, 28 magistarskih radova i 11 diplomskih radova. Time su kao znanstvenici formirani mlađi kolege koji su započeli samostalnim znanstvenim radom na različitim područjima antropologije, pa su se time i u nas stekli uvjeti za institucionaliziranje antropološkog znanstvenog, stručnog i nastavnog djelovanja. To je i rezultiralo osnivanjem prve znanstvene antropološke ustanove u Republici Hrvatskoj - Instituta za antropologiju (dana 10. veljače 1992. godine), u kojem prof.dr. Pavao Rudan kao ravnatelj, u zajednici sa svojim suradnicima, provodi holističkim analitičkim znanstvenim pristupom antropološka istraživanja populacijske strukture Hrvatske. Pristupnik je, do danas, bio glavni istraživač u osam (a u jednom glavni suistraživač) međunarodnih znanstvenih projekata (suradnja sa SAD, Francuskom i UNESCO-om), kao i glavni istraživač na znanstvenom projektu Ministarstva znanosti i tehnologije Republike Hrvatske pod naslovom "Antropološka istraživanja populacijske strukture Hrvatske" (3-01-133) te Programa trajne istraživačke djelatnosti pod istim naslovom (019601), a voditelj je i teme u sklopu tog programa ("Biomedicinski pristup" - 01960101). Ukupno je do danas objavio u zemlji i inozemstvu (sam i u koautorstvu) 148 izvornih znanstvenih radova u znanstvenim časopisima, 10 znanstvenih radova u znanstvenim knjigama, 14 znanstvenih i stručnih radova u kongresnim zbornicima, 9 znanstvenih knjiga - monografija i mikroedicija, 29 nastavnih tekstova, 12 kritičkih osvrta i 16 stručnih članaka, a sa 144 znanstvena priopćenja sudjelovao je u radu domaćih, inozemnih i međunarodnih znanstvenih i stručnih skupova.

Znanstveni opus pristupnika možemo podijeliti u tri temeljna dijela. Prvi dio se odnosi na proučavanje problema fenotipskih varijacija skeleta, morfoloških promjena tijekom starenja organizma i razvoj anatomsko-antropometrijske metodologije. Taj dio znanstvenih radova izrađen je u razdoblju između 1965 i 1974. godine. Drugi dio, od 1975. godine do danas, odnosi se na na znanstvena istraživanja vezana uz razvoj strategije holističkih antropoloških istraživanja populacijske strukture, primjenom tzv. prirodnog eksperimenta. U ovim istraživanjima pristupnik (zajedno sa svojim suradnicima) temeljan problem znanstvenih istraživanja ne vidi u metodologiji rada (uvodi u analize multidisciplinaran pristup: proučavanje etno-povijesnih zbivanja i demografskih osobitosti, migracijskih obrazaca i lingvističkih, antropometrijskih, fizioloških - kardiorespiratornih, dermatoglifskih, radiogrammetrijskih, odontometrijskih, serogenetskih i DNA osobina stanovništva, tj. istovremene analize bioloških, bio-kulturnih i socio-kulturnih obilježja stanovnika - seoskih zajednica istočnog Jadrana kao modela) već u njezinoj predmetnosti - proučavanju populacijsko-genetičkih "izolata" primjenom tzv. model-ovisnog (engl. model-bound) i model-neovisnog (engl. model-free) pristupa studiju (mikro)evolucije čovjeka. Time je znanstveni rad prof.dr. P. Rudana i originalan na svjetskoj razini, o čemu svjedoče publikacije objavljene i u dobrim i međunarodno priznatim znanstvenim časopisima. U svim knjigama i mikroedicijama taj je pristup također primijenjen, pa su zabilježene vrijedne informacije o seoskim zajednicama prvenstveno istočnog Jadrana, ali je u njima i dato tumačenje mogućih uzroka i načina kojim je uobličena populacijska struktura današnjeg stanovništva. Da su znanstveni radovi prof. Rudana i suradnika intelektualno intrigantni govori i podatak o njihovoj citiranosti u referativnim časopisima (od 1974. godine prof. Rudan je kao prvi autor ukupno citiran preko 300 puta, a kao koautor ukupno preko 900 puta, i to u časopisima koje indeksiraju Social Science Citation Index i Science Citation Index). O kandidatu kao znanstveniku govori i činjenica da je prof. Rudan za svoj znanstveni rad u zemlji i inozemstvu primio niz nagrada i priznanja (u Hrvatskoj, Češkoslovačkoj, SAD, SSSR) i to za doprinos znanosti i međunarodnoj suradnji na području antropologije.

Znanstvena udruženja dokaz su postojanja tzv. kritične mase znanstvenika što djeluju u nekom znanstvenom području. Prof. Rudan izuzetno je bio aktivan i u osnivanju znanstvenih antropoloških udruženja u zemlji i inozemstvu. U zajednici s nizom kolega bio je suosnivač "Hrvatskog društva za medicinsku antropologiju" HLZ i "Hrvatskog antropološkog društva", "European Anthropological Association" te “International Association of Physiological Anthropology”. O tome svjedoči njegov izbor za člana Savjeta te predsjednika “European Anthropological Association”, a izbor pristupnika za potpredsjednika "International Union of Anthropological and Ethnological Sciences" u dva mandata, potom predsjednika "Commission on Medical Anthropology and Epidemiology" IUAES, kao i za člana izvršnog odbora "American Dermatoglyphic Association", i dr. ukazuje kako je prihvaćen kao znanstvenik te organizator mnogobrojnih znanstvenih djelatnosti od kolega u zemlji i svijetu.

Kao član Uredničkih odbora prof. Rudan sudjeluje u radu uredničkog odbora ili savjeta nekoliko međunarodnih znanstvenih antropoloških časopisa (npr. "International Journal of Anthropology", "Human Biology", "Homo", "Applied Human Sciences"), što također ukazuje na pristupnikov međunarodni ugled kao znanstvenika. U zajednici s kolegama iz Hrvatskog antropološkog društva (kojeg je i sam bio član-suosnivač) osnovao je prvi antropološki časopis u Republici Hrvatskoj - "Collegium Antropologicum" - koji je indeksiran u Current Contents (Behavioral and Social Sciences), Social Science Citation Index i nizu drugih referentnih publikacija, a u kojem je glavni i odgovorni su-urednik još od osnutka časopisa (1977. godine).

Nastavna djelatnost pristupnika također je značajna. Osnovao je u sklopu Centra za poslijediplomski studij Sveučilišta u Zagrebu (sada Prirodoslovno-matematičkog fakulteta) studij smjera "Antropologija" u sklopu područja "Biologija". Voditelj je smjera te predaje kolegij "Biološka antropologija", sada "Uvod u antropologiju - populacijsku biologiju čovjeka". Predaje kolegij “Medicinska antropologija” na Medicinskom fakultetu Sveučilišta u Zagrebu i u Rijeci te sudjeluje u nastavi iz “Biološke antropologije i ergonomije” u sklopu kolegija “Fiziologija rada”. Na dodiplomskim studijima predaje tri antropološka kolegija: "Antropologija", "Socijalna antropologija", "Metode istraživanja u antropologiji", a suvoditelj je u jednom genetičkom ("Populacijska genetika") u sklopu studija Biologije na Prirodoslovno-matematičkom fakultetu te kolegij "Uvod u antropologiju" na Filozofskom fakultetu Sveučilišta u Zagrebu. Brojni nastavni tekstovi pristupnika (navedeni u popisu pristupnikove literature priložene molbi) služe pri održavanju prije navedene nastave. Kao jedan od osnivača sudjelovao je (i sudjeluje) kao tajnik u održavanju međunarodnih znanstveno-radnih skupova pod nazivom "School of Biological Anthropology" u Zagrebu (već 27 godina), a kao jedan od direktora organizira i sudjeluje u radu znanstvenih skupova u IUC-Dubrovnik pod nazivom "Anthropology and Health" (već 18 godina). Tijekom posljednjih godina prof. Rudan održao je i pozvana predavanja na preko 30 različitih sveučilišta i znanstvenih instituta u svijetu, a posljednje četiri godine bio je gostujući profesor na sveučilištima u Beču i Bordeauxu.

Temeljem uvida u život i rad pristupnika te posebno njegov doprinos nastavi iz antropologije i razvoju antropologije kao struke u Republici Hrvatskoj s punom odgovornošću - budući da je pristupnik već prošao habilitacijski postupak i da je već pred nekoliko godina izabran u nastavno zvanje "redovitog profesora" - predlažemo Vijeću Filozofskog fakulteta Sveučilišta u Zagrebu da dr.sc. Pavla Rudana, znanstvenog savjetnika iz znanstvenog područja humanističkih znanosti, polje antropologija i naslovnog redovitog profesora izabere u naslovno zvanje "redoviti profesor" za znanstveno područje humanističkih znanosti, polje antropologija, na Katedri za antropologiju za predmet "Primijenjena antropologija" na Filozofskom fakultetu Sveučilišta u Zagrebu.

Akademik Marko Šarić

Dr.sc. Branimir Šverko, redoviti profesor

Dr.sc. Silvije Vuletić, redoviti profesor u mirovini

Dr.sc. Marko Šarić, redoviti profesor u mirovini

Dr. sc. Vitomir Belaj, redoviti profesor

Dr. sc. Silvije Vuletić, redoviti profesor u mirovini

FILOZOFSKI FAKULTET

SVEUČILIŠTE U ZAGREBU

FAKULTETSKOM VIJEĆU

10.000 Zagreb

Ul. Ivana Lučića 3

U Zagrebu, 21. rujna 2000. godine

Predmet: Nasl.red.prof.dr.sc. Pavao Rudan, znanstveni savjetnik

IZVJEŠĆE STRUČNOG POVJERENSTVA ZA IZBOR U NASLOVNO

ZNANSTVENO-NASTAVNO ZVANJE "REDOVITI PROFESOR" NA

KATEDRI ZA ANTROPOLOGIJU, ZA PREDMET "UVOD U

ANTROPOLOGIJU"

Fakultetsko vijeće Filozofskog fakulteta Sveučilišta u Zagrebu na sjednici od 14. lipnja 2000. godine imenovalo je stručno povjerenstvo za ocjenu rezultata natječaja za izbor u naslovno znanstveno-nastavno zvanje docenta, izvanrednog ili redovitog profesora za znanstveno područje humanističkih znanosti, polje antropologija, na Katedri za antropologiju za predmet “Uvod u antropologiju”. Na natječaj objavljen u “Vjesniku” dana 29. lipnja 2000. godine prijavio se dr.sc. Pavao Rudan, znanstveni savjetnik i naslovni redoviti profesor, ravnatelj Instituta za antropologiju. Stručno povjerenstvo u sastavu: dr.sc. Marko Šarić, redoviti profesor u mirovini, dr.sc. Vitomir Belaj, redoviti profesor i dr.sc. Silvije Vuletić, redoviti profesor u mirovini, podnosi Naslovu slijedeće

I Z V J E Š Ć E I P R I J E D L O G

1. Podaci o životu i radu pristupnika

Pavao Rudan rođen je u Zagrebu dana 15. prosinca 1942. godine. Osnovnu i srednju školu završio je u Zagrebu te upisao studij na Medicinskom fakultetu Sveučilišta u Zagrebu godine 1961. Diplomirao je dana 15. srpnja 1966. godine i stekao akademski stupanj "doktor medicine".

Godine 1966. započeo je poslijediplomski studij iz "Eksperimentalne biologije" na Prirodoslovno-matematičkom fakultetu Sveučilišta u Zagrebu. Godine 1968. izradio je i obranio magistarski rad pod naslovom "Morfološke varijacije aperture piriformis u mehanizmu nazalnog disanja" i stekao akademski stupanj "magistar bioloških znanosti". Kao stipendist Vlade Republike Francuske boravio je tijekom 1970/71 u Laboratoire d'Anthropologie Biologique, Universite Paris VII, gdje je pohađao poslijediplomski studij iz "Biološke antropologije" te predavanja C. Levy-Straussa iz "Strukturalne antropologije" u College de France. Nakon položenih ispita godine 1971. stekao je "Diplomme d'etudes approfondies des Sciences biologiques; Mention - Biologie Animale - Anthropologie Biologique". Godine 1972. Pavao Rudan ponovno je boravio u Parizu gdje je obranio "Doctorat du specialité d'Anthropologie biologique" pod nazivom "Etude sur les dérmatoglyphes digito-palmaires des habitants de l'ile de Hvar". Iste godine Znanstveno-nastavno vijeće Medicinskog fakulteta Sveučilišta u Zagrebu povjerilo je P. Rudanu dužnost suispitivača iz predmeta "Anatomija". Godine 1974. Pavao Rudan obranio je na Medicinskom fakultetu Sveučilišta u Zagrebu disertaciju pod naslovom "Odnos širine nosne šupljine prema interorbitalnoj udaljenosti - Prilog proučavanju rasta interorbitalne regije u čovjeka (Funkcionalna kranijalna analiza)" i stekao akademski stupanj "doktor medicinskih znanosti".

Školsku godinu 1983/84 pristupnik je boravio, kao stipendist IREX i Fullbright programa, u Department of Anthropology, National Museum of Natural History of Man, Smithsonian Institution, Washington, D.C., USA, kojom je prilikom završio tečaj "Forensic Anthropology" pod vodstvom dr. J. Lawrence Angela. Godine 1988. Prof. Rudan boravio je kao stipendist Japan International Cooperation Agency (JICA) u Japanu, kojom je prilikom završio individualni trening antropologije i humane genetike i upoznao se s radom antropologa i humanih genetičara na sveučilištima Fukui, Tokyo, Hiroshima, Kyoto, Osaka i Fukuoka-ku.

Od 1964. do 1966. godine P. Rudan radi na Zavodu za anatomiju "Drago Perović" Medicinskog fakulteta Sveučilišta u Zagrebu kao "pomoćni asistent", a od 1966. do 1974. godine kao "asistent". Godine 1974. pristupnik je izabran za "asistenta", a potom u znanstveno zvanje "znanstveni suradnik" u Institutu za medicinska istraživanja i medicinu rada Sveučilišta u Zagrebu, gdje je započeo s organizacijom znanstvenog, stručnog i nastavnog rada na području antropologije. Godine 1977. izabran je, nakon provedenog habilitacijskog postupka, s habilitacijskim radom pod naslovom "Značenje dermatoglifa u proučavanju bioloških udaljenosti (Prilog antropološkim istraživanjima populacije otoka Hvara)" i habilitacijskim predavanjem "Biološke varijacije čovjeka kao adaptacijski odgovor na utjecaje faktora okoline" u nastavno zvanje "naslovni docent" iz područja Biološka antropologija na Prirodoslovno-matematičkom fakultetu Sveučilišta u Zagrebu. Godine 1978. pristupnik je izabran je u znanstveno zvanje "viši znanstveni suradnik" a 1980. godine u znanstveno zvanje "znanstveni savjetnik" u Institutu za medicinska istraživanja i medicinu rada Sveučilišta u Zagrebu. Godine 1980. P. Rudan izabran je u nastavno zvanje "izvanredni profesor" za predmet "Biološka antropologija" na Prirodoslovno-matematičkom fakultetu Sveučilišta u Zagrebu, a godine 1981. u nastavno zvanje "izvanredni profesor" za predmet "Antropologija" za potrebe poslijediplomske nastave na Medicinskom fakultetu Sveučilišta u Zagrebu. Godine 1988. izabran je u nastavno zvanje "redoviti profesor" u dopunskom radnom odnosu za znanstveno područje medicina, a za predmet "Antropologija", za potrebe postdiplomskih studija. Godine 1997. Pavao Rudan izabran je na Prirodoslovno-matematičkom fakultetu Sveučilišta u Zagrebu u naslovno zvanje "redoviti profesor".

Godine 1981. Pavao Rudan organizirao je u sklopu Instituta za medicinska istraživanja i medicinu rada Sveučilišta u Zagrebu "Laboratorij za antropologiju", koji je 1986. godine prerastao u "Sektor za antropologiju" - jedan od četiri znanstvena organizacijska dijela istog Instituta. Godine 1991. prof. Rudan je zajedno s kolegama iz Sektora i Hrvatskog antropološkog društva pokrenuo inicijativu za osnivanje znanstvenog Instituta za antropologiju. Odlukom Ministra za znanost i tehnologiju Republike Hrvatske dana 10. veljače 1992. godine osnovan je "Institut za antropologiju Sveučilišta u Zagrebu" (sada "Institut za antropologiju") kojeg je prof.dr.sc. Pavao Rudan postao v.d. ravnatelja. Nakon provedenog javnog natječaja i izbora, Ministar znanosti i tehnologije Republike Hrvatske postavlja prof.dr. P. Rudana, dana 28. ožujka 1995. godine, za ravnatelja Instituta za antropologiju, s mandatom od četiri godine. Godine 1999. prof. Rudan ponovno je izabran za ravnatelja Instituta s mandatom od četiri godine. Od 1994. do 1999. godine pristupnik je član Hrvatske komisije za suradnju s UNESCOom.

2. Znanstvena djelatnost pristupnika

Prof.dr. Pavao Rudan započeo je sa znanstvenom djelatnošću još tijekom studija medicine u sklopu znanstvenih programa Zavoda za anatomiju “Drago Perović”Medicinskog fakulteta Sveučilipšta u Zagrebu. Tijekom niza godina objavio je, sam i u koautorstvu, niz publikacija. Prvenstveno su bile (u razdoblju od 1965. do 1974. godine) posvećene proučavanju morfoloških (fenotipskih) varijacija skeleta i problema funkcionalne kranijalne analize, kao i anatomsko-antropološke metodologije. Prelaskom na rad u Institut za medicinska istraživanja i medicinu rada Sveučilišta u Zagrebu, godine 1974, pristupnik započinje s opsežnim znanstvenim istraživanjima na populacijskoj razini. Razvija strategiju holističkih antropoloških analiza populacijske strukture, okupljajući oko sebe mlađe suradnike različite temeljne edukacije (medicinari, biolozi, profesori književnosti i lingvisti, matematičari, kineziolozi, povjesničari, sociolozi i dr.) usmjeravajući ih poslijediplomskim studijem prema antropologiji. Tada započinje kontinuirana znanstveno-istraživačka antropologijska djelatnost u Hrvatskoj, koja se očituje provođenjem znanstvenih projekata u kojima sudjeluju pristupnikovi suradnici iz zemlje i inozemstva.

Od 1982. godine prof.dr. Pavao Rudan je glavni istraživač na ukupno osam, a na jednom glavni suistraživač, međunarodnih znanstvenih projekata. Četiri su provođena u zajednici s Institut National d'Etudes Demographique, Paris, France, pod nazivom: "Etude anthropogenetique sur les populations Adriatique", i to: 1) od 1982. do 1985. godine na otoku Silbi; 2) od 1986. do 1988. godine na otoku Olibu, 3) od 1989. do 1991. godine na otoku Pagu te 4) od 1992. godine na otoku Krku. Od 1983. godine do danas četiri su provođena u sklopu zajedničkog odbora za znanstvenu suradnju sa SAD (putem Smithsonian Institution, Washington, D.C., USA). To su projekti: "Biological and cultural microdifferentiation among rural populations" (Eastern Adriatic, Middle Dalmatia), i to: 1) SMI 492 od godine 1983. do 1986. godine; 2) SMI 674 od 1986. do 1989. godine; 3) SMI 862 od 1989. do 1993. godine te 4) JFP 259 od 1995. do 1998. godine (projekt u tijeku). Od 1994. do 1995. godine prof.dr. Pavao Rudan bio je glavni suistraživač na znanstvenom projektu realiziranom putem UNESCO-ovog participacijskog programa pod nazivom: "The study and care of refugee families - A pilot study of anthropological and psychodynamic aspects" (9254-1994).

Od 1986. do 1990. godine pristupnik je glavni istraživač na znanstvenom zadatku: "Biološki i psihosocijalni faktori okoline i zdravlja" (RSIZZ SRH; 1-08-02-03) u sklopu znanstvenog projekta kojeg vodi prof.dr. M. Šarić, a od 1991. godine prof. Rudan je glavni istraživač na znanstvenom projektu: "Antropološka istraživanja populacijske strukture Hrvatske" Ministarstva znanosti i tehnologije Republike Hrvatske (3-01-133). Od 1996. godine (program u tijeku) prof. Rudan voditelj je Programa trajne istraživačke djelatnosti pod naslovom "Antropološka istraživanja populacijske strukture Hrvatske" (019601) i istraživačke teme "Antropološka istraživanja populacijske strukture Hrvatske - biomedicinski pristup" (01960101) Ministarstva znanosti i tehnologije Republike Hrvatske.

Od 1993. do 1995. godine pristupnik sudjeluje u radu na znanstvenom projektu: "Istraživanja antropometrijskih osobina hrvatskih vojnika i časnika" Ministarstva obrane Republike Hrvatske, realiziranog kroz Centar za strateška istraživanja HV (koordinatori projekta: M. Drenovac i L. Szirovicza).

3. Nagrade za znanstveni rad

Godine 1970. Pavao Rudan nagrađen je "Nagradom SKOJ-a za znanost" za pionirski znanstveni rad na području antropologije, a na prijedlog redakcije časopisa "Encyclopaedia Moderna". Godine 1978. odlikovan je "Ordenom rada sa srebrnim vijencem" prigodom 100. obljetnice Hrvatskog liječničkog zbora. Godine 1981. pristupnik je izabran za "Izvanrednog člana", a 1990. godine za "Redovitog člana" Hrvatske akademije medicinskih znanosti. Godine 1986. primio je od Predsjedništva Hrvatskog antropološkog društva "Gorjanović-Krambergerovu medalju za antropologiju". Godine 1986. prof. Rudan primio je "Anthropology Award for Distinguished Service", College of William and Mary, Williamsburg, USA, a godine 1987. primio je za svoj doprinos antropologiji "Diplomu i medalju 'Mihail Fedorovič Ivanickij'" od Sekcije za antropologiju Svesaveznog društva anatoma, histologa i embriologa Sovjetskog saveza. Godine 1989. pristupnik je primio "Republičku nagradu 'Ruđer Bošković' za istaknuto znanstveno djelo" kao član skupine znanstvenika (P. Rudan, B. Janićijević, J. Miličić, N. Smolej-Narančić i A. Sujoldžić). Iste godine primio je "Aleš Hrdlička Memorial Medal for Anthropology" Češko-slovačkog antropološkog društva za doprinos antropološkoj znanosti i međunarodnoj znanstvenoj suradnji. Godine 1994. prof.dr. Pavao Rudan pozvan je da održi "First Mario D. Zamora Memorial Lecture" (nakon smrti Prof. M. Zamore, predsjednika International Union of Anthropological and Ethnological Sciences) kojom je prilikom nagrađen "Mario D. Zamora Award in recognition of contirbution to education and international understanding", College of William and Mary, Williamsburg, USA.

4. Nastavna djelatnost pristupnika:

Od 1966. do 1974. godine dr. Pavao Rudan je vršio obveze "asistenta" u Zavodu za anatomiju "Drago Perović" Medicinskog fakulteta Sveučilišta u Zagrebu. Nakon izbora (godine 1977.) u nastavno zvanje "naslovni docent" na Prirodoslovno-matematičkom fakultetu, a potom "izvanredni profesor" i "profesor" na istom te Medicinskom fakultetu Sveučilišta u Zagrebu, pristupnik kontinuirano sudjeluje u dodiplomskoj i poslijediplomskoj nastavi. U poslijediplomskoj nastavi od 1988. godine predaje kolegij "Biologijska antropologija" na poslijediplomskom studiju "Humana genetika" Medicinskog fakulteta Sveučilišta u Zagrebu. Iste je godine (1988.) osnovan poslijediplomski studij iz znanstvenog područja: "Biologija", smjer: "Antropologija" pri Centru za poslijediplomski studij prirodnih znanosti Sveučilišta u Zagrebu (danas Prirodoslovno-matematičkog fakulteta Sveučilišta u Zagrebu) a pristupnik je od tada voditelj smjera studija "Antropologija" te predaje kolegij "Uvod u biološku antropologiju", sada "Uvod u antropologiju - populacijsku biologiju čovjeka". Kao gostujući profesor sudjeluje od 1998. godine u poslijediplomskoj nastavi iz Biomedicine na Medicinskom fakultetu Sveučilišta u Rijeci gdje predaje kolegij “Medicinska antropologija”. Od 1988. godine prof. Rudan vodi nastavu iz nekoliko kolegija u dodiplomskoj nastavi i to: "Anatomija čovjeka i antropologija" (od 1995. do 1998. pod nazivom "Anatomija čovjeka") i "Ekologija čovjeka" te je supredavač (uz prof.dr. D. Papeš) kolegija "Populacijska genetika", a od 1997. godine prof. Rudan predaje izborne kolegije "Antropologija", "Socijalna antropologija" i "Metode istraživanja u antropologiji" na Prirodoslovno-matematičkom fakultetu. Od 1999. godine predaje kolegij "Uvod u antropologiju" na Filozofskom fakultetu Sveučilišta u Zagrebu. Od godine 1996. do 1999. prof. Rudan gostujući je profesor, tijekom zimskog semestra, na Sveučilištu u Beču, a od 1996. do 2000. godine bio je i gostujući profesor na Sveučilištu u Bordeauxu.

Kao pozvani predavač prof.dr. Pavao Rudan održao je predavanja na preko 35 sveučilišta i znanstvenih instituta u različitim zemljama, i to: Austrija, Belgija, Češka, Francuska, Indija, Italija, Japan, Kanada, Kina, Mađarska, Nizozemska, Njemačka, Poljska, SAD, Španjolska i Velika Britanija.

Prof. Rudan jedan je od pokretača inicijative da se pri Filozofskom fakultetu Sveučilišta u Zagrebu osnuje dodiplomski dvopredmetni studij "Antropologija" te je izradio nastavni program kolegija pod nazivom "Uvod u antropologiju" i “Primijenjena antropologija”.

5. Rukovodeća djelatnost u znanstvenom (stručnom) izdavaštvu:

Godine 1975., uz prof.dr. H. Mavera, pristupnik je suosnivač i od tada suurednik "Antropologijske biblioteke" (do danas je objavljeno 13 knjiga pod nazivom "Praktikum biološke antropologije") u izdanju Hrvatskog antropološkog društva. Od 1975. do 1980. godine bio je član Editorial Council znanstvenog časopisa "Journal of Human Evolution", Pergamon Press, Oxford, UK. Od godine 1977. uz prof.dr. H. Mavera, dr. A. Sujoldžić i dr. D. Dimova pristupnik je suosnivač i od iste godine vrši dužnost glavnog i odgovornog suurednika znanstvenog časopisa "Collegium Antropologicum" Hrvatskog antropološkog društva. Časopis je referiran u: Current Contents (Social and Behavioral Sciences), Social Science Citation Index, International Current Awareness Services, International Bibliography of Social and Cultural Anthropology, International Current Awareness Service: Anthropology, Abstracts in Anthropology, Linguistic and Language Behavior Abstracts, INIST/CNRS, Periodica Islamica, Sociological Abstracts, Science Culture SARL, UnCover, UNESCO DARE Databank, i dr. Od 1988. do 1996., te 1996. do 2000. godine pristupnik je član Editorial Council znanstvenog časpoisa "International Journal of Anthropology", Il sedicesimo, Firence, Italia. Godine 1988. prof. Rudan bio je urednik medicinskog dijela dopunskog sveska "Opća enciklopedija", JLZ "M. Krleža", Zagreb, a od 1998. godine urednik je za područje "antropologija" u "Hrvatskoj enciklopediji", HLZ "M. Krleža". Od godine 1989. do travnja 1995. prof.dr. P. Rudan bio je član Editorial Board znanstvenog časopisa "Human Biology", Wayne State University Press, Detroit, Michigan, USA. Godine 1989. član je Izdavačkog savjeta znanstvenog časopisa "Studia Ethnologica" Hrvatskog etnološkog društva, Zagreb. Od godine 1995. pristupnik je član International Editorial Board, a od 2000. godine Consulting editor znanstvenog časopisa "Human Sciences - Journal of Physiological Anthropology", Japan Society of Physiological Anthropology, Tokyo, Japan. Od 1995. do 1999. godine član je Editorial Board znanstvenog časopisa "HOMO", G. Fischer Verlag, Hamburg, Deutschland. Godine 1995. i 1996. pristupnik član je Editorial Board znanstvenog časopisa "Indian Journal of Human Genetics", Indian Society of Human Genetics, New Delhi, India.

6. Članstvo u znanstvenim udrugama i djelatnost u organizaciji znanstvenih, znanstveno-nastavnih i stručnih skupova:

Godine 1974. pristupnik je bio jedan od članova-osnivača i od tog vremena vrši dužnost glavnog tajnika "Društva za medicinsku antropologiju" Hrvatskog liječničkog zbora (bivša Sekcija za biološku antropologiju ZLH). Godine 1975. prof. Rudan bio je jedan od članova-osnivača i od tada vrši dužnost glavnog tajnika Organizacijskog odbora međunarodnog godišnjeg znanstveno-radnog skupa "School of Biological Anthropology" (ukupno do danas održana 24 znanstvena skupa). Godine 1976. pristupnik je bio jedan od članova-osnivača i član Permanent Council međunarodnog znanstvenog udruženja "European Anthropological Association" (osnovano u Zagrebu dana 6. listopada 1976. godine). Godine1977. bio je jedan od članova-osnivača i od tog vremena vrši dužnost glavnog tajnika znanstvenog udruženja pod nazivom "Hrvatsko antropološko društvo" (u nominativu). Godine 1977. prof.dr. Pavao Rudan bio je član Organizacijskog odbora - glavni tajnik - međunarodnog znanstvenog skupa "1st Congress of European Anthropologists", održanog u Zagrebu od 1. do 3. rujna, 1977. Od 1979. do 1983. godine pristupnik je bio izabran za člana Executive Committee međunarodnog znanstvenog udruženja "International Association of Human Biologists". Godine 1984. bio je osnivač i uz prof.dr. H. Mavera sudirektor je međunarodnih godišnjih znanstvenio-nastavnih skupova "Anthropology and Health", koji su organizirani u sklopu IUC Dubrovnik (ukupno do danas održano 18 skupova). Godine 1988. prof.dr. Pavao Rudan bio je predsjednik Znanstvenog odbora (Scientific Committee) međunarodnog znanstvenog skupa "12th International Congress of Anthropological and Ethnological Sciences", Zagreb, 23. do 28. srpnja 1988. (oko 3.200 učesnika iz 104 zemlje - održano 127 znanstvenih simpozija i preko 2.000 znanstvenih priopćenja). Za razdoblje od 1988. do 1998. godine prof. Rudan izabran je i vršio je dužnost potpredsjednika međunarodnog znanstvenog udruženja "International Union of Anthropological and Ethnological Sciences" (IUAES). Od 1988. do 1998. godine pristupnik je i predsjednik međunarodnog znanstvenog udruženja "Commission on Medical Anthropology and Epidemiology", IUAES. Godine 1992. prof. Rudan izabran je za člana Permanent Council međunarodnog znanstvenog udruženja “International Association of Paleoanthropologists”. Od godine 1992. do 1995. te od 1995. do 1998. izabran je za člana Permanent Council "European Anthropological Association". Za razdoblje od 1995. do 1998. godine izabran je za člana International Executive Board znanstvenog udruženja "American Dermatoglyphic Association". Godine 1996. izabran je za predsjednika "4th International Congress on Physiological Anthropology", koji je održan u Zagrebu od 6. do 10. rujna 1998. godine i kojom je prilikom osnovano međunarodno znanstveno udruženje "International Association of Physiological Anthropology" kojom je prilikom izabran za potpredsjednika. Od godine 1998. do rujna 2000. Pavao Rudan bio je predsjednik "European Anthropological Association", a sada vrši dužnost potpredsjednika te znanstvene udruge do godine 2002.

7. Mentorstvo:

Od 1976. do 2000. godine Pavao Rudan bio je mentor prilikom izrade: 21 doktorske disertacije (2 sumentorstva), 28 magistarskih radova i 11 diplomskih radova, obranjenih na Medicinskom, Prirodoslovno-matematičkom, Stomatološkom i Fakultetu za kineziologiju Sveučilišta u Zagrebu te Institutu za medicinska istraživanja i medicinu rada.

8. Ocjena nastavnog i znanstvenog rada pristupnika

Godine 1977. Pavao Rudan je, nakon provedenog habilitacijskog postupka (izrada habilitacijskog rada i održanog habilitacijskog predavanja) izabran za “naslovnog docenta”, a izvješće povjerenstva nalazi se na Prirodoslovno-matematičkom fakultetu Sveučilišta u Zagrebu.

Godine 1980. dr. Pavao Rudan izabran je u znanstveno zvanje “znanstveni savjetnik” u Institutu za medicinska istraživanja i medicinu rada Sveučilišta u Zagrebu. To izvješće se nalazi u Institutu za medicinska istraživanja i medicinu rada te Institutu za antropologiju.

Izvješće o prof.dr. Pavlu Rudanu, prilikom njegovog izbora u nastavno zvanje "redoviti profesor" za potrebe poslijediplomske nastave na Medicinskom fakultetu Sveučilišta u Zagrebu, napisalo je Povjerenstvo godine 1988. Izvješće se nalazi na Medicinskom fakultetu Sveučilišta u Zagrebu.

Izvješće o pristupniku prilikom njegovog izbora u naslovno nastavno zvanje "redoviti profesor" na Prirodoslovno-matematičkom fakultetu Sveučilišta u Zagrebu, godine 1997., napisalo je Povjerenstvo i nalazi se na Prirodoslovno-matematičkom fakultetu.

Izvješće o pristupniku prilikom njegovog izbora u znanstveno zvanje "znanstveni savjetnik" iz područja humanističkih znanosti, grana "antropologija" (11. siječnja 1999. godine) stoji na uvidu u Institutu za antropologiju.

Do danas prof. Rudan objavio je (sam i u suradnji): 148 znanstvenih radova u znanstvenim časopisima, 10 znanstvenih radova u znanstvenim knjigama, 14 znanstvenih radova u kongresnim zbornicima, 9 znanstvenih knjiga – monografija i mikroedicija, 29 nastavnih tekstova, udžbenika i knjiga, 12 kritičkih osvrta, 16 stručnih članaka te 4 kvalifikacijska rada, a s 144 znanstvenih saopćenja sudjelovao je na domaćim, inozemnim i međunarodnim skupovima i sastancima.

9. Mišljenje i prijedlog

Formiranje znanstvenog podmlatka najznačajnije je u strategiji razvoja svake znanstvene discipline. Temeljem uvida u priložene materijale koje je na objavljeni natječaj dostavio pristupnik - nasl.red.prof.dr.sc. Pavao Rudan, znanstveni savjetnik u području humanističkih znanosti - polje antropologija - s pravom možemo reći da se radi o izuzetno plodnom i originalnom znanstvenom djelatniku i sveučilišnom nastavniku koji je, tijekom svog tridesetgodišnjeg znanstvenog i nastavnog rada u Republici Hrvatskoj, osnovao i pokrenuo znanstvena istraživanja u za nas novoj znanstvenoj grani - antropologiji, i to: kao biološkoj, medicinskoj i humanističkoj znanosti. Svojim je radom i kontinuiranim znanstvenim i nastavnim djelovanjem oko sebe okupio grupu stručnjaka različitih profila dodiplomske naobrazbe koji su se, kroz poslijediplomsku edukaciju, oformili kao vrsni stručnjaci u znanstvenim područjima: antropološke genetike i biometrije, ekologije čovjeka, medicinske antropologije, antropološke lingvistike/leksikostatistike, i dr. O tome jasno svjedoče rezultati: pod vodstvom prof. Rudana kao mentora do danas su izrađene i javno obranjene ukupno: 21 doktorska disertacija, 28 magistarskih radova i 11 diplomskih radova. Time su kao znanstvenici formirani mlađi kolege koji su započeli samostalnim znanstvenim radom na različitim područjima antropologije, pa su se time i u nas stekli uvjeti za institucionaliziranje antropološkog znanstvenog, stručnog i nastavnog djelovanja. To je i rezultiralo osnivanjem prve znanstvene antropološke ustanove u Republici Hrvatskoj - Instituta za antropologiju (dana 10. veljače 1992. godine), u kojem prof.dr. Pavao Rudan kao ravnatelj, u zajednici sa svojim suradnicima, provodi holističkim analitičkim znanstvenim pristupom antropološka istraživanja populacijske strukture Hrvatske. Pristupnik je, do danas, bio glavni istraživač u osam (a u jednom glavni suistraživač) međunarodnih znanstvenih projekata (suradnja sa SAD, Francuskom i UNESCO-om), kao i glavni istraživač na znanstvenom projektu Ministarstva znanosti i tehnologije Republike Hrvatske pod naslovom "Antropološka istraživanja populacijske strukture Hrvatske" (3-01-133) te Programa trajne istraživačke djelatnosti pod istim naslovom (019601), a voditelj je i teme u sklopu tog programa ("Biomedicinski pristup" - 01960101). Ukupno je do danas objavio u zemlji i inozemstvu (sam i u koautorstvu) 148 izvornih znanstvenih radova u znanstvenim časopisima, 10 znanstvenih radova u znanstvenim knjigama, 14 znanstvenih i stručnih radova u kongresnim zbornicima, 9 znanstvenih knjiga - monografija i mikroedicija, 29 nastavnih tekstova, 12 kritičkih osvrta i 16 stručnih članaka, a s 144 znanstvena priopćenja sudjelovao je u radu domaćih, inozemnih i međunarodnih znanstvenih i stručnih skupova.

Znanstveni opus pristupnika, prof.dr. P. Rudana, može se podijeliti u tri temeljna dijela. Prvi dio se odnosi na proučavanje problema fenotipskih varijacija skeleta, morfoloških promjena tijekom starenja organizma i razvoj anatomsko-antropometrijske metodologije. Taj dio znanstvenih radova izrađen je u razdoblju između 1965. i 1974. godine (znanstveni radovi navedeni u Izvještaju pod rednim brojevima od 1.1. do 1.25.). Drugi dio, od 1975. godine do danas, odnosi se na znanstvena istraživanja vezana uz razvoj strategije holističkih antropoloških istraživanja populacijske strukture, primjenom tzv. prirodnog eksperimenta. U ovim istraživanjima pristupnik (zajedno sa svojim suradnicima) temeljan problem znanstvenih istraživanja ne vidi u metodologiji rada (uvodi u analize multidisciplinaran pristup: proučavanje etno-povijesnih zbivanja i demografskih osobitosti, migracijskih obrazaca i lingvističkih, antropometrijskih, fizioloških - kardiorespiratornih, dermatoglifskih, radiogrametrijskih, odontometrijskih, serogenetskih i DNA osobina stanovništva, tj. istovremene analize bioloških, bio-kulturnih i socio-kulturnih obilježja seoskih zajednica istočnog Jadrana kao modela) već u njezinoj predmetnosti - proučavanju populacijsko-genetičkih "izolata" primjenom tzv. model-ovisnog (engl. model-bound) i model-neovisnog (engl. model-free) pristupa studiju (mikro)evolucije čovjeka. Time je znanstveni rad prof.dr. P. Rudana i originalan na svjetskoj razini, o čemu svjedoče publikacije objavljene i u dobrim i međunarodno priznatim znanstvenim časopisima. U svim knjigama i mikroedicijama taj je pristup također primijenjen, pa su zabilježene vrijedne informacije o seoskim zajednicama prvenstveno istočnog Jadrana, ali je u njima i dato tumačenje mogućih uzroka i načina kojim je uobličena populacijska struktura današnjeg stanovništva. Da su znanstveni radovi prof. Rudana i suradnika intelektualno intrigantni govori i podatak o njihovoj citiranosti u referativnim časopisima (od 1974. godine prof. Rudan je kao prvi autor ukupno citiran preko 350 puta u časopisima koje indeksiraju Social Science Citation Index i Science Citation Index). O kandidatu kao znanstveniku govori i činjenica da je prof. Rudan za svoj znanstveni rad u zemlji i inozemstvu primio niz nagrada i priznanja (u Hrvatskoj, Češkoslovačkoj, SAD, SSSR) i to za doprinos znanosti i međunarodnoj suradnji na području antropologije.

Znanstvena udruženja dokaz su postojanja tzv. kritične mase znanstvenika što djeluju u nekom znanstvenom području. Prof. Rudan izuzetno je bio aktivan i u osnivanju znanstvenih antropoloških udruženja u zemlji i inozemstvu. U zajednici s nizom kolega bio je suosnivač "Hrvatskog društva za medicinsku antropologiju" HLZ i "Hrvatskog antropološkog društva",te "European Anthropological Association". O tome svjedoči njegov izbor za člana Savjeta te predsjednika “European Anthropological Association”, a izbor pristupnika za potpredsjednika "International Union of Anthropological and Ethnological Sciences" u dva mandata, potom predsjednika "Commission on Medical Anthropology and Epidemiology" IUAES, kao i za člana izvršnog odbora "American Dermatoglyphic Association", i dr. ukazuje kako je prihvaćen kao znanstvenik te organizator mnogobrojnih znanstvenih djelatnosti od kolega u zemlji i svijetu.

Kao član Uredničkih odbora prof. Rudan sudjeluje u radu uredničkog odbora ili savjeta nekoliko međunarodnih znanstvenih antropoloških časopisa (npr. "International Journal of Anthropology", "Human Biology", "Homo", "Applied Human Sciences"), što također ukazuje na pristupnikov međunarodni ugled kao znanstvenika. U zajednici s kolegama iz Hrvatskog antropološkog društva (kojeg je i sam bio član-suosnivač) osnovao je prvi antropološki časopis u Republici Hrvatskoj - "Collegium Antropologicum" - koji je indeksiran u Current Contents (Behavioral and Social Sciences), Social Science Citation Index i nizu drugih referentnih publikacija, i u kojem je glavni i odgovorni su-urednik još od osnutka časopisa (1977. godine).

Nastavna djelatnost pristupnika također je značajna. Osnovao je u sklopu Centra za poslijediplomski studij Sveučilišta u Zagrebu (sada Prirodoslovno-matematičkog fakulteta) studij smjera "Antropologija" u sklopu područja "Biologija". Voditelj je smjera te predaje kolegij "Biološka antropologija", sada "Uvod u antropologiju - populacijsku biologiju čovjeka", s kojim sudjeluje i u poslijedipolmskoj nastavi na Medicinskom fakultetu Sveučilišta u Zagrebu, a na poslijedipolmskom studiju iz Biomedicine predaje kolegij “Medicinska antropologija” na Medicinskom fakultetu Sveučilišta u Rijeci. Voditelj je na dodiplomskim studijima iz tri antropološka kolegija ("Antropologija", "Socijalna antropologija", "Metode istraživanja u antropologiji"), a suvoditelj je u jednom genetičkom ("Populacijska genetika"), u sklopu studija Biologije na Prirodoslovno-matematičkom fakultetu te kolegija "Uvod u antropologiju" na Filozofskom fakultetu Sveučilišta u Zagrebu. Brojni nastavni tekstovi pristupnika (navedeni u popisu pristupnikove literature) služe pri održavanju prije navedene nastave. Kao jedan od osnivača sudjelovao je (i sudjeluje) kao tajnik u održavanju međunarodnih znanstveno-radnih skupova pod nazivom "School of Biological Anthropology" u Zagrebu (već 25 godina), a kao jedan od direktora organizira i sudjeluje u radu znanstvenih skupova u IUC-Dubrovnik pod nazivom "Anthropology and Health" (već 18 godina). Tijekom posljednjih godina prof. Rudan održao je i pozvana predavanja na preko 30 različitih sveučilišta i znanstvenih instituta u svijetu, a posljednje četiri godine bio je gostujući profesor na sveučilištima u Beču i Bordeauxu.

Temeljem uvida u život i rad pristupnika te posebno njegov doprinos nastavi iz antropologije i razvoju antropologije kao struke u Republici Hrvatskoj s punom odgovornošću - budući da je pristupnik već prošao habilitacijski postupak i da je već pred nekoliko godina izabran u nastavno zvanje "redovitog profesora" - predlažemo Vijeću Filozofskog fakulteta Sveučilišta u Zagrebu da dr.sc. Pavla Rudana, znanstvenog savjetnika iz područja humanističkih znanosti, grana antropologija i naslovnog redovitog profesora izabere u naslovno zvanje "redoviti profesor" za znanstveno područje humanističkih znanosti, polje antropologija, na Katedri za antropologiju za predmet "Uvod u antropologiju" na Filozofskom fakultetu Sveučilišta u Zagrebu.

Dr.sc. Marko Šarić, redoviti profesor u mirovini

Dr.sc. Vitomir Belaj, redoviti profesor

Dr.sc. Silvije Vuletić, redoviti profesor u mirovini

Dr. sc. Vitomir Belaj, redoviti profesor

Dr. sc. Josip Silić, redoviti profesor

Akademik Milan Moguš

Fakultetskom vijeću

Filozofskog fakulteta Sveučilišta u Zagrebu,

Ul. Ivana Lučića 3

Zagreb

Predmet: Izvješće stručnog povjerenstva i prijedlog da se dr.sc. Anita Sujoldžić,

znanstvena savjetnica za znanstveno područje humanističkih znanosti, polje antropologija izabere u naslovno znantsveno-nastavno znanje redovitog profesora na katedri za antropologiju, za predmet “ANTROPOLOŠKA LINGVISTIKA”

Fakultetsko vijeće Filozofskog fakulteta Sveučilišta u Zagrebu na sjednici održanoj dana 14. Lipnja 2000. godine, imenovalo je stručno povjerenstvo u sastavu: dr. sc. Vitomir Belaj, redoviti profesor, dr. sc. Josip Silić, redoviti profesor i Akademik Milan Moguš za ocjenu rezultata natječaja za izbor u zvanje docenta, izvanrednog ili redovitog profesora za znanstveno područje humanističkih znanosti, polje antropologije, na Katedri za antropologiju za predmet Antropološka lingvistika. Na natječaj objavljen u Vjesniku 29. lipnja 2000. godine prijavila se dr. sc. Anita Sujoldžić, znanstvena savjetnica za znanstveno područje humanističkih znanosti, polje antropologija. Povjerenstvo podnosi Naslovu slijedeće

i z v j e š ć e i p r i j e d l o g

1. Podaci o životu i radu pristupnika

Anita Sujoldžić rođena je u Zagrebu dana 27. svibnja 1952. godine. Osnovnu i srednju školu završila je u Zagrebu. Na Filozofskom fakultetu Sveučilišta u Zagrebu diplomirala je 1975. godine studij engleskog jezika i književnosti i talijanskog jezika.

Godine 1977. započela je poslijediplomski studij iz "Etnologije naroda Jugoslavije" na Filozofskom fakultetu Sveučilišta u Beogradu, a godine 1981. izradila je i obranila magistarski rad pod naslovom "Lingvističke i biološke udaljenosti populacije otoka Hvara" i stekla akademski stupanj "magistra etnoloških znanosti". Iste godine izabrana je u znanstveno-istraživačko zvanje "znanstveni asistent" na Filozofskom fakultetu Sveučilišta u Zagrebu. Tijekom školske godine 1983./1984. Pristupnica je boravila u Institut National d'Etudes Demographiques u Parizu, na usavršavanju iz proučavanja genealoških i demografskih analiza u populacijskim istraživanjima. Godine 1985. Anita Sujoldžić obranila je na Filozofskom fakultetu Sveučilišta u Beogradu disertaciju pod naslovom "Populacijska struktura otoka Korčule - Antropološki, demografski i lingvistički problemi" stekavši akademski stupanj "doktora antropoloških znanosti". Godine 1986. izabrana je na Filozofskom fakultetu Sveučilišta u Zagrebu u znanstveno zvanje "znanstveni suradnik".

Godine 1987. dr.sc. Anita Sujoldžić boravila je na kraćem studijskom boravku na Smithsonian Institution, Washington, D.C., a 1992. godine na Memphis State University u Memphisu, SAD.

U zvanje "viši znanstveni suradnik" izabrana je 1991. godine na Filozofskom fakultetu Sveučilišta u Zagrebu, a 1999.godine izabrana je u znanstveno zvanje “znanstveni savjetnik” za znanstveno područje humanističkih znanosti – polje antropologija.

Od 1978. do 1982. godine A. Sujoldžić je radila kao stručni suradnik u Hrvatskom antropološkom društvu. Od 1982 . do 1991. godine radila je kao istraživač u Sektoru za antropologiju Instituta za medicinska istraživanja i medicinu rada (IMI) Sveučilišta u Zagrebu, a od 1992. godine voditelj je Odjela za antropološku lingvistiku i sociokulturna istraživanja u novoosnovanom Institutu za antropologiju - Zagreb.

2. Znanstvena djelatnost pristupnice

Dr. sc. Anita Sujoldžić kontinuirano sudjeluje u znanstvenom radu na području sociokulturne antropologije i u realizaciji brojnih znanstvenih projekata u Sektoru za antropologiju IMI Sveučilišta u Zagrebu, kasnije Institutu za antropologiju – Zagreb, a od 1982. godine aktivno znanstveno sudjeluje u dvanaest znanstvenih međunarodnih projekata

Od 1982. godine dr. sc. Anita Sujoldžić je suradnik na četiri međunarodna znanstvena projekta koji se provode u zajednici s Institut National d'Etudes Demographique, Paris, France, pod nazivom: "Etude anthropogenetique sur les populations Adriatique", i to: od 1982. do 1985. godine na otoku Silbi i od 1986. do 1988. godine na otoku Olibu, te od 1989. do 1991. godine na otoku Pagu. Godine 1983. surađivala je na znanstvenom projektu "Antropološka istraživanja slavenskih populacija u pokrajini Molise u Italiji", koji provodi Institut za antropologiju Sveučilišta u Rimu, Italija, u analizi lingvističkih, demografskih i kulturnih podataka. Od 1983. do 1998. godine dr. sc. A. Sujoldžić je bila suradnik na četiri znanstvena projekta koji su se provodili u sklopu zajedničkog odbora za znanstvenu suradnju sa SAD (putem Smithsonian Institution, Washington, D.C., USA). To su projekti: "Biological and cultural microdifferentiation among rural populations" - SMI 492, SMI 674, SMI 862, JFP 259. Od 1992. do 1995. godine dr.sc. A. Sujoldžić je bila voditelj hrvatskog tima u okviru znanstvenog projekta “Etude pluridisciplinaire des Dogons de Sangha, Mali" u suradnji s Institut National d'Etudes Demographique, Paris, a od 1994. do 1995. godine surađivala je na znanstvenom projektu realiziranom putem UNESCO-va participacijskog programa: "The study and care of refugee families - A pilot study of anthropological and psychodynamic aspects” (9254). Tijekom 1998./1999. surađivala je na znanstvenom projektu također realiziranom putem UNESCO-va participacijskog programa “Islands in transition: Anthropological analysis” (98-CRO-305).

Od 1978. do 1991. godine aktivno surađuje na znanstvenom projektu "Biološki i psihosocijalni faktori okoline i zdravlja" (RSIZZ SRH; 1-08-02-03) u Sektoru za antropologiju IMI. Od 1991. do 1995. godine pristupnica je suradnik na znanstvenom projektu: "Antropološka istraživanja populacijske strukture Hrvatske" Ministarstva znanosti i tehnologije Republike Hrvatske (3-01-133).

Od 1996. godine dr. sc. A. Sujoldžić je voditelj znanstveno istraživačke teme: "Populacijska struktura Hrvatske -sociokulturni pristup" (01960102) u okviru programa MZTH: "Antropološka istraživanja populacijske strukture Hrvatske" (019601).

U okviru navedenih projekta dr. sc. Anita Sujoldžić sudjeluje kao samostalni istraživač i voditelj zadataka i projekata koji se odnose na proučavanje etnopovijesnih, demografskih i migracijskih procesa te lingvističkih obilježja relevantnih za studij populacijske strukture. U novijim znanstvenim radovima posebnu pažnju posvećuje unapređenju znanstvene metodologije u navedenim područjima te sintetiziranju dosadašnjih podataka. Dr. sc. Anita Sujoldžić samostalno je razvila istraživanja na području analize bazičnog vokabulara reprodukcijski izoliranih populacijskih skupina. Vlastitom metodom taksonomskih proučavanja lingvističkih udaljenosti, koju i dalje razvija, dala je niz originalnih znanstvenih doprinosa proučavanju mikroevolucije naših populacija. Voditelj je znanstveno-istraživačkog tima, a rezultate istraživanja objavila je samostalno i u suradnji u 57 znanstvenih radova u znanstvenim časopisima i knjiga (od toga 39 s međunarodnom recenzijom), 8 znanstvenih knjiga i mikroedicija, a sa 33 priopćenja je sudjelovala na znanstvenim skupovima (od toga 23 inozemna). Njezini radovi predstavljaju značajna znanstvena dostignuća na području na kojemu se preklapaju lingvistika, etnologija, demografija i antropologija.

Tijekom svog dvadesetogodišnjeg znanstvenog djelovanja posebnu pažnju posvećuje lingvističkim istraživanjima i razvoju metoda antropološke lingvistike, objavivši niz članaka o jezičnoj mikrodiferencijaciji pojedinih otočnih populacija Jadrana (Hvar, Brač, Korčula, Pag, Krk, Silba, Olib) i analizi jezičnih obilježja stanovništva otoka, kao jednog od pokazatelja kulturne mikroevolucije, i/ili mogućeg mehanizma izolacije pojedinih naselja na otocima.. Analiza jezičnih sličnosti i razlika između pojedinih naselja izvršena je u prostoru bazičnog rječnika pomoću metode Hemmingovih mjera sličnosti. Osim što imaju dijalektološku vrijednost, ovi radovi pristupnice originalan su znanstveni doprinos usavršavanju leksikostatističke metode za utvrđivanje jezičnih sličnosti i/ili udaljenosti. U znanstvenom članku The Population Study of Middle Dalmatia: Linguistic History and Current Regional Differentiation of Croatian Dialects ( Coll. Antropol. 15/2:309‑320, 1991) prikazana je analiza govora za ukupno 45 naselja otoka Brača, Hvara i Korčule, te poluotoka Pelješca. Sličnosti i razlike u ispitivanim mjesnim govorima prikazani su hijererhijskom klaster analizom, koja se temelji na 11 diskriminativnih jezičnih varijabli. Ovakav pristup omogućio je objektivnije utvrđivanje dijalekatnih područja, precizniju identifikaciju njihovih jezgri te različitih razina miješanja pojedinih dijalekata, poddijalekata i mjesnih govora. U raspravi Govori srednjedalmatinskog otočja ‑ Prilog antropologijskim istraživanjima, (Druš. istraž. 12‑13/4‑5:423‑436, 1994) u okviru regionalne jezične analize i procjene jezičnih udaljenosti primjenom faktorske analize identificirani su oni jezični elementi koji pridonose populacijskoj heterogenosti, a razmatra se povezanost dobivenih rezultata s poznatim povijesnim migracijskim kretanjima u regiji. Izvoran prilog razvoju metodologije jezičnih istraživanja u okviru proučavanja populacijske strukture predstavlja i znanstveni rad u koautorstvu: Recognition of linguistic features by hidden Markov models (HMM), (Tepeš, B., L. Szirovicza, M. Primorac, A. Sujoldžić, Journal of Computing and Information Technology –CIT 5:265-271, 1997) u kojem je prikazan pokušaj primjene skrivenih Markovljevih modela (HMM) u analizi jezične mikrodiferencijacije na ukupno 48 reproduktivno izoliranih naselja istočnog Jadrana. Matematička podloga modela je podrobno opisana, a za prepoznavanje dva glavna dijalekta (čakavskog i štokavskog) koja su prisutna u istraživanom području, izgrađena su dva skrivena Markovljeva modela. Dobivena klasifikacija analiziranih naselja uspoređena je s rezultatima do sada upotrebljavanih metoda klasteriranja u istovjetnim jezičnim analizama. U sintetskom znanstvenom radu Continuity and Change Reflected in Synchronic and Diachronic Linguistic Variation of Middle Dalmatia, (Coll. Antropol. 21/1 285-299, 1997) jezični podaci upotrijebljeni su kao pokazatelj populacijskih promjena kroz migracijska kretanja unutar šireg kulturološkog okvira utemeljenog na akulturacijskim procesima. Analiza pokazuje da je prostorna raspodjela i diferencijacija suvremenih dijalekata i poddijalekata primjeren pokazatelj međuodnosa različitih dijakronijskih kulturnih supstrata u okviru malih (lokalnih) i velikih (islamske i romanske) tradicija. Ističemo kako je znanstveni rad pristupnice originalan i da je unaprijedio naše spoznaje o antropološkoj lingvistici te da je pionirski u ovom području svijeta.

3. Nastavna djelatnost

Od 1987. do 1998. godine dr. sc. A. Sujoldžić sudjeluje u poslijediplomskoj nastavnoj djelatnosti kao voditelj kolegija "Holistički pristup u analizi populacijske strukture" u okviru poslijediplomskog studija "Biološka antropologija" Centra za poslijediplomski studij prirodnih znanosti Sveučilišta u Zagrebu. Od 1998.godine na poslijediplomskom studiju prirodnih znanosti Sveučilišta u Zagrebu, područje Biologija, smjer Antropologija, voditelj je obvezatnog kolegija “Čovjek – kulturno određenje” i izbornog predmeta “Antropološka lingvistika”.

Dr. sc. Anita Sujoldžić jedan je od pokretača inicijative da se pri Filozofskom fakultetu Sveučilišta u Zagrebu osnuje dodiplomski studij “Antropologija” te je izradila nastavni program kolegija pod nazivom “Antropološka lingvistika”.

U okviru nastavne djelatnosti pristupnica je bila mentor 1 diplomskog i 2 magistarska rada studenata poslijediplomske nastave.

4. Stručna i društvena djelatnost

Dr. sc. Anita Sujoldžić aktivni je član Hrvatskog antropološkog društva od njegova osnutka 1977. godine. Član osnivač je European Anthropological Association i međunarodnog znanstvenog udruženja"Commission on Medical Anthropology and Epidemiology IUAES u kojem je od 1988. godine tajnik. Od 1992. godine član je Permanent Council, International Union of Anthropological and Ethnological Sciences,IUAES.

Pored toga pristupnica je od 1994. Godine član Hrvatskog sociološkog društva i Pan African Anthropological Association. Jedan je od osnivača međunarodnog znanstvenog časopisa "Collegium Antropologicum". U razdoblju od 1977. do 1986. godine vršila je dužnost glavnog tajnika ovog časopisa, od 1986. do 1991. godine bila je tehnički urednik časopisa, a od 1991. godine član je Uređivačkog odbora. Upravo je zahvaljujući nezamjenjivom radu dr. sc. A. Sujoldžić časopis prihvaćen za referiranje u CC i SSCI te drugim referentnim publikacijama.Godine 1977. pristupnica je bila član Organizacijskog odbora i tajnik međunarodnog znanstvenog skupa "1st Congress of European Anthropologists", održanog u Zagrebu. Od 1977. godine djeluje i kao tajnik u svim međunarodnim znanstveno-radnim skupovima što se pod nazivom "School of Biological Anthropology" održavaju svake godine u Zagrebu (25 skupova). Posebno treba istaknuti aktivnost pristupnice prilikom organizacije svjetskog znanstvenog skupa “12th International Congress of Anthropological and Ethnological Sciences", Zagreb, 1988., kada je obavljala dužnost glavnog tajnika Organizacijskog i Znanstvenog odbora Kongresa (oko 3.200 sudionika iz 104 zemlje - održano 127 znanstvenih simpozija i preko 2.000 znanstvenih priopćenja). Za razdoblje od 1998. do 2003. godine dr.sc. A. Sujoldžić je izabrana za člana Executive Committee svjetskog udruženja International Union of Anthropological and Ethnological Sciences.

5. Nagrade za znanstveni rad

Godine 1981. Anita Sujoldžić primila je “Diplomu Hrvatskog liječničkog zbora za promicanje znanstvene misli u nas”, a 1989. godine nagrađena je “Republičkom nagradom “Ruđer Bošković” za istaknuto znanstveno djelo” kao član grupe znanstvenika. Godine 1997. dodijeljena joj je i nagrada Hrvatskog antropološkog društva “Gorjanović-Kramberger medalja za antropologiju” za njezin znanstveni i stručni doprinos razvoju antropologijske znanosti u Hrvatskoj.

6. Mišljenje i prijedlog

Na temelju uvida u dokumentaciju i radove zaključujemo da dr. sc.Anita Sujoldžić po obujmu i vrsnoći svojih radova, a i po cijelom svojem djelovanju, zadovoljava u potpunosti kriterije predviđene Odlukom o utvrđivanju minimalnih uvjeta za ocjenu nastavne i stručne aktivnosti u postupku izbora u znanstveno-nastavna i nastavna zvanja Rektorskog zbora visokih učilišta Republike Hrvatske (NN 94 od 8.11.1996) za izbor u zvanje redovitoga profesora. Prema odredbama Odluke, U znanstveno-nastavno zvanje redoviti profesor može biti izabrana osoba koja ispunjava uvjete iz članka 42. stavka 3. Zakona o znanstvenoistraživačkoj djelatnosti (NN 59/96) i članka 74. stavak 3. Zakona o visokim učilištima (NN 59/96).

Da je pristupnica ispunila odredbe čl. 42. Zakona o znanstvenoistraživačkoj djelatnosti, vidljivo je iz činjenice da je prema tim odredbama već bila izabrana u zvanje znanstvenoga savjetnika za znanstveno područje humanističkih znanosti - polje antropologija 1999. god. Ona, naime, zadovoljava Minimalne uvjete za izbor u znanstvena zvanja (NN 38/97), prema kojima pristupnik za izbor u zvanje redovitog profesora mora imati najmanje: objavljenu jednu knjigu (ima osam) te 12 znanstvenih radova i još 8 objavljenih u časopisima s međunarodnom recenzijom (ima ukupno 57 znanstvenih radova, od toga 39 u međunarodno priznatim časopisima).

Čl. 74. stavak 3 Zakona o visokim učilištima, osim što traži od pristupnika da ispuni uvjete koje propisuje Rektorski zbor, zahtijeva da …ima izvedene znanstvene… projekte koji značajnije utječu na razvitak određenog znanstvenog područja, najmanje šest godina nastavnoga rada na visokom učilištu, kao i nove radove objavljene nakon izbora u prethodno zvanje. Pristupnica zadovoljava postavljene uvjete:

· svojim izuzetnim poznavanjem antropološke lingvistike i svojim znanstvenim radom kao voditelj Odjela za antropološku lingvistiku i sociokulturna istraživanja Instituta za antropologiju i voditelj projektne teme bitno je unaprijedila to znanstveno područje u nas, o čemu svjedoče i nagrade za znanstveni rad;

· sudjeluje od 1987. do danas (12 god.) u poslijediplomskoj nastavi kao voditelj više kolegija na poslijediplomskom studiju Sveučilišta u Zagrebu;

· publicistički je vrlo aktivna, objavila je 57 znanstvenih radova (39 u časopisima koji se referiraju u Current Contents, Science Citation Index i Social Science Citation Index) od čega preko deset radova u posljednjih pet godina.

Rektorski zbor postavio je za izbor u zvanje redovitog profesora još i dodatne uvjete. Prvo, da je pristupnik održao najmanje pet priopćenja na znanstvenim skupovima, i još najmanje tri na međunarodnim znanstvenim skupovima (aktivno je sudjelovala na 33 znanstvena skupa, od toga na 23 inozemna), a zatim da ispuni i još tri od ponuđenih šest. Dr. sc. Anita Sujoldžić zadovoljava sljedeće:

· da su pod njezinim vodstvom dva pristupnika izradila magisterij ili doktorat — (2 magistarska rada);

· da je bitno unaprijedila stručni rad ili bila voditelj istraživačkoga projekta ili teme (oboje: unaprijedila je poznavanje antropološke lingvistike, a od 1996. voditelj je projektne teme Populacijska struktura Hrvatske – sociokulturni pristup);

· da je bila voditelj posiljediplomskoga studija, kolegija u poslijediplomskom studiju, poslijediplomskih tečajeva ili znanstvenih skupova (od 1988. do danas voditelj je poslijediplomskih kolegija: “Holistički prsitup u proučavanju populacijske strukture”, “Čovjek – kulturno određenje” i “Antropološka lingvistika”).

U skladu s navedenim stoga predlažemo Fakultetskom vijeću Filozofskog fakulteta Sveučilišta u Zagrebu da dr. sc. Anitu Sujoldžić izabere u naslovno znanstveno-nastavno zvanje redovitog profesora za znanstveno područje humanističkih znanosti, polje antropologija, na Katedri za antropologiju za predmet “Antropološka lingvistika”.

U Zagrebu, 16. listopada 2000. godine

Prof. dr. sc.Vitomir Belaj

Prof. dr. sc. Josip Silić

Akademik Milan Moguš

Dr. sc. Dražena Papeš, redoviti profesor

Dr. sc. Vitomir Belaj, redoviti profesor

Dr. sc. Pavao Rudan, nasl. redoviti profesor

FILOZOFSKI FAKULTET

SVEUČILIŠTE U ZAGREBU

Predmet: Izvještaj stručnog povjerenstva za pristupnice:

1. Dr. sc. Branku Janićijević, znanstvenu savjetnicu za znanstveno područje humanističkih znanosti, polje antropologija i

2. Dr. sc. Ljiljanu Poljak

Prijedlog da se dr. sc. Branka Janićijević izabere u naslovno znanstveno-nastavno zvanje redovitog profesora na katedri za antropologiju, za predmet “OSNOVE GENETIKE ČOVJEKA”

Odlukom Fakultetskog vijeća Filozofskog fakulteta Sveučilišta u Zagrebu od 14. 6. 2000. godine, imenovano je Stručno povjerenstvo u sastavu: prof.dr.sc. Dražena Papeš, prof.dr.sc. Vitomir Belaj i nasl.prof.dr.sc. Pavao Rudan da dade svoje mišljenje ispunjavaju li dr. sc. Branka Janićijević, znanstvena savjetnica u Institutu za antropologiju te dr.sc. Ljiljana Poljak uvjete za izbor u naslovno znanstveno-nastavno zvanje docenta, izvanrednog ili redovitog profesora za znanstveno područje humanističkih znanosti, polje antropologije, na Katedri za antropologiju za predmet “Osnove genetike čovjeka”. Stručno povjerenstvo podnosi Naslovu sljedeće

I Z V J E Š Ć E

A) IZVJEŠĆE O PRVOJ PRISTUPNICI – DR.SC. BRANKI JANIĆIJEVIĆ, znanstvenoj savjetnici za znanstveno područje humanističkih znanosti – polje antropologija.

1. Podaci o životu i radu pristupnice

Branka Janićijević rođena je u Zagrebu 12. studenog 1953. godine gdje se i školovala. Diplomirala je na Prirodoslovno-matematičkom fakultetu Sveučilišta u Zagrebu studij Biologije (stručni smjer) u mjesecu srpnju l977. godine sa temom iz područja antropologije pod naslovom "Analiza antropometrijskih varijabli u proučavanju biološke strukture populacije Istre (Prilog antropologijskim istraživanjima)" i stekla zvanje diplomirani inženjer biologije.

Godine 1980. Branka Janićijević magistrirala je na poslijediplomskom studiju pri Centru za poslijediplomski studij Sveučilišta u Zagrebu, struka: Biologija, smjer: Biomedicina, magistarskim radom pod naslovom "Antropometrijska i dermatoglifska svojstva u proučavanju "bioloških udaljenosti" (Prilog antropologijskim istraživanjima populacije Podravine)", i stekla akademski stupanj Magistra bioloških znanosti.

Godine 1979. boravila je 2 mjeseca na usavršavanju u Serogenetskom laboratoriju Psihijatrijske klinike Sveučilišta u Dusseldorfu, Republika NJemačka, kao stipendist SIZ-a za znanost SRH.

Godine 1981. izabrana je u znanstveno zvanje znanstveni asistent u Institutu za medicinska istraživanja i medicinu rada Sveučilišta u Zagrebu.

Godine 1985. dr.sc. Branka Janićijević boravila je na kraćem studijskom boravku na Smithsonian Institution, Washington , D.C., a naredne 1986. na University of Newcastle upon Tyne, Departement of Human genetics, Newcastle upon Tyne, United Kingdom.

Godine 1985. B. Janićijević obranila je doktorsku disertaciju pod naslovom: "Antropologijska istraživanja populacije otoka Hvara analizom eritrocitnih antigena", na Prirodoslovno-matematičkom fakultetu, Biološki odjel, Sveučilišta u Zagrebu i stekla akademski stupanj doktora prirodnih znanosti. Na istom fakultetu, slijedeće, 1986. godine dr.sci. Branka Janićijević izabrana je u znanstveno zvanje znanstveni suradnik, 1991. u znanstveno zvanje viši znanstveni suradnik. Godine1999. dr.sc. Branka Janićijević izabrana je u znanstveno zvanje znanstveni savjetnik za znanstveno područje humanističkih znanosti – polje antropologija.

Od 1977.godine pa do 1992. godine dr.sc. B. Janićijević radi u Institutu za medicinska istraživanja i medicinu rada Sveučilišta u Zagrebu u Sektoru za antropologiju , a 1992. godine prelazi u novoosnovani Institut za antropologiju, gdije se kontinuirano i nadalje nastavlja baviti znanstvenim i nastavnim radom u Odjelu za populacijsku genetiku kojeg je i voditelj.

2. Prikaz nastavne djelatnosti pristupnice

Od godine 1983. do 1988. dr.sc. B. Janićijević sudjeluje u dodiplomskoj nastavnoj djelatnosti na Biološkom odjelu Prirodoslovno-matematičkog fakulteta Sveučilišta u Zagrebu iz predmeta u dodiplomskoj nastavi "Biološka antropologija", "Anatomija čovjeka i antropologija", "Ekologija" i "Populacijska genetika" kao suradnik u nastavi uz prof. Rudana, a na poslijediplomskom studiju prirodnih znanosti Sveučilišta u Zagrebu, područje, Biologija, smjer Antropologija, vodi izborni kolegij pod naslovom "Genetski polimorfizam - analiza i primjena" od 1988. do 1998. godine, da bi 1998. godine postala voditelj obvezatnog kolegija "Genetika stanovništva" i izbornog predmeta “Molekulska antropologija.”

Dr.sc. Branka Janićijević jedna je od pokretača inicijative da se pri Filozofskom fakultetu Sveučilišta u Zagrebu osnuje dodiplomski dvopredmetni studij “Antropologija” te je i izradila nastavni program kolegija pod nazivom “Osnove genetike čovjeka”.

3. Mentorstvo

Kao jedan od neposrednih rezultata nastavne djelatnosti pristupnice je i mentorstvo 3 diplomska rada, 4 magistarska rada te jedne (1) doktorske disertacije studenata dodiplomske i poslijediplomske nastave.

4. Prikaz znanstvene djelatnosti pristupnice

Prema priloženom popisu publikacija i pripadajućim separatima, povjerenstvo je utvrdilo da je do danas dr.sc. B. Janićijević objavila sama i u koautorstvu ukupno: 39 znanstvenih radova u časopisima i zbornicima, 4 znanstvene knjige, 4 stručna i nastavna rada, da je sudjelovala sa znanstvenim izvješćima na 38 znanstvenih skupova u zemlji i inozemstvu te da je obranila 3 kvalifikacijska rada (diplomski i magistarski rad kao i doktorsku disertaciju) te da je bila mentor u 3 diplomska i 4 magistarska rada te jednoj doktorskoj disertaciji.

Od godine 1977. dr. sc. B .Janićijević aktivno sudjeluje u nizu nacionalnih kao i međunarodnih znanstvenih projekata.

Od 1982 dr. sc. B. Janićijević aktivno znanstveno sudjeluje na ukupno devet međunarodnih znanstvenih projekata (voditelj P. Rudan). Četiri su provođena u zajednici sa Institut National d’Etudes Demographique, Paris, France, pod nazivom: “Etude anthropogenetique sur les populations Adriatique”, i to 1) od 1982 do 1985. godine na otoku Silbi; 2) od 1986. do 1988. godine na otoku Olibu; 3) od 1989. do 1991. godine na otoku Pagu te 4) od 1992. godine na otoku Krku. Od 1983. godine do danas četiri su međunarodna znanstvena projekta provođena u sklopu zajedničkog znanstvenog odbora za suradnju sa SAD (putem Smithsonian Institution, Washington, D.C., USA ). To su projekti: “Biological and cultural microdifferentiation among rural populations” (Eastern Adriatic, Middle Dalmatia), i to za istraživačka razdoblja: 1) SMI 492 od 1983. do 1986. godine; 2) SMI 674 od 1986. do 1989. godine; 3) SMI 862 od 1989. do 1993. godine te 4) JFP 259 od 1995. do 1998. godine. Od 1998. do 1999. godine dr. sc. Branka Janićijević istraživač je na znanstvenom projektu realiziranom putem UNESCO-ovog participacijskog programa pod naslovom “Islands in transition: Anthropological analysis” (98-CRO-305).

Od 1977. do 1991. godine pristupnica je istraživač na nacionalnom znanstvenom projektu “Biološki i psihosocijalni faktori okoline i zdravlja” (IMI RSIZZ SRH; 1-08.02.03), a u periodu od 1986. do 1991. godine u sklopu istog projekta je i voditelj zasebnog znanstvenog zadatka pod nazivom “Trendovi rasta i razvoja te interakcijski procesi bioloških i psihosocijalnih faktora s osobitim osvrtom na proces akceleracije”. Pristupnica u periodu od 1991. do 1995. godine sudjeluje u znanstvenom projektu “Antropološka istraživanja populacijske strukture Hrvatske” Ministarstva znanosti Republike Hrvatske (3-01-133) kao istraživač. Od 1996. godine (program je u tijeku) dr.sc. B. Janićijević istraživač je na temi “Antropološka istraživanja populacijske strukture Hrvatske – biomedicinski pristup”, a koja se ostvaruje u okviru Programa trajne istraživačke djelatnosti pod naslovom “Antropološka istraživanja populacijske strukture Hrvatske” (019601).

Od 1993. do 1995. godine pristupnica sudjeluje i na znanstvenom projektu: “Istraživanja antropometrijskih osobina hrvatskih vojnika i časnika” Ministarstva obrane Republike Hrvatske, realiziranog kroz Centar za strateška istraživanja HV.

U navedenim projektima dr.sc. Branka Janićijević sudjeluje kao znanstvenik i voditelj znanstvenog područja koje se bavi proučavanjem bioloških i to prvenstveno monogenetski determiniranih svojstava čovjeka u sklopu multidisciplinarnog znanstvenog tima, a koji provodi holistička antropološka istraživanja populacijske strukture stanovništva Republike Hrvatske. U novijim znanstvenim radovima posebnu pažnju pristupnica posvećuje unapređenju znanstvene metodologije u navedenom području. Svojim je izuzetnim poznavanjem humane genetike uključila to područje u suvremena antropološka istraživanja i time je unaprijedila to znanstveno područje u nas, što je vidljivo iz radova kako slijedi. U području istraživanja populacijske strukture dr. sc. B. Janićijević i ostaje u prostoru monogeno determiniranih svojstava te analizirajući antropogenetsku strukturu otočkih i poluotočkih populacija istočnog Jadrana iznalazi odgovore na pitanja koji, i na koji način, te kakovim intenzitetom, (mikro)evolucijski mehanizmi uobličuju ispitivana svojstva. Tako je u znanstvenim radovima: Genetics, Ethnohistory, and Linguistics of Brač Am. J. Hum. Biol. 3:155-168, 1991, Gm and Km Immunoglobulin Allotypes in Populations on the Island of Pag - Croatia. Coll. Antropol. 15:247-255, 1991 .te Population structure of the island of Korčula. Am. J. Hum. Biol. 5: 529-539, 1993, analizom serogenetskih polimorfizma populacija otoka Brača, Korčule i otoka Paga, a u međuovisnosti sa etnopovijesnim procesima, lingvističkim analizama te migracijama u tom prostoru odredila populacijsku strukturu ovih malih i još uvijek izoliranih zajednica. Pristupnica je kroz dva rada Serogenetic analysis in the study of the population structure of the Eastern Adriatic (Croatia). Hum. Biol. 66/6:991-1003, 1994. i Migrations in the eastern adriatic and iheir consequences on population structure - analyses of census data. U:Mediterranean Societies:Tradition and Change, Ed. A. Lopašić. Croatian Anthropological Society, Zagreb, p. 113-122, 1994 dala sveobuhvatnu analizu antropogenetske strukture svih šest do sada istraživanih otočnih i poluotčnih populacija, a koje se sustavno analiziraju već više od dva desetljeća u istraživanjima znanstvenog tima antropologa Instituta za antropologiju. Budući da su se u ispitivanim populacijama migracijski procesi izdvojili kao jedna od izrazito značajnih snaga koja uobličava populacijsku strukturu dr. sc. B. Janićijević analizirala je u radovima Antropogenetska struktura otočnih populacija istočnog Jadrana. Druš. istraž., 12-13/3, br. 4-5: 411-422, 1994. i Serogenetic Polymorphisms of the Four Middle Dalmatian Island and Peninsular Population Isolates. Coll. Antropol. 20/2 (suppl.): 47-54, 1996, međuodnos genetskih kako i drugih bioloških udaljenosti sa migracijskim procesima ispitivanog prostora. Vrijedno je ovdje spomenuti i rad Anthropogenetic Variability of Populations of the North-Eastern Part of the Slavonia and Baranja Region - Croatia, (Coll. Antropol. 21/2: 477-486, 1997, o antropogenetskoj strukturi stanovništva sjeveroistočnog dijela Slavonsko-baranjske regije, posebice stoga što je u njemu zabilježena i analizirana populacijska struktura stanovništva onog dijela Hrvatske koji je u Domovinskom ratu doživio drastične promjene. Radom Analysis of VNTR DNA Polymorphisms in the Population of the Island of Hvar, Croatia. Coll. Antropol. 19/2: 505-515. 1995, kojim je pristupnica analizirala VNTR DNA polimorfizam na otoku Hvaru,po prvi je puta u nas, populacijska odnosno antropogenetska struktura analizirana i na taj način, što je metodološki nov i značajan iskorak uovom znanstvenom području. Interes za studijem populacijske strukture analizama DNA polimorfizama isčitava se i u radovima Application of HLA Class II Polymorphisms Analysis in the Study of Population Structure of the Island of Krk, Croatia. (Hum. Biol. 69/6: 819-829, 1997), VNTR DNA variation in the population of the island of Hvar, Croatia (Ann. of Hum. Biol. 25/5: 489-499, 1998) i STR polymorphisms in the population of the island of Hvar (Hum. Biol. 71: 341-352, 1999),

gdije je sljedeći i dalje najnoviju svjetsku metodologiju, po prvi puta antropogenetska struktura analizirana i u prostoru polimorfizma HLA klasa II , na otoku Krku kao i STR polimorfizmom na otoku Hvaru.

Pristupnca svoj znanstveni interes u holističkim antropološkim istraživanjima ne zadržava samo u području biološko monogeno determiniranih svojstava čovjeka, već se okreće i prema mnogim drugim znanstvenim problemima vezanim uz specifične analize poligeno determiniranih svojstava, kao što su npr. procesi starenja ljudskog organizma, a što je vidljivo iz znanstvenog rada pod naslovom An Analysis of the Latent Structure of Body Morphology (in Males) (Coll. Antropol. 21/1: 117-126, 1997).

Izvješće o pristupnici prilikom njenog izbora u znanstveno zvanje “znanstveni savjetnik” iz područja humanističkih znanosti, grana antropologija (11. siječanj 1999. godine) stoji na uvidu u Institutu za antropologiju.

5. Nagrade za znanstveni rad

Godine 1981. Branka Janićijević primila je “Diplomu Hrvatskog liječničkog zbora za promicanje znanstvene misli u nas” , a1989. godine pristupnica je nagrađena “Republičkom nagradom "Ruđer Bošković" za istaknuto znanstveno djelo”, kao član grupe znanstvenika (P. Rudan, B. Janićijević, J. Miličić, N. Smolej Narančić i A. Sujoldžić). Godine 1997. Branka Janićijević primila je i nagradu Hrvatskog antropološkog društva "Gorjanović-Kramberger medalja za antropologiju" za svoj znanstveni i stručni rad na području antropološke genetike.

6. Prikaz društvene djelatnosti pristupnice

Od godine 1977. dr.sc. Branka Janićijević obnaša dužnost blagajnika u Upravnom odboru Hrvatskog antropološkog društva. Od iste godine (1977) već 25 godina pristupnica kao član Organizacijskog odbora sudjeluje u organizaciji te znanstvenom radu međunarodnog znanstveno-radnog skupa koji se jednom godišnje organizira u Zagrebu "Škola biološke antropologije". Od godine 1980. kao član Organizacijskog odbora sudjeluje u organizaciji, te znanstvenom radu, znanstvenog skupa "Internacionalna antropološka poster konferencija". Kao član Organizacijskog odbora sudjelovala je i u organizaciji, te radu Prvog Kongresa antropologa Evrope u Zagrebu, godine 1977, te 12 Svjetskog kongresa antropoloških i etnoloških znanosti, Zagreb, 1988. godine. Aktivan je član Organizacijskog odbora poslijediplomskog tečaja "Antropologija i zdravlje" koji se od 1984. godine održava u Interuniverzitetskom centru u Dubrovniku. Od samog osnutka član je Uredničkog odbora časopisa "Collegium antropologicum". Redovan je član mnogih domaćih (Društvo za medicinsku antropologiju hrvatskog zbora liječnika, Hrvatsko antropološko društvo, Eurocost) kao i stranih znanstvenih udruga (European Anthropological Association, vrši dužnost rizničara za Republiku Hrvatsku, International Union of Anthropological and Ethnological Sciences, obnaša dužnost redovnog člana Stalnog savjeta, Society for the study of Human Biology, International Association of Human Biologists, vrši dužnost člana Savjeta udruge od 1991. godine).

7. Mišljenje i prijedlog

Iz priloženih je dokumenata vidljivo, da dr. sc. Branka Janićijević zadovoljava propozicije Odluke o utvrđivanju minimalnih uvjeta za ocjenu nastavne i stručne aktivnosti u postupku izbora u znanstveno-nastavna i nastavna zvanja Rektorskog zbora visokih učilišta Republike Hrvatske (NN 94 od 8.11.1996) za izbor u zvanje redovitoga profesora. Prema odredbama Odluke, U znanstveno-nastavno zvanje redoviti profesor može biti izabrana osoba koja ispunjava uvjete iz Članka 42. stavka 3. Zakona o znanstvenoistraživačkoj djelatnosti (NN 59/96) i Članka 74. stavak 3. Zakona o visokim učilištima (NN 59/96).

Da je pristupnica ispunila odredbe Čl. 42. Zakona o znanstvenoistraživačkoj djelatnosti, vidljivo je iz činjenice da je prema tim odredbama već bila izabrana u zvanje znanstvenoga savjetnika za znanstveno područje humanističkih znanosti - polje antropologija 1999. god. Ona, naime, zadovoljava Minimalne uvjete za izbor u znanstvena zvanja (NN 38/97), prema kojima pristupnik za izbor u zvanje redovni profesor mora imati najmanje: objavljenu jednu knjigu (ima četiri) te 12 znanstvenih radova i još 8 objavljenih u časopisima s međunarodnom recenzijom (ima ukupno 39 znanstvenih radova, od toga 30 u međunarodno priznatim časopisima).

»l. 73. stavak 3 Zakona o visokim učilištima, osim što traži od pristupnika da ispuni uvjete koje propisuje Rektorski zbor, zahtijeva da …ima izvedene znanstvene… projekte koji značajnije utječu na razvitak određenog znanstvenog područja, najmanje šest godina nastavnoga rada na visokom učilištu, kao i nove radove objavljene nakon izbora u prethodno zvanje. Pristupnica zadovoljava postavljene uvjete:

· svojim izuzetnim poznavanjem humane genetike i svojim znanstvenim radom kao voditelj Odjela za populacijsku genetiku bitno je unaprijedila to znanstveno područje u nas, o čemu svjedoče i nagrade za znanstveni rad;

· sudjelovala je od 1983. do 1988. (5 god.) u dodiplomskoj nastavi na Biološkom odjelu PMF-a, a od 1988. do danas (12 god.) voditelj je više kolegija na poslijediplomskom studiju prirodnih znanosti Sveučilišta u Zagrebu.

· publicistički je vrlo aktivna, objavila je 39 znanstvenih radova (30 u časopisima koji se referiraju u Current Contents, Science Citation Index i Social Science Citation Index) od čega preko 10 u posljednjih pet godina te 4 knjige.

Rektorski zbor postavio je za izbor u zvanje redovni profesor još i dodatne uvjete. Prvo, da je pristupnik održao najmanje pet priopćenja na znanstvenim skupovima, i još najmanje tri na međunarodnim znanstvenim skupovima (aktivno je sudjelovala na 38 znanstvenih skupova, od toga na 18 inozemnih), a zatim da ispuni i još tri od ponuđenih šest. Dr. sc. Branka Janićijević zadovoljava sljedeće:

· da su pod njezinim vodstvom dva pristupnika izradila magisterij ili doktorat (4 magistarska i 1 doktorski rad);

· da je bitno unaprijedila stručni rad ili bila voditelj istraživačkoga projekta ili teme (oboje: unaprijedila je poznavanje humane genetike, a od 1986. do 1991. voditelj je teme Trendovi rasta i razvoja te interakcijski procesi bioloških i psihosocijalnih faktora s osobotim osvrtom na proces akceleracije);

· da je bila voditelj posiljediplomskoga studija, kolegija u poslijediplomskom studiju, poslijediplomskih tečajeva ili znanstvenih skupova (od 1988. do danas voditelj je poslijediplomskih kolegija Genetski polimorfizam-analiza i primjena, Genetika stanovništva i Molekulska antropologija).

B) IZVJEŠĆE O DRUGOJ PRISTUPNICI – DR.SC. LJILJANI POLJAK

1. Podaci o životu i radu pristupnice

Ljiljana Poljak rođena je u Livnu, Republika Bosna i Hercegovina, dana 16. rujna 1961. Podaci o osnovnom i srednjem obrazovanju pristupnice nisu nam poznati. Diplomirala je na Medicinskom fakultetu Sveučilišta u Zagrebu godine 1985. s diplomskim radom pod naslovom “Crown gall tumori” (mentor prof.dr. D. Šerman).

Godine 1988. pristupnica upisuje poslijediplomski studij iz Molekularne genetike na Prirodoslovno-matematičkom fakultetu Sveučilišta u Zagrebu, a godine 1990. stiče akademski stupanj Magistra bioloških znanosti obranivši magistarski rad pod naslovom “In vitro diferencijacija B limfocita iz periferne krvi bolesnika sa kroničnom limfocitnom leukemijom”, mentor prf.dr. B. Vitale, Odjel za eksperimentalnu medicinu i biologiju Instituta “Ruđer Bošković”.

Pristupnica je 1994. godine obranila doktorsku disertaciju na Medicinskom fakultetu Sveučilišta u Zagrebu pod naslovom “Aktivnost c-myc gena u stanicama kronične limfocitne leukemije. Međuodnos proliferacije i apoptoze” (mentor: prof.dr. B. Vitale) i stekla akademski stupanj Doktora medicinskih znanosti.

Od 1988.godine pa do 1993. godine dr.sc. LJ. Poljak radi u Institutu “Ruđer Bošković” kao istraživač.

Od 1993. do 1996. godine temeljem “POST VERT visiting fellowship“ boravi u Grenoblu, Francuska, na znanstvenom usavršavanju na Odjelu za Molekularnu i strukturalnu biogiju Centra za energetska i nuklearna istraživanja da bi potom odmah godine 1996. svoje usavršavanje nastavila u SAD na NIH, Bethesda na kojem boravi do 1999. godine zahvaljujući stipendiji ”Fogarty Visiting fellowship”.

2. Prikaz nastavne djelatnosti pristupnice

Pristupnca je u molbi navela kako je pomogla tijekom izrade diplomskih i magistarskih radova mlađim kolegama tako da je pri publiciranju njihovih rezultata bila koautor u tim znanstvenim publikacijama, a ujedno na taj način stekla i iskustvo u radu sa studentima i postdiplomandima.

3. Prikaz znanstvene djelatnosti pristupnice

Prema priloženom popisu publikacija i priloženim separatima, Povjerenstvo je utvrdilo da je do danas dr.sc. LJ. Poljak publicirala sama i u koautorstvu ukupno: 8 znanstvenih radova u časopisima i zbornicima, te da je sudjelovala sa znanstvenim izvješćima na 4 znanstvena skupa u zemlji i inozemstvu te da je obranila 3 kvalifikacijska rada (diplomski i magistarski rad kao i doktorsku disertaciju).

Od 1988. godine dr.sc. LJ. Poljak aktivno znanstveno sudjeluje na znanstvenim projektima kako jednom nacionalnom tako i na dva međunarodna. Tako je u vremenu od 1995. do 1996. godine istraživač na “Institute de la Sante et de la Recherche Medical” na Odjelu za molekularnu i strukturalnu biologiju u Grenoblu, Francuska, sudjeluje u radu na projektu čiji je cilj izučavanje učinaka ciklosporina A na imunološke procese u genetički modificiranim imunokompetentnim stanicama. S nekim od rezultata rada na tom projektu sudjeluje i u radu znanstveno-radnog skupa (workshop) u Parizu godine 1995. Potom pristupnica kao istraživač u razdoblju od 1996. do 1999. godine boravi na NIH, Bethesda, MD, SAD gdije je uključena u rad na znanstvenom projektu čiji je cilj razjašnjenje molekularnih mehanizama imunološke reakcije na genetički modificiranim životinjama. Rad na ovom projektu rezultirao je znanstvenim publikacijama u vrhunskim časopisima iz područja biomedicine.

Od 1988. do 1993. godine dr.sc. Ljiljana Poljak, kao znanstveni asistent, sudjeluje i u jednom nacionalnom znanstvenom projektu pod naslovom “Istraživanje raka” (009811) šifra projekta 1-08-144 na Odjelu za Eksperimentalnu bilogiju i medicinu, a potom Zavodu za Molekularnu medicinu Instituta “Ruđer Bošković”.

Pristupnca svoj znanstveni interes nalazi u bazičnim eksperimentalnim istraživanjima usmjerenim prema imunološkim i genetičkim problemima maligniteta, što slijedi iz do sada objavljenih znanstvenih radova. U radu pod naslovom Cyclosporine A differently affects the function of the two main T cell subsets. Croatian Medic. Journal 33: 102-105,1992. opisan je učinak imunosupresivnog spoja ciklosporina A na kontrolu imunološke reakcije. Rezultati su važni jer daju doprinos razumjevanju mehanizama djelovanja ovog imunosupresiva kiji se koristi za suprimiranje imunološkog odgovora kod osoba koje trebaju primiti transplantant. Radom pod naslovom Leu-enkephalin enhences interferon secretion in mice. Res.Exp. Med. 196: 137-144, 1996, opisuje se uloga jednog neurotransmitera (leu-enkefalina) u kontroli imunološke reakcije u eksperimentalnih životinja. Važnost istraživanja leži u činjenici da se time pokazije postojanje međusobne povezanosti između živčanog i imunološkog sustava u eukariotskim organizmima. Rad Modalities of in vitro IgM and IgG production by peripheral blood lymphocytes of chronic lymphocytic leukemija patients and healthy volunteers. Leukemija and Lymphoma 9: 357-364, 1993. pokazano je da i u uvjetima leukemije stanice nastavljaju proces diferencijacije. Znanstvenim radom pod naslovom p185 is expressed in yolk sac during rat postimplantation development. J. Anat. 185: 181-187, 1994.po prvi puta je pokazano da je jedan protoonkogen uključen i u embrionalni razvoj eukariotskih organizama. Rezultati rada Inverse relation between type IV collagenase and TGF-b1 in human endometrial carcinoma. Tumor Diagnostic and Therapie 16:230-231, 1995, ukazuju na važnost jačine ispoljavanja kolagenaze IV i TGFb-1 kao važnih prognostičkih parametara u bolesnika sa endometrijalnim karcinomom. Radovi Requirement for NF-kB in osteoclast and B-cell development. Genes and Development 11:3482_3496, 1997 i Mice Deficient in Nuclear Factor NF-kB p52 Present with Defects in Humoral Responses Germinal Center Reactions and Splenic Microarchitecture. J. Exp. Med. 187: 147-159, 1998. donose saznanje o imunološkoj ulozi NF-kB transkripcijskog faktora. Najnovijimrezultatima u radu iz 1999. godine pod naslovom Distinctive role of p52 containing complexes of NF-kB in the organisation of splenic microarhitecture. Activity enhanced by Bcl-3. J. Immunol.165: 653-662, pokazuje se da su ne samo homeopatske stanice već i stanice koje nemaju homeopatsko porijeklo od presudne važnosti za razvoj imunološkog odgovora in vivo.

4. Nagrade za znanstveni rad

Tijekom svog znanstvenog usavršavanja u Francuskoj pristupnica je primila nagradu ”POST VERT visiting fellowship award”, a u NIH, Bethesda, MD, SAD”Fogarty Visiting award fellowship”.

5. Mišljenje i prijedlog

Iz priloženih se dokumenata razabire, da dr. sc. Ljiljana POLJAK zadovoljava propozicije Odluke o utvrđivanju minimalnih uvjeta za ocjenu nastavne i stručne aktivnosti u postupku izbora u znanstveno-nastavna i nastavna zvanja Rektorskog zbora visokih učilišta Republike Hrvatske (NN 94 od 8.11.1996) za izbor u zvanje docenta. Prema odredbama Odluke U znanstveno-nastavno zvanje docent može biti izabrana osoba koja ispunjava uvjete iz Članka 42. stavka 1. Zakona o znanstvenoistraživačkoj djelatnosti (NN 59/96) i Članka 74. stavak 1. Zakona o visokim uČilištima (NN 59/96).

Navedeni stavak Čl. 42. Zakona o znanstvenoistraživačkoj djelatnosti traži od pristupnika da ima stupanj doktora znanosti i nakon stjecanja doktorata znanosti objavljene znanstvene radove u časopisima s priznatom međunarodnom recenzijom i njima po vrsnoći izjednačenim domaćim časopisima. Dr. sc. Ljiljana Poljak ima doktorat znanosti i zadovoljava Minimalne uvjete za izbor u znanstvena zvanja (NN 38/97), prema kojima pristupnik za izbor u zvanje docenta mora imati najmanje: 3 znanstvena rada i još 2 rada objavljena u časopisima s međunarodnom recenzijom. Objavila je ukupno 8 znanstvenih radova, od toga je 7 sa međunarodnom recenzijom.

Rektorski zbor postavio je za izbor u zvanje docenta pristupniku još četiri dodatna uvjeta, od kojih mora zadovoljiti dva. Dr. sc. Ljiljana Poljak zadovoljava dva uvjeta:

· da je sudjelovala u izvođenju nastave na dodiplomskom studiju najmanje jednu akad. godinu, ili da je radila na projektima u zvanju zn. novaka ili istraživača (ispunjava, radila je više godina na znanstvenom projektu),

· da je održala najmanje dva priopćenja na znanstvenim skupovima, od kojih jedno na međunarodnom znanstvenom skupu.

· da se nakon obrane disertacije usavršavala u inozemstvu (usavršavala se više godina).

No, uvjeta za izbor u zvanje izvandrednoga profesora dr. sc. Ljiljana Poljak nema ni prema propozicijama Minimalnih uvjeta za izbor u znanstvena zvanja (nema knjigu ni dovoljno članaka) ni prema Odluci o utvrđivanju minimalnih uvjeta za ocjenu nastavne i stručne aktivnosti u postupku izbora u znanstveno-nastavna i nastavna zvanja Rektorskoga zbora (nije sudjelovala u nastavnoj djelatnosti).

M I Š L J E N J E I P R I J E D L O G P O V J E R E N S T V A

Temeljem uvida u dostavljene materijale i napisanog prethodnog dijela izvještaja Povjerenstvo je jednoglasno došlo do zaključka da je dr. sc. Branka Janićijević, znanstvena savjetnica, podobnija za vođenje nastave na novom dodiplomskom dvopredmetnom studiju “Antropologije” na Filozofskom fakultetu Sveučilišta u Zagrebu te predlaže da se nju izabere u naslovno znanstveno-nastavno zvanje “redoviti profesor” za predmet “Osnove genetike čovjeka”.

Dr.sc. Branka Janićijević tijekom svog dvadesetogodišnjeg znanstvenog i stručnog rada znatno pridonijela razvoju u nas novog znanstvenog područja – antropologije, posebno genetičkih istraživanja u toj znanstvenoj disciplini. Pristupnica aktivno i sustavno sudjeluje u znanstvenim istraživanjima (mikro)evolucije ovovremenih populacijskih izolata naše zemlje u multidisciplinarnom antropološkom timu Instituta za antropologiju. Znanstveni rad dr.sc Branke Janićijević usmjeren je prvenstveno prema analizama različitih monogeno determiniranih serogenetičkih te DNA polimorfizama, kao i nekih poligeno determiniranih bioloških svojstava, ali i socio-kulturnih obilježja (demografskih i migracijskih) reprodukcijski izoliranih seoskih zajednica kao podobnog modela za studij antropogenetičkih mehanizama tijekom (mikro)evolucije. Rezultati njezinog znanstvenog rada originalni su, jasni i dostupni provjeri te publicirani u inozemnim i domaćim znanstvenim časopisima, knjigama i monografijama. Ističemo činjenicu da pristupnica do danas objavila u zemlji i inozemstvu sama i u koautorstvu 39 znanstvenih radova u znanstvenim časopisima i zbornicima, 4 znanstvene knjige, 4 stručna i nastavna rada te aktivno sudjelovala na 38 znanstvenih skupova u zemlji i inozemstvu. Od ukupnog broja objavljenih znanstvenih radova 30 je tiskano u časopisima koji se referiraju u Current Contents, Science Citation Index i/ili Social Science Citation Index, što jasno pokazuje kako je dr.sc. Branka Janićijević izuzetna znanstvenica na području antropogenetike. Sudjelovanje pristupnice na stranim i domaćim znanstvenim skupovima, kao i njezine stručne aktivnosti u međunarodnim i domaćim znanstvenim udrugama pokazuju da je već i u širim međunarodnim znanstvenim krugovima poznati i priznati znanstveni djelatnik. Svojim kontinuiranim znanstvenim radom dr.sc. Branka Janićijević afirmirala se kao svestrana znanstvenica, antropologinja, moderne i široke orjentacije i teorijske upućenosi, čiji se znanstveni lik razvidno prepoznaje, što je već 1981. godine obilježeno Diplomom Hrvatskog liječničkog zbora za promicanje znanstvene misli u nas, a 1989. godine Republičkom nagradom "Ruđer Bošković" koju je dr. sc. Branka Janićijević primila kao član grupe znanstvenih radnika za istaknuto znanstveno djelo u oblasti prirodnih znanosti. Nastavni rad pristupnice također je jasno prepoznatljiv. Od godine 1983. sudjeluje u dodiplomskoj nastavi držeći predavanja vezana uz probleme antropogenetike u sklopu dva kolegija (Biološka antropologija, populacijska genetika) na studiju Biologije Prirodoslovno-matematičkog fakulteta Sveučilišta u Zagrebu, a od godine 1988. voditelj je i predaje kolegij pod nazivom “Genetiski polimorfizam – analiza i primjena” (sada podijeljen na dva predmeta: “Genetika stanovništva” i “Molekulska antropologija”. Pod vodstvom pristupnice izrađena su i 3 diplomska rada, 4 magistarska rada i 1 doktorska disertacija. Pristupnica je i sudjelovala u izradi prijedloga dvopredmetnog dodiplomskog studija “Antropologija” na Filozofskom fakultetu Sveučilišta u Zagrebu te je izradila nastavni plan i program kolegija “Osnove genetike čovjeka”.

Temeljem izloženog zaključujemo da je dr.sc. Branka Janićijević, znanstvena savjetnica za znanstveno područje humanističkih znanosti, polje antropologija, poznata i priznata znanstvenica i nastavnica koja je u sklopu šireg osmišljavanja strategije znanstvenih i nastavnih djelatnosti u Republici Hrvatskoj doprinijela razvoju antropološke genetike te da je svojim dosadašnjim nastavnim (aktivno u nastavi sudjeluje vodeći kolegij još od 1987. godine) i znanstvenim radom u cijelosti udovoljila uvjetima natječaja. Stoga u skladu s time

predlažemo

Fakultetskom vijeću Filozofskog fakulteta Sveučilišta u Zagrebu da dr.sc. Branku Janićijević izabere u naslovno znanstveno-nastavno zvanje redovitog profesora za znanstveno područje humanističkih znanosti, polje antropologija, na Katedri za antropologiju za predmet “Osnove genetike čovjeka”.

Prof.dr.sc. Dražena Papeš

Prof dr.sc. Vitomir Belaj

Nasl.prof dr. sc. Pavao Rudan

Dr. sc Muradif Kulenović, redoviti profesor

Dr. sc Vitomir Belaj, redoviti profesor

Dr. sc Pavao Rudan, nasl. redoviti profesor

FAKULTETSKOM VIJEĆU

FILOZOFSKOG FAKULTETA SVEUČILIŠTA U ZAGREBU

ZAGREB Ul. Ivana Lučića 3

Predmet: Dr. sc. Sanja Špoljar-Vržina, viši znanstveni suradnik

IZVJEŠĆE STRUČNOG POVJERENSTVA ZA IZBOR U NASLOVNO ZVANJE “IZVANREDNI PROFESOR” NA KATEDRI ZA ANTROPOLOGIJU, ZA PREDMET “MEDICINSKA ANTROPOLOGIJA”

Na sjednici Fakultetskog vijeća Filozofskog fakulteta Sveučilišta u Zagrebu održanoj 14. lipnja 2000. godine imenovani smo u Stručno povjerenstvo za prosudbu molbe Dr.sc. Sanje Špoljar-Vržine, više znanstvene suradnice na području humanističkih znanosti, polju antropologija, s Instituta za antropologiju u Zagrebu za izbor u naslovno znanstveno-nastavno zvanje “izvanredni profesor” na području humanističkih znanosti, polju antropologije, na Katedri za antropologiju, za predmet Medicinska antropologija. Stručno povjerenstvo u sastavu: dr.sc. Muradif Kulenović, redoviti profesor, dr.sc.Vitomir Belaj, redoviti profesor i dr.sc. Pavao Rudan, nasl. redoviti profesor, podnosi Naslovu slijedeće

I Z V J E Š Ć E I P R I J E D L O G

Dr.sc. Sanja Špoljar-Vržina rođena je u Zagrebu dana 1. prosinca 1961. godine. Osnovnu školu i gimnaziju pohađala je u Sjedinjenim Američkim Državama (Berkeley, Kalifornija) i Zagrebu, te je maturirala 1980. godine. Iste godine upisala je studij Medicine na Medicinskom fakultetu Sveučilišta u Zagrebu. Diplomirala je godine 1986. i stekla zvanje "Doktor medicine". Položivši stručni ispit stekla je pravo samostalnog rada kao liječnica opće prakse.

Već u vrijeme studija, ranih osamdesetih, Dr. Špoljar-Vržina je iskazala veliki interes za antropologiju, te je sudjelovala kao volonter-istraživač na brojnim terenskim istraživanjima stanovništva istočnog i sjevernog Jadrana. Postavši postiplomand Sektora za antropologiju Instituta za medicinska istraživanja i medicinu rada upisala je 1986. godine postdiplomski studij iz "Antropologije", te ga je sa uspjehom završila obranivši 1989. godine Magistarski rad pod naslovom "Utjecaj migracija na populacijsku strukturu otoka Brača – Prilog antropologijskim istraživanjima" i stekla akademski stupanj "magistra prirodnih znanosti". Godine 1992. Dr. Špoljar-Vržina izradila je doktorsku disertaciju pod naslovom: "Uobličavanje populacijske strukture kroz stoljetni proces migracija – prilog antropologijskim istraživanjima istočnog Jadrana", koju je s uspjehom obranila i stekla akademski stupanj "doktora medicinskih znanosti". U periodu od 1989. Do 1993. Godine radila je kao znanstveni asistent u Sektoru za antropologiju Instituta za medicinska istraživanja i medicinu rada Sveučilišta u Zagrebu, a krajem 1993. godine (5.studenog), na sjednici Matične komisije za područje medicine i stomatologije izabrana je u znanstveno zvanje Znanstveni suradnik. Na sjednici Vijeća za humanističke znanosti, održane 14. prosinca 1998. godine u Zagrebu izabrana je u znanstveno zvanje Viši znanstveni suradnik, i to za znanstveno polje antropologije u znanstvenom području humanističkih znanosti.

Od1986. godine. do danas Dr.sc. Špoljar-Vržina kontinuirano radi u Institutu za antropologiju (u doba prije 1992. godine, Sektoru za antropologiju Instituta za medicinska istraživanja i medicinu rada). Od vremena volontiranja uključena je u sva terenska istraživanja, no posebno se ističe njen doprinos kroz samostalno vođena terenska istraživanja (problematika psihodinamskih razina obiteljskih odnosa na otoku Hvaru/1989 i 1990. godine; te otocima Silbi i Olibu 1989. godine; problematika prognaništva i izbjeglištva na otoku Hvaru/1994 i 1995. godine; te kontinuirano pračenje problema produženog prognaništva u centrima grada Zagreba/od 1997. godine do danas). U svim navedenim istraživanjima Dr.sc.Špoljar-Vržina je sustavno i kreativno uobličavala instrumente provedbe medicinsko-antropoloških analiza, trudeći se stvarati nova metodološka interdisciplinarna područja prema dobro poznatim postulatima socio-kulturnih usmjerenja antropološkog rada. Primjenjivost i etičnost ovog rada ogleda se u uvijek prisutnom istovremenom unapređivanju mentalnog zdravlja populacije ispitanika, kao i nastojanju da se stekne bolji uviđaj u realitet njihova života, koji se jedino može utvrditi kontinuiranim terenskim radom.

S obzirom na navedene istraživalačke ciljeve i zadatake znanstvenog rada, Dr.sc. Špoljar-Vržine, bilo je nužno nastaviti stručno usavršavanje, te je od 1994. godine, sudionica kontinuirane edukacije iz Psihoanalitičke obiteljske psihoterapije, pri Poliklinici za dječju i adolescentnu psihijatriju, Klinike za psihološku medicinu, Medicinskog fakulteta u Zagrebu. Do danas je završila temeljni stupanj edukacije (1997. godine) iz Psihoanalitičke obiteljske psihoterapije, te dobila stručni naziv Savjetnik za zaštitu mentalnog zdravlja obitelji. U smjeru boljeg spoznavanja problema prisilnih migracija, u razdoblju od 1995 do 1996 godine bila je stipendist u Social Sceince Research Council-u (SSRC) – MacArthur Foundation, te Visiting Research Fellow u Refugee Studies Programme-u, Queen Elizabeth House, Oxford University, UK. Usavršavanje je bilo usmjereno ka suradnji na međunarodnom projektu fondacije, pod nazivom “International Peace and Security”.

Kontinuirani rad pristupnice u Institutu za antropologiju može se pratiti kroz njen doprinos na projektu trajne istraživačke djelatnosti (PTID) Ministarstva znanosti i tehnologije Republike Hrvatske kojeg vodi dr.sc. Pavao Rudan, pod naslovom "Antropološka istraživanja populacijske strukture Hrvatske" (br: 019601).

2. Prikaz znanstvenog rada pristupnice:

Dr. sc. Sanja Špoljar-Vržina aktivno djeluje u realizaciji znanstvenih projekata koji se provode u okviru Instituta za medicinska istraživanja i medicinu rada te kasnije u Institutu za antropologiju, a koji su financirani od Ministarstva znanosti i tehnologije Republike Hrvatske "Antropološka istraživanja populacijske strukture Hrvatske" (3-01-133), te od 1996. godine kontinuirano aktivno sudjeluje u radu na Programu trajne istraživačke djelatnosti (019601) na temi pod naslovom "Antropološka istraživanja populacijske strukture Hrvatske – socio-kulturni pristup". Sudjelovala je i u radu na projektima realiziranim putem UNESCO-ovog participacijskog programa pod nazivom: "The study and care of refugee families - a pilot study of anthropological and psychodynamic aspects" (No.9254-1994/1995) i "Islands in transition – anthropological analysis" (No.98 CRO 305 - 1998/1999).

Od 1984. Godine pristupnica je aktivno surađivala u radu međunarodnih znanstvenih projekata i to: na znanstvenim projektima "Biological and cultural microdifferentiation among rural populations" Instituta za antropologiju u suradnji sa Smithsonian Institution, Washington, D.C. USA (od 1984-1986: SMI-492; od 1986-1989: SMI-674; od 1989-1993: SMI-862 te od 1995-1998: JFP-259), te na projektima: "Etude anthropogenetique sur les populations Adriatique" (1982-1985. na otoku Silbi; 1986-1988. na otoku Olibu; 1989-1991. na otoku Pagu; te od 1992-1994 na otoku Krku) koje je Institut za antropologiju provodio u suradnji s Institut National d'Etudes Demographique (INED), Pariz, Francuska.

Rezultate svojih istraživanja, prema priloženom popisu publikacija, do danas je Dr.sc. Špoljar-Vržina (sama i u suradnji) publicirala u ukupno: 17 znanstvenih radova u znanstvenim časopisima (od kojih su 13 radova u publikacijama citiranim u Current Contents-u, 3 u ostalim stranim časopisima i 1 rad u časopisu s domaćom recenzijom). Koautor je u izradi 4 monografije, te aktivno je sudjelovala s referatima na 14 međunarodna i domaća znanstevna skupa.

U navedenim projektima Dr.sc. Sanja Špoljar-Vržina sudjelovala je kao samostalni istraživač i voditelj zadataka koji se odnose na proučavanje problematike obiteljskih psihodinamskih procesa, kao i utjecaja što ih imaju migracijska kretanja. U kasnijem istraživalačkom razdoblju središte pozornosti usmjeruje na prisilne migracije, te njihove posljedice na obitelji prognanika i izbjeglica u Hrvatskoj, od 1991. godine do danas. Rezultati dugogodišnjeg istraživanja ove problematike prezentirani kroz radove u kojima je samostalni autor ili koautor: “Curative factors experienced in an activity oriented group with Bosnian refugees in the Zuidlarens Camp (The Netherlands) - Psychotherapeutic and cross-cultural aspects” (Coll. Antropol., 18: 205‑213, 1994); “Investigations of the Influence of migrational movements upon the population structure formation of Middle Dalmatian Islands” (Društvena istraživanja, 3: 397‑410, 1994); “Beyond the basic needs-the refugee and displaced persons families on the Island of Hvar (Croatia) “(Coll. Antropol., 19: 113-121, 1995); “Interviews with displaced persons and refugees on the Island of Hvar: Themes and introductory findings” (Coll. Antropol., 19: 103-113, 1995); “Reclaiming lives: variable effects of war on gender and ethnic identities in the narratives of Bosnian and Croatian refugees” (Anthrop. East Europ. Rev., 13:30-39, 1995).

U skolpu kompleksne problematike i etički zahtjevnog istraživačkog pristupa, Dr.sc. Špoljar-Vržina je uključena u kontinuiranu edukaciju iz Psihoanalitičke obiteljske psihoterapije (pri Klinici za psihološku medicinu, Medicinskog fakulteta Sveučilišta u Zagrebu) te samostalno provodi višegodišnja kontinuirana terenska istraživanja (od 1997. godine) u zagrebačkim prognaničkim centrima. Velik broj radova Dr.Sc. Špoljar-Vržine nastao je u suradnji sa kolegama ostalih disciplina posvećenih unapređivanju mentalnog zdravlja, a oni su i pokazatelj potrebe daljnjeg usmjeravanja u stvaranju novih interdisciplinarnih područja u antropologiji. Posebno važni radovi u ovom smjeru su “Anthropological and psychodynamic characteristics of family Life of displaced persons and refugees - an example from the Island of Hvar (Croatia) - problems and perspectives” (Coll.Antropol. 20:301 -308, 1996); Exile and the undestroyable perpetuity of stigmatizations – some critical (medical) anthropological reflections” (Coll.Antropol., 24:35-46, 2000); “Genograms of exile and return families in Croatia – A medical anthropological approach” (Coll.Antropol., 24: 565-578, 2000); te u suradnji sa ostalim kolegama tiskana knjiga “The study and care of displaced persons and refugee families. A pilot study of anthropological and psychodynamic aspect” (Croatian Anthropological Society, 1997, Zagreb), koji je obavezni nastavni tekst kolegija “Medicinska antropologija” koji se održava pri Poslijediplomskom studiju prirodnih znanosti, PMF-u, Sveučilišta u Zagrebu.

Navedeni znanstveni radovi potvrđuju da je znanstvena djelatnost Dr.sc. Špoljar-Vržine u potpunosti interdisciplinarno usmjerena i kao takva u mogućnosti znatno unaprijediti suvremene svjetske vidokruge medicinske antropologije. Posebnost ovog pristupa ogleda se u nastojanju da se svjetski suvremeni antropološki problemi prošire i na često zanemarivane populacije, poput onih nastalih prisilnim migracijama u Republici Hrvatskoj. Isto tako, autorica je u potpunosti osvještena u pogledu prednosti, no i nedostataka vlastite metodologije, te se kroz usmjerenu edukaciju i znanstveno promišljanje trudi održati svjetski priznate standarde suvremenog antropološkog rada. Ovaj važni dio refleksivnosti i rada na sebi odražava se posebno u radovima: “Towards further analyzing the methodology in the displaced person and refugee research - an example from the Island of Hvar, Croatia” (Coll. Antropol., 20: 159-167, 1996); “Towards further analyzing the methodology in the displaced person and refugee research - an example from the Island of Hvar, Croatia” (Coll. Antropol., 20: 159-167, 1996); “An anthropological approach towards forced migrants - reflections upon our responsibilities” (Mediterranean Social Sciences Review, 2: 155-166, 1997). Kroz upućivanje na potrebu samoanalize i kritike vlastitih terenskih iskustava, kao i potrebu stalnog rada na vlastitim iskustvima u kontaktu sa izbjeglicama, prognanicima i njihovih traumi, autorica otvara novo područje kritičkog antropološkog intedisciplinarnog rada – onog koji bi u sebi sjedinjavao faktor medicinsko-antropološkog i psihoterapeutskog.

3. Prikaz nastavnog rada pristupnice:

Od 1988. Godine pristupnica sudjeluje u organizaciji i vođenju međunarodnih poslijediplomski tečajeva “Anthropology and Health” koji se održavaju kroz program Inter-univerzitetskog Centra IUC-Dubrovnik. Od 1997. godine pristupnica sudjeluje u organizaciji i provođenju dodiplomske nastave koju vodi prof.dr. Pavao Rudan na Biološkom odjelu Prirodoslovno-matematičkog fakulteta Sveučilišta u Zagrebu iz predmeta "Anatomija čovjeka i antropologija" i “Ekologija čovjeka”.

Od 1997. Godine Dr.sc. Špoljar-Vržina je voditelj kolegija “Medicinska Antropologija” (10 sati nastave), te voditelj izbornog kolegija “Migracije , stres i kultura” (25 sati nastave i vježbi) na Poslijediplomskom studiju Prirodo-slovno matematičkog fakulteta Sveučilišta u Zagrebu, za polje Biologija, smjer – Antropologija. Za potrebe kolegija “Medicinska antropologija” pristupnica je zajedno sa koautorima izdala knjigu koja se koristi kao jedan od obaveznih nastavnih tekstova: “The study and care of displaced persons and refugee families. A pilot study of anthropological and psychodynamic aspect” (Croatian Anthropological Society, 1997, Zagreb).

Pristupnica je aktivno sudjelovala u stvaranju prvog nastavnog programa Republike Hrvatske za dodiplomski studij antropologije, te sustavno, kontinuirano i u skladu sa svjetskim sadržajnim i metodološkim kriterijima unapređuje građu i materijale za provedbu nastave kolegija Medicinske antropologije.

4. Stručna djelatnost u organizaciji znanstvenih, znanstveno nastavnih i stručnih skupova, članstvo u znanstvenim udrugama i rad u izdavaštvu:

Stručna djelatnost pristupnice izuzetno je. Dr.sc. Špoljar-Vržina aktivni je član nacionalnog Društva za medicinsku antropologiju Hrvatskog liječničkog zbora (bivša Sekcija za biološku antropologiju ZLH), znanstvenog udruženja "Hrvatskog antropološkog društva". Isto tako član je i internacionalnih znanstvenih udruženja, i to "European Anthropological Association", "International Union of Anthropological and Ethnological Sciences" (IUAES), "Refugee Participation Network-a". Od 1996. godine Pristupnica je vanjski suradnik organizacionong kolegija Refugee Studies Programme, Queen Elizabeth House, University of Oxford, United Kingdom; aktivni sudionik internet mreže posvećene prisilnim migracijama (forced.migration@mailbase.ak.uk); te od 1997

član znanstvene udruge “International Association for the Study of Forced Migration”

(IASFM).

Dr.sc. Sanja Špoljar-Vržina, kao član Izvršnog odbora, aktivno je sudjelovala u organizaciji “12th International Congress of Anthropological and Ethnological Sciences” koji se od 24‑31. srpnja 1988. godine održao u Zagrebu (uz sudjelovanje preko 3000 antropologa i etnologa iz 104 zemlje svijeta), te isto tako kao član izvršnog znanstvenog odbora “7^th International Research and Advisory Panel Conference on Forced Migration”, koji se održao od 8-12 siječnja, 2001. godine u Johannesburg-u, South Africa.

Od 1986. godine Dr. Špoljar-Vržina je član svih organizacijskih odbora internacionalnih znanstveno radnih skupova "School of Biological Anthropology", internacionalnih znanstveno nastavnih skupova "Anthropology and Health, svjetskog kongresa "12th International Congress of Anthropological and Ethnological Sciences".

U istom periodu, od 1986. do danas, pristupnica je vršila dužnost tajnice u organiziranju slijedećih internacionalnih znanstvenih skupova : "Anthropology and Health: Biocultural Antecedents to Alcoholism" - kolovoz 1988., Dubrovnik.; "Anthropology and Health: Current Topics in Human Ecology"- kolovoz 1989., Dubrovnik.; "Anthropology and Health: Demography and Physiology of Aging", kolovoz 1990., Dubrovnik; "Anthropology and Health: Who is Normal?", kolovoz 1992., Motovun; "20th School of Biological Anthropology: Current Topics in Historical Anthropology", lipanj 1993., Zagreb; te je u lipnju 1997. godine bila voditelj skupa "Anthropology and Health: The Study of Forced Migration - Psychological, Legal, Humanitarian and Anthropological Interventions"; te "21st School of Biological Anthropology: Health Services to Immigrant and Refugee Population - Patient and Provider: Cross-Cultural Perspective", srpanj 1994., Zagreb.

Pristupnica je aktivni je sudionik u znanstvenom izdavaštvu. Od 1986. do danas je član uredničkog odbora znanstvenog časopisa "Collegium Antropologicum", dok je u periodu od 1994. do 1995. godine vršila funkciju tajnice časopisa. Važno je naglasiti kako je to rijetki časopis u nas referiran od 1980. godine u Current Contents-u.

Sva navedena stručna djelatnost dokazuje kako pristupnica svojom aktivnošću uvelike doprinosi unapređenju i afirmaciji antropološke znanosti.

5. Mišljenje i prijedlog

Temeljem uvida u priložene materijale o životu i radu pristupnice, objavljenih rezultata znanstvenih istraživanja te stručnoj i nastavnoj aktivnosti, koje je na objavljeni natječaj dostavila pristupnica – Dr.sc.Sanja Špoljar-Vržina, viši znanstveni suradnik u području humanističkih znanosti – polje antropologija – povjerenstvo je došlo do zaključka da Dr.sc. Sanja Špoljar-Vržina zadovoljava propozicije Odluke o utvrđivanju minimalnih uvjeta za ocjenu nastavne i stručne aktivnosti u postupku izbora u znanstveno-nastavna i nastavna zvanja Rektorskog zbora visokih učilišta Republike Hrvatske (NN 94 od 8.11.1996) za izbor u zvanje izvanredni profesor. Prema odredbama Odluke, U znanstveno-nastavno zvanje izvanredni profesor može biti izabrana osoba koja ispunjava uvjete iz članka 42. stavka 3. Zakona o znanstvenoistraživačkoj djelatnosti (NN 59/96) i članka 74. stavak 3. Zakona o visokim učilištima (NN 59/96).

Zaključujemo da je pristupnica ispunila odredbe čl. 42. Zakona o znanstvenoistraživačkoj djelatnosti. To je vidljivo iz činjenice da je već bila izabrana u zvanje Višeg znanstvenoga suradnika za znanstveno područje humanističkih znanosti - polje antropologija 1998. god. Ona zadovoljava Minimalne uvjete za izbor u znanstveno zvanje viši znanstveni suradnik (NN 38/97), koje pristupnik mora zadovoljavati za izbor u zvanje izvanredni profesor tj. mora imati najmanje: objavljenu jednu knjigu (koautor je u četiri znanstvene knjige) te 8 znanstvenih radova i još 4 objavljenih u časopisima s međunarodnom recenzijom (ima ukupno 17 znanstvenih radova, od toga 13 u međunarodno priznatim časopisima). Od zadnjeg izbora (1998/2000) pristupnica ima 2 tiskana znanstvena rada u časopisu sa međunarodnom recenzijom, 1 koautorstvo u znanstvenoj knjizi, te 3 kongresna saopćenja. Pristupnica je također sudjelovala u stvaranju teksta koji je dio nastavne građe za kolegij “Medicinska antropologija”.

Pristupnica prema tome ispunjava uvjete za izbor u znanstveno-nastavno zvanje naslovni izvanredni profesor prema članku 74 stavak 3 Zakona o visokim učilištima da ima najmanje tri godine nastavnoga rada na visokom učilištu, kao i nove radove objavljene nakon izbora u prethodno zvanje, te uvjete koje propisuje Rektorski zbor. Pristupnica zadovoljava postavljene uvjete:

· Pristupnica povezivanjem bio-kulturnih i socio-kulturnih osnova suvremene antropološke analize proširuje i unapređuje diskurse medicinske antropologije temeljenje na kritičkom pristupu. Istovremeno, stvara nova interdisciplinarna područja koja su po svemu, koliko temeljena na svjetskim standardima, toliko i posebna po prezentaciji širokog raspona hrvatske medicinsko-antropološke stvarnosti (posljedice rata i prisilnih migracija, uvođenje diskursa ljudskih prava u promišljanje medicinskih problema naših populacija, osvješćivanje činjenica vezanih na specifičnost našeg socijalno medicinskog sustava u odnosu na povijesne, demografske i kulturne odrednice, itd.);

· sudjelovala je od 1997. (4 godine) u Poslijediplomskoj nastavi na PMF-u Sveučilišta kao voditelj kolegija i izbornog kolegija;

· publicistički je vrlo aktivna, objavila je 17 znanstvenih radova (13 u časopisima koji se referiraju u Current Contents, Science Citation Index i Social Science Citation Index) te 4 znanstvene knjige, a od zadnjeg izbora (1998/1999) publicirala je 2 znanstvena rada, 1 knjigu u koautorstvu i sudjelovala na 3 kongresa.

Rektorski zbor postavio je za izbor u zvanje izvanredni profesor i dodatne uvjete. Prvo, da je pristupnik održao najmanje pet priopćenja na znanstvenim skupovima, i još najmanje tri na međunarodnim znanstvenim skupovima (aktivno je sudjelovala na 14 znanstvenih skupova), a zatim da ispuni i još dva od ponuđenih šest. Dr. sc. Sanja Špoljar-Vržina zadovoljava sljedeće:

· koautor je nastavnog teksta koji bitno unapređuje kolegij Medicinske antropologije; Knjiga “The study and care of displaced persons and refugee families. A pilot study of anthropological and psychodynamic aspect” (Croatian Anthropological Society, 1997, Zagreb), je obavezni nastavni tekst kolegija “Medicinska antropologija” koji se održava pri Poslijediplomskom studiju prirodnih znanosti (PMF-u) Sveučilišta u Zagrebu;.

· da je bila voditelj posiljediplomskoga studija, kolegija u poslijediplomskom studiju, poslijediplomskih tečajeva ili znanstvenih skupova (od 1997. do danas voditelj je poslijediplomskog kolegija Medicinska antropologija, te izbornog kolegija “Migracije, stres i kultura”).

Temeljem svega prije navedenog Povjerenstvo predlaže Vijeću Filozoskog fakulteta Sveučilišta u Zagrebu da Dr.sc. Sanju Špoljar-Vržina, višeg znanstvenog suradnika iz područja humanističkih znanosti, polja antropologije izabere u naslovno zvanje “izvanredni profesor” za znanstveno područje humanističkih znanosti, polja antropologije, na Katedri za antropologiju za predmet “Medicinska antropologija” na Filozofskom fakultetu Sveučilišta u Zagrebu.

Dr.sc Muradif Kulenović, redoviti profesor

Dr.sc Vitomir Belaj, redoviti profesor

Dr.sc Pavao Rudan, nasl. redoviti profesor

Dr. sc. Nives Majnarić Pandžić, red. prof.

Dr. sc. Vitomir Belaj, red. prof.

Dr. sc. Marin Zaninović, red. prof. u m.

FAKULTETSKOM VIJEĆU

FILOZOFSKOG FAKULTETA

Fakultetsko vijeće Filozofskog fakulteta imenovalo nas je na svojoj sjednici od 14. lipnja o.g. u stručno povjerenstvo za ocjenu rezultata natječaja za izbor u naslovno znanstveno-nastavno zvanje docenta, izvanrednog ili redovnog profesora za znanstveno područje humanisitčkih znanosti, polje antropologije na Katedri za antropologiju ovog Fakulteta za predmet Arheologija u antropologiji.

Na natječaj objavljen u Vjesniku 29.6.2000. prijavio se kao jedini kandidat dr. STAŠO FORENBAHER.

Fakultetskom vijeću podnpsimo slijedeće

I z v j e š ć e

Natjecatelj dr. Forenbaher rođen je u Zagrebu 1957. godine. Tu se i školovao. 1981. godine diplomirao je na Fakultetu građevinskih znanosti Sveučilišta u Zagrebu i stekao naslov diplomiranog inžinjera građevinarstva. Iste je godine upisao jednopredmetni studij arheologije na Filozofskom fakultetu koji je završio diplomom 1986.g. Poslijediplomski studij arheologije završio je 1989. g. s magistarskim radom "Stariji horizont kasnog brončanog doba u istočnoj Slavoniji".

Od škol. godine 1987-88 radio je kao pripravnik na Arheološkom zavodu Filozofskog fakulteta u Zagrebu, a 1988-89.g. kao stručni suradnik. Od 1990. g. djeluje kao mlađi istraživač (danas znanstveni novak) s prijavljenom i odobrenom temom disertacije. 1991. godine dobiva američku stipendiju za doktorski studij, pa je do 1992. g. pridruženi znanstveni istraživač na Univerzitetu u Ann Arboru u Michiganu. 1992. g. odlazi u Dallas na Department of Anthropology, Southern Methodist University. Otada nadalje uključen je, i kao asistent u nastavi, u studij arheološke antropologije. U Dallasu je i doktorirao 1997. godine s arheološkom temom iz prapovijesti Mediterana, tezom izrađenom antropološkom metodologijom (PRODUCTION AND EXCHANGE DURING THE PORTUGUESE CHALCOLITIC: THE CASE OF BIFACIAL FLAKED STONE INDUSTRIES).

Doktorska diploma stečena u Dallasu priznata mu je (nostrificirana) iste godine na Filozofskom fakultetu u Zagrebu kao potpuno istovrijedna diplomi doktora humanističkih znanosti, polje arheologije u Republici Hrvatskoj.

Od 1998. godine radi opet u Hrvatskoj, kao znanstveni asistent u Institutu za antropologiju u Zagrebu. Dr. Forenbaher sudjeluje u redovnoj nastavi od 1988. godine (s odobrenjem Fakultetskog vijeća Filozofskog fakulteta u Zagrebu), s prekidom od 1994. do 1997. godine, dok je u SAD radio na disertaciji. Predavao je kako na dodiplomskom tako i poslijediplomskom studiju arheologije.

Dr. Forenbaher je sudjelovao u vrlo brojnim arheološkim terenskim istraživanjima u velikom broju zemalja (Hrvatskoj, Bosni i Hercegovini, Sloveniji, Portugalu, Ukrajini, Mađarskoj), često i kao voditelj istraživanja.

Sudjelovao je u pet većih znanstvenih projekata od kojih je u jednom bio i voditelj (Production and Exghange of Difacial Flaked Stone Artifacts during the Portuguese Chalcolitic. Između pet spomenutih projekta ističemo suradništvo u rezultatima vrlo plodnom i značajnom "The Adriatic Islands Project: contact, commerce and colonisation, 6000 BC - Ad 600". U njemu uz ustanove iz Hrvatske i Slovenije imaju značajnu ulogu (kako financijsku tako i stručnu) Royal Ontario Museum iz Toronta i University of Birmingham iz Velike Britanije. Upravo smo ovih dana bili obaviješteni u najširoj javnosti o najnovijim izvanredno značajnim i iznenađujućim otkrićima na Pelješcu, u špilji Nakovana.

Dr. Forenbaher je član u stručnim udrugama, domaćim i inozemnim, sudjeluje u organizaciji međunarodnih znanstvenih skupova (tako je 1999. g. bio član organizacijskog odbora proslave stote obljetnice otkrića krapinskog pračovjeka na Mađinarodnom simpoziju u Zagrebu).

Molbi na natječaj dr. Forenbaher je priložio impozantan popis znanstvenih i stručnih radova, objavljenih kako u stranim znanstvenim časopisima i zbornicima (10 od 1993. do 1999.) tako i u domaćima (10 od 1983. do 1999.). Navodi i 17 objavljena stručna rada (od 1982. do 1999.) koji mahom izvještavaju o njegovim terenskim istraživanjima, dakle uvijek vrlo ažurno donose nove podatke. Pridodan je i popis od 9 znanstvenih i stručnih radova koji se recenzirani nalaze u tisku (radovi i istraživanja od 1995. do 2000. godine).

Od 1992. dr. Forenbaher je čest gost s referatima na znanstvenim skupovima i javnim predavanjima, najčešće na zapadnim sveučilištima (u SAD, na Freie Universität u Berlinu, na Prapovijesnom svjetskom kongresu u Forliu u Italiji), ali dakako i u nas, u Hrvatskoj.

Na prvom je mjestu među navedenim radovima trebalo prikazati 1999. godine u Oxfordu objavljenu knjigu, u uglednoj ediciji BAR (British Archaeological Reports, International Series 756). Radi se o potpunoj objavi Forenbaherove disertacije.

Ove mu je godine Muzej hrvatskih arheoloških spomenika u Splitu izdao knjigu Philipa Barkera, Tehnike arheoloških iskopavanja, prijevod u kojemu su rješavana mnoga terminološka pitanja.

Grupiramo li tematski znanstvene radove dr. Forenbahera mogli bi zaključiti da se pretežno bavio bakrenim i brončanim prapovijesnim razdobljima u Srednjoj Europi, Podunavlju i na Mediteranu. Taj je studij najbolje zaokružen u Oxfordu u objavljenoj disertaciji, gdje se prati kako je pošavši od uobičajene tipološko-statističke metode obrade materijala nadrastao te podatke interpretirajući ih u svjetlu antropološkog pristupa datom razdoblju i prostoru.

Veću je pažnju posvetio i kontroliranju relativnih arheoloških kronoloških odrednica raznih nalaza i pojava radiokarbonskim datumima. Tako se u radu u Antiquity 67, 1993. bavio kronologijom srednjoeuropskog ranog brončanog doba uvrstivši nove radiokarbonske datume.

Rezultate mnogih novih arheoloških istraživanja, u kojima je i sam aktivno sudjelovao, predstavljao je redovito i u vodećim stranim časopisima ili zbornicima (tako novootkrivenu arhitekturu s Vučedola u Journal of Field Archaeology 21, 1994; zatim je izvjestio i kasnobrončanodobnoj metalurškoj djelatnosti u sjeverozapadnoj Hrvatskoj - nova otkrića na Kalniku u Bronze Casting and Organization of Production at Kalnik, Antiquity 69, 1995. Manju sintezu o grupi Belegiš II u istočnoj Slavoniji izradio je također na posve novim nalazima (Opuscula Archaeologica 15, 1991, te u Alba Iulia za 1993.).

Posebno se bavio arheološkim nalazištima na Velebitu i organizacijom života u prapovijesti na tom gorskom lancu, ali i u kasnijim razdobljima, tijekom čitavih 9000 godina (Das Velebitgebirge. Die 9000-jährige Geschichte von Menschen... Das Altertum 41).

Novija znanstvena istraživanja vežu dra Forenbahera projektom uz srednjedalmatinsko otočje (Hvar, Vis, Palagruža) i poluotok Pelješac. Uz izvještaje o novim rezultatima u domaćoj periodici i zbornicima, objavljuje odmah rezultate u inozemnim publikacijama (vidi priloženi popis radova). Ne treba isticati od kolikog je to značenja za predstavljanje hrvatske arheologije u svijetu.

Na kraju prikaza svog istraživačkog rada na terenu S. Forenbaher je dodao niz od dvadesetak arheoloških lokaliteta, u Hrvatskoj i inozemstvu, na kojima je radio. Na većem broju njih radio je više godina, u više arheoloških kampanja.

Dr. Forenbaher predaje sada na Filozofskom fakultetu u Zagrebu na novootvorenoj Katedri za antropologiju predmet Arheologija u antropologiji, a od 1997. godine redovno sudjeluje i u nastavi poslijediplomskog studija arheologije.

Nakon gornjeg predstavljanja znanstveno-istraživačke i pedagoške djelatnosti jasno je da dr. STAŠO FORENBAHER udovoljava svim zahtjevima koje postavljaju Zakon o znanstvenoistraživačkoj djelatnosti u RH, kao i Zakon o visokim učilištima u RH.

Dr. Stašo Forenbaher objavio je 1999. godine monografiju, ima više radova s međunarodnom recenzijom (vidi popis 10 radova u međunarodnim znanstvenim publikacijama), a ima i višegodišnju nastavnu djelatnost. Stoga predlažemo Fakultetskom vijeću Filozofskog fakulteta u Zagrebu da dra Stašu Forenbahera izabere u znanstveno-nastavno zvanje docenta na Katedri za antropologiju Filozofskog fakulteta u Zagrebu.

Dr. sc. Nives Majnarić Pandžoć, red. prof.

Dr. sc. Vitomir Belaj, red. prof.

Dr. sc. Marin Zaninović, red. prof. u m.

Dr. sc Ivan Cifrić, redoviti profesor

Dr. sc Dražena Papeš, redoviti profesor

Dr. sc Dean Ajduković, redoviti profesor

Dr. sc Vitomir Belaj, redoviti profesor

Dr. sc Pavao Rudan, redoviti profesor

FAKULTETSKOM VIJEĆU

FILOZOFSKOG FAKULTETA SVEUČILIŠTA U ZAGREBU

ZAGREB Ul. Ivana Lučića 3

Predmet: Dr. sc. Jasna Miličić, viši znanstveni suradnik

IZVJEŠĆE STRUČNOG POVJERENSTVA ZA IZBOR U NASLOVNO ZVANJE “IZVANREDNI PROFESOR” NA KATEDRI ZA ANTROPOLOGIJU, ZA PREDMET “EKOLOGIJA ČOVJEKA”

Na sjednici Fakultetskog vijeća Filozofskog fakulteta Sveučilišta u Zagrebu održanoj 14. lipnja 2000. godine imenovani smo u Stručno povjerenstvo za prosudbu molbe dr.sc. Jasne Miličić, više znanstvene suradnice na području humanističkih znanosti, polju antropologija, s Instituta za antropologiju u Zagrebu koja se javila na natječaj objavljen u “Vjesniku” od 29. lipnja 2000. godine za izbor u naslovno znanstvenonastavno zvanje “izvanredni profesor” na području humanističkih znanosti, polju antropologije, na Katedri za antropologiju, za predmet Ekologija čovjeka. Stručno povjerenstvo u sastavu: dr. sc Ivan Cifrić, redoviti profesor, dr. sc Dražena Papeš, redoviti profesor, dr. sc Dean Ajduković, redoviti profesor, dr. sc Vitomir Belaj, redoviti profesor i dr. sc Pavao Rudan, nasl. redoviti profesor, podnosi Naslovu slijedeće

I Z V J E Š Ć E I P R I J E D L O G

1. Podaci o životu i radu pristupnice:

Dr.sc Jasna Miličić rođena je u Zagrebu dana 19. rujna 1948. godine. Osnovnu školu i gimnaziju pohađala je u Zagrebu gdje je i maturirala 1967. godine. Iste godine upisala je studij Biologije (stručni smjer) na Prirodoslovno‑matematičkom fakultetu Sveučilišta u Zagrebu. Diplomirala je godine 1973. i stekla zvanje "Diplomirani inženjer biologije". Godine 1975. upisala je poslijediplomski studij iz "Medicinske Genetike" na Medicinskom fakultetu Sveučilišta u Zagrebu. Godine 1977. završila je poslijediplomski studij. Magistarski rad pod naslovom "Ispitivanje nasljeđivanja kontinuiranih morfoloških svojstava antropometrijskom analizom obitelji" iz područja antropologije, izradila je pod vodstvom dr.sc. P. Rudana u Institutu za medicinska istraživanja i medicinu rada Sveučilišta u Zagrebu i 1981. godine stekla akademski stupanj "Magistra medicinskih znanosti". Godine 1987. dr.sc Jasna Miličić izradila je doktorsku disertaciju pod naslovom: "Antropologijska istraživanja populacije otoka Korčule i poluotoka Pelješca analizom dermatoglifa digito‑palmarnog kompleksa", koju je s uspjehom obranila te stekla akademski stupanj "doktora prirodnih znanosti". Godine 1989. izabrana je na Prirodoslovno-matematičkom fakultetu Sveučilišta u Zagrebu u znanstveno zvanje znanstveni suradnik iz područja prirodnih znanosti. Izabrana je u znanstveno zvanje višeg znanstvenog suradnika na Prirodoslovno-matematičkom fakultetu Sveučilišta u Zagrebu dana 20.1. 1994. Godine. Dana 14. 12. 1998. godine ponovo je izabrana u znanstveno zvanje viši znanstveni suradnik i to u području humanističkih znanosti – polje antropologija.

Od godine 1975. do 1984. Jasna Miličić radila je u Kliničkoj bolnici "Sestara milosrdnica" na Klinici za neurologiju, psihijatriju, alkoholizam i druge ovisnosti i to u pripremi podataka za elektroničku obradu Republičkog registra liječenih alkoholičara i Kliničkog registra bolesnika, te kasnije obradi tih podataka za tisak. Kao vanjski suradnik Instituta za medicinska istraživanja i medicinu rada Jasna Miličić još od godine 1979. sudjeluje u terenskim istraživanjima znanstvene grupe Laboratorija za antropologiju (kasnije Sektora za antropologiju, iz kojeg je nastao današnji Institut za antropologiju), kojom je prilikom samostalno provodila antropometrijska istraživanja populacija otoka Korčule, Brača, Silbe, Oliba, Paga i poluotoka Pelješca. Sudjeluje i u antropometrijskim mjerenjima djece i omladine u Zagrebu. Tijekom 1993/94. godine pristupnica je kao voditeljica terensko istraživalačke ekipe Instituta za antropologiju provodila antropometrijska istraživanja u različitim centrima za obuku HV, u sklopu znanstvenog projekta kojega je Institut provodio u suradnji s Centrom za strateška istraživanja HV.

Od 1. srpnja 1984. godine pristupnica je radila u Institutu za medicinska istraživanja i medicinu rada Sveučilišta u Zagrebu, u Laboratoriju za antropologiju. U veljači 1985. godine Jasna Miličić izabrana je na Prirodoslovno‑matematičkom fakultetu Sveučilišta u Zagrebu u znanstveno zvanje znanstveni asistent iz područja prirodnih znanosti, a godine 1992. izabrana je na Medicinskom fakultetu Sveučilišta u Zagrebu u znanstveno zvanje znanstveni asistent iz područja medicine.

Od godine 1985. Jasna Miličić radila je na radnom mjestu znanstvenog asistenta, a od godine 1989. znanstvenog suradnika u Sektoru za antropologiju. Od tada kontinuirano sudjeluje u znanstvenom radu Instituta za medicinska istraživanja i medicinu rada Sveučilišta u Zagrebu u sklopu znanstvenih projekata na istraživanjima, analizi i interpretaciji nalaza kvantitativnih i kvalitativnih svojstava dermatoglifa digito-palmarnog kompleksa te utjecaju ekoloških i genetičkih faktora na njihov razvoj. Od 12. veljače 1992. godine radi kao znanstveni suradnik, a od 1994. godine kao viši znanstveni suradnik u novoosnovanom Institutu za antropologiju na projektu trajne istraživačke djelatnosti (PTID) Ministarstva znanosti i tehnologije Republike Hrvatske kojeg vodi dr.sc. Pavao Rudan, pod naslovom "Antropološka istraživanja populacijske strukture Hrvatske" (br: 019601).

2. Prikaz znanstvenog rada pristupnice:

Dr. sc. Jasna Miličić aktivno djeluje u realizaciji znanstvenih projekata koji se provode u okviru Instituta za medicinska istraživanja i medicinu rada te kasnije u Institutu za antropologiju, a koji su financirani od Ministarstva znanosti i tehnologije Republike Hrvatske "Antropološka istraživanja populacijske strukture Hrvatske" (3-01-133), te od godine 1996 kontinuirano aktivno sudjeluje u radu na Programu trajne istraživačke djelatnosti (019601) na temi pod naslovom "Antropološka istraživanja populacijske strukture Hrvatske - biomedicinski pristup". Sudjelovala je i u radu na projektu ´”Istraživanja antropometrijskih osobina hrvatskih vojnika i časnika” kojeg je Institut za antropologiju provodio od 1993.-1995. godine u suradnji s Centrom za strateška istraživanja HV, Ministarstva obrane Republike Hrvatske. Od 1984. Godine pristupnica je aktivno surađivala u radu međunarodnih znanstvenih projekata i to: na znanstvenim projektima "Biological and cultural microdifferentiation among rural populations" Instituta za antropologiju u suradnji sa Smithsonian Institution, Washington, D.C. USA (od 1984-1986: SMI-492; od 1986-1989: SMI-674; od 1989-1993: SMI-862 te od 1995-1998: JFP-259), te na projektima: "Etude anthropogenetique sur les populations Adriatique" (1982-1985. na otoku Silbi; 1986-1988. na otoku Olibu; 1989-1991. na otoku Pagu; te od 1992-1994 na otoku Krku) koje je Institut za antropologiju provodio u suradnji s Institut National d'Etudes Demographique (INED), Pariz, Francuska.

U navedenim projektima dr.sc. Jasna Miličić sudjeluje kao istraživač i voditelj znanstvenog područja primjene dermatoglifskih analiza u proučavanju populacijske strukture i biološke mikroevolucije, kao i u području primjene bioantropoloških istraživanja u etiopatogenezi različitih bolesti. Rezultate svojih istraživanja, prema priloženom popisu publikacija, do danas je dr.sc. Jasna Miličić (sama i u suradnji) publicirala u ukupno: 37 znanstvenih radova u znanstvenim časopisima (od kojih su 19 radova u publikacijama citiranim u Current Contents-u, 6 u ostalim stranim međunarodnim časopisima i 6 radova u časopisima s domaćom recenzijom), 4 znanstvena rada u kongresnim zbornicima, 2 znanstvena rada objavljena u knjigama s međunarodnom recenzijom), bila je koautor u izradi 4 monografije i 4 stručne knjige, te sudjelovala s referatima na 61 međunarodnom i domaćem znanstevnom skupu.

Svoja istraživanja populacijske strukture Hrvatske, analizom dermatoglifa digito-palmarnog kompleksa u populacijama otoka sjevernog Jadrana prikazala je na svjetskom kongresu antropologa, a rad predala u tisak: “Dermatoglyphs in Eastern Adriatic islands (Croatia)” (The14th International Congress of Anthropological and Ethnological Sciences, Williamsburg, USA, Abstracts, p. 252, 1998). U tom radu pristupnica je usporedila razlike pronađene za kvalitativna svojstva dermatoglifa između populacija pojedinih otoka (Silba, Olib, Pag i Krk) s poznatim povijesnim procesima. Procjenom bioloških udaljenosti utvrdila je specifičnosti dermatoglifa populacije otoka Oliba kao izolata, povijesno doseljenih iz Cetinske krajine, u odnosu na ostale populacije otoka naseljavane tokom stoljeća iz podvelebitskog primorja. Rezultati dobiveni istraživanjem dermatoglifa uspoređeni su sa ostalim biološkim, socio-kulturnim, bio-kulturnim i genetičkim udaljenostima u populacijama otoka, te su korišteni kao modeli za teorijska istraživanja (mikro)evolucije. U radovima pod naslovom: “Model-bound and Model free approach in the holistic analysis of population structure: example from the island of Pag, Croatia” (Homo, 49: 201-224, 1998); “Sets of complementary phenotypic relationships across five isolate populations: Traces of expression of different gene complexes” (Int. J. Anthropol., 14:227-242, 1999) te na prvom Alpe-Adria sastanku humanih genetičara u svom posteru: “Population Structure Analysis – Dermatoglyphic Latent Structure” (1^st Alps Adria Meeting on Human genetics, 14.-15. Travanj, Briuni, Hrvatska, Abstracts pp.98, 2000.) kvantitativnim i kvalitativnim analizama dermatoglifa digito-palmarnog kompleksa utvrdila je postojanje poligenetskih varijabilnosti među relativno izoliranim populacijama pojedinačnih naselja na otocima Pagu, Braču, Hvaru i Korčuli, te poluotoku Pelješcu i Makarskom priobalju. U ovim je znanstvenim radovima pristupnica usporedila rezultate s ostalim biološkim, etno-povijesnim, lingvističkim i genetičkim varijablama te izvodi zaključke o genetskoj podlozi uočenih varijacija u relativno homogenom okolišu.

U daljnjim istraživanjima populacijske strukture kvantitaitvnim i kvalitativnim svojstvima dermatoglifa digito-palmarnog kompleksa pristupnica istražuje njihovu nasljednost unutar obitelji. U znanstvenom radu: “Analiza dermatoglifa digito-palmarnog i plantarnog kompleksa u obitelji” (Liječ. Vjesn., 120:53-57, 1998) obiteljskom analizom dermatoglifa digito-palmarnog kompleksa ispitano je 100 obitelji sa po dvoje djece i analizirane su varijable na rukama i tabanima. Utvrđeno je postojanje veće povezanosti između roditelja i sinova nego između roditelja i kćeri. Nije potvrđena Knussmannova (1973) hipoteza o većoj povezanosti dermatoglifa između majke i djece nego između očeva i djece.

U novijim znanstvenim radovima pristupnica posebnu pažnju posvećuje istraživanjima kvantitativnih i kvalitativnih svojstava dermatoglifa u bolesti čija etiologija još nije dovoljno istražena kako bi se procijenilo da li je bolest uzrokovana vanjskim utjecajem, nasljednim faktorima ili zajedničkim djelovanjem nasljednih faktora i okoline. U znanstvenim radovima: “Dermatoglyphic analysis in borderline personality disorder and schizophrenia - results of a Croatian study” (Coll. Antropol. 22: 141 - 148, 1998) i “Dermatoglyphic analysis in bipolar affective disorder and schizophrenia - “Continuum of Psychosis” hipothesis corroborated” (Coll. Antropol., 23:589-595. 1999) ispitivana je povezanost dermatoglifa s razvojnim poremećajima središnjeg živčanog sustava. Dermatoglifska svojstva smatraju se indikatorima događaja u ranim embrionalnim stadijima razvoja čovjeka. Analizom dermatoglifa digito-palmarnog kompleksa utvrđeno je da granični poremećaj osobnosti nije uvjetovan istim uzrocima kao shizofrenija, ali postoje razlike i u odnosu na zdravu populaciju. S druge strane bipolarni afektivni poremećaj (manično-depresivna psihoza) i shizofrenija su samo niz raznih ekspresija (uzrokovanih također i nenasljednim čimbenicima) s jedinstvenom podlogom. Pristupnica je ovim radovima dala originalan znastveni doprinos spoznaji etiologije ovih psihičkih oboljenja. Najnovije spoznaje o etiopatogenezi multiple skleroze govore u prilog poligenetski određene predispozicije za oboljenje “MS trait”, koja određuje način imunološkog djelovanja na čimbenike okoliša. U radu pod naslovom: “Analysis of the quantitative dermatoglyphics of the digito-palmar complex in patients with multiple sclerosis” (Coll. Antropol., 21: 319-325. 1997) je prikazano istraživanje kvantitativnih svojstava dermatoglifa u bolesnika oboljelih od multiple skleroze i dokazan je statistički značajno smanjen broj digitalnih i palmarnih grebena, uz niže vrijednosti atd kuteva kod skupine bolesnika oba spola, a to ukazuje na moguću genetsku predispoziciju bolesti.

Etiologija malignih bolesti (ca. pluća, dojke, štitnjače) još je jedna od preokupacija pristupnice, te je u nizu svojih radova, zajedno sa suradnicima s klinika, istraživala njihovu etiologiju kao na primjer u radu pod naslovom: “Analysis of quantitative traits of the digito-palmar complex dermatoglyphs in patients suffering from bronchopulmonary carcinoma” (Coll. Antropol., 17: 147-157, 1993.). Bronhopulmonarni karcinom spada među najčešće uzroke smrti od malignih tumora. Unatoč niza istraživanja pitanje etiopatogeneze nije razjašnjeno. U cilju utvrđivanja moguće genetske predispozicije ove bolesti izvršena je analiza kvantitativnih svojstava dermatoglifa digito-palmarnog kompleksa u 250 bolesnika s bronhopulmonarnim karcinomom i 400 ispitanika fenotipski zdrave populacije. Utvrđena razlika ukazuje na mogućnost genetski determinirane predispozicije za bolest, ali su bila neophodna daljnja istraživanja. Zbog toga se provelo istraživanje u četiri histološki različita tipa bronhopulmonarnog karcinoma. U radu: “Dermatoglyphic analysis of different types of bronchopulmonary carcinoma” (Int. J. Anthropol., 13:24-37, 1998.), jasno je prikazano kako se istraživanjima pomoću dermatoglifa digito-palmarnog kompleksa može dokazati nasljedna predispozicija (i različita ekspresija kod različitih tipova karcinoma, u ovom slučaju 4 vrste karcinoma pluća) koja se kasnije u životnoj dobi pod utjecajem okolinskih faktora (kod karcinoma pluća pušenjem u 80% slučajeva) razvije u maligno oboljenje.

Za savoje doprinose u znanstvenoistraživačkom radu dr.sc. Jasna Miličić, kao član grupe zajedno s prof.dr. P. Rudanom, dr.sc. B. Janićijević, dr.sc. N. Smolej-Narančić i dr.sc. A. Sujoldžić dobitnik je Republičke nagrade "Ruđer Bošković" za istaknuto znanstveno djelo u oblasti prirodnih znanosti 1989. godine.

3. Prikaz nastavnog rada pristupnice:

Od 1984. do 1988. godine pristupnica sudjeluje u dodiplomskoj nastavi koju vodi prof.dr. Pavao Rudan na Biološkom odjelu Prirodoslovno-matematičkog fakulteta Sveučilišta u Zagrebu iz predmeta "Anatomija čovjeka i antropologija" i “Ekologija čovjeka”, držeći predavanja i vježbe iz područja antropometrije, anatomije kože i dermatoglifa.

Od godine 1988. na poslijediplomskom studiju iz polja: Biologija, smjer: Antropologija dr.sc. Miličić je voditelj izbornog kolegija “Analize dermatoglifa” (10 sati nastave, 10 sati vježbi), a od godine 1995. voditelj je još jednog izbornog kolegija “Terenska nastava” (2 sata nastave, 4 sata seminara, 14 sati vježbi). Za potrebe kolegija “Analize dermatoglifa” pristupnica je zajedno sa koautorima izdala priručnik “Dermatoglifi u antropološkim istraživanjima” (Miličić i sur., 1989) u izdanju "Antropologijske biblioteke", koju izdaje Hrvatsko antropološko društvo i Institut za antropologiju. Pristupnica uređuje prijevod knjige M. Cresta: “Ekologija čovjeka” koja će pomoći studentima u pripremanju ispita iz predviđenog istoimenog predmeta.

Dr. sc. Jasna Miličić do sada je bila mentor jednog studentskog rada koji je dobio nagradu Rektora Sveučilišta u Zagrebu (Časar, O. i Božić, S. 1994), pet diplomskih radova: (Smolić, T. 1989, Panjković, M. 1994, Preglej, L. 1996, Vučićević, D. 1997, Kovšca, A. 1998), zatim pet magistarskih radova: (Pavićević, R. 1992, Jelovac, N. 1994, Smolić, T. 1996, Pavletić-Pavić, S. 1996 i Polovina, S. 1997) i jedne doktorske disertacije (Pavićević, R. 1993).

4. Članstvo u znanstvenim udrugama i djelatnost u organizaciji znanstvenih, znanstveno nastavnih i sručnih skupova, te u izdavaštvu:

Dr.sc. Jasna Miličić član je Hrvatskog antropološkog društva, Društva humanih genetičara Hrvatske i Društva za medicinsku antropologiju Hrvatskog liječničkog zbora, EUROCOAST – hrvatske udruge, European Anthropological Association, International Union of Anthropological and Ethnological Sciences i njihove sekcije Commission of Human Ecology, te American Dermatoglyphic Assotiation. Od l978. godine aktivno sudjeluje, kao član Organizacijskog odbora, u radu znanstvenih skupova, koji se pod nazivom "Škola biološke antropologije" održavaju u Zagrebu. Dr.sc. Jasna Miličić, kao član Izvršnog odbora, aktivno je sudjelovala u organizaciji “12th International Congress of Anthropological and Ethnological Sciences” koji se od 24‑31. srpnja 1988. godine održao u Zagrebu (uz sudjelovanje preko 3000 antropologa i etnologa iz 104 zemlje svijeta).

Član je redakcije časopisa "Collegium Antropologicum" koji je od 1980. godine referiran u Curent Contens i Social Science Citation Index. Također sudjeluje u pripremama dijelom i pisanju pojedinih poglavlja "Antropologijske biblioteke", koju izdaje Hrvatsko antropološko društvo i Institut za antropologiju u Zagrebu.

Od 2000.- 2002. godine član je Executive Committee i Editorial Board-a udruge i časopisa American Dermatoglyphic Assotiation.

5. Mišljenje i prijedlog

Temeljem uvida u priložene materijale o životu i radu pristupnice, objavljenih rezultata znanstvenih istraživanja te stručnoj i nastavnoj aktivnosti, koje je na objavljeni natječaj dostavila pristupnica – dr.sc. Jasna Miličić, viši znanstveni suradnik u području humanističkih znanosti – polje antropologija – povjerenstvo je došlo do zaključka da dr.sc. Jasna Miličić zadovoljava propozicije Odluke o utvrđivanju minimalnih uvjeta za ocjenu nastavne i stručne aktivnosti u postupku izbora u znanstveno-nastavna i nastavna zvanja Rektorskog zbora visokih učilišta Republike Hrvatske (NN 94 od 8.11.1996) za izbor u zvanje izvanredni profesor. Prema odredbama Odluke, U znanstveno-nastavno zvanje izvanredni profesor može biti izabrana osoba koja ispunjava uvjete iz članka 42. stavka 3. Zakona o znanstvenoistraživačkoj djelatnosti (NN 59/96) i članka 74. stavak 3. Zakona o visokim učilištima (NN 59/96).

Zaključujemo da je pristupnica ispunila odredbe čl. 42. Zakona o znanstvenoistraćivačkoj djelatnosti. To je vidljivo iz činjenice da veă bila izabrana u zvanje višeg znanstvenoga suradnika za znanstveno područje humanističkih znanosti - polje antropologija 1998. god. Ona zadovoljava Minimalne uvjete za izbor u znanstveno zvanje viši znanstveni suradnik (NN 38/97), koje pristupnik mora zadovoljavati za izbor u zvanje izvanredni profesor tj. mora imati najmanje: objavljenu jednu knjigu (koautor je u četiri znanstvene i četiri stručne knjige) te 8 znanstvenih radova i još 4 objavljenih u časopisima s međunarodnom recenzijom (ima ukupno 37 znanstvenih radova, od toga 19 koji se citiraju u CC i SCI ili SSCI). Od zadnjeg izbora (1998/2000) pristupnica ima 6 tiskanih znanstvenih radova, te 12 kongresnih saopćenja. Pristupnica također uređuje prijevod knjige M. Cresta: “Ekologija čovjeka”, koja će pomoći studentima iz predviđenog predmata.

Pristupnica prema tome ispunjava uvjete za izbor u znanstveno-nastavno zvanje naslovni izvanredni profesor prema članku 74 stavak 3 Zakona o visokim učilištima da ima najmanje tri godine nastavnoga rada na visokom učilištu, kao i nove radove objavljene nakon izbora u prethodno zvanje, te uvjete koje propisuje Rektorski zbor. Pristupnica zadovoljava postavljene uvjete:

· svojim izuzetnim poznavanjem ekologije i njezinog utjecaja na fenotipska poligenetska svojstva i svojim znanstvenim radom bitno je unaprijedila to znanstveno područje u nas, o čemu svjedoči i Republička nagrada za znanstveni rad;

· sudjelovala je od 1984. do 1988. (4 god.) u dodiplomskoj nastavi na Biološkom odjelu PMF-a, a od 1988. do danas (12 god.) voditelj je kolegija na poslijediplomskom studiju prirodnih znanosti Sveučilišta u Zagrebu;

· publicistički je vrlo aktivna, objavila je 37 znanstvenih radova (19 u časopisima koji se referiraju u Current Contents, Science Citation Index i Social Science Citation Index) te 4 znanstvene i 4 stručne knjige, a od zadnjeg izbora (1998/1999) publicirala je 6 znanstvenih radova i sudjelovala na 12 kongresa.

Rektorski zbor postavio je za izbor u zvanje izvanredni profesor i dodatne uvjete. Prvo, da je pristupnik održao najmanje pet priopćenja na znanstvenim skupovima, i još najmanje tri na međunarodnim znanstvenim skupovima (aktivno je sudjelovala na 61 znanstvenom skupu, od toga na 40 inozemnih), a zatim da ispuni i još dva od ponuđenih šest. Dr. sc. Jasna Miličić zadovoljava sljedeće:

· Koautor je knjige iz serije antropologijska biblioteka: Dermatoglifi u antropološkim istraživanjima, koja se koristi kao udžbenik u poslijediplomskoj nastavi. Koautor je u još dva praktikuma iz antropometrije. Uređuje prijevod knjige Massimo Cresta: “Ekologija čovjeka”, koja bi pomogla u nastavi iz ekolgije .

· da je pod njezinim vodstvom barem 1 pristupnik izrado magisterij ili doktorat - (pod vodstvom pristupnice izrađeno je 5 magistarskih radova i 1 doktorska disertacija te 5 diplomskih radova)

· da je bila voditelj posiljediplomskoga studija, kolegija u poslijediplomskom studiju, poslijediplomskih tečajeva ili znanstvenih skupova (od 1988. do danas voditelj je poslijediplomskog kolegija Analize dermatoglifa, te od 1995 Terenska nastava).

Temeljem prije navedenog Povjerenstvo predlaže Vijeću Filozoskog fakulteta Sveučilišta u Zagrebu da dr. sc. Jasnu Miličić, višeg znanstvenog suradnika iz područja humanističkih znanosti, polje antropologija izabere u naslovno zvanje “izvanredni profesor” za znanstveno područje humanističkih znanosti, polje antropologija, na Katedri za antropologiju za predmet “Ekologija čovjeka” na Filozofskom fakultetu Sveučilišta u Zagrebu.

Dr.sc Ivan Cifrić, redoviti profesor

Dr.sc Dražena Papeš, redoviti profesor

Dr.sc Dean Ajduković, redoviti profesor

Dr.sc Vitomir Belaj, redoviti profesor

Dr.sc Pavao Rudan, redoviti profesor

Predmet:Izvješće stručnog povjerenstva

s prijedlogom da se dr.sc. DAMIR HORGA, red.prof.

ponovo izabere u zvanje redovitog profesora

u Odsjeku za fonetiku Filozofskog fakulteta u Zagrebu

FAKULTETSKOM VIJEĆU FILOZOFSKOG FAKULTETA U ZAGREBU

Na sjednici od 26. veljače 2001. godine Fakultetsko vijeće Filozofskoga fakulteta izabralo je povjerenstvo za ocjenu rezultata natječaja za znanstveno-nastavno zvanje docenta, izvanrednog ili redovitog profesora za znanstveno područje humanističkih znanosti, polje jezikoslovlje, grana fonetika, na Katedri za teorijsku fonetiku u Odsjeku za fonetiku i to u sastavu dr.sc. Ivo Škarić, redoviti profesor, dr.sc. Marija Pozojević-Trivanović, redoviti profesor i dr.sc. Branko Vuletić, redoviti profesor. To povjerenstvo podnosi sada Vijeću ovo

I Z V J E Š Ć E

Na natječaj objavljen u Vjesniku dana 16.ožujka 2001. godine prijavio se dr.sc. DAMIR HORGA, redoviti profesor na Katedri za teorijsku fonetiku u Odsjeku za fonetiku ovog fakulteta.

I. Životopis

Dr.sc. Damir Horga rođen je 1938. godine u Zagrebu, gdje je završio osnovnu školu i gimnaziju. Godine 1959. upisao se na Filozofski fakultet u Zagrebu, a diplomirao je na istom fakultetu 1967. godine IX. studijsku grupu - engleski jezik i književnost te ruski jezik i književnost.

Prije završetka studija, a nakon diplomiranja B predmeta, od 1963. do 1965. godine predaje ruski jezik u školi za interprete u Monsu (Belgija), kamo ga je uputio Zavod za fonetiku Filozofskog fakulteta u Zagrebu, budući da je Horga već tada kao student bio član-volonter Zavoda za fonetiku.

Godine 1966. postaje stručni suradnik Zavoda za fonetiku Filozofskog fakulteta u Zagrebu. Na toj dužnosti ostaje do 1979. godine, kada je izabran za asistenta u Odsjeku za teorijsku i primijenjenu fonetiku Filozofskog fakulteta u Zagrebu. U listopadu te iste godine izabran je za znanstvenog asistenta. Godine 1987. izabran je u zvanje znanstvenog suradnika, 1988. za docenta, 1989. u zvanje višeg znanstvenog suradnika i izvanrednog profesora, a 1996. za redovitog profesora fonetike, u kojem svojstvu i sada radi.

Postdiplomski studij fonetike upisao je 1968. godine, magistrirao je 1974. obranivši radnju pod naslovom "Faktori koji strukturiraju visinsku optimalu riječi". Doktorsku radnju pod naslovom "Sposobnosti procesiranja fonetskih informacija" obranio je 1987. godine.

Dva je puta bio na seminarima za jezično usavršavanje u tadašnjem Sovjetskom Savezu (Moskva, 1971. i Lenjingrad, 1976). Kraće je vrijeme boravio u posjetu Laboratoriju za primijenjenu fonetiku na Moskovskom sveučilištu (1990), a 1988. proveo je tri mjeseca u Fonetskom laboratoriju sveučilišta UCLA (Los Angeles, SAD).

Vodio je seminare o AVGS metodi u Hrvatskoj, bivšoj Jugoslaviji i inozemstvu (Belgija, 1965., Mađarska, 1974. i Italija, 1978.). Sudjelovao je na brojnim znanstvenim i stručnim skupovima u zemlji i inozemstvu, posebno iz područja fonetike, psiholingvistike i primijenjene lingvistike. (v. prilog). Održao je pozivna predavanja na sveučilištima u Ljubljani (Slovenija), te Torunju i Varšavi (Poljska).

U sklopu djelatnosti Zavoda i Odsjeka za fonetiku sudjelovao je u radu na brojnim istraživačkim projektima; bio je voditelj projekta Ministarstva znanosti Hrvatske "Metodologija istraživanja jezika struke u visokoškolskoj nastavi", a sada je glavni istraživač na projektima Ministarstva "Pragmalingvistika prirodnih jezika" i "Artikulacijski i neurolingvistički opis proizvodnje govora".

Dr.sc. Damir Horga je autor jedne knjige, 72 znanstvena rada i oveći broj stručnih radova. Publicirao je samostalno ili u koautorstvu osam udžbenika te drugih nastavnih materijala za ruski jezik i sudjelovao je u izradi obrazovnih emisija Radio Zagreba, pa je autor 60 polusatnih emisija ruskog jezika.

Član je domaćih i međunarodnih stručnih asocijacija iz fonetike i primijenjene lingvistike. Od 1987. do 1989. obnašao je funkciju predsjednika Hrvatskog društva za primijenjenu lingvistiku. Sada je član Predsjedništva Hrvatskoga filološkog društva i predsjednik Odjela za fonetiku tog društva, koji je pod njegovim vodstvom vrlo aktivan.

Dr.sc. Damir Horga je član uredništva časopisa "Govor" od 1988. godine, a od 1992. glavni je urednik časopisa "Strani jezici".

U znanstvenim, stručnim i upravnim tijelima Filozofskog fakulteta dr.sc. Damir Horga obavljao je niz različitih funkcija, između ostalih funkcije pročelnika Odsjeka za fonetiku i predsjednika Poslovodnog kolegija fakulteta.

II. Znanstveni radovi

Do prvoga izbora u zvanje redovitoga sveučilišnog profesora 1996. godine dr.sc. Damir Horga je objavio jednu knjigu, 46 znanstvenih radova i više stručnih.

U knjizi Obrada fonetskih obavijesti (Hrvatsko filološko društvo, 1996) obrađuje temeljnu fonetsku problematiku s psihološkog i neurološkog stajališta. Otvoreno drži sve najvažnije teme iz tog područja: problem invarijantnosti govornih signala, problem autonomnosti/neautonomnosti govora u psihoneurološkom pogledu, adaptacijske mehanizme i s tim u vezi sustave kontrole i povratnih sprega, problem hemisferalnih raspodjela u procesiranju govora, problem razina (psiholoških i neuroloških) pri procesiranju govora, načine proizvodnje i načine percepcije govora u neuropsihološkim slojevima i, za ovu knjigu najvažnije, utjecaj i uvjetovanosti percepcije produkcijom i produkcije percepcijom. Psihofonetska i neurofonetska su istraživanja u središtu pozornosti svjetskih istraživanja, pa je Horgino produbljivanje tog područja akt ulaženja naših istraživača u njega i zadržavanje naše pozornosti na onom što u posljednjoj dekadi zaokuplja najveće istraživačke snage u svijetu. Istraživanje koje se ovdje iznosti u metodološkom je pogledu usporedivo s najboljima koja se drugdje u svijetu izvode, a rezultati dograđuju one spoznaje koje se polako stječu o tim tananim i nevidljivim unutarnjim procesima koji tvore govor. Iz brojnih mjernih podataka prikupljenih na velikom broju ispitanika, prikladnim instrumentarijem i prikladnim metodama obrade autor dolazi do novih čvrstih spoznaja, koja se odnose na problem veze percepcije i proizvodnje govora u cijelosti i u pojedinim sastavnicama.

U znanstvenim radovima objavljenima do prvoga izbora u zvanje redovitoga sveučilišnog profesora D. Horga istražuje unutar fonetske znanosti vrlo širok niz tema, kao što su sustav fonetskih pogrešaka između dvaju jezika, problem usvajanja stranih jezika, odnos znanja jezika i čitanja; proučava razvoj glasa u dječjoj dobi i razne vrste poremećenoga glasa, osobito glasa alaringealaca. Ipak, glavni mu je i trajni interes pokušaj dokučivanja neuralne podloge govora te psihičkih procesa koji se mogu predočiti kao zbivanja na raznim razinama upravljanja govorom. Značajka je svih prijašnjih i sadašnjih Horginih radova dobra teorijska utemeljenost teza sa širokom uvidom u predhodna istraživanja drugih autora u svijetu, dobro postavljen eksperiment, veliki uzorci i točnost mjerenja te korektne metode statističkih obrada podataka. Sve to i jesu osobine svjetskog znanstvenog standarda, ali nesumnjivo i Horgine, koje ga čine pripadnikom tog visokog zahtjevnog kruga znanstvenika.

Nakon izbora u zvanje redovitoga sveučilišnog profesora 1996. dr.sc. Damir Horga istražuje još intenzivnije te objavljuje još 27 znanstvenih radova, mahom u prestižnim publikacijama. Teme su mu raznolike, ali i dalje dominira zanimanje prema neuro-psihološkim modelima proizvodnje govora. Polazeći od činjenice da je mnoge psiho-neuralne procese moguće "snimati" kroz vrijeme procesiranja, mnoge eksperimente postavlja tako što minuciozno mjeri vremenske veličine u ostvarivanju govornih segmenata u raznim uvjetima. Tako primjerice u radu Utjecaj fiksnog zagriza na trajanje izgovora glasnika (1996) utvrđuje kako su suglasnički programi relativno stabilni glede suglasnika, ali da se u uvjetima takve nametnute smetnje događaju stanovite kompenzacijske preinake samoglasnika. Sličnu smetnju, ali u dva različita stupnja postavlja u eksperimentu 1998. i rezultate toga istraživanja objavljuje u radu pod nazivom Reorganizacija izgovora pri fiksnom zagrizu. Utvrđuje kako u odraslih postoji brza adaptacija na uvjete ometanja izgovora. To tumači u svjetlu teorije motoričkih ciljeva, što za govor znači postizanje zamišljenoga akustičkog oblika, pri čemu su motorički programi vrlo adaptabilni i hitro se preinačuju u izmijenjenim okolnostima. Ipak, utvrđuje, da su u slučaju velikih ometanja (u pokusu prisilno znatno spuštene donje čeljusti) kompenzacijski pokreti produljuju vrijeme ostvarenja glasnika uz zadržavanje gotovo sasvim ispravnoga akustičkog rezultata. To se vrijeme s privikavanjem na smetnju skraćuje. Kao prirodnu smetnju izgovoru uzima govor alaringealnih subjekata (u radu The speech timing strategies in alaryngeal subjects, 1996), i to onih koji govore trahoesophagealno i esophagealno, te jedne i druge uspoređuje s normalnim govorom. U tim vrlo otežanim uvjetima govorni se segmenti produljuju, ali mnogo više kod esophagealnog govora. Slično istražuje i u radu Vremenska organizacija segmentalne razine govora alaringealnih osoba: trajanje dvousnenih suglasnika (1996). Uspoređujući esophagealni govor s normalnim, utvrđuje kako nova senzomotorička organizacija produljuje izvedbu govornih segmenata, ali i da to vrijeme sa stupnjem uvježbanosti opada.

Uspoređujući izgovor zatvornih suglasnika u engleskom, hrvatskom i u međujeziku, tj. engleskom jeziku koji govore naši učenici i studenti, nalazi da nedovoljno uvježbani programi iz tuđeg jezika usporavaju govor, što se očituje i u produženim trajanjima okluzija u zatvornih suglasnika, koje su inače sličnoga trajanja u engleskom i u hrvatskom. Utvrđuje također da je VOT u međujeziku skraćen s obzirom na engleski, što se ispravno protumačilo kao slabo percipirana izgovorna međujezična razlika. Jezičnim kontrastiranjem se bavi i rad Relations between language proficiency and formant-defined vowel space (1999). Utvrđuje da u međujeziku postoji pogrešna interpretacija engleskih napetih i labavih samoglasnika, kojima je razlikovnost projicirana isključivo u vremensku kvantitetu, a vrlo slabo percipirana kao kvaliteta boje zvuka, koja je mjerena kroz F1 i F2.

Vrlo široko područje fonetike je područje govorne fluentnosti, koja kad se dobro interpretira, što D. Horga uvijek čini, također manifestacija neuro-psihičkih govornih procesa. Kao primjer tih istraživanja može se navesti rad Samoispravljanje u govornoj proizvodnji (1997). Promatrajući govorne pogreške, koje su inače najuočljiviji znak govorne nefluentnosti, potvrđuje tzv. RIM model (Repair Interval Model) Hirschberga, po kojemu se govor proizvodi nesavršen, ali ga se u feed backu popravlja. U radu Neki vremenski parametri govora u dnevnicima HTV-a (2000) raznim vrstama govornika mjeri TA (tempo artikulacije/ i TG (tempo govora). Utvrđuje kako spikeri najbržega govora, slijede reporteri, novinari i na kraju spontani govor neprofesionalaca. Uspoređujući sadašnje TV govornike s onima od prije desetak godina, nalazi da se rečenica u trajanju nije osjetno promijenila, što znači da smo u pogledu govornosti zadržali raskorak kakav smo i prije imali u odnosu na BBC i ARD. D. Horga je poduzeo i jedno opsežno istraživanje govora simultanih prevoditelja (1995), u govoru kojih se odražavaju vrlo složeni mentalni procesi, jer je taj govor u neprestanoj težnji da bude istodoban s izvornim govorom, što se ne može ostvariti budući da je potpuno razumijevanje izvora nemoguće bez odslušavanja dužih sintagmatskih struktura. To se onda očituje u predugim stankama "čekanja", ali se to vrijeme nadoknađuje brzim tempom govora nakon tih stanka, što uključuje i eliminaciju stanka oklijevanja i poštapalice koje dolaze od traženja misli i izraza u izvornom govoru. I ovim radom se autor, kao i u drugim, odriče impresionističkih i spekulativnih kvalifikacija, kakvih ima podosta i kad se sudi i o prevodilačkom govoru, a utječe se dopustivim zaključcima koje daju empirijska istraživanja.

Mnogobrojnim nastojanjima da se pronikne u crnu kutiju mozgovnih zbivanja iz izvanjskih ponašanja pridružio je i pokus s percepcijom riječi na temelju reduciranog vremenskog segmenta, a uz pomoć očekivanja. To je istraživanje objavljeno u znanstvenom članku Influence of morphology on phoneme identification in spoken Croatian (1999). U dobro izvedenom pokusu dobiven je podatak da je osnovni oblik (nominativ) u većem očekivanju, pa odatle i u boljem prepoznavanju uz istu količinu zvučnog signala nego što su kosi padeži, što je protumačeno tako da se pretpostavila paradigmatska hijerarhija u dostupnosti i u prisutnosti pojedinih padežnih oblika iste riječi u mentalnom prostoru.

III Zaključak

Iz nekoliko ovdje lapidarno opisanih istraživanja dade se, vjerujemo, naslutiti koliko je duboko Horga pronikao u bit govora. Dojam je da je stigao do samog do sada otkrivenoga dna, odakle kao da jasno vidi kako potpuno spoznavanje govora seže do bezdana. Svjestan je na koliko se sve strana otvaraju pitanja i kao da mu se žuri odgovoriti na što više postavljenih zagonetaka. Zato živi sa svojim istraživanjima potpuno - u isti mah grozničavo i staloženo, jer želi što više toga otkriti i biti što sigurniji da je to, što se pričinja da jest, i jest to. Fonetska znanost, naša i svjetska, mnogo je dobila i danomice dobiva od toga što Damir Horga u njoj tako predano i kreativno djeluje.

Treba reći da to što dr.sc. Damir Horga znanstveno istražuje, što ga kvalificira kao istaknutoga znanstvenika, nije jedino što on daje fonetici. Njegov nastavnički i organizacijski rad (v. prilog) na Odsjeku za fonetiku i na Edukacijsko-rehabilitacijskom fakultetu te na postdiplomskom studiju lingvistike (fonetike) kroz predavanja, kroz konsultacije, kroz mentorstva, kroz vođenja diplomskih radova, magisterija i doktorata, kroz rad u udrugama, kroz organiziranje skupova i sudjelovanje na njima, kroz uredništva i recenzije udvostručuje već i onako golem njegov prinos koji daje kroz istraživanja. Ta oba njegova radna učinka nitko ne spori ne samo zato što su nesporni, nego i zato što je njegov odnos sa ljudima - s kolegama, sa suradnicima i sa studentima uvijek takav da izaziva spontano odobravanje i prihvaćanje.

Iz svega što je ovdje vrlo kratko iznijeto o radu i djelovanju dr.sc. Damira Horge, redovitog profesora Filozofskoga fakulteta Sveučilišta u Zagrebu, kao i iz podataka koje prilažemo o njegovom golemom znanstvenom radu, o njegovoj prisutnosti u znanosti, u visokoškolskoj nastavi i u fonetskoj struci općenito, nameće nam da zdušno predlažemo da ga se ponovo izabere u zvanje redovitoga profesora, i to iz znanstvenog područja humanističkih znanosti, polje jezikoslovlje, grana fonetika na Katedri za teorijsku fonetiku u Odsjeku za fonetiku Filozofskoga fakulteta u Zagrebu.

Zagreb, 20. svibnja 2001.

Stručno povjerenstvo:

dr.sc. Ivo Škarić, red. profesor

dr.sc. Marija Pozojević-Trivanović, red. profesor

dr.sc. Branko Vuletić, red. profesor

Fakultetsko vijeće imenovalo nas je na sjednici od 21.3.2001. u komisiju za izbor u nastavno zvanje višeg lektora za znanstveno područje humanističkih znanosti, polje jezikoslovlje, grana germanistika u Odsjeku za germanistiku. Podnosimo ovaj

IZVJEŠTAJ

Na natječaj se javila Marija Lütze-Miculinić. Kandidatkinja je godine 1983. završila na Filozofskom fakultetu u Zagrebu studij francuskog i njemačkog, a godine 1993. postdiplomski studij književnosti. Od 1984. do 1993. radila je u stalnom radnom odnosu u “Centru za strane jezike”, Vodnikova 12, gdje je predavala njemački i francuski. Od godine 1993. radi kao lektor za njemački jezik na Odsjeku za germanistiku, od 1996. kao viši lektor.

Do izbora u zvanje višeg lektora objavila je magistarski rad “Bilder von einer langsamen Reise – Handkes Romane in der Postmoderne”, Sveučilište u Zagrebu, Odsjek za germanistiku, 1993., surađivala je na drugom svesku “Osmojezičnog enciklopedijskog rječnika” Leksikografskog zavoda i prevela 1400 leksičkih jedinica, a objavila je i više prijevoda s njemačkog na hrvatski i hrvatskog na njemački.

Od izbora u zvanje višeg lektora objavila je nastavne materijale na CD ROM Kurznachrichten – Landeskunde im Kontext, Das Bausteinsystem der deutschsprachigen Landeskunde, Bonn – Zagreb 2000 i članak Novinske vijesti u nastavi njemačkog jezika, Strani jezici XXIX, br. 3, Zagreb 2000. Pored toga objavila je u časopisu Zagreber Germanistische Beiträge broj 9, Zagreb 2000 recenziju pod naslovom “Die literarische Moderne im Donauraum”. Za časopise Književna smotra, Umjetnost riječi i Smotra/Rundschau prevela je šest članaka.

Kao nastavnik njemačkog jezika mr. Lütze-Miculinić vrlo je uspješna, a kao voditelj grupe lektora na Odsjeku za germanistiku dobro koordinira zajednički rad koji je osnovna pretpostavka za ujednačenu i uspješnu nastavu za sve godine studija.

Smatramo da mr. Marija Lütze-Miculinić ispunjava sve uvjete za ponovni izbor u zvanje višeg lektora i predlažemo da se u to zvanje izabere.

Zagreb, 2.5.2001.

dr. sc. Stanko Žepić, red. prof.

dr. sc. Zrinjka Glovacki-Bernardi, red. prof.

dr. sc. Mirko Gojmerac, izv. prof.

Odsjek za informacijske znanosti

FAKULTETSKOM VIJEĆU

Predmet: Izvještaj o izboru Tomislava Stňjanova u istraživačko zvanje mlađeg asistenta (bez javnog natječaja)

Izabrani u stručno povjerenstvo za izbor Tomislava Stňjanova u istraživačko zvanje mlađeg asistenta (bez javnog natječaja) na Odsjeku za informacijske znanosti podnosimo Fakultetskom vijeću sljedeći

Izvještaj

za Tomislava Stňjanova, znanstvenog novaka na projektu 130 015 ''Označivanje i prepoznavanje riječi hrvatskoga jezika''.

Tomislav Stňjanov je rođen 30. kolovoza 1973. u Zagrebu. Na Filozofskom fakultetu u Zagrebu je diplomirao jednopredmetnu kroatistiku (s temom iz povijesti jezika Faust Vrančić i prvi hrvatski rječnik).

Na osnovi rada Korpus priloga na –ice u hrvatskome jeziku dobio je rektorovu nagradu Sveučilišta u Zagrebu 1995/96. godine.

Nekoliko je godina sudjelovao na projektu ‘Stoljeća hrvatske književnosti’ Matice hrvatske u uredništvu prof. dr. sc. Josipa Vončine na obradi leksikografske građe stare edicije ‘Pet stoljeća hrvatske književnosti’, računalnom prijepisu, lekturi, prilagođavanju rječnikâ standardu nove edicije i na tekstolođko-informatičkoj analizi.

Od rujna 2000. zaposlen je kao znanstveni novak na Odsjeku za informacijske znanosti (Katedra za računarsku lingvistiku) na Filozofskom fakultetu u Zagrebu gdje radi na projektu br. 130015 kod prof. dr. sc. B. Tepeša ‘Označivanje i prepoznavanje riječi hrvatskoga jezika'.

Dosada je imao prigodu sudjelovati na međunarodnom kongresu ITI 2001 (23^rd International Conference on Information Technology Interfaces, Pula 19-22. 6. 2001.) s referatom ‘Database of Grammatical Sentences of Croatian Language’ koji je objavljen u zborniku kongresa. Poslijediplomski studij je upisao na kroatistici s područjem interesa iz sintakse hrvatskoga jezika (pitanje izraznih i tagmemskih struktura).

Radio je u Novom liberu na projektu ‘Enciklopedijskog rječnika hrvatskoga jezika’ (koji bi trebao izići sljedeće godine) kao redaktor, stručni suradnik za informatičko nazivlje, te na unosu građe iz elektronskog korpusa.

Mišljenja smo da Tomislav Stňjanov ispunjava uvjete za izbor u istraživačko zvanje mlađeg asistenta (bez javnog natječaja) na Odsjeku za informacijske znanosti, jer zadovoljava odredbama Zakona o visokim učilištima. Diplomirao je i upisao poslijediplomski studij, a ima i objavljene znanstvene radove.

Predlažemo stoga da Fakultetsko vijeće Filozofskog fakulteta u Zagrebu izabere znanstvenog novaka Tomislava Stňjanova u istraživačko zvanje mlađeg asistenta na Odsjeku za informacijske znanosti.

U Zagrebu, 29. lipnja 2001.

dr. sc. Božidar Tepeš

dr. sc. Zdravko Dovedan

dr. sc. Jadranka Lasić-Lazić

Odsjek za informacijske znanosti

FAKULTETSKOM VIJEĆU

Predmet: Izvještaj o izboru Martine Primorac u istraživačko zvanje mlađeg asistenta (bez javnog natječaja)

Izabrani u stručno povjerenstvo za izbor Martine Primorac u istraživačko zvanje mlađeg asistenta (bez javnog natječaja) na Odsjeku za informacijske znanosti podnosimo Fakultetskom vijeću sljedeći

Izvještaj

za Martinu Primorac, znanstvenu novakinju na projektu 130 015 ''Označivanje i prepoznavanje riječi hrvatskoga jezika''.

Martina Primorac rođena je 22. svibnja 1971. godine u Zagrebu, gdje je završila osnovnu i srednju školu, tadašnji MIOC, danas XV. gimnaziju. Nakon mature upisala studij matematike na Prirodoslovno-matematičkom fakultetu Sveučilišta u Zagrebu. Diplomirala 1996. godine. Iste je godine počela raditi na Filozofskom fakultetu Sveučilišta u Zagrebu kao znanstveni novak na projektu ''Označivanje i prepoznavanje riječi hrvatskoga jezika'' kod prof. dr. sc. Božidara Tepeša. Upisala je poslijediplomski studij na Odsjeku informacijskih znanosti Filozofskog fakulteta u Zagrebu 1997. godine, gdje je položila ispite: Teorija znanosti, Epistemologija informacijskih znanosti, Obrada prirodnog jezika s obradom teksta te Muzeologija izvan muzeja, te radi na magisteriju pod naslovom ''Bezokolinski jezik i X' strukturni opis''. Na istom odsjeku držala je vježbe iz kolegija Matematika i statistika. Godine 1997. sudjelovala je na International Conference on Information Technology Interfaces gdje je imala referat koji je kasnije objavljen u zborniku, te je objavila rad u Journal of Computing and Information Technology.

Od 4. siječnja 2000. do 16. svibnja 2001. godine bila je na dopustu zbog rođenja djeteta.

Mišljenja smo da Martina Primorac ispunjava uvjete za izbor u istraživačko zvanje mlađeg asistenta (bez javnog natječaja) na Odsjeku za informacijske znanosti, jer zadovoljava odredbama Zakona o visokim učilištima. Diplomirala je i upisala poslijediplomski studij, a ima i objavljene znanstvene radove.

Predlažemo stoga da Fakultetsko vijeće Filozofskog fakulteta u Zagrebu izabere znanstvenu novakinju Martinu Primorac u istraživačko zvanje mlađeg asistenta na Odsjeku za informacijske znanosti.

U Zagrebu, 29. lipnja 2001.

Povjerenstvo

dr. sc. Božidar Tepeš

dr. sc. Jadranka Lasić-Lazić

dr. sc. Vladimir Mateljan

Odsjek za informacijske znanosti

FAKULTETSKOM VIJEĆU

Predmet: Izvještaj o izboru Mihaele Banek u istraživačko zvanje mlađeg asistenta (bez javnog natječaja)

Izabrani u stručno povjerenstvo za izbor Mihaele Banek u istraživačko zvanje mlađeg asistenta (bez javnog natječaja) u Odsjeku za informacijske znanosti podnosimo Fakultetskom vijeću sljedeći

I Z V J E Š T A J

Mihaela Banek, znanstvena je novakinja na projektu 130 762 "Informacijske potrebe korisnika za izobrazbu".

Mihaela Banek rođena je 10. 09. 1976. u Zagrebu gdje je završila osnovu školu i gimnaziju 1995. godine. Na Filozofskom fakultetu u Zagrebu studirala je informatologiju i češki jezik i književnost što je i diplomirala 11. srpnja 2000. Poslijediplomski studij informacijskih znanosti upisala je 2001. Govori češki, njemački i engleski jezik.

Sudjelovala je na seminarima "Inrenational BOBCATSSS Symposium" 1999. i 2000. s radovima koji su tiskani u Zborniku. Sudjelovala je i vodila radionicu na Proljetnoj školi školskih knjižničara 2000. i 2001.

Mišljenja smo da Mihaela Banek ispunjava uvjete za izbor u istraživačko zvanje mlađeg asistenta u Odsjeku za informacijske znanosti jer zadovoljava odredbama Zakona o visokim učilištima. Diplomirala je studijsku grupu i upisala poslijediplomski studij, a također je objavila u vrijeme studiranja i nakon diplomiranja nekoliko stručnih radova.

Predlažemo stoga da Fakultetsko vijeće Filozofskog fakulteta u Zagrebu izabere Mihaelu Banek, znanstvenu novakinju u istraživačko zvanje mlađeg asistenta u Odsjeku za informacijske znanosti.

Povjerenstvo

dr.sc. Jadranka Lasić-Lazić

dr.sc. Slavko Tkalac

dr.sc. Zdravko Dovedan

Izvještaj stručnog povjerenstva za ocjenu rezultata Zagreb, 1. ožujka 2001.

natječaja za izbor u znanstveno-nastavno zvanje

docenta, izvanrednog profesora ili redovitog profesora

za znanstveno područje humanističkih znanosti,

polje jezikoslovlje, na Katedri za španjolski jezik,

u Odsjeku za romanistiku i prijedlog da se za

redovitog profesora izabere dr. Karlo Budor.

Veza: Kadrovska služba, broj: 01-509-1/2000.

od 27. rujna 2000.

FAKULTETSKOMU VIJEĆU

FILOZOFSKOGA FAKULTETA

Sveučilišta u Zagrebu

U svojoj sjednici 13. srpnja 2000. Fakultetsko vijeće imenovalo nas je u stručno povjerenstvo za ocjenu rezultata natječaja za izbor u znanstveno-nastavno zvanje docenta, izvanrednog profesora ili redovitog profesora za znanstveno područje humanističkih znanosti, polje jezikoslovlje, na Katedri za španjolski jezik, u Odsjeku za romanske jezike i književnosti. Na natječaj objavljen u Vjesniku 8. rujna 2000. prijavio se jedan kadidat, i to dr. Karlo Budor, dosadašnji izvanredni profesor na Katedri za španjolski jezik. Na temelju dokumenata što ih je kandidat priložio molbi, kao i na temelju osobnoga poznavanja kandidatova rada, podnosimo Fakultetskomu vijeću ovaj

IZVJEŠTAJ I PRIJEDLOG

Kandidat dr. Karlo Budor rodio se 24. ožujka 1941. u Zagrebu gdje je završio osnovnu školu i gimnaziju. Nakon mature god. 1959. upisao se na Filozofskom fakultetu Sveučilišta u Zagrebu na studij francuskoga jezika i književnosti (A predmet) i engleskog jezika (B predmet). Pohađao je i nastavu organiziranu za jednopredmetni studij romanistike. Tijekom studija isticao se svojim znanjem i zalaganjem među studentima francuskoga jezika, ispite je polagao redovito i s visokim prosjekom ocjena, a podjednako se zanimao i za lingvistiku i za književnost. Školsku godinu 1962/63. proveo je na studiju na Sveučilištu u Strasbourgu kao stipendist tamošnjega sveučilišta. Ondje se usavršavao ponajprije u francuskom jeziku i lingvistici, ali je to vrijeme – pošto je već ranije iz vlastitih pobuda intenzivno učio španjolski – ujedno upotrijebio i za studij španjolskog jezika, pod vodstvom hispanista i semantičara strukturalista prof. Bernarda Pottiera. Romanistiku je pohađao kod prof. Georgesa Strake. Vrativši se u Zagreb Budor je diplomirao u redovitom roku god. 1963., a za uspjehe što ih je postigao u studiju primio je pohvalu i nagradu Rektorata Sveučilišta u Zagrebu.

Nakon završetka studija i odsluženja vojnoga roka kandidat se bavio prevoditeljskim radom, uglavnom za izdavačke kuće NZMH i Naprijed, koje su mu objavile desetak knjiga što ih je preveo s francuskoga i engleskoga. Istodobno je radio honorarno i kao nastavnik (u društvu Jugoslavija-Francuska i dr.). Šk. g. 1966/67. i 1967/68. pohađao je nastavu III. stupnja lingvistike (postdiplomski studij) na Filozofskom fakultetu u Zagrebu i pod vodstvom prof. dr. Vojmira Vinje izradio magistarski rad Semantičke modifikacije španjolskog elementa u suvremenom francuskom vokabularu; obranivši magistarski rad 1968. stekao je naslov magistra lingvistike s osobitim obzirom na romanistiku. Od srpnja 1969. do srpnja 1970. boravio je u Španjolskoj (Málaga, Madrid); najprije je u Málagi (srpanj-kolovoz 1969) pohađao i položio Curso Superior de Filología Espańola namijenjen inozemnim hispanistima (ponajprije doktorandima), a na njemu su redovito predavali najpoznatiji hispanisti iz Španjolske i inozemstva; nakon toga je u Instituto de Cultura Hispánica (u odjelu Oficina Internacional de Información y Observación del Espańol - OFINES) pohađao i završio Escuela de Investigación Lingüística (uz obranu rada Eslavismos en los repertorios lexicográficos espańoles, 95 tipkanih stranica).

U listopadu 1970. mr. Karlo Budor izabran je za asistenta za španjolski jezik u Odsjeku za romanistiku Filozofskoga fakulteta u Zagrebu; u to je zvanje ponovno izabran u prosincu 1973., a odlukom Republičkog savjeta za naučni rad od 14. veljače 1978. priznat mu je status znanstvenog asistenta. Po dolasku na Katedru za španjolski jezik i književnost Budor je predavao kolegije: Španjolska normativna gramatika, Pregled španjolske i hispanoameričke književnosti, Tumačenje španjolskih srednjovjekovnnih i klasičnih španjolskih tekstova, Španjolska semantika i leksikologija, Suvremena španjolska sintaksa i dr. Sudjelovao je u nastavi postdiplomskih studija kako lingvistike tako i književnosti. Radom u nastavi i izvan nje Karlo Budor mnogo je pridonio da se studij španjolskoga jezika, na tek osnovanoj katedri koja je oskudijevala i kadrovima i nastavnim sredstvima, može odvijati bez većih poteškoća; niz godina radio je (bez naknade) po satnici koja je veća od norme. Gotovo od samog početka Budor je obavljao dužnost šefa Katedre za španjolski jezik i književnost, a kada je g. 2000. podijeljena na dvije, on je ostao predstojnik Katedre za španjolski jezik.

Pošto je prijavio doktorat, više godina pomno je istraživao igre riječima u Quevedovu djelu i u srpnju g. 1986. obranio doktorsku disertaciju pod naslovom Fundamentos semánticos de los juegos de palabras en la poesía de Quevedo i stekao naslov doktora znanosti. Nakon doktorata, u svibnju 1987. izabran je za docenta na Katedri za španjolski jezik i književnost, a na temelju pozitivne ocjene njegova odgojno-obrazovnoga rada (god. 1991) ponovno je 1992. izabran u to zvanje. Na temelju mišljenja Matične komisije s kraja 1993. izabran je 17.I.1994. u znanstveno- istraživački stupanj višega znanstvenog suradnika za područje filologije, a 15. srpnja 1995. u zvanje izvanrednoga profesora.

Dr. Karlo Budor sudjelovao je u više lingvističkih projekata (kao voditelj i kao istraživač) u organizaciji OFINES, P.A.C.E.F.I., Asociación Europea de Profesores de Espańol (AEPE), kao i hrvatskoga projekta Kontrastivna analiza hrvatskoga i europskih jezika. Kao sudionik i vanjski član sudjelovao je u pripremi i u radu nekoliko međunarodnih skupova što ih je organizirao CSIC iz Madrida. Nekoliko je puta kraće vrijeme boravio u Madridu i u Parizu radi istraživanja u knjižnicama i arhivima. Član je (i suosnivač) Asociación Internacional de Profesores de Espańol (AIPE, ranije AEPE), član Društva hrvatskih književnih prevoditelja. Dvadesetak je godina član redakcije i od 1995. glavni urednik fakultetskoga znanstvenog časopisa Studia Romanica et Anglica Zagrabiensia (SRAZ). U više navrata održao je cikluse predavanja u Madridu – na OFINES (1974, 1975, 1976) i na Univesidad Complutense (Slavistički odjel, 1995).

U svojim istraživanjima dr. Karlo Budor većinu radova posvetio je ili čisto hispanističkim temama (španjolska sintaksa, leksikologija i semantika; starija i klasična španjolska književnost, osobito Quevedo, Cervantes, Lope de Vega) ili pak povijesnim, jezičnim (španjolsko-hrvatska kontrastivna analiza), kulturnim i književnim španjolsko-hrvatskim vezama. I nakon dolaska na fakultet bavi se književnim prevođenjem. U nastavi je do 1981. pokrivao sveukupnu nastavu španjolske i hispanoameričke književnosti, a nakon toga – uz lingvističke kolegije – održava nastavu iz španjolske književnosti srednjega vijeka te XVI. i XVII. stoljeća. Bio je mentor većemu broju studenata za izradbu diplomskoga rada, a mentor je nekolicini studenata postdiplomskoga studija lingvistike. U više navrata bio je biran u Znanstveno-nastavno vijeće fakulteta, ranije u Savjet fakulteta, u tri mandata bio je zamjenik pročelnika odsjeka (1981-1983. i 1987-1991), u dva mandata pročelnik Odsjeka za romanistiku; u početku je bio vršitelj dužnosti a onda šef Katedre za španjolski jezik i književnost, a u srpnju 2000. izabran je za predstojnika Katedre za španjolski jezik.

Do izbora u stupanj znanstvenoga suradnika (17.I.1994) i zvanje izvanrednog profesora (5.VII.1995) Karlo Budor – dakako, pored magisterija, monografskoga rada za OFINES i doktorske disertacije – objavio je dvadeset znanstvenih radova, jednu knjigu te dvanaest stručnih radova (prikaza, recenzija, predgovora). Većina Budorovih znanstvenih radova posvećena je čisto hispanističkim pitanjima ili pak španjolsko-hrvatskim jezičnim, književnim i kulturnim vezama i podudarnostima. Ti se radovi odlikuju pomnim postavljanjem problema, bogatom građom i dokumentacijom, smislom za teoretsko osvjetljavanje konkretnih činjenica te darom za sintetičko proučavanje pojava. Sve te značajke došle su do punog izražaja već u radovima koji su prethodili doktoratu. Ostavljajući ovdje po strani glavninu radova koje je kandidat objavio prije izbora u zvanje docenta 1987 (oni su dijelom uvršteni u knjigu), zadržat ćemo se ponajprije na radovima što ih je objavio nakon izbora za docenta.

RADOVI DO IZBORA ZA IZVANREDNOG PROFESORA

KNJIGA

Kandidatova knjiga Entre Espańa y Croacia – Disquisiciones filológicas (Između Španjolske i Hrvatske – Filološke rasprave) okuplja dio već ranije objavljenih, ali sada dotjeranih i ažuriranih radova, a neki se radovi u knjizi objavljuju prvi put. Po sadržaju knjiga obuhvaća dva dijela: Primera parte. Espigueos léxicos (I. dio. Leksički pabirci) i Segunda parte. Las armas y las letras (II. dio. Oružje i književnost). Prvi dio, posvećen jezičnim temama, obuhvaća šest studija (Eslavismos en espańol – Slavizmi u španjolskom, Historia verdadera y apologética del latín medioeval S(C )LAVUS y su suerte en el espańol – Istinska i apologetska povijest srednjovjekovnoga latinskog S(C)LAVUS i njegova sudbina u španjolskom, Étnicos o gentilicios mediterráneos – los turcos y los catalanes en Dalmacia – Mediteranski etnici ili nazivi naroda – Turci i Katalonci u Dalmaciji, Reflejos de Espańa y espańol, -a en el croata y/o serbio – Refleksi naziva Espańa i espańol, -a u hrvatskom i/ili srpskom, Expresión španska sela (pueblos espańoles) – apuntes marginales sobre la ignorancia – Izraz španska sela – rubne bilješke o neznanju, Uscoque: historia de un préstamo eslavo – Uscoque: povijest jedne slavenske posuđenice). U tim se radovima analiziraju jezične (kao i kulturne) veze koje su postojale između hrvatskoga i španjolskoga kao i drugih slavenskih jezika, na leksičkom planu, i to obosmjerno: hrvatski i slavenski elementi u španjolskom i španjolski elementi u hrvatskom. Kako je između hrvatske i Španjolske izravnih veza bilo razmjerno malo, a one su se najčešće odvijale preko zapadnoeuropskih posrednika (njemačkog, talijanskog, francuskog), pojedini su leksički elementi prešli dug put i pretrpjeli mnogobrojne promjene, pa se u Budorovim analizama taj put i uzastopne mijene pomno nastoje rekonstruirati. Oslanjajući se na suvremenu leksikološku metodologiju, iz zapisa ili iz usporedbi kandidat uspijeva rekonstruirati ukupan put i sve relevantne čimbenike koji su utjecali na semantičke i oblične promjene u riječima. U tom su smislu vrlo instruktivne povijesno-poredbene raščlambe izraza ‘španska sela’, ‘Turci-Katalani’ u pučkim pjesmama u Dalmaciji, analiza naziva izvedenih od imena Espańa i espańol,-a itd. To uspjelije što su tragovi fluidniji, kandidat je uspio sastaviti uvjerljivu povijest hrvatsko-španjolskih leksičkih dodira u stvarnome povijesnom okružju.

Drugi dio knjige posvećen je književnim i kulturnim vezama između Hrvatske i Španjolske, uglavnom od renesanse naovamo. Velika je kandidatova zasluga što danas znamo da su te veze bile brojnije i dublje nego li se to do sada općenito mislilo. Osam studija iz ovoga drugoga dijela knjige nastoje rekonstruirati one veze između Španjolske i Hrvatske (posebno između španjolske i hrvatske književnosti) kojima su se fragmentarno tragovi sačuvali u ponekim tekstovima (Fray Luis de Granada, traductor de Marko Marulić - Fra Luis iz Granade, prevoditelj Marka Marulića, La gesta de Hercegnovi y sus ecos poéticos – Hercegnovska bitka i njezini pjesnički odjeci, Ludovico Pascual traducido por Fernando de Herrera – Ljudevit Paskvalić u prijevodu Fernanda de Herrere, Curioso paralelismo en Lope de Vega y en Ivan Gundulić – Neobični paralelizam kod Lopea de Vege i kod Ivana Gundulića, La Dalmacia y los Balcanes en los Comentarios de don Diego Duque de Estrada – Dalmacija i Balkan u Komentarima don Diega Duquea de Estrade, Quevedo y su Orfeo en versiones latina y croata del siglo XVIII – Quevedo i njegov Orfej u latinskom i hrvatskom prijevodu iz XVIII st., Quevedo, lector de Marko Marulić – Quevedo, čitatelj Marka Marulića, Sobre la recepción de Marko Marulić en Espańa – O recepciji Marka Marulića u Španjolskoj). Iako nema prostora da ovdje ulazimo u podrobnu raščlambu svake pojedine od ovih studija – koje su prvi put na svijetlo dana iznijele niz važnih kulturno-povijesnih činjenica – ipak ćemo istaknuti u prvome redu to da je svaka od njih temeljito dokumentirana, tako da se svaki zaključak izvodi i temelji na pouzdanoj argumentaciji. Ova knjiga, objavljena u povodu održavanja Svjetskoga kongresa PEN-a u Hrvatskoj, na prvorazredan način povezuje sa svijetom hrvatsku književnost, i kulturu općenito, a sadržavala je ukupne kandidatove rezultate rada na tom području, svjedočeći o njegovoj ustrajnosti i metodološkoj dosljednosti na jednome tada jedva načetom tematskom polju.

STUDIJE I ČLANCI

U pojedinačnim studijama i člancima što ih je dr. Karlo Budor objavio nakon izbora za docenta (1983) bavio se ponajprije trima područjim: 1) španjolsko-hrvatskim kulturnim (ponajprije književnim) i jezičnim vezama; 2) španjolskom semantikom i leksikologijom; 3) klasičnom španjolskom književnošću baroknoga razdoblja i, posebno, ulogom igre riječima u njoj. Ako je u prvoj temi gotovo pionir, na polju treće Budor je sebi osigurao priznato mjesto među hispanistima.

Već ranije kandidat se bavio usporednom analizom tematike kod Cervantesa i Cira Alegrie (SRAZ, br. 41-42) te semantičkom (i semiološkom) raščlambom humorističkoga prikazivanja i igre riječima (SRAZ, br. XXIII) u španjolskoj književnosti, pa su te studije postale nekom vrstom metodološke pripreme za opsežnu studiju Igra riječima u svjetlu barokne španjolske preceptive (u zborniku “Književni barok”, 1988, str. 157-176). Studija se temelji na iscrpnome teoretskom pristupu u kojem su, na temelju suvremenoga stanja u stručnoj literaturi, strogo i precizno definirani osnovni pojmovi i termini kojima će se autor u daljnjem tekstu služiti. Nakon toga uvodnog dijela slijedi sustavna analiza španjolskih teoretskih tekstova XVII. stoljeća o igri riječima (prije svega od Baltasara Graciána) podvrgnuta kriterijima moderne znanosti o književnosti i lingvistike, da bi autor zatim izlučio specifičnosti španjolske klasične književnosti u pogledu uporabe igre riječima u umjetničkim književnim tekstovima u usporedbi s ostalim europskim književnostima.

Istomu tematskomu krugu pripada i obuhvatna studija Aproximación lingüística a los juegos de palabras (Lingvistički pristup igri riječima, SRAZ, XXXIII, str. 3-29). Kandidat u njoj cijeli problem igre riječima i igranja riječima nastoji promatrati i analizirati prvenstveno na lingvističkoj teoretskoj razini, pa radi toga sustavno kritički raščlanjuje pojedine pristupe tomu pitanju (komunikacijska anomalija, dvosmislenost ili višeznačnost na semantičkoj razini, vrsta ludičke manipulacije jezikom itd.). Autor vrlo solidno argumentira tvrdnju da je igra riječima prvenstveno jezična, tj. lingvistička pojava koja se temelji na semantičkoj interferenciji na razini jezičnih znakova. Na taj način dolazi do semantičke definicije igre riječima, a na temelju formalnih operacija koje se očituju na planu jezičnoga izraza predlaže funkcionalnu i solidno argumentiranu klasifikaciju igara riječima. U posljednjem dijelu studije svoju klasifikaciju kandidat primjenjuje na primjerima uzetima iz pjesničkoga djela baroknoga španjolskog pjesnika Francisca de Queveda.

U studiji Španjolski pisac i pustolov Diego Duque de Estrada u našim krajevima (Forum, 1989/3-4, str. 411-423) kandidat je na temelju do sada slabo poznatih (i općenito teško dostupnih) podataka iz objavljenih vrela i arhivske građe rekonstruirao put španjolskoga pisca, pustolova i ratnika Diega Duque de Estrade y Leive (1589-1649) kroz Dalmaciju, Bosnu i Panoniju. Na temelju podrobne raščlambe Estradina autobiografskog ili fikcijskog zapisa pisanoga u prvome licu jednine te nakon usporedbe s drugim izvorima, kandidat pokušava rasvijetliti dio životopisa toga zagonetnog Španjolca čija spisateljska vjerodostojnost još uvijek španjolskoj književnoj kritici nameće niz teško rješivih problema. Budor ipak uspijeva našoj historiografiji pružiti niz vrijednih svjedočanstava o hrvatskim zemljama (osobito o Dubrovniku) u prvoj polovici XVII. stoljeća

U radu Sobre el plurilingüismo poético: ejemplos de Góngora y Lope de Vega (O pjesničkoj višejezičnosti: primjeri Góngore i Lope de Vege, SRAZ, 1989/XXXIV, str. 113-127) dr. Budor bavi se inače prilično zanemarenom temom višejezičnih pjesmotvora u španjolskoj književnosti XVII. stoljeća, osobito kod Góngore i Lope de Vege. U nekim Góngorinim pjesmama izmjenjuju se stihovi na španjolskom, latinskom, talijanskom i portugalskom, a slično je i kod Lope de Vege. Polazeći i ovdje od pretpostavke da je poliglotska pjesma vrsta književne igre, pa i oblik igre riječima, kandidat analizira njihov nastanak te ih objašnjava u širem kulturno-povijesnom europskom kontekstu, kao i unutar specifične estetike španjolskoga književnog baroka.

Vrijedan prinos proučavanju hrvatsko-španjolskih književnih veza predstavlja kraća studija O španjolskim izdanjima Marka Marulića (Mogućnosti, 1991/XXXVIII, br. 11-12, str. 1015-1022 i Colloquia Maruliana I, 1991, str. 87-94). Kandidat u tom radu otkriva i svraća pozornost na to da jedini do sada poznati primjerak španjolskoga prijevoda nekog Marulićeva djela (Madrid, 1665) sadrži, pored Evanđelistara, i prijevod Parabola. Osim toga, preliminarni listovi iste knjige pružaju i neke zanimljive podatke o recepciji i popularnosti Marulićevih djela u Španjolskoj, a osonito Institucije. To se posebno odnosi na eventualnu mogućnost identificiranja navodno postojećega prijevoda Institucije na španjolski kao i na moguće uzroke i posljedice stavljanja toga djela na španjolski inkvizicijski indeks zabranjenih knjiga (Madrid, 1612).

Kandidatov rad La lingüística y el juego: sobre la función lúdica del lenguaje (SRAZ, XXXVI-XXXVII, str. 47-61) bavi se načelnim odnosom između lingvistike i igre. Polazeći od toga da su aspekti jezične djelatnosti u vezi s igrom, kao jednim od oblika ljudskoga ponašanja, mnogobrojni, kandidat razmatra mogućnost postuliranja ludičke funkcije jezika. Pored primarne komunikacijske i izražajne funkcije jezika, definirane na temelju objektivnih lingvističkih kriterija, kandidat argumentirano podupire zahtjev za izdvajanjem zasebne ludičke funkcije jezika. Takvu funkciju, koja u normalnim uvjetima jezičnoga komuniciranja nije ni bitna ni središnja, kandidat karakterizira kao specifičnu, sporednu, izvedenu, dodatnu, neobaveznu, povremenu i marginalnu uporabu, odnosno manipulaciju jezikom. Svoj teorijski pristup toj lingvističkoj tematici Budor temelji na ozbiljnoj analizi postojeće relevantne literature te na vlastitim rezultatima u proučavanju problema uporabe jezika u ludičke svrhe.

U radu Marulova Carmen de doctrina u španjolskom prijevodu (Colloquia Maruliana II, str. 68-72) autor izlaže kako je ušao u trag španjolskomu prijevodu čuvene Marulićeve religioznodidaktičke latinske pjesme koju je u prozi preveo dominikanski mistik Luis de Granada (1504-1588), jedan od najznamenitijih onodobnih crkvenih autora. Luis de Granada objavio je taj prijevod u sklopu vlastita djela “Memorial de la vida cristiana”, koje je već za autorova života doživjelo više od pedeset izdanja, a bilo je prevođeno i na sve značajnije europske jezike. Prevoditelj je time indirektno pridonio populariziranju Marulićeva spjeva.

U razdoblju do 1993. kandidat je s izlaganjima sudjelovao na šest znanstvenih skupova, od toga na tri u Španjolskoj (jednome u Málagi, 1973, jednome u Madridu, 1973. i jednome u Cáceresu, 1987) a na jednome u Austriji (Graz, 1993), te na dva u Hrvatskoj (Zagreb 1987., Split, 19991). U istome je razdoblju objavio jedanaest stručnih radova (uglavnom recenzija i prikaza), gotovo isključivo na hispanističke teme. Treba istaknuti da je sve to vrijeme dr. Budor vrlo živo sudjelovao u različitim upravnimi stručnim tijelima i odsjeka i fakulteta, obavljajući dužnosti pročelnika i zamjenika pročelnika, člana fakultetskog vijeća i savjeta te različitih komisija. Na svim tim dužnostima i poslovima Budor se potvrdio kao savjestan organizator i suradnik, kao poznavatelj propisa i normi. U razdoblju kada je Katedra za hispanistiku tek počinjala raditi po programu za puni studij španjolskoga jezika i književnosti, dr. Budor dao je značajan prinos tomu da se prebrode sve kadrovske i druge poteškoće, jer je požrtvovno, bez naknade, godinama održavao nastavu i po nekoliko sati više od svoje nastavne obveze samo da bi se studentima osigurali potrebni kolegiji. Treba tomu dodati da je u radu sa studentima umio uspostaviti odnos postojane i prisne suradnje.

RADOVI OBJAVLJENI NAKON IZBORA U ZVANJE IZVANREDNOG PROFESORA (nakon 1993.)

ZNANSTVENI RADOVI

Nakon izbora u zvanje izvanrednoga profesora (nakon 1994) prof. dr. Karlo Budor objavio je dvanaest znanstvenih radova nastavljajući manje ili više istraživanja na onim područjima i velikim temama kojima se bavio i ranije. Tako se njegovi znanstveni radovi u tome razdoblju bave: 1) španjolsko-hrvatskim jezičnim vezama, uključujući pritom i španjolsko-hrvatsku poredbu (kontrastiranje), 2) odjecima o događajima iz naših krajeva u španjolskim pisanim i književnim tekstovima, 3) opisom jezičnih pojava u španjolskom, i 4) pitanjima igre riječima na teoretskoj razini. Radeći godinama sustavno i usporedno na nekoliko velikih tema, kandidat je u nizu članaka pojedina pitanja (npr. igra riječima) osvijetlio gotovo monografski, pa se pojedini njegovi objavljeni radovi doimaju doista kao poglavlja pomno planirane monografije, a takvih bi se monografija iz njegovih radova moglo izlučiti barem tri.

Prvi je u tome nizu od dvanaest znanstvenih radova studija Udvostručena množina i patvorena jednina: pleonastički imenički sufiks –os(i) u nekim hrvatskim posuđenicama (Suvremena lingvistika, god. 19/1993, sv. 1-2, br. 35-36, str. 41-47) koja se bavi analizom jednoga osobitog tipa tvorbe množine (i onda, naknadno, jednine) kod imenica koje su posuđene iz španjolskoga, odnosno pitanjem gramatičke prilagodbe posuđenica iz španjolskoga i funkcioniranjem izraza španjolskoga pluralnoga morfema u hrvatskom. Karakteristični španjolski dočetak za množinu muškoga roda –os (mutatis mutandis isto vrijedi i za dočetak za množinu ženskoga roda –as) preuzet je pri posuđivanju u hrvatski, ali bez pluralnoga značenja, pa se mnoge takve “posuđenice” u hrvatskome u jednini ponavljaju s dočetkom –os na koji se zatim u množini dodaje hrvatski nastavak za množinu –i. Tako npr. prema španjolskome sg. amig-o, desperad-o, pl. amig-o-s, desperad-o-s imamo u hrvatskome sg. amigos, desperados, pl. amigos-i, desperados-i, nasuprot očekivanim i vjerojatnim oblicima hrv. pl. amig-i/amiz-i, desperad-i. Proučivši vrlo temeljito izvore (gramatike, rječnike i monografije) u vezi s tim problemom, kandidat je dao gotovo iscrpan popis jedinica koje pripadaju tomu tipu, ili za koje se očekuje da bi tomu tipu pripadale. Dakako da se nije pri analizi zadržao samo na morfološkoj i morfonološkoj razini istraživanja, nego je od samoga početka uočio da unutar skupine španjolskih (izravnih ili neizravnih) posuđenica u hrvatskom na –o postoje najmanje dvije podskupine: jedna u kojoj se dotične imenice u hrvatskom ponašaju kao posuđenice na –o iz bilo kojega drugoga jezika ili pak kao hrvatske imenice na –o (sombrero - sombreri) i druga u kojoj španjolskomu obliku za jedninu na –o odgovara u hrvatskom oblik na –os s množinom na –osi (pesos – pesosi, Indios - Indiosi); neka druga postojeća rješenja (npr. srednji rod u pluralu na –a) manje su česta, ali zato postoje slučajevi u kojima se imenice i iz drugih jezika, ako su na –o, tretiraju kao da su španjolske (fotos - fotosi). Načevši zapravo naoko minoran problem kandidat je ovom studijom vrlo zorno pokazao kako jezik uvijek, pa i pri posuđivanju, reagira kao sustav, a posuđeni strani morfem može poslužiti za saniranje nekih neriješenih poteškoća u jeziku u koji se posuđuje. U daljnjoj se raščlambi pokazuje kako odgovarajuće rješenje tih (nerijetko neadaptiranih) posuđenica ovisi o stilskoj razini teksta u kojem dolaze; nije nevažno utvrditi što je prema tipu desperado – desperadosi napravljen niz tvorbi koje, leksički, nemaju nikakve veze sa španjolskim (bosančero - bosančerosi), upravo s jasnom stilističkom nakanom. Za ovaj rad karakteristično je jasno postavljanje problema, iscrpni popis primjera iz mnogih izvora, pouzdana metodologija analize i otvaranje perspektive za daljnje istraživanje.

Jednako je zanimljiva i originalna Budorova studija Biblija u Španjolskoj (Književna smotra, XXVI/1994, br. 92-94, str. 18-27), koju je priredio za poseban tematski broj “Suvremene lingvistike” posvećen lingvističkim i filološkim problemima istraživanja Biblije i njezine uloge u kulturi pojedinih europskih naroda. Na temelju vrlo opsežnoga izbora relevantne literature (hispanske i opće) kandidat daje panoramski pregled prijevoda biblijskih tekstova i bavljenja Biblijom u Španjolskoj, praktički od rimskoga doba (posredno), i osobito od srednjega vijeka, pa do naših dana, nastojeći izdvojiti glavne povijesne etape u pristupu toj problematici. S punim pravom kandidat ističe značenje dugotrajne prisutnosti židovskih zajednica na iberoromanskom tlu i mnogobrojne oblike židovsko-kršćanske suradnje na biblijskim pitanjima u srednjovjekovnoj Španjolskoj. Čini se da su već od rimskoga doba Židovi biblijske tekstove prevodili na latinski za potrebe vjeronaučnoga rada, a na tim su se nesačuvanim tekstovima poslije temeljili srednjovjekovni židovski prijevodi Biblije na pojedine (židovsko)romanske jezike (prvotne “biblias romanzadas”), a njima su se nerijetko služili i kršćani. Da je židovsko-kršćanska suradnja bila česta, svjedoči i niz drugih prijevoda koje su zajedno napravili kršćanski i židovski učeni ljudi (znamenita Prevoditeljska škola iz Toleda), kao i to da su među znamenitim proučavateljima biblijskih tekstova bili nerijetko pokršteni Židovi ili pak kršćani koji su bili temeljito školovani od rabina. U XV. st. pojavljuju se prve tiskane Biblije na španjolskom, a zbog naravi pristupa biblijskom tekstu one će odigrati važnu ulogu u oblikovanju španjolskoga (pret)klasičnoga jezika. Značajnu ulogu u znanstvenom svijetu odigrala su mnogojezična španjolska izdanja Biblije (hebrejski, aramejski, grčki, latinski itd.) iz humanističkoga XVI. stoljeća, vjerojatno i kao kompenzacija zbog zabrane izdavanja Biblije na pučkome jeziku za katolike, među tim se izdanjima ističe Biblia Poliglota Complutense iz 1502. na kojoj je radio i “otac španjolske gramatike i leksikografije” Antonio Elio de Nebrija (ili Lebrixa), inače vrstan semitist, grecist i latinist. Prvi prijevodi na pučki jezik izašli su u inozemstvu, među protjeranim Sefardima ili pak na poticaj protestanata. Tim su se prijevodima u XVIII. st. nerijetko služili i “katolički” prevoditelji. Kako god bilo, povijest Biblije u Španjolskoj vrlo je instruktivna osobito u filološkom i lingvističkom pogledu, pa su pojedini prijevodi tih tekstova obilježili ili oblikovanje jezične norme ili pak pristup proučavanju starih tekstova općenito: i u Španjolskoj je moderna filologija izrasla dijelom iz različitih oblika bavljenja Biblijom.

Značajan je kandidatov prinos našoj povijesti na temelju proučavanja španjolskih izvora njegovih studija Algunas noticias documentales y literarias espańolas sobre la Guerra de los uscoques (Nekoliko španjolskih dokumentarnih i književnih bilješki o Uskočkome ratu, SRAZ, 1994/XXXIX, str. 179-197). U okviru sustavnoga proučavanja hrvatsko-španjolskih veza kandidat se ovdje bavi temom koja je za Španjolce bila posebno značajna iz strateških i političkih razloga, tzv. Uskočkim ratom. Osnovica mu je za taj rad do sada neobjavljeni rukopis Nacionalne knjižnice u Madridu MS/2349 (tekst je transkribiran i objavljen na str. 180-186), koji kandidat komentira uspoređujući njegove navode s povijesnim podacima o tome nizu oružanih sukoba koji su 1615-1617. vođeni na Jadranskome moru i u njegovu priobalju. Kandidatov se komentar posebno bavi nekim dokumentima i zapisima onodobnih španjolskih književnika, kao što su Francisco de Quevedo y Villegas (1580-1645) i Diego Duque de Estrada (1589-1649), koji su vjerojatno i sami bili svjedoci a možda čak i izravni sudionici u opisanim zbivanjima.

U zborniku “Tropi i figure” prof. dr. Karlo Budor objavio je studiju Retorika i njezin odnos prema igri riječima (Zagreb, 1995, str. 327-343). On polazi od konstatacije da u tradicionalnoj retorici nema ni jednoga tropa i figure koji bi se mogao poistovjetiti s igrom riječima, ali da između nekih retoričkih jedinica i pojava igre riječima postoji tijesna veza. Zajedničko je svojstvo njihove tipologije i njihove klasifikacije da se ona mogu temeljiti na primjeni sličnih ili čak istovjetnih formalnih, značenjskih i funkcionalnih kriterija, a to i nije jedina analogija. U pomanjkanju objektivnijih lingvističkih parametara mogu se temeljiti i na pristupu koji stodobno uzima u obzir subjektivnu prosudbu njihovih estetskih, stilističkih, pjesničkih i drugih značajki. Ipak postoji uvjerenje da se takva dvosmislena situacija može razriješiti ako se nanovo definiraju retoričke jedinice i igre riječima kao vrste lingvističkih preoblika do kojih dolazi specifičnom manipulacijom jezikom. Budući da obje pojave ovise o semantičkoj interferenciji između složenih jezičnih znakova, njihovu tipološku klasifkaciju istom valja napraviti na strogo formaliziranoj operativnoj razini. Autor pritom ističe kako i na području teorije tropa i figura i na području proučavanja igara riječima još uvijek vlada veliko teoretsko šarenilo, velik broj raznorodnih rješenja, pa postoji opasnost da se zbližavanje završi na stvaranju i gomilanju novih termina koji ničemu ne služe, ali unatoč tomu daljnja sustavna i pomno obavljena istraživanja sigurno mogu dovesti do takvih rješenja koja će integralno promatrati i klasificirati, na temelju identičnih kriterija, kako igre riječima tako i trope i figure.

Studija Quevedo y la Guerra de los uscoques: sus fuentes documentales (Revista de Filología Espańola, LXXV/1995, fasc. 3-4, str. 333_344) opet se vraća problemu Uskočkoga rata, s time da se kandidat ovdje bavi sličnim pitanjima kao u već gore prikazanom radu, ali iz nešto drugačije perspektive, posvećujući posebnu pozornost Quevedovu odnosu prema tom ratu.

Rad Iskazivanje imperativa i/ili optativa u hrvatskom jeziku (Suvremena lingvistika, god. 21, sv. 2, 1995/40, str. 15-31) posvećen je čisto kroatističkomu pitanju, ali koje je ovdje obrađeno prvenstveno s općelingvističkoga stajališta. U svojem istraživanju kandidat polazi od konstatacije da se u okviru opće jezične djelatnosti formalni i značenjski kompleks imperativa i/ili optativa tumači kao jedno od mogućih ostvarenja apelativne funkcije jezika. Autor najprije sustavno evidentira morfološke mogućnosti izražavanja imperativa i optativa u hrvatskome, s obzirom da za svaku od ovih dviju komplementarnih kategorija postoje posebnosti u načinu izražavanja. Nakon toga prikaza izlažu se različite sintaktičke primjene ovih srodnih, nerijetko i bliskoznačnih kategorija, odnosno posebno se sustavno izlažu različite funkcijr imperativa i funkcije optativa u hrvatskom jeziku. Istodobno se razmatraju i zamjene kako imperativa tako i optativa drugim glagolskim oblicima. Posebna se pozornost posvećuje stilističkim (stilskim) aspektima uporabe te glavne razlike kroz vremenska razdoblja, kao i varijacijama kako u obliku tako i u značenju kroz pojedina razdoblja. Cijela je studija organizirana tako da se, s pomoću jedinstvenoga aparata, mogu te srodne kategorije kontrastivno promatrati u hrvatskome i u španjolskom. Uvjeren sam da je ispravan kandidatov pristup u kojem se imperativ i optativ promatraju potpuno paralelno, jer se imperativ i optativ (barem najčešće i načelno) isključuju u identičnim kontekstima, redovito se jedan drugim ne može zamijeniti, pa bi se zato imperativ i optativ mogli promatrati kao komplementarne pojavnosti iste, jedinstvene kategorije.

Na istim teoretskim načelima na kojima je utemeljen prethodni rad Karlo Budor proučavao je i izražavanje imperativa/optativa u španjolskom jeziku u mnogo opsežnijoj studiji El imperativo y/o el optativo espańol (SRAZ, 1995/XL, str. 151-180), jer mu je namjera bila pripremiti sumjerljive rezultate za potpun kontrastivni prikaz toga probleme i u hrvatskom i u španjolskom. Nakon uvodnih teoretskih razmatranja kandidat podrobno i sustavno izlaže formalne i morfološke značajke imperativa u španjolskom jeziku, da bi u idućem razdjelu jednako tako detaljno prikazao i odgovarajuće značajke optativa. Slijedi nakon toga podroban opis funkcija najprije imperativa pa optativa, uz mnogobrojne primjere iz govornog i pisanog jezika (jezika književnosti). Sustavno se i iscrpno zatim prikazuju supstitucije najprije imperativa pa optativa u španjolskom, da bi se na kraju izvukli neki opći zaključci o toj kategoriji i naznačile njezine paralele u neverbalnoj komunikaciji.

U okvire istraživanja španjolsko-hrvatskih veza, i odjeka španjolskih izvora o događajima u našim stranama, upisuje se i rad Coplas sobre la memorable hazańa de un marino raguseo (Stihovi o znamenitome podvigu dubrovačkoga mornara; SRAZ, 1996/XLI, str. 127-143). U radu se, nakon izlaganja općih povijesnih okvira, donosi prijepis španjolskoga teksta pjesme (od 28 decima) u kojoj Hernando de la Cárcel govori o podvigu dubrovačkoga pomorca koji je preživio napad engleskih gusara na otvorenome moru između Afrike i Španjolske i nakon sedam dana doplovio do luke u Mallorci, na Balearima. Iako sam tekst nema veće umjetničke vrijednosti, on je zanimljiv povijesni dokument koji nam pruža dodatne podatke značajne za povijest dubrovačkoga pomorstva.

Ista ta zgoda, na temelju istoga teksta, obrađuje se u članku Godine 1591. španjolska pjesma slavi junaštvo dubrovačkoga mornara (Dubrovački horizonti, god. XXVIII, br. 37, str. 14-21), dakako ovaj put za potrebe hrvatskoga čitateljstva.

U okviru kontrastivnoga proučavanja hrvatskoga i španjolskoga, kako na praktičnom tako i na teoretskom planu, vrlo je vrijedan kandidatov rad Derivación verbal en croata y en espańol:un esbozo de lexicología contrastiva (verbos skočiti, skakati…= saltar) (SRAZ, 1998/XLIII, str. 11-26). Što se tiče glagolske derivacije (tiče se to između ostaloga i aspekta, koji je leksičko gramatička kategorija) hrvatski i španjolski pripadaju dvjema različitim tipološkim skupinama jezika; dok su derivacijski odnosi u hrvatskome vrlo zamršeni, s mnogobrojnim morfemima i značenjskim nijansama, španjolski se jezik u tom pogledu ponaša mnogo ekonomičnije, a nerijetko se u španjolskom ono što je u hrvatskom izraženo izvedenim oblikom izražava “leksički” ili pak perifrazom. Taj načelni, vrlo uopćeni odnos između dvaju jezika u praksi je mnogo složeniji pa je kandidat u ovoj studiji razlike nastojao sustavno proučiti i izložiti na dobro odabranom primjeru glagola skočiti/skakati i njegovih ekvivalenata u španjolskom. Ova minuciozno izvedena analiza pokazuje da bi se isplatilo sustavno kontrastivno istraživanje (glagolske) derivacije u španjolskom i hrvatskom, i da bi takvo istraživanje bitno obogatilo ne samo spoznaje o razlikama i odnosima između dvaju jezika nego i spoznaje o jeziku općenito.

Nastavljajući se na ranije radove o povijesnim španjolsko-hrvatskim vezama kraći rad Relación de la pérdida de Castelnuovo (SRAZ, 1998/XLIII, str. 181-185) objavljuje rukopisni tekst izvornoga španjolskog dokumentarnog zapisa koji se odnosi na osvajanje i gubitak utvrđenoga grada Hercegnovog 1538., odnosno 1539. godine od španjolskih vojnih snaga u okviru ratnoga protututrskog pohoda pod vodstvom cara Karla V. Uz tekst se donosi kratak uvodni komentar i na kraju zaključak.

U kraćoj studiji pod naslovom Un viaje através el (des)conocimiento geográfico (SRAZ, 1999/XLIV, str. 287-292) kandidat se bavi analizom dijela jednoga kozmografskog teksta iz XIV. stoljeća (kopije iz posljednje trećine XV. st.) što ga je napisao anonimni španjolski franjevac, kao prikaz zemalja i država «cijeloga svijeta». Tekst je sam po sebi u cjelini zanimljiv (i važan) za povijest zapadnoga poznavanja zemljopisnih odnosa, za povijest zemljopisne terminologije itd., ali je dr. Budor pozornost usredotočio na određen broj toponima koji se spominju u rukopisu, a tiču se “cirkumadriatičke” zone, osobito toponima koji se mogu identificirati kao južnoslavenski. Iako su oblici tih toponima najčešće izobličeni, kandidat je uspio većinu njih dovesti u vezu sa sadašnjim ili povijesnim toponimima Dalmacije, (sjeverne) Italije, Slavonije, Madžarske, Bosne i susjednih zemalja. Iako je riječ o anegdotskom i nepreciznom zemljopisu, možda nadahnutom drugim djelima istraživača dalekih zemalja, ovo je jedan od prvih pisanih izvora na Iberskom poluotoku u kojem se u većem broju spominju mjesta s istočne obale Jadrana, i zato je za nas posebno važan.

STRUČNI I NASTAVNI RAD NAKON 1994.

Osim dvanaest stručnih radova koje je objavio prije izbora, nakon izbora u zvanje izvanrednog profesora 1994. kandidat je objavio tri stručna rada, sva tri o temama u vezi s Markom Marulićem i njegovim djelima, prikazujući i ocjenjujući djela inozemnih marulologa o Marku Maruliću.

G. 1998. dr. Budor sudjelovao je na međunarodnom znanstvenom skupu u Ateni koji je bio posvećen Španjolskoj kao zemlji i hispanskoj kulturi na jugoistoku Europe kroz povijest, a održao je priopćenje La Espańa habsbúrgica y las costas orientales del Adriático (Habsburška Španjolska i istočne obale Jadrana).

Prikaz kandidatove djelatnosti ne bi bio potpun kada ne bismo spomenuli njegovu prevoditeljsku djelatnost. Prije dolaska na fakultet (početkom 1970-ih) preveo je s engleskoga i francuskoga devet knjiga. Prevoditi nije prestao ni nakon dolaska na fakultet pa je do 1994. preveo još šest knjiga uglavnom sa španjolskoga, dvije na španjolski i jednu s francuskoga. Najveći dio prevedenih knjiga književna su djela.

ZAKLJUČAK

Prof. dr. Karlo Budor do sada je (uz magisterij, doktorsku disertaciju i jedan monografski rad od 95 str.) objavio ukupno 1 knjigu studija i rasprava, 32 znanstvena rada, 15 stručnih radova, preveo je (uglavnom sam, rjeđe u suradnji) 17 knjiga, a sudjelovao je na 7 znanstvenih skupova, uglavnom međunarodnih. Nakon izbora u zvanje izvanrednoga profesora 1994. objavio je 12 znanstvenih radova, 3 stručna rada i 2 knjige prijevoda, a sudjelovao je na jednom međunarodnom znanstvenom skupu.

Od samoga dolaska na fakultet Dr. Budor predavao je glavninu teoretskih predmeta na Katedri za španjolski jezik i književnost, do početka 1980-ih podjednako jezičnih i književnih. Otkako od početka 1980-ih na katedri postoji i nastavnik za španjolsku i hispanoameričku književnost, dr. Budor uglavnom održava lingvistički dio nastave, ali do danas drži i nastavu iz španjolske književnosti do kraja XVII. stoljeća.

Pored nastavničkih dužnosti istodobno je obnašao i niz dužnosti u upravnim tijelima Odsjeka za romanistiku i Filozofskoga fakulteta, pa je tako obavljao funkciju pročelnika odsjeka, zamjenika pročelnika odsjeka, šefa (predstojnika) katedre, člana Fakultetskoga vijeća i člana Savjeta fakulteta, a sudjelovao je u radu različitih fakultetskih komisija/povjerenstava. Svoje obveze ispunjavao je revno i ažurno, a sa studentima je uspostavio primjeren odnos utemeljen na ispunjavanju radnih obveza.

Iz svega što smo ovdje izložili vidljivo je da je prof. dr. Karlo Budor uspješni sveučilišni nastavnik hispanistike (španjolskoga jezika, ali i književnosti), da je on znanstveni istraživač koji uspješno istražuje usporedno nekoliko velikh tematskih blokova što ih nameće hrvatska hispanistika, a potvrdio se kao znanstveni radnik u uglednim međunarodnim hispanističkim časopisima i kao sveučilišni nastavnik gostovanjima na stranim sveučilištima. Zbog svega toga

P R E D L A Ž E M O

republičkomu Matičnomu povjerenstvu i Fakultetskomu vijeću Filozofskoga fakulteta da prof. dr. Karla Budora izabere u zvanje redovitoga profesora za znanstveno područje humanističkih znanosti, polje jezikoslovlje, na Katedri za španjolski jezik, na odsjeku za romanske jezike i književnosti Filozofskoga fakulteta Sveučilišta u Zagrebu.

1. Dr. August Kovačec, 2. Dr. Vojmir Vinja, 3. Dr. Muhamed Nezirović,

redoviti profesor redoviti prof. u m. redoviti profesor Filozofskog

fakulteta u Sarajevu

Izvještaj stručnog povjerenstva za ocjenu rezultata

natječaja za izbor u znanstveno-nastavno zvanje

docenta, izvanrednog ili redovitog profesora

za znanstveno područje humanističkih znanosti,

polje znanost o književnosti, na Katedri za hispanske

književnosti, na Odsjeku za romanistiku i prijedlog da se

za redovitog profesora izabere dr. Mirjana Bobić-Polić

Veza: Kadrovska služba, Broj: 01-519-1/2000.

od 27. rujna 2000.

FAKULTETSKOMU VIJEĆU

FILOZOFSKOGA FAKULTETA

Sveučilišta u Zagrebu

U svojoj sjednici 13. srpnja 2000. Fakultetsko vijeće Filozofskog fakulteta imenovalo nas je u stručno povjerenstvo za ocjenu rezultata natječaja za izbor u znanstveno-nastavno zvanje docenta, izvanrednog ili redovitog profesora za znanstveno područje humanističkih znanosti, polje znanost o književnosti, na Katedri za hispanske književnosti, na Odsjeku za romanistiku. Na natječaj objavljen u Vjesniku 8. rujna prijavio se samo jedan kandidat, i to dr. Mirjana Bobić-Polić, dosadašnja izvanredna profesorica na istoj Katedri. Na temelju dokumenata što ih je kandidatkinja priložila molbi, kao i na temelju osobnoga poznavanja njezina znastvenog i nastavnog rada, podnosimo Znanstvenomu vijeću ovaj

IZVJEŠTAJ I PRIJEDLOG

Kandidatkinja dr. Mirjana Polić Bobić rodila se 7. listopada 1951. u Perušiću. Pošto su joj se roditelji poslom preselili u Zagreb, u Zagrebu je završila osnovnu i srednju školu. Ujesen 1970. na Filozofskom fakultetu Sveučilišta u Zagrebu upisala se na studij engleskoga jezika i književnosti (A predmet) i španjolskog jezika i književnosti (B predmet) i diplomirala već u prosincu 1974. Kao odlična studentica (s prosjekom ocjena 4,8) od Ministarstva inozemnih poslova Meksika dobila je stipendiju za usavršavanje, pa je tijekom g. 1975. i 1976. boravila na Sveučilištu u Guanajuatu u Sjedinjenim Meksičkim Državama, gdje je pohađala nastavu na trećoj i četvrtoj godini dodiplomskog studija povijesti hispanske Amerike i hispansko-američke književnosti XIX. i XX. stoljeća i položila sve ispite koji su programom bili propisani. Iako je pohađala redovitu nastavu, kao stranomu stipendistu Sveučilište joj je dodijelilo mentora pod čijim je vodstvom intenzivno radila i izvan redovitih obveza. Osim sustavnog upoznavanja hispanoameričke književnosti i povijesti, boravak u Meksiku omogućio joj je također da temeljito upozna i svlada jezik svakodnevne komunikacije na najrazličitijim razinama.

Po povratku se na Sveučilištu u Zagrebu upisala na poslijediplomski studij – smjer književnosti, a istodobno je honorarno predavala u školama stranih jezika (španjolski i engleski) i intenzivno prevodeći za različite kulturne i književne časopise te Radio Zagreb. Odslušavši četiri semestra nastave i položivši propisane ispite, u prosincu 1981. Mirjana Polić Bobić s odličnim je uspjehom obranila magistarski rad pod naslovom ‘Tri tužna tigra’ Guillerma Cabrere Infantea i ‘Tristram Shandy’ Laurencea Sternea – usporedna analiza književno-jezičnoga izraza i stekla znanstveni stupanj magistra znanosti. Tijekom postdiplomskoga studija u više je navrata boravila u Španjolskoj, kako radi održavanja znanja španjolskoga jezika tako i radi pribavljanja literature nužne za proučavanje odobrene teme. Ljeti 1978. pohađala je renomirani tečaj za hispaniste ‘Curso superior de filología espańola’ što ga u Málagi, pretežito za inozemne i španjolske doktorande, organizira Consejo Superior de Investigaciones Científicas (CSIC) iz Madrida.

Od 1. rujna 1978. mr. Mirjana Bobić-Polić zaposlila se kao asistentica-pripravnica na Katedri za španjolski jezik i književnost Filozofskoga fakulteta u Zagrebu, a 2. srpnja 1982. izabrana je za znanstvenog asistenta na istoj katedri. Od dolaska na fakultet kandidatkinja izvodi glavninu nastave iz španjolske i hispanoameričke književnosti na katedri. Zimski semestar šk. god. 1983/84. provela je na studijskom boravku u Španjolskoj, gdje je u Nacionalnoj biblioteci u Madridu, u Biblioteci Škole za američke studije u Sevilli te u arhivu u Simancasu i u Sevilli prikupljala građu za doktorsku disertaciju i za neke druge radove. U okviru razmjene između Sveučilišta u Grazu i Sveučilišta u Zagrebu, u proljeće 1984. održala je u Romanskom seminaru u Grazu predavanje o određivanju konteksta u analizi književnoga djela. Uz nastavni i znanstveni rad i dalje se mnogo bavila prevođenjem i popularizacijom hispanoameričke književnosti (na radiju i u časopisima), a djelovala je također i kao članica različitih stručnih i upravnih tijela fakulteta. Nakon višegodišnjega rada na doktoratu (izvan doktorskog studija), u prosincu 1988. obranila je na Filozofskom fakultetu u Zagrebu doktorsku disertaciju Žanrovski i prosvjetiteljski aspekti romanâ Joséa Joaquína Fernándeza de Lizardija i stekla znanstveni stupanj doktora. G. 1989. izabrana je u zvanje docenta, a g. 1995. u zvanje izvanrednoga profesora na Katedri za (španjolski jezik i) španjolsku književnost. Od g. 1995. sudjeluje u postdiplomskoj nastavi – smjer književnosti na Filozofskom fakultetu. U razdoblju 1991-1996. na Univerzi v Ljubljani držala je tri kolegija iz španjolske i hispanoameričke književnosti kao vanjski suradnik i vodila veći broj diplomskih radova. Na tom je sveučilištu g. 1996/1997. sudjelovala i u postdiplomskoj bastavi te kao mentor magistarskog rada i doktorske disertacije.

Tijekom triju dvogodišnjih mandata bila je predstavnik odsjeka u Fakultetskom vijeću, dvije godine (1991/1993) bila je zamjenica pročelnika odsjeka i dvije godine (1993/1995) pročelnica Odsjeka za romanistiku. U studenome 1995. Senat Sveučilišta u Zagrebu izabrao je dr. Mirjanu Polić Bobić za prorektora za međunarodnu i međusveučilišnu suradnju, a u tom je svojstvu bila predstavnik Sveučilišta u Zagrebu u regionalnim udrugama sveučilišta (Zajednica sveučilišta regije Alpe-Jadran i Podunavska rektorska konferencija) i članica različitih odbora i povjerenstava.

Osim studijskih boravaka koje smo do sada spomenuli, kandiatkinja je u posljednjih dvadesetak godina u više navrata boravila na jednomjesečnim i višemjesečnim stipendijama za usavršavanje, ponajprije u Španjolskoj i u hispanofonim zemljama. Do sada je održala veći broj izlaganja na znanstvenim i stručnim skupovima u zemlji i u inozemstvu, kao i nekoliko predavanja na inozemnim sveučilištima u svojstvu pozvanoga predavača. Znanstvene i stručne radove objavljivala je u Hrvatskoj i u inozemstvu (Španjolska, Argentina, Švicarska, Slovenija, Njemačka, Nizozemska). Sudjeluje u uredništvu enciklopedijskih izdanja za područje hispanistike, a autorica je mnogobrojnih enciklopedijskih i leksikonskih članaka iz španjolske i hispanoameričke književnosti, objavila je više opzežnih stručnih radova, a posebno valja istaknuti njezin prevoditeljski rad sa španjolskoga (do posljednjega izbora objavila je četiri, a nakon toga dvije knjige prijevoda sa španjolskoga).

Djelatnost do izbora u zvanje izvanrednog profesora.

Znanstveni rad. U navedenom razdoblju kandidatkinja je usmjerila pozornost ponajprije na dva područja: na književnost i kulturnu povijest Španjolske i hispanske Amerike u kolonijalnom razdoblju te na veze između hrvatskih zemalja i Španjolske u XVI. stoljeću. Za ovo drugo područje objavila je do sada i proučila dobar dio građe važne za povijest odnosa između hrvatskih zemalja i Španjolske, osobito one koja potječe od španjolskih konzulata u Dubrovniku i španjolskog veleposlanstva u Veneciji. Veći broj znanstvenih radova za oba ova područja objavila je u časopisima i zbornicima na hrvatskom i španjolskom jeziku, i to u Hrvatskoj, Sloveniji, Španjolskoj, Meksiku, Njemačkoj i Nizozemskoj. Osim teksta magistarskoga rada i doktorske disertacije, koji nisu objavljeni, u tom razdoblju kandidatkinja je objavila jednu knjigu (u suradnji) i trinaest znanstvenih članaka (studija).

Knjiga: Vinko Paletin: “Rasprava o pravu i opravdanosti rata što ga španjolski vladari vode protiv naroda zapadne Indije”/Tratado del derecho y justicia dela guerra que tienen los reyes de Espańa contra las naciones dela Yndia Ocidental (1559)/. Priredili Franjo Šanjek i Mirjana Polić Bobić, Zagreb, 1994. (303 str.). Knjiga sadrži prijepis i obradbu 103 stranice rukopisa na španjolskom jeziku iz 1559., s navodima iz srednjovjekovnih i antičkih izvora, koji su pohranjeni u Nacionalnoj biblioteci u Madridu te prijevod uspostavljenog teksta na hrvatski. Čitanje izvornika, uspostavu teksta (72 tiskane stranice) i prijevod na hrvatski (75 stranica tiskanoga teksta) obavila je M. Polić Bobić, a uvodnu studiju i komentare napisao je F. Šanjek. Paleografski, jezično i kulturnopovijesno složeno uspostavljanje i izdavanje španjolskog teksta XVI. st., te popratne studije i komentari, pokušaj su cjelovitog uvida u djelatnost i tekst jednoga od hrvatskih istraživača novoga svijeta i njihova tumačenja u kulturnim i povijesnim okvirima.

Prije izbora u zvanje izvanrednog profesora kandidatkinja je objavila trinaest znanstvenih radova (pet do izbora u zvanje docenta i osam nakon toga).

Studija Reflexiones sobre el manejo de las nociones de tiempo y espacio en la novela de Pedro Páramo (SRAZ, Zagreb, 1978) bavi se analizom predočavanja vremena i prostora i njihove funkcije u romanu meksičkoga pisca Juana Rulfa, začetnika fantastično-mitskog smjera u suvremenoj hispanoameričkoj književnosti.

U opsežnom istraživanju Un intento de clasificación de Tratado del derecho y justicia de la guerra que tienen los reyes de Espańa contra las naciones de la India Occidental (SRAZ, XXIX-XXX, Zagreb, 1984/85) autorica sa stajališta teorije književnosti nastoji žanrovski klasificirati sačuvani stari španjolski tekst hrvatskoga istraživača Novoga svijeta, koji je istodobno i putopis, i kronika, i pravno-povijesna rasprava.

Rad La recepción del personaje de Pedro Páramo (Cuadernos hispanoamericanos, tematski broj posvećen Juanu Rulfu, ICIA madrid, 1985) prikazuje sustavno kako je, do 1985, u hispanskim i drugim književnostima, osobito u kritici i povijesti književnosti, bio doživljen glavni lik poznatoga Rulfova romana.

Na temelju podataka iz španjolske literature i iz španjolskih arhivskih zapisa u radu Prilog utvrđivanju podataka za cjelovitu biografiju Vice Bune (Radovi Instituta za hrvatsku povijest, br. 19, Zagreb, 1986) kandidatkinja upotpunjuje, utočnjuje i usustavljuje podatke bitne za životopis V. B.

Sintetička studija Hispansko-američki roman XVII. stoljeća i književni barok (Zbornik radova o književnom baroku Zavoda za znanost o književnosti Filozofskog fakulteta Sveučilišta u Zagrebu, Zagreb, 1988) nastoji hispano-američki roman navedenog razdoblja promatrati sa stajališta baroka kao dominantne književne orijentacije u Španjolskoj toga doba, koja se vrlo dosljedno odražavala u književnosti kolonijalnih španjolskih posjeda, te analizirati odmake od poluotočke norme na razini strukture sadržajas.

Nakon izbora za docenta, do izbora u zvanje izvanrednog profesora, kandidatkinja je objavila još osam radova:

U studiji El difícil discurso de las diferencias: Carlos de Sigüenza y Góngora y los indios (Canticum Ibericum, Neuere spanische, portugiesische und lateinamerikanische Literatur im Spiegel von Interpretation und Übersetzung, Verwuert Verlag, Frakfurt am Main, 1991) analizira se Sigüenzina kronika o indijanskoj pobuni ljeti 1692. Nakon španjolskih redovnika u prvoj polovici XVI. st. Sigüenza slovi kao prvi istraživač indijanskih jezika i religija, a nema nikakve sumnje da je temeljito poznavao kulture i narode Novoga svijeta, njihovu individualnu i socijalnu psihologiju. Sigüenza je glavni prozaik američkoga baroka, a oblikom kronike služi se zato što se fikcijska proza zapravo nije smjela izdavati. Raščlamba Sigüenzinih pogleda na te prve veće pobune u Novoj Španjolskoj može zato, sa stajališta povijesti mentaliteta, pridonijeti tomu da se bolje uoči kako je intelektualac i gradski kreolac u španjolskoj koloniji poimao etnički, kulturni i civilizacijski identitet. Istodobno se analizira i njegov odnos prema zaboravljenoj indijanskoj kulturnoj baštini i prema onim njezinim fragmentarnim ostacima što ih autor prepoznaje u ponašanju indijanske gradske sirotinje. Demonizaciju američkoga starosjedioca Sigüenza reaktualizira u svim njezinim argumentima da bi objasnio zlu narav događaja o kojima govori. U zaključku studije ističe se kako je Sigüenzin opis, ili kronika, zamišljen tako da bi pokazao kako su razmišljanja i argumentacija bijeloga kreolskog sloja “normalni” i “opravdani”, a njima se zapravo treba potvrditi i opravdanost danoga društvenog poretka.

U okviru usporednih proučavanja poluotočke i američke književnosti na španjolskom jeziku, u studiji Funcionamiento de los motivos cervantinos en las novelas de J. J. Frnández de Lizardi (Actas del II. Congreso de AIC. Anthropos, Barcelona, 1991) autorica istražuje kako se književni motivi iz Cervantesova djela, koje je jedan od osnovnih uzora za kolonijalnu književnost, odražavaju i funkcioniraju u romanima najznačajnijega meksičkog romanopisca s kraja XVIII. i početka XIX. stoljeća. Autorica posebno analizira značenja osobnih imena likova u romanima meksičkoga pisca koja se izravno izvode iz likova Cervantesova romana Don Quijote de la Mancha. Kako su Lizardijevi romani osebujna izvedba odgojnoga romana XVIII. stoljeća, likovi s odgovarajućim imenima nastupaju kao nositelji, ili kao ilustracija, određenih tipova odgoja; autorovo je razmišljanje uvjetovano tradicionalizmom sredine, ali istodobno i prosvjetiteljskim mišljenjima što ih je nerijetko upoznao iz druge ruke. Zato dolazi do nesklada između imena i ideja koje bi trebali utjelovljivati. Autorica upućuje i na povezanost između servantesovskih značenja imena i osobina što su ih stekle predodžbe o njegovim likovima u različitim oblicima pučke kulture u kolonijalnoj Americi, a koje su se tijekom stoljeća potpuno udaljile od izvornih predložaka u Cervantesovu romanu.

Za povijest španjolsko-hrvatskih odnosa važna je studija En torno a las relaciones entre la República de Ragusa y la Corona Espańola en el siglo XVI (Verba hispanica, Ljubljana, 1991). Rad donosi kritički prikaz dosadašnjih pristupa složenomu pitanju hrvatsko-španjolskih odnosa (koji su u XVI. st. najintenzivniji), da bi se pokazalo kako su oni, do sada, bili proučavani gotovo isključivo na temelju građe iz domaćih arhivskih izvora, pa otuda nerijetko njihova jednostranost. Na nekoliko primjera, služeći se i drugim izvorima, autorica pokazuje što je, osim važnih političkih i strateških informacija, zanimalo španjolski dvor o onodobnoj Hrvatskoj.

Logičan je nastavak spomenutoj studiji rad Dva dokumenta o naseljavanju Turaka u Liku i Krbavu u XVI. stoljeću u španjolskom državnom arhivu Simancas (Radovi Instituta za hrvatsku povijest, 24, Zagreb, 1991), u kojem se donose u izvorniku i u prijevodu s komentarom dva konzularna izvješća što ih je iz Dubrovnika preko Mletaka u Španjolsku uputio anonimni informator. Dokumenti pripadaju nizu onih koji su preko Mletaka u XVI. st. stizali na španjolski Dvor o kretanju turskih trupa u zaleđu Dubrovnika.

Članak Naši putnici u Indije u svjetlu španjolskih arhivskih izvora (u zborniku Susret svjetova: Hrvati i Amerike, IMO Zagreb, 1992) nastoji na dosad poznate podatke o Hrvatima koji su u prvome razdoblju nakon otkrića putovali u Ameriku nadograditi spoznaje iz dijela podataka što ih pružaju španjolski arhivi, posebice onaj u Simancasu. Glavna je pozornost posvećena djelatnosti Vinka Paletina (Korčula, 1508- 1571), ona se nastoji sagledati u mediteranskom kontekstu XVI. st., a njime i objasniti. Teze o podrijetlu majanske američke civilizacije i kulture razmatraju se u kontekstu teza drugih kroničara otkrivanja i osvajanja Amerike u XVI. st.

I idući kandidatkinjin rad Paletinov pogled na svijet u povijesnom kontekstu (Croatica Christiana Periodica, b. 29, Zagreb, 1992) proučava kulturno-povijesni kontekst Paletinova intelektualnog rada. Tako se njegova želja za sustavnim i svestranim upoznavanjem Novoga svijeta izvodi iz općega renesansnog duha. U tom se kontekstu nastoje razmotriti i njegovi pravno-teološki radovi, ali se ne zaboravlja ni veza između njegova iskustva “čovjeka s granice zapadnoga kršćanstva” i njegovih teoretskih i političkih stajališta.

U studiji La concepción del espacio americano en Lazarillo de ciegos caminantes (Discursos sobre la invención de América, serija: Teoría literaria. Texto y teoría. Rodopi, Amsterdam, 1992) nastoje se usporedno prikazati razlike u poimanju američkoga zemljopisnog i kulturnog prostora s jedne strane u kolonijalnoj književnosti XVI. i XVII. stoljeća, a s druge pak strane u književnosti XVIII. stoljeća. Raščlanjuju se tipovi postavljanja američkoga prostora kao teme u proznim književnim oblicima od osvajanja Amerike do baroka. Za prvu fazu (XVI. st.) karakterističan je dokumentaristički pristup (u tekstovima koji se nazivaju kronikama), a u nizu fikcijskih i nefikcijskih tekstova piše se pod utjecajem utopijskih mišljenja i američki se prostor prispodobljuje pozitivnim predodžbama kakve su prethodile kolonizaciji ili su pak se razvijale usporedno s njom (Raj zemaljski, prazan prostor za stvaranje novih pravednih društava, skrovišta basnoslovnoga blaga, mjesta u kojima je moguće ostvariti snove kakvi su u Europi stigmatizirani itd.). U drugoj su fazi Amerikanci pokušavali prijeći iz mitskoga poimanja vlastitoga životnog i kulturnog prostora u koordinate stvarnoga prostora koji ih okružuje. Ta se druga faza objašnjava na primjeru putopisa Lazarillo de ciegos caminantes, koji je objavljen potkraj XVIII, st., pod lažnim autorovim imenom i s lažnim imenom američke tiskare. U vezi s tim određuje se i novo poimanje američkoga grada, koji se tradicionalno shvaćao oazom hispanske kulture, u odnosu na golem prostor koji ga okružuje; u tom se putopisu taj prostor iz mjesta bezgraničnih mogućnosti pretvara u opasnu nepoznanicu koja zbog svoje kaotičnosti prijeti gradu i poretku što ga on predstavlja. Autorica upozorava na uzore takvu pionirskomu kritičkomu stavu, ponajprije na prosvjetiteljsko mišljenje, i pokazuje kako se, zahvaljujući prodoru takvih novih mišljenja, iznutra rušila civilizacijska uloga što ju je španjolska kolonijalistička politika bila namijenila gradu.

Posljednji rad u ovome nizu opsežna je studija u tri dijela Lizardi: segundo destierro de la ficción de las tierras de la Nueva Espańa (Studia Romanica et Anglica Zagrabiensia, br. XXXVIII, Zagreb, 1993, str. 75-89, br. XXXIX, 1994, str. 155-177, br. XL, 1995, str. 79-104), koja svojim opsegom od više nego 85 autorskih kartica gotovo odgovara knjizi. Nastavljajući na onim rezultatima do kojih je došla u disertaciji, kandidatkinja ovdje izlaže rezultate daljnjih istraživanja o odnosu između fikcionalnoga diskurza i društva od početka Kolonije i objašnjava posljedice danoga stanja po fikcionalni diskurz na samom kraju Kolonije. Na primjeru J. J. Fernándeza de Lizardija autorica raščlanjuje čimbenike važne za nastanak moderne hispanoameričke pripovjedne proze s kulturno-povijesnog i strukturalnog stajališta.

U istom razdoblju, do izbora u zvanje izvanrednog profesora, dr. Mirjana Polić Bobić objavila je i 16 stručnih radova (neki obuhvaćaju i više od 25 autorskih kartica) i recenzija u domaćim i stranim časopisima, a izradila je i abecedarij i obradila sve natuknice iz španjolske i hispano-američke te djelomično katalonske i brazilske književnosti za dopunski svezak III. izdanja Opće enciklopedije Leksikografskog zavoda. Osim što ćemo reći da su pisani kompetentno, na tim se radovima nećemo posebno zadržavati. Također se nećemo posebno zadržavati na četiri knjige koje je u tom razdoblju prevela sa španjolskoga, od kojih su neke objavljene i u ponovljenim izdanjima.

U nastavi kandidatkinja od listopada 1978. izvodi glavninu kolegija (predavanja i seminara) iz španjolske i hispano-američke književnosti, a od šk. g. 1982/83. u više je navrata obnavljala kolegije i uvodila, prema potrebama struke, nove, a sa slušačima je uspjela uspostaviti izvrstan radni kontakt i redovitu suradnju u nastavi. Od g. 1991. do 1995. redovito je predavala i ispitivala tri kolegija iz španjolske i hispanoameričke književnosti na Sveučilištu u Ljubljani, a kao pozvani predavač gostovala je na inozemnim sveučilištima (Guanajuato 1981., Graz 1984., Neuchatel 1988. i 1989., Pamplona /Universidad de Navarra/ 1995.). Sudjelovala je i u radu fakultetskih tijela (Odsjek, Znanstveno-nastavno vijeće i dr.).

Djelatnost nakon izbora u zvanje izvanrednog profesora

Znanstveni rad. U razdoblju od izbora u zvanje izvanrednog profesora (u srpnju 1995) kandidatkinja je objavila jednu knjigu (rujan 2000), rukopis jedne knjige pripremila je za tisak (rujan 2000), pa bi knjiga morala izaći iz tiska u veljači 2001., objavila je pet znanstvenih radova u znanstvenim časopisima i zbornicima, a i rad Hispano-američki roman pred kraj stoljeća, iako je u “Književnoj smotri” razvrstan među “oglede i analize”, trebalo bi ocijeniti kao znanstveni rad jer je rezultat vlastitog istraživanja i novoga iščitavanja hispano-američkih nacionalnih simbola i stereotipa u određenom broju hispano-američkih proznih djela (romana s povijesnom tematikom). Može se reći da je kandidatkinja objavila šest znanstvenih radova nakon izbora za izvanrednog profesora.

Knjige

Knjiga Među križom i polumjesecom. Dubrovačke dojave španjolskome dvoru o Turcima u XVI. stoljeću (Zagreb, studeni 2000., 116 stranica studije, sa sažetkom na španjolskom, 131 dvostupčana stranica /oko 400 autorskih kartica/ transkripcije i usporednih sažetaka u prijevodu dokumenata iz arhiva Simancas između 1533. i 1592. godine). Polazeći od toga da Hrvatsku i Španjolsku povezuje najmanje troje (pomorske i trgovačke veze između jadranskih gradova, osobito Dubrovnika, i španjolske i katalonske obale, nekoliko stoljeća zajedničke habsburške dinastije u obim zemljama i sličan stoljetni razvoj na razmeđu dviju velikih kultura i vjera, kršćanstva i islama), iz velikoga broja dokumenata koji se odnose na hrvatsko-španjolske veze kandidatkinja se ograničila na razmjerno uzak ali važan segment dokumentacije o dubrovačkim dojavama španjolskomu Dvoru o Turcima u XVI. st. Ta građa, kako se pokazuje u studiji, donosi ne samo mnogo podataka o prilikama u hrvatskim zemljama, o tipu odnosa između Dubrovačke Republike i Španjolske Krune, nego i o tome kako su protivnici i takmaci doživljavali jedni druge te, napokon, preko mnoštva pojedinosti shematične predodžbe o odnosima u XVI. st. ispunja dovoljno velikim brojem životnih činjenica da bismo predodžbe o Dubrovniku, Balkanu, Španjolskoj,… u to doba mogli postaviti u stvarne životne okvire. Pravi je pothvat bio rukopisne tekstove na različitim jezicima (španjolski, latinski, talijanski…) transkribirati i prirediti za objavljivanje.

Kandidatkinja je dovršila rukopis još jedne knjige i predala ga izdavaču u rujnu 2000., a to je Hrvatska i Španjolska – kulturne i povijesne veze, 231 str. hrvatskoga teksta (knjiga će biti objavljena dvojezično u nizu “Relations” Društva hrvatskih književnika). Ta knjiga okuplja određen broj kulturoloških studija o povezanosti hrvatskoga i španjolskog kulturnog i društvenog prostora od srednjega vijeka do devedesetih godina XX. stoljeća. U knjigu nije uvršten ni jedan ranije objavljeni tekst, iako su neki predmeti istraživanja i analize već i ranije bili poznati. Primjerice, rad Hermana Dalmatinca na Iberskom poluotoku bio je poznat našoj i inozemnoj znanstvenoj javnosti u okviru tzv. Clunyjevske skupine što ju je organizirao Petrus Venerabilis, ali do sada nije bila obrađivana i vrednovana (samo su je uzgred spomenula dvojica španjolskih istraživača) Dalmatinova uloga u okviru tzv. Toledske prevoditeljske škole. Knjiga se ne bavi toliko uzajamnim književno-jezičnim utjecajima koliko konkretnim slučajevima kulturnoga i dr. doprinosa pripadnika jednoga naroda na prostorima drugoga naroda. Osim Uvoda (10 autorskih kartica) knjiga sadržava poglavlja koja obrađuju uzajamne veze po razdobljima: Srednjovjekovlje, XVI. stoljeće, XVIII. stoljeće, XX. stoljeće. Primjerice, u poglavlju o srednjovjekovlju u četiri razdjela obrađuju se prikazi jadranske obale na zemljovidima srednjoivjekovnih kartografa s Iberskoga poluotoka, prikazi hrvatskih krajeva u srednjovjekovnim španjolskim putopisima, uloga Hermana Dalmatina u radu Toledske prevoditeljske škole, dubrovački znanstvenici na aragonskom Dvoru u Napulju u XV. stoljeću. U razdjelu o XVIII. st. obrađuju se kronike hrvatskih isusovaca u španjolskim prekomorskim posjedima. U poglavlju o XX. st. obrađuje se, među ostalim, zastupljenost hrvatske kulture i povijesti u enciklopedijama na španjolskom jeziku, ili pak tekstovi hrvatskih autora o španjolskoj književnosti, kulturi i identitetu, dopisivanje Miguela de Unamuna i Bogdana Radice itd. Kako god bilo, ova je knjiga u neku ruku pionirska, prvi pokušaj sustavnijega prikaza hrvatsko-španjolskih (književnih, kulturnih itd.) veza i, kako se da naslutiti, s njome se otvara vrlo široko polje novih istraživanja.

Znanstvene studije

Već smo istaknuli da bi rad Hispano-američki roman pred kraj stoljeća, koji je razvrstan među “oglede i analize”, trebalo promatrati kao znanstveni rad jer je rezultat samostalne znanstvene analize i donosi autoričine vlastite dobro argumentirane zaključke. Osim toga zanstvenog rada autorica je objavila još pet radova koji se i stvarno i formalno razvrstavaju kao znanstveni, a to su:

U studiji Sobre la imagen del inmigrante europeo en la prosa argentina del siglo XX (Actas de las Jornadas Internacionales La Argentina y el mundo del siglo XX. Universidad Nacional del Sur, Bahia Blanca, 1998) kandidatkinja objavljuje rezultate svojih istraživanja o predodžbama o europskim useljenicima u Argentinu u proznim tekstovima koji su kombinacija ogleda i fikcijske proze, tematski vezanima za argentinsku društvenu stvarnost. U argentinskoj književnosti takav žanrovski miješani oblik ima bogatu tradiciju (od “Facunda” Dominga Faustina Sarmienta u XIX. st.), a u XX. st. njegovali su ga E. Mallea, E. Martínez Estrada i dr. Baveći se različitim problemima nacije, ti su pisci nerijetko raspravljali i o useljeniku i useljeništvu kao jednome od ključnih čimbenika u oblikovanju argentinskoga društva, i važnom stavraocu. U ovoj se studiji predodžba o useljeniku u knjizi La Radiografía de la Pampa E. Martíneza Estrade sustavno uspoređuje s tipovima predodžaba o useljenicima u ranijoj argentinskoj književnosti. Nasuprot ranijim nerijetko mehaničkim i stereotipnim predodžbama ovaj autor donosi analitičko-kritički pristup useljeniku kao kohezijskom čimbeniku argentinskoga društva, na temelju novih kriterija, koji su (kako to kandidatkinja iščitava) karakteristični za postkolonijalno razdoblje.

U radu The Image of Great Britain in the social and political discourse of Spanish America on the Eve of the Wars of Independence (Cross-Cultural Challenges – British Cultural Studies,izdavač: Britanski savjet u Hrvatskoj, Zagreb, 1998) autorica se bavi temom koja se u hispanističkim studijama rijetko obrađivala, a to su predodžbe o Velikoj Britaniji u hispanskoj Americi, osobito u njezinoj književnoj prozi, u desetljećima prije ratova za neovisnost hispanske Amerike, kada su britanske i španjolske pomorske snage bile u neprestanom sukobu oko američkih obala. Suptilnom analizom (uglavnom) nefikcijske proze, među ostalim i prijevoda s engleskoga i francuskoga, prate se promjene kod čitateljstva, utjecaj književnoga teksta u društvu u kasnokolonijalno doba, prate promjene u imaginariju itd., a istraživanje otkriva da je na tom polju još mnogo toga ostalo nepoznato.

Istraživanje Uloga Dubrovačke Republike u španjolskoj vanjskoj politici u doba otkrića i kolonizacije Indija (Talijanističke i komparatističke studije u čast Mati Zoriću, Zagreb, 1999) temelji se na analizi španjolskih arhivskih izvora o vezama između dviju država u navedenom razdoblju. Podaci iz tih izvora sustavno se uspoređuju s već postojećim tumačenjima povijesnoga i duhovnog okvira u kojem su se ti odnosi ostvarivali. Na temelju dopisivanja dubrovačkih podanika i španjolskih uhoda u Dubrovniku u XVI. stoljeću sa španjolskim veleposlanstvom u Mlecima i potkraljevskim dvorom u Napulju, provjerava se novija teza o ideariju Karla V. u vezi s njegovom politikom prema kršćanskim zemljama, ali se otkrivaju i novi podaci u vezi sa španjolskom politikom (odnosno planovima politike) prema širokomu dubrovačkomu zaleđu, te prema Grčkoj i Albaniji, a u kojoj su sudjelovali i neki Dubrovčani. U tom savezništvu u politici protiv osmanskih osvajanja otkrivaju se mnogi do sada nepoznati elementi hrvatsko-španjolskih veza, a uspostavlja se i kontekstualni okvir za mnogobrojne tzv. “protuturske govore” iz XVI. stoljeća, kao i za predodžbe o Španjolskoj kod hrvatskih autora toga doba.

U radu Coincidencias temáticas entre la novela contemporánea croata y la hispano-americana: La relación entre las investigaciones de la Nueva historia y la temática de la novela histórica (Letras – revista trimestral de la Universidad Católica Argentina, 1999) donosi se vrlo zanimljiva analiza analogne pojave u jednoj maloj, rubnoj europskoj književnosti (hrvatskoj) i velikoj transnacionalnoj (ali dobrim dijelom svojih sastavnica jedinstvenoj) hispano-američkoj književnosti. U hispano-američkoj književnosti (od Meksika do Argentine) riječ je o cijelome tematskom bloku tekstova s povijesnom tematikom, gdje se izmišljene pripovijesti smještaju u stavrni povijesni kontekst, pa se radi o literariziranoj povijesti. Primjera takve literrizacije povijesti ima i u hrvatskoj književnosti (npr. S. Andrić: Povijest Slavonije u sedam požara), a svim je takvim djelima (u obje književnosti) svojstveno miješanje fikcijskoga i historiografskoga diskurza, atomiziranje predodžaba do kojih su došla sustavna istraživanja u historiografiji, ali koje teži izgradnji novih slika o prošlosti približno onako kako to čini nova povijest, pokušajem gonetanja onoga što je ostalo iza događaja i neovisno o njima opstalo u individualnim percepcijama i stajalištima poznatih i nepoznatih sudionika u povijesnim događajima, te u kolektivnim identitetima.

Posljednji je rad u tom nizu Borges y la traducción (Zbornik ob mednarodnem posvetovanju o J. L. Borgesu, Ljubljana, 1999) bavi se pitanjem utjecaja dvojezične sredine i prevođenja (kao teme) na Borgesovo književno djelo, po čemu je ono prepoznatljivo i jedinstveno u XX. stoljeću, a na razini književno-umjetničkog ostvaraja to se, u doživljavanju njegova izvornoga teksta, doima kao mješavina duha drugog (engleskog) i prvog (španjolskog) jezika. U prvome se dijelu ističu Borgesovi tekstovi o prijevodu i upućuje na nekoliko mogućih pristupa u istraživanju njegove ogledne i fikcijske proze polazeći od prijevoda. Osatavljajući po strani tehničku stranu prijevoda i prevođenja, Autorica se usredotočuje na postupak prijevodu analogan koji se određuje kao integralni dio piščeve poetike, a shvaća se i rabi metaforički. Takvom analizom autorica je otkrila cio jedan sloj elemenata koje je “tradicionalna” nacionalna (argentinska) povijest književnosti ili previđala ili pak zaobilazila smatrajući ih trivijalnim postupcima.

Stručni rad. U navedenome razdoblju nakon izbora u zvanje izvanrednog profesora kandidatkinjin se stručni rad odvijao na nekoliko planova. Objavila je tri opsežnija stručna rada (od kojih smo jedan mi ocijenili kao znanstveni) o hispano-američkoj književnosti i o hrvatsko-španjolskim vezama. Objavila je također četiri recenzije o hispanskim piscima i djelima te jedan predgovor, ali držimo da te radove nije nužno posebno prikazivati. Autorica također ima četiri bloka leksikografskih radova (redakcija, izradba abecedarija, obradba natuknica) u leksikonima i enciklopedijama, a tomu se bloku može dodati i urednički rad (s predgovorima) različitim publikacijama Sveučilišta u Zagrebu (četiri izdanja). Napokon, od posljednjega izbora objavila je književne prijevode još dviju knjiga (sa španjolskoga).

Osim objavljenih tekstova, sudjelovala je svojim izlaganjima na više međunarodnih skupova i održala više predavanja na inozemnim sveučilištima.

U nastavi je u navedenom razdoblju kandidatkinja izvodila glavninu kolegija iz španjolske i hispano-američke književnosti (predavanja i seminari). Za potrebe studenata priredila je, za svaki od kolegija koje predaje (I., II. i IV. godina), zbirku tekstova iz sekundarne literature (izvatci i cjeloviti tekstovi), koju studenti mogu dobiti u Knjižnici Romanskoga odsjeka i njome se služiti tijekom cijele godine. Od 1998. u Međunarodnom središtu hrvatskih sveučilišta u Dubrovniku organizira radionicu “Španjolska i hispano-američka književnost XX. st.” za studente završne godine (sudjeluju i studenti iz Ljubljane i Trsta). U navedenom razdoblju kandidatkinja je bila mentor za 18 diplomskih radova, a sada je kod nje u postupku još 7 dipl. radova. Mentor je jednomu magistrandu, a sudjelovala je u ocjeni i obrani dvaju magisterija. U Ljubljani je bila mentor za jedan magisterij te sudjelovala u ocjeni i obrani, a bila je i mentorom za jedan doktorat te prvi ocjenjivač i član povjerenstva za obranu.

Od studenoga 1995. do veljače 1998. obavljala je dužnost prorektora Sveučilišta u Zagrebu. U srpnju 2000. Fakultetsko vijeće izabralo ju je za predstojnika Katedre za hispanske književnosti u Odsjeku za romanistiku.

Na temelju svega što smo izložili vidljivo je da je Dr. Mirjana Bobić-Polić afirmirani znanstveni istraživač na području španjolske i hispanskih književnosti, vrstan nastavnik tih predmeta na našem fakultetu s afirmacijom i na drugim sveučilištima, uspješan promicatelj hispanskih književnosti i kultura u Hrvatskoj i promicatelj hrvatske kulture u hispanskim zemljama, pa zato

PREDLAŽEMO

republičkomu Matičnomu povjerenstvu i Fakultetskomu vijeću Filozofskoga fakulteta da je izabere u znastveno zvanje redovitoga profesora, za znanstveno područje humanističkih znanosti, polje znanost o književnosti, na Katedri za hispanske književnosti u Odsjeku za romanistiku Filozofskoga fakulteta.

1. dr.sc. August Kovačec, 2.dr.sc. Mirko Tomasović, 3.prof. dr. sc. Mate Zorić,

redoviti profesor redoviti profesor u miru redoviti profesor u miru

SVEUČILIŠTE U ZAGREBU

FILOZOFSKI FAKULTET

I. Lučića 3

10 000 Zagreb

Predmet: izvješće stručnog povjerenstva

za ocjenu rezultata natječaja za izbor

u nastavno zvanje višeg lektora za znanstveno područje humanističkih

znanosti, polje jezikoslovlje, na Katedri za ruski jezik

u Odsjeku za slavenske jezike i književnosti

FAKULTETSKOM VIJEĆU FILOZOFSKOG FAKULTETA

U ZAGREBU

Na sjednici održanoj 23. studenog 2000. Fakultetsko nas je vijeće Filozofskoga fakulteta u Zagrebu imenovalo u stručno povjerenstvo za ocjenu rezultata natječaja za izbor u nastavno zvanje višeg lektora za znanstveno područje humanističkih znanosti, polje jezikoslovlje, na Katedri za ruski jezik u Odsjeku za slavenske jezike i književnosti, pa istome Fakultetskom vijeću podnosimo ovaj izvještaj:

Na natječaj objavljen u Vjesniku 12.12.2000. prijavila se mr. sc. Elvira Ratković.

Mr. sc. Elvira Ratković, lektor za ruski jezik na Katedri za ruski jezik, rođena je 1952. u Brodu na Kupi. Osnovnu je školu i gimnaziju završila u Rijeci, na Filozofski se je fakultet u Zagrebu upisala 1970. i na njemu 1974, diplomirala ruski jezik i književnost i komparativnu književnost. Nakon diplomiranja četiri je godine radila kao profesor hrvatskog jezika u gimnaziji u Sinju, a zatim četiri godine u školi "Rade Končar" u Zagrebu. Godine 1977. bila je odabrana za mentora za polaganje stručnih ispita za profesore ruskog jezika.

1982. zaposlila se je u Zavodu za znanost o književnosti Filozofskoga fakulteta u Zagrebu kao asistent-pripravnik, a potom kao stručni suradnik na projektima.

Tu je sudjelovala u organizacioji dvadesetak međunarodnih i domaćih znanstvenih skupova i u pripremanju za tisak zavodovih izdanja, pri čemu treba posebno spomenuti Pojmovnik ruske avangarde.

Godine 1988. i 1989. bila je gost-predavač na Institut fur slavische Philologie u Munchenu (dobro vlada njemačkim jezikom).

Magistarski rad Funkcija pripovjedača u djelima A.Gidea, A.Huxleya i L.Leonova (obranjen 1995.) bio je posvećen ruskoj književnosti 20-ih godina u europskome kontekstu.

Honorarno je predavala ruski jezik u XV. gimnaziji u Zagrebu, a od veljače 1996. radi kao lektor ruskoga jezika n Filozofskom fakultetu u Zagrebu, gdje vodi Jezične vježbe na I. godini, Govorne vježbe na II. godini i predaje Uvod u lingvistiku studentima slavističkih grupa.

Ima ukupno 26 godina radnog iskustva, od čega 14 godina provedenih u nastavi ruskoga jezika (na fakultetu kao lektor 5).

(Svojoj je prijavi na natječaj priložila Izvješće o znanstvenoj, nastavnoj i stručnoj djelatnosti i Bibliografiju znanstvenih i stručnih radova.)

Iz svega iznijetog vidi se da mr. sc. Elvira Ratković ima sve formalne uvjete, a mi je poznajemo kao veoma savjesnog nastavnika, pa molimo i predlažemo da svakako bude izabrana u nastavno zvanje višeg lektora za znanstveno područje humanističkih znanosti, polje jezikoslovlje, na Katedri za ruski jezik u Odsjeku za slavenske jezike i književnosti.

Stručno povjerenstvo:

dr. sc. Milenko Popović, redoviti profesor

dr. sc. Željka Fink, docent

dr. sc. Josip Užarević, redoviti profesor

U Zagrebu, 16. II. 2001.

SVEUČILIŠTE U ZAGREBU

FILOZOFSKI FAKULTET U ZAGREBU

ODSJEK ZA SLAVENSKE JEZIKE I KNJIŽEVNOSTI

Predmet: izvješće stručnog povjerenstva za ocjenu

rezultata natječaja za izbor u nastavno zvanje

lektora ili višeg lektora za znanstveno područje

humanističkih znanosti, polje jezikoslovlje, na Katedri

za ruski jezik u Odsjeku za slavenske jezike

i književnosti

FAKULTETSKOM VIJEĆU FILOZOFSKOG FAKULTETA

U ZAGREBU

Na sjednici održanoj 23. studenog 2000. Fakultetsko nas je vijeće Filozofskoga fakulteta u Zagrebu imenovalo u stručno povjerenstvo za ocjenu rezultata natječaja za izbor u nastavno zvanje lektora ili višeg lektora za znanstveno područje humanističkih znanosti, polje jezikoslovlje na Katedri za ruski jezik u Odsjeku za slavenske jezike i književnosti, pa istome Fakultetskom vijeću podnosimo ovaj izvještaj.

Na natječaj objavljen u Vjesniku 12.12. 2000. prijavio se Radomir Venturin.

Radomir Venturin je od 1963. zaposlen kao lektor za ruski jezik na Filozofskom fakultetu u Zagrebu, pri čemu već dugi niz godina kao viši lektor.

Sada obavlja lektorsku nastavu za studente I. godine, a sa studentima IV. godine održava Prijevodne vježbe i predaje im Stilistiku ruskoga jezika.

R. Venturin surađuje na projektu o frazeološkoj problematici, kojim rukovodi akademik Antica Menac, a urednik je ruske kolone u osmojezičnom rječniku što ga objavljuje Leksikografski zavod "Miroslav Krleža" (iz tiska izišao 3. svezak).

Istaknuti je član Društva simultanih i konsekutivnih prevoditelja.

Od posljednjeg reizbora, na koji se je bio prijavio 26.II.1998., objavljeni su mu prijevodi na ruski jezik nekoliko priloga za knjigu Hrvatsko-ruske veze (uredila Irena Lukšić, objavilo Hrvatsko društvo književnika), u dvobroju Književne smotre 112-113 objavljeni su mu prepjevi Puškinovih stihova, za koje je dobio diplomu Ruskog veleposlanstva u Zagrebu.

U ruskom je časopisu Ural tiskano nekoliko Venturinovih pjesama, što ih je napisao na ruskom jeziku, u vezi s kojima je tamo navedena "virtuoznost autora".

Ove se godine našem lektoru za ruski jezik Radomiru Venturinu navršava 65 godina života, a puni bi 40-godišnji staž ostvario ako bi radio još jednu akademsku godinu.

S obzirom na potrebe nastave ruskoga jezika , s jedne strane, i na činjenicu da u njemu imamo izvrsnog stručnjaka i pedagoga, s druge, molimo i predlažemo da viši lektor Radomir Venturin svakako bude izabran u nastavno zvanje višeg lektora za znanstveno područje humanističkih znanosti, polje jezikoslovlje, na Katedri za ruski jezik u Odsjeku za slavenske jezike i književnosti.

U Zagrebu, 16.II. 2001.

Stručno povjerenstvo:

dr. sc. Milenko Popović, redoviti prefesor

dr. sc. Željka Fink, docent

dr. sc. Natalija Vidmarović, docent

Sveučilište u Zagrebu

Filozofski fakultet

9. lipnja 2001.

Imenovani u stručno povjerenstvo za davanje mišljenja o ispunjavanju uvjeta predloženika za izbor u naslovno zvanje mlađeg asistenta, za znanstveno područje humanističkih znanosti, polje jezikoslovlje, grana anglistika, za predmet Engleski jezik na Visokoj učiteljskoj školi u Petrinji podnosimo sljedeće

IZVJEŠĆE

Na natječaj objavljen u “Večernjem listu” od 25. siječnja 2001. godine prijavile su se Alenka Mikulec i Ines Pavlinac. U “Večernjem listu” od 8. svibnja 2001. godine objavljen je ispravak natječaja, o čemu je Visoka učiteljska škola u Petrinji obavijestila stručno povjerenstvo dopisom od 18. svibnja 2001. U skladu s ispravkom natječaja stručno povjerenstvo treba dati mišljenje o ispunjavanju uvjeta predloženika za izbor u naslovno zvanje stručnog suradnika za znanstveno područje humanističkih znanosti, polje jezikoslovlje, za predmet Engleski jezik na Visokoj učiteljskoj školi u Petrinji.

Alenka Mikulec, prof. rođena je 1974. godine u Sisku. Hrvatska je državljanka. U Petrinji je završila osnovnoškolsko obrazovanje, a u Sisku Matematičku gimnaziju. Na Filozofskome je fakultetu u Zagrebu 1999. godine diplomirala engleski jezik i književnost i češki jezik i književnost i stekla stručni naziv profesora engleskog jezika i književnosti i češkog jezika i književnosti. U akademskoj godini 2000/2001. na Filozofskome je fakultetu u Zagrebu upisala poslijediplomski stručni studij Glotodidaktike, smjer rano učenje stranoga jezika. Alenka Mikulec ima nekoliko godina nastavnoga iskustva kao profesor engleskog jezika u školi stranih jezika “Eurolingua” u Sisku te, od ožujka 2000. godine, kao vanjski suradnik na Visokoj učiteljskoj školi u Petrinji.

Predloženica Alenka Mikulec, prof. ispunjava uvjete za izbor u naslovno zvanje stručnoga suradnika za znanstveno područje humanističkih znanosti, polje jezikoslovlje, za predmet Engleski jezik jer udovoljava uvjetima članka 88. ZVU, tj. ima završen dodiplomski studij anglistike.

Ines Pavlinac, prof. rođena je 1970. godine u Sisku. Hrvatska je državljanka. U Sisku je završila osnovnoškolsko i srednjoškolsko obrazovanje. Na Filozofskome fakultetu u Zagrebu 1996. godine diplomirala je engleski jezik i književnost i stekla stručni naziv diplomiranog anglista. Njezino radno iskustvo uključuje izvođenje nastave engleskog jezika u sisačkoj Gimnaziji, školi stranih jezika “Eurolingua multimedia” te u Obrtničkoj školi Sisak, gdje radi i sada. Također vodi tečajeve engleskog jezika u sisačkome Domu kulture, a ima iskustva i u pripremanju kandidata za međunarodne ispite iz engleskog jezika.

Predloženica Ines Pavlinac, prof. ispunjava uvjete za izbor u naslovno zvanje stručnoga suradnika za znanstveno područje humanističkih znanosti, polje jezikoslovlje, za predmet Engleski jezik jer udovoljava uvjetima članka 88. ZVU, tj. ima završen dodiplomski studij anglistike.

Zaključak:

Uvidom u priloženu dokumentaciju utvrdili smo da predloženice Alenka Mikulec, prof. i Ines Pavlinac, prof. ispunjavaju uvjete za izbor u naslovno zvanje stručnoga suradnika za znanstveno područje humanističkih znanosti, polje jezikoslovlje, za predmet Engleski jezik jer udovoljavaju uvjetima članka 88. ZVU, tj. imaju završen dodiplomski studij anglistike.

Stručno povjerenstvo:

dr. sc. Jelena Mihaljević Djigunović, izv. prof.

dr. sc. Milena Žic Fuchs, izv. prof.

dr. sc. Dora Maček, red. prof.

Filozofski fakultet

Sveučilište u Zagrebu

21. travnja 2001.

Imenovani u stručno povjerenstvo za ocjenu rezultata natječaja za izbor u nastavno zvanje predavača ili višeg predavača za znanstveno područje humanističkih znanosti, polje jezikoslovlje, za predmet Engleski i Njemački jezik, na Fakultetu za fizičku kulturu u Zagrebu podnosimo sljedeće

IZVJEŠĆE

Na natječaj objavljen u “Vjesniku” od 13. prosinca 2000. godine prijavila se Darija Omrčen kao jedina pristupnica.

Iz priložene dokumentacije vidljivo je da je Darija Omrčen rođena 1961. godine u Osijeku, gdje je završila osnovnu i srednju školu. Na Pedagoškom je fakultetu u Osijeku 1984. godine diplomirala engleski jezik i književnost i njemački jezik i književnost. Još tijekom studija pristupnica se usavršavala u Engleskoj (tečajevi u Brightonu i Cambridgeu) i Njemačkoj (tečajevi u Frankfurtu a M. i Greifswaldu). Njezino nastavno iskustvo uključuje rad u Ekonomskom i upravno-birotehničkom obrazovnom centru i Ugostiteljskoj školi u Osijeku, Kemijskom i geološkom obrazovnom centru u Zagrebu te na Fakultetu za fizičku kulturu Sveučilišta u Zagrebu. 1996. godine pristupnica je izabrana u nastavno zvanje predavača za znanstveno polje filologije za predmet Strani jezici (engleski i njemački) u Zavodu za opću i primijenjenu kineziologiju Fakulteta za fizičku kulturu Sveučilišta u Zagrebu.

Pristupničina nastavna djelatnost uključuje iznimno bogato i kvalitetno nastavno iskustvo srednjoškolskog profesora engleskoga i njemačkog jezika te predavača tih jezika u sklopu treće godine obveznoga dodiplomskog studija i četvrte godine u sklopu neobveznog programa dodiplomskoga studija na Fakultetu za fizičku kulturu te na Veleučilišnom studiju za izobrazbu trenera. Pristupnica i autorica iznimno kvalitetnoga sveučilišnog udžbenika English for Kinesiology koji je 2000. godine izdao Fakultet za fizičku kulturu Sveučilišta u Zagrebu.

Darija Omrčen vrlo je aktivna i u stručnoj djelatnosti. Sudjelovala je na brojnim stručnim i znanstvenim skupovima, član je uredništva časopisa KDV INFO – Zeitschrift des kroatischen Deutschlehrerverbandes, obavlja stručnu redakturu znanstvenog časopisa Kineziologija te zbornika radova Kinesiology for the 21^st century – 1999, Fakultet za fizičku kulturu u Zagrebu, objavila je dva prijevoda (jedan na hrvatski i jedan na engleski jezik) i osam stručnih i znanstvenih članaka.

Članci koji pristupnicu Dariju Omrčen kvalificiraju za nastavno zvanje višega predavača:

1. Charcteristics of Language in Sports Commercials (1998), Kinesiology 30, 2: 77-89. Faculty of Physical Education, Zagreb.

U članku autorica analizira 32 televizijske sportske reklame na engleskom jeziku posvećujući posebno pozornost tipovima rečenica, vrstama riječi, glagolskim vremenima te figurativnosti. Pokušava otkriti povezanost tih jezičnih karakteristika s temom i ciljem reklame. Na temelju provedene analize zaključuje da je svrha analiziranih elemenata kreirati pozitivne asocijacije kako bi se potrošača motiviralo za kupnju određenoga proizvoda.

Članak ocjenjujemo vrlo zanimljivim i korisnim prilogom proučavanju stručnog engleskog jezika.

2. Porijeklo nekih pojmova u stručnom engleskom jeziku medicine (2000), Hrvatski športskomedicinski vjesnik, 15:51-54.

Autorica u radu pokušava dati temeljne naznake stvaranja stručnih pojmova u stručnom engleskom jeziku u području medicine. Za određene pojmove opisuje put od jezika izvora do jezika primatelja (u ovom slučaju engleskog jezika). Zaključuje da poznavanje značenja pojedinih leksičkih jedinica u latinskom i grčkom jeziku pomaže prilikom učenja stručnog medicinskog vokabulara u engleskom jeziku.

Riječ je o zanimljivom prilogu o jezičnom posuđivanju koji je vrlo koristan nastavnicima koji predaju stručni strani jezik.

3. Složene kratice u stručnom jeziku športske medicine (1999), Fizioterapija, 1:30-32. Hrvatska udruga fizioterapeuta, Zagreb.

Autorica se bavi analizom složene kratice u stručnom engleskom jeziku športske medicine. Prikupljeni je uzorak obuhvatio 90 primjera složenih kratica. Analiza je pokazala prevagu slovnih složenih kratica i vrlo malen broj glasovnih složenih kratica. Autorica zaključuje da poznavanje navedenih kratica pridonosi boljem razumijevanju navedenoga stručnog područja.

Članak predstavlja vrlo zanimljiv i koristan tekst o kraticama u stručnom jeziku i dokazuje autoričin smisao za jezičnu analizu.

4. Computer in DaF-Unterricht (1995), KDV-Info, 6:9-12. Kroatischer Deutschlehrerveband, Zagreb.

Članak govori o primjeni računala u nastavi njemačkoga kao stranog jezika. Autorica opisuje primjenu triju kompjuterskih programa (ECLIPSE, SEQUITUR i DOUBLE-UP) koji su namijenjeni radu na tekstu putem niza vježbi. Reakcije studenata opisane su kao vrlo pozitivne: rad se odvijao uz povećanu motivaciju i doimao se lakšim od klasičnoga rada na tekstu. Posebno je zanimljiva uočena prednost takve uporabe kompjuterskih programa koja osigurava određenu vrstu diskrecije kada student napravi pogrešku.

Ovaj rad predstavlja zanimljiv prilog iz nastavne prakse koji može biti koristan profesorima njemačkoga kao stranog jezika.

5. Die Anwendung von Videoaufnahmen für den Fachsprachenerwerb im DaF-Unterricht (1994), KD-Info, 5:33-36. Kroatischer Deutschlehrerveband, Zagreb.

Autorica govori o uporabi videa u nastavi njemačkoga kao stranog jezika. Najprije određuje kriterije kojima video materijal treba udovoljiti kako bi se mogao uspješno koristiti u nastavi. Potom opisuje kako se konkretni materijal o temi iz atletike može primijeniti u nastavi stručnoga njemačkog jezika. Provjerom usvojenosti obrađenoga materijala autorica dokazuje uspješnost uporabe videa u nastavi te upozorava na motivacijsku komponentu koja izravno pospješuje učinak primjene videa u nastavi stranoga jezika.

Riječ je o kvalitetnom prilogu zanimljivom za nastavnike i općeg i stručnog njemačkog jezika.

Zaključujemo da pristupnica Darija Omrčen ispunjava uvjete za izbor u nastavno zvanje višega predavača jer udovoljava uvjetima propisanima člankom 80, stavkom (2) ZVU, tj. ima odgovarajuću stručnu spremu, više od pet godina radnoga iskustva u struci i udovoljava i zahtjevima Rektorskoga zbora, tj. dokazala je sklonost prema nastavnome radu svojom dosadašnjom nastavnom i stručnom djelatnošću u zvanju predavača i ima više od pet objavljenih stručnih radova.

Povjerenstvo:

dr. sc. Jelena Mihaljević Djigunović

mr. sc. Marija Marušić

mr. sc. Marija Lütze-Miculinić

Zagreb, 26. ožujka 2001.

Fakultetskom vijeću Filozofskog fakulteta

Sveučilišta u Zagrebu

Na temelju uvida Fakultetskog vijeća od 14. prosinca 1999. godine, temeljem članka 94. Zakona o visokim učilištima i članka 93. Statuta Sveučilišta u Zagrebu, imenovani smo u stručno povjerenstvo za davanje mišljenja o ispunjavanju uvjeta predloženika za izbor u nastavno zvanje predavača za znanstveno područje humanističkih znanosti, polje jezikoslovlje, grana anglistika (predmet Engleski jezik) na Elektrotehničkom fakutetu u Osijeku.

Na natječaj objavljen u “Glasu Slavonije” 14. srpnja 1999. godine za izbor u nastavno zvanje predavača za predmet Engleski jezik prijavile su se u propisanom roku Ivanka Ferčec i Dubravka Papa, priloživši sve potrebne dokumente.

Na temelju uvida u priloženu dokumentaciju pristupnica podnosimo sljedeće

IZVJEŠĆE

1. Pristupnica Ivanka Ferčec rođ. Miličević, rođena je 13. studenog 1969. u Višnjevcu, Republika Hrvatska. Završila je osnovnu školu u Višnjevcu, te srednju u Osijeku. 1994. godine diplomirala je na Pedagoškom fakultetu Sveučilišta Josip Juraj Strossmayer u Osijeku, smjer Engleski jezik i književnost i Njemački jezik i književnost. Tijekom studija boravila je u Augsburgu kao stipendist tamošnjeg Sveučilišta.

1997. godine upisala je poslijediplomski studij lingvistike na Filozofskom fakultetu u Zagrebu.

Od 1992. do 1993. radila je kao nastavnik engleskog i njemačkog jezika u Osnovnoj školi Josipovac.

Od 1995. do danas zaposlena je na Elektrotehničkom fakultetu u Osijeku kao stručni suradnik u nastavi stranih jezika. Osim rada u nastavi engleskog i njemačkog jezika na redovitom i izvanrednom studiju na Elektrotehničkom fakultetu pristupnica je organizirala i vodila tečajeve stranog jezika za djelatnike fakulteta. Prema tome pristupnica ima 7 godina radnog iskustva u nastavnom radu, od toga šest godina nastavnog rada na visokoškolskoj ustanovi.

Osim nastavnim radom predloženica se bavi i prevođenjem tekstova iz struke o čemu svjedoče priloženi tekstovi prijevoda i podaci o objavljivanju.

Među prijevodima na engleski jezik radovi su iz područja matematike, elektrotehnike i strojarstva objavljeni u međunarodno priznatim časopisima (“Mathematical Communications”, “Applied Mathematics and Computation”, “Journal of Mathematic Analysis and Application”, “Journal of Computational and Applied Mathematics”).

2. Pristupnica Dubravka Papa rođ. Hmura, rođena je 26. rujna 1964. godine u Osijeku, Republika Hrvatska, završila je osnovno i srednje obrazovanje u Osijeku, te 1988. godine diplomirala engleski i njemački jezik i književnost na Pedagoškom fakultetu Sveučilišta u Osijeku. Tijekom studija (1986. godine) kao stipendist DAAD-a pohađala je ljetni tečaj engleskog i njemačkog jezika na sveučilištu Johannes Gutenberg u Mainzu. 1993. godine je pri Industrijskoj i trgovinskoj komori u Kölnu završila tečaj vanjskotrgovinske teorije i prakse. 1994. godine rješenjem Općinskog suda u Osijeku postavljena je za ovlaštenog sudskog tumača za engleski i njemački jezik. Radila je dvije godine u Elektro-metalskom školskom centru u Osijeku kao nastavnik engleskog i njemačkog jezika, te godinu dana u Ekonomskom i upravno-birotehničkom centru. Od 1997. do danas zaposlena je kao nastavnik engleskog i njemačkog jezika u Osnovnoj školi “Antun Mihanović” u Osijeku, a istovremeno radi i kao nastavnik u Prvoj privatnoj srednjoj školi u Osijeku s pravom javnosti i na Ekonomskom fakultetu. Prema navedenom, pristupnica ima sedam godina nastavnog iskustva, od toga tri godine nastavnog rada na visokoškolskoj ustanovi.

Osim nastavnog rada predloženica se bavi i prevođenjem, pa je tako šest godina (od 1991. do 1997. godine) radila kao prevoditelj za engleski i njemački jezik u tvrtkama Agromed d.o.o. i Forina d.o.o. u Osijeku. Predloženica također od 1998. redovito prevodi na engleski jezik Anale Zavoda za znanstveni rad u Osijeku.

Prema gore izloženom, a na temelju uvida u dokumentaciju, stručno povjerenstvo smatra da predloženice Ivanka Ferčec i Dubravka Papa, prema članku 80., stavka 1 Zakona o visokim učilištima, ispunjavaju uvjete za izbor u nastavno zvanje predavača za engleski jezik na Elektrotehničkom fakultetu u Osijeku.

Stručno povjerenstvo:

Snježana Veselica-Majhut, viši lektor

mr. sc. Nataša Pavlović, viši lektor

dr.sc. Dora Maček, red.prof.

Filozofski fakultet

Sveučilište u Zagrebu

25. veljače 2001.

Imenovani u stručno povjerenstvo za ocjenu rezultata natječaja za izbor u nastavno zvanje predavača za znanstveno područje humanističkih znanosti, polje jezikoslovlje, za predmet Engleski i frnacuski jezik policijske struke, na Visokoj policijskoj školi u Zagrebu podnosimo sljedeće

IZVJEŠĆE

Na natječaj objavljen u “Vjesniku” od 30. studenoga 2000. godine prijavila se Gordana Turkalj-Bolta kao jedina pristupnica.

Iz priložene dokumentacije vidljivo je da je Gordana Turkalj-Bolta rođena 1966. godine u Zagrebu gdje je završila osnovnoškolsko i srednjoškolsko obrazovanje. Na Filozofskome fakultetu u Zagrebu 1992. godine diplomirala je engleski jezik i književnost i francuski jezik i književnost te stekla stručni naziv profesora engleskog jezika i književnosti i francuskog jezika i književnosti. Kao apsolvent godinu je dana usavršavala engleski jezik u Velikoj Britaniji.

Nastavno iskustvo pristupnice uključuje rad u Srednjoj školi Sesvete gdje je kraće vrijeme predavala engleski i francuski jezik, trogodišnji rad asistenta za engleski i francuski jezik policijske struke na Katedri za strane jezike policijske struke na Fakultetu kriminalističkih znanosti, te višegodišnji (od 1995. godine) rad predavača engleskog i francuskog jezika policijske struke na Visokoj policijskoj školi. U sklopu svoje nastavne djelatnosti pristupnica je održavala predavanja i vježbe na prvoj, drugoj, trećoj i četvrtoj godini redovitog i izvanrednog studija, vodila je tečajeve kontinuiranog usavršavanja engleskog jezika na nastavnike Visoke policijske škole, prevodila je nastavne materijale za potrebe Visoke policijske škole i bila je mentorica pri izradi seminarskih radova studenata na dodiplomskome studiju.

U sklopu stručno-znanstvene djelatnosti Gordana Turkalj-Bolta sudjelovala je u projektu Engleski jezik policijske struke ispitujući osobitosti jezika forenzičnih znanosti, objavila je jedan rad u stučnom časopisu Policija i sigurnost, prevela je jednu knjigu i tri kraća članka. Članica je Hrvatskoga udruženja profesora engleskoga jezika i Hrvatskoga društva za primijenjenu lingvistiku. Sudjelovala je na nekoliko stručnih skupova.

Zaključujemo da pristupnica Gordana Turkalj-Bolta ispunjava uvjete za izbor u nastavno zvanje predavača jer udovoljava uvjetima propisanima člankom 80, stavkom (1) ZVU, tj. ima odgovarajuću stručnu spremu, više od tri godine radnoga iskustva u struci i udovoljava i zahtjevima Rektorskoga zbora, tj. dokazala je sklonost prema nastavnomu radu svojom dosadašnjom nastavnom i stručnom djelatnošću.

Stručno povjerenstvo:

dr.sc. Jelena Mihaljević Djigunović, izv. prof.

dr.sc. Milica Gačić, red. prof. na Visokoj policijskoj školi u Zagrebu

mr.sc. Darja Damić Bohač, viši lektor

Davanje mišljenja o ispunjavanju uvjeta za

izbor u nastavno zvanje višeg predavača za znanstveno

područje humanističkih znanosti, polje jezikoslovlje

Zagreb, 20. listopada 2000.

Fakultetskom vijeću filozofskog fakulteta Sveučilišta u Zagrebu

Imenovani u stručno povjerenstvo za davanje mišljenja o ispunjavanju uvjeta predloženika za izbor u nastavno zvanje predavača, višeg predavača ili profesora Visoke škole za znanstveno područje humanističkih znanosti, polje jezikoslovlje za predmet Engleski jezk na Višoj tehničkoj školi u Zagrebu, podnosimo slijedeći

Izvještaj

Na natječaj objavljen u “Vjesniku” 16. travnja 1999. prijavila se prof. Marija Krznarić.

Marija Krznarić rođena je 1945. u Virovitici, a osnovnu i srednju školu pohađala je u Zagrebu, gdje je 1969. g. diplomirala engleski jezik i književnost na Filozofskom fakultetu u Zagrebu. Od 1969. godine predaje engleski i talijanski jezik u Centru za obrazovanje Rade Končar, te na Višoj tehničkoj školi, na kojoj i sada predaje. U posljednje nastavno zvanje (predavač) izabrana je 6. srpnja 1978.

Godine 1978. upisala je postdiplomski studij lingvistike na Filozofskom fakultetu u Zagrebu. Odslušala je dvogodišnji studij, ali zbog zdravstvenih i obiteljskih razloga nije magistrirala.

Tijekom cijeloga radnog vijeka usavršavala se u struci, pohađajući stručne seminare i skupove u zemlji i inozemstvu. Više puta boravila je u inozemstvu u zemljama engleskog i talijanskog govornog područja. Kontinuirano radi na usavršavanju nastave engleskog jezika na Višoj tehničkoj školi u Zagrebu. Pored toga bila je predsjednica povjerenstva za izradu programa za engleski jezik za srednje stručne škole. Za potrebe studenata Više tehničke škole kao i diplomiranih stručnjaka priredila je i objavila brojne nastavne materijale, od kojih se posebno ističu skripta pod naslovom: “Elementi engleskog jezika”, “Easy Reading”, “Grammar and Exercises II” i “Electrical Engineering and Electronics”.

Skripta su namijenjena studentima I. i II. godine Više tehničke škole Zagreb kao i studentima Tehničkog veleučilišta na Elektrotehničkom i Informatičkom odjelu. Osim stručnih tekstova sadrže i vježbe za ponavljanje i uvježbavanje gramatike i vokabulara. Tipovi vježbi su nadopunjavanje (glagolska vremena u aktivu i pasivu, članovi, pogodbene rečenice), transformacija, višestruki izbor, pitanja i odgovori, prijevod s engleskog na hrvatski i obratno uglavnom stručnih tekstova, s posebnim naglaskom na različitosti strukture hrvatske i engleski rečenice. Velik izbor tekstova i raznolikost vježbi vrlo dobro osposobljavaju studente za čitanje i služenje tekstovima struke. Skripta sadrže i tekstove na opće teme, na kojima se vježbaju gramatički sadržaji i elementarna konverzacija.

Prema gore izloženom, a na temelju uvida u dokumentaciju, stručno povjerenstvo smatra da Marija Krznarić, prema članku 80. Zakona o visokim učilištima, udovoljava uvjetima za izbor u zvanje višeg predavača za engleski jezik na Višoj tehničkoj školi u Zagrebu. Svojim tridesetgodišnjim radom u nastavi dokazala je smisao za nastavni rad a objavljenim skriptama unaprijedila nastavu engleskog jezika na Višoj tehničkoj školi. Stoga povjerenstvo smatra da pristupnica ima stručne i nastavne pretpostavke za izbor u nastavno zvanje viši predavač engleskog jezika i predlaže da se u to zvanje izabere.

Stručno povjerenstvo:

mr.sc. Vera Andrassy

mr.sc.Stjepan Maričić

mr.sc.Vesna Beli

Filozofski fakultet

Sveučilište u Zagrebu

25. veljače 2001.

Imenovani u stručno povjerenstvo za ocjenu rezultata natječaja za izbor u nastavno zvanje predavača za znanstveno područje humanističkih znanosti, polje jezikoslovlje, za predmet Engleski jezik policijske struke, na Visokoj policijskoj školi u Zagrebu podnosimo sljedeće

IZVJEŠĆE

Na natječaj objavljen u “Vjesniku” od 30. studenoga 2000. godine prijavila se Tajana Bašić kao jedina pristupnica.

Iz priložene dokumentacije vidljivo je da je Tajana Bašić rođena 1958. godine u Bizovcu, općina Valpovo. Osnovnoškolsko i srednjoškolsko obrazovanje završila je u Osijeku. Na Filozofskome fakultetu u Zagrebu 1981. godine diplomirala je engleski jezik i književnost kao prvi glavni predmet i sociologiju kao drugi glavni predmet te stekla stručni naziv profesora engleskog jezika i književnosti i sociologije.

Nastavno iskustvo pristupnice uključuje rad u Srednjoj školi ‘Ruđer Bošković’, Osnovnoj školi Matije Gupca u Gornjoj Stubici te Osnovnoj školi Augusta Šenoe u Zagrebu. Od 1984. do 1995. godine radi na Srednjoj policijskoj školi, a od 1995. godine na Visokoj policijskoj školi najprije je asistent za predmet Engleski jezik policijske struke, a potom je izabrana u nastavno zvanje predavača za taj predmet. U sklopu svoje nastavne djelatnosti pristupnica je održavala predavanja i vježbe na prvoj, drugoj, trećoj i četvrtoj godini redovitog i izvanrednog studija, vodila je tečajeve kontinuiranog usavršavanja engleskog jezika na nastavnike Visoke policijske škole, prevodila je nastavne materijale za potrebe Visoke policijske škole i bila je mentorica pri izradi seminarskih radova studenata na dodiplomskome studiju.

U sklopu stručno-znanstvene djelatnosti Tajana Bašić sudjelovala je u projektu Engleski jezik policijske struke baveći se osobitostima jezika forenzičnih znanosti, objavila je jedan rad u stučnom časopisu Policija i sigurnost, prevela je jednu knjigu i 13 kraćih članaka. Članica je Hrvatskoga udruženja profesora engleskoga jezika i Hrvatskoga društva za primijenjenu lingvistiku. Sudjelovala je na nekoliko stručnih skupova. Usavršavala se u Velikoj Britaniji (metodički tečaj u Lancasteru 1991. godine)

Zaključujemo da pristupnica Tajana Bašić ispunjava uvjete za izbor u nastavno zvanje predavača jer udovoljava uvjetima propisanima člankom 80, stavkom (1) ZVU, tj. ima odgovarajuću stručnu spremu, više od tri godine radnoga iskustva u struci i udovoljava i zahtjevima Rektorskoga zbora, tj. dokazala je sklonost prema nastavnome radu svojom dosadašnjom nastavnom i stručnom djelatnošću.

Stručno povjerenstvo:

dr.sc. Jelena Mihaljević Djigunović, izv. prof.

mr.sc. Vera Andrassy, viši lektor

dr.sc. Milica Gačić, red. prof. na Visokoj policijskoj školi u Zagrebu

Davanje mišljenja o ispunjavanju uvjeta predloženika za

izbor u nastavno zvanje predavača ili višeg predavača

za znanstveno područje humanističkih znanosti, polje jezikoslovlje

za predmete Engleski jezik i Njemački jezik

Zagreb, 10.svibnja 2001.godine

Fakultetskom vijeću Filozofskog fakulteta

Sveučilišta u Zagrebu

Na temelju odluke Fakultetskog vijeća od 26.veljače 2001. godine, temeljem članka 94. Zakona o visokim učilištima i članka 93. Statuta Sveučilišta u Zagrebu, imenovani smo u stručno povjerenstvo za davanje mišljenja o ispunjavanju uvjeta predloženika za izbor u nastavno zvanje predavača ili višeg predavača za znanstveno područje humanističkih znanosti, polje jezikoslovlje, za predmete Engleski jezik i Njemački jezik na Tekstilno-tehnološkom fakultetu Sveučilišta u Zagrebu.

Na natječaj objavljen u “Vjesniku” 23. listopada 2000. godine, s ispravkom objavljenim 30. listopada 2000. godine, za izbor u nastavno zvanje predavača ili višeg predavača za znanstveno područje humanističkih znanosti, polje jezikoslovlje, za predmete Engleski jezik i Njemački jezik koji je raspisao dekan Tekstilno-tehnološkog fakulteta Sveučilišta u Zagrebu temeljem odredbi članka 92. Zakona o visokim učilištima, prijavile su se u propisanom roku mr.sc. Alemka Kralj Štih i Vekenega Profaca Prebeg, priloživši sve potrebne dokumente. U tijeku izrade izvješća o davanju mišljenja o ispunjavanju uvjeta predloženika, Tekstilno-tehnološki fakultet poslao je 6. travnja 2001. godine telefaksom obavijest pristupnice mr.sc. Alemke Kralj Štih o povlačenju molbe. Stoga nakon uvida u poslanu dokumentaciju pristupnice Vekenege Profaca Prebeg podnosimo sljedeće

IZVJEŠĆE

Vekenega Profaca Prebeg, rođena je 9. svibnja 1972. godine u Zadru. Studij engleskog jezika i književnosti i njemačkog jezika i književnosti upisala je na Filozofskom fakultetu Sveučilišta u Zadru 1990/91. godine. Akademske godine 1991/2. prešla je na Filozofski fakultet Sveučilišta u Zagrebu gdje je nastavila studij. Diplomirala je 17. rujna 1998. godine. Još kao studentica i apsolventica radila je kao nastavnik engleskog i njemačkog jezika u tečajevima za djecu i odrasle u školama stranih jezika, predajući jezik kao fakultativni predmet u školama “Izvor-91” (1994/5 - 1998/9.) i “Vita”. Od šk. godine 1998/9. zaposlena je u Poštanskoj i telekomunikacijskoj školi u Zagrebu, Kennedyev trg 9, na poslovima profesora engleskog jezika za učenike 1. - 4. razreda ove škole. 8. svibnja 2000. godine položila je stručni ispit za zvanje profesora engleskog i njemačkog jezika s općim uspjehom izvrstan. Pristupnica navodi da dobro govori talijanski, te da se bavi prevođenjem s engleskog i njemačkog jezika i obratno. O svom nastavnom iskustvu priložila je potvrde Škole stranih jezika “Izvor - 91” i Poštanske i telekomunikacijske škole.

Prema gore izloženom, a na temelju uvida u dokumentaciju, stručno povjerenstvo smatra da predloženica Vekenega Profaca Prebeg, prema članku 80., stavka 1 Zakona o visokim učilištima ispunjava minimalne uvjete za izbor u nastavno zvanje predavača za predmet Engleski jezik i Njemački jezik na Tekstilno-tehnološkom fakultetu Sveučilišta u Zagrebu. Predloženica ima tri godine iskustva u srednjem školstvu i položen stručni ispit, uz nastavno iskustvo u tečajevima za djecu i odrasle prije diplomiranja. Predloženica nije priložila prijevode koje navodi u životopisu.

Za predloženicu je potrebno organizirati nastupno predavanje za oba jezika za koje se raspisuje natječaj na Tekstilno-tehnološkom fakultetu u Zagrebu tokom redovne nastave.

Stručno povjerenstvo:

1. _____________________________

mr.sc.Jasna Bilinić-Zubak, predsjednik

2. ________________________________

dr.sc.Jelena Mihaljević-Djigunović, član

3. _______________________________________

dr.sc. Marija Lütze-Miculinić, član

FILOZOFSKI FAKULTET SVEUČILIŠTA U ZAGREBU

Ul. Ivana Lučića 3

10000 Zagreb

Zagreb, 12. veljače 2001. godine

Temeljem odluke Fakultetskog vijeća od 25. svibnja 2000. godine (br.: 01-12-21-2000) imenovano je stručno povjerenstvo za davanje mišljenja o ispunjavanju uvjeta za izbor u znanstvenonastavno zvanje docenta, izvanrednog ili redovitog profesora za etnomuzikološke predmete bez zasnivanja radnoga odnosa na Muzičkoj akademiji Sveučilišta u Zagrebu. Naime, Muzička akademija u Zagrebu uputila je 18. veljače 2000. godine Fakultetskom vijeću molbu za davanje mišljenja o ispunjavanju uvjeta dr. sc. Naile Ceribašić, koja se jedino prijavila na natječaj objavljen u Vjesniku od 5. listopada 1999. godine, za izbor u znanstvenonastavno zvanje docenta, izvanrednog ili redovitog profesora za etnomuzikološke predmete bez zasnivanja radnoga odnosa.

Stručno je povjerenstvo temeljito pregledalo građu koju je dostavila pristupnica, dr. sc. Naila Ceribašić, i ustanovilo da ispunjava uvjete natječaja. Zato podnosi Fakultetskom vijeću sljedeće mišljenje (v. prilog).

Dr. sc. Nikša Gligo

Redoviti profesor Muzičke akademije

Dr. sc. Stanislav Tuksar

Redoviti profesor Muzičke akademije

Dr. sc. Vitomir Belaj

Redoviti profesor Filozofskog fakulteta

Prilozi:

1) natječajni materijal

2) mišljenje stručnog povjerenstva

ŽIVOTOPIS PRISTUPNICE

Pristupnica, dr. sc. Naila Ceribašić, rođena je u Zagrebu 29. listopada 1964. godine. Osnovnoškolsko i srednjoškolsko opće i glazbeno obrazovanje stekla je u Donjem Miholjcu (Osnovna škola "August Harambašić", Srednjoškolski centar "Braća Ribar" - usmjerenje: prevoditelj) i u Osijeku (Muzička škola "Franjo Kuhač" - usmjerenje: pijanist). Nakon završenih srednjih škola upisala je 1984. godine studij muzikologije i glazbene publicistike na Muzičkoj akademiji Sveučilišta u Zagrebu. Tijekom studija povremeno je surađivala s III. programom Hrvatskoga radija i bila je članica uredništva lista studenata Muzičke akademije "Musicus". Zagrebačku Muzičku akademiju predstavljala je 1988. godine na susretima glazbenih akademija/fakulteta bivše države svojom terminološkom studijom o melodiji zvukovnih boja. Najraniji njezini etnomuzikološki radovi potječu iz 1985. godine. Tada je u okviru Seminara iz etnomuzikologije započela svoje višegodišnje istraživanje mjesta, uloge i funkcije glazbe u svadbenim zbivanjima na području Slavonske Podravine. Zajedno s profesorom etnomuzikologije, akademikom Jerkom Bezićem, uredila je 1989. godine informativni bilten "Etnomuzikologija, etnoorganologija i etnokoreologija u SR Hrvatskoj 1988. godine".

Na Odsjeku za muzikologiju i glazbenu publicistiku Muzičke akademije Sveučilišta u Zagrebu diplomirala je 11. travnja 1990. godine, obranivši diplomski rad "Svadbene obredne i običajne pjesme i plesovi u Rakitovici (Slavonska Podravina)". Na istoj ustanovi obranila je 22. prosinca 1993. godine magistarski rad pod naslovom "Norma i individuacija u deseteračkim napjevima s područja Slavonije". Doktorsku disertaciju pod naslovom "Folklorna glazbena praksa i kulturna politika: Paradigma smotri folklora u Hrvatskoj" obranila je 15. srpnja 1998. godine na Filozofskom fakultetu Sveučilišta u Zagrebu.

Od 1990. godine posve se posvećuje etnomuzikološkoj znanstvenoj djelatnosti koju vezuje uz znanstvenoistraživačke projekte Instituta za etnologiju i folkloristiku u Zagrebu. Kao znanstvena novakinja sudjelovala je na projektu "Narodna umjetnost - regionalna i tematska istraživanja" (1994.-1996.), a od 1996/1997. godine sudjeluje na temi istraživačke skupine "Folklorna glazba i ples u Hrvatskoj iz suvremenih etnomuzikoloških i etnokoreoloških perspektiva - sustavna, tematska i sintezna istraživanja" u okviru znanstvenoistraživačkoga programa "Etnografija Hrvata - tradicija, folklor, identitet" (tema br. 1890102 unutar programa br. 18901 pri Ministarstvu znanosti i tehnologije Republike Hrvatske). Istraživačko zvanje asistenta stekla je 11. travnja 1995. godine, zvanje višega asistenta 23. srpnja 1998. godine, a znanstveno zvanje znanstvene suradnice 30. travnja 1999. godine. Od 1. svibnja 1999. godine stalno je zaposlena u Institutu za etnologiju i folkloristiku u Zagrebu. U registru istraživača Ministarstva znanosti i tehnologije Republike Hrvatske upisana je pod matičnim brojem 180491.

U okviru dosadašnjih znanstvenoistraživačkih projekata Instituta za etnologiju i folkloristiku posebno se bavila proučavanjem folklorne glazbe na području istočne Hrvatske, problemima etnomuzikološke glazbene analize, ulogom i funkcijom glazbe u kontekstu rata i političkih promjena, semiotikom glazbe, poviješću javne prakse narodne glazbe u Hrvatskoj te teorijskim i metodološkim pitanjima etnomuzikologije. Rezultate svojih istraživanja priopćavala je na znanstvenim skupovima u zemlji i inozemstvu, te ih objavljivala u zbornicima, znanstvenim i stručnim časopisima.

Dva je izvorna znanstvena rada^[1] pristupnica objavila u časopisima s međunarodnom recenzijom, jedan izvorni znanstveni rad objavljen je u zborniku s međunarodnom recenzijom^[2] a četiri izvorna znanstvena rada objavljena su u domaćem časopisu^[3] i u zborniku^[4] koji su po vrsnoći izjednačeni sa časopisima s međunarodnom recenzijom.

Povjerenstvo napominje da je "Norma i individuacija u deseteračkim napjevima s područja Slavonije" opsežna znanstvena studija koja bi se mogla izjednačiti s knjigom.

Također je dr. sc. Naila Ceribašić sudjelovala na skupovima Međunarodnoga savjeta za tradicijsku glazbu (International Council for Traditional Music), središnje svjetske etnomuzikološke udruge: 32. i 34. svjetskoj konferenciji (u Berlinu 1993. i Nitri 1997. godine), godišnjim sastancima studijskih grupa za istraživanje pomoću računala i za analizu i sistematizaciju tradicijske glazbe (u Bratislavi 1991. i Beču 1992. godine), studijske grupe za istraživanje glazbe i roda (u Turkuu 1994. i u Puntu 1995. godine), te na sastanku mladih etnomuzikologa (u Sarajevu 1991. godine). Osim članstva u Međunarodnom savjetu za tradicijsku glazbu (kojemu je od 1998. godine i povjerenica za Hrvatsku), članica je Hrvatskoga muzikološkog društva i Hrvatskoga društva folklorista.

Uz znanstvenoistraživački rad dr. sc. Naila Ceribašić kontinuirano djeluje i na polju primjene etnomuzikoloških znanja. Od 1992. godine sudjeluje u oblikovanju programa i pripremanju skupina za nastupe na Međunarodnoj smotri folklora u Zagrebu (od 1995. je i članica stručnoga odbora Smotre), od 1995. godine sudjeluje u radu stručnoga povjerenstva za praćenje nastupa folklornih skupina na Događanjima amaterske folklorne scene Zagreba (smotra folklora zagrebačkih folklornih skupina), od 1998. godine je članica stručnoga odbora Brodskoga kola (smotra folklora Brodsko-posavske županije) i predsjednica stručnoga odbora Smotre folklornih pjevačkih skupina Osječko-baranjske županije. U okviru strukovnih udruženja i ljetnih škola održala je nekoliko javnih predavanja, priredila izbor snimaka hrvatske tradicijske glazbe za nosače zvuka i oblikovala koncert posvećen Zagrebu i zagrebačkim glazbenicima. Svojim prilozima sudjelovala je u radijskim i televizijskim emisijama o hrvatskoj i inozemnoj tradicijskoj glazbi.

ZNANSTVENA DJELATNOST I OCJENA

Budući da je dosadašnja znanstvenoistraživačka djelatnost pristupnice, dr. sc. Naile Ceribašić, dostatno prikazana u njezinome životopisu, ovdje ocjenjujemo neke od njezinih objavljenih izvornih znanstvenih radova.

1) "Svadbene obredne i običajne pjesme u Rakitovici (Slavonska Podravina)." Narodna umjetnost, Zagreb, 1991, 28, str. 87-141.

Ovaj je znanstveni rad poredbena studija u kojoj se značajke svadbenih obrednih i običajnih pjesama iz Rakitovice u Slavonskoj Podravini uspoređuju s građom koja je uglavnom zabilježena na području Slavonije a koja pokazuje neke sličnosti i podudarnosti s uzorcima iz Rakitovice. Analizi su podvrgnuta tri predloška, obredna pjesma u običaju pletenja vijenca Pomozi Bože i Gospo, svatovska obredna pjesma (napitnica u dvije varijante) Da je znala trnina (Pij... ovu čašu) i Bećarac kao običajna pjesma. U analizi je naročita pozornost posvećena načinu života glazbenofolklornih pojava, posebno značajkama variranja, metroritamskim i melodijskim formulama, odnosu vokalnoga i instrumentalnoga medija, ovisnosti glazbenih osobina napjeva u kontekstu izvedbe, te ulozi pojedinca u procesima održavanja kontinuiteta i promjene glazbenih oblika. Rezultati usporedbe "potvrđuju... da isti način upotrebe određene skupine pjesama uvjetuje i neke njihove zajedničke glazbene karakteristike... , ali i da svaki lokalitet donosi neke posebnosti. One su, dakako, manje u odnosu dvaju lokaliteta koji imaju učestalije kontakte na različitim područjima ljudskog djelovanja. Tako se ni jedan napjev ne pjeva sasvim isto u Rakitovici i na nekom drugom lokalitetu, ali je najveći broj napjeva najsličnijih rakitovačkim zabilježen upravo u obližnim mjestima."

Rad je skraćena verzija pristupničine diplomske radnje. No strogom i dosljednom metodologijom istraživanja, preciznim izražavanjem, odgovarajućom uporabom ilustracija i notnih primjera, te nadasve znalačkim baratanjem stručne i znanstvene literature ovaj najraniji pristupničin rad ukazuje na njezin ozbiljan znanstveni potencijal.

2) "Slavonska folklorna glazba kroz koncepcije smotri i istraživanja." Narodna umjetnost, Zagreb, 1992, 29, str. 297-322.

U radu se raspravlja o osnovnim značajkama tradicijske glazbe iz Slavonije i o njezinu životu na pozornicama smotri folklora i u znanstvenim istraživanjima. Modeli po kojima se Slavonci predstavljaju kroz glazbu vodi nas do kategorije tradicijskih glazbenih sadržaja i formi koji ustrajavaju naročito kada se glazba predstavlja izvan izvorne zajednice izvođača. Na temelju smotri folklora i na temelju rezultata znanstvenih istraživanja opravdano je Slavoniju držati teritorijalnim entitetom za tradicijsku glazbu. Tradicijski stil pjevanja na bas, tradicijski repertoar i tradicijska glazbala daju ovoj regiji stanovitu odliku unutarnjeg jedinstva koji je razlikuje od susjednih regija.

U studiji se detaljno raspravlja o načinu na koji se tradicijske pjesme i plesovi kanaliziraju u regionalnu smotru folklora u Slavonskom Brodu i u Međunarodnu smotru folklora u Zagrebu. Pokazuje se kako tradicijske pjesme i plesovi oblikuju nove strukture, specifično ovisne o izvedbi. Uspoređuju se izvedbe na smotrama folklora sa spontanijim, manje "ispoliranim" i formaliziranim izvedbama na vjenčanjima. Posebna se pozornost posvećuje ulozi istraživača i organizatora revija s obzirom na odnos što ga Slavonci grade prema vlastitoj glazbenoj tradiciji.

Rad je šire kulturološke i kulturnoantropološke provenijencije (dakle, ne samo usko etnomuzikloške) a ukazuje na odnos između očuvanja tradicijskih kanona spram suvremenim načinima medijske prezentacije, odnos koji se kod nas malo istraživao. Naročito imponira obilna i kompetentna bibliografija i način na koji autorica, raspolažući s njome, postavlja okvire svojih teza i hipoteza.

3) "Norma i individuacija u deseteračkim napjevima s područja Slavonije." Narodna umjetnost, Zagreb, 1994, 31, str. 145-282.

Autorica ovdje odabire izuzetno zanimljiv i spoznajno svakako provokativan pristup: Ona od uglednog njemačkog muzikologa Hansa Heinricha Eggebrechta preuzima glavne odrednice njegovog pristupa analizi glazbenoga djela, normu, njezinu konkreciju i autorsko-skladateljsku individuaciju, i pokušava je primijeniti na praksu postojanja folklorne glazbe. Autorica, naravno, na pravome mjestu napominje da se Eggebrechtove ideje uzimaju u obzir unatoč tomu što su predmeti istraživanja posve različiti jer se Eggebrecht bavi glazbenim umjetničkim djelima, tj. "opusnom glazbom" (Opusmusik) koja su fiksirana u notacijskom zapisu i koja stoje u odnosu prema normativnoj teoriji (osnovi skladateljskog zanata) u određenom razdoblju. Jasno je, ističe autorica, da kod glazbenofolklornih pojava ne postoji nikakva formulirana normativna teorija (pa samim tim ni mogućnost normiranja skladateljskog dijela posla) niti skladba kao konkrecija i individualno skladateljsko odstupanje od tih normi. Kako onda ovdje autorica pomiruje prividno nepomirljivo, kako rabi Eggebrechtov okvir u svome diskurzu? Analizom po kriteriju teksta, teksture i konteksta izvođenja njoj uspijeva pokazati da se folklorna glazba ne može bez ostatka objasniti kao ustrojstvo normi u određenoj ljudskoj zajednici, nego da je riječ o kreativnom sukobu između kulturalnih konvencija s jedne strane i individualiziranih glazbenih sklonosti određenoga izvođača (ovdje najčešće pjevača), pa i njegovih osobnih pravila u načinu izvođenja s druge strane.

Rad oduševljava smjelošću u odabiru teza i u načinu na koji ih se, precizno i koncizno, elaborira.

4) "Gender Roles During the War: Representations in Croatian and Serbian Popular Music 1991-1992." Collegium Antropologicum, Zagreb, 1995, 19/1, str. 91-101.

Ovaj je rad jedna od najranijih studija u nas u kojoj se istraživanja provode s aspekta teorije rodova. Kako pokazuju zaključci, ta je teorija - s obzirom na temu - itekako izdašna. Autoricu ponajprije zanima kako se tijekom rata dva roda određuju u hrvatskom i srpskom nacionalnom diskurzu, zatim kakvu sliku rodova nude vladajući a kakvu pak oporbeni diskurzi, kako se struktura vlastite zajednice i odnos te zajednice kao cjeline prema konkurentnoj zajednici metaforizira nazorima o rodnoj opoziciji, kako se iz ženske i muške glazbeničke perspektive ocrtavaju i oblikuju sve te izmrežene strukture. Zanimljivo je da autorica na temelju istraživanja zaključuje da glazba u sudaru sa sustavima moći zakazuje, odnosno otkriva svoju nemoć. Njezina bi moć bila u njezinom humanističkom potencijalu koji se krije u njezinoj sposobnosti da bude netransparentna, pa bi baš iz te netransparentnosti morala postati plodna klica pobune protiv postojećeg i nagovještaja drugačijeg.

Rad je svakako vrijedan prinos teoriji rodova, nastao na temelju specifičnih iskustava na ovim našim prostorima. Ukazuje na mogućnost nastavka istraživanja u sličnim kulturalno-antropološkim kontekstima.

5) "Folklore Festivals in Croatia: Contemporary Controversies". The World of Music, Bamberg, 1998, 40/3, str. 25-49.

Studija se bavi aktualnim problemom prezentacije folklora na suvremenim folklornim festivalima u Hrvatskoj, odnosno s kontroverzijama koje se javljaju između autohtonih konteksta njegovog života i adaptacija koje zahtijevaju nužno moderne i suvremene festivalske prezentacije. Autorica se najprije bavi idejom autohtonosti i kritikama koje joj se upućuju u raspravama o folkloru i folklorizmu, pa navodi i tumači osnovna neslaganja u znanstvenim diskurzima u hrvatskoj etnomuzikologiji. Pojave se smještaju unutar nove paradigme o javnome prakticiranju tradicijske glazbe. Autorica zastupa radikalan stav da se pojmovi kao što su tradicija, nasljeđe, autohtonost i autentičnost ne mogu objašnjavati kao ostaci prošlosti koji ulaze u sadašnjost. Njih treba prihvaćati kao suvremene pojmove i prakse koji počivaju na ideji ostataka prošlosti u sadašnjosti - unatoč tomu što to nisu. Dakle, središnja kontroverzija oko današnjih folklornih festivala u Hrvatskoj ne postoji oko onoga što se izvodi nego oko pitanje tko će biti "autorizirani" tumač ili legitimni stručnjak za tumačenje tradicije, transferirane u sadašnjost.

Zaključci ovoga rada, objavljenog u svjetski uglednom etnomuzikološkom časopisu, mogli bi se bez ostatka aplicirati i na druge rasprave oko pitanja autentičnosti i autohtonosti pod pritiskom suvremenih načina prezentacije, među ostalim i masovnih medija.

6) "Heritage of the Second World War in Croatia: Identity Imposed Upon and By Music." U Music, Politics, and War. Views from Croatia, ur. S. Pettan, Zagreb: Institut za etnologiju i folkloristiku, 1998, str. 109-129.

Rad se bavi analizom hrvatske i srpske popularne glazbene produkcije od početka devedesetih godina s obzirom na revitalizirana iskustva ustaško-četničke binarne opozicije u II. svjetskom ratu. Autorica ponajprije određuje tri osnovna aspekta svake rasprave o odnosu između glazbe, politike i rata:

1) Ponajprije je potrebno definirati tko smo mi u odnosu prema drugima, kome smo slični i tko je od nas različit, koje političke premise određuju sličnosti i razlike. Autorica upozorava da se, unatoč točnosti teze da svaka rasprava o identitetu mora biti dinamična i relacionalna, mora obratiti pozornost i na onu vrstu identiteta koja počiva na supstancijalnosti, inherentnosti, "prirodnosti" - dakle, na navodno nepromjenjivim konstantama.

2) Zatim je potrebno odrediti što je uopće nacionalno u glazbi. (Autorica nudi precizne uputnice na našu literaturu koja se bavi tim problemom, no ponajprije i/ili najčešće u umjetničkoj glazbi.)

3) Konačno je potrebno razmotriti odnos između glazbe i politike, tj. što uopće glazbu čini političkom.

Autorici su ustaše i partizani dvije paradigme iz razdoblja II. svjetskoga rata, ponajprije po načinu na koji pokušavaju utvrditi identitet svoje glazbe. Dok se u NDH teži stapanju tradicijske i umjetničke glazbe, naprosto zato što je tradicijska glazba navodno nepomutljivi izvor identiteta (autorica točno upozorava da taj stav egzistira još od Narodnog preporoda u 19. stoljuć), partizani - upravo suprotno - teže miješanju različitih regionalnih stilova i glazbenih vrsta i - u ime omasovljenja - teže ukidanju razlike između izvođača i publike. (Autorica dobro zapaža da je jedna od posljedica masovnosti gubljenje, neprepoznatljivost skladateljskog autorstva.) Autorica zatim razmatra srpsku i hrvatsku glazbenu produkciju s obzirom na navedene dvije paradigme iz II. svjetskoga rata.

Budući da je rad objavljen na engleskom, njegov je prvi dio - namijenjen stranom čitatelju - kompilacija poznatih nam povijesnih interpretacija. No drugi je njegov dio, naročito od pokušaja primjene naznačenih paradigmi na devedesete godine, doista plod izvornog razmišljanja i diskurza koji je kulturološko-antropološki usmjeren.

7) "Defining Women and Men in the Context of War: Images in Croatian Popular Music in the 1990s". U: Music and Gender, ur. P. Moisala i B. Diamond, Urbana: University of Illinois Press, 2000, str. 219-238.

Nesumnjivo je da ova studija koristi model autoričina razmišljanja koji smo predstavili u opisu prethodne bibliografske jedinice, no bitno je opet njezino proširenje diskurzom koji proizlazi iz teorije roda. Poučan je u tom smislu zaključak koji ovdje donosimo u cijelosti: "... Popularna glazba [na hrvatskoj i srpskoj strani] uglavnom se okrenula tradicionalnim temama o sretnoj ili neisupnjenoj ljubavi. Unatoč očitoj konvencionalnosti ovaj obrat prekida sliku sjedinjenog nacionalnoga kolektiva što ga se moglo uočiti za rata. Umjesto slikanja beskonfliktne biološke i kulturalne dihotomije i komplementarne prirode muškaraca i žena, kao što se to zbivalo u nacionalističkome diskurzu za rata... , nova glazbena produkcija gradi se na idejama različitosti i odnosima između muškaraca i žena. Umjesto da se nastavi s oštrom diferencijacijom među sferama aktivnosti na koju smo naišli za rata,... novije produkcije na obje strane portretiraju rodove kao ljestvice s višesložnim varijacijama. Ranija inzistiranje na razlici između muškarca i žene u stvari ocrtavaju ratnu afmosferu netolerancije. Dakle, ako muškost i ženskost smjestimo u kontinuum a ne shvatimo ih kao odvojene svjetove, to znači da miru pružamo šansu i da se zalažemo za vrijednosti pluralističkoga svijeta. Hoće li te vrijednosti prevladati i hoće li glazba imati snage da ih nametne? Poprilično utopijsko pitanje, zar ne?"

Karakteristično je svakako što se ova studija zaključuje s pitanjem na koje autorica ne može ponuditi odgovor. Nije posve sigurno riječ ni o kakvom njezinom kulturalnom pesimizmu nego o nastojanju da posred znanstvenoga diskurza stalno održava maksimalnu dozu objektivnosti, čak i pod cijenu gubljenja afirmativnoga odnosa prema "sredstvima", u ovome slučaju prema glazbi. Ova eksplicitna vrsta kritičnosti, koja inače u raznim varijantama prožima pristupničin znanstveni diskurz, dokaz je njezine misaone i intelektualne zrelosti kojom će se sigurno i u budućnosti moći ogledati sa znanstvenim zadacima visoko zahtjevne razine.

Na temelju izloženoga zaključuje se da pristupnica kompetentno i suvereno vlada svojom znanstvenom disciplinom i da s aspekta znanstvenih sposobnosti posve zadovoljava uvjete koje bi joj postavilo znanstvenonastavno zvanje docenta za etnomuzikološke predmete na Muzičkoj akademiji Sveučilišta u Zagrebu, pogotovo zato što ima znanstveno zvanje znanstvenoga suradnika što je po čl. 74. stavku 1. Zakona o visokim učilištima uvjet izbor u znanstvenonastavno zvanje docenta

STRUČNA DJELATNOST I OCJENA

Pristupnica, dr. sc. Naila Ceribašić autorica je dvaju preglednih radova^[5], četiri sažetka sa znanstvenih skupova^[6], dvadeset stručnih radova^[7], dva sažetka sa stručnih skupova^[8] i jedanaest prikaza^[9]. Na brojnim smotrama folklora i nastupima folklornih skupina, te na znanstvenim i stručnim skupovima pristupnica je sakupila ogromnu audio- i video-dokumentaciju koja je uglavnom pohranjena u arhivi Instituta za etnologiju i folkloristiku^[10]. Pristupnica je također autorica deset stručnih baza podataka^[11] a realizirala je pet izbora snimaka za edicije Instituta za etnologiju i folkloristiku^[12]. Održala je brojna predavanja^[13] a također je autorica brojnih radijskih i televizijskih emisija^[14].

Stručna djelatnost pristupnice, dr. sc. Naile Ceribašić, raznolika je i intenzivna, te također potvrđuje njezine kompetencije za održavanje nastave iz etnomuzikoloških predmeta na Muzičkoj akademiji Sveučilišta u Zagrebu.

ZAKLJUČNA OCJENA I PRIJEDLOG

Na temelju izložene analize ukupne djelatnosti i postignutih rezultata pristupnice, dr. sc. Naile Ceribašić,

ZAKLJUČUJEMO SLJEDEĆE:

Dr. sc. Naila Ceribašić izuzetna je mlada znanstvenica koja je dosadašnjom svojom znanstvenom i stručnom djelatnošću stekla izuzetan ugled u zemlji i u inozemstvu. Unatoč manjka pedagoškoga iskustva rezultati njezinoga dosadašnjeg znanstvenog i stručnog rada dokazuju da bi kvalitetno i s odgovornošću mogla obavljati i pedagoške zadatke za koje se natjecala.

Osim toga, kako je već navedeno u zaključnoj ocjeni njezine znanstvene djelatnosti, pristupnica, dr. sc. Naila Ceribašić, zadovoljava temeljni uvjet za izbor u zvanje docenta po čl. 74, st. 1 Zakona o visokim učilištima, a to je znanstveno zvanje znanstvenog suradnika.

Od uvjeta koje propisuje Rektorski zbor (NN, 1996, br. 94, str. 4097) pristupnica zadovoljava sljedeća dva uvjeta:

Kako je navedeno u njezinu životopisu, pristupnica je kao znanstvena novakinja od 1994. do 1996. sudjelovala u projektu "Narodna umjetnost - regionalna i tematska istraživanja" a od 1996. do 1997. radi na temi znanstvenoistraživačke skupine pod naslovom "Folklorna glazba i ples u Hrvatskoj iz suvremenih etnomuzikoloških i etnokoreoloških perspektiva" u okviru znanstvenoistraživačkog programa "Etnografija Hrvata - tradicija, folklor, identitet".

Budući da iz natječajnoga materijala nije bilo posve jasno na kojim je znanstvenim skupovima pristupnica sudjelovala s priopćenjima a na kojima bez njih, povjerenstvo je zatražilo detaljnije podatke, pa zato može utvrditi da je pristupnica s vlastitim priopćenjima sudjelovala na sljedećim znanstvenim skupovima:

MEĐUNARODNI ZNANSTVENI SKUPOVI:

5th Meeting of the Young Ethnomusicologists (ICTM), Sarajevo, 17 -19. svibnja 1991, priopćenje: "Music as a System and Music as a Subsystem of Culture: An Approach to Research on the Interdependence of Norm and Individuation";

Mađarsko-južnoslavenska konferenciju folklora, Budimpešta (Mađarska), 31. listopada -1. studenoga 1991, priopćenje: "Prilog istraživanju glazbenog identiteta kratkih pjesama s područja Slavonije i Baranje i iz hrvatskih sela u mađarskoj županiji Baranya";

32nd ICTM World Conference, Berlin (Njemačka), 16 - 22 lipnja 1993, priopćenje: "Musical Repertoire at Weddings in the Slavonian Podravina (Drava River Bank) Region, Eastern Croatia, Prior and Subsequent to the Political Changes in Croatia in 1990";

International Council for Traditional Music: Music and Gender Study Group Meeting, Turku (Finska), 4 -7. kolovoza 1994, priopćenje: "What is it that Makes them Women/Men in the Context of War? Images in Croatian Popular Music";

International Council for Traditional Music, Music and Gender Study Group Meeting: Music, Violence, War, and Gender, Punat (Hrvatska), 20 - 24. rujna 1995, priopćenje: "Violence of the Totalitarian Regime: ’The Purity and Beauty’ of Croatian Music, ’Duties, the Pains and Fruits’ of Motherhood, and the Male ’Force of the Crative Master of the World’ in the Independent State of Croatia (the NDH) 1941-1945";

34th World Conference of the ICTM, Nitra (Slovačka), 24. lipnja -1. srpnja 1997, priopćenje: "Illusion of Diversity, Reality of Sameness (and vice versa): Folklore Festivals in Croatia";

Going Native: Recruitment, Conversion, and Identification in Cultural Research, Columbus, Ohio (SAD), 20 - 22. svibnja 1999, priopćenje: "Contemporary Ethnomusicological Research and Folklore Festivals in Croatia";

Musica in Istria e musica istriana: Patrimonio e tradizioni musicali istriane — Glasba v Istri in istrska glasba: Istrska glasbena dediščina in tradicija, Koper (Slovenija), 23. rujna 1999, priopćenje: "Različita poimanja baštine: Istarske smotre folklora u kontekstu javne prakse tradicijske glazbe u Hrvatskoj":

ICTM Music and Gender Study Group Meeting: Music, Gender, and the Body, Toronto (Kanada), 3 - 6. kolovoza 2000, priopćenje: "Female Players: Vernacular Theories about Body, Gender and Music in Croatia"

Drugi međunarodni simpozij "Muzika u društvu", Sarajevo (BiH), 27 - 28. listopada 2000, priopćenje: "Narodna glazba u diskurzu Seljačke sloge 1930-ih: Izvedbe bosanskohercegovačkih ogranaka"

DOMAĆI ZNANSTVENI SKUPOVI:

37. kongres Saveza udruženja folklorista Jugoslavije, Plitvička jezera, 1 - 5. listopada 1990, priopćenje: "Prilog proučavanju utjecaja široko poznatih izvedbi na glazbenu komponentu svadbi u Rakitovici (Slavonska Podravina)";

Godišnji sastanak Hrvatskog muzikološkog društva, Zagreb, 10 - 11. prosinca 1999, priopćenje: "Etnomuzikološka djelatnost u Institutu za etnologiju i folkloristiku" (zajedno s G. Marošević, J. Ćaletom i M. Piškor);

Slavonska glazbena baština (u okviru Memorijala D. Pejačević), Našice, 20 - 21. listopada 2000, priopćenje: "Sviračice narodnih glazbala u Hrvatskoj: Začetak istraživanja";

Budući da se u uvjetima koje propisuje Rektorski zbor (NN, 1996, br. 94, str. 4097) navode "barem dva priopćenja na znanstvenim skupovima, od kojih jedno na međunarodnom skupu", razvidno je da je pristupnica obilato premašila te uvjete.

Zato

PREDLAŽEMO

da se pristupnica, dr. sc. Naila Ceribašić, izabere u naslovno znanstvenonastavno zvanje docenta.

________________________________

Dr. sc. Nikša Gligo

Redoviti profesor Muzičke akademije

Sveučilišta u Zagrebu

____________________________

Dr. sc. Stanislav Tuksar

Redoviti profesor Muzičke akademije

Sveučilišta u Zagrebu

________________________

Dr. sc. Vitomir Belaj

Redoviti profesor Filozofskog fakulteta

Sveučilišta u Zagrebu

Zagreb, 12. veljače 2001. godine

FILOZOFSKI FAKULTET U ZAGREBU

ODSJEK ZA FILOZOFIJU

Predmet: Ocjena stručnog povjerenstva o rezultatu natječaja za izbor u naslovno znanstveno- nastavno zvanje docenta, izvanrednog ili redovitog profesora za znanstveno područje humanističkih znanosti, polje filozofija, za predmet Povijest filozofije III, na Filozofskom fakultetu u Zadru.

Na sjednici Fakultetskog vijeća Filozofskog fakulteta u Zagrebu održanoj 26. veljače 2001. imenovani smo za članove stručnog povjerenstva za ocjenu rezultata natječaja i prosudbu o udovoljavanju uvjeta za izbor u znanstveno zvanje docenta, izvanrednog ili redovitog profesora za znanstveno područje humanističkih znanosti, polje filozofija, grana povijest filozofije, za predmet Povijest filozofije III, na Filozofskom fakultetu u Zadru.

Razmotrivši priloženi natječajni materijal, Stručno povjerenstvo, u sastavu dr. sc. Ljerka Schiffler, redoviti profesor (predsjednica povjerenstva), dr. sc. Hotimir Burger, redoviti profesor (član povjerenstva) i dr. sc. Mirko Jakić, izvanredni profesor (član povjerenstva), podnosi o predloženiku slijedeće

MIŠLJENJE I PRIJEDLOG

Na natječaj objavljen u «Vjesniku» 20. prosinca 2000. za izbor u naslovno znanstveno-nastavno zvanje docenta, izvanrednog ili redovitog profesora za znanstveno područje humanističkih znanosti, polje filozofija, grana povijest filozofije, za predmet Povijest filozofije III, prijavio se dr. Pavo Barišić.

Kandidat je priložio potrebnu dokumentaciju:

I. životopis,

II. popis objavljenih radova, izbor znanstvenih i stručnih radova,

III. diplome o akademskom stupnju (prof., mr., dr.) i nostrifikaciju,

IV. potvrdu o izboru u Znanstveno zvanje višeg znanstvenog suradnika,

V. dokaze o svojoj nastavnoj djelatnosti (Filozofski fakultet Zadar, KBF Zagreb, Hrvatski studiji Sveučilišta u Zagrebu), te ispunjavanja uvjeta Rektorskog zbora za izbor u zvanje izvarednog profesora (7 mentorstava diplomskih radova, izradba nastavnog teksta, voditeljstvo međunarodnih znanstvenih skupova).

1. ŽIVOTOPIS

Dr. Pavo Barišić rođen je 1959. g. u G. Dubici, općina Odžak. Završio je studij filozofije i germanistike na Filozofskom fakultetu (1983), te studij prava na Pravnom fakultetu Sveučilišta u Zagrebu (1982). 1985. magistrirao je radom «Praktična filozofija u Hegela». Od 1984. do 1986. g. radio je kao asistent pripravnik na Faklutetu političkih znanosti u Zagrebu. Od 1986. g. radi kao znanstveni istraživač u Institutu za filozofiju u Zagrebu, od 1991. obnaša dužnost njegova ravnatelja. Na Sveučilištu u Augsburgu 1989. doktorirao je tezom «Welt und Ethos. Hegels Stellung zum Untergang des Abendlandes». Doktorska je diploma nostrificirana na Filozofskom fakultetu Sveučilišta u Zagrebu. 1992. izabran je u znanstveno zvanje znanstvenog suradnika, a 1999. u zvanje višeg znanstvenog suradnika.

U okviru svoje znanstveno-nastavne djelatnosti, dr. Barišić je honorarni nastavnik predmeta «Povijest filozofije III» na Filozofskom fakultetu u Zadru od školske godine 2000/2001., također u istom svojstvu predmeta «Povijest filozofije I i II» na Katoličkom bogoslovnom fakultetu Sveučilišta u Zagrebu, od 1999 do danas. Od 1994. do 1997. bio je nositelj kolegija i predavač predmeta «Filozofija prava i politike» te kolegija «Ante Starčević» 1993-1996, i 1999/2000 na Hrvatskim studijima Sveučilišta u Zagrebu. Na postdiplomskom studiju «Hrvatska i Europa» na Fakultetu političkih znanosti Sveučilišta u Zagrebu školska god. 1999/2000 predavao je kolegij «Teorija pravednosti».

Od 1993. g. glavni je i odgovorni urednik časopisa «Filozofska istraživanja» i «Synthesis philosophica», ujedno i urednik istoimene biblioteke.

Bio je organizator i voditelj više znanstvenih skupova: Augsburško-Zagrebačkih filozofskih razgovora «Svijet u filozofiji – filozofija u svijetu» (Augsburg 1988, Zagreb 1990, Augsburg 1993), «Filozofija vremena» (Cres 2000), te skupova Instituta za filozofiju (Zagreb 1999, 2000). Sudjelovao je na nizu međunarodnih kongresa, simpozija i pozvanih predavanja u inozemstvu (Berlin, Bonn, Taegu, Utrecht, München, Augsburg, Mainz, Beč) i u Hrvatskoj (Dubrovnik, Osijek, Zadar, Rijeka, Cres, Split).

2. ZNANSTVENA DJELATNOST

Od izbora u zvanje znanstvenog suradnika 1992. g., te 1999. u zvanje višeg znanstvenog suradnika, predloženik je do danas objavio dvije knjige, «Welt und Ethos. Hegels Stellung zum Untergang des Abendlandes» (Verlag Königshausen & Neumann, Würzburg), 1992 (str. 184) i «Filozofija prava Ante Starčevića» (Hrvatsko filozofsko društvo, Zagreb), 1996 (str. 237), (a ukupno je do sada objavio tri knjige); objavio je dva rada u inozemnim publikacijama: «Staat und Nation bei Ante Starčević» (Zeitschrift für Politik, München, 3/1996, str. 304-324) i «Freiheit und Menschenrechte bei Hegel» (Hegel-Jahrbuch, 2000, Bd. 2, str. 139-148); dva rada je objavio na stranim jezicima: «Der Nationalstaat in Mitteleuropa» (Synthesis philosophica, 18, 2 – 1994, str. 303-317) i «Freedom in the Light of Reason» (Synthesis philosophica, 13, 1998, 26, str. 521-546).

U domaćim publikacijama objavio je sedam radova: «Nemoć prirode u Hegela» (Filozofska istraživanja, 64, 1-1997, str. 125-136); «Filozofija slobode Ante Starčevića» (Prilozi za istraživanje hrvatske filozofske baštine, 23, 1997, str. 129-146); «Sloboda u svjetlu uma» (Filozofska istraživanja, 17, 1997, 4, 67, str. 1027-1048); «Kantova filozofija prava i kreposti» u: I. Kant, Metafizika ćudoređa (Matica hrvatska, Zagreb, 1999, VII-L); «Bioetika i ljudska prava» (Filozofska istraživanja, 18, 1998, 4, str. 793-800), Zbornik Izazovi bioetike (Zagreb, Pergamena, 2000, str. 43-52); «Karlo Balić i aktualnost filozofske predaje» (Prilozi za istraživanje hrvatske filozofske baštine, 1999, XXV, 49-50, str. 205-215); «Povijest filozofije između nacionalnoga i regionalnoga određenja», u: Otvorena pitanja povijesti hrvatske filozofije, (Zagreb, Institut za filozofiju, 2000, str. 33-47). Predloženik je objavio i jedan stručni rad «Ottfried Höffe: Vernuft und Recht» (Synthesis philosophica, 27-28, 1999, str. 253-266).

U svom povijesnofilozofskom proučavanju poseban je interes dr. P. Barišić usredotičio na filozofsko mišljenje Hegela koje tematizira u svojoj knjizi «Welt und Ethos. Hegels Stellung zum Untergang des Abendlandes». U njoj znanstveno-teorijski korektno izvedbenom analizom prikazuje bitna pojmovna određenja Hegelove filozofije i njegove dijalektike s obzirom na tradiciju filozofsko-teološkog, aksiološkog i etičkog mišljenja Zapada. Problematiku Hegelove filozofije duha, pojma države i prava i ideje platonijansko-hegelijanske spekulacije razmatra u obzoru duhovno povijesne perspektive kao i njihove implikacije i interpretacije čovjeka modernog svijeta, prirode i povijesnosti.

Specifičnost Hegelove forme mišljenja, njegovo utemeljenje i duhovno povijesne, te društvenopolitičko pravne implikacije kao «napredovanja u svijesti o slobodi» predmet je sustavnog kontinuiranog znanstvenog bavljenja dr. P. Barišića, o čemu svjedoče i njegovi radovi u kojima se tematiziraju primjerice Hegelov odnos duha i prirode, praktične filozofije, fenomen slobode i ljudskih prava, «Freiheit und Menschenrechte bei Hegel». Spomenutu problematiku autor učitava u novovjekovni diskurs praktične filozofije i promišlja bit niza odnosa, politike i morala, prava i morala, prava kao bića slobode te zbilje povijesno-ćudorednih formi ljudske slobode. Sva ta pitanja autor oprimjeruje Hegelovom filozofijom prava, prvenstveno Hegelovim utemeljenjem prava u ćudoređu kao temelju izgradnje druge ljudske prirode i medija njena objektiviranja, realnog objektivnog prava na slobodu, prava ljudske jedinke (temelja novovjekovne filozofije subjektiviteta) i zajednice u cjelini.

Hegelov sustav pravne filozofije u tom smislu aktualizira dr. P. Barišić u svjetlu općeg procesa stvaranja modernih nacija i država upravo kroz utemeljenje i poštivanje temeljnih ljudskih prava, odnosno otvaranja pravnih sistema morala kao njihovu korijenu.

Vezano uz pojmove države, nacije, ljudskih prava na slobodu, političko samoodređenje i suverenitet u obzoru klasične praktične filozofije, posebice Hegelove filozofije objektivnog duha, autor tematizira kao središnje probleme suvremenog mišljenja o modernom demokratskom društvu. Sve to sabire u radu «Der Nationalstaat in Mitteleuropa». Eksplicira tu vrijednost, ulogu i značenje srednjoeuropske tradicije, od Francuske revolucije do modernih europskih transformacija i integracija, fenomena povezivanja istočnih i zapadnih političkih blokova u modernoj europskoj društvenoh arhitekturi, te ponajprije ističe značenje te tradicije za sveukupno, ne samo političko i privredno, nego i kulturno i duhovno stanje narodâ.

U središtu autorova zanimanja pitanja su i njegovi vlastiti odgovori o naravi i karakteru nacionalizma, domoljublja, suvereniteta naroda i njegova identiteta, kao i idejnih deformacija (ideoloških). Taj proces sagledava autor sinkronički i dijakronički, potkrepljujući ga i kulturno povijesnim primjerima i političko-pravnim tezama europskih ali i domaćih, hrvatskih teoretika prava i države, političara i filozofa, te najposlije i najnovijim konkretnim političkim događajima.

Odnos filozofije i prirode duha u Hegelovom sustavu znanstvene enciklopedije jedan je od vidova koji razmatra dr. P. Barišić u radu «Die Ohnmacht der Natur bei Hegel», odnos domišljen kroz Hegelove teze i tvrdnje u obzoru duha znanstveno tehničke civilizacije i prirode, modernih smjerova filozofskog i znanstvenog mišljenja, posebice u području etike i estetike, bioetike i ekoestetike.

U radu «Bioetika i ljudska prava» ukazuje dr. P. Barišić na pitanja koja nadilaze tradicionalne okvire etike, ističe i analizira paradokse praktične primjene moderne znanosti (biologija, medicina). Raspravlja pritom niz pitanja pravne i etičke naravi kao što je zaštita temeljnih ljudskih prava, dostojanstvo čovjeka, njegova sloboda i identitet u modernom društvu, nalazeći za to uporišta u svijetu i u domaćim okvirima (deklaracije, konvencije i dr.).

«Sloboda u svjetlu uma» (isti članak objavljen je u znanstvenom časopisu, na engleskom jeziku 1998, «Freedom in the Light of Reason») tematizira filozofski problem slobode u obzoru Kantovog poimanja transcendentalne i praktične slobode. Bogato i slojevito analizirajući Kantove postavke i teorijski ih argumentirajući, razvija dr. Barišić svoje tumačenje spekulativnih granica Kantove «Kritike čistoga uma», identificirajući najvažnije postavke teorijske i praktične moći koje se spajaju u temelju slobode. Razmatranje slobode kao središnje kategorije Kantovih filozofskih razmatranja u Barišićevom se povijesno-filozofskom propitivanju ne iscrpljuje kao tumačenje transcendentalne ideje nego ostaje otvorenim, «najnerješivijim» problemom spekulativnog uma koji se dalje razvija u Kantovom sustavu filozofije.

Jedan od značajnih filozofsko teorijskih doprinosa dr. P. Barišića predstavljanje je djela I. Kanta, «Metafizika ćudoređa» hrvatskoj znanstvenoj javnosti kojeg je priređivač (prijevod na hrvatski: Dražen Karaman, izd. Matica hrvatska, 1999) i ujedno autor opsežne uvodne studije, «Kantova filozofija prava i kreposti» (p. VII – XLVIII).

Sve znatniju aktualnost Kantovih filozofijsko-pravnih i moralno-političkih pogleda i recepcije Kanta s obzirom na traganje za metafizičkim korijenima liberalne tradicije političkog mišljenja, autor pomno i obuhvatno analizira i tumači, metodološki utemeljeno i korektno izvedeno. Pozivajući se na bogatu literaturu i rasprave vođene u teoretičara liberalizma autor ispituje razloge utjecaja Kantove filozofije prava i praktične filozofije na razvoj europskog filozofskog i praktičnog mišljenja, posebice njegove renesanse u 20. stoljeću. U svom radu ustvrđuje kako je Kant položio misaone temelje moderne pravne države i svojim filozofskim principima i koncepcijama zaslužan i prisutan u modernim idejama mira i stvaranja svjetske zajednice država. Autor s druge strane ne zanemaruje niti prijepore koji se upućuju Kantovoj filozofiji prava i politike kao i prijepore u nekim njegovim pravnim stajalištima. Referirajući obuhvatno različita tumačenja, pa i osude i osporavanja Kantove metafizike prava i morala, autor polazi od same geneze Kantova djela, njegove strukture, razmatra osnovne principe njegova pravna nauka, njegovu ideju ljudskih prava, privatnog i javnog prava, konstrukt pravne države, zaključujući kako je Kant uspio nadići puku formalnost praktične filozofije usuglašavanjem dvaju područja i principa ljudske zbilje, pravnog i moralnog.

Uz spomenute radove koji pokrivaju područje europske klasične praktične filozofije, predloženik se paralelno bavi i proučavanjem hrvatske filozofije prava, politike i povijesti u obzoru europske filozofsko-pravne refleksije i uključenosti domaće državnopravne misli u europska strujanja, njena produbljivanja i afirmiranja. Odnosi se to ponajprije na opus Ante Starčevića, čije je «Izabrane političke spise» autor priredio i napisao uvodnu studiju, a koje je izašlo u izdanju Goldenmarketinga i Narodnih novina, Zagreb, 1999.

Ovom su prethodila ranija djela: knjiga «Filozofija prava Ante Starčevića» (Hrvatsko filozofsko društvo, Zagreb, 1996, 237 str.) i znanstveni radovi: «Staat und Nation bei Ante Starčević», Zeitschrift für Politik, München, 3, 1996, str. 304-324; «Filozofija slobode Ante Starčevića», Prilozi za istraživanje hrvatske filozofske baštine, 23, 1997, str. 129-146.

Mjesto, značenje i uloga mislitelja Ante Starčevića u povijesti hrvatske pravne misli dobilo je svoje znanstveno vrednovanje i afirmiranje u knjizi «Filozofija prava Ante Starčevića» u kojoj predloženik razmatra problemsko-tematski bitne vidove, osnovna polazišta i temelje Starčevićeve filozofije, ono što čini cjelinu njegove misaono znanstvene teorijske zgrade. Dr. P. Barišić u toj knjizi u devet tematskih cjelina proučava i analizira Starčevićevu filozofiju prava, filozofiju države, njegov pojam nacije i političkog naroda, Starčevićevo poimanje etike kao znanosti života, ukazujući utemeljeno na filozofska vrela Starčevićeva činoređa (klasične praktične filozofije, etičkog nasljeđa stoika i kinika), Starčevićeve političke retorike, pojam ethosa bitnog za političko govorništvo, zadržavajući se i na corpusu Starčevićevih govorâ. Ovdje valja pripomenuti kako se u ovoj monografskoj sintezi razmatra cjelokupni opus A. Starčevića, njegovih tiskanih djela i životopisni podaci. Evidentno i dokumentirano pruža knjiga nove dragocjene spoznaje značenja Starčevićeve pravne i političke filozofije i njegov doprinos povijesti političkih ideja u Hrvatskoj posebice razumijevanja temelje i kontinuiranog razvoja hrvatske pravne i demokratske države.

III poglavlje knjige «Filozofija prava Ante Starčevića», «Država i nacija» na njemačkom jeziku «Staat und Nation bei Ante Starčević» objavljeno je iste godine kao zaseban rad u časopisu «Zeitschrift für Politik», München, 3, p. 304-324, u kojemu se ukazuje na povijesno značenje Starčevićeva pojma države, političkog naroda i ideje slobode u svjetlu suvremenih rasprava o državi i narodnom identitetu.

U svom radu «Filozofija slobode Ante Starčevića» dr. Barišić razmatra ovu bitnu kategoriju Starčevićeva opusa, njena misaona ishodišta, genezu toga pojma do njenih implikacija moderne političke teorije i pravaške ideje ozbiljenja ljudske slobode.

S područja hrvatske filozofske tradicije objavio je predloženik dva znanstvena rada: «Karlo Balić i aktualnost filozofske predaje» (Prilozi za istraživanje hrvatske filozofske baštine», XXV, 49-50, Zagreb, 1999, str. 205-214) i «Povijest filozofije između nacionalnoga i regionalnoga određenja», u Zborniku radova znanstvenog skupa Otvorena pitanja povijesti hrvatske filozofije, Institut za filozofiju, Zagreb, 2000, str. 33-47.

Fenomen razumijevanja tradicije kao nadilaženja pukog historijskog horizonta kojim se dr. P. Barišić rukovodi u svom proučavanju i bavljenju europskom filozofskom poviješću, primjenjen je i na corpus hrvatske filozofije.

Ističući povijesno značenje K. Balića upravo u takvu svjetlu razumijevanja predaje u obzoru skolastičke filozofije, dr. P. Barišić se usredotočuje na neka značajna pitanja i autentičnosti filozofske predaje, njenu rekonstrukciju i (re)aktualiziranje, ukazujući upravo na potrebu aktualiziranja jednog mišljenja na tragu moderne hermeneutičke metode.

Iz temelja svog shvaćanja identiteta hrvatske filozofije koji se stvara i oblikuje i potvrđuje unutar struja europske filozofije, razvija i obrazlaže dr. P. Barišić svoje ideje u radu naslovljenom «Povijest filozofije između nacionalnoga i regionalnoga određenja», u sklopu jednog od otvorenih pitanja povijesti hrvatske filozofije. Prateći strujanja u europskoj filozofiji 19. i 20. stoljeća uočava autor jačanje regionalističkog pristupa povijesti filozofije u novije vrijeme, te se i sam zalaže za taj smjer, ukazujući pritom i na zadatke istraživanja koji stoje pred znanstvenicima i proučavateljima hrvatske filozofije (prevođenje, izdavanje originalnih djela, njihovo tumačenje i vrednovanje).

Posljednji na popisu radova predloženika priloženih uz natječaj stručni je članak pisan uz prikaz knjige Otfrieda Höffea, «Vernunft und Recht» (izd. Suhrkamp, Frankfurt a. M., 1996), objavljen na njemačkom u Synthesis philosophica, 14, 27-28, Zagreb, 1999, str. 256-260. Obrazlažući strujanja u razdoblju posthegelijanskog mišljenja, pitajući o odnosu prava i pojma racionaliteta, nadalje o temeljnim pitanjima praktične filozofije, pravednosti, demokracije, ljudskih prava, države, liberalizma, komunitarizma o kojim raspravlja njemački autor u svojoj knjizi, dr. P. Barišić propituje tradicionalne postavke danas sve više stavljene u pitanje i skepse u pravo kao kategorije uma s obzirom na promjenu epoha i kultura otvorenih pitanja, problema i poteškoća vezanih uz pravnu i državnu etiku, pravnu antropologiju, društvenu filozofiju i teoriju prava – u okviru specifičnog interkulturalnog diskursa oko procesa opće globalizacije. Razmatrajući stručno i kritički autorove postavke i argumente, dr. P. Barišić ih postavlja u širi, teorijsko problemski kontekst, pitajući svagda o filozofskim temeljima pravno-političkog poretka i političke filozofije modernog društva, o nizu konkretnih pitanja i tema prisutnih u filozofskoj literaturi od antike do suvremene anglosaksonske ili njemačke literature.

3. NASTAVNA DJELATNOST

Kao što je vidljivo iz priložene dokumentacije, dr. P. Barišić obavlja korektno i višegodišnju honorarnu nastavnu djelatnost, trudeći se i unoseći znatne sadržajne i metodičke inovacije, unapređujući nastavu i potvrđujući se kao vrstan nastavnik i odgovoran pedagog. Izvodi nastavu filozofije na Filozofskom fakultetu u Zadru, na Katoličko bogoslovnom fakultetu u Zagrebu kao vanjski suradnik te na Fakultetu političkih znanosti u Zagrebu. Na Hrvatskim studijima bio je nositelj kolegija «Ante Starčević» i predavač «Filozofije prava i politike» (v. 1. Životopis). Bio je i mentor uspješno obranjenih diplomskih radova (7) pri Hrvatskim studijima Sveučilišta u Zagrebu, tezama s područja prava i politike. Njegova knjiga «Filozofija prava Ante Starčevića» obvezatni je nastavni tekst u dodiplomskoj nastavi na Hrvatskim studijima Sveučilišta u Zagrebu.

4. STRUČNA DJELATNOST

Predloženik je uz ovdje prikazan znanstveno-nastavni rad do sad ostavio i svoj doprinos popularizaciji filozofije, u stručnom smislu, vodeći, organizirajući i promičući različite oblike domaćeg filozofskog života, djelujući u središtima javnog priopćavanja (program Hrvatskog radija, HRT), na tribinama, promocijama knjiga i časopisa, na skupovima i u razgovorima Hrvatskog filozofskog društva. Valja ovdje istaknut i njegovo djelovanje kao urednika časopisa i biblioteke «Filozofska istraživanja» i «Synthesis philosophica» te zalaganje za uspješnu suradnju hrvatskih i svjetsjih filozofa, nadalje organiziranje i sudjelovanje na brojnim domaćim i međunarodnim filozofskim i znanstvenim skupovima o Petriću, Hegelu, filozofiji vremena, pitanjima bioetike i povijesti hrvatske filozofije), uređivanje Zbornika «Otvorena pitanja povijesti hrvatske filozofije» (Zagreb, 2000).

U Institutu za filozofiju uspješno obnaša funkciju ravnatelja i voditelja znanstveno-istraživčkog programa «Povijest hrvatske filozofije i temeljni problemi filozofije» (god. 1996-2001).

5. ZAKLJUČAK

Na osnovi izloženog zaključuje se da je predloženik vrstan i plodan znanstvenik, afirmiran stručnjak, i javni djelatnik, autor niza vrijednih i zapaženih radova u znanstvenoj javnosti, savjestan i odgovoran predavač, ravnatelj Instituta za filozofiju, sposoban organizator domaćeg filozofskog života.

Dr. Pavo Barišić ima 11 objavljenih značajnih radova u inozemnim časopisima kao i domaćim s međunarodno priznatom recenzijom i s njima po vrsnoći izjednačenim časopisima, koji su pridonijeli razvitku filozofije; nove radove objavljene nakon izbora u dosadašnje znanstveno zvanje; objavljenu knjigu i objavljene izvorne znanstvene studije; izvoditelj je nastavnog rada te programski voditelj niza međunarodnih znanstvenih skupova.

6. PRIJEDLOG

Stručno povjerenstvo ustanovljava da predloženik, dr. Pavo Barišić zadovoljava zakonskim uvjetima za izbor u naslovno znanstveno-nastavno zvanje izvanrednog profesora (čl. 74 Zakona o visokim učilištima, Minimalni uvjeti Rektorskog zbora). Predlažemo stoga izbor dr. Pave Barišića u navedeno zvanje.

Stručno povjerenstvo:

1. dr. sc. Ljerka Schiffler, red.prof.

2. dr. sc. Hotimir Burger, red.prof.

3. dr. sc. Mirko Jakić, izv.prof.

Odsjek za germanistiku

Filozofski fakultet Sveučilišta u Zagrebu

Ivana Lučića 3, HR - 10 000 Zagreb

Vijeće Filozofskog fakulteta na sjednici od 26. veljače 2001. imenovalo nas je u stručno povjerenstvo za davanje mišljenja o ispunjavanju uvjeta predloženika za izbor u nastavno zvanje predavača za znanstveno područje humanističkih znanosti, polje jezikoslovlje, za predmet Njemački jezik policijske struke, na Visokoj policijskoj školi u Zagrebu. Podnosimo ovaj

izvještaj

Na natječaj objavljen u “Vjesniku” 30. studenoga 2000. za izbor u nastavno zvanje predavača za Njemački jezik policijske struke prijavila se dragica dragičević.

dragica dragičević priložila je prijavu sa životopisom, diplomu o završenom studiju drugog stupnja, domovnicu, izvod iz matične knjige vjenčanih, odluku Stručnog vijeća Visoke policijske škole u Zagrebu o izboru u nastavno zvanje predavača za predmetno područje Njemački jezik (od 27.11.1995), te opis znanstvene, nastavne i stručne aktivnosti.

Dragica Dragičević, rođena Hurčak, rođena je 1948. godine u Sisku, 1973. diplomirala je njemački jezik i književnost kao prvi (A) predmet i talijanski jezik kao drugi (B) predmet na Filozofskom fakultetu u Zagrebu.

Isprva je radila kao inokorespondent, a od šk. god. 1975/76. kao profesor njemačkog jezika na Srednjoj školi za unutarnje poslove u Zagrebu. Šk. god. 1993/94. prelazi na radno mjesto "visokoškolskog nastavnika za strane jezike" na Katedri za strane jezike policijske struke (njemački i talijanski jezik) Visoke policijske škole. U nastavno zvanje predavača za predmetno područje Njemački jezik izabrana je 1995. godine, i to na vrijeme od 5 godina (od 27.11.1995. do 27.11.2000).

Na preporuku matične ustanove akad. god. 1996/97. upisala je poslijediplomski studij iz lingvistike, filološki smjer germanistika, koji, po vlastitom navodu, iz obiteljskih razloga još nije uspjela završiti.

Kandidatkinja izvršava sve nastavne obaveze na svojoj ustanovi. Za potrebe polaznika Policijske škole (srednje i visoke) izrađuje vlastite nastavne materijale, sama i u suautorstvu, navela je veći broj stručnih prijevoda s njemačkog i na njemački jezik, uglavnom s područja kriminalistike, član je stručnih društava, te pohađa seminare za stručno usavršavanje, od kojih valja spomenuti dvo- i trotjedni seminar u Hamburgu (1990) i u Berlinu (1997).

Znanstvena djelatnost: Kandidatkinja, kako navodi, sudjeluje u "realizaciji projekta HAZU 'Hrvatski jezik u kontaktu s europskim jezicima - Transmorfemizacija modela šest europskih jezika u hrvatskom' - voditelj prof. dr. Rudolf Filipović", te je u okviru većeg rada projektne grupe objavila članak "Transmorfemizacija germanizama u hrvatskom jeziku", u Filologija, br. 33/1999, str. 25-30.

Prema izloženom, stručno povjerenstvo smatra da Dragica Dragičević udovoljava uvjetima čl. 80 st. 1 Zakona o visokim učilištima za izbor u nastavno zvanje predavača za predmet Njemački jezik policijske struke, na Visokoj policijskoj školi u Zagrebu.

Za kandidatkinju će se organizirati pristupno predavanje, pa će izvještaj s tog predavanja biti dodan ovom izvještaju.

U Zagrebu, 20. travnja 2001.

Stručno povjerenstvo

1. Dr. sc. Maja Häusler, docent

2. Mr. sc. Marija Lütze-Miculinić, viši lektor

3. Dr. sc. Stanko Žepić, red. prof.

Fakultetskom vijeću Filozofskoga

fakulteta Sveučilišta u Zagrebu

10000 Zagreb, Ivana Lučića 3

Mišljenje o

mr. Jasni Šego

kao kandidatici za suradničko zvanje asistentice

pri Katedri religiozne pedagogije i katehetike

Katoličkoga bogoslovnog fakulteta

Sveučilišta u Zagrebu

Na svojoj ste nas sjednici od 15. lipnja 2001. (br. 01-11-70-2001) imenovali u stručno povjerenstvo koje će dati mišljenje o tome udovoljava li mr. Jasna Šego uvjetima za izbor u suradničko zvanje asistentice iz znanstvenoga područja humanističkih znanosti, polja jezikoslovlja, grane kroatistike pri Katedri religiozne pedagogije i katehetike Katoličkoga bogoslovnog fakulteta Sveučilišta u Zagrebu. Evo našega mišljenja:

Mr. Jasna Šego rođena je 20. listopada 1964. u Slavonskom Brodu, gdje je i pohađala i završila osnovnu i srednju školu. Godine je 1988. završila studij jugoslavenskih jezika i književnosti na Filozofskom fakultetu Sveučilišta u Zagrebu. Tamo je i magistrirala 2000. godine.

Školske je godine 1989/90. predavala hrvatski jezik u Aucklandu na Novom Zelandu. Od 1991. do 1995. godine radila je kao profesorica hrvatskoga jezika i književnosti u Gimnaziji Matije Mesića u Slavonskom Brodu. Školske je godine 1995/96. predavala hrvatski jezik u Nadbiskupskoj klasičnoj i Prvoj privatnoj, a 1996/97. u Ženskoj općoj gimnaziji Družbe sestara milosrdnica u Zagrebu. Sljedeće je dvije školske godine (1997/98. i 1998/99) radila kao lektor hrvatskoga jezika na Sveučilištu u Torontu. Od 1999. do danas radi ponovo u Ženskoj općoj gimnaziji Družbe sestara milosrdnica u Zagrebu.

Uz redovan rad u nastavi organizirala je brojne slobodne aktivnosti na lokalnoj, državnoj i međunarodnoj razini. U tim je slobodnim aktivnostima, zajedno sa svojim učenicima, postizala zapažene rezultate. Također je sudjelovala na brojnim aktivima hrvatskoga jezika, na seminarima i na raznim drugim oblicima stručnoga usavršavanja. Objavljivala je kulturne priloge u "Posavskoj Hrvatskoj" i "Brodskom listu". Na Hrvatskom radiju-Radiopostaji Slavonski Brod osmislila je i realizirala dva ciklusa emisija - "S novozelandskih obala" i "Brodski književni portreti". U proljeće je 1995. na poziv Matice hrvatske - Ogranka Slavonski Brod sudjelovala kao predavačica na simpoziju o hrvatskom narodnom i književnom preporodu. Iste je godine recenzirala zbirke stihova na temu Domovinskoga rata "Najljepša moja" i "I mi smo sudionici rata" (u izdanju Osnovne škole Huge Badalića).

U Ženskoj općoj gimnaziji i na Sveučilištu u Torontu održala je niz javnih predavanja i seminara za nastavnike hrvatskoga jezika u osnovnim i srednjim školama ("Kreativnost u nastavnim i nenastavnim aktivnostima", "Recepcija pjesništva Dobriše Cesarića u osnovnoj i srednjoj školi", "Hrvatski jezik danas", "Retorički sadržaji u nastavi hrvatskoga jezika", "Uloga nastavnika u suvremenom školskom sustavu"). Napisala je i udžbenik "Naš hrvatski" (u tri dijela) za srednji stupanj znanja.

Na poslijediplomskome je znanstvenom studiju kroatistike Jasna Šego pokazala metodološku konzistentnost i teorijsku upućenost u sekundarnu znanstvenu literaturu. Te je kvalitete pokazala i u svome magistarskom radu "Intertekstualnost tetralogije Irene Vrkljkan (Svila, škare; Marina ili o biografiji; Berlinski rukopis; Dora, ove jeseni)".

U svome je magistarskom radu (ocijenjenom najvišom ocjenom) Jasna Šego utvrdila da je književno djelo Irene Vrkljan (spomenuta tetralogija) sastavljeno od mnoštva narativnih fragmenata koji se nižu po načelu asocijativnosti. Zato svaki fragment, kaže, ostavlja dojam otvorenosti (nedovršenosti). Asocijativne je nizove poredala u posebne tematsko-motivske snopove koji pokazuju karakteristične opsesije autobiografskoga subjekta (traume iz djetinjstva, strah od autoritarnoga oca, razočaranje, osjećaj egzistencijalne praznine i sl.). Budući da se motivi nižu logikom asocijacija, u njima se prepleću prošlost i sadašnjost, te dolazi do "zgušnjavanja vremena", preklapanja suvremenih planova i simultanosti.

Posebice se zadržala na analizi postupaka koji ulaze u korpus postmodernističkih signatura: autoreferencijalnosti, intertekstualnosti i interkulturalnosti. U tome je smislu književno djelo Irene Vrkljan pročitala kao prostor svojevrsna citatnog muzeja u kojemu se čuvaju kulturne stečevine i u kojem se dijalogizira s prošlošću. Kako je Irena Vrkljan živjela i živi izvan domovine (najprije u Beogradu, zatim u Berlinu), posebno je zanimljiv i literarno produktivan intelektualni sloj njezina djela, koji se, kako je to Jasna Šego pokazala, ostvaruje na brojnim razinama - nacionalnoj (hrvatsko : jugoslavensko, slavensko : germansko), gnoseološkoj (domaće : strano), socijalnoj (malograđansko : radničko), ontološkoj (identitet : alteritet) itd.

U tome je i u drugim svojim radovima Jasna Šego pokazala da je sposobna uspostaviti interdisciplinarne suodnose književnoga, jezičnoga i religijskoga odgoja i obrazovanja u nastavnom, znanstvenom i stručnom radu utemeljenom na suvremenim književnokomunikacijskim, jezičnokomunikacijskim i teološkokomunikacijaskim pristupima, što je jedan od glavnih uvjeta za izbor u zvanje navedeno u raspisanom natječaju.

U svome se istraživačkom, nastavnom i stručnom radu bavi i književnokomunikacijskim pristupom biblijskim tekstovima, u čemu joj uvelike pomažu znanstveni i stručni radovi dr. Ane Gabrijele Šabić. Koliko je u tu problematiku ušla, pokazuje i priznanje (na državnoj razini) što ga je dobila zajedno sa svojim učenicima za radioemisiju "Biblija - knjiga nad knjigama" na susretu "Lidrano".

Elemente teološkoga pristupa ugrađuje i u sadašnje svoje istraživanje ženskoga lika u hrvatskom romanu 19. stoljeća, pripremajući se za izradu doktorske disertacije.

Sve to govori o tome da mr. Jasna Šego udovoljava svim uvjetima koji se traže za "izbor u suradničko zvanje asistenta iz područja humanističkih znanosti, polja jezikoslovlja i grane kroatistike pri Katedri religiozne pedagogije i katehetike Katoličkoga bogoslovnog fakulteta Sveučilišt u Zagrebu za potrebe Katehetskoga instituta pri Fakultetu", kako je navedeno u natječaju raspisanom u "Vjesniku" od 1. lipnja 2001. Stoga vas molimo da u skladu s time donesete odgovarajuću odluku.

S poštovanjem

Stručno povjerenstvo:

dr. sc. Josip Silić, prof., predsjednik

dr. sc. Cvjetko Milanja, prof., član

dr. sc. Josip Baričević, doc., član

Dr. sc. Stipe Botica, red. prof.

Dr. sc. Krešimir Nemec, red. prof.

Dr. sc. Ante Murn, profesor visoke škole (Visoka učiteljska škola u Zadru)

FAKULTETSKOME VIJEĆU FILOZOFSKOG FAKULTETA

SVEUČILIŠTA U ZAGREBU

Predmet: mišljenje o ispunjavanju uvjeta za izbor u nastavno zvanje dr. sc.

Roberta Bacalje

Fakultetsko vijeće Filozofskog fakulteta Sveučilišta u Zagrebu, na svojoj sjednici od 21 ožujka 2001., imenovalo nas je u stručno povjerenstvo za davanje mišljenja o ispunjavanju uvjeta predloženika za izbor u nastavno zvanje predavača, višeg predavača ili profesora visoke škole za znanstveno područje humanističkih znanosti, polje jezikoslovlje, grana kroatistika, za predmet Novija hrvatska književnost na Visokoj učiteljskoj školi u Zadru. Stručno povjerenstvo podnosi Fakultetskom vijeću ovo

I Z V J E Š Ć E

Na natječaj objavljen u "Slobodnoj Dalmaciji" 29. siječnja 2001. za izbor u nastavno zvanje predavača, višeg predavača ili profesora visoke škole za znanstveno područje humanističkih znanosti, polje jezikoslovlje, grana kroatistika, za predmet Novija hrvatska književnost, prijavio se jedan pristupnik: dr. sc. Robert Bacalja, zaposlen na novoosnovanoj Visokoj učiteljskoj školi u Zadru. Pristupnik je, uz prijavu, dostavio i svu treženu dokumentaciju: životopis, znanstvene i stručne radove i njihov popis, dokaz o stručnoj spremi i znanstvenom stupnju, podatke o iskustvu u struci te ostale dokumente relevantne za izbor.

Životopis

Robert Bacalja rođen je 6. svibnja 1962. u Zadru. Osnovnu školu završio u Preku, gimnaziju i Filozofski fakultet u Zadru (studijska grupa "Hrvatski jezik i jugoslavenske književnosti", diplomirao 1985.). Poslijediplomski studij iz književnosti odslušao u Zagrebu i magistrirao 1990. obranom rada pod naslovom "Književni prilozi u Crvenoj Hrvatskoj 1891.-1914". Od 1986. do 1989. zaposlen kao pripravnik na Odsjeku za kroatistiku Filozofskog fakulteta u Zadru, a od 1990. kao asistent na Odsjeku za razrednu nastavu i predškolski odgoj istoga Fakulteta. Po osnutku Visoke učiteljske škole u Zadru, od 1998. radi na toj ustanovi i vodi predmete "Dječja književnost" i "Pregled novije hrvatske književnosti" te vježbe iz "Metodike nastave hrvatskog jezika". Od 1995. do 1999. predstojnik je Odsjeka za razrednu nastavu, a od 1999. prodekan za financije Visoke učiteljske škole u Zadru. 1. prosinca 2000. god. na Filozofskom fakultetu u Zadru obranio doktorsku disertaciju pod naslovom "Književni rad Arsena Wenzelidesa".

Bio je 1993. sudionik skupa "Škola u ratu" u okviru akcije UNICEF-a "Gradonačelnici zaštitnici djece". U IUC-u u Dubrovniku 1994. održao referat na znanstvenom kolokviju "Život i djelo biskupa Josipa Marčelića". Sudjelovao u organizaciji međunarodnog znanstvenog skupa u prigodi 150. obljetnice izlaženja časopisa Zora dalmatinska 1994. i znanstvenog skupa "Recepcija Milana Begovića" (Zadar/Zagreb 1996.) te znanstvenog skupa o Albertu Haleru. Referatima je sudjelovao na stručnim savjetovanjima "Hrvatskog centra za dječju knjigu" (1996. i 1998.). U veljači 1997. Ministarstvo znanosti i tehnologije RH imanovalo ga je članom Povjerenstva za izradu elaborata za osnivanje Visoke učiteljske škole u Zadru. Aktivno je radio na osmišljavanju programa studija za učitelje. Voditelj je izvanrednog studija za odgojitelje. Mentor je studentima na dodiplomskom studiju za učitelje iz predmeta "Metodika nastave hrvatskog jezika". Pored nastavnog rada, istražuje i povijest školstva u Dalmaciji. Piše pjesme na govoru Preka (otisnuo dvije knjige pjesama), sudjeluje u književnim manifestacijama književnika koji pišu na dijalektu, pjesničkim promocijama, recenzijama.

Od srpnja 2000. Stručno vijeće Visoke učiteljske škole u Zadru imenovalo ga je glavnim urednikom stručnoga časopisa "Zbornika Visoke učiteljske škole u Zadru". Upravo je do sada (travanj 2001.) pripremio zbornik za tisak.

Izvješće o znanstvenoj i stručnoj djelatnosti

Iz dostavljenog popisa radova, pored magistarskog rada i doktorske disertacije, vidljivo je da je dr. sc. Robert Bacalja otisnuo sedam znanstvenih, deset stručnih te više preglednih radova, recenzija i prikaza (v. bibliografiju). Aktivni je sudionik na više znanstvenih i stručnih skupova.

Ukratko ćemo prikazati njegove važnije radove.

U članku "Podlistak Crvene Hrvatske" (časopis "Dubrovnik", br. 2, 1991. str. 188-197) raščlanjuje glavne karakteristike književnog podlistka političkog lista "Crvena Hrvatska" koji je izlazio u Dubrovniku u razdoblju od 1891. do 1914. godine. Pri tom posebice izdvaja, kao žanrovski najbogatije razdoblje, doba kada je urednikom bio Milan Marjanović (1903.–1904.). U to se doba književni podlistak "Crvene Hrvatske" svojom kakvoćom može uspoređivati s književnim podlistkom glavnih političkih novina u Dalmaciji (i šire). Bacalja ističe da se u mnogim tekstovima pronalaze i programske osnove Dežman – Gjalskijeva "Vienca" iz 1903. Marjanović u svome listu, kao i Gjalski i Dežman u "Viencu", tiska prijevode i posredničke članke, s posebnim obzirom na na slavenske književnosti, naročito rusku. Izbor prevedenih pisaca identičan je onom kojeg u hrvatskoj književnosti zastupa generacija mladih (pored ostalih, D' Annunzio, Negri, Poe i Baudelaire). U većem broju članaka predstavljaju se značajni europski modernisti (Andrejev, Gorki, Suderman, Reymont).

"Lirika Crvene Hrvatske" (časopis Zrcalo, br. 1/1991., str. 115-132) donosi pregled i ocjenu lirike kao najzastupljenijeg književnog roda u ovom listu. Već tekst iz prvog broja, prigodnica Crvenoj Hrvatskoj, određuje urednikovo usmjerenje. U podlistku se objavljuje najvećim dijelom prigodničarska poezija. Među suradnicima nisu poznata pjesnička imena, i tek se povremeno ponekim radom javljaju prvi pjesnici razdoblja hrvatske moderne (Begović i Nazor). Najveći dio tekstova djelo je lokalnih, dubrovačkih pjesnika, stoga i pretežu lokalne teme. Bacalja pronalazi, kritičkom raščlambom i valorizacijom, da su pjesme uglavnom loše, autori stereotipni. Nešto su bolji učinci u formalnom smislu, posebice uz uporabu sonetne forme, najviše rabljene u to doba. Tematski je najzastupljenija domoljubna lirika. Od 90-ih godina prevladava utilitarna rodoljubna lirika, s pravaškim svjetonazorom. I prigodnice, ispjevane u prigodama raznih narodnih proslava i godišnjica, mogu se smjestiti u taj tematsko-izražajni krug, i kao da je opet oživjelo ilirsko rodoljubno opijevanje.

Velik broj pjesama prigodnica posvećen je I. Gunduliću, i velikoj temi iz nacionalne prošlosti Zrinskim i Frankopanima. Bacalja izdvaja satiričnu poeziju (i kraće prozne sastavke) kao vrijednost koju autori njeguju u podlistku. Kao najpoznatijeg satiričara u listu ističe don Vicu Medinija koji, pod pseudonimom "Šeremeta", objavljuje najveći dio satirične lirike. Autor zaključuje kako su u Crvenoj Hrvatskoj lirika ne nameće svojom kvalitetom koliko funkcijom. Ona je isključivo, ili najvećim dijelom, sredstvo prenošenja političkih poruka (ideološki obojena) i u funkciji podizanja stupnja nacionalne svijesti. Lirika koja bi trebala biti najintimniji govor, postala je javni govor, što nije novost u hrvatskoj lirici, jer još od ilirizma ima i pjesnika i urednika koji tako shvaćaju liriku.

U članku Pučka škola u Preku (1842-1918), (otisnuto u Radovima FF u Zadru, sv. 32/1992/93, str. 95-102) Bacalja je, na temelju istraživanja arhivske građe, rekonstruirao cjelokupnu djelatnost pučkoga školstva u Preku na otoku Ugljanu za vrijeme druge austrijske uprave u Dalmaciji.

Dolaskom Austrije u Dalmaciji razvoj se pučkog školstva intenzivira. Prethodne uprave, ističe Bacalja (misli se pri tom na mletačku i francusku), nisu napravile mnogo za razvoj pučkog školstva. Mlečani poradi nebrige, a Francuzi tijekom desetogodišnje uprave u Dalmaciji imali su planove, ali se nisu ostvarili zbog njihova naglog povlačenja.

Vrijedan prinos poznavanju školstva u Preku jest i popis svih učitelja koji su djelovali u Preku. Posebno je vrijedan prinos u osvjetljenju svih relevantnih čimbenika oko osnivanju ženske škole, koja od 1894. djeluje kao "trorazredna mješovita pučka učionica". Autor je osvijetlio kulturni prinos svih učitelja koji su tu radili i učenika koji su izišli iz te škole, a značajani su za razvoj hrvatskog školstva i kulture.

U članku Dječja poezija Ivana Gorana Kovačićai (Radovi FF u Zadru, 34-35, 1995/96, str. 177-188) Bacalja ističe konstantu Kovačićeva djela: od samog početka književnog stvaranja, Kovačić je i pjesnik za djecu jer je u prvoj svojo stvaralačkoj fazi ostvario dvadesetak dječjih pjesama, a četiri na dijalektu. Kao posebnu vrijednost Kovačićeva djela izdvaja skupinu pjesama pod zajedničkim naslovom Za našu djecu (1936.–1939.) koja sadrži 76 pjesama, lirskih crtica i skica. Te je radove Kovačić, kao suradnik "Hrvatskog dnevnika", objavio pod pseudonimima Striček Šimek, Ujak Vanja, Crni Nil, Ivica, Cik – Cak, Cik, Cak i Zvrk.

Premda hrvatski književni povjesničari često ocjenjuju I. G. Kovačića "gostom" u hrvatskoj dječjoj poeziji, Bacalja je motivskom i lingvo-stilističkom raščlambom pokazao da ovaj ciklus njegove dječje poezije predstavlja trajnu vrijednost. On se tematski približava dječjem svijetu: prati dijete u igri, domu, mijene u prirodi. Vrijednost je ovog ciklusa i u životnoj radosti i optimizmu kojim pjesnik zrači na sve oko sebe. Vidi se jezična i stilska zrelost pjesnikova. Dio je pjesama i na kajkavskom dijalektu pjesnikova zavičaja, pa se djelomice mogu razumjeti kao predigra za vrsno njegovo djelo, zbirku Ognji i rože, koja je recepcijski računala i na dječji svijet. Bacalja je interpretirao dio Kovačićevih tekstova i zaključio da je Kovačićeva dječja poezija važan dio njegova opusa, a djela namijenjena djeci nisu marginalna, nego da predstavljaju, u vrijeme kada su nastajala (između dvaju svjetskih ratova), najavu novog pjesničkog govora i anticipiraju pojavu snažnih pjesničkih ostvarenja hrvatske dječje književnosti nakon drugog svjetskog rata. Tada su hrvatski dječji pjesnici, potaknuti i poezijom za djecu Ivana Gorana Kovačića, stvarili djela trajne vrijednosati. Goranova dječja poezija, premda je ostvarena u drukčijoj stilskoj formaciji od današnje, još uvijek plijeni svojom motivskom razigranošću, veseljem i ljepotom. A izražajno, i stilski, vrlo kultivirano i leksički probrano. To, zaključuje Bacalja, prepoznaju mladi recepcijenti te je Goran "miljenik" i današnje, najmlađe čitalačke publike, što je i dokaz trajne vrijednosti njegova djela.

U članku Arsen Wenzelides i Milan Begović (u zbroniku "Recepcija Milana Begovića", Zagreb-Zadar 1998, 239-247) Bacalja raščlanjuje četrnaest Wenzelidesovih tekstova o Begoviću. Posebno izdvaja uočenu vrijednost knjige Boccadoro koju Wenzelides smatra oživotvorenjem programa glasila mladih - časopisa "Život". S druge je strane ističe kao knjigu koja označuje osamostaljivanje Begovića kao pjesnika, ali i izniman prodor hrvatske poezije u europski relevantne teme i izričaje. Kao kritičar hrvatske moderne, ističe Bacalja, Wenzelides je dao korektne i točne ocjene pojedinih Begovićevih djela, a knjigu "Boccadoro" smatrao je jednom od međašnih knjiga u razvoju suvremene hrvatske lirike. To je potvrdila i potonja hrvatska književna kritika i povijest.

U zborniku Hrvatskog centra za dječju knjigu - Hrvatske sekcije IBBY-a "Kako razvijati kulturu čitanja" (Zagreb 1999, str. 22-30) Bacalja je otisnuo temeljitu raščlambu Dječja recepcija književnih vrsta. Bit je rada naznačio podnaslovom "specifična komunikacija s vrstama u kontekstu pisanja grafita na marginama knjiga", a na velikom uzorku knjiga (koje su u popisu zadarske "Gradske knjižnice") provjerava/istražuje recepciju dječje književnosti na jedan neformalan način. Ne rabi uobičajene ankete koje se provode prije i nakon čitanja već istražuje recepciju iz natpisa (grafita) na marginama knjiga. Pri tom uspostavlja/razvija sustav i oblik literarne komunikacije koji se može uspostaviti na temelju izdvojenih grafita. Izdvaja skupinu grafita neutralne komunikacije, grafite komunikacije između čitatelja, zatim grafite književne kominicacije kojima se uspostavlja komunikacija s literarnim likovima, komunikacija s autorima, međusobna književna komunikacija među "konzumentima" i, naposljetku, samoanketiranje (ocjene književnih vrsta). Nakon pomne raščlambe svih ovih čimbenika, Bacalja pronalazi da je najvažniji vid mlade čitateljske publike "vidik očekivanja" u kojima su oni aktivni potrošači književnih djela, i da, kao i u grafitu općenito, i u knjizi žele ostaviti svoj trag..

U članku Polemike Alberta Halera i Arsena Wenzelidesa (Haletov zbornik, Zagreb 2000, str. 239-245) Bacalja raščlanjuje polemike koje su naznačeni vodili 1903. i 1925. Prvu su vodili na stranicama zadarske "Hrvatske krune" i dubrovačke "Crvene Hrvatske". Pronalazi da su im to bile obojici prve književne polemika općenito. Ističe da je Albert Haler zastupao tradicionalan (stari) pristup književnosti, a Arsen Wenzelides priklonio se stajalištu "mladih". Formulirao je bitne postavke tradicionalnog pristupa vrednovanja književnosti (Haler) naspram modernom "postmodernom" poimanju književnog postupka (Wenzelides). Prtinos je tog rada u tome što se na predlošku polemika vođenih dvadesetih godina XX. stoljeća može iščitati aktualno estetsko gledište u metodologiji pročavanja književnosti. Na primjeru ove dvojice značajnih kritika hrvatske književnosti tog vremena i stanovit razvoj hrvatske književne kritike i hrvatske književnosti na početku XX stoljeća.

U svojim stručnim člancima Bacalja dotiče niz zanimljivih tema i vrsnih stručnih obrada iz učiteljske teorije i prakse. Tako u članku. "O korisnosti uporabe komunikacijskih tekstova u ratnim uvjetima" ukazuje na načine i mogućnosti, u to nepovoljno vrijeme posebice za adolescente, komuniciranja učenika i učitelja te brojne modalitete komuniciranja među učenicima.

U članku autor zaključuje kako se korisnost komunikacijskih tekstova ogleda u mogućnosti da učitelj, kada neposredni kontakt nije ostvariv, može provjeriti znanja te odrediti metode daljnjeg rada. Zatim u mogućnosti da djeci koja su prikraćena za mnoge stvari u ratu život učini ljepšim, dinamičnijim i zanimljivijim, jer i u ratu djeca žele razmijeniti misli i iskustva, učiti i održavati vezu s prijateljima, školom i rodbinom.

Stručno je vrednovao ulogu učitelja u članku "Učitelji suradnici u zadarskoj periodici krajem 19. i početkom 20. stoljeća". Istakao je doprinos učitelja u dva književna časopisa relevantna i u kontekstu cjelokupne hrvatske književnosti – Šimićeve "Iskre" i Katalinićeva "Lovora". Raščlanio je i djelovanje učitelja na stranicama političkog tiska jer učitelji surađuju i u podlistku političkih novina, primjerice u Prodanovoj "Hrvatskoj kruni", Bjankinijevu "Narodnom listu" i u službenoj "Smotri Dalmatinskoj". Na svršetku članka Bacalja donosi iscrpan izbor iz bibliografije radove učitelja u zadarskoj periodici iz koje je vidljivo da su objavili velik broj prigodnica (pjesama i kraćih proza), da su pisali i pripovjetke i novele. Autor je istakao imena Petra Kumičića i Dinka Sirovice koji se, ističe Bacalja, izdižu iznad pjesnika prigodničara u Dalmaciji na razmeđi stoljeća.

U stručnom članku "Maslina u poeziji čakavskih pjesnika zadarskih otoka" Bacalja vrednuje noviju čakavsku poeziju pjesnika zadarskih otoka te ističe vrijednost djelâ Tomislava Maričića-Kukljičanina i Slavka Govorčina.

U nizu stručnih kraćih tekstova (preglednih radova, recenzija, osvrta) Bacalja je pisao o hrvatskoj periodici, kulturnim i književnim događajima tijekom XIX. i XX. stoljeća, a dao je prinos u "Spomenici Filozofskog fakulteta u Zadru" o studentskome životu u Zadru. Vrijedan je njegov prinos i u tekstu "Izbor iz bibliografije radova o narodnom preporodu u Dalmaciji".

Nastavni rad

Odmah po završetku studija, od god. 1986. Robert Bacalja radi sa studentima kroatistike zadarskog Filozofskog fakulteta, najprije izvodeći vježbe i držeći seminare, a po magistriranju - po potrebi - i seminare i predavanja iz novije hrvatske književnosti. Temeljit i savjestan u radu, s dobrim znanjem i osjećajem za "vrednote" književnog djela, pomaže svojim studentima u otkrivanju čudenog spleta od kojeg je "tkano" književno umijeće. Njegovi mentori, i svi pretpostavljeni koji su pratili njegov znanstveni i nastavni rad, povoljno govore o Bacalji kao mladom znanstveniku, nastavniku i suradniku, metodičaru i pedagogu; voditelju i ocjenjivaču studenata. Od osnutka Visoke učiteljske škole u Zadru, čiji je koncept i program i sâm osmišljavao, opslužuje više kolegija. Posebno se ističe kao mentor u pripremi studenata za nastupna metodička predavanja, a bio je mentorom za desetak studenata u diplomskom radu.

Zaključak i prijedlog

Kao što je vidljivo iz opisa životopisnih podataka, znanstvene i stručne aktivnosti, nastavnog rada dr. sc. Roberta Bacalje, radi se o kompetentnoj osobi, dobrom organizatoru, perspektivnom znanstveniku i nastavniku.

Pored vrsnih znanstvenih pokazatelja u magistarskom radu i doktorskoj disertaciji, objavio je sedam znanstvenih i deset stručnih radova u brojnim publikacijama (časopisi i zbornici), od kojih većina ima međunarodnu recenziju, odnsono po vrsnoći izjednačenim domaćim časopisima, ili su referirani na međunarodnom znanstvenom skupu. Po tome i drugim kriterijima što ih pretpostavlja Zakon o znanstveno istraživačkoj djelatnosti, Zakon o visokim učilištima i Odluka rektorskog zbora o minimalnim uvjetima za izbor u nastavna zvanja, dr. sc. Robert Bacalja u cijelosti udovoljava svim odredbama. Posebice ističemo udovoljenje zahtjevu iz 80. čl. Zakona o visokim učilištima, tj. da ima potrebito iskustvo u struci, da je svojim znanstvenim i stručnim radovima "znatno unaprijedio struku" .

Stručno povjerenstvo smatra da dr. sc. Robert Bacalja ispunjava sve zakonom propisane uvjete za izbor u nastavno zvanje profesora visoke škole.

Stručno povjerenstvo:

1. dr. sc. Stipe Botica, red. prof.

2. dr. sc. Krešimir Nemec, red. prof.

3. dr. sc. Ante Murn, profesor visoke škole

U Zagrebu, 7. svibnja 2001.

Dr.sc. Arjana Miljak, izv. prof.

Filozofski fakultet u Zagrebu

Dr.sc. Dubravka Maleš, red. prof.

Filozofski fakultet u Zagrebu

Dr.sc. Nada Babić, red. prof.

Visoka učiteljska škola u Osijeku

Zagreb, 28.veljače 2001.

MATIČNO POVJERENSTVO ZA PODRUČJE DRUŠTVENIH ZNANOSTI – POLJE ODGOJNIH ZNANOSTI

Predmet: Izvješće stručnog povjerenstva o rezultatima natječaja za izbor nastavnika u znanstveno-nastavnom zvanju docenta, izvanrednog ili redovitog profesora iz znanstvenog prodručja društvene znanosti, polja odgojnih znanosti, grane sustavna pedagogija, za kolegije Metodika predškolskog odgoja i Pedagogija – DOPUNJENO IZVJEŠĆE

Visoka učiteljska škola Sveučilišta u Osijeku u skladu s čl.76. i čl.92. Zakona o visokim učilištima (NN 59./96.) raspisala je natječaj za izbor nastavnika u znanstveno-nastavnom zvanju docenta, izvanrednog ili redovitog profesora iz područja društvenih znanosti, polja odgojnih znanosti, grane sustavna pedagogija za kolegije Metodika predškolskog odgoja i Pedagogija. Natječaj je objavljen u Glasu Slavonije 17.ožujka 2000. godine. Kako Nastavničko vijeće Visoke učiteljske škole nije ovlašteno utvrditi ispunjava li predloženik uvjete za izbor, a na osnovi članka 95. Zakona o visokim učilištima (NN 59./96.), zatražilo je da Filozofski fakultet u Zagrebu imenuje stručno povjerenstvo za izbor nastavnika u znanstveno-nastavnom zvanju.

Fakultetsko vijeće Filozofskog fakulteta Sveučilišta u Zagrebu od 18. svibnja 2000. godine imenovalo je stručno povjerenstvo za izbor u sastavu: dr.sc.Arjana Miljak, izv.prof. (predsjednik), dr.sc. Dubravka Maleš, red.prof. (član) i dr.sc. Nada Babić, red.prof. (član).

Na objavljeni natječaj prijavila se dr.sc.Stanislava Irović, docentica na Visokoj učiteljskoj školi Sveučilišta u Osijeku.

Povjerenstvo je izradilo izvješće o rezultatima Natječaja, kojega je Filozofski fakultet Sveučilišta u Zagrebu proslijedilo Matičnom povjerenstvu za područje društvenih znanosti – polje odgojnih znanosti na prosudbu.

Matično povjerenstvo na svojoj 7. sjednici održanoj 13.prosinca 2000.raspravljalo je o predmetu dr.sc.Stanislave Irović, docentice Visoke učiteljske škole u Osijeku. U dopisu Matičnog povjerenstva pod brojem 01 2167/1-2000, 13.prosinca 2000. Matično povjerenstvo konstatira da izvješće stručnog povjerenstva “sadrži stanovite manjkavosti te je zaključeno da se upozori stručno povjerenstvo na sljedeće:

1. Postoji nesklad između podataka u životopisu (broj radova) te popisa radova (prilog izvješću)

2. Iz izvješća nije vidljiv razlog prijevremenog unapređenja pristupnice

3. Nema ocjene sveukupne znanstvene, nastavne i stručne djelatnosti

4. Nije vidljiv znanstveni doprinos pristupnice razvoju pedagogije

5. Izvješće valja jezično i tehnički dotjerati.”

Suglasno navedenima upozorenjima odnosno zahtjevima Matičnog povjerenstva i članku 8. Pravilnika o ustroju i načinu rada matičnih povjerenstava (NN 38./97.), stručno povjerenstvo je dopunilo izvješće.

Pošto o općim odredbama u svezi s raspisanim natječajem nije bilo primjedbi u smislu dopune, relevantni podaci o pristupnici za izbor u znanstveno-nastavno zvanje podastiru se u sljedećim zasebnim dijelovima izvješća:

1. životopis pristupnice

2. znanstvena djelatnost

3. nastavna djelatnost

4. stručna djelatnost

5. zaključak, mišljenje i prijedlog povjerenstva

6. popis objavljenih znanstvenih i stručnih radova s naznakom do i nakon izbora u prethodno zvanje.

Na temelju proučene dokumentacije o znanstvenom, nastavnom i stručnom radu pristupnice, stručno povjerenstvo podnosi sljedeće

IZVJEŠĆE

1. Životopis pristupnice

Stanislava Irović rođena je u Osijeku 17. 11. 1949. godine. Češke je nacionalnosti, državljanka Republike Hrvatske, neudata.

Osnovnu školu i gimnaziju završila je u Osijeku. Na osječkoj Pedagoškoj akademiji 1971. godine diplomirala je Hrvatski jezik i književnost, a 1974. završila i izvanredni studij predškolskoga odgoja.

Studij pedagogije završila je na Filozofskom fakultetu u Zagrebu 1978. godine. Magistrirala je na Filozofskom fakultetu u Zagrebu 1983. ( područje pedagogije, tema Spoznajna znatiželja i intelektualne emocije u predškolskom odgoju ) a doktorirala na istom fakultetu 1992. godine ( područje pedagogije, tema Komunikacija odgajatelj – dijete i spoznajna znatiželja predškolskog djeteta ).

U razdoblju 1972. – 1979. zaposlena je u Centru za predškolski odgoj u Osijeku kao odgojitelj predškolske djece, od 1974. do 1979. i kao mentor u vrtiću vježbaonici .

Na Pedagoškom fakultetu Sveučilišta u Osijeku radi od 1979. godine, do 1997. u zvanju predavača. Godine 1997. izabrana je u zvanje docenta.

U razdoblju 1979. – 1990. godina vodila je kolegije Filmska i RTV kultura ( na studiju predškolskog odgoja, kroatistici i učiteljskom studiju), Lutkarstvo i scenska umjetnost (na studiju predškolskog odgoja), Pedagogija slobodnoga vremena (na studiju pedagogije), Pedagogija ( na zajedničkom studiju).

Od akademske godine 1990./91.vodi kolegije Metodika predškolskog odgoja II i Istraživanja u odgoju i obrazovanju (izborni kolegij) na Katedri za predškolski odgoj Pedagoškoga fakulteta , a od 1999. godine na Visokoj učiteljskoj školi Sveučilišta u Osijeku.

Akademske godine 1991./92. izradila je program za kolegij Pedagogija slobodnog vremena za studij pedagogije, a akademske godine 1992./93. programe za kolegije Metodika predškolskog odgoja I , II inovirani program (u koautorstvu s N.Babić) i Istraživanja u odgoju i obrazovanju (na studiju predškolskog odgoja).

Nadalje, izradila je prijedloge programa kolegija Obiteljska pedagogija, Proučavanje djeteta promatranjem i bilježenjem, Refleksija i samorefleksija učitelja/odgojitelja, Metodika predškolskog odgoja ( u koautorstvu s N. Babić), za elaborat studija pedagogije.

U koautorstvu s N. Babić i Z. Kuzma izradila je 1993. godine Elaborat o visokoškolskom studiju predškolskog odgoja ( postojeće stanje, cjelovit sustav izobrazbe i napredovanja te komparativna analiza srodnih nastavnih planova i programa u svijetu), a 1998. godine Prijedlog programa trogodišnjeg studija predškolskog odgoja Elaborat o visokoškolskom studiju odgojitelja predškolske djece (postojeće stanje, cjelovit sustav izobrazbe i napredovanja te komparativna analiza srodnih nastavnih planova i programa u svijetu), također u koautorstvu s N. Babić i Z. Kuzma.

Akademske godine 1994/94. izradila je, u koautorstvu s N. Babić, prijedlog programa za kolegij Konstruktivistički i interakcionistički model predškolskog odgoja na poslijediplomskom studiju pedagogije, na Filozofskom fakultetu u Zagrebu.

Surađivala je u 3 hrvatska znanstveno istraživačka projekta: Djeca u ratu, voditelj prof.dr.sc.Miomir Žužul, (1991.-1992. ); Neki aspekti komunikacijskog modela predškolskog odgoja, 5-07-123 , voditeljica prof.dr.sc. Nada Babić ( 1992.-1995.) Razvojni učinci interakcije s odraslim na djetetovu autonomiju, 122002, voditeljica prof. dr. sc. Nada Babić, (1996.- 1999. )

Publicirala je znanstvene i stručne radove u časopisima i u zbornicima s međunarodnih i domaćih znanstvenih i stručnih skupova.

Do prethodnog izbora objavila je 1 zajedničku knjigu, 5 znanstvenih radova u domaćim časopisima, 2 znanstvena rada u zbornicima radova s međunarodnih znanstvenih skupova (s međunarodnom recenzijom) , 3 znanstvena rada u zbornicima radova s domaćih znanstvenih skupova, 5 stručnih radova u domaćim stručnim časopisima, 1 stručni rad u zborniku radova međunarodnog stručnog skupa, 4 stručna rada u zbornicima radova s domaćih stručnih skupova.

Nakon izbora u zvanje docenta objavila je 2 znanstvena rada u domaćim časopisima koji su po vrsnoći izjednačeni s časopisima s međunarodno priznatom recenzijom, 12 znanstvenih radova u zbornicima s međunarodnih znanstvenih skupova (s međunarodnom recenzijom), 1 znanstveni rad u zborniku radova s domaćeg znanstvenog i stručnog skupa, 1 stručni rad u međunarodnom stručnom časopisu, 1 stručni rad u domaćem stručnom časopisu te 4 stručna rada u zbornicima radova s domaćih stručnih skupova.

Sudjelovala je na međunarodnim i domaćim znanstvenim i stručnim skupovima.

Bila je član programskog odbora znanstvenih i stručnih skupova :

Predškolski odgoj jučer, danas, sutra, Pedagoški fakultet Osijek, Centar za predškolski odgoj Osijek, veljača 1994.; Znanstveni i stručni skup Kvalitetno djelovati – dobro se osjećati , Visoka učiteljska škola Osijek, Centar za predškolski odgoj Osijek, Osijek svibnja 1999.; Znanstveni kolokvij s međunarodnim sudjelovanjem Interakcija odrasli – dijete i autonomija djeteta, Visoka učiteljska škola Osijek, Visoka učiteljska škola Rijeka, Osijek, studeni 1999.

Urednica je (uz N. Babić) Zbornika radova sa znanstvenog skupa s međunarodnim sudjelovanjem Interakcija odrasli - dijete i razvoj djetetove autonomije, Visoka učiteljska škola Osijek, Visoka učiteljska škola Rijeka, Osijek, 2000.

Aktivno se služi engleskim jezikom, a pasivno ruskim jezikom.

2. Znanstvena djelatnost

Stanislava Irović magistrirala je 1983.godine na Filozofskom fakultetu u Zagrebu, iz područja pedagogije, tema Spoznajna znatiželja i intelektualne emocije u predškolskom odgoju, a doktorirala na istom fakultetu 1992. godine, tema Komunikacija odgajatelj – dijete i spoznajna znatiželja predškolskog djeteta .

U znanstveno zvanje znanstvenog asistenta birana je 1987.godine, a u zvanje znastvenog suradnika 1997.godine. .

Iz popisa objavljenih znanstvenih radova do izbora u znanstveno-nastavno zvanje docenta pristupnica je ukupno objavila 1 zajedničku knjigu, 5 znanstvenih radova u domaćim časopisima, 2 znanstvena rada u zbornicima radova s međunarodnih znanstvenih skupova (s međunarodnom recenzijom) i 3 znanstvena rada u zbornicima radova s domaćih znanstvenih skupova.

U popisu objavljenih znanstvenih radova nakon izbora u zvanje docenta stoji da je pristupnica objavila:

· 2 znanstvena rada u domaćim časopisima po vrsnoći izjednačenima s časopisima s međunarodnom recenzijom

· 6 znanstvenih radova u zbornicima radova s međunarodnih znanstvenih skupova održanih u Hrvatskoj (radovi s međunarodnom recenzijom)

· 6 znanstvenih radova u zbornicima s međunarodnih znanstvenih skupova

· 1 znanstveni rad u zborniku radova s domaćeg znanstvenog i stručnog skupa

Sukladno upozorenju i zahtjevu Matičnog povjerenstva da stručno povjerenstvo preoblikuje izvješće kako bi bila razvidna ukupna znanstvena djelatnost i znanstveni doprinos pristupnice razvoju pedagogije, te sukladno odredbi iz čl.8. Pravilnika o ustroju i načinu rada matičnih povjerenstava (NN, 38./97.) u nastavku izvješća posebno navodimo i ocjenjujemo radove temeljem kojih pristupnica ispunjava minimalne uvjete za izbor u zvanje izvanrednog profesora (NN, 38./97.).

Znanstveni radovi objavljeni u domaćim časopisima po vrsnoći izjednačenima s časopisima s međunarodnom recenzijom

1.Babić, N., Irović, S., Krstović, J., (1997), Vrijednosni sustav odraslih, odgojna praksa i razvojni učinci, Društvena istraživanja, (Zagreb), 4-5(3o-31):551-577.

U radu se podastiru spoznaje temeljene na istraživanju relacije vrjednosni sustav odraslih (odgojitelja, roditelja ) – odgojna praksa – razvojni učinci. Rad je nastao u okviru projekta Razvojni učinci interakcije s odraslim na djetetovu autonomiju, Ministarstva znanosti i tehnologije. Uporište za istraživanje čine znanja iz suvremenih psihologijskih, sociologijskih, etnografskih i drugih istraživanja o djetinjstvu (odgoj i razvoj). Komparativna analiza vrjednosnog sustava odraslih ostvarena je na razini vjerovanja: narav, podrijetlo, odnos između vjerovanja i ponašanja te veza između vjerovanja odraslih i djetetova razvoja. U tumačenju naravi vjerovanja, njihovog odnosa prema konkretnom ponašanju te njihovih razvojnih učinaka bitno je uvažavanje činjenica o kulturnoj pozadini vjerovanja i motivacijsko afektivnim potrebama odraslih. Na razini odgojne prakse propituje se konzistentnost vrijednosti i odgojnog djelovanja.

Autorice zaključuju da narav i stupanj konzistentnosti vrijednosnog sustava i ponašanja roditelja i odgojitelja uvjetuju kontinuitet i/ili diskontinuitet odgoja u obitelji te između odgoja u obitelji i predškolskoj instituciji.

Znanstveni doprinos rada je u metodologijskom, komparativnom i interdisciplinarnom pristupu kojega autorice dosljedno primjenjuju u istraživanju vrjednosnog sustava i odgojne prakse roditelja i odgojitelja. Odabrani pristup nudi vrjednosno neutralnije proučavanje teorije i prakse podizanja i odgoja djece.

Rad je kategoriziran kao pregledni znanstveni rad.

2.Babić, N., Irović, S. (1999), Videozapis u izobrazbi nastavnika, Informatologija, (Zagreb), 1-2, (32): 37-42.

U radu se gradi i prezentira koncepcija korištenja videozapisa u procesu izobrazbe odgojitelja/učitelja te propituju edukacijski potencijali video medija. Povećana specijalizacija čovjekovih socijalnih i profesionalnih funkcija postavlja nove zahtjeve sustavu profesionalne izobrazbe učitelja a nazočnost suvremenih medija u svakodnevici i njihov prodor u proces obrazovanja pretpostavlja novu kompetenciju učitelja. Autorice propituju mogućnosti korištenja videozapisa u procesu gradnje učiteljeve praktične kompetencije, integracijom medija u strategije izobražavanja. U radu se elaborira koncepcija primjene videozapisa u gradnji praktične kompetencije odgojitelja/učitelja, svrhovito korištenje tehnoloških medijskih značajki u procesu obuke i evaluacije, te procesu kontinuiranog kultiviranja refleksije i samorefleksije.

U predloženoj koncepciji su usustavljene teorijske spoznaje i osobna višegodišnja iskustva pristupnice. Rad je značajan po predloženom modelu i metodici korištenja edukacijskih potencijala suvremenih medija.

Rad je kategoriziran kao prethodno prioćenje.

Znanstveni radovi objavljeni u zbornicima radova s međunarodnih znanstvenih skupova održanih u Hrvatskoj

1.Irović, S. (1998), Interaktivni pristup u vrtiću, U: Kvaliteta u odgoju i obrazovanju, The Quality in Education and Teaching, Zbornik radova međunarodnog znanstvenog kolokvija, (Ur. Rosić,V.), Sveučilište u Rijeci, Pedagoški fakultet, Rijeka, str.269 – 278.

Rad je nastao u okviru istraživanja Razvojni učinci interakcije s odraslim na djetetovu autonomiju, Ministarstva znanosti i tehnologije Hrvatske. U njemu se obznanjuje dio istraživanja o interaktivnom pristupu učenja i poučavanja u predškolskom institucijskom kontekstu. Osnovne sastavnice interaktivnog pristupa su: nove uloge aktera učenja/poučavanja (integrirane uloge poučavatelja kao medijatora, komunikatora, organizatora instrukcije te djeteta kao konstruktora vlastita znanja i donositelja odluka); program orjentiran na dijete (realističnost ciljeva, integriranost sadržaja, interakcijski kontekst učenja, osiguravanje doživljaja postignuća ); poticajno okruženje (atraktivni, logički strukturirani interesni centri); multiple strategije učenja/poučavanja ( strategijska pouka koja vodi strategijama učenja i postizanju monitoringa nad vlastitim učenjem).

Argumentirano se ukazuje na neodrživost dihotomije dirigirana-nedirigirana pouka. Stupanj direktivnosti/nedirektivnosti odrasloga kao poučavatelja nije kriterij vrijednosti primjenjenog postupka. Vrijednost se procjenjuje mjerom u kojoj izabrani postupak u kooperativnoj aktivnosti s djetetom osigurava primjerenu razinu potpore, kontinuirano usklađivanu s promjenama djetetove socijalne i kognitivne kompetencije.

Rad predstavlja originalni znanstveni doprinos.

2.Babić, N., Irović,S., Kuzma,Z., (1998), Autonomija i “monitoring” u predškolskom odgoju, U: Kvaliteta u odgoju i obrazovanju, The Quality in Education and Teaching, Zbornik radova međunarodnog znanstvenog kolokvija, (Ur. Rosić,V.), Sveučilište u Rijeci, Pedagoški fakultet, Rijeka, str. 279-286.

U radu se sustavno propituju proturječnosti u teorijama, kao i između teorija, koje se očituju u shvaćanjima odgoja i obrazovanja. Ova shvaćanja reflektiraju kulturno-povijesnu i aktualnu društvenu pozadinu makrosustava. Analiziraju se dvije suprostavljene orijentacije : tradicionalno ideologijska i humanistička.

Humanističku orijentaciju karakterizira oslanjanje na socijalno interakcijsku narav učenja/obučavanja. Propituju se razvojni učinci socijalne interakcije s odraslima ( u obiteljskom i institucionalnom kontekstu ) na djetetovu autonomiju.

U sklopu predloženog interaktivnog modela učenja/obučavanja na predškolskoj institucionalnoj razini promišljaju se ciljevi obuke, status i uloge poučavatelja i djeteta te strategije obuke i učenja.

Autorice određuju “monitoring”, kao regulaciju tijekom procesa učenja ( sklop operacija kojih je svrha uvid i nadzor procesa i rezultata učenja ).”Monitoring” isprva obavlja odrasli, a zatim se transferom odgovornosti on postupno “predaje” djetetu čime se podupire razvoj njegove autonomije.

I ovaj rad je nastao u okviru istraživačkog projektaa Razvojni učinci interakcije s odraslim na djetetovu autonomiju.

Rad može poslužiti kao teorijska osnova za kreiranje interaktivnog modela učenja/obučavanja u predškolskoj edukaciji. Rad je kategoriziran kao izvorni znanstveni članak.

3.Irović, S., (1998), Videozapis u evaluaciji praktične kompetencije budućih odgojitelja, U: Vrjednovanje obrazovanja, Zbornik radova s međunarodnoga znanstvenoga skupa, (Ur. Peko, A., Vodopija, I.), Sveučilište J.J.Strossmayera u Osijeku, Pedagoški fakultet, Osijek,str.104-114.

U radu se nudi model primjene videa kao suvremenog elektroničkog medija koji tijekom procesa obuke studenata te evaluacije toga procesa služi kao oslonac za gradnju kriterija evaluacije, kao izvor ideja u etapi pripremanja, kao trajna bilješka o studentovim praktičnim nastupima te kao sredstvo koje, na osnovi višekratne inspekcije, omogućuje neposrednost evaluacije.

Razbija se zabluda o “automatskom” poboljšavanju evaluacije korištenjem suvremenih medija. Promišljaju se uvjeti učinkovitosti videa u procesu evaluacije : poznavanje naravi medija (tehnološke i ekspresivne karakteristike), svrhovito i inventivno korištenje medijskih svojstava u funkciji evaluacije, poznavanje ograničenja medija (registracija ali i distorzija realnosti) te nadziranje djelovanja nazočnosti medija na prirodnost situacije. Model primjene videa u procesu obuke i evaluacije raščlanjuje se na etape te argumentira njegov doprinos jasnoći, neposrednosti, dostupnosti, afirmativnosti i drugim karakteristikama “dobre” evaluacije.

Rad može poslužiti unaprijeđivanju procesa edukacije predškolskih odgojitelja ( ali i drugih “nastavničkih profila”) kojim oni razvijaju svoje stručne i praktične kompetencije te sposobnost samorefleksije – prve stepenice na putu do ekspertnosti.

Rad predstavlja originalni znanstveni doprinos.

4.Irović, S. (1999), Učitelj kao dr. Jekyll i mr. Hyde (Dva lica učiteljeva poziva), U: Nastavnik – čimbenik kvalitete u odgoju i obrazovanju, The Teacher as a Contibutor to Quality in Education, Zbornik radova međunarodnoga znanstvenoga kolokvija, (Ur. Rosić, V.), Sveučilište u Rijeci, Filozofski fakultet, Rijeka, str. 382-395.

U radu se analiziraju kompleksna polja učiteljeva djelovanja te raznovrsnost njegovih stvarnih i mogućih uloga.

Propituju se i nude kriteriji za ostvarivanje i procjenjivanje učiteljeva kredibiliteta i autentičnosti, promišljaju putevi njihova uravnoteživanja . Analiziraju se izvori učiteljeva osjećaja moći koji proistječe iz mogućnosti kontrole vlastitih edukacijskih odluka, komunikacijskog ponašanja i oblikovanja okružja i procesa učenja/poučavanja. Analizom učiteljevih uloga (potencijalnih i stvarnih), kao i konteksta njegova djelovanja i pozicije(a), sagledavaju se dometi i ograničenja učiteljeve “moći” koja proističe iz asimetričnosti njegova odnosa prema učeniku, iz njegove uloge uzora/modela, iz pozicije (potencijalnoga ili stvarnoga) tvorca kurikuluma …

Autorica predlaže postupak kontinuiranog uspoređivanja percepcije učitelja s percepcijom učenika (od doživljaja konteksta učenja do ponašanja i osobnosti) - bitnog u razvoju učiteljeve sposobnosti refleksije i samorefleksije.

Teorijska elaboracija uloga učitelja koju odlikuje cjelovitost i dosljednost uz interdisciplinarnost te nove spoznaje o mogućim i stvarnim ulogama učitelja u različitim edukacijskim kontekstima znastveni je doprinos rada.

5. Babić, N., Irović, S., Kuzma, Z., ( 1999), Put do praktične kompetencije odgojitelja, učitelja, U: Nastavnik – čimbenik kvalitete u odgoju i obrazovanju, The Teacher as a Contibutor to Quality in Education, Zbornik radova međunarodnoga znanstvenoga kolokvija, (Ur. Rosić, V.), Sveučilište u Rijeci, Filozofski fakultet, Rijeka, str. 208-218.

Inicijalna praktična kompetencija kao važna sastavnica profesionalne kompetencije odgojitelja/učitelja stručno i znanstveno je polje interesa autorica. Autorice polaze od definiranje “okvira profesionalne prakse” u funkciju promišljanja koncepcije izobrazbe odgojitelja / učitelja. koja će, internalizirana u konzistentni sustav, djelovati kao ishodišna načela prakse.

U radu se prezentira koncepcija izobrazbe odgojitelja (proces njezina kontinuiranog izgrađivanja i propitivanja na osječkoj katedri za predškolski odgoj). Ovu koncepciju karakteriziraju ( na programskoj i izvedbenoj razini): orijentacija na studenta, responsivno poučavanje, interaktivni pristup. Uz to se promišlja i predlaže sustav odgojiteljeva /učiteljeva napredovanja (nakon stjecanja inicijalne kompetencije) te nudi argumentacija zahtjevu za odgojitelje / učitelje kao sudionike koncenzusa o profesionalnoj kompetenciji.

Rad predstavlja znanstveni doprinos. Doprinos je definiranju standarda vrsnoće primjenjivih za opisivanje i procjenjivanje odgojiteljeve/učiteljeve praktične kompetencije.Iz rada je vidljivo da autorice dosljedno i cjelovito pristupaju izobrazbi odgojitelja. Kompetenciju odgojitelju utemeljuju na znanjima iz recentnih istraživanja i rezultatima osobnih istraživanja. Predloženi model može poslužiti kao uporište za tvorbu konkretnih programa za stručnu i znanstvenu izobrazbu predškolskih odgojitelja.

6. Irović,S., Krstović,J. (2000), Vrijednosni sustav roditelja/odgojitelja i autonomija djeteta, U: Interakcija odrasli – dijete i autonomija djeteta, Zbornik radova sa znanstvenoga kolokvija s međunarodnim sudjelovanjem, (Ur.Babić,N., Irović,S.), Sveučilište J.J.Strossmayera u Osijeku, Visoka učiteljska škola, Sveučilište u Rijeci, Visoka učiteljska škola, Osijek, str.7-23.

Autorice, suradnice istraživačkog projekta Razvojni učinci interakcije na djetetovu autonomiju, obznanjuju rezultate istraživanja o vrjednosnom sustavu roditelja i odgojitelja u kontekstu razvoja autonomije djeteta predškolske dobi. Ishodište su znanja o vrijednostima kao svojevrsnim kriterijima prioriteta i pokretačima cjelokupnog čovjekova djelovanja i vrjednovanja osobnog i tuđeg ponašanja. Nadalje, na spoznajama o razvojnoj signifikantnosti djetetova odnosa s odraslima kao bitnom aspektu ranih socijalnih iskustava.

Na odabranom uzorku roditelja i odgojitelja ispitane su vrjednosne orijentacije odraslih u sklopu njihovih osobnih implicitnih teorija odgoja, kao i razina konzistentnosti unutar ovog sustava vrijednosti te njegova relacija s odgojnom praksom.

Zapažene su sličnosti u vrjednosnom sustavu roditelja i odgojitelja: oni vjeruju u dobru prirodu djeteta, u otvorene mogućnosti njegova razvoja, u vrijednost djetetovih aktivnosti ,ali i u utjecaj postupaka odraslih.

Autorice ukazuju na važnost istraživanja djelatne razine implicitne pedagogije odraslih u tipičnim igrovnim i poučavajućim interakcijskim situacijama.

Rad je kategoriziran kao izvorni znanstveni rad. Znanstveni je doprinos teoriji odgoja, te posebice odgoja u obitelji i instituciji.

Znanstveni radovi objavljeni u zbornicima s međunarodih znanstvenih skupova

1. Babić, N., Irović, S. (1998.), Socializacija rebenka v uslovih sem’i i detskogo sada, U: Aktualnye pedagogičeskie problemy social’noj psihologii razvitija , Materialy meždunarodnoj naučno-praktičeskoj konferencii, (Ur. Kolominskij, J.L.), Ministerstvo obrazovanija Respubliki Belarus’, Belorusskij gosudarstvennyj pedagogičeskij universitet, Fakultet doškol’nogo vospitanija, Minsk,str. 39-43.

U radu se gradi i propituje interaktivni pristup predškolskom odgoju te razmatraju putovi postizanja djetove socijalne kompetencije i autonomije u institucionalnom predškolskom kontekstu.

Uporišta ovoga pristupa su uvažavanje djetetovih potreba, poticanje aktivnosti koje djetetu omogućuju izbor i donošenje odluka, uz postupni transfer odgovornosti. Analiziraju se uloge odraslih kao važnih čimbenika djetetove socijalizacije, načini na koje odrasli opskrbljuju dijete standardiziranim interakcijsko komunikacijskim procedurama, te načini pružanja modela socijalnog ponašanja i dimenzioniranja širine djetetovih socijalnih kontakata.

Pomoć odraslih (roditelji, odgojitelji ) djetetovoj socijalizaciji definira se kao gradnja prilika za bogatu i raznovrsnu socijalnu praksu, kao asistencija pri savladavanju socijalnih pravila te modeliranje alternativnih strategija prosocijalnog ponašanja.

Prezentirane spoznaje o naravi i razvojnim potencijalima socijalne interakcije s odraslim i vršnjacima te spoznaje o optimalnoj interakciji u institucionalnim uvjetima predstavljaju vrijedan doprinos transformaciji tradicionalne paradigme predškolskoga odgoja u komunikacijsko-interakcijsku paradigmu.

2. Babić, N., Irović, S., (1999.), Goals of of the Institutional Preschool Education in Croatia in period between 1945 and 1990.,U: History of the Preschool Education in Slovakia, International Conference, (Ur.Vanekova, D.), Museum of Education and Pedagogy at the Institute of Information and Prognoses of Education, Bratislava, Slovakia, str. 32-38.

U radu je objelodanjena kritička analiza ciljeva institucionalnog predškolskog odgoja u Hrvatskoj u razdoblju 1945 – 1990. godina. Unutar ovoga razdoblja ustanovljena je periodizacija na osnovi kriterija ključnih promjena u zakonskoj utemeljenosti i programskoj definiranosti ciljeva.

Kritičkom analizom utvrđene su činjenice “instrumentalizacije” institucionalnog predškolskog odgoja čiji je osnovni cilj socijalna prilagodba djeteta u skladu s ideološkim zasadama toga vremena i jednopartijskog sustava. Paralelno, u implicitnim pedagogijama odgojitelja, postoje alternativni odgojni ciljevi sukladni odgojiteljevom sustavu vrijednosti. Upravo stoga nedostatno definirani, nedovoljno specifični i “neprevodivi” opće društveni ciljevi ostaju samo na razini deklaracije.

Rad popunjava postojeću prazninu u literaturi o povijesti institucionalnoga predškolskog odgoja u Hrvatskoj.

3. Babić, N., Irović, S., (1999.), Functional Characteristics of the Teacher’s Language, U: VII Zinatniskie lasijumi, Teksts un kultura, Metodika, (Ur.Kuznecov, A.), Daugavpils pedagogiska universitate, Daugavpils, Latvija, str. 185-194.

U radu se prezentiraju bazični rezultati istraživanja funkcionalnih karakteristika govora odgojitelja u procesu edukacije predškolskoga djeteta. Utvrđeno je da su karakteristike govora odgojitelja određene razinom njegove komunikacijske i profesionalne kompetencije te njegovim sustavom vrijednosti. Učiteljeva osobnost, njegova profesionalna i komunikacijska kompetencija varijable su koje determiniraju njegovo verbalno ponašanje u komunikaciji s djecom.

U projekciji optimalizacije komunikacije odgojitelj - dijete, posebice se ističe važnost sljedećih sposobnosti odgojitelja: sposobnost prilagodbe različitim situacijama, senzibilitet u reagiranju na djetetovu individualnost, te fleksibilnosti pri korištenju repertoara verbalnih i neverbalnih sredstava.

Fokusiranje na funkcionalnu analizu verbalnog i pripadajućeg neverbalnog ponašanja odgojitelja metodologijski je postupak kvalitativne metodologije koji omogućuje potpunije razumijevanje konkretnih situacijskih događaja u edukacijskom okruženju. Upravo je u tome znanstvena vrijednost rada.

4. Babić, N., Irović, S., (1999.), A pedagogus es a gyermek interakcioja kozben az ovodaban (Interaction between the teacher and the child in the play in the kindergarten,) ), U: ) 9^th International Forum On the Pedagogy of Play, (Ur.Kovacsne Bakosi,E.),Warga Istvan Pedagogiai Föiskola Hajduböszormeny, Hungaria, str.6 –12.

Autorice polaze od pretpostavke da je interakcija kao socijalna i kognitivna razmjena i međudjelovanje posebice značajna u kontekstu pedagogije igre. Značajna je za tumačenje razvoja igre i kreativnog ponašanja djece te za tvorbu i provjeru modela “odgojivosti”- vođenja igre u predškolskoj i školskoj edukaciji.

U radu podastiru rezultate svojih istraživanja koje kompariraju s rezultatima sličnih istraživanja.

Osnovni nalazi istraživanja su:

· U tradicionalnoj vrtićnoj praksi, koju odlikuje visoka razina strukturiranosti i direktivnosti odgojitelja, igra je optimalni “poligon“ za specifična učenja.

· Osobnost odgojitelja i njegova implicitna pedagogija su temeljne varijable koje određuju njegovo ponašanje Orijentacija ka socijalnom konformizmu znači ustrajavanje na bitnosti usvajanja socijalno prikladnog ponašanja djece.

· Intervencije odgojitelja u igri djeteta ovisne su o njegovu shvaćanju razloga interveniranja: a) nadzor i direkcije kojima se ostvaruje “poželjno” ponašanje i/ili b) intervencijama se podupire bogatstvo, različitost, ekstenzitet i intenzitet igrovnog ponašanja djeteta.

Autorice propituju mogućnosti interakcije odrasli i dijete u igri koja odgovara učenju o samoregulaciji i autonomiji djeteta. Stoga zagovaraju vođenje kojega odlikuje uzajamno jednakovrijedna participacija odrasloga i djeteta/djece u igri.

Navedeni opći nalazi istraživanja znanstveni su doprinos pedagogiji igre u obiteljskom i institucionalnom okružju. I u ovom radu je razvidna konzistentnost i metodologijska preciznost u tumačenju i uopćavanju postojećih spoznaja i osobnih rezultata istraživanja.

5. Babić, N., Irović, S., (2000.), The Value System and Parental Behaviour in Interaction with Children, U: Social Educational Changes in Pre-school Education, Scientific publications dedicated to 150^th anniversary of kindergarten in Lithuania and 100^th anniversary of Lithuanian kindergarten,(Ur. Juodaityte, A.), Klaipedos Universitetas, Klaipeda, Litvanija, str.86 –91.

U radu se iznosi dio rezultata istraživanja u okviru projekta Razvojni učinci interakcije na djetetovu autonomiju.

Temeljne pretpostavke istraživanja su: 1. vrjednosni sustav roditelja i njihova odgojna praksa primarne su determinante utjecaja na djetetovo ponašanje i njegov razvoj; 2. opći aktivitet i stupanj djetetove autonomije u korelaciji su sa ‘direktivnošću’ odgojnih postupaka; 3. varijabilno ponašanje roditelja(nekonzistentnost vrjednosne orijentacije i ponašanja) uzrokuju diskontinuitet u razvoju djetetove autonomije.

Kontrastiranjem igrovnog i ne-igrovnog konteksta, u kojima se promatra interakcija roditelj – dijete, identificirane su opće i distinktivne tendencije roditeljskog interakcijskog ponašanja. Kategorije djetetova i roditeljeva ponašanja ustanovljene su uvidom u videozapis o njihovoj interakciji u situaciji igre i poučavanja.

Nalazi ukazuju na vezu između stupnja direktivnosti odrasloga i djetetove autonomije.

Autorice zaključuju : vrijednosni sustav roditelja, distinktivne karateristike djeteta, karakteristike situacijskoga konteksta te interakcijska iskustva roditelja i djeteta uzajamno korespondiraju i djeluju na razvoj djetetove autonomije..

Rad je znanstveni doprinos pedagogiji , posebice obiteljskoj i predškolskoj. Empirijske činjenice o vrijednosnoj orijentaciji i odgojnoj praksi roditelja upotrebljive su u znanstvenoj refleksiji o čimbenicima odgoja i obrazovanja.

6. Babić,N.,Irović,S.(2000), Strategije interaktivnoga učenja u izobrazbi studenata – budućih odgojitelja, učitelja, U: Mednarodni znanstveni posvet Didaktični in metodični vidiki nadaljnega razvoja izobraževanja, Knjiga referatov, (Ur.Kramar,M, Duh,M.), Univerza v Mariboru, Pedagoška fakulteta, Maribor, Slovenija, str.270 –275.

U radu se podastiru neke od temeljnih spoznaja i osobnih iskustava autorica o primjeni interaktivnog pristupa u izobrazbi predškolskih učitelja. Obilježja su mu holističnost, novi načini promišljanja ciljeva obuke, uloga učenika/studenata i učitelja, te tehnika i strategija poučavanja unutar okruženja učenja. U predloženom interaktivnom pristupu centralno mjesto zauzima vrsnoća i konzistentnost učenja/poučavanja (na razini izobrazbe učitelja i razini njihove učiteljske prakse).

Zagovaranje interaktivnog pristupa temeljeno je na znanjima o socijalnoj naravi učenja , funkcioniranju ljudskih potreba te o kontinuitetu osobnoga učiteljeva iskustva učenja i poučavanja i njegove poučavateljske prakse.

Višegodišnja iskustva autorica u primjeni interaktivnog pristupa potvrđuju njegovu vrijednost i primjenjivost .

Rad je znanstveni doprinos teoriji i praksi izobrazbe odgojitelja, učitelja te teoriji učenja i poučavanja . Na teorijskoj razini - elaboracijom interaktivnog pristupa koji odgovara konstruktivističkoj paradigmi učenja i poučavanja, a na praktičnoj vrsnoćom strategija.

Znanstveni rad, recenziran, objavljen u zborniku radova s domaćeg znanstvenog i (stručnog) skupa

1. Babić, N., Irović, S. (1999.), Interakcijom do autonomije djeteta, U: Kvalitetno djelovati – dobro se osjećati, Zbornik radova stručnoga i znanstvenoga skupa, (Ur. Babić, N.), Centar za predškolski odgoj, Visoka učiteljska škola, Osijek , str.13-21.

U radu se podastiru osnovne pretpostavke i spoznaje o interakcijskoj paradigmi predškolskog odgoja na primjeru autonomije djeteta. Rad je nastao u okviru istraživanja Razvojni učinci interakcije na djetetovu autonomiju..

U analizi rezultata istraživanja pozornost je usmjerena na vrjednosni sustav odraslih (roditelja, odgojitelja), interakcijska iskustva i stilove ponašanja odraslih i djece u situacijama igre i učenja. Činjenice o osobitostima socijalno – kognitivne koordinacije (“scaffolding i “self –scaffolding”) između odraslih i djece u situacijama igre i učenja/poučavanja upozoravaju na važnost uzajamnog prihvaćanja, podržavanja, asistencije i nadzora (uvida, provjeravanja).

Nalazi istraživanja prilog su zahtjevu za konzistentnom primjenom interakcionističke i konstruktivističke teorije učenja i razvoja kao utemeljenja razvojno primjerenih predškolskih programa.

Spoznaje o karakteristikama vrjednosnog sustava odraslih te uvid u osobitosti interakcije odrasli – dijete u situacijama igre i poučavanja/učenja znanstveni su doprinos teoriji razvoja i odgoja. Odabrani pristup i rezultati istraživanja mogu biti upotrebljivi u preispitivanju postojećih teorija o čimbenicima razvoja i odgoja te o njihovim vrijednosnim odrednicama.

Posebna vrijednost rada očituje se u tumačenju razvojne vrijednosti socijalne i kognitivne koordinacije u razvoju autonomije djeteta.

Stručni doprinos : analiza “intervencija” odraslog (odgojitelj, roditelj) uz elaboraciju njihove primjerenosti i učinkovitosti.

Povjerenstvo ističe da je pristupnica, osim navedenih znanstvenih radova nakon izbora u prethodno zvanje, sudjelovala u domaćem znanstvenom istraživačkom projektu Razvojni učinci interakcije s odraslim na djetetovu autonomiju, 122002, voditeljica prof.dr.sc.Nada Babić. Održala je dva pozvana predavanja. Aktivno je sudjelovala na 9 međunarodnih skupova i na jednom domaćem znanstvenom skupu.Pristupnica je bila dva puta član znanstvenog ili programskog odbora znanstvenog skupa te jedna od glavnih urednica zbornika Interakcija odrasli – dijete i autonomija djeteta.

Sudjelovanje na međunarodnim znanstvenim skupovima

1. 9^th International Forum On the Pedagogy of Play, Warga Istvan College of Education, of Hajduboszormeny, Hungaria, 25. – 27. svibnja 1998. (Babić,N.,Irović,S., Interaction between the teacher and the child in the play in the kindergarten,)

2. International Conference Childrens Receptive Play, Katedra Pedagogiki Przedszkolnej i Wczesnoszkolnej WSP w Krakowie, Krakow, Poland, 21 – 24. listopada 1998. (Babić, N., Irović, S., Parent and child in the play )

3. European Conference on Educational Research , Faculty of Education, University of Ljubljana, Ljubljana, Slovenija, 17 – 20. rujna 1998.(Babić, N., Irović, S. , Kuzma, Z., The Implicit Pedagogy and Teaching)

4. International Conference The Lithuanian Kindergarten : Past and Present, University of Klaipeda, Klaipeda, Lithuania, 18. – 20. studenoga 1998.(Babić, N., Irović, S., The Value System and Parental Behaviour in Interaction with Children )

5. First International Scientific Colloquium The Quality in Education and Teaching, Pedagoški fakultet, Rijeka, 19. i 20. veljače 1998. (Irović, S., Interaktivni pristup u vrtiću; Babić, N., Irović, S., Kuzma, Z., Autonomija i “monitoring” u predškolskom odgoju)

6. Second International Scientific Colloquium, The Teacher as a Contributor to Quality in Education , Filozofski fakultet, Rijeka 25. – 26. ožujka 1999.(Irović, S., Učitelj kao Dr. Jekyll i Mr. Hyde -Dva lica učiteljeva poziva; Babić, N., Irović, S., Kuzma, Z. Put do praktične komletencije odgojitelja, učitelja)

7. History of Pre-school Education in Slovakia, International Conference, Museum of Education and Pedagogy at the Institute of Information and Prognoses of Education, Bratislava, Slovakia, 30. svibnja – 1. lipnja 1999.(Babić, N., Irović, S., Goals of the Institutional Education in Croatia in the period between 1945 – 1990. )

8. 6. međunarodni znanstveni skup Društvo i tehnologija ’99., Građevinski fakultet u Rijeci, Opatija, 28 – 30. lipnja 1999.(Babić, N., Irović, S., Videozapis u izobrazbi odgojitelja, učitelja)

9. Znanstveni kolokvij s međunarodnim sudjelovanjem Interakcija odrasli dijete i autonomija djeteta, Visoka učiteljska škola u Osijeku, Visoka učiteljska škola u Rijeci, Osijek, 18. i 19. studenoga 1999.(Irović,S., Krstović, J., Vrijednosni sustav roditelja/odgojitetlja i autonomija djeteta )

Sudjelovanje na domaćim znanstvenim skupovima

2. Znanstveni i stručni skup Kvalitetno djelovati – dobro se osjećati, Visoka učiteljska škola, Centar za predškolski odgoj, Osijek, 18. –19. studenoga 1999.( Babić, N., Irović, S., Socijalizacijom do autonomije djeteta).

Ocjena znanstvene djelatnosti pristupnice

Povjerenstvo ocjenjuje da se pristupnica Stanislava Irović nakon posljednjeg izbora u zvanje docenta intenzivno bavila znanstvenom djelatnošću u općoj i sustavnoj pedagogiji.

Iz radova i uvida u cjelokupnu znanstvenu djelatnost pristupnice nakon prethodnog izbora u zvanje docenta, vidljivo je da njen znanstveni interes obuhvaća sljedeće aspekte pedagogije: pedagogija u obiteljskom i institucionalnom predškolskom okruženju, visokoškolska pedagogija i metodologija pedagogije. Iz ukupne znanstvene djelatnosti pristupnice, vidljiv je kontinuitet bavljenja navedenim aspektima pedagogije (istraživački projekti, radovi, sudjelovanje na znanstvenim skupovima).

Unutar pedagogije u obiteljskom i institucionalnom predškolskom okruženju pristupnica posebice pokazuje znanstveni interes za vrjednosnu dimenziju teorijskih pristupa i za sam proces odgoja u obiteljskom i izvan obiteljskom okruženju. Znanstveni interes i djelatnost u okviru visokoškolske pedagogije obuhvaća obrazovanje odgojitelja, učitelja: tradicionalne i suvremene paradigme, metodologija interaktivnog učenja i poučavanja. Treće područje znanstvenog interesa i djelovanja pristupnice je metodologija pedagogije: kvalitativna metodologija u proučavanju predškolske prakse.

Uvidom u objavljene znanstvene radove i cjelokupnu znanstvenu djelatnost pristupnice nakon prethodnog izbora u zvanje docenta , povjerenstvo ističe da je pristupnica:

· objavila dva znanstvena rada u domaćim časopisima po vrsnoći izjednačenima s časopisima s međunarodno priznatom recenzijom

· objavila 6 znanstvenih radova u zbornicima radova s međunarodnih znanstvenih skupova održanih u Hrvatskoj (radovi s međunarodnom recenzijom)

· objavila 6 znanstvenih radova u međunarodnim zbornicima radova

· objavila 1 znanstveni rad u zborniku radova s domaćeg znanstvenog i stručnog skupa

· sudjelovala u jednom domaćem znanstvenom projektu

· održala dva pozvana predavanja (sekcijska) na međunarodnom skupu( jedno na Sveučilištu u Klaipedi, Litvanija i jedno na Pedagoškoj akademiji u Krakovu, Poljska) te jedno plenarno predavanje na domaćem skupu (Centar za predškolski odgoj u Osijeku)

· sudjelovala na devet međunarodnih znanstvenih skupova

· sudjelovala na jednom domaćem znanstvenom i stručnom skupu

· te bila jedna od glavnih urednica zbornika Interakcija odrasli – dijete i autonomija djeteta.

Pristupnica je 1997. godine izabrana u znanstveno-nastavno zvanje docenta. Prema minimalnim uvjetima za izbor u znanstveno-nastavna zvanja u području društvenih znanosti (NN,38./97.) predloženik mora za izbor u zvanje izvanrednog profesora ukupno objaviti 13 znanstvenih radova od čega 4 rada moraju biti objavljena u časopisima s međunarodnom recenzijom i s njima po vrsnoći izjednačenim domaćim časopisima i publikacijama. Sukladno članku 8. Pravilnika o ustroju i načinu rada matičnih povjerenstava (NN,38./97.),u ovom izvješću su temeljitije ocjenjeni samo oni radovi poslije izbora, na osnovi kojih povjerenstvo ocjenjuje da pristupnica ispunjava minimalne uvjete za izbor u zvanje izvanrednog profesora: dva znanstvena rada u domaćim časopisima po vrsnoći izjednačenim časopisima s međunarodnom recenzijom (Društvena istraživanja, Informatologija, prema članku 4. Pravilnika o mjerilima vrednovanja časopisa i publikacija s međunarodno priznatom recenzuijom, kao i s njima po vrsnoći izjednačenih časopisa i publikacija, NN,2./97.), 6 znanstvenih radova u zbornicima radova s međunarodnih znanstvenih skupova održanih u Hrvatskoj (radovi s međunarodnom recenzijom), 6 znanstvenih radova u međunarodnim zbornicima radova i 1 znanstveni rad u zborniku radova s domaćeg znanstvenog i stručnog skupa. Povjerenstvo napominje da je pristupnica do prethodnog izbora objavila jednu zajedničku knjigu, dva znanstvena rada (od ukupno pet) u domaćem časopisu po vrsnoći izjednačenom časopisima s međunarodnom recenzijom, 2 znanstvena rada u zbornicima radova s međunarodnog znanstvenog skupa i 3 znanstvena rada u domaćim znanstvenim zbornicima.

3. Nastavna djelatnost

Dr.sc. Stanislava Irović izabrana je u zvanje docenta 1997.godine. Na dodiplomskom studiju na Pedagoškom fakultetu Sveučilišta u Osijeku u razdoblju 1979. – 1990. godina vodila je kolegije Filmska i RTV kultura ( na studiju predškolskog odgoja, kroatistici i učiteljskom studiju), Lutkarstvo i scenska umjetnost (na studiju predškolskog odgoja), Pedagogija slobodnoga vremena (na studiju pedagogije), Pedagogija ( na zajedničkom studiju).

Od akademske godine 1990./91.vodi kolegije Metodika predškolskog odgoja II i Istraživanja u odgoju i obrazovanju (izborni kolegij) na Katedri za predškolski odgoj Pedagoškoga fakulteta , a od 1999. godine na Visokoj učiteljskoj školi Sveučilišta u Osijeku.

U dodiplomskoj nastavi u kolegiju Metodika predškolskog odgoja II ima pet sati predavanja,jedan sat seminara i pet sati vježbi, a u kolegiju Istraživanja u odgoju i obrazovanju dva sata predavanja i dva sata seminara.

Pristupnica je jedna od autorica inoviranog programa studija predškolskog odgoja. Inovacija je u integriranom pristupu nastavnim sadržajima struke (pedagogija, predškolska pedagogija, metodike) i interaktivnom pristupu u metodologiji izvedbe (predavanja, seminari, vježbe, stručna praksa). 1998.i 1999.godine sudjelovala je u izradi nastavnog plana i programa trogodišnjeg studija predškolskog odgoja.

Na dodiplomskoj nastavi uvela je novi izborni kolegij Istraživanja u odgoju i obrazovanju za studente predškolskog odgoja. Jedna je od autorica projekta za vježbaonicu i istraživački centar: program, izvedba i vrednovanje metodičkih vježbi , stručna praksa, istraživački projekti (1993,1998).

Za potrebe ustroja studija pedagogije na Pedagoškom fakultetu u Osijeku, pristupnica je izradila programe za kolegije: Obiteljska pedagogija, Proučavanje djeteta promatranjem i bilježenjem Refleksija i samorefleksija učitelja/odgojitelja (Babić, Irović), Metodika predškolskog odgoja (Babić,Irović ).

U vremenu od 1991.-2000. pod vodstvom pristupnice diplomiralo je prosječno šest kandidata godišnje.

Pristupnica je bila gostujući nastavnik na poslijediplomskom znanstvenom studiju pedagogije na Filozofskom fakultetu u Zagrebu, Odsjek za pedagogiju, 27. studenoga 1999. (Tema predavanja: Razvojne vrijednosti vršnjačke interakcije u predškolskom institucionalnom kontekstu ).

U nastavnu djelatnost pristupnice spadaju i seminari za učitelje, odgojitelje i stručne suradnike.

Ocjena nastavne djelatnosti pristupnice

Sukladno odredbi iz čl. 8. Pravilnika o ustroju i načinu rada matičnih povjerenstava (NN,38./97.) te upozorenju Matičnog povjerenstva, stručno povjerenstvo dopunjuje izvješće ocjenom sveukupne nastavne djelatnosti pristupnice te posebice nakon prethodnog izbora.

Nakon izbora u zvanje docenta, pristupnica je:

· Uvela jedan novi kolegij u dodiplomski stručni studij

· Izradila program za jedan novi kolegij u dodiplomskom stručnom studiju predškolskog odgoja i programe za četiri nova kolegija za potrebe ustroja studija pedagogije

· Izradila dio programa inoviranog studija predškolskog odgoja (Metodika predškolskog odgoja II, Stručna praksa studenata)

· Sudjelovala u izradi nastavnog plana i programa trogodišnjeg stručnog studija predškolskog odgoja

· Jedna od autora projekta za vježbaonicu i istraživački centar

· Bila mentorica dodiplomantima

· Bila gostujući nastavnik na poslijediplomskom studiju

· Održala seminare za učitelje, odgojitelje i stručne suradnike.

Stručno povjerenstvo ocjenjuje da je pristupnica Stanislava Irović, do i nakon izbora u zvanje docenta značajno sudjelovala u unapređivanju dodiplomske nastave (od programa do vrednovanja). Povjerenstvo ocjenjuje posebice važnim inovacijski dio nastavne djelatnosti pristupnice (integrirani i interaktivni pristup) iz kojega je vidljiva povezanost i dosljednost znanstvene i nastavne djelatnosti pristupnice. Znanstvene spoznaje o prirodi učenja i poučavanja pristupnica ugrađuje u nastavne programe i metodologiju nastave.

4. Stručna djelatnost

Pristupnica je do izbora u prethodno zvanje objavila:

· 5 stručnih radova u domaćim stručnim časopisima

· 1 stručni rad u zborniku radova s međunarodnog stručnog skupa

· 4 rada u zbornicima radova s domaćih stručnih skupova.

Sukladno upozorenju i zahtjevu Matičnog povjerenstva da stručno povjerenstvo preoblikuje izvješće u smislu ocjene sveukupne stručne (osim znanstvene i nastavne) djelatnosti pristupnice, te sukladno odredbi iz čl.8. Pravilnika o ustroju i načinu rada matičnih povjerenstava (NN, 38./97.) u nastavku izvješća posebno su navedeni i ocjenjeni radovi nakon prethodnog izbora.

U vremenu nakon izbora u zvanje docenta pristupnica je objavila:

· jedan stručni rad u međunarodnom časopisu

· jedan stručni rad u domaćem časopisu

· četiri stručna rada u zbornicima radova s domaćih stručnih skupova.

Stručni rad objavljen u međunarodnom časopisu

1. Babić.N., Irović,S., Kuzma, Z., ( 1999.), Kindergarten in Croatia, Early Years Educator , 6,(1): 66-68.

Rad objavljen je u britanskom časopisu iz područja predškolskog odgoja,u

rubrici koja je posvećena prezentaciji teorije i prakse institucionalnog predškolskog odgoja u različitim europskim zemljama. U radu su objelodanjene činjenice o koncepciji i ustroju dječjih vrtića u Hrvatskoj,uz kratki povijesni pregled zadnjih pet decenija.

Razmatraju se suvremene teme u području predškolske teorije i prakse :

veza vrtića i obitelji, otvoreni vrtić, vrtićni kurikulum, strukturiranje vrtićnog prostora, metolodoški problemi praćenja i proučavanja predškolske stvarnosti, edukacija predškolskih učitelja…

Elaboracija i prezentiranje suvremenih stručnih tema u predškolskom odgoju u Hrvatskoj međunarodnoj stručnoj javnosti osnovna je vrijednost ovog rada.

Stručni rad objavljen u domaćem časopisu

1. Babić, N., Irović, S. (1999.), Ciljevi institucionalnog predškolskog odgoja u Hrvatskoj od 1945.-1990. godine, Dijete vrtić, obitelj, 17 (5):3 – 9.

U ovom radu dan je pregled ciljeva institucionalnog predškolskog odgoja u Hrvatskoj, u zakonskim i programskim dokumentima, od 1945.do 1990.godine. U tadašnjoj Hrvatskoj predškolski kurikulum je deklarativni popis zahtjeva “nalogodavaca”/države, partije) a ne koherentna cjelovita i konzistentna deskripcija teorijskih premisa, instrukcijskih i administrativnih procedura. Ciljevi programa predškolskog odgoja su istodobno projekcija socijalnih zahtjeva i sredstvo za postizanje “odgojnog ideala” vladajuće ideologije.

Ovaj rad je doprinos stručnoj literaturi o novijoj povijesti predškolskog odgoja u Hrvatskoj.

Stručni rad objavljen u zborniku radova s domaćeg stručnog skupa

1. Irović,S. (1998.), Socijalizacijom – autonomiji, U: Biti – biti za druge,Zbornik radova Čakovec ’98., (Ur.Železnjak, Lj.), Dječji centar i Visoka učiteljska škola, Čakovec, str.70-80.

U radu se propituje odnos odrasli – dijete te uspostavljaju polazišta “orijentacije na dijete” na razini odgojnog djelovanja. Problematiziraju se pitanja vezana za poticanje socijalizacije djeteta u institucionalnom kontekstu: uvjeti uspješne inicijalne adaptacije, matrica interakcijskih odnosa, interakcijske situacije kao poligon za razvoj socijalnih vještina, priroda asistencije odrasloga, utjecaj vršnjaka, načini procjenjivanja djetetova prosocijalnog ponašanja…

Rad sadrži i niz priloga : dizajn radionica na temu self koncept, situacije za procjenu odgojiteljevih postupaka vezanih za njegovu socijalizacijsku praksu, naputci za promatranje djeteta kao člana skupine te dizajn radionice na temu Komunikacija i nesporazumi.

Stručni doprinos rada očituje se u ponuđenom metodičkom pristupu u kojemu su posebice vrijedni odabrani primjeri za stručnu izobrazbu predškolskih odgojitelja i stručnih suradnika.

2. Irović, S. (1998.), Interakcija među vršnjacima u vrtićkom kontekstu, U: Vrtić kao dječja kuća, I. dani predškolskog odgoja istarske županije, Zbornik radova, (Ur. Došen- Dobud A. i dr.), PU Dječji vrtići Pula, Pula, str. 43-54.

U radu autorica razmatra razvojne vrijednosti vršnjačke interakcije, njihovo ostvarivanje u eksploracijskim i igrovnim aktivnostima te uloge odraslog u poticanju interakcije među vršnjacima u institucionalnim uvjetima. Propituje narav i vrste odgojiteljevih intervencija u igrovnoj i/ili eksploracijskoj situaciji koje se događaju u vršnjačkom kontekstu. Posebno eksplicira medijatorsku ulogu odgojitelja te načine strukturiranja (izravni i neizravni ) vršnjačke interakcije.

Uspješno, stručnoj javnosti dostupno i razumljivo, tumačenje i povezivanje znanstvenih spoznaja i struke, posebna je vrijednost ovog rada.

3. Irović, S. (1999.), Izobrazbom do opservacijske vještine – bitnoga aspekta odgojiteljeve kompetencije, U: Obrazovanje odgajatelja i stručno- razvojnih djelatnika u 21.stoljeću, Zbornik radova Čakovec ’99.,(Ur. Železnjak, LJ.), Dječji centar Čakovec i Visoka učiteljska škola , Čakovec, str.73-81.

U radu se prezentira koncepcija i praksa obuke budućih odgojitelja radi postizanja, produbljivanja i proširivanja vještina promatranja, usvajanje tehnika bilježenja i načina analiziranja podataka, temeljene na interaktivnom pristupu. Autorica argumentirano elaborira nužnost odgojiteljeve “opservacijske fluentnosti” u kontekstu praćenja i proučavanja složenih edukacijskih situacija. U radu su definirani ciljevi kojima odgojitelj usmjerava svoje promatračke vještine te podrobno opisuje koncepcija i praksa izobrazbe odgojitelja na osječkoj katedri za predškolski odgoj. Studenti - budući odgojitelji promatračku vještinu razvijaju primjenjujući teorijska znanja u stvarnom vrtićnom okruženju u različitim interakcijskim i kooperacijskim kontekstima.

Ponuđeni interaktivni pristup i pripadajuće strategije učenja i poučavanja u razvijanju opservacijskih vještina – bitne sastavnice kompetencije odgojitelja, stručni je doprinos ovog rada.

4. Irović,S.(2000.), Vršnjak kao “poučavatelj”, U: Učiti zajedno s djecom –učiti, Zbornik radova Čakovec 2000., (Ur.Slunjski,E.), Dječji centar Čakovec i Visoka učiteljska škola, Čakovec, str.85-90.

Autorica polazi od karakteristika vršnjačke komunikacije i njenih razvojnih potencijala na socijalnom i kognitivnom planu. Elaborira ulogu vršnjaka kao “poučavatelja” na primjeru istraživanja kooperacije među vršnjacima: načini kognitivne i socijalne regulacije, načini koordiniranja akcija partnera te razina kooperacije. Autorica zaključuje da zbog razvojne bliskosti među vršnjacima postoji “optimalna distanca” za stimulaciju rasta djetetove socijalne i kognitivne kompetencije.

I u ovom radu autorica dosljedno i uspješno povezuje znanstvenu i stručnu razinu - teoriju i praksu predškolskog odgoja. Zbog moguće primjenjivosti rad je višestruko vrijedan : za istraživanje i unapređivanje predškolskog odgoja.

Sudjelovanje na domaćem stručnom skupu

1. Biti – biti za druge, Dani predškolskog odgoja Čakovec ‘ 98., Čakovec, 27. – 29. travnja 1998.( priopćenje : Irović, S. ,Socijalizacijom – autonomiji )

2. Vrtić kao dječja kuća, I. dani predškolskog odgoja istarske županije, Pula , 5. i 6. lipnja 1998. (priopćenje : Irović, S., Interakcija među vršnjacima u vrtićkom kontekstu ; radionica: Babić,N., Irović, S., Kuzma, Z., Strukturiranje vrtićnog prostora )

3. Obrazovanje odgojitelja i stručno-razvojnih djelatnika u 21.stoljeću, Dani predškolskog odgoja Čakovec ‘ 99., Čakovec, 26. – 28. travnja 1999.( priopćenje : Irović, S., Izobrazbom do opservacijske vještine – bitnoga aspekta odgojiteljeve kompetencije )

4. Učiti zajedno s djecom – učiti ,Dani predškolskog odgoja Čakovec 2000, Čakovec, 3.,4.i 5.svibnja 2000.godine (priopćenje: Irović,S.,Vršnjak kao “poučavatelj” )

Ocjena stručne djelatnosti pristupnice

Nakon izbora u zvanje docenta, pristupnica je:

· Objavila jedan stručni rad u međunarodnom časopisu

· Objavila jedan stručni rad u domaćem časopisu

· Objavila četiri stručna rada u zbornicima radova s domaćih stručnih skupova.

· Sudjelovala na četiri domaća stručna skupa

Povjerenstvo ocjenjuje da je pristupnica nakon prethodnog izbora u zvanje docenta posebice aktivno sudjelovala u popularizaciji struke sudjelovanjem na stručnim skupovima i radovima objavljenim u časopisima i zbornicima. U ukupnoj stručnoj djelatnosti pristupnice, razvidna je sustavnost i dosljednost u odabiru područja interesa, metodologijska inventivnost u pristupima i primjeni znanstvenih spoznaja u unaprjeđivanju stručnog rada na teorijskoj i praktičnoj razini.

5. ZAKLJUČAK, MIŠLJENJE i PRIJEDLOG POVJERENSTVA

Dr.sc.Stanislava Irović, docentica na Visokoj učiteljskoj školi Sveučilišta u Osijeku jedini je pristupnik na objavljeni natječaj Visoke učiteljske škole Sveučilišta u Osijeku. Stručno povjerenstvo je imalo zadaću utvrditi ispunjava li pristupnica uvjete za prijevremeni izbor u zvanje izvanrednog profesora sukladno čl. 76. Zakona o visokim učiliština (NN,59./96.).

Prema Minimalnim uvjetima za izbor u znanstvena i znanstveno-nastavna zvanja za područje društvenih znanosti (NN, 38./97.), predloženici za izbor u zvanje izvanrednog profesora moraju imati trinaest znanstvenih radova od kojih četiri moraju biti objavljena u časopisima s međunarodnom recenzijom ili s njima po vrsnoći izjednačenim domaćim časopisima i publikacijama.

Analizom objavljenih radova pristupnice povjerenstvo zaključuje da je pristupnica od prethodnog izbora u znanstveno-nastavno zvanje docenta objavila:

· 2 znanstvena rada u domaćim časopisima po vrsnoći izjednačenima s časopisima s međunarodno priznatom recenzijom (Društvena istraživanja, Informatologija)

· 6 znanstvenih radova u zbornicima radova s međunarodnih znanstvenih skupova održanih u Hrvatskoj (radovi s međunarodnom recenzijom)

· 6 znanstvenih radova u međunarodnim zbornicima radova

· 1 znanstveni rad u zborniku radova s domaćeg znanstvenog i stručnog skupa

Osim toga pristupnica je:

· sudjelovala u jednom domaćem znanstvenom projektu Razvojni učinci interakcije na djetetovu autonomiju

· održala dva pozvana predavanja (sekcijska) na međunarodnom skupu( jedno na Sveučilištu u Klaipedi, Litvanija i jedno na Pedagoškoj akademiji u Krakovu, Poljska) te jedno plenarno predavanje na domaćem skupu (Centar za predškolski odgoj u Osijeku)

· sudjelovala na devet međunarodnih znanstvenih skupova

· sudjelovala na jednom domaćem znanstvenom i stručnom skupu

· te bila jedna od glavnih urednica zbornika Interakcija odrasli – dijete i autonomija djeteta.

Povjerenstvo ocjenjuje, na osnovi analize navedenih znanstvenih radova i ukupne znanstvene djelatnosti u dijelu izvješća o znanstvenoj djelatnosti, da pristupnica dr.sc.Stanislava Irović ispunjava uvjete za izbor u zvanje izvanrednog profesora za znanstveno područje društvene znanosti, polje odgojne znanosti, grana sustavna pedagogija za predmete Metodika predškolskog odgoja i Pedagogija.

Prema Odluci o utvrđivanju minimalnih uvjeta za ocjenu nastavne i stručne aktivnosti u postupku izbora u znanstveno nastavna i nastavna zvanja (NN, 94./96.), za izbor u zvanje izvanrednog profesora pristupnik treba u pravilu zadovoljiti dva od navedena četiri uvjeta.

Analizom ukupne nastavne i stručne djelatnosti povjerenstvo zaključuje da je pristupnica od prethodnog izbora u zvanje docenta:

· sadržajno i metodički unaprijedila nastavni proces : jedan novi kolegij u dodiplomskom stručnom studiju, programi za četiri nova kolegija, dio programa inoviranog studija predškolskog odgoja, izrada nastavnog plana i programa trogodišnjeg studija predškolskog odgoja, jedan od autora projekta za vježbaonicu i istraživački centar)

· pod njenim mentorstvom izrađeno prosječno 6 diplomskih radova godišnje

· bitno unaprijedila stručni rad (objavljeni radovi u časopisima i zbornicima, sudjelovanje na stručnim skupovima, seminari, radionice)

· bila gostujući nastavnik na poslijediplomskom studiju.

Navedeni podaci pokazuju da pristupnica,uz osnovni uvjet, zadovoljava još tri uvjeta za izbor u zvanje izvanrednog profesora.

Na osnovi ovoga izvješća, mišljenje povjerenstva je da dr.sc. Stanislava Irović ispunjava zakonske uvjete za izbor u znanstveno-nastavno zvanje izvanredni profesor za područje društvenih znanosti, polje odgojne znanosti, grane sustavna pedagogija, za predmete Metodika predškolskog odgoja i Pedagogija.

Na temelju navedenoga stručno povjerenstvo predlaže Matičnom povjerenstvu za područje društvenih znanosti- polje odgojnih znanosti da donese mišljenje da pristupnica dr.sc. Stanislava Irović ispunjava minimalne uvjete za izbor u znanstveno-nastavno izvanrednog profesora iz područja društvenih znanosti, polja odgojne znanosti, grane sustavna pedagogija, za predmete Metodika predškolskog odgoja i Pedagogija na Visokoj učiteljskoj školi Sveučilišta u Osijeku.

Stručno povjerenstvo:

dr.sc.Arjana Miljak, izv.prof.

dr.sc. Dubravka Maleš,red.prof.

dr.sc. Nada Babić, red.prof.

Dr. sc. Vladimir Jurić, red. prof.

Dr. sc. Slavko Vučak, izv. prof. (VUŠ, Petrinja)

Dr. sc. Arjana Miljak, red. prof.

U Zagrebu, 10. prosinca, 2000.g.

Predmet: Mišljenje stručnog povjerenstva o rezultatu natječaja za izbor nastavnika u nastavno zvanje višeg predavača za znanstveno područje društvenih znanosti, polje odgojnih znanosti (pedagogija) za predmet Metodika upoznavanja okoline i početnih matematičkih pojmova na Visokoj učiteljskoj školi u Petrinji.

Fakultetskom vijeću Filozofskog fakulteta Sveučilišta u Zagrebu

Fakultetsko vijeće Filozofskog fakulteta Sveučilišta u Zagrebu temeljem članka 94. Zakona o visokim učilištima (“Narodne novine”, broj 59/96 – pročišćeni tekst) na sjednici održanoj 23. studenoga 2000., donijelo je odluku o imenovanju povjerenstva u sastavu; dr. sc. Vladimir Jurić, red. prof., dr. sc. Slavko Vučak, izv. prof., dr. sc. Arjana Miljak, red. prof., a za izbor u nastavno zvanje višeg predavača za znanstveno područje društvenih znanosti, polje odgojnih znanosti (pedagogija) za predmet, Metodika upoznavanja okoline i početnih matematičkih pojmova, za koji izbor je Visoka učiteljska škola u Petrinji raspisala Natječaj objavljen u «Večernjem listu» 16. listopada 2000. godine.

I Z V J E Š Ć E

Visoka učiteljska škola u Petrinji objavila je 31. listopada 2000. godine u “Večernjem listu” natječaj za izbor nastavnika u nastavno zvanje višeg predavača za znanstveno područje društvenih znanosti, polje odgojnih znanosti (pedagogija) za predmet Metodika upoznavanja okoline i početnih matematičkih pojmova na Visokoj učiteljskoj školi u Petrinji. Na natječaj su se u roku prijavila tri pristupnika:

1. Mr. sc. Siniša Opić, rođen 8. prosinca 1973. godine u Pakracu. Završio je studij razredne nastave na Pedagogijskim znanostima Filozofskog fakulteta u Zagrebu 1996. godine i poslijediplomski studij na Edukacijsko-rehabilitacijskom fakultetu Sveučilišta u Zagrebu 1999. godine. Sada radi na poslovima nastavnika engleskog jezika na Srednjoj školi u Novskoj.

Objavio je jedan znanstveni članak (Učestalost manifestiranja oblika rizičnog socijalnog ponašanja učenika osnovne škole, Zbornik radova Učiteljske akademije u Zagreb, Zagreb, 2000, 35-43.). Drugih radova nema.

Ne ispunjava uvjete natječaja.

2. Mr. sc. Stevo Tomić, rođen 23. srpnja 1946. godine u Tremušnjaku, općina Petrinja. Završio je studij pedagogije na Filozofskom fakultetu Sveučilišta u Zagrebu 1980. godine i na istom magistrirao. Trenutno je nezaposlen.

Objavio je jedan stručni rad (Psihologija starih, Psiha, Zagreb, 1998, 34-35). Drugih radova nema.

Ne ispunjava uvjete natječaja.

3. Mr. Anka Jurčević Lozančić rođena je 10. studenog 1959. godine u Vinici, Tomislavgrad. Diplomirala je pedagogiju na studiju pedagogije Filozofskog fakulteta – Pedagogijske znanosti i stekla stručni naziv – diplomirani pedagog (1986.g.). Magistrira u prosincu 1996. na Fakultetu za defektologiju. Nastavnica je na Visokoj učiteljskoj školi u Petrinji u svojstvu predavača predmeta Metodika upoznavanja okoline i početnih matematičkih pojmova.

Prijavi su uredno priloženi svi potrebni dokumenti. Ispunjava uvjete natječaja zbog čega se prezentira nastavna i stručna djelatnost pristupnice.

ŽIVOTOPIS PRISTUPNICE

Mr. Anka Jurčević Lozančić rođena je 10. studenog 1959. godine u Vinici, Tomislavgrad. Diplomirala je pedagogiju na studiju pedagogije Filozofskog fakulteta – Pedagogijske znanosti i stekla stručni naziv – diplomirani pedagog (1986.g.). Poslijediplomski studij pohađa na Fakultetu za defektologiju (znanstvena grana: Poremećaji u ponašanju djece predškolske dobi), gdje magistrira u prosincu 1996.

Radno iskustvo:

U Dječjem centru "Bukovački krč", radila je na poslovima odgajatelja djece predškolske dobi - 10 godina, a nakon toga, u dječjem vrtiću "Ciciban" - Velika Gorica kao diplomirani pedagog - 10 godina.

Od 1998. godine u nastavnom je zvanju predavača u znanstvenom području društvenih znanosti, polje odgojnih znanosti (pedagogija) zakolegije, Metodika upoznavanja okoline i početnih matematičkih pojmova, Pedagogija djece s teškoćama u razvoju i Specijalna pedagogija za razrednu nastavu na Visokoj učiteljskoj školi u Petrinji.

Tijekom nastavnog rada pristupnica je bila mentor 17-orici studenata.

Uz nastavni, organizira rad studenata u predškolskimustanovama - vježbaonicama, koordinira rad odgajatelja -mentora i studenata predškolskog odgoja.

Ostale edukacije:

Aktivno se služi engleskim jezikom (kontinuirano učenje tijekom
redovitog školovanja te dodatno u školi za strane jezike, V.
stupanj).

Završena dvogodišnja edukacija iz Realitetne terapije (Institute for reality therapy - California).

Predavanja na stručnim vijećima predškolskih ustanova:

Predavanje na stručnom aktivu predškolskih pedagoga grada Zagreba, Zagreb: Pozitivan i protektivan utjecaj institucionalnog kontekstana proces odrastanja predškolskog djeteta, 1997.

Dječji vrtić "Petrinjčica", Petrinja: Funkcionalna prostornaorganizacija dječjeg vrtića, 1998.

Dječji vrtić, Sisak: Razvijanje senzibiliteta odgajatelja za dječjeakcije, 1998.

Dječji vrtić "Ciciban", Velika Gorica: Ciljevi institucionalnogpredškolskog odgoja u Hrvatskoj, 1999.

Prikaz objavljenih radova:

Iz popisa objavljenih radova posebno izdvajamo dva izvorna znanstvena rada koja potpunije prikazujemo;

1. «Primarna prevencija poremećaja u ponašanju i socioemocionalni razvoj djeteta u vrtiću», Napredak, 1, Zagreb, 1998, 5-16.

Navedeni rad predstavlja značajan znanstveni i praktičan doprinos pronalaženju onih čimbenika koji mogu pozitivno i protektivno utjecati na proces odrastanja predškolskog djeteta u zdravu i sretnu osobu s ciljem provedbe primarne prevencije. U tu svrhu razmatra se, ne samo socioemocionani status i razvoj predškolskog djeteta, već i važnost konteksta predškolske ustanove.

Odabirom metoda znanstveno-istraživačkog rada, adekvatnom interpretacijom rezultatata i kompetentnim donošenjem zaključaka, autorica jasno dokazuje važnost provedbe specifičnih, ali u cjelinu povezanih programa primarne prevencije, temeljenih na znanstvenim spoznajama i praktičnom iskustvu, kako bi se što učinkovitije zaustavio razvoj ili spriječilo nastajanje nepoželjnog ponašanja predškolske djece.

2. Znanstveni rad na međunarodnom znanstvenom kolokviju, "Nastavnik i suvremena obrazovna tehnologija" u Gospiću, 2000.; pod naslovom "Dokumentiranje procesa učenja kao način podizanja kvalitete odgojno-obrazovnog rada", Filozofski fakultet u Rijeci, 2000, 251-255.

Pristupnica u radu utvrđuje kako započinjanjem učenja u institucionalnim uvjetima dijete raspolaže s određenim iskustvom koje nama odraslima nije u dovoljnoj mjeri poznato. U tom je smislu potrebno shvatiti specifičnost djetetovog učenja da bi se mogao osigurati sljedeći korak u proširivanju njegovog iskustva. Stoga se u ovom znanstvenom radu razmatraju novije mogućnosti dokumentiranja procesa djetetova učenja s ciljem njegovog boljeg razumijevanja i modificiranja.

Dokumentacija služi, s jedne strane prezentaciji ideja djeteta na različite načine i načine shvaćanja, a s druge strane odgajatelju pomaže u odabiru poticanja ciljanih doživljaja, te otvara mogućnost boljeg shvaćanja tog procesa. S tim u vezi, u radu se ističe važnost dokumentacije i korištenja različitih sredstava od strane odgajatelja s ciljem boljeg poznavanja i razumijevanja djeteta i odgojne prakse općenito.

M I Š L J E N J E

Temeljem članka 80. Zakona o visokim učilištima (pročišćeni tekst) ustanovljujemo kako pristupnica ispunjava sve uvjete za izbor u nastavno zvanje višeg predavača za znanstveno područje društvenih znanosti, polje odgojnih znanosti za kolegij Metodika upoznavanja okoline i početnih matematičkih pojmova na Visokoj učiteljskoj školi u Petrinji.

O b r a z l o ž e n j e

1. Priloženi dokumenti o stručnoj spremi dokazuju da predloženica ima odgovarajuću visoku stručnu spremu, odnosno, završen bazični studij koji odgovara karakteru institucije u kojoj radi i programskim potrebama predmeta za kojeg se natječe.

2. Nadalje, predloženica ima objavljena dva izvorna znanstvena rada, te osam radova objavljenih u zbornicima (6) i stručnom časopisu (2).

3. Predloženica ima 20 godina radnog iskustva (znatno više od propisanog minumuma od 5 godina), odnosno, 12 godina na poslovima relevantnim za uvjete izbora u nastavno zvanje.

4. Mr. sc. Anka Jurčević-Lozančić ima, od povjerenstva stručnog vijeća visokog učilišta, potvrdno ocijenjeno nastupno predavanje održano prilikom izbora u nastavno zvanje predavača.

Članovi povjerenstva:

1. Dr. sc. Vladimir Jurić, red. prof.

2. Dr. sc. Slavko Vučak, izv. prof.

3. Dr. sc. Arjana Miljak, red. prof.

Dr. sc. Vladimir Jurić, red. prof.

Dr. sc. Nikša Nikola Šoljan, red. prof.

Dr. sc. Slavko Vučak, izv. prof. (VUŠ, Petrinja)

U Zagrebu, 1. veljače, 2001.g.

Predmet: Mišljenje stručnog povjerenstva o rezultatu natječaja za izbor nastavnika u nastavno zvanje višeg predavača za znanstveno područje društvenih znanosti, polje odgojnih znanosti (pedagogija) za predmet Metodika nastave prirode i društva na Visokoj učiteljskoj školi u Petrinji.

Fakultetskom vijeću Filozofskog fakulteta Sveučilišta u Zagrebu

Fakultetsko vijeće Filozofskog fakulteta Sveučilišta u Zagrebu imenovalo je na temelju članka 94. Zakona o visokim učilištima dana 16. siječnja 2001. godine Stručno povjerenstvo za izbor u nastavno zvanje višeg predavača za znanstveno područje društvenih znanosti, polje odgojnih znanosti (pedagogija) za predmet, Metodika nastave prirode i društva, u sastavu; dr. sc. Vladimir Jurić, red. prof., dr. sc. Nikša Nikola Šoljan, red. prof., dr. sc. Slavko Vučak, izv. prof., za koji izbor je Visoka učiteljska škola u Petrinji raspisala Natječaj objavljen u «Večernjem listu» 31. listopada 2000. godine. Imenovano povjerenstvo, nakon proučene dokumentacije podnosi sljedeće

I Z V J E Š Ć E

Visoka učiteljska škola u Petrinji objavila je 31. listopada 2000. godine u “Večernjem listu” natječaj za izbor nastavnika u nastavno zvanje višeg predavača za znanstveno područje društvenih znanosti, polje odgojnih znanosti (pedagogija) za predmet Metodika nastave prirode i društva na Visokoj učiteljskoj školi u Petrinji. Na natječaj su se u roku prijavila tri pristupnika:

I. Mr. sc. Siniša Opić, rođen 8. prosinca 1973. godine u Pakracu. Završio je studij razredne nastave na Pedagogijskim znanostima Filozofskog fakulteta u Zagrebu 1996. godine i poslijediplomski studij na Edukacijsko-rehabilitacijskom fakultetu Sveučilišta u Zagrebu 1999. godine. Sada radi na poslovima nastavnika engleskog jezika na Srednjoj školi u Novskoj.

Objavio je jedan znanstveni članak (Učestalost manifestiranja oblika rizičnog socijalnog ponašanja učenika osnovne škole, Zbornik radova Učiteljske akademije u Zagreb, Zagreb, 2000, 35-43.). Drugih radova nema.

Ne ispunjava uvjete natječaja.

2. Mr. sc. Stevo Tomić, rođen 23. srpnja 1946. godine u Tremušnjaku, općina Petrinja. Završio je studij pedagogije na Filozofskom fakultetu Sveučilišta u Zagrebu 1980. godine i na istom magistrirao. Trenutno je nezaposlen.

Objavio je jedan stručni rad (Psihologija starih, Psiha, Zagreb, 1998, 34-35). Drugih radova nema.

Ne ispunjava uvjete natječaja.

I. Berislav Ličina, diplomirani pedagog, rođen 1. veljače 1945. godine u Glini. Završio je studij pedagogije na Filozofskom fakultetu Sveučilišta u Zagrebu 1981. godine. Nastavnik je na Visokoj učiteljskoj školi u Petrinji u svojstvu predavača predmeta Metodika nastave prirode i društva.

Ispunjava uvjete natječaja zbog čega

ŽIVOTOPIS PRISTUPNIKA BERISLAVA LIČINE

Berislav Ličina, diplomirani pedagog, rođen je 1. veljače 1945. godine u Glini. Osnovnu školu završio je u Glini, a Učiteljsku školu i Pedagošku akademiju u Petrinji. Kao redoviti student diplomirao je na Pedagoškoj akademiji u Petrinji razrednu nastavu i matematiku u rujnu 1966. godine. U razdoblju od 1978. do 1981. godine studirao je uz rad na Filozofskom fakultetu Sveučilišta u Zagrebu, gdje je u siječnju 1981. godine diplomirao i stekao visoku stručnu spremu VII/I i zvanje diplomirani pedagog.

Radio je u osnovnoj školi kao nastavnik razredne nastave i matematike te kao ravnatelj škole, u srednjoj školi kao nastavnik matematike, u Otvorenom sveučilištu kao ravnatelj i animator kulturnih aktivnosti te kao novinar listova «Vjesnik» i «Večernji list». Od 1. listopada 1990. godine radi kao stručni suradnik za vježbe iz Metodike nastave prirode i društva i Metodike početne nastave matematike na Filozofskom fakultetu Pedagogijske znanosti Zagreb, Odsjek za predškolski odgoj i razrednu nastavu u Petrinji. U lipnju 1995. godine na natječaju za isto radno mjesto (reizbor) ponovno je izabran za stručnog suradnika za vježbe iz navedenih metodika. U srpnju 1998. godine izabran je u nastavno zvanje predavača Metodike nastave prirode i društva na Visokoj učiteljskoj školi u Petrinji, gdje i danas radi kao predavač toga predmeta. Tijekom 1998. godine obavljao je dužnost prodekana za nastavu na Visokoj učiteljskoj školi u Petrinji.

Za vrijeme Domovinskog rata Berislav Ličina živio je i radio u Zagrebu izvodeći nastavu na Odsjeku za PO i RN Petrinja (u progonstvu) i Odsjeku za razrednu nastavu Zagreb. Sudionik je Domovinskog rata.

B) NASTAVNA DJELATNOST

4. Autorstvo i suautorstvo skripata

Pristupnik je za potrebe kolegija studentskih slobodnih aktivnosti «Izviđaštvo» objavio skriptu za internu upotrebu «Izviđaštvo u osnovnoj školi». Skripta sadrže osnovne činjenice o izviđaštvu u Republici Hrvatskoj i svijetu kao obliku korištenja slobodnog vremena djece i mladeži, metodičke naputke za rad i sugestije za povezivanje izviđačkoga programa sa školom, posebice nastavom prirode i društva.

6. Mentorstvo

Tijekom nastavnog rada pristupnik je bio mentor 15-orici studenata koji su obranili diplomski rad iz predmeta priroda i društvo.

8. Dodiplomski studij

Pristupnik Berislav Ličina izvodi dodiplomsku nastavu (predavanja, seminari, vježbe) iz predmeta Metodika nastave prirode i društva na Visokoj učiteljskoj školi u Petrinji. Pri izvođenju nastave primjenjuje suvremene medije što pridonosi uspješnosti nastave.

Pored toga, organizira i izvodi vježbe iz dva kolegija studentskih slobodnih aktivnosti i to: «Izviđaštvo» i «Foto-video» (VUŠ Petrinja) i «Izviđaštvo» (Učiteljska akademija u Zagrebu), u kojima uspješno povezuje nastavni rad s programskim sadržajima tih izvannastavnih aktivnosti.

Ostvaruje uspješnu suradnju sa studentima mentorima u vježbaonicama.

C) STRUČNA DJELATNOST

Pristupnik se angažirano odnosi prema znanstveno-stručnim skupovima u čijem radu sudjeluje izlaganjima, vođenjem radionica i objavljivanjem radova.

Prikaz objavljenih radova

4. Stručni rad objavljen u domaćem časopisu

Izviđačko taborovanje u slobodnom vremenu, Zagreb, 1998, 366-371.

Navedeni rad prikazuje značajke i vrednote izviđačkog taborovanja, kao najsloženijeg oblika rada izviđačkih udruga, posebice s obrazovnih, odgojnih i funkcionalnih aspekata. Ukazuje se na brojne mogućnosti povezivanja spoznaja i iskustava djece i mladeži stečenih na izviđačkom taborovanju s nastavnim i drugim radom u školi, a posebice u nastavi Prirode i društva.

Ocjene i stavovi u radu potkrijepljeni su istraživanjem stavova i mišljenja sudionika izviđačkog taborovanja i njihovih roditelja.

5. Stručni rad objavljen u zborniku radova s međunarodnog skupa

Izviđaštvo –sastavnica učiteljskog studija, u Zborniku radova s međunarodnog skupa «Izviđaštvo u razvoju mladeži i škole», Visoka učiteljska škola i Savez izviđača Hrvatske, Petrinja, 2000, 145-167.

U radu se ukazuje na temeljne vrijednosti studentskih slobodnih aktivnosti kao sastavnice učiteljskog studija, a unutar toga na vrijednosti jedne od slobodnih aktivnosti, a to je «Izviđaštvo».

Teorijska razmatranja potkrijepljena su sedmogodišnjim iskustvom i rezultatima ostvarenim u toj studentskoj slobodnoj aktivnosti na učiteljskom studiju u Petrinji i Zagrebu, kroz koju je educirano više od 500 studenata, od kojih mnogi u praksi populariziraju izviđaštvo.

Zbornik radova rezultat je međunarodnoga kolokvija na istu temu, što su ga u Petrinji početkom 2000. godine organizirali Visoka učiteljska škola Petrinja i Savez izviđača Hrvatske.

6. Stručni rad objavljen u zborniku radova s domaćeg stručnog skupa

Moralne vrednote i nastava prirode i društva, u Zborniku radova sa stručno znanstvenog skupa «Dani Mate Demarina – humanizam u nastavi», Visoka učiteljska škola Petrinja i Hrvatski pedagoško-književni zbor, Petrinja, 2000, 94-98.

Razvoj humanizma i moralnih vrednota jedna je od zadaća nastave prirode i društva. Škola, učitelj i obitelj svakodnevno su, međutim, suočeni sa sve većim nasrtajima na moralne vrednote, čime se «uspostavlja» «novi» sustav vrijednosti i ugrožavaju temeljne zasade odgojno-obrazovnog rada.

Ovaj rad, ukazuje na diskrepanciju proklamiranih načela i svakodnevne prakse, pledira za aktivno djelovanje svih činitelja odgoja i obrazovanja na razobličavanju neprimjerenih, štetnih, nehumanih i kažnjivih postupaka u praksi, koristeći upravo te negativne pojave kao sredstvo pozitivnog djelovanja. Upravo nastavni rad u nižim razredima osnovne škole u okviru predmeta Priroda i društvo pruža za to povoljne mogućnosti.

Izviđaštvo i nastava prirode i društva, u Zborniku radova učiteljske akademije u Zagrebu, Učiteljska akademija Zagreb, Zagreb, 1999, 223-230.

Rad ukazuje na brojne i raznovrsne mogućnosti povezivanja izviđačkog programa sa školom, posebice nastavnim predmetom priroda i društvo. Učenici nižih razreda osnovne škole u najvećem su broju članovi izviđačkih udruga. Bogat i raznovrstan izviđački program pruža mogućnost učitelju da ta iskustva i stečene kvalitete svojih učenika izviđača povezuje s nastavnim radom, motivirajući tako i učenike izviđače i druge učenike na samostalnost, istraživalački pristup učenju, razvoj inicijative i drugih poželjnih kvaliteta učenika.

Slobodne aktivnosti studenata – sastavnica učiteljskog studija, u Zborniku radova sa znanstvenog skupa «125 godina poslije», Visoka učiteljska škola Petrinja, Hrvatski pedagoško-književni zbor, Petrinja, 1999, 56-61

U radu se pozitivno ocjenjuje odrednica Nastavnog plana učiteljskog studija o slobodnim aktivnostima studenata, ukazujući pritom na još neiskorištene mogućnosti za što kvalitetniju naobrazbu budućih učitelja. Posebice se naglašava relativno velika satnica za slobodne aktivnosti studenata u odnosu na mnoge druge kolegije iz studija, te mogućnosti suradnje učiteljskih studija s nizom stručnjaka iz drugih djelatnosti.

Izborna nastava na učiteljskom studiju – moguća rješenja, u tisku, Zbornik radova sa stručnog skupa Križevački pedagoški dani, Križevci, 2000.

7. Sudjelovanje na međunarodnom stručnom skupu

Izviđaštvo u razvoju mladeži i škole, međunarodni stručni skup, Visoka učiteljska škola u Petrinji i Savez izviđača Hrvatske, Petrinja, 2000.

Podneseno izlaganje na temu: Izviđaštvo – sastavnica učiteljskog studija.

8. Sudjelovanje na domaćem stručnom skupu

Obrazovanje, osposobljavanje i usavršavanje voditelja i suradnika učeničkih zadruga tijekom studija i učiteljevanja, skup u okviru Desete smotre učeničkih zadruga Republike Hrvatske, Hrvatska zajednica tehničke kulture, Središnji odbor učeničkog zadrugarstva, I. Martijanec, 1988.

Podneseno izlaganje na temu: Osposobljavanje i usavršavanje učitelja tijekom učiteljskog studija i učiteljevanja za voditelje i suradnike učeničke zadruge.

125. godina poslije, Znanstveno-stručni skup, Visoka učiteljska škola Petrinja, Hrvatski pedagoško-književni zbor, Petrinja.

Podneseno izlaganje na temu: Slobodne aktivnosti studenata – sastavnica učiteljskog studija.

Dani učiteljske akademije u Zagrebu, Učiteljska akademija u Zagrebu, Zagreb, 1999.

Voditelj radionice: «Izviđaštvo i nastava prirode i društva».

Dani Mate Demarina – humanizam u nastavi, Znanstveno stručni skup, Visoka učiteljska škola u Petrinji i Hrvatski pedagoško-književni zbor, Petrinja, 2000.

Podneseno izlaganje na temu: Moralne vrednote i nastava prirode i društva.

Dani učiteljske akademije u Zagrebu, Učiteljska akademija u Zagrebu, Zagreb, 2000.

Podneseno izlaganje na temu: Učenje istraživanjem – iskustva eko kampa «Petrinjčica 2000»

Križevački pedagoški dani, Znanstveno stručni skup, Hrvatski pedagoško-književni zbor i Ogranak HPKZ Križevci, Križevci, 2000.

Podneseno izlaganje na temu: Izborna nastava na učiteljskom studiju – moguća rješenja.

9. Rad na popularizaciji struke

I. Bio je voditelj EKO KAMPA «Petrinjčica 2000», istraživačko-nastavnog projekta za učenike osnovne i srednje škole, te studente Visoke učiteljske škole, Visoka učiteljska škola u Petrinji i Odred izviđača «Kupa» Petrinja, Petrinja 2000.

II. Voditelj je metodičko-informatičkog projekta «Računalo u nastavi prirode i društva» za učenike IV. razreda i učitelje, Visoka učiteljska škola u Petrinji, Petrinja 2000.

III. Suvoditelj je nastavno-istraživačkog projekta «DIC – dječji istraživalački centar», projekt obnove napuštene seoske škole u funkciji nastave prirode i društva i nastave prirodoslovlja, Visoka učiteljska škola u Petrinji, Petrinja 2000.

12. Stručna društva, radne grupe

Pristupnik je predsjednik ogranka Hrvatskog pedagoško-književnog zbora Sisačko-moslavačke županije.

15. Ostale stručne djelatnosti

IV. Priredio je za tisak Zbornik radova «Izviđaštvo u razvoju mladeži i škole», Visoka učiteljska škola u Petrinji i Savez izviđača Hrvatske, Petrinja, 2000.

V. Suradnik je Zavoda za unapređenje školstva Republike Hrvatske, u Kalendar stručnog osposobljavanja za 2001. godinu uvrštene su tri stručne teme koje je pristupnik osmislio i koje će izvesti:

Vizualna nastavna sredstva u nastavi prirode i društva

Zavičaj u nastavi prirode i društva

Izviđaštvo u razvoju mladeži i škole

VI. Suradnik je državnog vodstva Saveza izviđača Hrvatske, posebice na programu osposobljavanja izviđačkih voditelja.

VII. Autor je više članaka u stručnom i dnevnom tisku kojima je tematika škola, odgoj i obrazovanje.

ZAKLJUČNO MIŠLJENJE, OCJENA I PRIJEDLOG

Berislav Ličina, diplomirani pedagog, predavač na Visokoj učiteljskoj školi u Petrinji, jedini od navedenih pristupnika ispunjava propisane uvjete Zakona o visokim učilištima i uvjete Rektorskog zbora za izbor u zvanje višeg predavača.

Pristupnik je to dokumentirao, a Stručno povjerenstvo utvrđuje da je Berislav Ličina, predavač

VIII. od posljednjeg izbora u nastavno zvanje predavača objavio šest stručnih radova,

IX. aktivno sudjelovao na sedam znanstveno-stručnih skupova

X. bio mentor 15-orici studenata dodiplomskog studija

XI. od povjerenstva Stručnog vijeća visokog učilišta, potvrđeno ocijenjeno nastupno predavanje održano prilikom izbora u nastavno zvanje predavača

XII. uspješan nastavnik na Visokoj učiteljskoj školi u Petrinji,

te je razvidno da ispunjava propisane zakonske uvjete za izbor u nastavno zvanje višeg predavača za znanstveno područje društvenih znanosti polje odgojnih znanosti (pedagogija) za predmet Metodika nastave prirode i društva na Visokoj učiteljskoj školi u Petrinji.

Članovi povjerenstva:

I. Dr. sc. Vladimir Jurić, red. prof.

II. Dr. sc. Nikša Nikola Šoljan, red. prof.

III. Dr. sc. Slavko Vučak, izv. prof.

Dr. sc. Vlatko Previšić, red. prof.

Dr. sc. Nikša Nikola Šoljan, red. prof.

Dr. sc. Vladimir Jurić, red. prof.

MATIČNOM POVJERENSTVU ZA PODRUČJE DRUŠTVENIH ZNANOSTI

POLJE ODGOJNE ZNANOSTI – GRANA PEDAGOGIJA

FAKULTETSKOM VIJEĆU FILOZOFSKOG FAKULTETA ZAGREB

Predmet: Mišljenje Stručnog povjerenstva o rezultatima natječaja za izbor u

nastavno zvanje predavača ili višeg predavača u području društvenih

znanosti, polje odgojne znanosti, grana pedagogija, Sistematska pedagogija

i Didaktika za predmete Metodologija istraživanja obrazovanja i Školska

praksa na Visokoj učiteljskoj školi u Gospiću

Temeljem Zakona o visokim učilištima (članak 94) i Statuta Sveučilišta u Zagrebu (članak 93) Fakultetsko vijeće Filozofskog vijeća u Zagrebu na sjednici od 16. siječnja 2001. imenovalo nas je u Stručno povjerenstvo za davanje mišljenja o ispunjavanju uvjeta pristupnika za izbor u nastavno zvanje predavača ili višeg predavača u području društvenih znanosti, polje odgojne znanosti, grana pedagogija iz Sistematske pedagogije i Didaktike za predmete Metodologija istraživanja obrazovanja i Školska praksa.

Nakon proučene dokumentacije podnosimo slijedeće:

I Z V J E Š Ć E

Visoka učiteljska škola iz Gospića raspisala je u “Novom listu” 21. rujna 2000. godine natječaj za izbor u nastavno zvanje predavača ili višeg predavača u području društvenih znanosti, polje odgojne znanosti, grana pedagogija za predmete Metodologija istraživanja obrazovanja i Školska praksa.

Na raspisani natječaj u redovitu roku prijavila se jedna pristupnica mr. sc. Ljiljana Ilić. Pristupnica ispunjava sve propisane uvjete pa stoga izlažemo njezin životopis, znanstvenu, nastavnu i stručnu djelatnost.

A) ŽIVOTOPIS PRISTUPNICE

Mr. sc. Ljiljana Ilić je rođena 18. veljače 1956. u Bosanskom Petrovcu. Studij pedagogije diplomirala je na Pedagoškom fakultetu u Rijeci 1980. godine. Na Sveučilištu u Rijeci magistrirala je pedagogiju 1990. godine i nakon toga na istom sveučilištu prijavila doktorsku disertaciju koja je odobrena pod naslovom Evaluacija razine znanja učenika u različitim situacijama ocjenjivanja.

Na Pedagoškom fakultetu u Rijeci (Odsjek za studij pedagogije) radila je od 1981. kao asistent i znanstveni asistent do 2000. godine u različitim predmetima iz područja Sistematske pedagogije i Didaktike. Od lipnja 2000. zaposlena je na Visokoj učiteljskoj školi u Gospiću na studiju razredne nastave. Ima višegodišnje nastavno iskustvo na visokoškolskim studijima kao nastavnik i kreator nastavnih programa.

Sudjelovala je na stručnim i znanstvenim skupovima kao suorganizator i aktivan sudionik, publicirala različito kategorizirane radove i bila aktivna u stručnim udrugama.

A) ZNANSTVENA DJELATNOST

1. Znanstveni radovi

1.6. Znanstveni rad recenziran i objavljen u zborniku s međunarodnog znanstvenog

skupa

Pedagoško-didaktički zahtjevi za ostvarivanje motivacije u učenju. U Zborniku “Didaktičko metodički vidiki nadaljenjega razvoja izobraževanja”, Maribor, 2000, str. 151-156.

U radu se razmatra utjecaj motivacije na postizanje uspjeha u nastavi i učenju te pedagoško-didaktički zahtjevi na ostvarivanju različitih oblika i načina poticaja u nastavi. Pritom se ukazuje na potrebu aktivnog sudjelovanja učenika u svim fazama nastavnog rada kao aktivnih sudionika i subjekata procesa učenja i potrebu istraživanja i aktiviranja činitelja individualne (autonomne) i intrizične motivacije kao uvjeta uspješnog učenja.

Didaktički sustavi i kvaliteta znanja. U Zborniku “Nastavnik čimbenik kvalitete u odgoju i obrazovanju”, Rijeka, 1999, str. 289-293.

Rad je analiza didaktičkih sustava predavačke, razvojne, egzemplarne, problemske i mentorske nastave. U njemu se pregledno povezuju didaktički nastavni sustavi s kvalitetom znanja i naglašava važnost osnovnih strukturnih komponenti nastave za misaone operacije: analiziranje, postavljanje hipoteza, planiranje, primjenu analogije, uspoređivanje, sistematizaciju i zaključivanje. Sustav problemske nastave drži se danas vrlo adekvatnim za postizanje visoke ekstrapolativne razine znanja koja razumijeva reorganzaciju znanja i nestereotipan pristup u rješavanju zadanih problema.

The scout model of post-traumatic rehablitation of childern affected by war. U Zborniku “Research in the field of education”, Maribor, 1995, str. 317-321.

Rad je metodološki osmišljen i sadržajno razrađen model i program psiho-socijalne rehabilitacije djece s post-traumatskim stresom i posljedicama rata uključivanjem i izviđačku organizaciju. Pritom je ukazano na mogućnosti pedagoškog utjecaja kao terapijskih postupaka u slobodnom vremenu djece i mladeži.

Značajke razvoja djeteta i odgoj. U Zborniku “Pedagoško obrazovanje roditelja”, Rijeka, 1995, 511-520.

U ovome se radu polazi od krucijalnog i uvijek aktualnog pitanja uspješnosti odgoja u odnosu na prirodni i naravni razvoj. Osobito se ovdje razmatra uloga roditelja i učitelja u odgojnom procesu. Osnovne i vrlo osjetljive faze razvoja upozoravaju pritom na složenost procesa razvoja i ograničenosti odgojnih mogućnosti ukoliko one nisu u međusobnom suglasju kod izgradnje djetetove ličnosti. Zato je važno dobro poznavanje razvojne psihologije i mogućnosti pedagoških utjecaja koji imaju dominantnu ulogu u odgoju u obitelji i školi.

Koncepti in modeli izobraževanja učiteljev praktičnega pouka v Sloveniji, Hrvaški i Alberti (Kanadi). U Zborniku “Raziskovalni doselži v zgoji in izobraževanju”, Maribor, 1995, str. 82-90.

U ovome radu iznešena je komparativna analiza modela obrazovanja učitelja praktične nastave u tri navedene zemlje. Studijom dokumentacije prikazana je mogućnost oblikovanja optimalnih i usklađenih modela na temelju općih, širih i užih stručnih i pedagoško-didaktičkih i metodičkih znanja i kompetencija za određena zanimanja.

4. Sudjelovanje na znanstvenim skupovima

Kao stipendist Interuniverzitetskog centra iz Dubrovnika prisupnica je sudjelovala na seminaru Socijalne gerontologije (Some point of education view of the problems of Gerontology), 1987. godine.

8. Član programskog odbora znanstvenog skupa

Pristupnica je bila članica Organizacijskog odbora međunarodnog znanstvenog kolokvija “Nastavnik čimbenik kvalitete u odgoju i obrazovanju”, Rijeka 1999.

Bila je, također, članica predsjedništva radne skupine na znanstvenom skupu “Didaktički in metodički vidiki nadaljnjega razvoja izobraževanja” održanom u Mariboru 1999. godine.

C) NASTAVNA DJELATNOST

8. Dodiplomska nastava

Kao djelatnica Odsjeka za pedagogijum Pedagoškog i Filozofskog fakulteta u Rijeci pristupnica je vodila seminare i vježbe iz više kolegija u okviru Sistematske pedagogijer i Didaktike (Teorijska pedagogija, Obiteljska pedagogija, Komparativna pedagogija, Teorija i praksa šklskog rada). Uspješno je godinama organizirala praksu studenata i surađivala s mentorima u školama i drugim odgojno-obrazonim ustanovama.

Sada na Visokoj učiteljskoj školi u Gospiću uspješno već drugu godinu izvodi predavanja i vježbe iz teorijsko-metodoloških problema pedagogije te Školske teorije i prakse za studente razredne nastave. Za ove je kolegije izradila recenzirane i prihvaćene programe studija.

C) STRUČNI RAD

5. Stručni rad objavljen u Zborniku s međunarodnog skupa

Didaktičke (nastavne) metode – putevi kvalitetnog obrazovanja. U Zborniku “Kvaliteta u odgoju i obrazovanju”, Rijeka, 1998, str. 201-205.

U radu je izložen doprinos nastavnih metoda kvalitetnijem usvajanju znanja s obzirom na postavljene ciljeve i zadaće nastave kao spoznajnog procesa. U tome se usvajanje znanja i njegova kvaliteta promatraju kroz puteve i načine spoznaje – osobito procese: percepcije, predodžbi, učenja i stvaranja shema, konceptualizacije, apstrakcije i razumijevanja i različitih oblika mišljenja.

6. Stručni rad objavljen u Zborniku s domaćeg stručnog skupa

Nastavnik u procesu vrednovanja odgojno-obrazovnog rada. U Zborniku “Nastavnik u samoupravnoj školi i društvenoj sredini”, Rijeka, 1985, str. 206-209.

Proces vrednovanja odgoja i obrazovanja u radu se promatra s dva gledišta: društvenog i didaktičko-metodičkog. Pritom se ukazuje na metodološke teškoće i ograničenosti osobito vrednovanja učeničkog razvoja te potrebi konkretizacije (operacionaliziranja) komponenti praćenja i vrednovanja unutar pojedinih nastavnih područja.

Izvannastavne aktivnosti i slobodno vrijeme studenata. U Zborniku “Nastavnik u izvannastavnim i izvanškolskim aktivnostima”, Rijeka, 1988, str. 180-184.

U ovome se radu polazi od objektivne pretpostavke da izvannastavne aktivnosti zauzimaju značajno mjesto u procesu odgoja i obrazovanja. O tome se često nedovoljno vodi računa u našoj pedagoškoj teoriji i odgojnoj praksi. Zato sadržaje izvannastavnih i izvanškolskih aktivnosti nije moguće promatrati odvojeno od obitelji, škole i slobodnog vremena djece i mladeži. U radu su, osim ostalog, prezentirani rezultati istraživanja koji jasno ukazuju na mogućnosti povezivanja slobodnog vremena studenata sa sadržajima različitih aktivnosti u okvirima redovite nastave.

8. Sudjelovanje na domaćerm stručnom skupu

Problemi ocjenjivanja učenika od strane nastavnika. Skup “Modeli obrazovanja nastavnika”, Rijeka, 1989.

Na ovome skupu pristupnica je aktivno sudjelovala gornjim izlaganjem kao trajno aktualnim pedagoškim problemom u području obrazovanja nastavnika za rad u školi. Uz to je izložila i neke empirijske rezultate koji su ukazivali na važne i ključne izvore teškoća koje ocjenjivanje učenika čine nepouzdanim.

12. Stručna društva, udruge i radne skupine

· Članica je Hrvatsko pedagoško-književnog zbora

· Članica Andragoškoh društva Hrvatske

15. Ostale stručne djelatnosti

* Sudjelovanje na više okruglih stolova u raspravi o nekim ad hoc odgojnim temama

* Sudionik više “Škola pedagoga” u organizaciji HPKZ-a

* Sudionik nekoliko skupova Andragoškog društva

* Nekoliko izjava za različite javne medije i stručne listove

D) ZAKLJUČNA OCJENA I PRIJEDLOG

Objedinjena i ukupna djelatnost mr. sc. Ljilane Ilić (znanstvena, nastavna i stručna) jasno pokazuje da je pristupnica ovome natječaju ispunila i premašila zakonom tražene uvjete za nastavno mjesto koje je raspisala Visoka učiteljska škola u Gospiću. U svakoj od pojedinačnih komponenti ostvarila je više od traženih zakonskih zahtjeva:

· objavila je pet (5) znanstvenih radova s međunarodnom recenzijom

· objavila je tri (3) stručna rada s međunarodnih ili domaćih skupova

· sudjelovala (aktivno s koreferatima) na deset (10) skupova

· ima dvadesetgodišnje radno iskustvo na visokoškolskim ustanovama

· izradila je nastavne programe za relevantne kolegije iz natječaja

· u praksu studeneta unosila je nove pristupe i sadržaje

· bila je mentor i član komisija diplomandima

· aktivan je član stručnih udruga

Temeljem svega Stručno povjerenstvo utvrđuje da pristupnica u cjelosti udovoljava propisanim uvjetima Zakona o visokim učilištima (članak 80, st. 2) kao i propisanim uvjetima Rektorskog zbora za nastavno zvanje višeg predavača.

Stoga predlažemo Matičnom povjerenstvu za područje društvenih znanosti, polje odgojne znanosti, grana pedagogija da prema zakonskoj proceduri i akademskoj tradiciji prihvati naše mišljenje i omogući mr. sc. Ljiljani Ilić izbor u nastavno zvanje višeg predavača u području Sistematske pedagogije i Didaktike za raspisane predmete Metodologija istraživanja obrazovanja i Školska praksa na Visokoj učiteljskoj školi u Gospiću.

Zagreb, 5. travnja 2001.

Stručno povjerenstvo:

(Prof. dr. sc. Vlatko Previšić)

(Prof. dr. sc. Vladimir Jurić)

(Prof. dr. sc. Nikša Nikola Šoljan)

Dr. sc. Vlatko Previšić, red. prof.

Dr. sc. Vedrana Spajić-Vrkaš, red. prof.

Dr. sc. Dubravka Maleš, red. prof.

Predmet: Mišljenje Stručnog povjerenstva o rezultatima natječaja za izbor u nastavno

zvanje predavača ili višeg predavača u području društvenih znanosti, polje

odgojne znanosti – pedagogija za predmet Opća pedagogija na Pedagoškom

fakultetu u Osijeku

Temeljem Zakona o visokim učilištima (članak 94) i Statuta Sveučilišta u Zagrebu (članak 93) Fakultetsko vijeće Filozofskog fakulteta u Zagrebu na sjednici od 19. listopada 2000. imenovalo nas je u Stručno povjerenstvo za davanje mišljenja o ispunjavanju uvjeta pristupnika za izbor u nastavno zvanje predavača ili višeg predavača u području društvenih znanosti, polje odgoje znanosti, grana pedagogija, predmet Opća pedagogija na Pedagoškom fakultetu u Osijeku.

Nakon proučene dokumentacije podnosimo slijedeće:

I Z V J E Š Ć E

Pedagoški fakultet u Osijeku raspisao je u “Glasu Slavonije” 8. srpnja 2000. natječaj za izbor u nastavno zvanje predavača ili višeg predavača u području društvenih znanosti, polje odgojne znanosti, grana pedagogija za predmet Opća pedagogija. Nakon što smo naknadno primili i dodatne materijale za jednog od pristupnika možemo cjelovito izvjestiti o slijedećem.

Na raspisani natječaj u redovitu roku prijavila su se dva pristupnika: mr. sc. Jasminka Dević i dr. sc. Emerik Munjiza.

1. Mr. sc. Jasminka Dević, je rođena 1956. g. Osijeku. Na Filozofskom fakultetu u Zagrebu diplomirala je 1980. godine sociologiju i pedagogiju, a na Pravnom fakultetu u Osijeku magistrirala 1996. godine. U dosadašnjih dvadeset godina radila je kao školska pedagoginja u osnovnoj školi i srednjoškolska profesorica te odgojiteljica u domu. Bila je i vanjska suradnica na Visokoj elektrostrojarskoj školi u Osijeku. Sada je zaposlena u Centru za odgoj mladeži u Osijeku.

Sve ostale zakonske i druge zahtjeve pristupnica (mr. sc. Jasminka Dević) u cjelini ne udovoljava čime zapravo ne ispunjava uvjete natječaja.

2. Dr. sc. Emerik Munjiza je rođen 9. ožujka 1945. godine u Ljubitovici, općina Trogir. U Velikoj Kopanici je završio osnovnu školu, a gimnaziju u Đakovu. Studij hrvatskog jezika i povijesti završio je na Pedagoškoj akademiji u Sl. Brodu.

Na Filozofskom fakultetu u Zagrebu diplomirao je studij pedagogije 1981. godine. Magistrirao je pedagogiju na Filozofskom fakultetu u Zagrebu 1984. godine i doktorirao 1991. godine na Filozofskom fakultetu Sveučilišta u Zagrebu.

Godine 1989. izabran je u zvanje znanstvenog asistenta, a 1993. godine u zvanje znanstvenog suradnika i u tom svojstvu je upisan u registar znanstvenih istraživača.

Radio je kao nastavnik, pedagog i ravnatelj u osnovnoj školi. Posljednjih sedam godina vanjski je suradnik (u zvanju predavača) na Pedagoškom fakultetu u Osijeku.

Do sada je surađivao u tri znanstveno-istraživačka projekta. Samostalno je objavio dvije knjige i trideset pet znanstvenih i stručnih radova.

Član je Općinskog poglavarstva i nositelj Spomenice Domovinskog rata, a za svoj dosadašnji uspješan rad dobio je nekoliko značajnih stručnih priznanja: Općinsku nagradu "Franjo Marinić" 1988., Državnu "Nagradu Ivana Filipovića" 1993. godine.

Pristupnik dr. sc. Emerik Munjiza ispunjava sve zakonske i druge uvjete zbog čega se dalje iznosi njegova znanstvena, nastavna i druga djelatnost.

A. ZNANSTVENA DJELATNOST

1. Znanstveni radovi

1.1. Knjige

Munjiza E. (1985.) Osnovna škola Ivan Filipović Vel. Kopanica 1964. - 1984. Školska knjiga, Zagreb, 98 str.

Autor je istražio 220 godišnji povijesni kontinuitet škole u Vel. Kopanici. Rad je struktuiran kronološki u pet vremenskih razdoblja. Za svako razdoblje opisao je gospodarsko - društveno - političke prilike. Posebnu je pažnju posvetio školskim sustavima, zakonskim i programskim osnovama. U knjizi je iznio i različite pedagogijske tendencije u navedenom razdoblju.

Istražene su i prikazane značajne osobe za ovu školu: Ivan Filipović, Mijat Stojanović i Živko Vukasović. Po svemu tome knjiga je vrijedan znanstveni doprinos povijesti pedagogije u Hrvatskoj.

Pored literature pri pisanju ove monografije korištena je obilna arhivska građa što ovu monografiju čini još više upotrebljivom za kasnija istraživanja.

Munjiza, E. / Matasović, A. / Vukovac, I. ( 1997.) Učenička zadruga Osnovne škole Ivan Filipović Velika Kopanica 1957. - 1997., O. Š. "Ivan Filipović" Velika Kopanica, 120 str.

U okviru slobodnih aktivnosti učeničke zadruge imaju specifično mjesto i ulogu. U Hrvatskoj imaju tradiciju od preko 100 godina, a u naše školstvo masovnije se uvode šezdesetih godina ovog stoljeća umjesto dotadašnjih školskih vrtova.

U ovoj monografiji istražen je i prikazan pokret učeničkog zadrugarstva u svijetu i kod nas. Opširno je prikazan četrdesetogodišnji rad ove učeničke zadruge koja je u svakom slučaju bila uzorna i za primjer mnogima.

Analizirani su i opisani različiti oblici rada u učeničkoj zadruzi: rad u sekcijama, društveno korisni i proizvodni rad, tečajni oblici rada, povezanost s nastavom i društvenom sredinom itd.

Pedagogijska funkcija i mogućnosti učeničke zadruge posebno su analizirani u poglavlju Motivacija za rad u učeničkoj zadruzi u kojem su prikazana originalna rješenja i eksperimentalno provjereni modeli ovoga rada. I u ovoj knjizi kod pisanju je korištena obimna arhivska građa što je čini tim vrednijom i svakako upotrebljivijom u kasnijih istraživanjima. Po svemu tome ovo je vrijedan znanstveni i stručni doprinos izvannastavnim i izvanškolskim oblicima rada naše škole.

1.4. Znanstveni rad objavljen u zborniku ili časopisu

Munjiza, E. (1985.), Prilog za bibliografiju radova o Ivanu Filipoviću. Zbornik za historiju školstva i prosvjete, br. 18, god. 18, Ljubljana str. 216 - 225.

U uvom radu prvi puta je objavljenja cjelovita bibliografija radova o Ivanu Filipoviću. Rad je struktuiran u dvije cjeline do 1945. godine i poslije 1945. godine.

Za istraživanje ove bibliografije analizirana su 63 časopisa i 23 bibliografije. Autor je pronašao i obradio 142 bibliografske jedinice koje su svrstane kronološki od 1859. do 1981. godine.

Ova bibliografija predstavlja solidnu osnovu za istraživanje ličnosti Ivana Filipovića kao pedagoga i organizatora hrvatskog učiteljstva, te našeg školstva i pedagogije 19. stoljeća.

Munjiza, E. (1988.), Doprinos Ivana Filipovića podizanju društveno-političke svijesti hrvatskog učiteljstva. Pedagogija, br. 2., god XXIV/XLII, Beograd, str. 182-197.

Najslabije istraženo područje rada Ivana Filipovića predstavlja njegov javni rad. Ovo je istovremeno područje u kojem su prisutne dosto značajne razlike među istraživačima. Rad je pisan na temelju obimne arhivske građe. Po prvi puta analizirana su privatna pisma Ivana Filipovića s tadašnjim značajnim kulturnim i javnim djelatnicima koja su pohranjena u Čitaonici rijetkosti Nacionalne i sveučilišne knjižnice u Zagrebu.

U radu se analizira sudjelovanje Filipovića u Ilirskom narodnom pokretu i revolucionarnim događajima 1848/9. godine. Opširno se analizira Filipovićeva projekcija samostalne škole. Na potpuno nov način prikazan je Filipovićev odnos i stav prema crkvi i vjeri.

Munjiza, E. (1989.), Koncepcija samoupravne škole. Posebno izdanje “Pedagoškog rada” Zbornik radova: Unapređivanje nastavnog rada, Zagreb, str. 59-61.

Rad je nastao za potrebe znanstvenog skupa Unapređivanje nastavnog rada i u okviru znanstvenog projekta Unutarnja reforma škole. Eksperimentalno je postavljen i praćen kao jedan od modela unutar šire istraživačke teme. Autor je navedeni model postavio i pratio u jednoj školi te o tome izvršio završnu sintezu istraživanja dotičnog segmenta. Navedeni model temelji se na: humanističkom shvaćanju ličnosti, fleksibilnijoj organizaciji, prirodnim oblicima učenja, uvođenju igre u neke oblike pedagoškog rada, integrativnom pristupu i modernijoj suradnji s roditeljima.

Rad je sinteza teorijskog proučavanja i eksperimentalnog praćenja, te predstavlja značajan doprinos u traženju nove inovativne škole i pedagogije.

Munjiza, E. (1991.), Pedagoška funkcija školskih vrtova i njihova suvremenost. U zborniku: Odgoj i pedagogija u uvjetima demokratske preobrazbe. Hrvatski pedagoško-književni zbor, Zagreb, str. 46-51.

Školski vrtovi u našem školstvu imaju dugu tradiciju. Međutim, dosto dugo vodila se teorijska rasprava o dominantnosti gospodarske ili pedagogijske funkcije školskih vrtova. Autor u ovom radu analizira pedagogijsku funkciju školskih vrtova kao povijesno iskustvo, ali i njihovu suvremenu primjenjivost. U školskim vrtovima moguće je, kaže on, organizirati sustavno praćenje i istraživanje, postavljati različite pokuse povezati teoriju i praksu. Gotovo da nema nastavnog predmeta koji na određen način nema veze sa školskim vrtovima. U uvjetima reafirmacije školskih vrtova potrebno im je dati osmišljenu pedagogizaciju da se ne bi pretvorili u čisti prakticizam. To je u ovom radu svakako uspjelo E. Munjizi, po čemu je ovo znanačaj stručno-znanstveni prilog našem školstvu i pedagogijskoj teoriji.

Munjiza, E. (1992.), Jan Amos Komensky i inovativna škola. Život i škola, br. 1, god. 41, Osijek, str. 1-15.

U ovom radu istražuje se suvremenost pedagogijski ideja J.A. Komenskog. Kao inovativno poželjnu školu možemo odrediti humanu i demokratsku školu, školu po mjeri učenika, školu bez straha, školi u kojoj nema neuspjeha, školu koja razvija kreativnost, školu koja je otvorena za inovacije, školu u kojoj rade kreativni i odgovorni učitelji.

Pod inovativnom školom ne mislimo samo na suvremenu školu, nego na svaku školu koja je otvorena za inovacije, koja je spremna razvijati ozračje za promjene na bolje.

Veličina Komenskog ogleda se u tome što se nije zadržao samo na kritici postojeće škole, nego je, po općem sudu, dao nova originalna rješenja koja imaju i karakter suvremenosti.

U školi Komenskog ima mnogo elemenata koji su odredili inovativnu školu.

Munjiza, E. (1993.), Radni odgoj u osnovnom školstvu Hrvatske od 1860. do 1918. godine. Život i škola, br. 1, god. 42, Osijek, str. 87-99.

Na temelju analize 35 pedagogijskih časopisa koji su izlazili u Hrvatskoj između 1860. do 1918. godine autor je istražio mjesto i ulogu radnog odgoja u takozvanoj staroj školi. Analizirajući navedene časopise utvrdio je slijedeće oblike radnog odgoja: nastavu gospodarstva i kućanstva, školske vrtove, ručni rad za dječake i djevojčice i radni odgoj kao princip.

Posebno je značajno da je u toj "staroj školi", za koju je vladalo mišljenje da je izrazito intelektualistička u negativnom smislu, postojao princip rada ili aktivnosti učenika.

Na temelju ove analize i rezultata do kojih se došlo ima opravdanja da preispitamo naš stav i ocjenu "stare škole".

Munjiza, E. (1994.), Povijesni slijed demokratizacije u osnovnom školstvu Hrvatske. Život i škola, br. 1, god 43, Zagreb, str. 81-96.

Predmet ovog istraživanja je povijesni kontinuitet demokratizacije hrvatskog osnovnog školstva u protekla dva stoljeća. U tu svrhu autor analizira većinu školskih naredbi, zakona i nastavnih osnova promatranog razdoblja.

Kao vanjske oblike demokratizacije analizira: vrstu škola, duljinu školovanja, mogućnosti i obveze polaska, vrste i mogućnost izbora programa. Kod unutarnje demokratizacije navodi: mogućnost izbora sadržaja, oblika, metoda i materijala rada, razvoj kritičkog mišljenja, osposobljavanja za samostalni rad kao i kvalitetu govorne komunikacije. Pri koncipiranju nove škole, u uvjetima demokratske promjene našeg društva, nužno je koristiti vlastita pozitivna povijesna iskustva, kao i iskustva demokratskih europskih država.

1. 6. Znanstveni rad recenziran i objavljen u zborniku s međunarodnog

znanstvenog skupa

Munjiza, E. (1996.), Pluralizam u osnovnom školstvu Hrvatske: povijesna iskustva i suvremene tendencije. Zbornik radova: Pedagogija i hrvatsko školstvo. Hrvatski pedagoško-književni zbor, Zagreb, str. 180-186.

Predmet ovog istraživanja je povijesni razvoj pluralizma kao i njegova suvremenost u našem osnovnom školstvu. Na temelju analizirane literature, arhivske građe i školskih zakona dolazi se do slijedećih rezultata i zaključaka:

1. Do donošenja prvih školskih zakona osnovni problem je bio kao vrlo šaroliko školstvo dovesti u jedinstveni školski sustav i staviti ga pod državnu upravu i nadzor.

2. Prvi školski zakon uz državnu javnu, obveznu pučku školu uvažava i različite privatne inicijative i škole.

3. Između dva svjetska rata pluralističke tedencije "nove škole" osjećaju se i u Hrvatskoj.

4. Nakon Drugog svjetskog rata škola je u potpunosti podržavljena i unificirana. Blaža popuštanja na tom području osjećaju se 60-tih godina. Nove demokratske promjene nakon 1990. otvaraju nove mogućnosti u razvoju privatnog školstva i pluralističkih ideja uz nužno korištenje vlastitih povijesnih iskusava.

Munjiza, E. (1998.), Vrednovanje učeničke osposobljenosti za samostalno učenje povijesti. Zbornik radova: Vrednovanje obrazovnog procesa. Sveučilište "J. J. Strossmayera" i Pedagoški fakultet Osijek, str. 43-49.

Vrlo dugu tradiciju ima zahtjev kako učenike naučiti učiti; kako ih osposobiti za samorad; na koji ih način dovesti do samoodgoja.

Autor se u okviru navedenih problema bavi specifičnim područjem vrednovanja učeničke osposobljenosti za samostalno učenje.

Istražuje se niz oblika i modela koje je moguće primjeniti, a koji do sada nisu znanstveno istraženi i praktično realizirani. Opća promišljanja posebno se primjenjuju u nastavi povijesti, uvažavajući specifičnosti navedenog predmeta.

1.7. Znanstveni rad recenziran i objavljen u zborniku s domaćeg znanstvenog skupa

Munjiza, E. (1991.), Eksperimentalni model rada u Osnovnoj školi "Ivan Filipović" u Vel. Kopanici. Zbornik radova: Osnovna škola na pragu XXI. stoljeća. Institut za pedagogijska istraživanja, Zagreb, str. 225-228.

U traženju nove učinkovitije i humanije škole posebno su značajna eksperimentalna praćenja. U ovom radu prikazuju se takve tendencije i rezultati. Ovaj eksperimentalni model temelji se na: individualnom pristupu učeniku i otklanjanju školskog neuspjeha, zajedničkom planiranju i programiranju učenika, učitelja i roditelja.

Pretjerani didaktički materijalizam nastoji se ublažiti uvođenjem prirodnih oblika učenja i primjenom igre u nastavu. U nastavi se tako nastoji uravnotežiti spoznajni, doživljajni i psihomotorički aspekt.

Suradnja s roditeljima je znatno modernija: razgovor u troje, zajednički izleti, radne akcije, veselice i tsl. Provedena je integracija nastavnih predmeta. Poseban je naglasak stavljen na ulogu bibliotečno-informacijskog centra.

Ovo iskustveno i teorijsko promišljanja je doprinos traženju modernije i suvremenije škole i njoj odgovarajuće pedagogije.

Munjiza, E. (1992.), Stara škola i aktivnost učenika. U zborniku radova: Prema slobodnoj školi. Institut za pedagogijska istraživanja, Zagreb, str. 83-90.

Na temelju ovog rada i istraživanja treba znatnije korigirati stav o staroj školi, posebno o pasivnosti učenika.

Uobičajnije je sučeljavanje "stare" i "nove" škole od kontinuiteta u svim oblicima, pa tako i u aktivnosti učenika. Autor se priključuje onima koji nastoje pronaći elemente kontinuiteta. Radi toga analizira periodiku toga vremena, koja je mnogo aktualnija u odnosu na udžbeničku literaturu. Koliko znamo, pedagogijska periodika nije analizirana dosada s tog aspekta.

Aktivnost učenika u potpunosti si prisvaja "nova škola" kao svoj vlastiti, autohtoni pronalazak. No to nije u potpunosti točno jer i aktivnost učenika ima svoju povijesnu genezu.

U straoj školi nalazimo aktivnost učenika koja se realizira kao: nastavni princip, izvannastavna i izvanškolska aktivnost.

Munjiza, E. (1994.) Javni rad Ivana Filipovića. U zborniku radova: Prosudba djela Ivana Filipovića. Hrvatski pedagoško-književni zbor, Zagreb, str. 35-48.

Na temelju arhivske građe-privatnih pisama, autor je istražio javni rad Ivana Filipovića - po općem sudo područje koje je dosad najmanje istraženo.

Ovo se istraživanje dobrim dijelom temelji na pismima Ivana Filipovića Andriji Torkvatu Brliću, između 1842. i 1867. godine.

U istraživanju je prikazan dosad nepoznato ili djelomično poznato sudjelovanje Filipovića u narodnom pokretu 1848/49; članstvu i aktivnosti u stručnim društvima, Društvo za književnu radnju, Matici hrvatskoj, Povijesnom društvu i Gospodarskoj udrugi.

Na nov i znanstveno utemeljen način prikazan je odnos Ivana Filipovića prema religiji i Crkvi.

Munjiza,E. (1995.) Prilog hrvatskoj bibliografiji o školskim vrtovima. Zbornik stručnih i znanstvenih radova. Hrvatska zajednica tehničke kulture, Zagreb, str. 24-32.

U suvremenoj hrvatskoj školi sve značajnije mjesto dobivaju školski vrtovi. Da se oni ne bi pretvorili u čisti prakticizam potrebno ih je pedagogizirati. Iz ovog područje oskudna je suvremena literatura. Istovremeno postoji vrlo bogata literatura i izvori iz prošlog stoljeća.

Autor je istražio bibliografiju radova iz ovog područja do 1918. godine. Pronašao je 136 bibliografskih jedinica u 9 časopisa koje je sredio i prikazao. S obzirom na raznovrsnost sadržaja uz kritičku primjenu mnogi mogu imati elemente suvremenosti, a svakako su stručni i znanstveni doprinos osvjetljavanju ove povijesno-teorijske teme i praktične problematike naše škole.

2. Projekti

2.3. Aktivno sudjelovanje u realizaciji znanstvenih projekata

Pristupnik je aktivno sudjelovao u projektu Unutarnja reforma škole kojeg je provodio Institut za pedagogijska istraživanja iz Zagreba. Eksperimentalno je pratio jedan od modela u školi u kojoj radi i istovremeno bio uključen i kao aktivni istraživač. Kao rezultat aktivnog sudjelovanja i bavljenja je objava nekoliko radova.

Također je sudjelovao u novom znanstvenom istraživačkom projektu Instituta za pedagogijska istraživanja Inovacijska škola, kojem je također nositelj bio Institut za pedagogijska istraživanja. Rezultat njegova rada u projektu jesu doprinosi glavnom izvješću i nekoliko objavljenih članaka u pedagoškoj periodici, te sudjelovanje na skupovima o dotičnoj problematici.

Sada sudjeluje u znanstvenoistraživačkom projektu Edukacijski aspekt mirne reintegracije. U okviru ovog projekta posebno istražuje ulogu i mogućnosti nastave povijesti u pripremanju za suživot na reintegriranom području.

4. Sudjelovanje na znanstvenim skupovima

4.1. Sudjelovanje na međunarodnim znanstvenim skupovima

* Djeca u ratu i poslije rata, u Bizovc 1993. godine. Aktivno sudjelovao priopćenjem u skupini "Demokratizacija školstva". Na navedenom skupu prisustvali su teoretičari i praktičari iz više zemalja.

* Sudjelovao je na saboru pedagoga Republike Hrvatske u Opatiji 1995. koji je imao i sudionike i iz drugih država. Bio je jedan od voditelja skupine "Škola" na kojem je izložio svoj rad.

* Sudjelovao je na međunarodnom znanstvenom skupu "Vrednovanje obrazovnog procesa" u organizaciji Pedagoškog fakulteta iz Osijeka 1996. na kojem je izložio svoj rad.

4.2. Sudjelovanje na domaćim skupovima

· Život i rad akademika Živka Vukasovića u organizaciji JAZU 1985. godine u Vel. Kopanici i izložio koreferat.

· Đakovo 750 godina 1239. - 1989. u organizaciji JAZU, izložio rad.

· Inovacije u nastavnoj teoriji i praksi organizator Pedagoški fakultet Pula 1994. godine i izložio referat.

· Prosudba djela Ivana Filipovića, organizator Hrvatski pedagoško-književni zbor, u Vel. Kopanici 1994. izložio rad.

· 750 godina Sl. Broda 1244-1994. organizator HAZU, Sl. Brod 1994., izložio svoj prilog.

· Odgoj i pedagogija u uvjetima demokratske preobrazbe, organizator Hrvatski pedagoško-književni zbor Zagreb 1991., izložio rad.

· Jan Amos Komensky u ozračju suvremene znanosti i kulture, organizator Hrvatski pedagoško-književni zbor, Zagreb 1992. izložio rad.

4.5. Stručne i znanstvene udruge

Dr. Emerik Munjiza član je Hrvatskog pedagoško-književnog zbora. Između 1988. i 1990. bio je član Predsjedništva ove udruge. Predsjednik Pedagoškog društva Sl. Brod bio je za razdoblje 1984. i 1986. godine.

4.8. Član znanstvenog ili programskog odbora znanstvenog skupa

- Život i rad akademika Živka Vukasovića, Vel. Kopanica 1985.

- Javni rad Ivana Filipovića, Vel. Kopanica 1994.

B. NASTAVNA DJELATNOST

1. Programi dodiplomske nastave

Izradio je i kasnije nekolika puta inovirao program iz područja Opće pedagogije za studente predmetne nastave na Pedagoškom fakultetu u Osijeku.

Za studente razredne nastave u okviru izbornih programa izradio je i realizirao slijedeće programe:

- Mala i nepodijeljena škola

- Hrvatsko školstvo u građanskom društvu

- Pluralizam u hrvatskom školstvu

8. Dodiplomska nastava

Kao vanjski suradnik u zvanju predavača održao je na Pedagoškom fakultetu u Osijeku predavanje i seminare iz kolegija Opća pedagogija za studente predmetne nastave. Za studente razredne nastave u okviru izbornih programa održao je predavanja i seminare iz slijedećih programa: Mala i nepodjeljena škola, Hrvatsko školstvo u građanskom društvu i Pluralizam u osnovnom školstvu Hrvatske.

C. STRUČNA DJELATNOST

4. Stručni rad objavljen u domaćem časopisu

Munjiza, E. (1990.), Eksperimentalni model u osnovnoj školi "Ivan Filipović" u Vel. Kopanici. Pedagoški rad, br. 3, god. 45, Zagreb, str. 308-316.

Autor je prikazao eksperimentalni model koji se primjenjivao u ovoj školi između 1987/8. i 1990/1. godine. Po ovom modelu nastava je organizirana u različitim blokovima: osnovnog, izbornog, fakultativnog programa i slobodnih aktivnosti u različitom trajanju. Škola je organizirana u tri cjeline: I - III, IV - V, VI - VIII. razred s različitim razinama integracije i diferencijacije nastavnih predmeta.. Produžena je školska godina na 190 dana, ali je smanjena dnevna i tjedna opterećenost učenika.

Munjiza, E. (1990.), Osposobljavanje učenika osnovne škole za samostalno učenje. Život i škola, br. 1, god. 39, Osijek, str. 85-93.

U okviru projekta Unutarnja reforma škole pratila se osposobljenost učenika osnovne škole za samostalno učenje. Uspoređujući rezultate nakon jednogodišnje primjene u svojoj školi, autor je ustanovio da su učenici uspješniji u razumjevanju pročitanog teksta, objašnjavanju pojmova i pisanju molbe, a jednako (ne) uspješni u služenju grafičkim prikazima u odnosu na učenike koji nisu sudjelovali u eksperimentu.

Munjiza, E. (1992.), Školski vrtovi u osnovnom školstvu Hrvatske do 1918. godine. Anali za povijest odgoja i obrazovanja, br. 1., god. 1, Zagreb, str. 93 -102.

Autor je istražio pojavnost i povijesni slijed školskih vrtova u osnovnom školstvu Hrvatske između 1816. i 1918. godine. Do ovog rada u literaturi se spominjala 1840. godina kao godina osnutka prvog školskog vrta.

Školski vrtovi u početku se javljaju kao gospodarska kategorija i osnivaju se se uz internatske škole i sirotišta. Tijekom vremena dobivaju sve izrazitiju pedagogijsku funkciju i zajedno s ostalim školskim čimbenicima doprinose skladnom razvoju ličnosti. Posebno su pozitivnu ulogu odigrali u realizaciji radnog odgoja.

Munjiza, E. (1995.), Motivacija učenika za rad u učeničkoj zadruzi. Zbornik stručnih i znanstvenih radova, Hrvatska zajednica tehničke kulture. Zgreb str. 12-21.

Za učeničku zadrugu, specifičnu učeničku proizvodnu udrugu potrebno je osigurati optimalne uvjete. Autor se u članku bavi problemom motivacije učenika za rad u učeničkoj zadruzi.

Uočava slijedeće oblike motivacije: dragovoljno uključivanje učenika, poželjnu organizaciju, praćenje i vrednovanje, pohvaljivanje i nagrađivanje, povezanost učeničke zadruge i nastave, javno nastupanje i raspodjelu dobiti.

Analizirani pokazatelji ohrabruju i potvrđuju da je navedenim oblicima motivacije moguće ustrojiti učeničku zadrugu koja daje očekivane odgojno-obrazovne rezultate.

Munjiza, E. (1998.), Ivan Filipović - uz 175. godišnjicu rođenja. Napredak, br. 2, god. 53, Zagreb

Članak je pisan uz 175. godišnjicu rođenja Ivana Filipovića. Posebna je pažnja posvećena metodološkom predlošku u ocjenjivanju povijesnih ličnosti uvažavajući vrijeme i prostor u kojem je djelovala.

Sažeto i informativno prikazan je ukupan rad i doprinos Ivana Filipovića na unapređivanju hrvatskog školstva.

Munjiza, E. (1999.), Stavovi budućih nastavnika prema perspektivi mirovnog procesa i suživota. Život i škola, br. 1-2, Osijek, str. 125-132.

U članku su iznešeni rezultati ispitivanih stavova studenata Pedagoškog fakulteta iz Osijeka prema etničkim stereotipima: privlačnosti, zabavnosti, toleranciji, agresivnosti, anksioznosti i dr. Rezultati su obrađeni Wilcoxonovim testom ekvivalentnih parova. Uočena je statistički značajna povezanost kod nekih karakternih osobina, zatim miroljubivosti, agresivnosti, anksioznosti i još nekima u odnosu na etničku pripadnost.

Munjiza, E. (1999), Nastava povijesti u odgoju za mir i toleranciju. Zbornik Križevačke poruke. HPKZ, Zagreb, str. 111-116.

Autor je analizirao udžbenike povijesti za osnovnu školu od petog do osmog razreda izdane 1996. i 1997. g. Analizirane varijable bile su odnos opće i nacionalne povijesne komponente; odnos političke, gospodarske i kulturne povijesti; kategorijalni aparat odgoja za m ir, toleranciju i suradnju.

Munjiza, E. (2000), Humanistička orijentacija budućih nastavnika. Zbornik radova Dani Mate Demarina, Visoka učiteljska škola i HPKZ, Petrinja.

Autor u ovom radu polazi od određenih moralnih vrijednosti kod nastavnika kao pretpostavci humanizacije suvremene nastave. U tu svrhu ispitao je stavove studenata Pedagoškog fakulteta iz Osijeka u odnosu prema: sebi, drugima, radu, materijalnim vrijednostima, duhovnim vrednotama i sl. Rezultate je komparirao s jednim sličnim istraživanjem (A. Vukasovića) iz 1977. godine i utvrdio relativnu postojanost ovih osobina u učiteljskom pozivu kroz ovo razdoblje.

Munjiza, E. (2000), Subjektivnost učitelja u ocjenjivanju učenika. Zbornik: Dani Učiteljske akademije Zagreb.

Ovo je višegodišnje analitičko praćenje ocjene iz matematike na kraju prvoga polugodišta što ga je autor vršio u osnovnoj školi. Pritom je uočena veća razlika unutar pojedinih godišta nego li različitost u pristupu ocjenjivanju i subjektivnosti samih učitelja matematike.

14. Stručne nagrade /priznanja

* Općinska nagrada "Franjo Marinić", općina Sl. Brod 1988. god.

* Državna "Nagrada Ivana Filipovića" za 1993. godinu

* Povelja Hrvatske zajednice tehničke kulture 1996. godine

* Priznanje Hrvatske zajednice tehničke kulture 1997. godine

D. ZAKLJUČNA OCJENA I PRIJEDLOG

Cjelokupni rad u pedagogiji dra. Emerika Munjize (znanstveni, nastavni i stručni), koji podliježe ocjeni uz njegov izbor u nastavno zvanje predavača ili višeg predavača (što se tražilo raspisanim natječajem), pokazuje apsolutnu stručnu ozbiljnost, teorijsko- metodološku utemeljenost i nastavnu kompetenciju. Pristupnik je osobitu akribiju postigao u svojim povijesnim analizama pedagoških pojava u kojima samostalno istraženim znanstvenim činjenicama gradi svoje sinteze. U tome području su mu najvećma pisani znanstveni, pregledni i stručni radovi. Osim toga, kao dobar poznavatelj i dugogodišnji djelatnik osnovne škole, posebno u području školske pedagogije, što je ostvario kroz istraživačke projekte i pisane radove, uvažavan je stručnjak, a za neke djelatnosti, možemo slobodno reći, i ekspert (izvannastavne aktivnosti, školski vrtovi i zadruge). Godinama predajući neke kolegije iz Sistematske pedagogije kvalificira ga apsolutno za natječajni predmet Opća pedagogija pri Pedagoškom fakultetu u Osijeku. Zato njegovo pristupništvo natječaju za mjesto predavača ili višeg predavača na Pedagoškom fakultetu u Osijeku, a za predmet Opća pedagogija, svakako ima stručno i nastavno opravdanje.

Našom smo analizom kroz ovo Izvješće jasno utvrdili da dr. Emerik Munjiza udovoljava propisanim uvjetima za izbor u nastavno zvanje višeg predavača budući je:

· postigao doktorat društvenih znanosti u polju pedagogije,

· uspješno održao nastupno (habilitacijsko) predavanje,

· više od šest godina uključen kao predavač, na Pedagoškom fakultetu u Osijeku u nastavnom predmetu za koji se natječe,

· već je po ranijem zakonu izabran u status znanstvenog suradnika,

· objavio dvije knjige,

· objavio četrnaest (14) znanstvenih radova (od čega dva u časopisu s međunarodno priznatom recenzijom),

· objavio sedam (7) preglednih radova,

· objavio petnaest (15) stručnih radova u časopisima, zbornicima i listovima,

· sudjelovao u tri znanstveno-istraživačka projekta,

· sudjelovao s prilozima na osam stručno-znanstvenih skupova,

· izradio nekoliko programa za nastavu iz područja Opće pedagogije,

· sudjelovao u inoviranju nastave, kao vanjski suradnik, u području svoga kolegija,

· bio aktivan u stručnim udrugama, pripremanju skupova i uređivanju stručnih publikacija, te opće kulturnom životu svoje sredine.

Temeljem svega toga Stručno povjerenstvo drži da je dr. Emerik Munjiza ispunio sve potrebne uvjete Zakona o visokim učilištima (članak 80, st. 2), te propisane uvjete Rektorskog zbora za izbor u raspisano nastavno zvanje višeg predavača pa stoga predlažemo Matičnom povjerenstvu za područje društvenih znanosti, polje odgojnih znanosti, grana pedagogija, da se, uobičajeno akademskoj i zakonskoj proceduri, omogući izbor dr. sc. Emerika Munjize u nastavno zvanje višeg predavača za predmet Opća pedagogija na Pedagoškom fakultetu Sveučilišta “J. J. Strossmayer” u Osijeku.

Zagreb, 5. travnja 2001.g.

Članovi Stručnog povjerenstva:

(Dr. sc.Vlatko Previšić, red. prof.)

(Dr. Vedrana Spajić-Vrkaš. red. prof.)

(Dr.sc. Dubravka Maleš, red. prof.)

ODSJEK ZA POVIJEST UMJETNOSTI
FILOZOFSKOG FAKULTETA
SVEUČILIŠTA U ZAGREBU

Broj:04-00-8/2.

Zagreb, 07.06.2001.

FAKULTETSKOM VIJEĆU

FILOZOFSKOG FAKULTETA U ZAGREBU

Imenovani na sjednici Fakultetskog vijeća održanoj 23. studenog 2000. u stručno povjerenstvo za izbor u suradničko zvanje mlađeg asistenta za znanstveno područje humanističkih znanosti, polje povijest umjetnosti, grana povijest i teorija likovnih umjetnosti, arhitekture, urbanizma i vizualnih komunikacija za predmet Umjetnost renesanse, na Filozofskom fakultetu u Zadru podnosimo istom Vijeću sljedeće izvješće.

Na natječaj objavljen u "Vjesniku" 9. lipnja 2000. prijavio se jedan kandidat Laris Borić. Iz priložene dokumentacije vidljivo je da kandidat ispunjava uvjete članka 89. stav. 1. Zakona o visokim učilištima.

Laris Borić rođen je 1969. godine u Malom Lošinju, gdje je završio srednjoškolsko obrazovanje. Na Filozofskom fakultetu u Zadru diplomirao je povijest umjetnosti i engleski jezik 1996. godine.

Od 1. svibnja 1997. zaposlen je u svojstvu znanstvenog novaka na znanstveno-istraživačkom projektu "Zadar i zadarska regija od antike do renesanse", doc.dr.sc. Emila Hilje na Odsjeku za povijest umjetnosti Filozofskog fakulteta u Zadru.

Osim rada na projektu, sudjeluje u izvođenju nastave na Odsjeku, i to na kolegiju "Umjetnost renesanse" gdje je u posljednje tri godine organizirao izvedbe seminara, i vodio tri stručna izleta u Italiju za studente III. godine.

Na poslijediplomskom studiju povijesti umjetnosti na Filozofskom fakultetu u Zagrebu odslušao je sva četiri semestra, položio sve ispite, a Fakultetsko vijeće Filozofskog fakulteta u Zagrebu odobrilo mu je temu magistarskog rada "Razvoj arhitekture i urbanizma u gradu Cresu tijekom 15. i 16. stoljeća" pod mentorstvom dr.sc. Radovana Ivančevića, redovitog profesora. Sve obveze prema poslijediplomskom studiju uredno je izvršio, a istraživanja navedene teme bit će dovršena tijekom narednih nekoliko mjeseci.

U časopisu "Obavijesti" Hrvatskog arheološkog društva objavio je dva članka: izvješće s kolokvija Međunarodnog istraživačkog centra za kasnu antiku i srednji vijek u Motovunu i prikaz četvrtog broja časopisa Hortus artium medievalium. Prilog "Posebnost creskog srednjovjekovnog urbanističkog rastera: pjaceta" s kojim je sudjelovao na Danima Cvita Fiskovića u Korčuli, pripremljen je za tisak.

Mišljenje stručnog povjerenstva

Na temelju uvida u dokumentaciju i gore navedenih podataka smatramo da kolega Laris Borić svojim dosadašnjim radom dokazuje spremnost za znanstveno istraživački rad i da će na temelju dosadašnjih iskustava u pedagoškom radu, odnosno nastavnoj djelatnosti, moći zadovoljiti zahtjeve i potrebe što ih pred kandidata postavlja preuzimanje predmeta Umjetnost renesanse na Filozofskom fakultetu u Zadru.

Stručno povjerenstvo:

dr.sc.Radovan Ivančević,

redoviti profesor

dr.sc.Nada Grujić,

redoviti profesor

dr.sc.Emil Hilje,

docent

. Odsjek za talijanski jezik i književnost

Filozofski fakultet u Zagrebu

Zagreb,

Fakultetskom vijeću

Filozofskog fakulteta u Zagrebu

Fakultetsko vijeće Filozofskog fakulteta na sjednici održanoj 16. siječnja 2001. imenovalo nas je u stručno povjerenstvo za ocjenu rezultata natječaja za znanstveno-nastavno zvanje docenta za znanstveno područje humanističkih znanosti, polje jezikoslovlje, za predmet Metodika talijanskog jezika (u obrazovanju profesora talijanskog jezika i književnosti) na Filozofkom fakultetu u Puli.

Na natječaj, objavljen u Glasu Istre 9. listopada 2000., prijavila se dr. sc. Rita Scotti-Jurić, viši predavač na Filozofskom fakultetu u Puli. Na temelju uvida u dokumentaciju koju je pristupnica priložila uz prijavu na natječaj Povjerenstvo podnosi

IZVJEŠĆE

Dr. sc. Rita Scotti-Jurić, rođena 13. 05. 1956. u Puli, hrvatska je državljanka talijanske nacionalnosti. Nakon završene talijanske srednje škole u Puli, 1976. godine upisala je na Filozofskom fakultetu u Zagrebu talijanski jezik i književnost i jugoslavenske jezike i književnosti. Diplomirala je 1981. diplomskom radnjom iz talijanske književnosti.

Godine 1981. zasnovala je stalni radni odnos na Školi za strane jezike,Varšavska 14 u Zagrebu. Godine 1982. upisala je poslijediplomski studij književnosti koji nije završila jer su se njezini interesi preusmjerili prema nastavnoj problematici. Kao rezultat stručnog bavljenja nastavom nastali su udžbenici za učenje talijanskom jezika u tečajevima za adolescente Forza ragazzi 1 i Forza ragazzi 2 koje je napisala u suautorstvu s B. Biffel. Za vrijeme rada na školi bila je mentor za praktičnu nastavu metodike studentima talijanistike.

Godine 1988. odlazi u Pulu gdje je izabrana u nastavno zvanje predavača za kolegij Metodika talijanskog jezika i književnosti na tadašnjem Pedagoškom fakultetu u Rijeci, podružnica u Puli. Iste godine upisuje poslijediplomski studij Metodike na Filozofskom fakultetu u Zagrebu gdje je magistrirala 1993. radnjom pod naslovom La competenza linguistica e la competenza comunicativa dei bambini delle prime e delle seconde classi delle scuole italiane in Istria e a Fiume.

U zvanje višeg predavača izabrana je 1995. godine. 30. lipnja 2000. Obranila je doktorsku disertaciju pod naslovom Usi e funzioni linguistiche del parlato dei bambini negli asili italiani (Jezična uporaba i jezične funkcije u govoru djece talijanskih vrtića) i stekla stupanj doktora humanističkih znanosti, polje filologija, grana jezikoslovlje.

Na Filozofskom fakultetu u Puli (koji je 1999. promijenio ime iz Pedagoški u Filozofski) djeluje kao viši predavač. Planira i organizira nastavu iz svog kolegija, radi kao mentor sa studentima u izradbi diplomskih radnji (do sada 5 obranjenih), sudjeluje na znanstvenim skupovima u zemlji i inozemstvu, objavljuje znanstvene i stručne radove u časopisima i zbornicima, sudjeluje u projektu "Pietas Julia", i na popisu je znanstvenih istraživača Ministarstva znanosti i tehnologije RH pod brojem 16 47 26. Aktivna je u na Seminarima za stručno usavršavanje nastavnika u školama za talijansku manjinu. Pristupnica je udata i ima dvoje djece. Od jezika govori talijanski, hrvatski, a služi se engleskim, španjolskim i slovenskim.

Znanstveni i stručni rad

Djelatnost dr. sc. R. Scotti-Jurić na znanstvenom i stručnom planu usmjerena je na istraživanje složene problematike usvajanja i učenja talijanskog kao materinjeg jezika i kao jezika društvene sredine u istro-kvarnerskom području. Interesi su joj usmjereni na govornu aktivnost djece predškolske i rane školske dobi koji zbog mnogostrukih unutarjezičnih i izvanjezičnih interferencija imaju poteškoća u usvajanju talijanskog standarda u školskom ustroju obrazovanja za talijansku manjinu. Istraživanja su joj usmjerena na razvoj komunikacijske kompetencije. Tom se temom vrlo sustavno bavila i u magistarskoj a još više u doktorskoj disertaciji koje su prve sustavne studije o toj temi u Hrvatskoj.

Do izbora u zvanje višeg predavača pristupnica je objavila dva znanstvena rada u časopisima i 2 u zbornicima.

La competenza comunicativa, La Battana, Rijeka, g. XXXI, 1995., br. 117, str. 103-115. (rad u časopisu),

La competenza linguistica dei bambini a livello morfosintattico, Ricerche sociali, Centro di Ricerche Storiche, Rovigno, 1994/95, n. 5, str. 63-79. (rad u časopisu).

Prvi rad polazi od definicije pojma komunikacijske kompetencije u lingvističkoj literaturi, a zatim navodi probleme u konkretnoj situaciji na istro-kvarnerskom području. Drugi se rad bavi analizom govorno-izražajnih sposobnosti djece čiji se izraz nalazi između bilingvizma i diglosije s mnogim vanjskim i unutrašnjim interferencijama između istrovenetskog dijalekta, talijanskog standarda i hrvatskog jezika.

Nastava jezika i kulture, Uporabno jezikoslovje, Ljubljana, 1989., str. 448-454. (rad u zborniku s kongresa) raspravlja o funkciji jezika u višejezičnoj društvenoj sredini.

La competenza linguistica e la competenza comunicativa dei bambini delle prime e delle seconde classi delle scuole italiane, Jezik tako in drugače, Ljubljana, 1993., str. 149-159 (zbornik radova s kongresa). Rad obrađuje tematiku magistarske radnje i istražuje komunikacijsku kompetenciju djece u ranoj školskoj dobi u osnovnim školama za talijansku manjinu. Analiza sadrži i prikaz sociokulturnog konteksta.

Osim znanstvenih radova ističemo stručni rad na udžbenicima za potrebe Škole za strane jezike - Varšavska 14, FORZA RAGAZZI prvi i drugi dio, 1987. i 1989. u suautorstvu s B. Biffel. Sudjelovala je s izlaganjem na dva kongresa u Ljubljani 1989. i 1993. a radovi su joj objavljeni u zbornicima kongresa. Sudjelovala je i na Simpoziju u Trstu 1994.

Iza izbora u zvanje višeg predavača objavila je 3 znanstvena rada u časopisima i 2 u zbornicima a od toga su 3 rada recenzirana i objavljena u inozemstvu (2 Padova, 1 Ljubljana).

Incidenze sociolinguistiche sulla competenza linguistica dei bambini, Ricerche sociali, Centro di Ricerche Storiche, Rovigno, 1996/97, n. 6-7, str. 27- 50 (rad u časopisu).

Rad prikazuje istraživanje govora bilingvalne djece u nižim razredima talijanskih osnovnih škola uz prikaz sociolingvističkog okruženja djece. Istražuje se interakcija između društvene sredine i jezičnog ponašanja djece.

Problemi di bilinguismo nel territorio istro-quarnerino, Studium Educationis, Lineamenti di Didattica, 1998, CEDAM, Padova, str. 786-794 (rad u časopisu).

Polazeći od opisa stanja bilingvizma i diglosije u Istri, rad analizira odraze tog stanja u školskom ustroju od vrtića do fakulteta za talijansku etničku manjinu. Ističe se važnost koegzistencije talijanskog standarda i istrovenetskog kao elemenata jezičnog bogatstva.

Le funzioni della lingua: un excursus tra teorie e didattiche, Uporabno jezikoslovje, br. 5, Ljubljana, 1998., str. 160-172.

Priroda jezičnog izraza promatra se u vezi s jezičnim funkcijama koje jezični izraz ima u situaciji u govoru djece i odraslih. Kroz analizu teksta naputaka o učenju stranih jezika talijanskog Ministarstva prosvjete ističe se utjecaj lingvističke teorije i postavki o jezičnim funkcijama u službenom tekstu koji propisuje metodologiju rada u nastavi jezika. Ovaj je rad povezan s tekstom doktorata.

La didattica della Sezione Italiana della Facoltŕ di Pedagogia di Pola (u suautorstvu s V. Glavinić), Didattica universitaria , Euroconfronti III, L'Universitŕ in Europa, 1997, Padova, str. 95-103 (rad u zborniku kongresa). Članak prikazuje razvoj Odsjeka za talijanistiku na Pedagoškom fakultetu u Puli od osnutka do 1997. godine uz analizu nastavne i istraživačke djelatnosti.

L'individuale, il locale e gli stereotipi universali nell'analisi semantica del linguaggio infantile, Civiltŕ istriana, ricerche e proposte, ETNIA, extra serie, n. 1, Rijeka, Centro di Ricerche Storiche, Trieste-Rovigno, 1998, str. 311-329 (rad u zborniku - rezultati projekta).

Rad analizira semantičku kompetenciju dvojezične djece u istro-kvarnerskom području. Ističe se jezična kreativnost govornika. U govoru djece razlikuju se tri segmenta: individualni, segment sredine i opći elementi svojstveni jezičnom korpusu.

Po svojoj su praktičnoj upotrebljivosti u nastavi zanimljiva tri stručna rada objavljena u časopisu Scuola Nostra u izdanju Edita iz Rijeke.

La lingua seconda attraverso unitŕ testuali televisive, Scuola Nostra, n. 26, 1996, str. 83-98. L'approccio multimediale e l'approccio integrato nell'insegnamento/apprendimento della L2, Scuola Nostra, 1999, n. 27, str.3-19.

Ova dva rada obrađuju utjecaj televizije, filma i videa na razvoj komunikacijske i kulturološke kompetencije u školi. Navode se praktične mogućnosti uporabe tih medija u nastavi i ističu mogućnosti i prednosti multimedijskog obrazovanja.

Fattori linguistici, concettuali e sociali in un approccio comunicativo alla definizione della programmazione, Scuola Nostra, 2000, n. 28, str. 45-56.

Nakon definiranja pojma programiranja iznose se principi pravilnog programiranja jezične nastave. Ističe se važnost povezivanja talijanskog standarda i istrovenetskog dijalekta i u školi kao odraz izvanškolske stvarnosti.

U stručne radove ubrajamo i recenzije dva udžbenika i radnih bilježnica za prvi i treći razred talijanskih osnovnih škola Tijan: Amico libro, 1, Rijeka, 1999. Tijan, Amico libro 3, Rijeka, 2000. i prijevod knjige R. Ujčić: Skrita bogatija, Tesoro nascosto, Matica Hrvatska, Pula, Trst, 1997.

Nakon izbora u višeg predavača pristupnica je sudjelovala na 2 međunarodna znanstvena skupa s izlaganjem ( Padova, Ljubljana) a predavala je i na Seminaru za doktorski studij na Sveučilištu u Padovi.

Izlagala je i na 4 stručna skupa za usavršavanje nastavnika talijanskoga jezika kao jezika društvene sredine (1995, 1998, 1999, 2000).

Sudjeluje u znanstvenom istraživanju vezanom za djelovanje znanstvene udruge PIETAS JULIA, u Projektu "LINGUA GIOVANI".

Povjerenstvo smatra da prema izloženim podacima pristupnica može biti izabrana u zvanje docenta jer ispunjava uvjete iz članka 42. stavka 1 Zakona o znanstveno-istraživačkoj djelatnosti (N.n. pročišćen tekst 59/96) i članak 74, stavka 1, Zakona o visokim učilištima ( N.n. pročišćen tekst 59/96., tj.

1) Ima stupanj doktora znanosti. Objavila je tri recenzirana znanstvena rada u inozemstvu (2 Padova, 1 Ljubljana), a dva u zemlji.

2) Sudjeluje u izvođenju nastave na dodiplomskom studiju i radi na znanstveno istraživačkom projektu PIETAS JULIA.

3) Sudjelovala je s referetom na 2 međunarodna skupa, a predavala je i na Seminaru za doktorski studij na Sveučilištu u Padovi.

4) Bila je mentor u izradi i obrani 5 diplomskih radnji. Izradila je planove i programe za svoj kolegij i sudjeluje u stručnom usavršavanju nastavnika talijanskog kao materinjeg jezika i jezika društvene sredine.

Stručno povjerenstvo predlaže da se dr. sc. Rita Scotti-Jurić izabere u znanstveno zvanje docenta za predmet Metodika talijanskoga jezika u obrazovanju profesora talijanskog jezika i književnosti na Filozofskom fakultetu u Puli i da se predmet natječaja uputi na daljnju obradu.

Stručno povjerenstvo:

dr. sc. Nives Sironić-Bonefačić, izv. prof.

dr. sc. August Kovačec, red prof.

dr. sc. Goran Filipi, red. prof.

(Filozofski fakultet u Puli)

Odsjek za arheologiju

Projekt 130728, «Protohistorija i antika hrvatskog povijesnog prostora»

Voditelj: prof. dr. sc. Petar Selem

Filozofski fakultet, Zagreb

I. Lučića 3

Zagreb, 21.6.2001.

Br.

GODIŠNJE IZVJEŠĆE O RADU ZNANSTVENOG NOVAKA

HELENE TOMAS

Helena TOMAS je u protekloj godini nastavila boravak na Sveučilistu u Oxfordu, gdje je trenutno na trećoj godini doktorskog studija. Rad na disertaciji napreduje prema planu i njenom se dovršetak predviđa do propisanog roka u listopadu 2002. godine. Obrana disertacije trebala bi uslijediti nekoliko mjeseci nakon toga. Do sada je napisala oko trećinu disertacije, a do završetka akademske godine namjeravam napisati još jedno poglavlje i time završiti prvu polovinu teksta. Dio naredne godine nada se provesti u Grčkoj za potrebe istraživanja za preostali dio disertacije.

Osim rada na doktoratu, u protekloj je godini sudjelovala na nekoliko kongresa, a ljeto je provela na iskopavanjima i istraživačkom radu u Grčkoj. Sudjelovala je na nekoliko znanstvenih kongresa. Prvi kongres, pod nazivom “Potnia - Deities and Religion in the Aegean Bronze Age”, održan je od 12. do 15. travnja 2000. na Sveučilištu u Göteborgu, Švedska. Ovaj kongres nastavio je tradiciju serije kongresa pod zajedničkim nazivom “Aegaeum”, najvažnijih kongresa na temu egejske arheologije koji se održavaju svake dvije godine. Troškovi leta, smještaja i hrane bili su u potpunosti pokriveni od strane Lincoln Collegea. Od 7. do 13. svibnja 2000. sudjelovala je na 11. Međunarodnom mikenološkom Kongresu (The XI International Mycenological Colloquium) na Sveučilištu u Austinu, Texas, SAD. Mikenološki kongres održava se svakih pet godina i to je glavni svjetski kongres po pitanju egejske brončanodobne pismenosti. Sveučilište u Austinu velikodušno je pokrilo sve troškove njezinog boravka na ovom kongresu, uključujući i avionsku kartu.

Ljeto 2000. provela je u Grčkoj. Od 4. Do 18. lipnja sudjelovala je na iskopavanjima Apolonovog hrama na otoku Hiosu koja vodi Britanska škola za arheologiju u Ateni (The British School of Archaeology at Athens). Nakon toga je bila na Kreti gdje je pod vodstvom Mikenskog Instituta iz Rima (Istituto Miceneo di Roma), od 19. lipnja do 8. srpnja boravila na iskopavanjima brončanodobnog lokaliteta Sybrita. Od 10. do 15. srpnja sudjelovala je na kongresu “Crete 2000” koji je organizirao Američki institut za klasične studije u Ateni (American Institute of Classical Studies at Athens). Prva tri dana kongresa održana su u Ateni, a posljednja tri na Kreti, u obliku posjeta najvažnijim lokalitetima koje je istraživala Američka škola. Nakon ovog kongresa deset je dana provela na otocima Kiteri i Antikiteri, gdje je pod vodstvom Eforata za Atiku sudjelovala u nizu iskopavanja manjih razmjera.

Po završetku ovih iskopavanja, mjesec je dana provela obilazeći arheološke lokalitete i muzeje na Kreti, Melosu i Santoriniju, te čitajući u bogatoj biblioteci Britanske škole za Arheologiju u Ateni. Troškove vezane uz istraživački rad za potrebe disertacije, pa tako i leta u Grčku, te posjeta relevantnim lokalitetima i muzejima, snosilo je Sveučilište u Oxfordu, dok su troškovi vezani uz iskopavanja bili pokriveni od strane organizatora iskopavanja.

Po povratku u Oxford u listopadu 2000. nastavila je s radom na disertaciji, a u studenom je ponovno posjetila Kretu kako bi sudjelovala na kongresu “Knossos: Palace, City, State”, koji je od 15. Do 18. listopada organiziralo Sveučilište u Iraklionu.

U protekloj je godini objavila i dva manja članka. Prvi članak, pod nazivom “A Centenary of the beginning of excavations in Knossos”, objavljen je u Obavijestima Hrvatskog Arheološkog društva, svibanj-kolovoz 2000, XXXII/2,119-122. Drugi je članak recenzija nedavno objavljene biografije A. Evansa, arheologa koji je otkopao slavni lokalitet Knos. Naziv članka je “Počeci minojske arheologije”, recenzija knjige A. MacGillivray “Minotaur, Arthur Evans and the Archaeology of the Minoan Myth”, London, 2000, “Zarez” 28. rujna, II, broj 39. U veljači ove godine predala je članak pod nazivom “The administration of Haghia Triada” koji ce biti objavljen u narednom broju casopisa Opuscula archaeologica (broj 25).

U prilogu ovog izvješća dajemo pismeno izvješće prof. Johna Benneta, mentora Helene Tomas na Sveučilištu u Oxfordu.

Iz svih priloženih napomena se vidi da Helena Tomas odlično obavlja povjereni joj zadatak na projektu, a taj je da završi doktorski studij i obrani doktorat na Sveučilištu u Oxfordu.

Voditelj projekta Mentor znanstvenog novaka

Prof. dr. sc. Petar Selem prof. dr. sc. Marina Milićević Bradač

Godišnje izvješće o radu znanstvenog novaka

Tomislava Bogdana u školskoj godini 2000/2001.

Profesor Tomislav Bogdan zaposlen je od 1. srpnja 1997. godine kao znanstveni novak na projektu Tropi i figure u hrvatskoj književnosti, koji se vodi kod Ministarstva znanosti i tehnologije pod brojem 130753. U rujnu 2000. godine izabran je u suradničko zvanje mlađeg asistenta u Odsjeku za kroatistiku za stariju hrvatsku književnost.

Tomislav Bogdan završio je poslijediplomski studij književnosti na Filozofskom fakultetu u Zagrebu i položio sve propisane ispite. Tomislav Bogdan također je 20. lipnja 2001. pred povjerenstvom u sastavu: prof. dr. sc. Zoran Kravar predsjednik povjerenstva, prof. dr. sc. Dunja Fališevac, mentorica i član povjerenstva, prof. dr. sc. Mirko Tomasović, red. profesor u mirovini, obranio magistarski rad pod naslovom Status lirskog subjekta u kanconijeru Džore Držića.

Predmet je magistarskog rada Tomislava Bogdana Status lirskog subjekta u kanconijeru Džore Držića lirika Džore Držića, hrvatskoga petrarkističkoga pjesnika s kraja 15. stoljeća. Njegovoj lirici Tomislav Bogdan pristupa s aspekta instancije lirskoga subjekta koja omogućuje da se iskazi obuhvaćeni lirskom pjesmom percipiraju kao sadržaji jedne svijesti odnosno cjelovita govornoga čina jednoga govornika. Taj je metodološki izbor vrlo relevantan jer je ideja pristupa petrarkističkoj lirici preko pitanja o lirskom subjektu zanimljiva i plodna kako za raznolika tipološka razvrstavanja ranonovovjekovne lirike tako i za određivanje njezina društvena položaja u životu.

Rad Tomislava Bogdana Status lirskog subjekta u kanconijeru Džore Držića kvalitetna je književnopovijesna studija koja, zahvaljujući dobro postavljenim pitanjima, čvrstu teoretskom utemeljenju i senzibilnoj primjeni odabrane metodologije, znatno obogaćuje dosadašnji fundus spoznaja o Džori Držiću i dubrovačkom petrarkizmu kao prvoj masovnoj pojavi hrvatskoga svjetovnog pjesništva.

Kao znanstveni novak pri Katedri za stariju hrvatsku književnost Odsjeka za kroatistiku Tomislav Bogdan i ove je školske godine vrlo uspješno vodio seminar pod nazivom Hrvatska lirika 16. stoljeća za studente II. godine kroatistike. Tomislav Bogdan također pomaže u izradi testova i ispravljanju istih za pismeni dio ispita iz starije hrvatske književnosti.

Tomislav Bogdan napisao je velik broj natuknica za Leksikon hrvatskih pisaca (Školska knjiga, Zagreb 2000). Natuknice o starijim hrvatskim piscima piše i za Hrvatsku enciklopediju.

Profesor Tomislav Bogdan prati recentna izdanja iz starije hrvatske književnosti; tako je u stručnim časopisima prikazao veći broj knjiga iz starije hrvatske književnosti. Profesor Bogdan bio je izvršni urednik zbornika Matija Antun Relković i Slavonija 18. stoljeća (Zagreb - Davor, 2000.).

Tomislav Bogdan sudjelovao je na međunarodnom znanstvenom skupu "Marko Marulić, otac hrvatske književnosti", održanom u travnju 2001. u Splitu, s referatom Marulić i petrarkizam.

Katedra za stariju hrvatsku književnost kao i Odsjek za kroatistiku s profesorom Tomislavom Bogdanom dobio je vrlo savjesnog, marljivog, talentiranog i znanstveno profiliranog novaka. Stoga predlažemo Vijeću da ovaj izvještaj prihvati i proslijedi ga Ministarstvu znanosti i tehnologije Republike Hrvatske.

U Zagrebu, 21. lipnja 2001.

Prof. dr. Dunja Fališevac,

voditeljica projekta "Tropi i figure u hrvatskoj književnosti i pročelnica Katedre za stariju hrvatsku književnost Odsjeka za kroatistiku

Dr. sc. Branko Đaković, doc.

Dr. sc. Ivo Marojević, red. prof.

Dr. sc. Mladen Obad Šćitaroci, red. prof.

FAKULTETSKOM VIJEĆU

FILOZOFSKOG FAKULTETA

Predmet: Izvješće o tome ispunjava li mr. sc. Ksenija Marković propisane uvijete za stjecanje doktorata znanosti izvan doktorskog studija i može li joj se odobriti predložena tema.

Fakultetsko vijeće imenovalo nas je na sjednici održanoj 23. travnja 2001. u stručno povjerenstvo koje treba utvditi da li mr. sc. Ksenija Marković ispunjava uvjete propisan čl. 51. stav1. Zakona o visokim učilištima za pristupanje izradi i obrani disertacije izvan doktorskog studija kao i da li se može prihvatiti tema pod naslovom Drveni dvori središnje Hrvatske.

Vijeću podnosimo slijedeće

I Z V J E Š Ć E

Molbi za pokretanje navedenog postupka mr. sc. Ksenija Marković priložila je:

-Životopis

- Popis objavljenih stručnih i znanstvenih radova

- Ovjerene preslike fakultetske i magistarske diplome

- Potvrdu o sudjelovanju u istraživačkom radu Instituta za

povijest umjetnosti

- Sinopsis disertacije

Ksenija Marković rođena je u Zagrebu 1946. gdje je završilaosnovnu i srednju školu, te na Filozofskom Fakultetu u Zgrebu 1970. diplomirala etnologiju i francuski jezik. Magistraski rad "Tradicijska arhitektura na području Zagreba" obranila je na istom fakultetu 1984. godine.

Istražuje, dokumentira , valorizira i bavi se zaštitom povijesnih naselja, ruralnih sredina i pučke tradicijske graditeljske baštine na području kontinentalne Hrvatske.Sudjeluje u izradi konzervatorskih podloga za prostorne planove, urbanističke planove i objavila je 50-ak stručnih i znanstvenih radova iz domena svoga stručnog i znanstvenog interesa i rada.

Urednica je povremenih kataloga i zbornika (Etnologija i arhitrktura, 1988, Obnova i očuvanje pučke tradicijske graditeljske baštine, 1977). Organizirala je i učestvovala u postavljanju više izložbi iz predmetne problematike.

Vanjski je suradnik Instituta za povijest umjetnosti. Od 1995. predstavnica je Hrvatske u Internacionalnoj komisiji za vernakularnu arhitekturu ICOMOS-a (International Commitee of Monuments and sites) sa sjedištem u Parizu. Od 1988. predsjednica je Hrvatske sekcije Europskog vijeća za sela i male gradove (European Council for the Village and Small Town - ECOVAST) sa sjedištem u Strasbourg-u pri Europskom vijeću.

Aktivno sudjeluje na stručnim i znanstvenim skupovima u zemlji i inozemstvu (Beč, Budimpešta, Lisabon, Jerusalem).

Od popisa priloženih objavljenih radova dva su s međunarodno priznatom međunartodnom recenzijom od kojih jedan posredno tretira područje iz tematike disertacije, potvrda Instituta za povijest umjetnosti svjedoči da je mr.Ksenija Marković suradnik na projektu od 1991- ' 95 - "Umjetnička topografija Hrvatske" (br. 6-02-121) u okviru kojega se bavila temama "Tradicijska arhitekture Križevaca" i "Drveni dvori središnje Hrvatske".

Na temelju priloženog moguće je utvrditi da pristupnica zadovoljava uvjete članka 51. stavak 1. Zakona o visokim učilištima.

Tema doktorske disertacije

U priloženom sinopsisu disertacije mr. sc. Ksenija Marković u planiranom Predogovoru vrlo detaljno i znalački donosi obrazloženje teme koja do sada nije sustavno znanstveno obrađivana obrazlažući raznolikost naziva koji se pojavljuju u definiranju drvenih dvora (najčešće nazivanih kurijama - prema latinskim izvorima naziva). Većina autora koja je dio istraživačkog prostora posvetila ovoj temi piše o drvenim dvorcima, dvorima, kurijama - da se grade u doba klasicizma i u baroknom razdoblju, većinom kao jednokatni, rjeđe prizemni objekti na ladanju i u većim mjestima, često kao plemićka ili bogatija kanonička kuća, smještena na posjedu, obično okružena gospodarskim objektima, a služi za vođenje gospodarstva i trajnom obitovanju posjednika (Anđela Horvat, Štefica Habunek - Moravec, Vladimir Marković, Mario Beusan, Branko Lučić).

U uvodnom dijelu opširnije razlaže dosadašnja istraživanja, donosi podatke iz arhivske i terenske građe, određuje pojam središnje Hrvatske u kontekstu ovakvih istraživanja.

Dalje donosi evidenciju drvenih dvora, nihove graditeljske i funkcionalne karakteristike , predlaže i obrazlaže tipologiju te valorizaciju i odnos prema zidanoj, reprezentativnoj stambenoj arhitekturi istoga doba kao i probleme kulture stanovanja koju ona uključuje. Jedan od ciljeva je i proširiti poznavanje nacionalne spomeničke baštine, osvijetliti utjecaj stilova i društvenog okruženja te potaći interes za zaštitu i očuvanja preostalih dvora kao spomenika tradicijskog graditeljstav 18. i 19. stoljeća.

U završnom poglavlju kao prilog donose se i rodoslovlja, grbovi, putopisnice i "drugi podaci", kao popis izvora i literature, te slikovni materijal.

Zaključak Povjerenstva

Na temelju uvida u priložene dokumente imenovano povjerenstvo zaključuje:

-Kandidatkinja mr. sc. Ksenija Marković zadovoljava uvjete čl.51. st. 2. Zakona o Visokim učilištima

- Tema doktorske disertacije opravdana je jer se bavi nedovoljno istraženim područjem, valorizacijom i obradom vrijednog dijela nacionalne graditeljske baštine

- S obzirom na znanstveo polje (etnologija) Fakultet je ovlašten provesti postupak obrane disertacije

- Predloženi mentor prof. dr. Ivo Marojević znanstveno je kompetentan za područje iz kojeg je prijavljena disertacija

- Povjerenstvo je uvjeeno da je mr. sc. Ksenija Marković metodološki dosljedno, analitički i sistematično obraditi predloženu temu

Predlažemo Vijeću da molbu pozitivno riješi, odnosno odobri pristupnici izradu disertacije.

doc. dr. Branko Đaković

(predsjednik povjerenstva)

prof. dr. Ivo Marojević

(mentor)

prof. dr. Mladen Obad Šćitaroci

(član povjerenstva)

dr. sc. Nikša Stančić, red. prof.

dr. sc. Božena Vranješ, izv. prof.

dr. sc. Iskra Iveljić, docent

Fakultetsko vijeće

Filozofski fakultet Sveučilišta u Zagrebu

Na sjednici Fakultetskog vijeća od 26. veljače 2001. god. izabrani smo u povjerenstvo za utvrđivanje zadovoljava li mr. sc. Dinko Mirić uvjete za stjecanje doktorata znanosti izvan doktorskog studija i može li mu se odobriti tema disertacije pod naslovom "Demografska tranzicija i modernizacija banske Hrvatske na prijelazu stoljeća", te o tome Vijeću podnosimo sljedeće

i z v j e š ć e:

Mr. sc. Dinko Mirić diplomirao je 1988. god. na Prirodoslovno-matematičkom fakultetu u Zagrebu studij geografije i povijesti. Poslijediplomski studij povijesti pohađao je na Odsjeku za povijest Filozofskog fakulteta u Zagrebu, gdje je magistrirao 1994. god. obranivši magistarski rad pod naslovom “Demografski razvoj i modernizacija velikogoričkog kotara od 1890. do 1910. godine”. Od 1988. god. zaposlen je kao profesor zemljopisa i povijesti na Osnovnoj školi Kralj Tomislav u Zagrebu. Objavio je više stručnih članaka i dva udžbenika iz geografije za osnovne i srednje stručne škole, te jedan članak u časopisu s priznatom međunarodnom znanstvenom recenzijom koji je uredništvo klasificiralo kao prethodno priopćenje (Ukupno kretanje broja Hrvata u Srbiji i Crnoj Gori od 1848. do 2000. godine, Društvena istraživanja 9, 2000., br. 4-5, str. 743-763). Povjerenstvo, naprotiv, ocjenjuje da članak nema obilježja prethodnog priopćenja već stručnog rada. Članak je pisan na osnovi literature, te ne donosi nove podatke niti nove zaključke. Pisan je bez bilježaka, s priloženim popisom literature i popisom izvora, koji su korišteni u navedenoj literaturi.

Kandidat je u molbi predložio da naslov disertacije: "Demografska tranzicija i modernizacija banske Hrvatske na prijelazu stoljeća" (razumijevajući prijelaz 19. u 20. stoljeće). Nacrt, naprotiv, nosi drugačiji naslov: "Demografski razvoj i modernizacija Zagrebačke županije na prijelazu stoljeća", pri čemu se iz nacrta, kraćeg od jedne kartice, ne može zaključiti odnosi li se istraživanje na područje čitave sjeverne Hrvatske, ili samo Zagrebačke županije.

Na osnovi iznesenog i držeći se striktno zakonskih formulacija zaključujemo da mr. sc. Dinko Mirić formalno ispunjava zakonske uvjete za pokretanje postupka za stjecanje doktorata znanosti izvan doktorskog studija, jer formalno ispunjava oba uvjeta koje postavlja Zakon o visokim učilištima čl. 51. st. 1., tj. ima akademski stupanj magistra znanosti i ima jedan objelodanjeni znanstveni rad u časopisu s priznatom međunarodnom recenzijom koji je uredništvo klasificiralo kao prethodno priopćenje, premda povjerenstvo ocjenjuje da je članak po svim obilježjima stručni rad.

Povjerenstvo će mišljenje o temi disertacije dati nakon što kandidat podnese definirani prijedlog, s nacrtom i obrazloženjem opširnijim od sadašnjeg. Pritom smatramo da su demografska kretanja i općenito modernizacijski procesi u sjevernoj Hrvatskoj na prijelomu 19. i 20. st. (u popisnom razdoblju 1890.-1910.) relativno dobro istraženi, te predlažemo autoru da u doktorskoj disertaciji istraži modernizacijske procese i u njihovu sklopu demografska kretanja u slabije istraženom razdoblju između 1848. i 1880. godine i da se u disertaciji ograniči na Zagrebačku županiju kojoj je (odnosno njezinu dijelu) posvetio i svoj magistarski rad.

U Zagrebu, 5. lipnja 2001.

Povjerenstvo:

dr. sc. Nikša Stančić, red. prof.

dr. sc. Božena Vranješ, izv. prof.

dr. sc. Iskra Iveljić, docent

Dr.sc. Miljenko Jurković, izv. prof.

Odsjek za povijest umjetnosti

Filozofskog fakulteta u Zagrebu

FAKULTETSKOM VIJEĆU -

FILOZOFSKOG FAKULTETA SVEUČILIŠTA U ZAGREBU

Predmet: Ocjena zadovoljavanja uvjeta mr. sc. Dina Milinovića za stjecanje doktorata znanosti izvan doktorskog studija i odobrenje predložene teme

Fakultetsko vijeće Filozofskog fakulteta u Zagrebu imenovalo nas je na svojoj sjednici od 17. svibnja 2001. u stručno povjerenstvo koje treba ocijeniti zadovoljava li mr. Dino Milinović uvjete za stjecanje doktorata znanosti izvan doktorskog studija i može li mu se odobriti tema doktorskog rada pod naslovom: “Formiranje kršćanskog likovnog izraza na primjeru nekih prizora iz Kristova života u razdoblju Kasne antike (II.-IV. stoljeća)”. Na temelju uvida u priloženu dokumentaciju i nacrt teme podnosimo Vijeću sljedeće skupno

IZVJEŠĆE

Mr.sc. Dino Milinović rođen je 1959. u Zagrebu gdje je do 1978. završio osnovnu školu i Klasičnu gimnaziju. Iste godine upisao je studije povijesti umjetnosti i arheologije na Filozofskom fakultetu u Zagrebu. U godini 1980/1981. upisao je i odslušao sve kolegije na prvoj godini Arhitektonskog fakulteta u Zagrebu. Na Filozofskom fakultetu diplomirao je 1984. godine kada je i nastavio poslijediplomski studij u Parizu, gdje je 1986. dobio Diplome des Etudes approfondies (DEA). Godine 1989. obranio je “doktorat 3. stupnja” na području “Civilizacije Kasne antike” pod naslovom “Prikaz rođenja Krista u ranokršćanskoj umjetnosti (IV.-VIII. stoljeće)”. Diploma doktorata (Doctorat du IIIe cycle), sveučilišta Paris IV – Sorbonne, nostrificirana je 1998. godine na Zagrebačkom sveučilištu (Filozofski fakultet) kao magisterij.

Nakon povratka iz Pariza (jesen 1991. godine), počinje raditi u državnoj upravi: od 1992. do 1999. bio je tajnik Hrvatske komisije za suradnju s UNESCO-om.

Dvije sezone (1996/97; 1998/99.) asistirao je prof. dr. Radoslavu Katičiću u održavanju nastave i ispita u okviru kolegija “Hrvatska kultura i utjecaji izvana”, na Hrvatskim studijima.

Podobnost kandidata:

Kandidat mr. sc Dino Milinović ispunjava sve uvjete za pokretanje postupka stjecanja doktorata i zadovoljava uvjete iz članka 51. stavak 1 Zakona o visokim učilištima: ima akademski stupanj magistra znanosti iz znanstvenog polja znanost o umjetnosti i ima objavljen znanstveni rad iz tematike disertacije u uglednom međunarodnom časopisu Antiquité Tardive. Ujedno je prigodom boravka u Parizu bio uključen u istraživački rad seminara za Kasnu antiku na Sveučilištu Pariz IV – Sorbonne.

Podobnost teme:

Predloženu temu "Formiranje kršćanskog likovnog izraza na primjeru nekih prizora iz Kristova života u razdoblju Kasne antike (II.-IV. stoljeća)" mr. Dino Milinović već je načeo u svom dosadašnjem radu na magisteriju, proširujući postupno radne zadatke u skladu sa stručnim sazrijevanjem u radu s prof. Duvalom u Parizu. Rezultati tog rada izneseni su u publiciranim radovima. Dugogodišnje familijariziranje s materijalom već unaprijed potvrđuje zrelost promišljanja teme disertacije i njezine okvirne razrade u konceptu radnje. S druge pak strane, kandidat je svojim magistarskim radom "Prikaz rođenja Krista u ranokršćanskoj umjetnosti (IV.-VIII. stoljeće)" i publiciranim znanstvenim radovima pokazao ne samo afinitete spram izučavanju ikonografskih tema, već i zrelost znanstvenih zaključaka kao i metodoloških pristupa tim problemima.

Vidljivo je to u nacrtu teme disertacije u kojem kandidat ne donosi puki sadržaj budućeg rada, već, elaborirajući razloge odabira teme, donosi i iz vlastitih istraživanja razvidne nove podatke, pa i sudove. Tema je dakako izuzetno značajna jer na teorijskoj osnovi pokušava osmišljati likovne probleme razrađene kroz suvremene tekstualne predloške.

S obzirom na postavljene zadatke i metodsku razradu u nacrtu teme uvjereni smo da će kandidat zrelo postavljene probleme šireg značaja uspješno razraditi.

Ovo je povjerenstvo zaključilo da mr.sc. Dino Milinović ispunjava sve uvjete za pokretanje postupka stjecanja doktorata propisane člankom 51. stavak 1. Zakona o visokim učilištima, jer je stekao akademski stupanj magistra znanosti. Uz to, objavio je znanstveni rad u časopisu s priznatom međunarodnom recenzijom. Predložena tema je znanstveno opravdana i teorijski dobro utemeljena.

Na temelju svega izloženog predlažemo Fakultetskom vijeću kao ovlaštenom tijelu za područje kojem pripada predložena tema, da mr.sc. Dini Milinoviću odobri izradu doktorske disertacije iz povijesti umjetnosti pod naslovom “Formiranje kršćanskog likovnog izraza na primjeru nekih prizora iz Kristova života u razdoblju Kasne antike (II.-IV. stoljeća)” , uz mentorstvo dr.sc. Miljenka Jurkovića.

Zagreb, 2. 07.2001..

Stručno povjerenstvo:

dr.sc. Miljenko Jurković, izv. prof., predsjednik

dr.sc. Igor Fisković, red. prof., član

dr.sc. Petar Selem, red. prof., član

Ut pictura poesis ?

Formiranje kršćanskog likovnog izraza na primjeru nekih prizora iz Kristova života u razdoblju Kasne antike

(II.-IV. stoljeće)

Što je “Kasna antika” / vremenske odrednice razdoblja :

Razdoblje o kojem je riječ iz više je razloga poznato kao “Kasna antika” (Spätantike, Antiquité tardive, Late Antiquity); ovim se terminom označava završni period antičke (klasične) civilizacije ili “helenističko-rimske” (hellenistisch-römisch) kulture.

Kako odrediti vremenske granice razdoblja ? Brojni su oni koji prijelomne trenutke vide u krizi carskog autoriteta i rimske države na kraju 2. stoljeća, kao uvod u stoljeće građanskih ratova; za naše je istraživanje zanimljiva činjenica da smo otprilike istovremeno (tijekom II. stoljeća) svjedoci fenomena koji se ne odnosi na ovozemaljsku condition humaine, već brigu za život “poslije”, a to je običaj pokapanja mrtvih (za razliku od do tada prevladavajućeg spaljivanja). Ova će promjena imati presudan utjecaj na razvitak kasnoantičke umjetnosti, u kontekstu onoga što je P.-A. Février nazvao “dekor koji okružuje mrtve”. Možemo ustvrditi da je riječ o brojnim i raznolikim fenomenima koje možemo pratiti već od vladavine Marka Aurelija, kada se u umjetnosti pojavljuju obilježja koja će ovom razdoblju priskrbiti nazive kao što su “the Age of Anxiety” (Dodds) ili “the Age of Spirituality” (Weitzmann). Naše istraživanje proširili smo sve do kraja 4. stoljeća, kada dolazi do podjele rimskog carstva (395.) i zabrane poganskih kultova (392.). Na taj način predloženo istraživanje obuhvaća razdoblje kasnog rimskog carstva koje vidimo kao ishodište specifičnog umjetničkog stila i ikonografije koji će se nastaviti razvijati u okviru Bizanta i novonastalih država na tlu zapadnog rimskog carstva, a potom u okrilju srednjovjekovne civilizacije kršćanske Europe.

Poseban naglasak na 4. stoljeće

Premda kasnoantičko razdoblje u jednom trenutku možemo poistovjetiti i s “ranokršćanskim”, što je čest slučaj upravo u povijesti umjetnosti, ne postoji nagli prijelaz u novo doba. Postoji, s jedne strane, postupna metamorfoza antičke kulture, što uključuje i likovni izraz i, s druge strane, približavanje kršćanske poruke helenističkim kulturnim standardima, proces koji možemo smatrati manje-više završenim s krajem 4. stoljeća. Kao što za početak povijesti kršćanstva na tlu rimskog carstva ne možemo uzeti godinu 313. (tada bismo zanemarili dva stoljeća rasta i razvitka kršćanske zajednice), tako nije lako odrediti niti kraj tradicionalnih kultova (poganskog) Rima, premda je zabrana javnog manifestiranja poganskih pobožnosti (392.) znak da oni više ne uživaju nikakvu službenu potporu (a najčešće niti zaštitu) i simbolički označava kraj ovog prijelaznog razdoblja. S definitivnom političkom pobjedom krajem 4. stoljeća kršćani prevladavaju na svim razinama društvenog života u carstvu, a kršćanska poruka trijumfira i u umjetnosti.

Ipak, bez obzira na brzo širenje kršćanske ikonografije tijekom 4. stoljeća, prije svega u specifičnom kontekstu zagrobnog dekora, o kojemu će, zbog iznimne važnosti za likovnu produkciju ovog razdoblja (reljefi sarkofaga i slikarstvo u katakombama), biti posebno riječi u našem istraživanju, tradicionalna ikonografija prevladava u onom što Y. Duval naziva “dekorom svakodnevnice” (décor de vie). Ističemo, međutim, da je i ona, na tragu prevladavajućih vjerovanja ovog vremena i uprkos tzv. “poganske renesanse” o kojoj možemo govoriti u drugoj polovici 4. st., sve češće lišena obilježja vjerske pripadnosti (stoga nas više ne iznenađuju nalazi poput “Seusovog blaga” ili ostave s Akvilina, gdje nalazimo predmete ukrašene isključivo mitološkim sadržajem, ali čiji su vlasnici dobro stojeći kršćani).

Podloga za povijesni okvir nalazi se u istraživanjima niza autora, počevši s Gibbonom u 18. stoljeću, preko Burckhardta, Rostovzeffa, Toynbeea, Doddsa do Marroua, Jonesa, Pelikana, McMullena, Browna, Barnesa i drugih za šire područje rimske države i društva. Što se tiče specifične situacije na tlu Hrvatske, oslanjamo se na arheološka istraživanja, ponajprije na području Dalmacije (Salona, Narona) i Istre, kao i studije Wilkesa, Preloga, Zaninovića, Cambia, Selema, Marina, Girardi-Jurkić, Matijašića i brojnih drugih koji su se bavili razdobljem (kasnog) rimskog carstva.

Evolucija likovnog izraza

Kasna antika je razdoblje koje objedinjuje staro i novo. Njeno osnovno obilježje je postupna metamorfoza, odnosno novi duh i nova “poruka” koji se koriste oblicima naslijeđenima od helenističko-rimske kulture.

U kontekstu groba i grobnice, gdje se tijekom prva dva stoljeća (2.-4.) skoro isključivo razvijala, kršćanska ikonografija dijeli motive s tradicionalnim zagrobnim ideogramima poganskog svijeta. Na samim počecima ranokršćanskog slikarstva ili kiparstva nema, dakle, nagle promjene koja bi uspostavila lako vidljivu razliku između kršćanskih likovnih simbola i onih nekršćanskih uvjerenja. Dapače, ikonografski repertoar u kršćanskim katakombama gdje tijekom 3. stoljeća možemo prvo pratiti ovaj razvitak najvećim je dijelom dekorativan i lišen jasno prepoznatljive poruke; istovremeno i u poganskim grobnicama iz istog perioda rjeđe nalazimo mitološke cikluse koji su bili popularni tijekom prethodnog stoljeća. Svjedoci smo “redukcije” motiva na sarkofazima i svođenja na osnovne simbole philantropie, univerzalnog poimanja ljudske sudbine. S pravom možemo govoriti o razdoblju koje obilježavaju preispitivanje zagrobnih vjerovanja, odmak od tradicionalnih mitoloških interpretacija i priklanjanje određenoj vrsti monoteizma, što sve možemo pratiti i prepoznati u prevladavajućim stoičkim i platonističkim tumačenjima tijekom 2. i 3. stoljeća (Marko Aurelije, Plotin).

"Povijesnost" kao kategorija likovnog prikaza, inače temeljna vrijednost kršćanske vjere (obilježene činom božanske providnosti u vremenu i prostoru), nije isprva prisutna u kršćanskoj likovnoj produkciji. Možda je to i logično, s obzirom na okružje (décor entourant le mort) u okviru kojega se ispočetka razvija i nesigurnu sudbinu kršćana u carstvu, ali i “nepovijesnu” dimenziju mitoloških sadržaja koji su jedini mogli poslužiti kao uzor kršćanskim umjetnicima. Kasnije “posudbe” iz imperijalne ikonografije rimske umjetnosti dodatno nas ohrabruju u tom uvjerenju (jedan od najboljih primjera su uzori preuzeti s carskih slavoluka za prizore Kristova života u crkvi Santa Maria Maggiore u Rimu). Repertoar ranokršćanske umjetnosti tijekom 3. st. uključuje starozavjetne epizode (Noa, Mojsije, Abraham, npr.), kojima se s vremenom (do kraja 3. st.) pridodaju epizode Kristovih čuda – slikovni izraz poruke spasenja i Kristove moći. Međutim, sve do 4. st. nema traga onome što nas fascinira u kasnijoj kršćanskoj umjetnosti i srednjovjekovnoj ikonografiji: drame Kristova života, pa tako niti onih prizora koji su za nas postali okosnica i dio opće kršćanske kulture: prizora Rođenja i Smrti o kojima namjeravam posebno govoriti.

Naglu evoluciju ikonografije Kristova života s početka 4. stoljeća možemo najbolje pratiti na jednom od najpopularnijih "nosača" u likovnim umjetnostima Konstantinova doba, ujedno jednom od najoriginalnijih doprinosa ranokršćanskog razdoblja: to su sarkofazi ukrašeni reljefnim frizom koji u gustom nizu figura najčešće prikazuje Kristova čuda. No, premda sarkofazi izvor imaju u istom zagrobnom nadahnuću kao i ikonografija katakombi koja im neposredno prethodi, njihova uloga je ipak donekle drugačija: za razliku od grupnih, anonimnih grobnica kakve su katakombe, kršćanska poruka sarkofaga (dakako, univerzalna za sve), namijenjena je pojedincu (za koga je sarkofag izrađen) i čije je ime često zabilježeno u središnjoj ploči s natpisom (tabula). Reljefom ukrašeni sarkofag je često izložen iznad površine, u kakvoj kapeli ili pokrajnjoj lađi grobnih bazilika koje u doba Konstantina i njegovih nasljednika nastaju u neposrednoj blizini kršćanskih groblja (tako uz via Nomentana, via Salaria it.d.) i tako dostupan pogledu i kontemplaciji vjernika. Brojnost primjeraka iz perioda Konstantinove vladavine u Rimu ukazuje na porijeklo u radionicama glavnog grada (kao potvrda može poslužiti stilska podudarnost s reljefima Konstantinova slavoluka, podignutog u Rimu 315.), kao i na proces pokrštavanja elitnih slojeva rimskog društva za koje su sarkofazi i bili najvećim dijelom izrađivani. Stilske komparacije i datiranja olakšavaju nam dosad provedena istraživanja, poglavito Repertorij rimskih kršćanskih sarkofaga (Repertorium I i II), kao i pojedinačna istraživanja (Andreae, Brandenburg, Deichmann, Duval, Engemann, Turcan i drugi).

Područja istraživanja

30-tih godina ovog stoljeća otkrića arheologa u Dura Europosu, pograničnom gradu na istočnim granicama rimskog carstva, otkrila su nam ne samo freske biblijskih prizora u lokalnoj sinagogi (dokaz da su i židovske zajednice u određenom trenutku “propustile” sliku u kultne prostore), već i one u krstionici kršćanske zajednice. I jedan i drugi ciklus zasnivaju se poglavito na starozavjetnim biblijskim prizorima, odajući ikonografsku podlogu za postojanje umjetnosti židovskog i kršćanskog karaktera početkom 3. stoljeća, i to uprkos vjerskim zabranama. Primjer Dura Europosa je karakterističan za sikretizam koji obilježava religijsku kulturu kasnog rimskog carstva : na malom prostoru jednog pograničnog grada i trgovačkog raskršća, kršćanstvo susreće službene kultove carstva, orijentalna božanstva i židovsku vjeru.

Premda sporadični nalazi upućuju na tragove kršćanske umjetnosti diljem carstva, a posebno u istočnim provincijama (gdje se kršćanstvo isprva širi), Rim je i u ovom pogledu kulturno središte carstva. Nigdje drugdje kao u Rimu nije moguće pratiti razvitak kršćanske umjetnosti; nalazi u rimskim katakombama otkrili su nam slikarstvo koje se od onog u Dura Europosu razlikuje po sofisticiranom likovnom izrazu metropole, ali i ikonografskom repertoaru. Dok se ono na istoku carstva odlikuje sličnostima s istovremenom židovskom umjetnošću i neće trajno obilježiti kršćansku umjetnost, dotle se ono u Rimu udaljuje od judeo-kršćanskih zasada i odgovara procesu “helenizacije” i “romanizacije” kršćanske misli i načina života.

Rim je ujedno i izvor utjecaja i umjetničkih impulsa koji sve do kraja 4. stoljeća prevladavaju u zapadnim provincijama carstva, pa tako i na istočnoj obali Jadrana, gdje ćemo često naći primjere skulpture ili kamene plastike (tako sarkofazi) koji često mogu biti dovedeni u neposrednu vezu s radionicama grada Rima (npr. sarkofag Dobrog pastira i Prelaska preko Crvenog mora). Karakteristično je da s gašenjem proizvodnje sarkofaga u Rimu (kraj 4. st.), niti na istočnoj obali Jadrana više nije moguće pratiti nastavak rimskog (Stadtrömisch) utjecaja, što najvjerojatnije dobrim dijelom objašnjava brzo odumiranje figurative plastike, posebno portreta u našim krajevima, o čemu piše N. Cambi u svojoj posljednjoj knjizi (Imago animis, Split, 2000.).

CILJEVI ISTRAŽIVANJA

Najveći dio mojih dosad objavljenih radova zasniva se na istraživanjima vezanim uz doktorsku dizertaciju i odnosi na nastanak i razvitak kršćanske ikonografije u razdoblju kasnog rimskog carstva odnosno civilizaciju Kasne antike. Proučavanje teme Rođenja, izuzetno zanimljive i značajne epizode u kršćanskoj ikonografiji ubrzo je, međutim, nadišlo okvire moje dizertacije iz 1989., postavivši pred mene pitanje a) geneze “kršćanske” umjetnosti, odnosno kršćanskih motiva u kasnoantičkoj likovnoj produkciji i b) uloge likovnih umjetnosti u prijenosu i shvaćanju kršćanske poruke u kasnoantičko doba, odnosno likovnih simbola kao nositelja određenog značenja.

Već je Riegl mogao ustanoviti određenu devaluaciju “formalnog” u kasnoantičkoj umjetnosti; on je ujedno bio i jedan od prvih povjesničara koji ovu promjenu nije tumačio kao znak dekadencije i duhovnog rasapa u doba kasnog rimskog carstva (takva je interpretacija u novijoj povijesti imala svoje ishodište u djelu engleskog povjesničara Gibbona u 18. st.). Danas možemo lakše rekonstruirati u kojoj mjeri su religijsko “vrenje” i specifičan “zagrobni” kontekst pridonijeli formiranju stila kasnoantičke umjetnosti (kršćanske i ne-kršćanske), odnosno pomaku od “formalnog” prema “mentalnom” (Denkbild), koji ostaje njeno specifično obilježje (Kunstwollen).

Iz povećane “simbolične” vrijednosti rimske umjetnosti u razdoblju kasnog carstva proizlazi i pitanje novih odnosa između likovnog znaka i značenja, između riječi kao tekstualnog predloška i slike, na što je u svojim studijama posebno upozorio Schapiro (Riječ i slika). Ne treba zaboraviti da je u najranijim stoljećima kršćanstvo prije svega “religija knjige” – riječ nalazimo u samom začetku svijeta (“U početku bijaše riječ”) – koja je od svoje židovske matrice naslijedila strah od idolopoklonstva i zabranu prikaza Boga u slici. Istovremeno, svijet Kasne antike je helenizirani svijet kasnog rimskog carstva, kojemu je likovnost upisana u civilizacijski kod i koji ne oklijeva prikazivati svoje bogove u antropomorfnom obličju u slici i plastici.

Naslov Ut pictura poesis (posuđen od rimskog pjesnika Horacija) trebao bi ukazati na zamku u koju nas može odvesti poistovjećivanje dvije različite grane umjetnosti, odnosno paralelizam slike i riječi. U svojem radu na temu Kristova rođenja u ranokršćanskoj umjetnosti naišao sam na upravo takav problem interpretacije, koji se zasniva na isključivoj primjeni ikonografske metode, točnije na identifikaciji odgovarajućeg tekstualnog predloška kao osnove za tumačenje slike. Ono što su mnogi povjesničari tumačili kao vjernu ilustraciju Novog zavjeta ili eshatologiju crkvenih otaca vjerno prevedenu u likovnu umjetnost (najpoznatiji među njima je vjerojatno Wilpert na početku 19. st., ali je i Grabarova škola znala često dovesti do sličnih interpretacija), pokazalo se puno kompleksnije i upućivalo na pitanja i probleme čisto likovne prirode: uzore i posudbe, adaptaciju na nove “nosače”, kompoziciju, itd. “Likovno” je u tom smislu bilo puno aktivnije no što su to mogli priznati zastupnici čisto “ikonološke” metode. U tom me je uvjerenju učvrstilo i paralelno proučavanje latinske kršćanske poezije istog razdoblja, koja je sve do kraja 4. st. (Prudencije) izrazito ne-narativne prirode i nepodesna kao predložak za kršćansku ikonografiju. Tek na prijelazu u 5. st. nailazimo na svjedočenje o mogućem preuzimanju tekstualnih predložaka kao motiva u likovnim umjetnostima (Sv. Paulin iz Nole). U tom je trenutku, međutim, moguće izokrenuti uobičajeno pitanje : što dolazi prvo, slika ili riječ ?

Izostali su paralelizmi i na drugim područjima za koja sam mogao pretpostaviti da su u najvećoj mogućoj mjeri utjecali na kršćansku umjetnost, npr. područje liturgije ili kršćanske topografije (“sveti zemljovid” u Palestini). Pritom je najkarakterističnija “praznina” vezana za motiv Kristove muke i smrti, za koju povijesni okvir postoji već prije sredine 4. st., kada je Konstantin u Jeruzalemu dao izgraditi kršćansko svetište nad mjestom koje je po predaji Kristov grob, gdje je također pohranjeno i drvo (relikvija) Svetog Križa, o čemu imamo brojne zapise, kako hodočasnika tako i kršćanskih pisaca onoga doba. S obzirom na takve “predloške”, zanimljivo je primjetiti da u kršćanskoj umjetnosti u razdoblju o kojem je riječ nema pokušaja prikaza Smrti i pratiti na koje načine i u kojim ikonografskim “formulama” rimski umjetnici tijekom 4. st. dočaravaju ovu temu na sarkofazima. U svojem istraživanju nastojim pokazati da postoji neminovni period adaptacije tijekom kojega kršćanski sadržaji nalaze “uporište” u već postojećim likovnim oblicima, naslijeđenima iz helenističko-rimske umjetnosti. Premda su brojni istraživači već ukazivali na ovu “zakonitost” odnosa između svijeta likovnog i svijeta tekstualnog predloška (ideje), ipak je predloženo istraživanje posebno zanimljivo utoliko što po prvi puta u tom kontekstu sagledava nastanak ključnih prizora kršćanske ikonografije.

Prateći, dakle, stilski razvitak od druge polovice 2. stoljeća, dobijamo uvid u likovnu podlogu na kojoj je tijekom 3. i 4. stoljeća izrasla kršćanska umjetnost i slijedimo A. Riegla za čiju znanstvenu metodu O. Pächt kaže: “Za shvatiti Kunstwollen jednog razdoblja čiji je ukus možda u potpunosti drugačiji od našega, nema drugog načina doli promatrati stilske fenomene genetički, rekonstruirati njihovo rodoslovno stablo te pronaći njihove pretke i potomke.” (Art Historians and Art Critics, VI, Burlington Magazine, 105, 1963.). Na taj način ranokršćansku umjetnost shvaćamo ne kao radikalno novi likovni izraz, već najdosljedniji (najradikalniji) oblik metamorfoze antičke umjetnosti, u specifičnom kontekstu kasnoantičke civilizacije. Kanoni te umjetnosti udaljili su se od onih koje smo naučili prihvaćati kao kanone antičke umjetnosti; pitanje je, uostalom, je li “imitacija”, koju su renesansa i kasnije estetske teorije 16. i 17. stoljeća slavile kao osnovni princip, doista jedini pokretački motiv antičke umjetnosti. Simbolički potencijal te umjetnosti dugo je vremena bio zanemarivan na račun anatomske preciznosti u prikazu ljudskog lika i individualizacije u portretu: “Sa sve većim naglaskom na “intelektualno” nasuprot osjetilnom, karakterističnom za razvitak grčke filozofije u Kasnoj antici, naraslo je i uvjerenje da se vrhunska umjetnost može u potpunosti odreći modela koje nam nude čula, da se može u potpunosti osloboditi utiska kojeg na nju ostavlja ono što promatra ...” (E. Panofsky, Idea, 1924.).

Upravo period kasnog carstva na površinu izvlači simbolički potencijal antičke umjetnosti. “Malo toga u rimskoj umjetnosti, poglavito u kontekstu zagrobnog, je posljedica slučajnosti i lišeno simboličnog značenja ...” (R. Turcan). Naša je namjera istražiti upravo tu liniju evolucije kasnoantičke umjetnosti i na primjeru nekoliko epizoda Kristova života (ponajprije Rođenje i Smrt) – kao okosnice kršćanske ikonografije – ukazati na procese koji djeluju u umjetnosti ovoga razdoblja, na interakciju likovnog i riječi i na način na koji kršćanska poruka biva prevedena u likovni jezik. Predloženo istraživanje ujedno je povod da se ponovo osvrnemo na djelo velikih povjesničara i teoretičara umjetnosti kao što su Riegl, Panofsky, Schapiro, Warburg i drugi, koji su upravo na kasnoantičkoj kulturi mogli “brusiti” svoje pristupe povijesti umjetnosti.

Dino Milinović

Gundulićeva 31

ZAGREB

Fakultetskom vijeću

Filozofskog fakulteta

Sveučilišta u Zagrebu

Broj:

Zagreb, 27. lipnja 2001.

Na sjednici Fakultetskog vijeća Filozofskog fakulteta u Zagrebu održanoj 23. travnja 2001. imenovani smo stručnim povjerenstvom za ocjenu disertacije mr. sc. Goranke Antunović, pod naslovom “Komunikacijski aspekti prijevodnog procesa i njihov utjecaj na izbor prijevodnog ekvivalenta”. Pročitavši predloženu disertaciju donosimo sljedeću

O C J E N U

Disertacija koju ocjenjujemo napisana je na 171 stranici, a sastoji se od Predgovora i pet poglavlja – I. Uvod, II. Prijevodni proces i njegovi elementi, III. Korpus, IV. Elementi prijevodnog procesa kao motivacija prijevodnih pomaka i V. Zaključak – koja ćemo pobliže prikazati. Tekstu je priložen sažetak na engleskom jeziku, popis izvora tekstova korištenih za korpus, te stručna bibliografija od 112 naslova. Disertacija sadrži i desetak dijagrama, a pojedine su tvrdnje i zaključci ilustrirani pomoću 155 primjera iz korpusa.

I. Uvod je poglavlje u kojem se podastiru ponajprije različita teoretska stajališta o fenomenu prevođenja, kako bi se ono definiralo kao proces. I u daljnjoj se raspravi ta stajališta sustavno razmatraju i zatim prihvaćaju ili modificiraju. U prvome se redu prevođenje promatra kao višejezični interakcijski komunikacijski proces. Kao jedna od njegovih važnih komponenata izdvaja se odlučivanje o tome što prevoditelj mora činiti od početka do kraja svog prijevodnog djelovanja. Ustanovljuju se, nadalje, poteškoće koje se javljaju pri proučavanju prijevodnog procesa, budući da još uvijek nema prikladne metodologije kojom bi se sveobuhvatno i znanstveno besprijekorno moglo proučiti što se događa pri donošenju tih odluka te na koji način prevoditelj izabire prijevodni ekvivalent. Iako se koriste i neke druge metode, proučavanje se najčešće temelji na analizi prijevodnoga korpusa. To čini i ova disertacija, koja u korpus uključuje i izvorne i prijevodne tekstove, a u analizi se usredotočuje na prijevodne pomake. U uvodnom se poglavlju nadalje određuje metodološki pristup, u svjetlu zahtjeva mnogih teoretičara za interdisciplinarnošću proučavanja. Kandidatkinja se i sama opredjeljuje za interdisciplinarnost, no u prvome redu unutar niza lingvističkih disciplina, svjesna da okviri svakog znanstvenog pristupa moraju biti jasno određeni. Izabire deskriptivni pristup koji uvažava i kombinira nalaze više teoretičara (npr. E. Nide, G. Touryja) i teoretskih usmjerenja (npr. suvremenih funkcionalističkih).

II. Prijevodni proces i njegovi elementi naslov je drugog poglavlja u kojem se ponajprije raspravlja o suštini prijevodnog procesa, te se u kritici nekih autora argumentirano opredjeljuje za kombinaciju transkodiranja i komunikacije. Nakon prikaza nekoliko karakterističnih modela prijevodnog procesa, kandidatkinja razvija vlastiti model, koji je i temelj u disertaciji opisane analize prijevodnih tekstova. Namjera je da se utvrde upravo oni elementi komunikacijskog procesa koji utječu na izbor prijevodnog ekvivalenta, a koji su očito “poredani” duž čitavog procesnog lanca. Ukazavši na razloge izostavljanja izvanjezičnog sadržaja, Goranka Antunović kao važne elemente prijevodnog procesa navodi i objašnjava situaciju i kulturu, koje definira, te izražava uvjerenje da su situacija i kultura ugrađene u sam proces i ne mogu se promatrati izdvojeno, kao što to čine neki teoretičari. Osobe koje u procesu sudjeluju – od autora (prevoditeljevog modela autora) preko prevoditelja do čitatelja/slušatelja (odnosno, prevoditeljevog modela čitatelja), ali i drugih (urednika, kritičara i dr.) – utječu na proces odlučivanja tijekom prijevodnog čina. Jezik i tekst, kako izvorni tako i ciljni, neupitno su bitne sastavnice procesa. Argumentira se o redoslijedu navedenih elemenata, koji odstupa od uobičajenog, budući da ne slijedi kronologiju etabliranja pojedinih elemenata kao bitnih tema teorije prevođenja, a ne slijedi ni praksu koja jezik i tekst uzima kao polazište koje se onda smješta u situaciju i kulturu. Ovdje su, međutim, situacija i kultura onaj relevantni okvir u kojem se ostvaruje komunikacija jezikom i tekstom. Elementi unutar procesa djeluju međusobno i dvosmjerno. Svi su ti bitni elementi definirani i na kraju poglavlja prikazani kao model interakcije dobro strukturiranim dijagramom.

III. Korpus. S obzirom na to da je doktorandica utvrdila da se proces prevođenja može najutemeljenije istraživati uz prisutnost korpusa sastavljenog od originala i prijevoda, ona raspravlja u prvome redu o kriterijima odabira tekstova za korpus, a zatim o jedinici prevođenja, o određivanju jedinice analize, te o njezinom opsegu. Temeljito se razmatraju tipovi prijevodnih jedinica te pozitivne i negativne strane opredjeljivanja za pojedine od njih. Raspravlja se o tzv. vertikalnoj funkcionalnoj jedinici, o mentalnoj slici kao prijevodnoj jedinici, te se konstatira da su one važne ali ne i primarne prijevodne jedinice. Središnjim jedinicama kandiatkinja smatra ipak jezične jedinice, poglavito klauzu, odnosno rečenicu, koju prevoditelj, kako kaže, “rješava” u prvome planu, dakako u vezi s ostalim (većim i manjim) jedinicama. Slijedi rasprava o jedinici analize, koja nije identična prijevodnoj jedinici, već je dvočlana (radi se o paru izvornog i prijevodnog segmenta), pri čemu članovi nisu nužno istog ranga. U analizi je izvorni segment odabiran u skladu s poimanjem tipične prijevodne jedinice, dok je prijevodni segment utvrđivan prema načelu ‘bez ostatka’. Svaki je par zapisan na zasebnu karticu, a cjelokupni je korpus organiziran na listovima formata A4, koji sadrže po četiri kartice. U skladu s prethodno naznačenim fazama istraživačkog procesa, na opis jedinica analize nadovezuje se rasprava o prijevodnim pomacima, koji predstavljaju osnovu za realizaciju sljedećih faza: donošenje zaključaka o konkretnom korpusu te generalizacija o prijevodima, prijevodnim postupcima i cjelokupnom prijevodnom procesu. Slijedi opis sastava korpusa i obrazloženje odluka o vrsti tekstova, vremenu njihova nastanka, te o povećanju raznolikosti korpusa uvođenjem i drugog ciljnog jezika, tako da je za isti engleski izvornik uvršten njegov hrvatski i njegov švedski prijevod.

IV. Elementi prijevodnog procesa kao motivacija prijevodnih pomaka predstavlja središnje poglavlje disertacije. To najopsežnije poglavlje započinje ukazivanjem na neke nedostatke u literaturi uobičajenog načina opisivanja motivacije izbora prijevodnog ekvivalenta. Slijedi metodološka napomena o izboru jednog između više potencijalnih izvora motivacije, budući da takva višestrukost karakterizira velik broj prijevodnih rješenja, a zatim nekoliko općih zaključaka o dominantnim prevoditeljskim postupcima u analiziranim prijevodima. Nakon toga prelazi se na sustavan prikaz utvrđenog utjecaja svakog pojedinog elementa prijevodnog procesa na izbor prijevodnog ekvivalenta. U dijelu posvećenom tekstovima kao motivaciji izbora, zasebno se razmatra utjecaj izvornog i utjecaj prijevodnog teksta. Kao relevantne osobine izvornog teksta razmatraju se nejasno ili neprecizno značenje, originalne formulacije, implikacije, te formalne osobine u rasponu od dužine i ritma teksta, tipa slova, preko redoslijeda riječi i funkcija u rečenici, do tona, stila i tipa teksta. U raspravi o utvrđenim primjerima djelovanja samog prijevodnog teksta kao motivacije prijevodnog pomaka kao relevantne osobine (‘aspekti’) izdvajaju se struktura teksta, kohezija, koherencija, jasnoća i razumljivost, te formalne karakteristike poput ritma, dužine, paralelizma. Ukazuje se i na utjecaj ranijeg prevoditeljskog rješenja na neko kasnije, pri čemu se diferencira više vrsta takve motivacije prijevodnog pomaka. U opisu utjecaja jezika, to jest odnosa izvornog i ciljnog jezika, na izbor prijevodnog ekvivalenta zasebno se razmatra motivacija gramatičkom normom, leksičkim repertoarom, te frekventnošću pojedinog leksema ili kolokacija. Taj dio IV. poglavlja sadrži i kraću raspravu o kontrastivnoj korespondenciji te o neostvarivanju prijevodnog pomaka na mjestima na kojima bi on bio poželjan. Slijedi prikaz utjecaja izvornog autora na izbor ekvivalenta. Konstatira se da taj utjecaj može biti neizravan i izravan, da je samo za ovaj drugi oblik moguće ponuditi uvjerljivije zaključke, te da je utvrdivost utjecaja izvornog autora u velikoj mjeri ovisna o sastavu korpusa. Načelna rasprava o ulozi prevoditelja u prijevodnom procesu prelazi u opis utjecaja aspekata prevoditeljeve osobnosti na izbor prijevodnog ekvivalenta. Iznova se, ovaj put na temelju konkretnih primjera iz korpusa, razmatra relevantnost mentalne slike pri donošenju prijevodne odluke, a ukazuje se i na značaj prevoditeljevog idiolekta i jezične kreativnosti. Rasprava o utjecaju neobaveznih sudionika prijevodnog procesa spominje više osoba (funkcija) koje mogu presudno utjecati na izbor prijevodnog ekvivalenta, no završava konstatacijom da sama analiza tekstualnih parova ne omogućuje ustanovljavanje stvarnog autorstva pojedinih prijevodnih rješenja, koja se sva konvencionalno pripisuju prevoditelju. Razmotrivši potencijalan utjecaj osobina čitatelja/slušatelja na izbor prijevodnog ekvivalenta, kandidatkinja zaključuje kako se on često realizira u kombinaciji s utjecajem kulture, te da relevantnost tog elementa prijevodnog procesa znatno varira od jedne do druge prijevodne situacije, što znači i da je utvrdivost tog utjecaja uvelike ovisna o sastavu korpusa. Isti zaključak donosi se i u pogledu utvrđivanja utjecaja situacije na pojedina prijevodna rješenja, nakon što je razjašnjeno poimanje situacije u ovom radu te su određene granice tog elementa u odnosu na neke druge (prvenstveno pojedine osobe, te kulturu). Četvrto poglavlje završava diskusijom o kulturi kao motivaciji izbora prijevodnih ekvivalenata, koja uključuje i kritički prikaz načina tretiranja kulture u radovima teoretičara prevođenja s detaljnijim opisom doprinosa G. Touryja. U korpusu utvrđeni primjeri motivacije prijevodnog rješenja kulturom razvrstani su u više grupa, među kojima se kao dvije osnovne ističu ona u kojoj su rješenja motivirana nekom kulturnom normom te, s druge strane, grupa primjera u kojima je izabrani ekvivalent motiviran kulturnom markiranošću izvornog segmenta.

V. Zaključak je iskorišten za rekapitulaciju osnovnih polazišta disertacije, njenog cilja i primijenjene metodologije, nakon čega su formulirani zaključci u pogledu konkretnog korpusa i analitičkog postupka te u pogledu prijevodnog procesa i analize tog procesa općenito. Ukazuje se na neke prednosti ponuđenog modela prijevodnog procesa te se konstatira da je analiza korpusa potvrdila polaznu hipotezu, prema kojoj je motivaciju svih ostvarenih prijevodnih pomaka, a zapravo i svih ostalih prijevodnih rješenja, moguće objasniti djelovanjem nekog od elemenata prijevodnog procesa uvrštenih u ishodišni model. Sažimajući sadržaj disertacije, doktorandica u završnom poglavlju iznova skreće pozornost i na više tema koje leže izvan osnovne linije rada, ali im je ipak posvećeno nešto više prostora.

Goranka Antunović napisala je vrijednu doktorsku radnju na temu koja pobliže osvjetljava prirodu prijevodnoga procesa i ulogu pojedinih faktora u tom procesu. Njeni su uvidi utoliko vredniji što se baziraju na hrvatskom i švedskom korpusnom materijalu i proizlaze iz dva različita jezika, dvije kulture i dvije različite prevodilačke tradicije. Ona je u ovom radu pokazala smisao za racionalnu analizu i jasno izlaganje složenih pojava i odnosa. Njena rasprava uklapa se u aktualne preokupacije teorije prevođenja u kojima ona sudjeluje kao ravnopravni sudionik. Dobro je informirana i poznaje najnoviju literaturu na tom području, ali što je još važnije zna prema njoj zauzeti kritičan stav. To joj omogućuje originalno izvođenje zaključaka i doprinos našem boljem razumijevanju fenomena prevođenja.

Na temelju svega što je u ovoj ocjeni izneseno, predlažemo Fakultetskom vijeću da radnju Goranke Antunović prihvati kao doktorsku disertaciju i da kandidatkinju uputi na usmenu obranu.

Prof. dr. Dora Maček, red. prof.

Prof. dr. Vladimir Ivir, red. prof.

Prof. dr. Marija Bratanić, izv. prof.

Fakultet prometnih znanosti

Predmet: Stjepan Sremac, ocjena doktorskog rada

Folklorni ples u Hrvata od “izvora” do pozornice .

Zagreb, 14. lipnja 2001.

Fakultetskom vijeću Filozofskog fakulteta

Sveučilišta u Zagrebu

Stručno povjerenstvo za ocjenu doktorskog rada Stjepana Sremca pod naslovom Folklorni ples u Hrvata od “izvora” do pozornice. Izmeu društvene i kulturne potrebe, politike, kulturnog i nacionalnog identiteta, izabrano na sjednici Fakultetskog vijeća 17. svibnja 2001., podnosi Vijeću sljedeću

o c j e n u :

Doktorski rad Stjepana Sremca Folklorni ples u Hrvata od “izvora” do pozornice ima ukupno 283 stranice računalno ispisanog teksta. Rad je organiziran u četiri osnovna dijela: uvodno poglavlje, četiri centralna poglavlja s pripadajućim potpoglavljima u kojima je predstavljena i djelomice interpretirana prikupljena graa, zaključak te popis izvora i korištene literature.

Već u konciznom Uvodu doktorand na svježem primjeru nastupa katalonske folklorne grupe na Meunarodnoj smotri folklora u Zagrebu 2000. godine upozorava na još uvijek aktualnu ulogu folklornog plesa kao simbola nacionalnog identiteta, za koju se činilo da je u Europi već odavno prevladana i zaboravljena. Početke zanimanja za folklorni ples i glazbu pronalazi u društvenom, kulturnom i političkom ozračju Europe krajem osamnaestog i početkom devetnaestog stoljeća, obilježenom bujanjem nacionalnih i preporodnih pokreta, usmjerenih stvaranju nacionalnih država. Uočava da je kod mnogih naroda upravo folklorni ples izabran kao jedan od najvažnijih simbola nacionalnog i kulturnog identiteta, pa mnogi nacionalni pokreti svjesno potiču oživljavanje pa i rekonstrukciju već zaboravljenih plesova. Time je društveni i kulturni fenomen "izvankontekstualne primjene folklornog plesa i glazbe u Hrvatskoj" odredio u odnosu na širi europski prostor i naznačio njegov vremenski okvir.

U drugom dijelu uvodnog poglavlja s naslovom Izbor teme, ciljevi, pristup, ograničenja (str. 4 - 8) doktorand opširnije pojašnjava motivacije, glavne ciljeve, namjere i govori o poteškoćama na koje je nailazio u istraživanju. Upozorava da "izvankontekstualna upotreba folklornog plesa, osobito njegova scenska prezentacija, nije dosada u nas bila sistematski istraživana" ponajprije iz razloga što etnologija, folkloristika i druge srodne discipline nisu u primjeni folklora vidjele temu znanstvenog interesa. Šezdesetih godina 20. stoljeća njemački su etnolozi prepoznali važnost tog fenomena i nazvali ga folklorizmom.

Doktorand se i sam sredinom sedamdesetih godina uključio u znanstvena istraživanja scenske i druge primjene folklornog plesa. Njegovo dugogodišnje sudjelovanje i u praksi scenske primjene folklora, u svojstvu plesača, rukovoditelja folklornih ansambala i smotri folklora omogućilo mu je dobar uvid ne samo u domaći, već i meunarodni aspekt tog fenomena. Smatra da mu je pozicija dugogodišnjeg insidera omogućila i druge uvide, što je utjecalo i na definiranje ciljeva njegova znanstvenog odosno doktorskog rada. Prvi cilj je istražiti i rekonstruirati razvojni put, razmjere i pojavne oblike scenske prezentacije plesnih i glazbenih tradicija Hrvata, od prvih poznatih primjera do današnjih dana. Konačni cilj je utvrditi kulturnopovijesne, društvene, političke, nacionalne i druge čimbenike i procese, koji su potaknuli scensku prezentaciju folklornog plesa kod Hrvata i uvjetovali njezin specifičan razvoj.

Pod pojmom folklorni ples doktorand ravnopravno uključuje seoske i gradske plesove. Kao glavno ograničenje u istraživanju ističe nedostatak odnosno relativno uzak izbor pisane grae i njenu specifičnost (objavljeni i neobjavljeni dokumenti, napisi i vijesti u novinama i časopisima, dokumentacija strukovnih i kulturnih udruženja, društava, skupina i sl.).

U četiri centralna poglavlja graa je, kako to njena priroda i zahtijeva, predočena kronološkim slijedom. U prvom poglavlju pod nazivom Počeci izvankontekstualne primjene folklornog plesa - Dalmatinske moreške i “Pleszopiszen” M. Vrhovca (str. 9 -35) obraeni su najstariji doktorandu poznati primjeri scenske primjene folklornih plesova.

Već u uvodu spominjana sintagma "izvankontekstualna primjena" folklornog plesa, koja se javlja i u naslovu ovog poglavlja možda nije najsretnije odabrana. Pojašnjena je kao "upotreba plesa izvan osnovne funkcije, prostora i vremena izvoenja", što će reći da se folklorni ples izdvaja iz sredine kojoj primarno pripada te se koristi u neke druge svrhe, izvan "prvotnog" konteksta. Tako izdvojeni folklorni plesovi nalaze se ipak u nekim novim kontekstima, pa bi možda bilo dovoljno govoriti o različitim primjenama i upotrebama folklornih plesova, meu kojima je i njihova scenska prezentacija.

Razmatranje o scenskim izvedbama dalmatinskih moreški počinje osvrtom na zapis o izvedbi moreške 1784. godine u Splitu. Brojni primjeri scenskog izvoenja moreške, njezina struktura i ograničen broj izabranih i dobro izvježbanih izvoača naveli su doktoranda na zaključak da je moreška sama po sebi predstava, nastala da bi publici prikazala jedan davni dogaaj, što znači da je zamišljena kao predstava i da je to ostala do danas. Korištena je u raznim svečanim i političkim prigodama kao reprezentativan primjer domaće umjetnosti, a njezina pripadnost širem mediteranskom području zlorabljena je u razdobljima talijanske vlasti u Dalmaciji za negiranje pripadnosti moreške hrvatskoj kulturi. Brojni opisi izvedbi moreški u različitim okolnostima i prigodama svjedoče o trajnim manipulacijama prvenstveno političke naravi, koje traju do naših dana.

Analizom “Pleszopiszni” (str. 25 -35), koreografskog prikaza seljačkog kola s tekstom biskupa Maksimilijana Vrhovca, kojeg su pod biskupovim ravnanjem izveli zagrebački graani i plemići za boravka cara Franje II i supruge Karoline 1818. godine u Zagrebu, doktorand je otkrio neke nedovoljno poznate ili sasvim nepoznate manipulacije Vrhovčevom idejom o kolu kao simbolu zajedništva. Upozorava tako na osvrt u “Novinama Serbskim”, koje su izlazile u Beču, gdje u članku znakovita naslova “Pametnodostojni dani Srblima Zagrebcima” piše kako su ugledni Zagrepčani pred carem “srbsko kolo igrali” i na “rvatskom jeziku ovo pevali”, donoseći zatim cijeli Vrhovčev tekst. To pokazuje da je velikosrpska ideja formirana ranije nego se obično misli, a trag koji doktorand dalje slijedi dodatno to potvruje. Na osnovu Vrhovčevog kola spjevao je Branko Radičević svoje kolo u “–ačkom rastanku”, a pomnom analizom cijele pjesme doktorand ustanovljuje da se zapravo radi o prikrivenom velikosrpskom pamfletu. Radičević tu slijedi Karadžićev stav o Hrvatima štokavcima kao Srbima, odnosno da su svi štokavci Srbi, što posredno objašnjava izostavljanje Slovenaca iz zajedničkog kola. U drugoj polovici 19. stoljeća kolo iz ì–ačkog rastanka” je uglazbljeno, a nakon drugoga svjetskog rata “Brankovo kolo” je kao simbol bratstva i jedinstva jugoslavenskih naroda neizostavna literatura u hrvatskim čitankama za osnovnu školu sve do kraja osamdesetih godina.

U drugom centralnom poglavlju pod nazivom Ples i glazba za Ilirskog preporoda i do prvog svjetskog rata (str. 35 -84) doktorand pažljivo prati postupno sve snažniju upotrebu glazbe i plesa u buenju i formiranju nacionalne samosvijesti. Prve poticaje glazbenog stvaranja u narodnom duhu dao je Gaj svojom budnicom “Još Hrvatska ni propala”. Podsjeća da su Ilirci prihvatili Vrhovčevu ideju o kolu kao simbolu zajedništva, ali zbog nedovoljnog praktičnog poznavanja narodnog seljačkog plesa, realizirana je samo u pjesničkoj formi. Narodnim kolima proglašeni su novokoreografirani graanski plesovi, hrvatsko i slavonsko kolo, koji su se ubrzo proširili cijelom Hrvatskom, a izvodili su ih i hrvatski studenti na sveslavenskim balovima u Beču.

Doktorand ustanovljuje da nakon gušenja Ilirskog preporoda folklorni ples zadugo više nije bio u funkciji nositelja političkih poruka i pronalazi da se kao integrativni faktor pojavio jedan glazbeni instrument odnosno njegova orkestralna izvedenica - tamburaški orkestar. U dva potpoglavlja (str. 59 -73) rekonstruira važan proces orkestracije tambure, njezino širenje meu svim Hrvatima, da bi krajem devetnaestog stoljeća postala hrvatskim nacionalnim glazbalom. Takoer rekonstruira specifičan razvoj tamburaškog glazbovanja u SAD i poziva da mu se prizna njegov nesumnjivo hrvatski značaj.

Treće centralno poglavlje pod nazivom Izmeu dva svjetska rata (str. 84 -191) najopsežniji je dio ovog doktorskog rada. Temelji se na pažljivom praćenju i analizi brojnih aktivnosti Seljačke sloge, kulturne i prosvjetne organizacije Hrvatske seljačke stranke. Doktorand ističe populističku osnovu djelovanja HSS-a, koju su i sama braća Radić nazivali “seljačkim pokretom”. Kroz političke organizacije i političkim sredstvima nije se mogla postići masovnost pokreta, pa je to prema doktorandovom mišljenju moralo biti učinjeno kroz aktivnosti Seljačke sloge. Njoj je dodijeljena uloga inicijatora i organizatora pokreta, kojemu je krajnji cilj bilo homogeniziranje hrvatskog nacionalnog bića, odnosno okupljanje oko ideje nacionalnog jedinstva. Poput Iliraca i ideolozi su Seljačke sloge posegnuli za narodnom glazbom i kasnije plesom kao osobito snažnim simbolima kulturnog i nacionalnog identiteta. Tijekom vremena slično je simbolično značenje dobila i narodna nošnja te običaji.

Cijeli taj proces u trajanju od petnaestak godina doktorand pomno prati i analizira: od početne suradnje s Hrvatskim pjevačkim savezom do osnivanja čitavog sistema smotri Seljačke sloge. Drži da se završni čin hrvatskog nacionalnog osvješćivanja i nacionalne emancipacije, začet još za ilirskog preporoda, dogodio u drugoj polovici tridesetih godina. Presudnu ulogu pripisuje masovnoj primjeni folklorne glazbe, plesa, nošnje i običaja, prezentiranih putem ogranaka Seljačke sloge na “Smotrama hrvatske seljačke kulture” u Zagrebu i brojnim pokrajinskim smotrama na prostorima gdje žive Hrvati. Nacionalna homogenizacija rezultirala je osvajanjem vlasti i stvaranjem Banovine Hrvatske. Zaključuje da su glavni nacionalni i politički ciljevi ostali nedosegnuti, ali da je ostvaren bitan preduvjet za njihovo postignuće: čvrsto je formirana nacionalna svijest. Time je, smatra doktorand, završena i uloga folklornog plesa i glazbe kao "katalizatora u procesu uspostavljanja i učvršćivanja nacionalne samosvijesti". Tome svjedoči i dalji razvoj scenske primjene folklornog plesa, koji u te svrhe i na taj način ne će više biti upotrebljen niti u trenucima najjačih unitarnih jugoslavenskih i velikosrpskih pritisaka na hrvatski nacionalni identitet i integritet.

Graa prezentirana u četvrtom poglavlju, naslovljenom Od drugog svjetskog do domovinskog rata (str. 191 -260), to će i potvrditi. Analizom poslijeratnih folklornoscenskih zbivanja u Hrvatskoj doktorand pokazuje da je do 1948. godine vidljiv slobodan nacionalni razvoj koji je slijedila je i obnovljena Seljačka sloga, istovremeno djelujući i u Bosni i Hercegovini. Prve znakove potiskivanja nacionalnog razvoja doktorand bilježi 1947. godine, kad je na godišnjoj skupštini srpskog kulturnoprosvjetnog društva “Prosvjeta” promovirana ideja bratstva i jedinstva, osobito Srba i Hrvata. Od tog vremena pojavljuju se pododbori “Prosvjete” na Sloginim smotrama, čak i na proslavama roendana braće Radić. Doktorand smatra da je ideja bratstva i jedinstva očito bila usmjerena protiv nacionalnog razvoja, kojeg je najizrazitiji nositelj i promotor u Hrvatskoj nesumnjivo bila Seljačka sloga sa svojim akcijama i članstvom.

U potiskivanje nacionalnog razvoja na svoj se način uključio odmah po osnutku 1948. godine i Savez kulturnoprosvjetnih društava, kao nadreen Seljačkoj slozi u neformalnoj institucionalnoj hijerarhiji. Jasno su istaknuta tri osnovna načela prema kojima će Seljačka sloga dalje djelovati: bratstvo i jedinstvo, savez radnika i seljaka i socijalistička izgradnja. Prema doktorandovim istraživanjima Savez je potom Seljačku slogu marginalizirao i tijekom vremena u svom okrilju eutanazirao.

Doktorandovo istraživanje pokazuje da nakon marginaliziranja Seljačke sloge jugoslavenske vlasti dio akcije unitariziranja tadašnje Jugoslavije usmjeravaju prema amaterskim i profesionalnim gradskim folklornim skupinama i ansamblima, koji su takoer provodili nacionalnu repertoarnu politiku. Neformalnim akcijama i pritiscima, osobito na hrvatski državni ansambl “Lado”, nastoji se uvesti tzv. “jugoslavenski program”. Željelo se postići da folklorni ansambli napuste nacionalne programe i sačine repertoar od plesova i glazbe jugoslavenskih naroda i narodnosti. Doktorand smatra da se time htjelo postići dva cilja. Prvi je bio potiskivanje snažnih nacionalnih osjećaja, koji su se tijekom prvih godina nakon rata ne samo slobodno izražavali, već i dalje razvijali. Glavni cilj bio je stvaranje jugoslavenskog nacionalnog identiteta, kao nadreenog pojedinim nacionalnim identitetima, odnosno utiranje puta za stvaranje jugoslavenske nacije. U prilog svojoj osnovnoj tezi doktorand ističe da je za postizanje tih ciljeva opet upotrebljeno isto sredstvo, folklorni ples, ali sada u drugačijoj koncepciji. Nacionalni repertoar i u njemu pritajeni nacionalni naboj sada je “razvodnjen” dodavanjem plesnih i glazbenih tradicija ostalih federativnih naroda, čime se htjelo na simboličkoj razini inaugurirati novi identitet - jugoslavenski. Na osnovu prikupljenih podataka i vlastitih saznanja doktorand ističe da ti ciljevi, ne samo u okviru praktikanata folklornog plesa već i šire, nisu postignuti. Manje više spontano stvorena je opozicija tim nastojanjima i metodom selektivne primjene neutralizirani su njezini dometi. Čim su to političke prilike na samom početku devedesetih godina dozvolile, hrvatski folklorni ansambli, i bez posebnog poticaja sa strane, prešli su nakon gotovo pola stoljeća ponovno na čisti hrvatski repertoar.

Doktorand nije propustio obraditi i srpski pristup “jugoslavenskom programu”, odnosno njihove manipulacije folklornim plesom. Na primjeru srpskog profesionalnog folklornog ansambla “Kolo” pokazuje da je taj ansambl od samog osnutka 1948. godine imao program koji je samo naizgled bio jugoslavenski, a zapravo je bio velikosrpski, tj. da je temeljen na plesnim tradicijama Karadžićeve “štokavske” Velike Srbije. Tragajući za izvorom ove ideje dolazi do sestara Janković i njihovih osam knjiga o narodnim plesovima te pokazuje kako su manipulirale folklornim plesom u svrhu podupiranja teza Vuka Karadžića. Upozorava i na njihove brojne falsifikate kojima evidentno hrvatske plesne tradicije prikazuju srpskima. Tako, primjerice, u sedmoj knjizi, objavljenojnoj 1952. godine, pišu o "srpskim" plesovima iz Širokog Brijega u Hercegovini, a hrvatsko selo Kijevo kod Knina preimenuju u Kevo te njihovo kolo nazivaju kevsko kolo.

Zaključno doktorand ukratko rezimira pojedina poglavlja disertacije te se lapidarno osvrće na suvremena zbivanja na folklornoj sceni. Upozorava samo na najuočljivije pojave i formulira odreena pitanja i dileme o budućoj sudbini scenske prezentacije folklornih plesova. Na kraju se nalazi popis izvora i literature (str. 271 - 283).

0va disertacija vrlo iscrpno i argumentirano promišlja jedno novo pitanje u istraživanju folklornoga plesa u Hrvatskoj, pitanje njegova života izvan "autentičnog" konteksta, pitanje njegove primjene i upotrebe u različite, najčešće političke svrhe te njegovu ulogu u formiranju kulturnog, nacionalnog i drugih identiteta. Pristupajući ovoj temi doktorand nije mogao računati s prethodnim radovima ili su se oni odnosili na uže teme i srodna područja (primjerice glazbena). Zato se može kazati da je riječ o originalnoj i pionirskoj studiji, o novom osvjetljenju bogate grae o folklornom plesu koje je urodilo novim znanstvenim spoznajama. Stoga predlažemo Vijeću da prihvati pozitivnu ocjenu disertacije i kandidata Stjepana Sremca uputi na daljnji postupak.

Stručno povjerenstvo:

Dr. sc. Zorica Vitez

Dr. sc. Vitomir Belaj, red. prof.

Dr. sc. Filip Potrebica, red. prof.

Ocjena doktorske disertacije mr. sc. Velimira Piškorca

GERMANIZMI U PODRAVSKOM DIJALEKTU

Disertacija je podijeljena u sedam osnovnih poglavlja: I. Teorija jezičnih dodira i istraživanja posuđenica, II. Povijesni i sociolingvistički kontekst njemačko-hrvatskog jezičnog dodira u đurđevečkoj Podravini, III. Istraživanje i analiza germanizama u govorima đurđevečke Podravine, IV. Rječnik modela i replika, V. Popis replika, VI. Popis dijafonskih parova, VII. Popis germanizama u pisanim izvorima, popis izvora i popis literature.

U kratkom Uvodu, koji prethodi prvom poglavlju, autor se osvrće na političku situaciju koja, do osnivanja slobodne Hrvatske, nije bila sklona istraživanju germanizama, zatim daje podatke o geografskom području istraživanja i razlaže osnovnu strukturu rada.

U prvom poglavlju, Teorija jezičnih dodira i istraživanja posuđenica, najprije se raspravlja o temeljnim pojmovima dodirnog jezikoslovlja te o metodi i temeljnim pojmovima istraživanja posuđenica. Tu se autor, uz kritički prikaz suvremenih istraživanja, osvrće i na teoretske postavke našeg najuglednijeg teoretičara jezičnih kontakata, Rudolfa Filipovića. U teoretskom razmatranju fonetskog oblika posuđenica uvodi pojam dijafonskih parova (njemačkih modela i hrvatskih modela) i upozorava na nedovoljnost kontrastivne analize fonoloških sustava jezika u dodiru: "Međutim, za razliku od konvergirajućih rezultata kontrastivne analize na sistemskolingvističkoj razini, pri dijafonskoj se analizi uz konvergirajuće veličine pojavljuju i divergirajuće, varijabilne, koje su također rezultat određenih međujezičnih identifikacija. Budući da se sinkronijska divergencija dijafonskih odnosa ne može interpretirati pukom kontrastivnom analizom fonetskih sustava u dodiru, pri njezinu je opisu potrebno uzeti u obzir i dijakronijski, dijatopski i dijastratički okvir određenoga jezičnoga dodira." (str. 35). Autor uvodi u istraživanje posuđenica još jedan važan pojam: primarnost i sekundarnost posuđivanja. "Naime, čini nam se da se kategorija jezika posrednika u hrvatskom kontaknolingvističkom diskursu stavljala u drugi plan te da se nedovoljno jasno naglašavalo da su određene posuđenice tvorene prema modelima u jeziku posredniku." (str. 38-39).

Drugo poglavlje, Povijesni i sociolingvistički kontekst njemačko-hrvatskoga jezičnoga dodira u đurđevečkoj Podravini, iznosi sažeto, ali i dovoljno iscrpno povijesne pretpostavke i okvire koji objašnjavaju postojanje stoljetnih njemačko-hrvatskih jezičnih kontakata koji su odgovorni za današnje bogatstvo njemačkih posuđenica u Podravini: osnivanje Vojne krajine, dolazak oficira s njemačkog govornog područja, osnivanje njemačkih škola za hrvatsko stanovništvo koje se obrazovalo za vojnu službu. Na temelju povijesnih dokumenata autor pretpostavlja da je kod učenika postojao "visok stupanj bilingvalnosti" jer se u Vojnoj krajini u školama "postupalo po njemački i diete, koje bi dobro učilo u takovih škola, bilo je gotovo Niemac u školi, nu izvan škole i kod kuće pridržavalo bi narodno svojstvo i biljeg" (str. 48), citat iz Spomenice Opće pučke škole u Virju godine 1872. Ukidanjem Vojne krajine situacija se promijenila, ali je njemački i dalje ostao jezik višeg građanskog sloja, poduzetnika i trgovaca, "uglavnom židovskog podrijetla ... pa se može pretpostaviti da su upravo u njihovim trgovinama i poduzećima izvorni govornici podravskog dijalekta dolazili u dodir ne samo s novim proizvodima ... nego i njihovim njemačkim nazivima. (str. 59). Od 1945. do danas njemački je u Podravini samo strani jezik u školi, ali "na ulogu toga jezika i njegovih govornika u prošlosti đurđevečke Podravine ... podsjećaju brojne posuđenice iz njemačkoga – živi tragovi intenzivnih individualnih i kolektivnih, političkih, gospodarskih, kulturnih i jezičnih dodira između govornika raznih inačica njemačkoga i hrvatskoga jezika" (str. 63).

Treće poglavlje, Istraživanje i analiza germanizama u govorima đurđevečke Podravine, dijeli se na osam potpoglavlja. U prvom se prikazuju cilj, opseg i metode istraživanja, izbor informanata i izrada korpusa. Od drugog do sedmog potpoglavlja se na temelju korpusa razrađuje klasifikacija germanizama prema morfosintaktičkoj adaptaciji i izrađuje gramatika germanizama prema vrstama riječi. Glavna je podjela posuđenica na izravne posuđenice i neizravne posuđenice, a svaka se grupa dijeli dalje na više podgrupa. Izravne mogu biti npr. neadaptirane, tj. neintegrirane u hrvatski gramatički sustav kao pridjevi fr'aj, š'ik, jer se ne mogu deklinirati, ili adaptirane kao imenice z'okna i špilh'oze koje su integrirane u hrvatski gramatički sustav jer se ponašaju kao i sve druge imenice. Neizravne posuđenice su izvedene iz posuđenog leksema sredstvima hrvatske morfologije: š'oca, japate:karica, šna:jd'arov. U gramatičkom opisu prikazuje se morfologija imenica, deklinacija prema rodu i klasifikacija prema tvorbenim morfemima (izvedenice). Za pridjeve se također daje deklinacijski obrazac i navode tipovi izvedenica. Glagoli su podijeljeni po vrstama jer su se svi germanizmi uklopili u sustav glagolske morfologije, a proširuju se prefiksima s istim funkcijama kao i hrvatski glagoli. Ostale, nepromjenljive vrste riječi, samo su popisane (prilozi, čestice, uzvici, brojevi). Nisu zabilježeni germanizmi među zamjenicama, prijedlozima i veznicima. U osmom potpoglavlju, Glasovna adaptacija, najprije se prikazuju i kontrastiraju fonološki sustavi njemačkog i hrvatskog standardnog jezika, a zatim se upozorava na osobitosti bavarskog njemačkog govora i hrvatskih govora Podravine. Svrha kontrastiranja fonoloških sustava je određivanje dijafonskih parova – "izgovor stranog jezika uvelike ovisi o fonološkom sustavu materinskog" (str. 151). U određivanju dijafonskih parova autor konstatira da postoji skup "uređenih parova u kojima će se na temelju visokog stupnja fonetske sličnosti određenim glasovima njemačkog pridružiti određeni hrvatski glasovi" (str. 152), a kad te sličnosti nema "glasovi se podvrgavaju međujezičnoj analizi" (str. 153). Treću mogućnost ekvivalentnosti opisuje pojam metaplazam, koji obuhvaća eliziju i adiciju: "Ako je fon modela realiziran, a njegov dijafonski parnjak ima vrijednost nultog fona, radi se o pojavi gubljenja glasa ili eliziji. Ako je pak realiziran fon replike, a fon modela jest nulti fon, riječ je o dodavanju glasa, odnosno adiciji." (str. 153). Na temelju tih kriterija autor razlikuje supstancijalno simetrične i supstancijalno asimetrične dijafonske parove.

Četvrto poglavlje, Rječnik modela i replika, centralni je i najopsežniji dio cijele radnje. To je impozantni znanstveni rezultat empirijskog istraživanja i teoretskog rada, koji su izloženi u prethodnim poglavljima. Rječnik je organiziran prema njemačkim modelima tako da je uz svaku lemu navedeno značenje, hrvatske replike po mjestima gdje su zabilježene i njihova značenja. Uz svaku lemu navedeno je kratko etimološko objašnjenje, a glasovni odnosi modela i replike zabilježeni su formalnom lingvističkom notacijom.

Peto poglavlje, Popis replika, zapravo je alfabetski popis desne strane Rječnika koji olakšava snalaženje u samom Rječniku i pokazuje sve bogatstvo skupljenog materijala (više od 2000 posuđenica). U šestom poglavlju, Popis dijafonskih parova, sažeti su svi pronađeni glasovni odnosi između modela i replika.

U sedmom poglavlju, Germanizmi u pisanim izvorima, naveden je korpus rečenica u kojima su zabilježene njemačke posuđenice. Iz Anotiranog popisa izvora vidi se da je obrađeno više od četrdesetak što duljih ili kraćih tekstova. Disertacija završava Popisom literature. Taj popis s više od 150 naslova pokazuje da autor poznaje svu relevantnu literaturu za sve dijelove svoje disertacije.

Germanizmi u podravskom dijalektu Velimira Piškorca uzorna je lingvistička studija. Ona se uklapa u istraživanja njemačkog jezika u Hrvatskoj, koja su započela osnutkom neovisne Hrvatske kada su stvoreni uvjeti za objektivno vrednovanje njemačke prošlosti u Hrvatskoj. Stariji radovi o njemačkim posuđenicama (Striedter-Temps: Deutsche Lehnwörter im Serbokroatischen, 1958.; Schneeweis: Die deutschen Lehnwörter im Serbokroatischen, 1960.) uglavnom su samo paušalni popisi njemačkih posuđenica koji nisu uzimali u obzir geografsku rasprostranjenost posuđenica i njihovu bitno različitu fonetsku i morfološku strukturu u hrvatskom i srpskom, a pogotovo ne u dijalektima. Bitna novost u novijim istraživanjima (od 1991. na dalje) je pokušaj da se utvrdi njemački element u pojedinim hrvatskim regijama. U tome je Velimir Piškorec u potpunosti uspio u svojoj disertaciji. Kao izvorni govornik podravskog dijalekta grada Đurđevca, kao odlično obrazovani lingvist i poznavalac njemačkog jezika i kao komunikativni istraživač na terenu sakupio je i opisao, možemo slobodno reći, sve njemačke riječi koje se upotrebljavaju ili koje su starije generacije upotrebljavale. Tu je došao do izražaja njegov lingvistički postulat da nije dovoljna samo kontrastivna analiza, već da u istraživanje treba uključiti dijakronu, dijatopsku i dijastratsku komponentu. Tako je uspio dokazati da su neke riječi još iz doba Vojne krajine poznate govornicima starije generacije, a mladi ih više ne razumiju. Isto je tako pokazao da je posuđivanje proces koji još i danas traje (posve je nova posuđenica m'ęlvęl, m'ęrvęr, męrvęršt'ojęr < Mehrwertsteuer 'porez na dodanu vrijednost'). Još jedan važni rezultat rada je spoznaja da postoji čitav niz sekundarnih posuđenica, kako ih autor klasificira, koje nisu direktno preuzete iz njemačkog, nego su u hrvatski došle posredstvom mađarskog. Na kraju treba istaknuti: Velimir Piškorec je pokazao kako su se sve posuđenice integrirale u akcenatski, fonološki i morfološki sustav podravskih govora. Time je znanstveno utemeljeno dokazao da paušalna ocjena posuđivanja u "srpskohrvatski" starijih istraživanja ne može izdržati ozbiljniju kritiku.

Iz svega spomenutog proizlazi da je doktorska disertacija Velimira Piškorca Germanizmi u podravskom dijalektu vrijedan prilog našoj lingvistici, i zbog toga predlažemo Vijeću da disertaciju prihvati i kandidata uputu na obranu disertacije.

Stručno povjerenstvo:

1. prof. dr. sc. Zrinjka Glovacki-Bernardi

predsjednik povjerenstva

2. prof. dr. sc. Stanko Žepić

član povjerenstva

3. dr. sc. Mijo Lončarić, Zavod za hrvatski jezik i jezikoslovlje

član povjerenstva

U Zagrebu, 2. srpnja 2001.

Dr. sc. Vinko Brešić, redovni profesor, Zagreb

Dr. sc Andrea Zlatar, izvanredni profesor, Zagreb

Dr. sc Zlatko Kramarić, izvanredni profesor, Osijek

Zagreb, 2. srpnja 2001.

Fakultetskom vijeću Filozofskog fakulteta u Zagrebu

Predmet:

Ocjena doktorske disertacije mr. sc. Helene Sablić-Tomić

Fakultetskog vijeće Filozofskog fakulteta u Zagrebu izabralo nas je na sjednici 18. lipnja 2001. godine u stručno povjerenstvo za ocjenu doktorske disertacije Helene Sablić-Tomić pod naslovom Modeli suvremene hrvatske autobiografske proze. Nakon uvida u disertaciju Vijeću podnosimo sljedeći

I Z V J E Š T A J

Doktorska disertacija Helene Sablić-Tomić Modeli suvremene hrvatske autobiografske proze obasiže 263 stranice, od čega 250 stranica teksta s bilješkama, 11 stranica bibliografije te sažetak na hrvatskom i engleskom jeziku. Tekst doktorske disertacije sastoji se od sljedećih poglavlja: Uvod (5-37), Autobiografska proza (38-117), Dnevnik (118-185), Memoari (186- 211), Pisma (212- 231), Zaključak (232-249).

Doktorandica Helena Sablić-Tomić izabrala je za predmet svojega istraživanja suvremenu hrvatsku autobiografsku prozu. Riječ je o dosad neistraženom segmentu suvremene hrvatske književne i izvanknjiževne tekstualne produkcije, koji je prvenstveno trebalo ograničiti kao cjeloviti korpus tekstova. Taj je zadatak bio vrlo zahtijevan i to iz dva razloga: prvo, stoga što je trebalo uz pomoć kriterija književnopovijesne razdiobe ograničiti korpus suvremene autobiografske proze, i drugo, zato što je, s obzirom na kriterije književne genologije, određivanje autobiografskih tekstova kao književnih žanrova ili vrsta teorijski problem o kojemu ne postoji konsenzus suvremene književne teorije.

Osnovni cilj doktorske disertacije bio je stvoriti književnoteorijski okvir za usustavljivanje modela suvremene hrvatske autobiografske proze, kao i identificirati književnopovijesni kontekst u kojemu se taj korpus uobličuje. Metodološko uporište u svom radu doktorandica je pronašla u postavkama suvremene teorije autobiografije, prije svega u djelu francuskoga teoretičara Philippea Lejeunea, koji stvara metodologiju istraživanja autobiografskog žanra u određenom književnopovijesnome razdoblju. Prihvaćajući teze većine suvremenih proučavatelja autobiografije o tome kako nije moguće usko definirati autobiografiju kao književni žanr, doktorandica je u svojem radu definirala pojedine autobiografske modele i unutar njih tipove koji se mogu identificirati s pomoću narativnih i generičkih dominantnih obilježja. Uz autobiografsku prozu u užem smislu osnovni su modeli koje je doktorandica identificirala u korpusu suvremenih hrvatskih autobiografskih tekstova dnevnici, memoari i pisma.

U Uvodu doktorandica se posvećuje određivanju književnopovijesnog materijala njezina istraživanja ograničujući ga dijakronijski na razdoblje od 1968. do 1999. godine. Vodeći računa o problematičnosti književnopovijesne periodizacijske kategorije “suvremena književnost”, autorica pregledno prikazuje stajališta povjesničara i istraživača hrvatske književnosti (I. Frangeš, D. Jelčić, A. Stamać) koji to razdoblje određuju u različitim vremenskim okvirima. Kolegica Sablić-Tomić smatra da su odlučujući kriteriji za određenje razdoblja suvremene književnosti nužno kulturološki kriteriji s pomoću kojih se identificira izvanknjiževni, kulturnopolitički kontekst.

Drugi problem koji se razmatra u Uvodu odnosi se na generičko istraživanje autobiografije kao hibridnog književnog žanra. Referirajući ukratko o polazištima suvremenih svjetskih teoretičara autobiografije, doktorandica prikazuje i stanje istraživanja autobiografije u području hrvatske književne teorije i hrvatske povijesti književnosti. Inicijalna istraživanja na tom području započela su devedesetih godina i obilježena su radovima Mirne Velčić (Otisak priče),Vinka Brešića (Autobiografije hrvatskih pisaca) i Andree Zlatar (Autobiografija u Hrvatskoj). Autorica zapaža kako su i u književnoj produkciji devedesete godine posebno obilježene prodorom autobiografskog diskursa. Cjelovitim uvidom u suvremenu hrvatsku književnu, književnoteorijsku i književnopovijesnu produkciju doktorandica dolazi do zaključka kako je u suvremenoj hrvatskoj produkciji autobiografski diskurs prepoznat kako od strane kritike i teorije, tako i od strane čitateljske publike.

Korpus suvremene hrvatske književnosti, koja je bitno obilježena autobiografskim diskursom, podijeljen je u dvije skupine: pripovjednu i esejističko-refleksivnu. U pripovjednoj skupini tekstova osobno iskustvo oblikuje se narativnim strategijama koje naglašavaju personalnost autora, a u njih ulaze autobiografska proza, dnevnici, memoari i pisma, i to će biti glavno područje istraživanja ove doktorske disertacije.

U drugom poglavlju (Autobiografska proza) autorica stvara tipologiju suvremene hrvatske autobiografske proze, i to s obzirom na tri temeljna kriterija:

2. sudjelovanje pripovjedača u radnji,

3. odnos autobiografskog subjekta prema kategoriji vremena,

4. tipove autobiografskog kriterija.

Slijedeći ova klasifikacijska načela, autorica razvrstava autobiografsku prozu u deset tipoloških skupina: autobiografija u užem smislu, pseudoautobiografija, moguća autobiografija, biografija, asocijativna autobiografija, kronološki omeđena autobiografija, polidiskurzivna autobiografija, literarizirana autobiografija, parodirana autobiografija, putopis. Struktura analize svakoga pojedinog tipa ima istovjetnu metodologiju: nakon definiranja kriterija klasifikacije autorica navodi tekstove pripadne određenom tipu, te analizira egzemplarne tekstove za svaku skupinu. Književnoteorijska analiza pojedinih tekstova uvijek u fokusu interesa ima temeljni kriterij klasifikacije, te se analizom pojedinačnih tekstova dobivaju modeli i tipovi autobiografske proze.

Valja naglasiti kako je tijekom cijele analize autorica u potpunosti svjesna nejedinstvenosti formalnih i sadržajnih obilježja autobiografske proze, što onemogućava konačno definiranje tipova i deduktivno izvedenu tipologiju. Terminološka imenovanja pojedinih modela i tipova posljedica su klasifikacijske razine na kojoj je uspostavljena distinkcija, odnosno, na temelju uočene specifičnosti određenoga modela, njegove narativne ili diskurzivne dominante. Korpus autora i tekstova koji se analiziraju u poglavlju Autobiografska proza vrlo je opsežan, dok su zasebne interpretacije posvećene tekstovima Gorana Tribusona, Višnje Stahuljak, Pavla Pavličića, Miljenka Jergovića, Irene Vrkljan, Julijane Matanović, Slavenke Drakulić, Emice Rubil, Ivana Lovrenovića, Slobodana Novaka, Damira Miloša i Matka Peića.

Treće poglavlje (Dnevnik) obuhvaća analizu dnevnika objavljenih od 1968. do 1999. godine i koji su inicijalno bili namijenjeni čitateljskom oku javnosti. Dnevnički model obilježen je specifičnim pripovjednim subjektom i distinktivnim narativnim strategijama. Autorica određuje subjekt dnevnika kao javno ovjerenu osobu koja u dnevničkom tekstu primarno stvara prostor komunikacije sa samim sobom, ali se i postavlja u relaciju spram događaja iz društvene i političke zbilje. Upravo o omjeru takvih različitih interesa dnevničara ovisit će tematološka dominanta u pojedinim tipovima dnevnika.

U stvaranju tipološke klasifikacije dnevničkih tekstova Helena Sablić-Tomić vodi računa o sljedećim kategorijama: identitet dnevničkog subjekta, metanarativna obilježja, tematizacija i dotematizacija, vremenske kategorije (učestalost i kontinuitet, datiranost), odnos intimnoga, privatnoga i društvenoga, stupanj vjerodostojnosti i literarnosti. Klasifikacija dnevnika nudi pet tipova: privatni, socijalni, filozofski, povijesni (ovdje se ističu ratni dnevnici) i literarizirani dnevnici, koji se dijele u četiri podvrste (pseudodnevnici, romansirani, eksperimentalni, polidiskurzivni). Autoričina pozornost u analizama usmjerena je na dnevničke tekstove Zvonimira Goloba, Zore Dirnbach, Miljenka Smoje, Petra Šegedina, Dubravka Jelčića, Vlade Gotovca, Branka Matana, Đermana Senjanovića, Ratka Cvetnića, Damira Miloša i Vladimira Devidea.

Četvrto poglavlje (Memoari) posvećeno je analizi rubnoga žanra književne i historiografske proze, a to su memoari. U memoarima se, smatra autorica, naglašava namjera pripovjednog subjekta da tematizirana zbivanja prikaže iz više perspektiva i s pomoću različitih diskursa (povijesni, politički, publicistički). Autori memoara vlastiti tekst prikazuju kao relevantno svjedočanstvo ili čak povijesni dokument, što su tekstualne strategije pripadne historiografskom diskursu. S obzirom na sadržaj i poziciju subjekta u odnosu na opisani događaj, doktorandica klasificira memoare u tri grupe: personalni, socijalni i povijesni memoari. Ta je podjela utemeljena na identifikaciji stupnja individualiziranosti pozicije autora koji u tekstu komentira i prikazuje događaje. U socijalnim memoarima autor pokušava pružiti objektivnu interpretaciju događaja, a u povijesnima autor samoga sebe prezentira kao tvorca povijesnih zbivanja. U ovome dijelu interpretiraju se tekstovi Vilme Vukelić i Bogdana Radice, te knjiga Bitka za Vukovar grupe autora.

Peto poglavlje (Pisma) bavi se oblicima epistolarnog diskursa koji su prisutni u suvremenoj hrvatskoj autobiografskoj prozi. Kao temeljnu značajku epistolarnoga modela autorica ističe specifičnu komunikacijsku situaciju, koja podrazumijeva instancu pošiljatelja i instancu primatelja. Epistolarni subjekt određen je tom komunikacijskom situacijom tako da epistolarni tekst vodi računa o adresatu kojemu je namijenjen. Autorica klasificira pisma s obzirom na njihov sadržaj, namjeru te horizont očekivanja primatelja-čitatelja. Tako postavljena tipologija obuhvaća tri grupe pisama: privatna pisma, otvorena pisma i apele. Osnovni kriterij klasifikacije je specificiranje komunikacijske situacije. U privatnim pismima riječ je o privatnoj relaciji pošiljatelja i primatelja pisma, dok se u otvorenim pismima komunikacija između pošiljatelja i primatelja odvija pred očima javnosti. Naposljetku, apeli se od privatnih i otvorenih pisama razlikuju po tome što su najčešće adresirani nadosobnom ili apstraktnom primatelju, nekoj instituciji ili čitavoj javnosti. U središtu autoričine interpretacijske pozornosti u ovom se poglavlju nalaze epistolarni tekstovi Veselka Tenžere i Pavla Pavličića, te zbornik apela, iskaza i pjesama Hrvatsko ratno pismo, koji je priredila Dubravka Oraić Tolić.

U Zaključku autorica sažima i iznose rezultate svoje znanstvene analize modela suvremene hrvatske autobiografske proze. U njima se ističu tri skupine analiziranih tema:

- prepoznavanje senzibiliteta kulturne i književne zbilje, koji se identificira u autobiografskom diskursu suvremene hrvatske književnosti;

- raznovrsnost autobiografskih modela i unutar njih specifičnih tipova, koji se identificiraju na temelju dominantnih narativnih strategija;

- potreba redefiniranja tradicionalno postavljenih granica između književnih i neknjiževnih tekstova kao i odnosa između književnosti i zbilje, što su per definitionem osobite teme autobiografskog diskursa.

U svojoj doktorskoj disertaciji pod naslovom Modeli suvremene hrvatske autobiografske proze mr. Helena Sablić-Tomić pokazala je samostalnost u istraživačkom i znanstvenom radu. Izabravši temu koja u hrvatskoj znanosti o književnosti dosada nije bila sustavno istražena, svojim je radom bitno pridonijela znanstvenom sagledavanju suvremene autobiografske proze. Kandidatkinja je analizu i klasifikaciju korpusa autobiografskih tekstova provela sustavno i pažljivo, imajući na umu kako se radi o specifičnom književnom korpusu koji je vrlo teško podvrći generalnim sudovima i općeprihvaćenim zaključcima. Svi otvoreni problemi koji se očituju u njezinoj disertaciji dio su složenosti predmeta rada; poteškoće pri definiranju periodizacijske kategorije suvremene hrvatske književnosti kao i nemogućnost “čvrste” definicije autobiografije, autobiografskog diskursa i autobiografije kao žanra, mogu se prihvatiti kao polazna točka za raspravu i daljnji nastavak istraživanja.

Predlažemo da Vijeće prihvati ovaj izvještaj i kolegici Heleni Sablić-Tomić odobri daljnji postupak za stjecanje znanstvenog stupnja doktora znanosti.

Stručno povjerenstvo:

dr. sc. Vinko Brešić, redovni profesor

dr. sc Andrea Zlatar, izvanredni profesor

dr. sc Zlatko Kramarić, izvanredni profesor

Odsjek za psihologiju

Filozofski fakultet u Zagrebu

Zagreb, 21. lipnja 2001.

Fakultetskom vijeću Filozofskog fakulteta u Zagrebu

P r e d m e t : Ocjena doktorskog rada mr . sc . Neale Ambrosi-Randić

Fakultetsko Vijeće Filozofskog fakulteta u Zagrebu na sjednici 15 . travnja 2001. imenovalo nas je u Stručno povjerenstvo za ocjenu doktorskog rada mr. sc. Neale Ambrosi-Randić pod naslovom “Biološki, psihološki i socijalni faktori u razvoju poremećaja hranjenja”. Pročitavši disertaciju podnosimo Vijeću

I Z V J E Š Ć E

Disertacija mr. sc. Neale Ambrosi-Randić “Biološki, psihološki i socijalni faktori u razvoju poremećaja hranjenja” obuhvaća 201 stranicu s prilozima ( u kojima se nalaze tabele s dopunskim rezultatima). Građa je raspodijeljena u osam cjelina: Uvod, Cilj, problemi i hipoteze istraživanja, Metoda, Rezultati, Rasprava, Zaključci, Literatura, Prilozi. Pri izradi disertacije autorica se koristila opsežnom literaturom, tako da u odjeljku o literaturi navodi 283 bibliografskih jedinica.

Budući da je poremećaj hranjenja središnji konstrukt kojim se bavi ovo istraživanje početak Uvoda posvećen je definiranju pojma poremaćaja hranjenja, njihovoj klasifikaciji i dijagnostičkim kriterijima za pojedini poremećaj. U suvremenoj literaturi razlikuju se anoreksija nervosa i bulimija nervosa kao relativno rijetki, ali vrlo ozbiljni psihijatrijski poremećaji, te najčešći naodređeni poremećaj hranjenja. Iako dijagnostički kriteriji vrlo jasno definiraju poremećaje hranjenja, u kliničkoj slici pojavni oblici ovih poremećaja nisu jasno određeni. U mnogim slučajevim ponašanja anorektičnog i bulimičnosg tipa prelaze jedni u druge i međusobno se izmjenjuju, što dovodi do ideje o kontinuumu, a ne kategorijama poremećaja. Zbog toga se autorica odlučuju za pojam “poremećaji hranjenja” koji se odnosi na sve pojavne oblike. Osim terminološkog pojednostavljenja, odlučivanje za pojam “poremećaji hranjenja” ima i konceptualno značenje: čini se da razvoj i održavanje svih poremećaja hranjenja prolaze kroz isti proces, što potvrđuje hipotezu o kontinuumu poremećaja. Drugi dio Uvoda ukratko se bavi procesom nastanka poremećaja. Razvoj poremećaja se odvija kroz tri stadija: početni stadij (od rođenja do razvoja prethodnika u ponašanju) tijekom kojega pojedinac može biti izložen predisponirajućim faktorima; drugi stadij koji obuhvaća razdoblje od razvoja prethodnika u ponašanju do jasnog nastanka poremaćaja (pri čemu je držanje dijete najčešći prethodnik u ponašanju); te treći stadij u kojem je poremećaj razvijen, a od međuodnosa zaštitnih i održavajućih faktora ovisi hoće li biti prolaznog ili kroničnog tipa.

Predisponirajući faktori koji se javljaju u prvom stadiju mogu se podijeliti na biološke, psihološke i socijalne. Autorica u nastavku Uvoda daje iscrpan pregled znanstvenih spoznaja o utjecaju pojedinih faktora na razvoj poremećaja hranjenja.

Biološki faktori koje autorica posebno obrađuje su: dob, spol i tjelesna težina. Obzirom da je pubertet i adolescencija izrazito rizičan period za razvoj psihičkih poremećaja, a posebice poremećaja hranjenja, autorica daje opsežan pregled spoznaja o utjecaju svih tjelesnih i psihičkih promjena koje se događaju tijekom puberteta na razvoj poremećaja hranjenja.

Psihološki faktori koji bi mogli umati utjecaja na razvoj poremećaja su najbrojniji i najbolje istraženi. U nastavku Uvoda posebice su prikazani rezultati istraživanja za slijedeće psihološke varijable: samopoštovanje, depresivnost, predodžbe o vlastitom tijelu i negativni verbalni komentari (zadirkivanje). Rezultati dosadašnjih istraživanja su pokazali da što je osoba nižeg samopoštovanja, nezadovoljnija vlastitim tijelom, te češće izložena zadirkivanju zbog izgleda, to je veći rizik razvoja poremećaja hranjenja. Depresija se javlja kao posljedica poremećaja hranjenja.

Socijalni faktori zauzimaju sve značajnije mjesto u razumijevanju nastanka poremećaja hranjenja. Autorica posebno navodi utjecaj medija koji nameće “ideal mršavosti”, promijenjenu socijalnu ulogu žene, glorifikaciju poremećaja hranjenja, predrasude prema debljini, te tendencu ka socijalnom uspoređivanju. Utjecaj vršnjaka je posebno obrađen.

Slijedeće poglavlje Uvoda bavi se dijetom, kao prethodnikom u ponašanju koji može ukazivati na povećani rizik za pojavu razvijenog poremećaja hranjenja. Autorica prikazuje vrste dijeta i njihovu rizičnost za razvoj poremećaja, te obrasce razvoja poremećaja hranjenja koji uključuju dijetu kao prethodnicu.

U završnom dijelu Uvoda autorica prikazuje višedimenzionalni model nastanka poremećaja hranjenja koji uključuje znatan broj varijabli koje se u nastanku poremećaja hranjenja imenuju kao relevantne. Kako u tom modelu nedostaju socijalne varijable, a koje zauzimaju sve važnije mjesto u razumijevanju nastanka poremećaja, autorica je odlučila proširit model i provjeriti njegovo funkcioniranje u našim uvjetima.

Glavni cilj istraživanja jest provjera razvojnog modela nastanka poremećaja hranjenja. Model su razvili Thompson i suradnici (1995), a obzirom da dozvoljava proširivanje, nadopunjen je skupinom socijalnih varijabli.

U skladu sa navedenim ciljem postavljeni su problemi istraživanja:

(i) utvrditi povezanost bioloških (dob, razvojni status, i tjelesna težina), psiholoških (samopoštovanje, depresivnost, zadovoljstvo tijelom, zadirkivanje zbog izgleda, samoporocjena tjelesne težine, željena tjelesna težina i samoprocjena tjelesnog razvoja) i socijalnih varijabli (izloženost televiziji i rano izlaženje), s rizikom za razvoj poremećaja;

(ii) provjeriti primjenjivost multifaktorskog modela nastanka poremećaja hranjenja u našim uvjetima.

(iii) utvrditi efekte bioloških, psiholoških i socijalnih varijabli u nastanku poremećaja u navikama hranjenja i držanju dijete kod adolescentica, te provjeriti razlike obzirom na dob;

U ispitivanju je sudjelovalo ukupno 497 učenica osnovnih i srednjih škola u Puli. Ispitanice su podijeljene u dvije skupine: mlađe - učenice petog, šestog, sedmog i osmog razreda osnovne škole (N=225) i starije - učenice sva četriri razreda srednje škole (N=272).

Ispitivanje je provedeno grupno, tijekom redovitog odvijanja nastave, a provodila ga je autorica ispitvanja uz pomoć uvježbanog pomoćnika. Ispitivanje je provedeno tijekom prosinca 1998. i siječnja 1999. godine. Sve ispitanice su bile upoznate sa svrhom istraživanja, sudjelovanje je bilo dobrovoljno, a upitnici su ispunjavani anonimno.

U petim i šestim razredima ispitivanje je grupno vođeno, a u ostalim razredima nakon čitanja upute djevojke su samostalno nastavljale sa radom.

Kao mjera poremećaja hranjenja u ovom istraživanju je korišetn rezultat na Upitniku navika hranjenja za djecu i adolescente (Ambrosi-Randić, 2000). Upitnik se satoji od 26 čestica koje obuhvaćaju raznolike stavove i ponašanja povezana sa poremećajima hranjenja. Zadatak ispitanika bio je procjeniti svaku česticu na skali od 6 stupnjeva ( od 1-nikad do 6-uvijek).

Dijeta, kao prethodnik poremećaja hranjenja i potencijalni rizični faktor, mjerena je Skalom adolescentnog držanja dijete (Patton i sur., 1997). Skala se sastoji od osam čestica, a pokriva tri tipične strategije držanja dijete (brojanje kalorija, smanjivanje količine hrane i preskakanje obroka). Zadatak je ispitanika procijeniti svaku česticu na skali čestine ponašanja (od 0 - nikad do 3 - uvijek).

Samopoštovanje, kao potencijalni rizični faktor definirano je rezultatom na Coopersmithovoj skali samopoštovanja. U ovom je istraživanju korištena skraćena verzija od 25 tvrdnji, a zadatak ispitanika je da za svaku tvrdnju odgovori je li točna ili netočna za njega.

Depresivnost, kao potencijalni rizični faktor definirana je rezultatom na Skali depresivnosti za djecu ( Kovacs, 1981). Instrument se sastoji od 27 grupa po tri čestice. Unutar svake grupe varira se jedan simptom depresivnosti, a ispitanik bira onu od tri ponuđene rečenice koja najbolje opisuje kako se on osjeća u posljednja dva tjedna

Zadovoljstvo dijelovima tijela, kao potencijalni rizični faktor definirano je rezultatom na Skali zadovoljstva dijelovima tijela (Cash, 1990). skala se sastoji od 14 naziva dijelova tijela i njihovih osobina koje ispitanici procjenjuju na skali od 5 stupnjeva, pri čemu se procjene kreću od A (vrlo nezadovoljan) do E (vrlo zadovoljan).

Zadirkivanje izgledom, kao potencijalni rizični faktor definiran je rezultatom na Skali zadirkivanja izgledom (Thompson i sur., 1991). Skala se satoji od 6 čestica kojima se procjenjuje učestalost zadirkivanja težinom, te 5 čestica kojima se procjenjuje učestalost zadirkivanja kompetencijama. Zadatak ispitanika je procijeniti svaku česticu na skali od 1-nikad do 5-vrlo često.

Tjelesna težina, kao potencijalni rizični faktor definiranja je putem:

(i) indeksa tjelesne mase (objektivno mjereno); (ii) samoprocjene tjelesne težine (ispitanica je trebala procijeniti je li njezina tjelesna težina ispodprosječna, normalna ili iznadprosječna); (iii) željene tjelesne težine (odgovorom na pitanje “Želiš li biti: a) lakša i mršavija; b) baš ovakva kakva jesam; c) teža i deblja?).

Razvojni status, kao potencijalni rizični faktor definiran je (i) pojavom menarhe (izraženo u godinama starosti) ; (ii) samoprocjenom tjelesnog razvoja (ispitanice su trebale procijenti je li njihov tjelesni razvoj napredniji, prosječan ili zaostaliji o odnosu na vršnjakinje).

Izlasci, kao potencijalni rizični faktor definirani su samoprocjenom početka izlaženja (izraženo u godinama starosti).

Izloženost medijima, kao potencijalni rizični faktor, definiran je samoprocjenom dnevnog gledanja TV-a (izraženo u satima).

Prikupljeni rezultati statistički su obrađeni kako bi se odgovorilo na probleme istraživanja. Statistička obrada rezultata obuhvaća:

frekvencijske analize i deskriptivnu statistiku za sve varijable

jednosmjerne analize varijence za utvrđivanje razlika u Upitniku poremećaja hranjenja i Skali adolescentnog držanja dijete obzirom na razlike u svakoj pojedinoj varijabli

path analize za provjeru prikladnosti teorijskih modela

Prvi problem ovog istraživanja bio je utvrditi povezanost bioloških (dob, razvojni status, i tjelesna težina), psiholoških (samopoštovanje, depresivnost, zadovoljstvo tijelom, zadirkivanje zbog izgleda, samoporocjena tjelesne težine, željena tjelesna težina i samoprocjena tjelesnog razvoja) i socijalnih varijabli (izloženost televiziji i rano izlaženje), s rizikom za razvoj poremećaja. Nije utvrđena razlika u izraženosti poremećaja hranjnja kod djevojaka različite dobi, težine i razine razvoja. Utvrđeno je da relativno teže djevojke učestalije drže dijetu.

Potvrđeno je da djevojke nižeg samopoštovanja, više depresivnosti, nižeg zadovoljstva tijelom te one koje su u većoj mjeri bile izložene zadirkivanju zbog izgleda iskazuju više poremećaja u navikama hranjenja. Također je uočena veća razina poremećaja u navikama hranjenja kod djevojaka koje procjenjuju svoju težinu iznadprosječnom, te kod onih koje bi željele biti lakše, odnosno mršavije. Djevojke u srednjoj školi koje procjenjuju svoj tjelesni razvoj naprednijim i normalnim u većoj mjeri drže dijetu u odnosu na djevojke koje smatraju da je njihov razvoj zaostao.

Pretpostavke o tome da će veća izloženost televiziji kao glavnom prijenosniku ideala mršavosti biti povezana s više poremećaja hranjenja nije potvrđena. Isto tako nije potvrđeno da rano izlaženje rezultira povećanjem poremećaja u navikama hranjenja.

Drugi problem ovog istraživanja je bio provjeriti primjenjivost multifaktorskog modela poremećaja hranjenja u našim uvjetima. Provjera je pokazala da u osnovnoj školi razvojni status i percipirana težina izravno utječu na medijacijsku varijablu zadovoljstva tijelom, dok u srednjoj školi samo percipirana težina izravno utječe na tu medijacijsku varijablu. Ovim istraživanjem nije potvrđeno da tjelesna težina izravno utječe na medijacijsku varijablu zadovoljstva tijelom. Potvrđena je pretpostavka o izravnom utjecaju stupnja realne i percipirane težine na medijacijsku varijablu zadirkivanja zbog težine, dok je izostao očekivani utjecaj razvojnog statusa na taj medijator. Pokazalo se da sama medijacijska varijabla zadirkivanja težinom izravno utječe na samopoštovanje te na držanje dijete.

Provjera funkcioniranja dva dodatna modela pokazala je da: (i) percipirana težina nema neposredan utjecaj na opće psihološko funkcioniranje (samopoštovanje i depresivnost); (ii) zadovoljstvo tijelom izravno utječe na samopoštovanje i provođenje dijete.

Dvije dodatne varijable kojima je autorica proširila početni model nisu pokazale očekivane efekte. Utvrđeno je da izloženost televiziji i rano izlaženje ne utječu izravno na zadovoljstvo tijelom. No, kao usputni nalaz se pokazalo da veća izloženost televiziji u osnovnoj školi ima značajne efekte na samopoštovanje.

Treći problem ovog rada bio je utvrditi efekte bioloških, psiholoških i socijalnih varijabli u nastanku poremećaja u navikama hranjenja i držanju dijete kod adolescentica, te provjeriti razlike u tim efektima obzirom na dob. Autorica je, koristeći varijable i rezultate ovog istraživanja, pokušala razviti novi model razvoja poremećaja u navikama hranjenja. Utvrđeno je da u osnovnoj školi biološki, psihološki i socijalni faktori izravno utječu na držanje dijete i poremećaje u navikama hranjenja, a dijeta kao medijacijska varijabla izravno utječe na te poremećaje. U srednjoj školi biološki, psihološki i socijalni faktori nemaju izravnog efekta na poremećaje u navikama hranjenja, a vrlo malo preko dijete kao medijacijske varijable. Kod starijih djevojaka značajan je neposredan i samostalan efekt dijete na poremećaje hranjenja. Ovakvi nalazi podržavaju zaključak prema kojem biološki, psihološki i socijalni faktori dovode do držanja dijete, a jednom kada se ona ustali, predstavlja najznačajniji faktor u razvoju poremećaja u navikama hranjenja.

Mr. sc. Neala Ambrosi-Randić je u izradi svoje disertacije pokazala poznavanje teorija i pristupa u proučavanju poremećaja hranjenja. Istraživanje predstavlja jedno od prvih pokušaja istraživanja razvojne problematike poremećaja hranjenja tijekom adolescencije na našem području. Posebna pažnja je poklonjena odabiru instrumentarija, tako da su neki instrumenti korišteni u ovom istraživanju prvi put prevedeni i primjenjeni na našoj populaciji, što može predstavljati početak razvoja i adaptacije mjernih instrumenata za poremećaje hranjenja. U istraživanje je uključen veliki broj ispitanica, što povećava vjerodostojnost dobivenih rezultata. Provjereni su višedimenzionalni modeli razvoja poremećaja hranjenja, što predstavlja posebnu vrijednost ovog istraživanja, jer istovremeno obuhvaća veći broj relevantnih varijabli, dajući stvarniju sliku odvijanja procesa. Problem definiranja poremećaja hranjenja, izostajanje kliničke skupine, veliki broj korištenih instrumenata samo su neki od čimbenika koje je autorica sama navela u kritičkom osvrtu, a koji mogu utjecati na konačne rezultate, o čemu treba voditi računa u objašnjenju pojedinih rezultata, ali i planiranju daljnjih istraživanja.

Komentirajući svoje nalaze pokazala je dobar teorijski uvid i poznavanje najsuvremenije psihologijske literature, te naznačila daljnje smjernice istraživanja u ovom podrčuju, ali dala i upute za preventivne aktivnosti, te razvoj efikasnih strategija preveniranja poremećaja hranjenja na razini škole.

Iz svega navedenog proizlazi da je disertacija mr. sc. Neale Ambrosi-Randić “Biološki, psihološki i socijalni faktori u razvoju poremećaja hranjenja” vrijedan znanstveni doprinos razumijevanju razvoja poremećaja hranjenja, te predlažemo Vijeću da prihvati ovu disertaciju i pristupnici odobri daljnji postupak za stjecanje doktorata znanosti

Dr. sc. Nataša Jokić-Begić,doc.

Dr. sc. Ivanka Živčić-Bečirević, doc.

Dr.sc. Vlasta Vizek-Vidović, prof.

Odsjek za psihologiju

Filozofski fakultet Zagreb

Fakultetskom vijeću Filozofskog fakulteta u Zagrebu

Predmet: Izvješće o ocjeni disertacije mr.sc. Vere Ćubele

Na sjednici Fakultetskog vijeća Filozofskog fakulteta u Zagrebu od 23. travnja 2001. godine imenovani smo u stručno povjerenstvo za ocjenu doktorske disertacije mr. sc. Vere Ćubele, te na temelju uvida u disertaciju podnosimo Vijeću ovo

I Z V J E Š Ć E

Mr.sc. Vera Ćubela napisala je doktorsku disertaciju pod naslovom “Vjerovanje zaposlenih i nezaposlenih u pravedan svijet: provjera nekih postavki o individualnim razlikama” opsega 228stranice, te 7 stranica priloga. U popisu literature navedeno je 98 bibliografskih jedinica, od kojih su mnoge najnovije. Disertacija pripada području socijalne psihologije, a bavi se provjerom hipoteza o činiteljima konstrukta “vjerovanje u pravedan svijet” (VUPS).

U opsežnom uvodu autorica daje pregled razvoja konstrukta polazeći od naoko jednostavnog pitanja “vjeruju li ljudi da je svijet u kojem žive općenito pravedan i je li pravedan prema njima osobno, a koji je prvi puta formuliran prije 35 godina. Ova hipoteza o pravednom svijetu M. Lernera počiva na temeljnom vjerovanju da živimo u pravednom svijetu u kojem se dobrim ljudima u načelu ne događaju loše stvari. No ako se nekome dogodi nešto loše, na temelju zaključivanja unatrag to se interpretira tako što je ta osoba vjerojatno svojim ponašanjem ili nekim svojim osobinama to i zaslužila. Vjerovanje da je žrtva barem dijelom zaslužila ili pridonijela tome što joj se dogodilo, pomaže da nas njena sudbina ili prisustvo u okolini manje uznemiruju. Eksperimentalne provjere ovog konstrukta pokazale su da većina promatrača nastoji okončati situaciju u kojoj netko nezasluženo pati i na taj način ukloniti nepravdu. No ako se nepravda ne može ukloniti, nadoknaditi ili ako je cijena toga prevelika za promatrača, te ako se žrtvi može pripisati odgovornost što se dovela u takvu situaciju, postoji snažna tendencija da se žrtvu okrivljuje za vlastitu patnju, umanjuje se ili čak poriče nepravednost situacije kojoj je izložena. Naprotiv, ako se žrtva percipira kao osoba čija je patnja posljedica slučajnog ishoda ili nečega na što nije mogla djelovati, tada se ona vidi u pozitivnom svjetlu. S ovime je povezan pretpostavljeni “motiv pravednosti” koji se očituje u nastojanju da ljudi štite i očuvaju ovo vjerovanje. Snaga ovog motiva će biti to veća što je slika o pravednom svijetu ugroženija. Zbog motiva pravednosti ljudima je važno ponovo uspostaviti narušenu pravdu. To se može učiniti akcijom (npr. djelovanjem koje će smanjiti patnju ili nadoknaditi nanesenu štetu) ili kognitivnim restrukturiranjem situacije tako da se smanji ili čak misaono ukloni element nepravde (npr. okrivljavanjem same žrtve za ono što joj se dogodilo, nalaženjem nekog smisla same nepravde). Temeljna je pretpostavka ovog motiva da ljude smeta i uznemiruje kad opažaju da se nekome događa nešto što nije sukladno onome na što ta osoba ima pravo ili je zaslužila na temelju onoga što jest ili nije učinila. Dakale, hipoteza o motivu pravednosti propituje zašto opažene nepravde ljude smetaju i što ljudi poduzimaju da bi sačuvali VUPS, a ne što je sadržaj pravde i nepravde.

Na temelju ovih pretpostavki, te analize subjektivnog iskustva nepravde, formuliran je strukturalni model prosudbe o zasluženosti nekog ishoda i s njom povezanih kognitivnih i afektivnih reakcija. Ove su reakcije određene vrednovanjem ishoda i akterovih akcija koje prethode tom ishodu. Drugim riječima, pozitivan ishod i pozitivna akcija neke osobe dovode do procjene o zasluženosti tog ishoda. Isto vrijedi i za negativne ishode i negativnu akciju aktera. U oba slučaja radi se o konzistentnoj ili uravnoteženoj strukturi. Kad nema takve konzistencije, prosuđuje se da je ishod nepravedan. Prema tome, u temelju vjerovanja u pravedan svijet je očekivanje da su ishodi sukladni zaslugama pojedinca, a veći ljudi stupanj nekonzistencije akcije i ishoda predstavlja prijetnju održavanju VUPS, što ih uznemiruje i potiče da tu nekonzistenciju riješe.

U nastavku uvodnog dijela disertacije pregledno su iznesene do sada utvrđene individualne razlike u VUPS. Tako se primjerice pokazalo da ispitanici s visokim rezultatom na skalama VUPS imaju sklonost negativnije vrednovati žrtve silovanja, jer pokušavaju pronaći neko opravdanje za okrivljavanje žrtve kako bi sačuvali svoje vjerovanje da se loše stvari događaju onima koji ih na neki način zaslužuju, jer je “svijet pravedan”. Slično vrijedi i za okrivljavanje različitih skupina socijalno deprivilegiranih ili marginaliziranih skupina. U situacijama kad je jasno da je žrtva sasvim nevina, ispitanici s visokim VUPS se izrazito zalažu za kažnjavanje počinitelja. Kad ovi ispitanici imaju priliku temeljito analizirati uzročnost događaja, omalovažavanje žrtve se smanjuje. Također se pokazalo da ljude s visokim VUPS jasno uznemiruju situacije koje su očigledno nepravedne i u kojima se element nepravde ne može poreći ili kognitivno ukloniti.

Polazište provedenog istraživanja bile su neke ranije studije u kojima je iskustvo nepravde bilo operacionalizirano nezaposlenošću i njezinim trajanjem. Budući da su istraživanja nezaposlenosti pokazala postojanje psiholoških i zdravstvenih učinaka nakon neke kritične granice, autoricu je zanimalo pokazatelje zdravlja i dobrobiti povezati s VUPS i iskustvom doživljene nepravde. Stoga je pošla od pretpostavke da rezultati na skalama VUPS odražavaju individualne razlike u razini iskustva nepravde, ali i stupanj u kojem pojedinac želi vjerovati kako je svijet u kojem živi pravedan.

Cilj istraživanja bio je utvrditi da li i na koji način razina vjerovanja u pravedan svijet, općenito i u osobnom području, odražava razlike u razini iskustva nepravde u kontekstu nezaposlenosti i u nastojanju da se slika o pravednom svijetu sačuva pri suočavanju s iskustvom nepravde, kao i u interpretaciji pozitivnog i negativnog ishoda pri zapošljavanju. Ovaj je cilj operacionaliziran putem sljedeća četiri problema:

1. Utvrditi kakav je odnos između razine vjerovanja u pravedan svijet i subjektivnih i objektivnih pokazatelja razine negativnih i potencijalno nepravednih iskustava.

2. Utvrditi da li se odnos razine VUPS s depresivnošću i sa zadovoljstvom životom mijenja u funkciji porasta razine negativnih i/ili nepravednih iskustava pri zapošljavanju ili na radnom mjestu.

3. Utvrditi kakav je odnos između VUPS i reakcija na vlastita iskustva nepravde pri zapošljavanju ili na radnom mjestu, uključujući i procjene vlastitog uzročnog doprinosa nepravednom događaju.

4. Utvrditi da li i na koji način razina VUPS moderira reakcije zaposlenih i nezaposlenih na pozitivne i negativne ishode pri zapošljavanju i/ili na razinu aktivnosti nezaposlene osobe pri traženju posla.

Provedeno istraživanje počiva na korelacijskom i kvazieksperimentalnom nacrtu. U njemu je sudjelovalo po 200 nezaposlenih i 200 zaposlenih muškaraca i žena iz Zadra, izjednačene prosječne dobi od 29 godina i jednake obrazovne strukture. U obje je skupine broj muških i ženskih sudionika bio jednak. Zaposleni sudionici su imali prosječno 5,5 godina radnog staža, a prije stalnog zaposlenja bili su u prosjeku nezaposleni 4,6 godina. U drugoj skupini sudionika prosječno trajanje nezaposlenosti bilo je 8,5 godina, premda su neki povremeno radili “na crno”.

Nezaposleni sudionici kontaktirani su u vrijeme njihova dolaska u područni ured za zapošljavanje, gdje su zamoljeni da popune upitnike. Zaposleni sudionici regrutirani su u zadarskim ustanovama i radnim organizacijama vodeći računa da po dobi i obrazovanju budu izjednačeni s nezaposlenima. Primijenjeni instrumenti sadržavali su upitnik općih podataka o sudioniku i njegovu aktualnom i prošlom radnom statusu i iskustvu, procjene zabrinutosti za posao i osobne odgovornosti za vlastitu (ne)zaposlenost. Primijenjene su skale vjerovanja u pravedan svijet (općeg i osobnog), Skala kvalitete življenja, upitnik o učestalosti iskustva nepravde i reakcijama na specifična iskustva nepravde na radnom mjestu ili u kontekstu zapošljavanja, upitnik za provjeru djelovanja VUPS kao moderatoru reakcija, te skala depresije. Svi upotrijebljeni instrumenti skale imali su dobra psihometrijska svojstva.

Rezultati su pokazali da je razina vjerovanja u pravedan svijet, kako za opću tako i za osobnu razinu, značajno niža u nezaposlenih sudionika. Ovo je vjerovanje bilo to niže što je nezaposlenost dulje trajala i što je bio veći broj neuspješnih pokušaja zapošljavanja. U obje je skupine ispitanika utvrđeno da se vjerovanje u pravedan svijet smanjuje porastom iskustva nepravde. Čini se da subjektivna granica učestalosti takvih iskustava ovisi o prirodi takvih iskustava, te je niža za nepravde doživljene pri zapošljavanju nego na radnom mjestu. Na takva je iskustva osjetljivo osobito vjerovanje u pravedan svijet na osobnoj razini. To pokazuje da srazmjerno rijetka iskustva neravnopravnog tretmana na radnom mjestu još ne dovode do promjene ovog vjerovanja. Naprotiv, pri zapošljavanju već i relativno rijetka iskustva nepravde dovode do smanjenja vjerovanja da živimo u pravednom svijetu.

Povezanost razine vjerovanja u pravedni svijet s depresivnošću i zadovoljstvom u očekivanom je smjeru, s izraženija je kod nezaposlenih. Ovaj je nalaz autorica interpretirala kao pokazatelj prilagodbene funkcije ovog vjerovanja koje pridonosi suočavanju sa stresorima. No čini se da ovo vjerovanje ima zaštitnu ulogu pri suočavanju s nepravdama u kontekstu zapošljavanja samo dok takva iskustva nisu dugotrajna i intenzivna. Ipak, vjerovanje u pravedan svijet niti nakon toga ne postaje maladptivno, već se vjerojatno odvaja od negativnih iskustava u području zapošljavanja. Procjena vlastite odgovornosti i stupnja osobne kontrole prilikom nalaženja posla, odnosno samookrivljavanja kao strategije kojom se štiti vjerovanje u pravedan svijet, javlja se tek kad je razina iskustva nepravde visoka i kod ljudi kod kojih je ovo vjerovanje osobito izraženo. Napokon, percepcija pravednosti i zasluženosti pojedinih ishoda pri zapošljavanju, odgovornosti samog pojedinca za te ishode i afektivne reakcije pojedinca na te ishode prvenstveno ovise o valenciji samog ishoda. Posebno je zanimljivo da visoko i nisko vjerovanje u pravedan svijet ne odražavaju samo razlike u razvijenosti ovog konstrukta, nego vjerojatnije dva konstrukta – vjerovanje u pravedan i vjerovanje u nepravedan svijet.

Ova se disertacija bavi temom koja je znanstveno relevantna i suvremena. Autorica je pokazala izvanredno poznavanje područja kojim se bavi, tako da je istraživanje dobro teorijski utemeljeno, a metodologija primjerena problemima koji su istraživani. Upotrijebljen je istraživački nacrt koji je omogućio dobur operacionalizaciju ispitivanih koncepta, a prikupljeni podaci su obrađeni prikladnim statističkim postupcima. To je omogućilo donošenje zaključaka koji su dobro utemeljeni u empirijskim podacima i vješto povezani s ranijim nalazima, kako drugih istraživača, tako i same autorice. Ovu disertaciju resi temeljitost i domišljatost u dostizanju postavljenog istraživačkog cilja, jasnoća postupaka i preglednost rezultata, nove teorijske spoznaje, te kritičnost u zaključivanju.

Na temelju iznesenoga smatramo da je disertacija mr.sc. Vere Ćubele prikladna za stjecanje doktorata znanosti, te predlažemo Fakultetskom vijeću Filozofskog fakulteta u Zagrebu da prihvati našu pozitivnu ocjenu ove disertacije i da joj odobri nastavak postupka za stjecanje doktorata znanosti.

U Zagrebu, 27. lipnja 2001.

Stručno povjerenstvo:

dr.sc. Dean Ajduković, red. prof., predsjednik

dr.sc. Slavko Kljaić, red. prof. u miru, član

dr.sc. Petar Bezinović, znan. sur., član

Institut za društvena istraživanja

Dr. sc. Dubravka Sesar

Dr. sc. Josip Užarević

Dr. sc. Aleksandar Flaker

FAKULTETSKOMU VIJEĆU FILOZOFSKOGA FAKULTETA U ZAGREBU

Predmet: Ocjena doktorske disertacije mr. sc. Katice Ivanković

Fakultetsko vijeće Filozofskoga fakulteta u Zagrebu imenovalo nas je na sjednici od 17. svibnja 2001. u stručno povjerenstvo za ocjenu doktorske disertacije Katice Ivanković pod naslovom Karel Teige i češka književna avangarda. U vezi s time podnosimo Vijeću sljedeći

IZVJEŠTAJ

Doktorska disertacija mr. Katice Ivanković Karel Teige i češka književna avangarda ima 281 stranicu, od čega str. 275-281 otpadaju na bibliografiju, odnosno izvore i literaturu. Disertacija je komponirana od triju osnovnih dijelova: I. Književnopovijesno lociranje teme, str. 3-45; II. Povijest češke književne avangarde u svjetlu Teigeova avangardnog opusa, str. 46-213; III. Teigeova avangardna teorija umjetnosti. Nacrt, str. 214-274. Unutar svakoga od tih dijelova nalazi se mnoštvo poglavlja i potpoglavlja. Osim osnovnoga teksta – disertacija je opskrbljena i bilješkama (ima ih 38), od kojih se neke prilično opsežne i relevantne za doktorandičinu poziciju).

U prvome dijelu, naslovljenu Književnopovijesno lociranje teme, doktorandica se bavi problemom situiranja avangarde unutar kulture 20. stoljeća, odnosno unutar relacije moderna-postmoderna. Osvješćujući tendenciju suvremene znanosti o književnosti da modernu opisuje i definira s pomoću periodizacijskih termina postmoderne, kandidatkinja time posvjedočuje svoje suvremeno – postmodernističko - metodologijsko ishodište. Pritom se bavljenje avangardom kao važnom sastavnicom modernističke polovice 20. stoljeća pokazuje, po autoričinu sudu, odredbenim za razumijevanje sveukupne kulture protekloga stoljeća. Naime, avangardistička revolucionarnost i demiurške vizije s «imperativom novoga» u suglasju su s modernističkom sklonošću ekstremima (antitetičnosti) i «aktivnu odnosu prema vremenu» (9). Međutim, «ako u moderni vidimo sklonost krajnostima, postmoderna te krajnosti nastoji pobiti sklonošću 'antikrajnosti'» (15). To jest, sustav postmoderne uključuje oba ekstrema, ali u svojoj «potrazi za trećim» ujedno izražava nevjericu u mogućnost pronalaženja te sintetske, nekonfliktne razine.

Doktorandica se s pravom priklanja stavu da je uz pojam modernizma/moderne potreban i pojam avangarde – kojim se specificira određeni spektar pojava unutar šire sinkrone cjeline. Tako Prousta, Joycea, Kafku, Th. Manna, Ezru Pounda ili T. S. Eliota svakako valja razlikovati od književnih fenomena kao što su npr. futurizam, dadaizam, konstruktivizam, nadrealizam i dr.

S obzirom na glavni predmet svojega zanimanja (Karel Teige i češka književna avangarda), doktorandica u prvome dijelu rada osobitu pozornost poklanja problemu suodnosa avangarde i ideologije. Pritom ona ističe kako joj namjera nije da «brani» avangardnu ideologiju, nego da izbjegne «njezino bipolarno vrednovanje i krajnje normiranu mogućnost konkretizacije, koja je desetljećima prati» (14). Uključujući, dakle, ideologiju u svoj književnoistraživački horizont, autorica kaže kako želi izbjeći poistovjećivanje umjetnosti i politike te u vezi s time ističe da je «vrednovanje umjetnosti politikom jedan od najvećih grijeha književne znanosti» (14). Već ovdje valja upozoriti na jednu od vrlina dane disertacije. Metodologijski se oslanjanjući na dosadašnje radove Zagrebačke književnoznanstvene škole posvećene pitanjima moderne i avangarde (Žmegač, Solar, Flaker, Jirsak, Oraić Tolić, Slabinac), doktorandica izgrađuje – ponekad i polemički – vlastitu metodologijsku poziciju. Pritom se s današnjega motrišta uvjerljivim i opravdanim čini stav da korpus avangardističkih tekstova mora osim «primarnih» (umjetničkih) uključivati i manifeste i programe - kao ravnopravan i bitan segment ukupne avangardističke književne produkcije. Drugim riječima, postavlja se problem «determiniranja umjetničke produkcije u odnosu na ideološko-teorijsku produkciju, s kojom je išla ruka pod ruku» (35-36). Dok je npr. recepcija avangarde u 60-im godinama 20. stoljeća bila u dobroj mjeri određena ideologijskim kriterijima (po shemi «lijevih» i «desnih» ideologija), u 90-im godinama, kada se interes za avangardu opet intenzivnije obnavlja, dolazi do procesa «odljevičarivanja» avangarde. Drugim riječima, avangarda se sada dovodi u kontekst drugih relevantnih ideologija u razdoblju između dva svjetska rata.

Kao što je rečeno, središnji i najopsežniji dio disertacije nosi naslov Povijest češke književne avangarde u svjetlu Teigeova avangardnoga opusa. Karel Teige (1900-1951) bio je «središnja organizacijska energija» (P. Jirsak) generacije čeških avangardista – i to ne samo književnika, nego i slikara, arhitekata, filmskih djelatnika, grafičara. Utoliko je on, nedvojbeno, najpogodnija osoba preko koje se kao kroz prizmu prelamaju sve silnice i svi aspekti češke avangarde 20-ih i 30-ih godina 20. stoljeća. Pritom je i indikativno i zanimljivo da se njegov avangardni književni opus, ako se izuzme nekoliko «slikovnih pjesama» i dva filmska scenarija (pri čemu su ta djela nastala u suradnji s drugim pjesnicima i piscima – Nezvalom, Seifertom i dr.) svodi na mnoštvo programa, manifesta, polemičkih članaka, studija. Stoga književni povjesničari za Teigea vele da se ne može «uklopiti ni u jednu uhodanu disciplinu i kategoriju: strogo uzevši, nije bio ni kritičar, ni teoretičar, ni znanstvenik, niti /…/ pjesnik. Prije bi se moglo reći da je bio sve to ujedno» (54). Prodirući u raznorodna kulturna područja – u likovnu umjetnost, poeziju (književnost), arhitekturu, film, kazalište, fotografiju, poligrafiju, tipografiju – Teigeovo se djelo pokazuje kao «najcjelovitije živo teorijsko mišljenje češke avangarde između dva rata. /…/ Ono je jedan od osnovnih komentara te kulturne epohe» (55).

Dakle: povijest češke avangarde – od početka 20-ih do kraja 30-ih – najuže je povezana s praktično-organizatorskom i teorijsko-programatskom djelatnošću Karela Teigea. Stoga doktorandica s pravom povezuje kronologiju češke književne avangarde s kronologijom Teigeova rada (56), a cijela disertacija postiže književnopovijesnu fundiranost i usmjerenost.

Polazeći od najranijih Teigeovih nastupa – prvih manifesta i polemika (Slike i predslike – Obrazy i předobrazy, 1921; Novim pravcem – Novým sm?rem, 1921; S novom generacijom – S novou generací, 1921, i dr.) te Teigeova udjela u osnivanju umjetničkih grupa (Umjetnički savez Dev?tsil, 1920) preko generacijskih zbornika (tematski broj časopisa «Proletkult» posvećen Devetsilu, 1922; Revolucionarni zbornik Devetsil – Revoluční sborník Dev?tsil, 1922; Zbornik nove ljepote Život II – Sborník nové krásy Život II, 1922) doktorandica prati sudbinu češke avangarde sve do sukoba na književnoj ljevici na prijelomu iz 20-ih u 30-e godine.

Početkom 20-ih godina unutar proletersko-avangardne književnosti formirale su se tri struje - «proleterski klasicizam» na čelu s J. Wolkerom, «poetski naivizam» s J. Seifertom kao najvažnijim predstavnikom, te anticipacija «poetizma» utjelovljena u Nezvalovoj poemi Čudesni čarobnjak (Podivuhodný kouzelník, 1922). Ta je poema, zajedno s Teigeovim manifestom Nova proleterska umjetnost (Nové umění proletářské, 1922), smatrana začetkom i «biblijom» novoga izma u povijesti češke avangarde. Poetizam će potom «u devetsilaškom krugu potisnuti prve dvije /struje/, bilo da njihovi predstavnici napuste udruženje (Wolker), bilo da se preorijentiraju (Seifert)» (94).

U razvitku sama poetizma uočavaju se dvije faze – rana (sredina 20-ih godina) i kasna (druga polovica 20-ih). Poetizam zatim u 30-im godinama prelazi u nadrealizam. Simbolički i stvarni kraj poetizma mnogi vide u Nezvalovoj «filozofskoj poemi» Akrobat (1927). Međutim, i u prvome i u drugome razdoblju poetizma, a i poslije, Teige je bio središnja integrativna i pokretačka energija. U disertaciji mr. Katice Ivanković sustavno su – kronologijski i problemski – obrađeni svi najvažniji Teigeovi radovi, odnosno njegovi interesi i aktivnosti.

Jedna od dominantnih, opsesivnih Teigeovih ideja, koja leži u temeljima avangardističke estetike i ideologije, jest ideja «nove umjetnosti», ali i nove teorije umjetnosti. U svojoj «proleterskoj» fazi Teige je novu umjetnost vidio kao «tendencioznu» i «kolektivnu», tj. vezanu uz kolektivni pokret proletarijata. Pritom je «tendenciju» i «kolektivnost» povezivao ne samo sa situacijom ranoga kršćanstva («kolektivni pokret proletarijata /…/ sposoban je umjetnosti dati tendenciju kao pokret kršćanstva prije tisuću /?!/ godina», 74), nego i s pojavama suvremenoga pučkoga života (prigradske veselice, cirkus, turizam, sport) te s odgovarajućim «niskim» ili «posrnulim» žanrovima – varijeteom, café-koncertima, ljubićima, kaubojskim romanima, svakovrsnim šundom. Inzistiranje na «novom» opravdava i ozakonjuje eksperiment kao jedan od osnovnih umjetničkih postupaka ili principa pri izgradnji avangardnih djela. To, međutim, dovodi do dvostrukoga paradoksa. S jedne strane, ono što se deklarativno i stvarno poziva na kolektivno-pučku tradiciju i što je, na taj način, namijenjeno širokim čitateljskim masama – postaje ekskluzivno, teško prijemljivo, dakle posve ne-masovno. S druge pak strane, za razliku od znanosti gdje eksperiment služi uočavanju zakonitosti i redovito biva pridružen kakvoj objasnidbenoj teorijskoj kontekstualizaciji, on – eksperiment - u umjetnosti postaje samostalan, samosvrhovit, dovršen i samodostatan čin (usp. 271) koji istodobno indicira procesualnost, otvorenost, kontingentnost, nepredvidljivost…

Što se tiče «nove» estetike, nju – po Teigeu – valja «otpsihologizirati, što znači odduševniti i odmistificirati»: «Nova estetika bit će više sociologija nego psihologija umjetnosti» (74). Umjetničko djelu pritom nije rezultat intuicije i genija, nego harmoničnoga ljudskoga rada. Ipak, «novu će umjetnost» bitno određivati dva suprotstavljena principa - racionalizam (funkcionalizam, konstruktivizam) i lirizam (iracionalizam, «čisti osjećaj»).

Druga važna Teigeova poetistička ideja bila je ideja o spajanju različitih sfera umjetnosti (književnosti, slikarstava, filma, tipografije, kazališta), odnosno ideja o konačnu stapanju umjetnosti i «života». Ovaj drugi moment izražava okvirni paradoks avangardne umjetnosti i avangardne ideologije: oživotvorenje umjetnosti zamišljeno je kao njezino dokidanje («likvidacija») (98). U Teigea, međutim, taj paradoks valja tumačiti u pozitivnu (konstruktivnu) smislu – umjetnost ostaje živa i plodonosna samo tako što transcendira samu sebe, hraneći se «životom» i prelazeći u «život». Stoga Teige za poetizam kaže da to nije književnost, nije slikarstvo, nije izam i nije umjetnost, nego je to modus vivendi (104).

Kao diplomirani povjesničar umjetnosti, Teige je svoje najkvalitetnije umjetničke i teorijske ideje ostvario u žanru tzv. slikovne poezije (č. obrazová básen) Tu se, kako pokazuje doktorandica, neobično plodnom pokazala mjegova suradnja s vodećim poetističkim pjesnicima – V. Nezvalom i J. Seifertom. Teige je likovno i grafički opremio mnoge njihove zbirke i pojedinačne pjesme, odnosno poeme (npr. Nezvalovu zbirku Pantomima, 1924; Seifertovu zbirku tipografskih slikovnih pjesama Na valovima TSF – Na vlnách TSF, 1925; Nezvalov ciklus pjesama Abeceda, 1926). Riječ je o intermedijalnome prožimanju književnosti i likovnosti, gdje likovnost nipošto nema tek ilustrativnu funkciju, nego čini organski dio umjetničke poruke: «Radilo se o tome da tipografija dovrši tu poeziju i transponira je u vizualnu sferu» (109). Isto tako, kao urednik mnogih avangardističkih izdanja i časopisa («Disk», «Pásmo», «ReD», i dr.), Teige je imao priliku ne samo pokazivati svoje tipografsko umijeće (godine 1929. on je kao inozemni docent kraće vrijeme predavao tipografiju, reklamnu grafiku, estetiku i sociologiju arhitekture u školi dizajna i primijenjene umjetnosti Bauhaus), nego i ostvarivati ideju «čiste», sinkretične umjetnosti.

Zanimljivo je ipak da je Teige, bez obzira na to što se - uglavnom teorijski i esejistički - bavio i slikarstvom, arhitekturom, filmom te u manjoj mjeri kazalištem, težio «čistoj» poeziji (čistomu lirizmu) kao mediju u kojem će se ostvariti «umjetnost za pet osjetila», odnosno sinkretizam različitih umjetnosti. Teige ističe: «Sinteza je ondje gdje je jedna umjetnost, naime poezija, sposobna očitovati se svim sredstvima… Sve ostale umjetnosti, kojima se koristi kao svojom građom, svojim materijalom, svojim oruđem, ona preobražava i pretače» (152). Ovdje nije teško prepoznati onaj teorijsko-duhovni kontekst u kojem su se tijekom 20-ih i 30-ih godina baš u češkoj kulturnoj sredini pojavili pojmovi kao što su «estetska funkcija» (Mukařovský) ili, nešto poslije, «poetska funkcija» (Jakobson). Kao što je poznato, ti pojmovi spadaju u red najplodnijih (i najspornijih) u književnoj znanosti 20. stoljeća.

Osim intenzivne, široke i plodne suradnje s češkim avangardnim (i avangardi bliskim) umjetnicima, Teige temeljito, kompetentno, iz prve ruke poznaje europske avangarde i živo surađuje s njima. U tome su krugu talijanski futurizam (Marinetti), francuska vizualna poezija (Apollinaire), njemački Bauhaus, ruski futurizam (Majakovskij, časopis LEF) i konstruktivizam (osoba za kontakt sa sovjetskom avangardom bio je I. Erenburg). Teige je napisao nekoliko knjiga o rusko-sovjetskoj kulturi i pojedinim ruskim umjetnicima, a odlično je znao njemački i francuski te je mnoge studije i knjige posvetio tim kulturama.

Iako se disertacija mr. Katice Ivanković ponajviše bavi intermedijalnim odnosom književnosti i likovnosti (što je svakako opravdano s obzirom na značenje koje taj aspekt ima u cjelokupnu Teigeovu opusu), doktorandica ipak istražuje i Teigeov odnos prema drugim umjetnostima i umjetničkim medijima – osobito prema tipografiji, filmu i kazalištu. Ovdje ćemo obratiti pozornost samo na film, koji je zauzimao posebno mjesto i u Teigeovu opusu i u avangardnim poetikama općenito.

U Teigeovo vrijeme kinematografija je bila najmodernija i najatraktivnija umjetnost, koja se shvaćala i kao umjetnost budućnosti. Kao dijete «novoga svijeta» - Amerike – film je, po Teigeovu shvaćanju, u sebi sabirao mnoge elemente «nove umjetnosti»: bio je izvor pučke zabave; afirmirao je novu tehnologiju (jedna od opsesija avangardne umjetnosti bila je da se usko poveže sa znanošću i tehnikom - odatle fascinacija strojem i mašinskom civilizacijom); koristeći se znanstvenim napretkom, film je stvarao iluziju da je i sam napredan te da i umjetnost može napredovati (inače bi besmislenom bila sintagma «nova umjetnost»!). Teige je s pravom u suvremenoj književnosti otkrivao utjecaj filma: u književnim djelima prepoznavao je opskurnost radnje američkih filmova i simultanističke tehnike (u prvome redu tehniku montaže) (131). Iako se češki poetisti nisu filmom bavili ozbiljno kao ruski kubofuturisti, sam je Teige, zajedno sa Seifertom, napisao dva filmska scenarija (o kojima se analitički govori u disertaciji). Teigea je fascinirala kinetičnost filma – uspoređivao ga je s pogledom iz jurećega vlaka: rapidni slijed činjenica, predodžbi, opažaja, simultanost percepcije (246).

Jedna od glavnih intencija ove disertacije, kao što smo vidjeli na početku, jest nastojanje da se avangardna ideologija («teorija») shvati, zajedno s «primarnom» umjetničkom produkcijom, kao bitan element avangardne kulture. Da bi dokazala tu početnu postavku, doktorandica na uvjerljiv način pokazuje kako je Teigeov poetistički manifest Nova proleterska umjetnost «sašiven po mjeri Nezvalove poeme Čudesni čarobnjak» (80). Analiza tih dvaju tekstova, koji pripadaju različitim žanrovima, otkriva iste principe izgradnje: asocijativnost, politematičnost, montažu, antitetičnost, dehijerarhiziranost, kaleidoskopičnost, perceptivnu osjetilnost, šarolikost i začudnost prikazanoga svijeta.

Treći dio disertacije – Teigeova avangardna teorija umjetnosti. Nacrt - može biti shvaćen kao neka vrsta sinteze ili sinkronijskoga presjeka u odnosu na prethodna, dijakronijski komponirana poglavlja. Tri već analizirana aspekta Teigeova odnosa prema češkoj avangardi – 1. manifestno-programatski, 2. umjetnički, 3. organizatorski – ovdje se podvrgavaju kriteriju «unutarnje suvislosti ideja o umjetnosti» te se pokušavaju predočiti kao «teorija» (214). Pritom se pokazuje da je «sprega između programa i teorije određujuća za avangardnu teoriju» (217). Stoga tu teoriju treba iščitavati (rekonstruirati) iz tekstova, ali ne na način kojim se iz književnih tekstova rekonstruira njihova poetika (jer se građa avangardnih programa i manifesta shvaća kao «referencijalna»). Polazeći od toga da «teorija» uključuje dva aspekta – aspekt «unutarnjega logičkog ustrojstva» i «povezanost toga ustrojstva sa zbiljom» - doktorandica raspravlja o kompoziciji (kao ključnome pojmu Teigoeva shvaćanja umjetnosti) te se, na kraju, još jednom vraća fundamentalnomu problemu Teigeove teorije – stapanju umjetnosti i života.

U idejama «artificijelizacije života», što ga je sebi kao cilj postavljala avangardna teorija i praksa, možda možemo prepoznati još uvijek nevine obrise onoga što će se pedesetak godina poslije događati u genetici, biokibernetici, robotici, računalstvu. U tome je sklopu osobito zanimljivo avangardističko shvaćanje «prirode», pod kojom se, u načelu, ne misli neka izvanjska danost (pejzaž, biljni ili životinjski svijet), nego je prije riječ – bar u Teigeovu slučaju - o «lirizmu», o «estetskim osjećajima», «iracionalizmu», o frojdovskome «podsvjesnom» (erotici, libidu, instinktu).

U završnim odlomcima doktorandica navodi da se češki poetizam, shvaćen kao Teigeova antropološka estetika, otkriva ponajprije kao «projekt ujedinjenja»: svih umjetnosti, umjetnosti i života, konstruktivizma i poetizma (lirizma), tijela i duha, razuma i osjećaja, intelekta i mašte, funkcije i ljepote (268).

Iz rečenoga proistječe da je disertacija mr. Katice Ivanković Karel Teige i češka književna avangarda vrijedan prinos istraživanju češke avangarde, i to ne samo u okvirima hrvatske znanosti o književnosti. Doktorandica je osvijetlila jedan od manje izučenih fenomena češke književne povijesti, bez kojega nije moguće poptuno razumijevanje češke kulture 20. stoljeća. Disertacija pokazuje metodologijsku zrelost, odlično poznavanje građe te uključuje relevantnu znanstvenu literaturu. Istodobno, riječ je o važnome prinosu hrvatskoj avangardologiji koja u europskome kontekstu zauzima istaknutu poziciju. Stoga predlažemo Fakultetskomu vijeću Filozofskoga fakulteta u Zagrebu da prihvati pozitivnu ocjenu doktorske disertacije Katice Ivanković te da kandidatkinji odobri daljnji postupak, odnosno obranu.

Stručno povjerenstvo

1. Dr. sc. Dubravka Sesar, izv. prof.

2. Dr. sc. Josip Užarević, red. prof.

3. Dr. sc. Aleksandar Flaker, red. prof. u miru

Zagreb, 30. lipnja 2001.

SVEUČILIŠTE U ZAGREBU

FILOZOFSKI FAKULTET

FAKULTETSKOM VIJEĆU

10000 Z a g r e b

Rješenjem Fakultetskog vijeća Filozofskog fakulteta Sveučilišta u Zagrebu (sjednica Fakultetskog vijeća od 18.6.2001.) imenovani smo u povjerenstvo za prosudbu magistarskog rada Jurja Belaja, pod naslovom ARHEOLOŠKO NASLIJEĐE VITEŠKIH REDOVA NA SJEVEROZAPADNOM PROSTORU SREDIŠNJE HRVATSKE, pa naslovu podnosimo skupno izvješće.

Magistarski rad Jurja Belaja ARHEOLOŠKO NASLIJEĐE VITEŠKIH REDOVA NA SJEVEROZAPADNOM PROSTORU SREDIŠNJE HRVATSKE, sadrži 280 stranica teksta magistarskog rada, pisanih računalnim slogom i popraćenih sa 59 slikovna priloga. Rad je sadržajno koncipiran od tri temeljna poglavlja, raščlanjena na niz manjih podpoglavlja. Na jezgru rada se logički nastavlja opsežan znanstveni aparat, uobičajen za tu vrstu radova, kojega tvore zbirke povijesnih izvora i bibliografija sa 255 naslova, kratice za izvore, rabljene u tekstu, kao i popis slikovnih priloga, odnosno slikovni prilozi. U radu nisu zastupljene bilješke.

Uvod (str. 6.-19.) nas obavještava o autorovim razlozima odabira teme, cilju rada, izvorima, metodama, povijesti istraživanja, viteškim redovima općenito (templarima, ivanovcima, teutoncima) i viteškim redovima u Hrvatskoj. Tematski okvir kandidatova rada tvore viteški redovi na području srednjovjekovne Zagrebačke biskupije. S druge, pak, strane vremenski je okvir magistarskog rada određen nazočnošću viteških redova u promatranom prostoru, od najranijeg izvora o njima, sredinom 12. stoljeća, do sredine 15. stoljeća. Autorov je prvi korak u realizaciji magistarskog rada bio stvaranje iscrpne baze podataka o viteškim redovima, njihovim posjedima i objektima te nalazima u Hrvatskoj. Posebice važno je naglasiti umješnost Jurja Belaja upravo u oblikovanju specifičnog i pionirskog u nas računalnog obrasca – upitnika za brojna nalazišta viteških redova. U tu su “masku” upisivani brojni dragocjeni podatci u rubrike koje su predviđene za višestruko pretraživanje svih relevantnih podataka. Preko dvadesetak rubrika koje sadrže pregršt podataka važnih za svako pojedino nalazište. Tako je stvoren, jedinstveni u nas, registar arheoloških ali i povijesnih podataka o svakom lokalitetu viteških redova na promatranom sjeverozapadnom prostoru Središnje Hrvatske.

Već tim početnim iskoracima Juraj Belaj je stvorio vrlo solidan okvir njegova suptilnog proučavanja fenomena viteških redova, što se posebice prepoznaje na temelju glavnog poglavlja njegova magistarskog rada, koje nosi naziv GRAĐA (str. 20.-238.). Vrlo sofisticirani kostur – računalna baza podataka, omogućio je da se oko njega postupno oblikuje bogato “meso” u obliku 23 manja ili veća podpoglavlja, posvećena preceptoratima unutar Zagrebačke biskupije. Za svaki pojedini preceptorat kandidat donosi podatke o položaju, stanju objekta, potom daje osvrt na izvore i dosadašnje interpretacije. Dakako, svako je nalazište popraćeno odgovarajućim ilustrativnim prilozima, odnosno položajem na originalnim i uspjelim, preglednim tematskim kartama.

U poglavlju ZAKLJUČNA RAZMATRANJA (str. 239.-258.) kandidat iznosi, nakon prikaza prikupljene građe, svoj analitički prikaz građe, odnosno provodi osobnu klasifikaciju lokaliteta na nekoliko kategorija. Ta je kategorizacija popraćena izvrsnim preglednim tabličnim prikazom u kojem su, prema pojedinim viteškim redovima (templari, ivanovci, teutonci), utvrđene funkcije (utvrda, domus, crkva), dokazana sjedište preceptorata, utvrđene ubikacije (sigurna, moguća, nepoznata), potom stanje nalazišta, tj. objekta (nad zemljom, tragovi, pod zemljom, nepoznato), odnosno jesu li na njemu provedena arheološka istraživanja. Potom slijedi podrobniji komentar tabličnog prikaza iz kojega se shvaćaju autorovi dvodimenzionalni prikazi, tj. tematske karte II. i III. Radi boljega pregleda podataka prikazanih na spomenutoj tablici kandidat se poslužio njihovim kartiranjem, pa je tako olakšano snalaženje nakon proučavanja tekstualnih prikaza.

Općenito govoreći, sve priložene tematske karte, tj. njih sveukupno sedam (Karta I.-VII.), predstavljaju bitno obogaćenje ne samo strpljivo upotpunjavanog magistarskog rada, već i posebice važne iskorake u hrvatskoj arheologiji srednjovjekovlja. Vrsnoćom i preglednošću izdvajaju se te tematske karte iz mnoštva srodnih kojima ne možemo dati ranije iznesene epitete.

U sklopu zaključnih razmatranja Juraj Belaj iznosi, što je doista znak kandidatove samostalnosti u radu, kao zasebna poglavlja u kojima naglašava UOČENE PROBLEME (str. 253.), potom dragocjene poglede na fenomen toponimije u svezi viteških redova (TOPONIMI), odnosno posebice hagionimije (HAGIONIMI), odnosno zabilježene usmene predaje (PREDAJE). Konačno, autor se upušta u problem datiranja sačuvanih objekata, pri čemu razlikuje stavove povjesničara umjetnosti, odnosno povjesničara i zauzima ispravan kritički stav, utemeljen na potrebi drugačijeg – arheološkog sagledavanja svakog pojedinog nalazišta, jer su različita motrišta u različitih disciplina i stručnjaka.

U poglavlju ZADACI ZA DALJNJI RAD iznijeti su kandidatovi pristupi, tj. prijedlozi za ciljana arheološka istraživanja na, primjerice, položajima naznačenim na VII. tematskoj karti. Uistinu, odabir predloženih nalazišta garantira, u perspektivi, nove dragocjene arheološke iskorake struke, koja je obvezna prema proučavanju i tumačenju tvarnog i duhovnog nasljeđa viteških redova u Hrvatskoj, kao krucijalno važnom dijelu svekolike baštine srednjovjekovne Europe.

Na temelju svega iznijetoga u magistarskom radu Jurja Belaja, kao i načina kako je od početka osmišljen i uporno, sustavno dopunjavan, dočekao trenutak konačne realizacije, uvjereni smo da su postavljeni dugoročni ciljevi ostvarivi.

Prosudbeno povjerenstvo pozitivno ocjenjuje vrijedan doprinos magistarskog rada Jurja Belaja:”ARHEOLOŠKO NASLJEĐE VITEŠKIH REDOVA NA SJEVEROZAPADNOM PROSTORU SREDIŠNJE HRVATSKE” i predlaže Fakultetskom vijeću da kandidata uputi na daljnji postupak.

Zagreb, 27. lipnja 2001.

Stručno povjerenstvo:

dr. sc. Igor Fisković, red. prof.

dr. sc. Marin Zaninović, red. prof. u m.

dr. sc. Željko Tomičić, znan. sav.

SVEUČILIŠTE U ZAGREBU

FILOZOFSKI FAKULTET

FAKULTETSKOM VIJEĆU

10000 Z a g r e b

Rješenjem Fakultetskog vijeća Filozofskog fakulteta Sveučilišta u Zagrebu (sjednica Fakultetskog vijeća od 18.6.2001.) imenovani smo u povjerenstvo za prosudbu magistarskog rada Bartula Šiljega, pod naslovom VOJNO GRADITELJSTVO JUSTINIJANOVOG DOBA NA SJEVERNOM HRVATSKOM PRIMORJU, pa podnosimo skupno izvješće.

Magistarski rad Bartula Šiljega VOJNO GRADITELJSTVO JUSTINIJANOVOG DOBA NA SJEVERNOM HRVATSKOM PRIMORJU sadrži 123 stranice teksta, pisane u računalnom slogu i popraćene sa 73 slikovna priloga. Rad je sadržajno koncipiran od devet poglavlja, na koja se logički nastavlja znanstveni aparat, uobičajen za tu vrstu radova, tj. popis literature, odnosno autorski niz sa 115 naslova, kao i popis slikovnih priloga. U radu nisu zastupljene bilješke, odnosno kratice časopisa.

Uvod (str. 5.-6.) nas upozorava na temeljni sadržaj magistarskog rada – proučavanje vojne arhitekture. Kandidat pritom pomišlja na sve ostatke objekata koji su služili za obranu i zaštitu gradova i prostora, točnije na stražarnice, utvrđenja raznih kategorija, potom profane i sakralne objekte u funkciji utvrda, odnosno bedeme i kule gradova. U nastavku autor određuje vremenski, odnosno prostorni okvir zahvata. Riječ je o epohi cara Justinijana I., koja je u uvodu kandidata pravilno shvaćena kao širi vremenski okvir, koji obuhvaća razdoblje od 527. do prve pojave Slavena na promatranom prostoru sjevernog hrvatskog Primorja, točnije od velikih otoka sjevernog Jadrana do Paga i pripadajućeg kopnenog obalnog ruba. Autor je svjesno odabrao manji uzorak kojega u radu nastoji sagledati sa šireg motrišta.

Povijesni pregled (str. 7.-8.) upoznaje nas najsažetije s epohom vladavine cara Justinijana I. (527.-565.), ispuštajući pritom prikaz povijesne zbilje tijekom uzastopnih vladavina njegovih nasljednika, točnije do cara Foke (602.-610.). Kandidat vrlo sažeto iznosi najvažnije povijesne trenutke Justinijanova ratovanja s Istočnim Gotima.

U poglavlju pod naslovom Povijest istraživanja (str. 9.-11.) autor iznosi faktografske podatke o najvažnijim istraživanjima koja su prethodila ispravnom prepoznavanju sustava kastra na istočnojadanskom priobalju i otočju, iznesenom 1976. u kapitalnom djelu Mate Suića “Antički grad na istočnoj obali Jadrana”. Pritom nas kandidat upozorava na nekolicinu autora (A. Glavičić, R. Matejčić, A. Faber) koji su proučavali izdvojene objekte i utvrde kasne antike u podvelebitskom primorju, Vinodolu i na otoku Krku u razdoblju od 1963. nadalje. Suićeve spoznaje bile su poticajne za naraštaj arheologa koji su dio osobnog znanstvenog zanimanja usmjerili prema otkrivanju i prepoznavannju, a manje aheološkom istraživanju, fenomena “pomorskog limesa” uz istočnojadransko priobalje (Z. Gunjača, A. Badurina, Z. Brusić, Ž. Tomičić). Na arheološke poglede naslanja se sintezni rad povijesničara I. Goldsteina, te nekolicine stručnjaka raznih profila interesa i specijalnosti (M. Glavičić, Z. Karač, M. Jurišića, D. Vrsalovića, I. Mirnika).

Katalog (str. 12.-84.) je najopsežniji segment magistarskog rada, koji nas na 72 stranice teksta detaljno upoznaje s relativno bogatim nasljeđem razdoblja Justinijanove rekonkviste na promatranom prostoru. Katalog je koncipiran na način, da isprva predočuje vojno graditeljsko nasljeđe registrirano na obalnom pojasu, od Bakarca na sjeveru, do Modrić Drage kraj Starigrada-Paklenice na jugu. Potom slijede prikazi horizonta utvrda Justinijanove epohe na otocima Krku, Cresu, Lošinju, Rabu i Pagu.

Kataloške jedinice svakog relevantnog nalazišta sadrže naziv položaja, zemljopisne odrednice položaja, prateće ilustracije, opis mikrotopografije nalazišta, povijesnu skicu o otkriću i upoznavanju nalazišta, odnosno važnost istoga u sustavu utvrda.

Temeljna vrijednost tog kandidatovog poglavlja svodi se na činjenicu, kako je prvi put u našoj arheologiji na jednom mjestu, kao banka relevantnih podataka, prikupljena dragocjena građa i dokumentacija, literatura i ilustracije, za registar nalazišta i nalaza Justinijanove epohe na prostoru sjevernog dijela hrvatskog Primorja.

Usporedna analiza dijelova utvrđenja (str. 85.-96.) poglavlje je u kojem kandidat promatra nasljeđe Justinijanove epohe u odnosu na odabir položaja, bedeme, ulaze, kule, cisterne, druge objekte i sakralne objekte. Podrobna analiza uvjerila je autora rada u odabir i korištenje tri temeljne vrste položaja za utvrde. To su uzvišeni izolirani položaji koji kontroliraju morske i kopnene putove, potom položaji na rtovima s dobrim lukama i nadzorom morskih putova i, konačno, lako branjivi otoci.

Uvažavajući već ranije primijećene spoznaje glede tehnike gradnje bedema Bartul Šiljeg promatra ih u bitnim graditeljskim detaljima kao što su kontrafori, lezene i vezivo. U slučaju vrata i kula primjećuje osnovne karakteristike i promatra ih na nizu primjera, posebice kada je riječ o trokutastim kulama uz istočnu obalu Jadrana. Važnost vode u utvrdama naglašena je pojavom zidanih cisterni u većini kastra Primorja. Bitan čimbenik Justinijanove rekonkviste bila je intenzivna obnova sakralnih objekata u svekolikom prostoru istočnojadranskog priobalja kao važnoj sastavnici posljednjeg sredozemnog carstva kasne antike. Na području njegova zanimanja – Primorju, autor prepoznaje te intervencije i u hagionimiji, koju, sukladno ranijim spoznajama arheologa, pripisuje istočnom eklezijastičkom krugu s ishodištem u Konstantinopolisu.

Poglavlje pod nazivom Klasifikacija (str. 97.-98.) predstavlja neke vrste sažetka svih, do sada, iznijetih pokušaja usustavljanja vojnog graditeljskog nasljeđa epohe cara Justinijana uz istočnojadransko priobalje i otoke. Pritom, na spoznajama Z. Gunjače, Z. Brusića, Ž. Tomičića i A. Badurine, nastoji, uvažavajući, po njemu prihvatljivu klasifikaciju utvrda na specula, castella, kastra i civitates (Tomičić 1993.), pridodati i kategoriju refugium (Brusić 1989.), i potom, de facto, pobrojati i razvrstati pojedina nalazišta u navedene skupine. Bitan element koji dopunjuje takovu autorovu klasifikaciju naslućuje se u kategoriji špilja korištenih za refugije.

Pojava toponima Straže (str. 99.-101.) nosi nosi naslov posebnog kraćeg poglavlja u kojem kandidat dotiče probleme u svezi s promatračnicama i izvidnicama na koje su ranije već upozorili A. Badurina i I. Goldstein. Kao sastavni dijelovi sustava plovidbe Straže su bile nadzorne točke. O funkcioniranju izvidnica i straža donosi autor pravila koja nam pruža Strategikon. Kandidat iznosi vrlo lijepi primjer iz povijesti grada Kastva koji se odnosi na obavljanje službe straže u akvatoriju Primorja, posebice od Srednjih vrata do grada Kastva, tijekom osmanske opasnosti na Jadranu.

Zračni snimci (str. 102.-104.) dragocjena su treća dimenzija arheologije, posebice u analizi promatranog prostora. U tu je svrhu kandidat koristio satelitske snimke sa inteneta, redovita ciklička snimanja Geodetske uprave Republike Hrvatske i digitalne zapise skenirane s negativa filma. Tako je otkriven niz tlorisa utvrda, odnosno karakterističnih detalja (objekti, bedemi, klauzure), koji ranije terestričkim obilascima nisu bili ubicirani, pa se ta napredna metodologija upravo na primjeru magistarskog rada Bartula Šiljega iskazuje kao kandidatov dragocjen doprinos.

Zaključak (str. 105.-109.) donosi sažeto autorovo viđenje svekolikog akvatorija i pripadajućeg priobalja koje je prikazano i na zanimljivoj tematskoj arheološkoj karti, koja uvažava osnovne kategorije utvrda, toponime Straža, poneka naselja (civitates) što ih donosi Kozmografija anonimnog Ravenjanina. Koristeći ranije spoznaje arheologije, povijesti i povijesti umjetnosti, Bartul Šiljeg naglašava glavne prometne pravce i njihovu zaštitu, odnosno sukladno tome organizaciju svekolikog prostora promatranog u radu. Prestanak života utvrda dovodi se, uvažavajući mišljenje I. Goldsteina (1992.), u neposredniju svezu s dolaskom Slavena.

Magistarski rad Bartula Šiljega predstavlja doprinos upoznavanju fenomena vojnog graditeljstva na istočnom dijelu Jadrana, točnije na području sjevernog hrvatskog Primorja. Autorovo kvantificiranje relevantne građe, dokumentacije, odnosno literature koja se odnosi na nalazišta iz doba prve vladavine Istočnorimskog Carstva, uglavnom nakon uspješnog Justinijanovog okončanja ratova s Istočnim Gotim na prostoru Dalmacije i Liburnije, predstavlja bitan doprinos. Taj je registar kasnoantičkih nalazišta dopunjavan osobito dragocjenom dokumentacijom prikupljenom daljinskim interpretiranjem zračnih snimaka i digitalnog zapisa. Premda je ta arheološka metodologija u svijetu već desetljećima standardna pomoć pri ubiciranju nalazišta, proučavanu organizacije prostora, odnosno planiranju budućih sustavnih istraživanja, u nas je do sada, nedostatno primjenjivana. Stoga svako, pa i najmanje, otkriće predstavlja vrijedan doprinos kojega potom treba i terenskim obilascima potvrditi ili negirati.

Bartulu Šiljegu je uspjelo prikupiti bitnu dokumentaciju koja će, dakako, biti poticajna za buduća njegova ciljana proučavanja pojedinih spomeničkih sklopova u priobalju Primorja, odnosno na pripadajućem jadranskom arhipelagu.

Na temelju ranije istaknutog možemo sveukupni kandidatov doprinos ocijeniti kao vrijedan doprinos potpunijem poznavanju arheološkog nasljeđa epohe cara Justinijana I. na sjevernom dijelu istočne obale Jadrana. Takova vrsta istraživanja koja obuhvaćaju upoznavanje profanog vojnog graditeljstva još su uvijek u nas deficitarna, pa kandidatov rad predstavlja i iskorak u pravcu priključenja istovrsnim istraživanjima u susjednim sredozemnim i kontinentalnim regijama.

Na temelju iznijetog prosudbeno povjerenstvo magistarskog rada Bartula Šiljega: “VOJNA ARHITEKTURA JUSTINIJANOVA DOBA NA SJEVERNOM HRVATSKOM PRIMORJU”, pozitivnim ocjenjuje kandidatov doprinos i predlaže Fakultetskom vijeću prihvaćanje navedenog rada te upućivanje kandidata na daljnji postupak.

U Zagrebu, 27. lipnja 2001.

Stručno povjerenstvo:

dr. sc. Igor Fisković, red. prof.

dr. sc. Marin Zaninović, red. prof. u m.

dr. sc. Željko Tomičić, znan. sav.

dr. sc. Ivo RUNTIĆ, izv. prof.

dr. sc. Mira MILADINOVIĆ ZALAZNIK, doc.

Filozofska fakulteta Univerze v Ljubljani

dr. sc. Dragutin HORVAT, izv. prof.

Imenovani na sjednici Fakultetskog vijeće Filozofskog fakulteta Sveučilišta u Zagrebu od 18. lipnja 2001. godine u stručno povjerenstvo za ocjenu magistarskog rada Silvije GOLUBIĆ pod naslovom Književno oblikovanje Starog zavjeta u opusu Josepha Rotha podnosimo Vijeću sljedeće

IZVJEŠĆE

Magistarski rad Silvije Golubić Književno oblikovanje Starog zavjeta u opusu Josepha Rotha, temeljem odobrenja Fakultetskog vijeća, pisan je na njemačkom jeziku, te mu izvorni naslov glasi Die literarische Gestaltung des Alten Testamentes im Werk von Joseph Roth.

Rad ukupno obuhvaća 254 stranice, a podijeljen je u jedanaest dijelova i to: Vorwort (Uvod), Zentrale Aspekte des Judentums (Bitne odrednice židovstva), Joseph Roth und sein Werk (Joseph Roth i njegov opus), Roths Hiob-Roman im Blickfeld der Forschung (Rothov roman o Jobu s motrišta književne znanosti), Die Personen (Likovi), Darstellung der europäischen und amerikanischen Gesellschaft (Prikaz europskog i američkog društva), Struktur, Erzählweise, Sprache und Stil (Struktura, pripovjedna tehnika, jezik i stil), Die Hiobthematik (Tematika Joba), Schlusswort, Zaključak, Verzeichnis der Abkürzungen (Popis kratica) i Literaturverzeichnis (Popis korištene literature).

U uvodnom poglavlju rada autorica objašnjava činjenicu koja ju je potakla na odabir teme, a to je šezdeseta obljetnica smrti književnika, koji “u svim svojim tekstovima dijelom kritički, a dijelom melankolički oživljava jedno prošlo doba i jednu brutalno razorenu kulturu ne bi li im snagom transcendirajućih poetskih slika priskrbio primjereno mjesto u svijesti čovječanstva” (str. 6). Predgovor ujedno određuje sadržaj i omeđuje okvir istraživanja kojima se rad bavi. Riječ je o elementima Biblije, posebice Starog zavjeta, i njihovom aktualiziranju u književnim, esejističkim i publicističkim tekstovima Josepha Rotha. Pritom je pozornost u prvom redu usmjerena k motivu Joba i tematici etičke, religijske i životne kušnje, te njihovoj prezentaciji u biblijskoj pripovijesti o Jobu i u Rothovu romanu Job. Roman o običnom čovjeku (Hiob. Roman eines einfachen Mannes). Taj roman, objavljen 1930. godine, ne samo da na stiliziran način, u obliku fikcionalnog iskaza, sažima životna iskustva i objašnjava svjetonazorna opredjeljenja Josepha Rotha, nego tog književnika – kako autorica ističe (str. 6) - afirmira i izvan granica njemačkog jezičnog područja.

Osebujnosti konstrukcije fabule romana i način Rothova vođenja radnje u Jobu čine nužnim navođenje niza činjenica, vezanih uz povijest Židova u Europi, ali i objašnjavanje znatnog broja pojmova vezanih uz životne i religijske običaje Židova, posebice onih iz Rothova zavičaja - Istočne Galicije, nekoć graničnog područja Habsburške monarhije i Ruskog carstva. Tim je informacijama posvećeno prvo poglavlje radnje naslovljeno Zentrale Aspekte des Judentums (str. 9 – 34). Autorica u navedenom poglavlju pokazuje vrlo dobru obaviještenost, poznavanje znatnog broja relevantne literature o historijskoj i religijskoj problematici židovstva, međutim i u ovom poglavlju - kao i u cjelokupnoj radnji – dolazi do izražaja obilježje autoričinog pristupa faktografiji – i onoj književnoj i onoj neknjiževnoj. Riječ o nepotrebnim ponavljanjima, koja naposljetku rezultiraju i voluminoznošću ovog magistarskog rada.

U drugom poglavlju rada, naslovljenom Joseph Roth und sein Werk (str. 35 – 539), autorica iznosi bio-bibliografske podatke, koji su, po njenom mišljenju, ključni za vrednovanje romana o Jobu i razumijevanje etičkih i svjetonazornih odrednica, što ih Roth u taj roman upisuje. Ovo je poglavlje, iako vrlo zahtjevno obzirom na količinu građe koju je valjalo konzultirati i primjereno prezentirati, ponajbolji dio radnje i pokazuje discipliniranost i koncentriranost izlaganja na posve zadovoljavajućoj razini.

Treće poglavlje Roths Hiob – Roman im Blickfeld der Forschung (str. 54 – 82) pokušaj je sažimanja dosadašnjih književno - kritičkih ocjena spomenutog romana, ali i Rothova književnog stvaralaštva u cjelini. I ovdje valja pohvaliti autoričinu upućenost u kritičku literaturu u Rothu, ali valja i prigovoriti njezinoj rekli bismo nestrpljivosti u iznošenju vlastitih sudova, koji nepotrebno opterećuju ovo poglavlje, iako je za njih bilo dovoljno prostora u poglavljima koja slijede. To su poglavlja br. 4 (Die Personen, str. 83 – 134), 5. (Die Darstellung der europäischen und amerikanischen Gesellschaft, str. 134 - 139), 6. (Struktur, Erzählweise, Sprache und Stil, str. 140 - 172) i 7. (Die Hiobthematik, str. 173 - 234).

U spomenutim poglavljima autorica, što je za svaku pohvalu, pokazuje sposobnost vrlo pažljivog i temeljitog iščitavanja promatranog teksta, no zaključcima, do kojih dolazi nakon takvog iščitavanja, ponekad nedostaje odvažnosti da izrijekom imenuju ono, što je iz provedene raščlambe više nego razvidno. Međutim, zamjerke ovakve vrsti ne dovode bitno u pitanje kakvoću rada, nego više svjedoče o razumljivoj i opravdanja vrijednoj činjenici autoričinog nedovoljnog iskustva u znanstvenom radu.

U kontekstu prikaza i ocjene cjelokupnog rada, treba istaknuti posljednje, sedmo poglavlje, koje, iako i opet nepotrebno ponavljajući činjenice iznesene u ranijim poglavljima, na dosta uvjerljiv način sažima zapažanja o Rothovu romanu i karakterizira njegov odnos prema biblijskom predlošku. Istu ocjenu zaslužuje i zaključak, priložen u njemačkoj i hrvatskoj jezičnoj verziji.

Na kraju valja kazati i nekoliko riječi o popisu korištene literature. Popis je podijeljen u tri grupe: 1.) u konzultirana originalna djela Josepha Rotha, 2.) u originalna književna djelča drugih autora, te 3.) djela znanstvene literature.U prvoj grupi bilježimo trinaest bibliografskih jedinica, tj. gotovo sva značajnija Rothova fikcionalna i neka nefikcionalna, djela vezana uz promatranu problematiku. U drugoj su grupi, uz Bibliju, i memoarska djela Jakoba Wassermanna i Manesa Sperbera, ključna za razumijevanje srednjoeuropske židovske književne scene Rothova doba, a treća grupa, s ukupno 112 naslova obuhvaća studije, kritike i osvrte na Rothov cjelokupni umjetnički opus, na sam roman Hiob, te na Rothovo javno djelovanje. Valja međutim pripomenuti da autorica gore spomenutu podjelu bibliografije po načelu prirode tekstova ne provodi dosljedno, pa će u tom djelu rada trebati ponešto ispraviti prije konačnog predavanja rada u uvezanom obliku.

Unatoč svim iznesenim prigovorima, koji - kao što smo naglasili - ne zadiru u bit kvalitete rada, smatramo da magistarski rad Silvije Golubić Die literarische Gestaltung des Alten Testaments im Werk von Joseph Roth valja pozitivno ocijeniti, pa takvu ocjenu i podastiremo Vijeću, te ujedno predlažemo da se kandidatkinji odobri pristup usmenoj obrani rada.

Zagreb, 29.lipnja 2001.

Povjerenstvo:

dr. sc. Ivo RUNTIĆ, izv. prof, predsjednik

dr. sc. Mira MILADINOVIĆ ZALAZNIK, doc.

Filozofska fakulteta Univerze v Ljubljani, član

dr. sc. Dragutin HORVAT, izv. prof, član

FILOZOFSKI FAKULTET SVEUČILIŠTA U ZAGREBU

Odsjek za informacijske znanosti

Lučića 3, Zagreb

Br. / 2001

Zagreb, 28. lipnja 2001.

ZNANSTVENO-NASTAVNOM VIJEĆU

ovdje

Predmet: Ocjena magistarskog rada

Hrvoja Stančića pod naslovom

“Upravljanje znanjem i globalna informacijska infrastruktura”

Odlukom Znanstveno-nastavnog vijeća Filozofskoga fakulteta br. 04-3-11-2001. donesenoj na sjednici 26. veljače o.g. imenovani smo u Povjerenstvo za ocjenu magistarskog rada Hrvoja Stančića pod naslovom “Upravljanje znanjem i globalna informacijska infrastruktura” s podnaslovom “Digitalizacija, upravljanje dokumentima i upravljanje znanjem”. Nakon što smo pregledali rad podnosimo Vijeću izvješće i prijedlog ocjene magistarskog rada Hrvoja Stančića.

IZVJEŠĆE

Magistarski rad Hrvoja Stančića Upravljanje znanjem i globalna informacijska infrastruktura s podnaslovom Digitalizacija, upravljanje dokumentima i upravljanje znanjem obuhvaća 132 stranice računalno složenog teksta s bilješkama. Rad se sastoji od sljedećih poglavlja: Uvod (1-3), Proces digitalizacije (4-59), Održavanje digitalnog gradiva (60-74), Elektronsko upravljanje dokumentima (75-96), Upravljanje znanjem (97-116), Zaključak (117-119), te popisa slika, tablica, grafikona i dijagrama (120-121), i popisa literature (122-132).

U magistarskom radu kandidat obrađuje područje informacijskih znanosti koje se bavi problematikom upravljanja znanjem. Objasnio je proces upravljanja znanjem u računalnoj okolini, koja se razvija na temeljima globalne informacijske infrastrukture, te područja i postupke koji predstavljaju osnovu za implementiranje sustava za upravljanje znanjem. Kandidat polazi od činjenice da se u današnje vrijeme sve više rukuje i upravlja dokumentima u digitalnom obliku.

Zbog toga je najprije detaljno objasnio proces digitalizacije kao osnovni proces pretvaranja gradiva u digitalni oblik. Nadalje je analizirao probleme koji se javljaju prilikom održavanja digitalnog gradiva. Takvo gradivo zatim postaje dijelom sustava za elektronsko upravljanje dokumentima na temelju kojeg se razvija sustav za upravljanje znanjem. Kandidat zatim vrlo dobro zaključuje da oblikovanje sustava za upravljanje znanjem, utemeljenog na globalnoj informacijskoj infrastrukturi i pripadajućim podsustavima, znatno unapređuje mogućnosti prepoznavanja i predviđanja trendova koji tada postaju osnovica za stvaranje novog znanja.

U prvom poglavlju zato je detaljno opisao cjelokupni proces digitalizacije gradiva, nakon čega izvodi zaključak da je to vrlo složen postupak ako ga se želi sustavno provesti, prvenstveno zbog toga što postoji više različitih vrsta gradiva, pa tako u ovom radu nije riječ samo o tekstualnom gradivu, već se također opisuju postupci obrade slikovnog, zvučnog i video gradiva. Sam proces digitalizacije prikazao je u sedam koraka: (1.) odabir gradiva kao predproces; (2.) digitalizacija gradiva (u radu su objašnjeni svi aspekti problematike vezani uz tekstualno, slikovno, zvučno i video gradivo); (3.) obrada i kontrola kvalitete svakog tipa gradiva (u radu su objašnjene metode njihovog komprimiranja); (4.) zaštita kao važan element za sprječavanje neovlaštenog pristupa, kopiranja i distribuiranja, te dokazivanja autentičnosti gradiva; (5.) pohrana i prijenos (objašnjeno je nekoliko glavnih sustava); (6.) pregled i korištenje (dan je pogled na rezultat procesa digitalizacije iz perspektive korisnika), te (7.) održavanje digitalnog gradiva, koje je zbog važnosti izdvojeno u zasebnu cjelinu.

Drugo poglavlje, koje govori o održavanju digitalnog gradiva i predstavlja zadnji korak u procesu digitalizacije, kandidat izdvaja kao zasebnu cjelinu, napominjući da ono i jest i nije njegov zadnji korak. Razlog tomu objašnjava konstatirajući dvojnost problema. Kandidat ga, naime, dijeli na problem održavanja digitaliziranog gradiva i problem održavanja digitalnog gradiva. Makar su u osnovi oba zapisa u digitalnom obliku, te se problematika njihovog održavanja jednim dijelom preklapa, u radu se razlikuju metode pristupa rješavanju nekih njihovih specifičnih problema. Tu kandidat Hrvoje Stančić izuzetno dobro ustvrđuje kako se s jedne strane javlja problem očuvanja gradiva gledano sa stajališta očuvanja informacijskog sadržaja gdje se javljaju poblemi vezani uz trajnost medija, hardverskih i softverskih rješenja, te migraciju zapisa, dok se s druge strane javlja problem tehnika i tehnologija namijenjenih očuvanju Internet sadržaja, te pitanje nadležnosti za njegovo arhiviranje.

U trećem poglavlju koje se naslanja na rezultate istraživanja kandidat konstatira da sustavi za elektronsko upravljanje dokumentima iskorištavaju sve prednosti digitalnog medija, kao što su brza pretraživost i brzi pristup dokumentima, sagledavanje istog skupa dokumenata s različitih aspekata, distribucija kopija bez gubitka kvalitete itd. On analizira primjenu osnovnih načela upravljanja informacijama: (1) upravljanje cijelim životnim ciklusom dokumenta, (2) prepoznavanje ili određivanje bitnih dokumenata, (3) osiguranje kvalitetnih informacija (metapodataka) o dokumentima, (4) osiguranje bitnih dokumenata, (5) osiguranje odgovarajućeg pristupa dokumentima, te (6) očuvanje bitnih dokumenata.

Poglavlje kandidat zaključuje mislima da se ova načela primjenjuju za izgradnju i određivanje osnovnih vrsta sustava za elektronsko upravljanje dokumentima, pri čemu smatra da treba voditi računa o podjeli odgovornosti za njihovo ispravno funkcioniranje. Tu ponovo izuzetno dobro zaključuje da u uvjetima stapanja programskih rješenja za elektronsko upravljanje dokumentima i izradu Web sadržaja, što pokazuje trend korištenja tehnologije primjerene prijenosu putem globalne informacijske infrastrukture u internom poslovanju institucija, posebnu pozornost treba obratiti tehnikama zaštite i metodama pretraživanja dokumenata koje su detaljno obrađene.

U četvrtom poglavlju objasnio je problem upravljanja znanjem. Proces upravljanja znanjem u digitalnoj okolini zasnovan je na pretpostavci da postoji određena količina dokumenata u digitalnom obliku, te da su oni dio sustava za elektronsko upravljanje dokumentima. Tada ih je moguće analizirati korištenjem sustava za “rudarenje” podataka čime se uočavaju zakonitosti i međusobne veze između podataka, te predviđaju trendovi. Takozvana spirala stvaranja znanja pritom je osnovni pokretač i ujedno integrativni faktor cijelog procesa upravljanja znanjem.

Kako se institucije sve više oslanjaju na komunikaciju i djelovanje putem globalne informacijske infrastrukture, kandidat zaključuje, da je stoga područje upravljanja znanjem, zajedno s pripadajućim podređenim područjima digitalizacije i elektronskog upravljanja dokumentima, područje koje ima vrlo velike perspektive za razvoj. Tu sada kandidat i vidi mogućnost primjene u svim područjima društvenih djelatnosti. On naglašava da sustav upravljanja znanjem pretpostavlja izrađenu klasifikaciju i sistematizaciju znanja institucije u kojoj je implementiran.

PRIJEDLOG OCJENE

U magistarskom radu, kandidat Hrvoje Stančić je vrlo uspješno obradio temu “Upravljanje znanjem i globalna informacijska infrastruktura”.

U radu je pokazao sistematičnost u izlaganju teme i sposobnost da na vrlo dobar način, nakon kritičke analize, uputi na modele koji su se pokazali kao najdjelotvorniji u digitalizaciji.

Koristeći se relevantnom literaturom i promišljanjima utemeljenim na teorijskim i praktičnim saznanjima, vrlo dobro je uočio i ukazao na svrhu i prednosti upravljanja znanjem kroz procese digitalizacije i upravljanja dokumentima, te argumentirano ponudio modele.

Tako sam rad predstavlja zaokruženu cjelinu dobro obrađene teme.

Na osnovi analize magistarskog rada kandidata Hrvoja Stančića, Povjerenstvo ocjenjuje da je kandidat uspješno obradio odabranu temu te da mu se može odobriti daljnji postupak obrane rada.

U Zagrebu, 29. lipnja 2001.

Povjerenstvo:

1. Dr. sc. Damir Boras

2. Dr.sc. Jadranka Lasić-Lazić

3. Dr. sc. Nenad Prelog

FILOZOFSKI FAKULTET SVEUČILIŠTA U ZAGREBU

Odsjek za informacijske znanosti

Lučića 3, Zagreb

Br. / 2001

Zagreb, 28. lipnja 2001.

ZNANSTVENO-NASTAVNOM VIJEĆU

ovdje

Predmet: Ocjena magistarskog rada

Francija Piveca pod naslovom

“Knjižnice u informacijskom društvu”

Odlukom Znanstveno-nastavnog vijeća Filozofskoga fakulteta br. 04-3-23-2001. donesenoj na sjednici 22. svibnja o.g. imenovani smo u Povjerenstvo za ocjenu magistarskog rada Francija Piveca pod naslovom “Knjižnice u informacijskom društvu”. Nakon što smo pregledali rad podnosimo Vijeću izvješće i prijedlog ocjene magistarskog rada Francija Piveca.

IZVJEŠĆE

Magistarski rad Francija Piveca Knjižnice u informacijskom društvu, obuhvaća 260 stranica računalno složenog teksta s bilješkama, literaturom i abecednim kazalom pojmova. Rad se sastoji od sljedećih poglavlja: Uvod (1-12), Informacijska služba digitalizacije (14-29), Informacijska tehnologija – nova tehnološka paradigma (32-44), Internet (44-77), Upravljanje znanjem – organiziranje informacija i znanja (77-120), Elektronski izvori (120-140), Korisnici i informacijska pismenost (140-154), Knjižničar u informatiziranom okruženju (154-166), Knjižnice u informacijskoj službi (166-218), Zaključak (218-237) literatura i abecedno kazalo pojmova (237-260).

Magistarski rad, kandidat počinje raspravom o informacijskom društvu, informacijskoj zajednici koja je u teoriji nov pojam, koji prisvajaju različite struke, a koji cjelovito obrađuju informacijske znanosti. U svojim polazištima autor se poziva na relevantne znanstvenike kao što su Bella, Castells, Kubicek i Reich čije definicije osnovnih pojmova i prihvaća.

Širina znanja i izuzetno dobro poznavanje područja omogučilo je kandidatu da sam problem informacijskog društva i opće globalizacije prikaže i kroz događanja koja su se u zadnjem desetljću 20. stoljeća pojavila kroz programe i smjernice za razvoj globalne komunikacije, elektronskog poslovanja i Interneta.

Drugi dio koji nosi naslov Informacijska tehnologija – nova tehnološka paradigma izuzetno je dobro kocipiran. Samu temu o tehnološkim revolucijama u informacijske krugove donio je Norbert Wiener s knjigom The human beings. Njegova shema industrijskih revolucija danas je zamjenjena informacijsko tehnološkom revolucijom. Upotreba nove informacijske tehnologije išla je u tri faze i kandidat govori o svakoj. Posebno se zadražao na fenomenu Interneta, njegovoj pojavi i značenju. Ovaj dio poslušio je kandidatu kao okvir u koji je smjestio knjižnicu sa svim zadaćama koje su sada pred nju bile stavljene.

Razlike u stavovima značajnih teoretičara, kao i razlike u metodama i praktičnoj primjeni istih, koje su uobičajna karakteristika kod organizacije informacija i znanja, kandidat je vrlo objektivno prikazao, ali se isto tako i sam odredio prema onima koji su imali neko povijesno i metodološko značenje.

Povijesni pregled poslužio mu je kao okosnica za proučavanje elemenata i strukture informacija i znanja neovisno o vremenu u kojem su nastali. Na tim temeljima gradio je istraživanje osnovnih zadaća knjižnice u novom vremenu. Knjižnica je prikazana i analizirana prema zahtjevima svrhe i prirode svoje zadaće u društvu. Jasno je da knjižnice danas nemogu bez IT. Ona je “srušila” zidove knjižnica što znači, navodi kandidat, da to treba razumjeti i kao distribuciju knjižničnih funkcija u različiti okoliš koji treba neposrednu informacijsku potporu.

Posebna vrijednost ovoga poglavlja jest detaljan opis postupaka organizacije informacija i znanja u novom okruženju. Rezultat usporedbe može poslužiti u praktičnoj primjeni kao odgovor na važna pitanja vezana uz organizaciju informacija i znanja.

Automatizacija knjižnica i elektronski izvori, korisnici i informacijska pismenost bili su tako u ovom završnom dijelu nezaobilazan dio da bi se zatvorio cijeli istraživački projekt Knjižnice u informacijskom društvu.

Uočavajući vrlo dobro važnost knjižnice u novom vremenu kandidat je obradio temu bez koje se ne bi na jednom mjestu tako sistematično našla okupljena znanja o knjižnici u informacijskom društvu.

PRIJEDLOG OCJENE

U magistarskom radu, kandidat je Franci Pivec vrlo uspješno obradio postavljenu temu.

U radu je pokazao sistematičnost u izlaganju, izuzetno poznavanje cijelog područja teme i sposobnost, da na vrlo dobar način, nakon kritičke analize, izdvoji i ukaže na put kojim bi knjižnice trebale ići da bi opstale i ostvarile ulogu koja se od njih očekuje u novom okruženju.

Veliki broj citiranih bibliografskih jedinica govori da je kandidat iščitao svu relevantnu literaturu Poseban prilog svakako je i dobro uređeno abecedno predmetno kazalo. Prema tome, može se reći da rad predstavlja zaokruženu cjelinu dobro obrađene teme. Povjerenstvo ocjenjuje da je kandidat uspješno obradio odabranu temu te predlaže znanstveno-nastavnom vijeću da se odobriti daljnji postupak obrane rada.

U Zagrebu, 29. lipnja 2001.

Povjerenstvo:

1. Dr. sc. Damir Boras

2. Dr.sc. Jadranka Lasić-Lazić

3. Dr.sc. Nenad Prelog

SVEUČILIŠTE U ZAGREBU

FILOZOFSKI FAKULTET

FAKULTETSKO VIJEĆE

10000 Zagreb, Ivana Lučića 3

25. travnja 2001 (broj: 04-3-14-2001) izabrali ste nas u stručno povjerenstvo za ocjenu magistarskoga rada Dubravke Smajić "Uskličnost i način njezina izražavanja u hrvatskome književnom jeziku". Pročitavši ga, utvrdili smo ovo:

Magistarski rad Dubravke Smajić "Uskličnost i način njezina izražavanja u hrvatskome književnom jeziku" ima tri poglavlja: "Uskličnost u aktualnom članjenju iskaza", "Uskličnost u jezikoslovnoj literaturi" i "Narav uskličnosti i razdioba uskličnih rečenica". Poglavlje "Narav uskličnosti i razdioba uskličnih rečenica" ima dva potpoglavlja: "Usklična sredstva" i "Uskličnost uskličnih rečenica". Tomu su dodani još "Uvod", "Zaključci", "Izvori za oprimjerivanje", "Literatura" i "Sažetak". Rad ima ukupno 109 stranica.

U prvome poglavlju Dubravka Smajić obrazlaže potrebu razlikovanja triju rečeničnih ustrojstava: gramatičkoga (strukturnoga), sadržajnoga (semantičkoga) i obavijesnoga (aktualnoga). Ta se tri ustrojstva (metodološki) moraju promatrati u suodnosu, ali neovisno jedno o drugome, jer svako od njih ima svoje zakonitosti. Posebno se to mora reći za gramatičko i obavijesno ustrojstvo. Osnovna je razlika između gramatičkoga i obavijesnoga ustrojstva u tome što gramatičko ne ovisi, a obavijesno ovisi o kontekstu. Stoga se raščlambi rečenice kao gramatičke jedinice mora pristupiti s razine rečenice, a raščlambi rečenice kao obavijesne jedinice s razine teksta. Iako i usklična rečenica ima svojstva koja je povezuju s gramatičkim ustrojstvom (autorica ih naziva "eksplicitnima"), ipak se kao cjelina utvrđuje i potvrđuje unutar obavijesnoga ustrojstva, pa joj tako treba i pristupiti.

Govoreći o gramatičkim i prozodijskim značajkama usklične rečenice, analizira i podvrgava kritici ono što je o njoj rečeno (prvenstveno) u gramatičkoj literaturi. Tako, s pravom, osporava argumente u prilog tvrdnji o zavisnouskličnim rečenicama. Svakoj vrsti rečenice, i zavisnoj i nezavisnoj, neovisno o njezinu sintaktičkom ustrojstvu, kaže, može biti "pridružena" uskličnost. I u tome je u pravu.

Opisavši strukturne i komunikacijske značajke uskličnih rečenica, pristupila je njihovoj klasifikaciji. Prema strukturnim značajkama podijelila ih je na usklične rečenice s pravim usklicima, usklične rečenice s nepravim usklicima, usklične rečenice s onomatopejskim riječima i usklične rečenice bez usklika, a prema komunikacijskim značajkama na izričnousklične, upitnousklične, zapovjednousklične i željne usklične. Usklične je rečenice bez usklika podijelila na nečlanjive i na članjive. Nečlanjive je dalje podijelila na nominativne, infinitivne i vokativne, a članjive na usklične uvedene upitnim riječima i usklične s modalnim riječima kao obilježivačima uskličnosti.

U okviru se aktualnosintaktičkoga plana (komu je posvetila najviše pozornosti) pozabavila i redoslijedom komponenata uskličnih rečenica temi i remi. U vezi je s nezalihošću teme utvrđivala i "stupanj intenziteta ekspresivnosti" kontekstom ili konsituacijom uvjetovane eliptičnosti uskličnih rečenica.

Naša je ocjena: Magistarski je rad "Uskličnost i način njezina izražavanja u hrvatskome književnom jeziku" prvi cjelovitiji rad o uskličnim rečenicama u nas i prvi rad u nas koji je uskličnosti rečenice pristupio, metodološki opravdano, s gledišta aktualne sintakse. Iz aktualne su sintakse uzimani kriteriji i za opis i za klasifikaciju uskličnih rečenica. Pritom je, i u jednome i u drugome slučaju, i u opisu i u klasifikaciji uskličnih rečenica, ostalo dosta toga nedorečenoga, zahvaljujući, između ostaloga, tomu što uskličnost u nekim svojim vidovima još nije doživjela jednojednoznačan sud stručnjaka koji se njome bave. Posebno se to odnosi na tumačenje gramatičkih sredstava koja uskličnost čine sintaktički prepoznatljivom veličinom. No budući da je u njemu rečeno dosta toga što omogućava da se uskličnim rečenicama hrvatskoga jezika pristupi objektivnije nego što se dosad pristupalo, ocjenjujemo ga pozitivno, pa vas molimo da njegovoj autorici dopustite pristup obrani.

U Zagrebu, 22. lipnja 2001.

Stručno povjerenstvo:

dr. sc. Ivo Pranjković, predsjednik

dr. sc. Josip Silić, prvi član

dr. sc. Marija Turk (Filozofski fakultet u Rijeci),

drugi član

SVEUČILIŠTE U ZAGREBU

FILOZOFSKI FAKULTET

FAKULTETSKO VIJEĆE

10 000 Zagreb, Ivana Lučića 3

Dopisom od 22. svibnja 2001 (pod br. 04-3-13-2001) obavijestili ste nas da smo na vašoj sjednici od 17. svibnja 2001. imenovani u stručno povjerenstvo koje će ocijeniti magistarski rad Ivana Markovića "Pridjev kao način izricanja kategorije neodređenosti/određenosti u hrvatskome jeziku". Proučivši spomenuti rad, podnosimo ovu ocjenu:

Magistarski rad Ivana Markovića "Pridjev kao način izricanja kategorije neodređenosti/određenosti u hrvatskome jeziku" ima četiri poglavlja: "Uvod u problem", "O rješenju problema", "Rješenje problema u hrvatskome" i "Pridjevski lik kao jezična univerzalija". Tim su poglavljima pridruženi "Predgovor", "Zaključak" i "Literatura".

U prvome poglavlju Marković govori o odnosu kategorija mišljenja i kategorija jezika, u drugome o tome kako se problemu kategorije neodređenosti/određenosti pristupalo općenito (načelno), u trećemu o tome kako se problemu kategorije neodređenosti/određenosti pristupalo u hrvatskome jeziku i u četvrtome o tome može li se na pridjev kao izraz kategorije neodređenosti/određenosti gledati kao na jezičnu univerzaliju.

O svim je problemima, i o problemu odnosa kategorija mišljenja i kategorija jezika, i o problemu odnosa kategorije mišljenja i kategorije neodređenosti/određenosti, i o problemu izražavanja kategorije neodređenosti/određenosti u jezicima općenito i posebno u hrvatskome jeziku, naveo i prokomentirao relevantnu literaturu.

Složenost je problema o kojima je riječ zahtijevala od Markovića da najprije utvrdi metodu kojom će im pristupiti. Kako je odlučio da mu misaono "izvorište" (u smislu "univerzalnosti ljudskoga mišljenja, "odnosa mišljenja i jezika", "misaone" i "jezične kategorijalnosti") bude "zapadnoevropsko-mediteransko", tj. "razumsko", zaključio je da će biti najbolje da je pronađe u tome izvorištu. Zato se pozabavio Descartesom, Saussureom, Guillaumeom, Benvenisteom, Martinetom i dr. koji tomu izvorištu pripadaju i povezao ih s Aristotelom, Spinozom, Kantom, Hegelom i dr. kojima je "la raison" dominanta njihova filozofskog mišljenja. I to ga je navelo na put kojim je odlučio krenuti.

U svome je hodu kroz povijest problema o kojima je riječ uspostavio vezu između Aristotelovih deset kategorija mišljenja i Benvenisteovih šest imenskih i četiriju glagolskih kategorija grčkoga jezika, vezu između Hjelmslevljeva odnosno Guillaumeova i Kantova "smisla" itd. Prateći "psihičku etapu jezičnoga čina" G. Guillaumea, koju on, G. Guilaume, raščlanjuje tako da u nju unosi "varijablu stvarnoga vremena u kojem se odvija spajanje pojmova s predodžbama znakova", zaključuje da upravo u tome "stvarnom vremenu" valja tražiti "oblikovanje izraza kategorije neodređenosti/određenosti". Iako kategoriju o kojoj je riječ nećemo naći, kaže Marković, u "filozofskim popisima", iskustvo nas vodi do toga da ona postoji u jezicima. Njome su se bavili mnogi europski teoretičari jezika. Ona se može "iščitati" i iz Saussureove dihotomije jezik:govor, i iz onoga što jezični teoretičari nazivaju potencijalnim i aktualnim veličinama, i u "intuiranome" i "neintuiranome", odnosno u Guillaumeovoj dihotomiji stalno:trenutno, i u Chomskyevoj dihotomiji dubinsko:površinsko, itd. Eto, u tim se okvirima kreće i Markovićevo razmišljanje o kategoriji neodređenosti/određenosti.

Rješenje problema kategorije neodređenosti/određenosti Marković vidi u Guillaumeovu "problemu člana", člana kao "njekonomičnijem rješenju" problema o kojemu je riječ, člana "prema kojemu idu i drugi jezici", koji ga još nemaju ili se u njima tek "nazire", npr. u hrvatskome. To je razlog zašto toliko pozornosti posvećuje Guillaumeovoj raspravi "Le problčme de l article…". Važnost člana biva očitijom kad se, kaže Marković, zna da je kategorija neodređenosti/određenosti isprepletena s drugim jezičnim kategorijama, npr. s kategorijom roda i kategorijom broja, koje se članom "rasterećuju". I u jezicima kao što je hrvatski član postupno dobiva takvu ulogu, pogotovu u nekim njegovim funkcijama (stilovima). Sve se više osjeća potreba za njim kao determinatorom.

Govoreći o mogućnosti "rješenja problema" kategorije neodređenosti/određenosti u hrvatskome jeziku, Marković kaže da se taj problem ne može riješiti samo uspostavljanjem odnosa "pridjevskoga vida" i imenice kako su to učinili E. Fekete, R. Katičić, P. Mrazovim, Z. Vukadinović i dr. Jednostavno zato što to primarno nije problem pridjeva, nego problem imenice ("pojma"). S pravom se pita: "Ako neodređenost/određenost jest stvar imeničkoga pojma, kako to da se ona može izreći samo pridjevom?" Što tada, pita se dalje Marković, ako se neodređena deklinacija pridjeva izgubi? A činjenica jest da se gubi, posebno u nekim funkcijama (standardnoga jezika). Stoga mu ne preostaje drugo nego ponovno "pozvati u pomoć" G. Guillaumea i pretpostaviti da će se "ekstenzivnost" pojma i u hrvatskome jeziku morati razriješiti "sekundarnim načinima" (Pranjković) izražavanja - kategorijom padeža, kategorijom broja, kategorijom glagolskoga vida, redoslijedom komponenata rečenice (Silić), rečeničnim naglaskom, "izvedenom određenošću" (Znika) i leksikom. Potporu mu u tome daju najnovija istraživanja Ive Pranjkovića, Josipa Silića i Marije Znike. "Inspiraciju" pak za nove pristupe dobiva od E. Feketea, čije mišljenje o trima funkcijama pridjeva u atributskoj poziciji - "identifikacijskoj, deskripcijskoj i kvalifikacijskoj" - potanko analizira.

Nakon toga se ponovno vraća pitanju mišljenja i jezika, koje postavlja ovako: "Je li seljak u bogat(0/î) seljak neodređen/određen zato što je bogat-0, odnosno bogat-î ili je bogat-0, odnosno bogat-î zato što je seljak neodređen/određen?" I to ga onda dovodi do zadnjega poglavlja - "Pridjevski lik kao jezična univerzalija", u kojemu se bavi pojmovima "neobilježene kategorije" i "obilježene kategorije" (dakako, jezične) te "neobilježeni oblici" i "obilježeni oblici" (dakako, jezični), i to u smislu u kojemu ih rabi J.H. Greenberg, a koje je (ili njihov smisao) preuzeo od N. Trubeckog, R. Jakobsona i L. Hjelmsleva. Greenberg kaže da se njegove opreke mogu tumačiti kao neutralizacija u fonologiji, ali ne kaže čime je, kojim čimbenicima, ta neutralizacija uvjetovana, pa je Markoviću bilo teško odlučiti se navesti primjere koji bi mogli pokazati da se "kao predikat raznorodnih subjekata pojavljuje u (upravo) jednom od rodova" ili da je "spoj neodređenog i određenog pridjeva u hrvatskome rijedak i neobičan". Situacija mu je otežana i time što "ni hrvatske gramatike ne pokušavaju naći pravih odgovora na ovakve probleme".

On zasad takve slučajeve tumači stilskim razlozima ("blagozvučjem"). Služeći se dalje Greenbergom (kojemu pritom upućuje i prigovore), Marković iznosi još neke karakteristične primjere, posebno one koji su povezani s kategorijama roda i broja, u hrvatskome jeziku i pokazuje kako im pojedini jezikoslovci pristupaju. I on zaključuje da je determinator jedan s razlogom prisutan u komunikaciji kad imenica nije praćena pridjevom.

Tema je koju je Ivan Marković obradio u svome magistarskom radu vrlo složena. Ona zahtijeva i kompetentan uvid u filozofiju i kompetentan uvid u jezikoslovlje, a ni jednoga ni drugoga nema bez temeljita poznavanja (specijalne) literature. Marković je pokazao da se dobro kreće i jednim i drugim područjem, da je upućen i u kompetentnu literaturu koja se bavi filozofskom i u kompetentnu literaturu koja se bavi jezikoslovnom stranom kategorije neodređenosti/određenosti. Pokazao je i da je, proučivši odgovarajuću literaturu i odgovarajuće primjere, dobio dobar uvid u mogućnosti rješavanja načina izražavanja kategorije neodređenosti/određenosti u hrvatskome jeziku. Rezultati će do kojih je došao dobro doći svima onima koji se budu bavili područjima u kojima kategorija neodređenosti/određenosti "ima udjela". Posebno se to odnosi na buduće pisce gramatika hrvatskoga jezika i na one koji se budu bavili (su)odnosom gramatike i komunikacije. Zato magistarski rad "Pridjev kao način izricanja kategorije neodređenosti/određenosti u hrvatskome jeziku" ocjenjujemo pozitivno, pa vas molimo da njegova autora, u skladu s time, pozovete na njegovu obranu.

U Zagrebu, 22. lipnja 2001.

Povjerenstvo:

dr. sc. Ivo Pranjković, red. prof.

dr. sc. Josip Silić, red. prof.

dr. sc. Branka Tafra

Doc. dr. sc. Mirjana MATIJEVIĆ SOKOL

Akademik Tomislav RAUKAR

Akademik Franjo ŠANJEK

Predmet: Ocjena magistarskog rada Ante Birina

FAKULTETSKOM VIJEĆU

Filozofskog fakulteta u Zagrebu

Na sjednici Fakultetskog vijeća Filozofskog fakulteta Sveučilišta u Zagrebu održanoj 18. lipnja 2001. ( Odluka br .04 - 3 -31-2001 . imenovani smo u Stručno povjerenstvo za ocjenu magistarskog rada Ante Birina pod naslovom Statut grada Skradina. O predloženom magistarskom radu podnosimo Fakultetskom vijeću skupno

IZVJEŠĆE

Magistarski rad A. Birina pod naslovom Statut grada Skradina ima ukupno 327 stranica kompjutorski ispisanog teksta sa 727 bilježaka ispod crte.

Rad se sastoji od dva dijela. Prvi dio rada sastoji se od poglavlja: Uvod (1-6), Povijesni pregled (7-44), Gospodarstvo (44-66), Statut (67-99), Organizacija vlasti (102-111), Pravni sustav (112-143). Drugi dio koji je izdvojen kao dodatak pod naslovom Statut grada Skradina sastoji se od poglavlja: Kazalo statutarnih odredaba statuta grada Skradina (145-149), Statut grada Skradina (150-188), Abecedno kazalo sadržaja statutarnih odredaba (189-212), Index Statutorum civitatis Scardonae (213-218), Napomena uz transkripciju (218), Statuta civitatis Scardonae (219-265), Index rerum (266-268), a poseban dodatak čini Appendix (preslik originala statuta) (269-306) i na kraju su Kratice (307-308), Vrela (309-313) i Literatura (314-327).

Poticaj A. Birinu za obradu navedene teme kao magistarskog rada jest dugotrajnost urbanog kontinuiteta grada Skradina i ujedno mala zainteresiranost historiografije za istraživanje zanimljive i bogate povijesti tog grada na ušću Krke, koji je bio u antičko doba jedno od tri sudbena središta, uz Salonu i Naronu, te važan srednjovjekovni grad s biskupijom. Malobrojnost sačuvanih dokumenata iz srednjeg vijeka zbog povijesnih okolnosti s jedne strane, ali ujedno postojanje gradskog statuta nedovoljno iskorištenog u istraživanju srednjovjekovnog Skradina s druge strane, potaknuli su A. Birina da se upusti u cjelovitu obradu srednjovjekovnog statuta na temelju kojega ujedno prikazuje organizaciju života u srednjovjekovnom Skradinu.

U povijesnom pregledu A. Birin je ocrtao antičko i srednjovjekovno razdoblje Skradina na temelju literature, ali i objavljenih povijesnih vrela kao što su različiti zbornici diplomatičke građe. Težište svoga rada A. Birin je postavio na razdoblje Skradina kada je bio na vrhuncu svog uspona u vrijeme Bribiraca odnosno na prijelaz XIII na XIV. st. Upravo tu dolazi do izražaja značenje Skradinskog statuta. Naime, A. Birin koristi sva dostupna mu vrela i ističe značenje Bribiraca u usponu grada na Krki te upravo iz tog povijesnog konteksta izvlači i zaključak da je Skradinski statut, do sada preciznije vremenski neodređen, morao nastati u tom razdoblju. Upravo u dijelu magistarskog rada posvećenog samom Statutu koji A. Birin donosi obrađen po svim pravilima moderne egdotike uz novi prijevod te obradu vanjskih i unutarnjih karakteristika kao i jezičnu analizu nameće se zaključak za precizniju dataciju nastanka Statuta unutar raspona 1312-1322. godine. Do takvog zaključka A. Birin dolazi komparativnom analizom statuta susjednih gradova Splita, Šibenika, Trogira i Zadra, kao i analizom povijesnih okolnosti u kojima se nalazio Skradin XIII./XIV. st. Upravo činjenica da je A. Birin došao temeljem uvjerljivih argumenata do ovakvog zaključka omogućuje stvaranje jasnog okvira života u Skradinu na početku XIV. st. Statut smješten u povijesni i politički okvir kao i drugi, pa makar i oskudni podaci iz vrela, omogućili su A. Birinu rekonstrukciju organizacije vlasti i pravnog sustava u Skradinu, ali također bacaju jasniju sliku na skradinsko gospodarstvo s težištem na poljodjelstvu, vinogradarstvu, stočarstvu, ribolovu, trgovini i obrtu.

Drugi dio magistarskog rada donosi integralni tekst najstarijeg (i jedinog srednjovjekovnog) primjerka Skradinskog statuta s novom - u odnosu na Ljubićevu iz prvog izdanja - poboljšanom latinskom transkripcijom, zatim prijevod na hrvatski jezik s potpunim kritičkim aparatom uobičajenim kod priređivanja statuta za objavu. A. Birin je kao i u prvom dijelu, tako i u ovom pokazao da poznaje metodologiju rada na srednjovjekovnim povijesnim vrelima te da vlada svim relevantnim vještinama neophodnim za to kao što su paleografija, diplomatika, egdotika, srednjovjekovni latinitet i da kritički pristupa dokumentaciji. Mala zamjerka se može uputiti na nedostatak prikaza crkvene povijesti grada Skradina, ali se ujedno može shvatiti i opravdati činjenicom da statutarne odredbe nisu regulirale taj dio života.

Vrijednost magistarskog rada A. Birina proizlazi iz gore navedenih činjenica kao što su sustavno i pregledno prezentiranje Statuta grada Skradina kao i njegova znanstveno-stručna obrada.

Stručno povjerenstvo na temelju navedenoga utvrđuje da je A. Birin u magistarskom radu pokazao sposobnost kritičkog pristupa povijesnim izvorima, utvrđivanju povijesnih činjenica, njihove interpretacije te prezentiranja problematike. Stoga

p r e d l a ž e

Fakultetskom vijeću Filozofskog fakulteta u Zagrebu prihvaćanje magistarskog rada Ante Birina pod naslovom Statut grada Skradina i odobravanje nastavka postupka za stjecanje akademskog stupnja magistra znanosti iz humanističkih znanosti, polje povijesti.

U Zagrebu, 25. lipnja 2001.

Doc. dr. sc. Mirjana Matijević Sokol

Akademik Tomislav Raukar

Akademik Franjo Šanjek

Poslijediplomski studij

Povijesti Filozofskog fakulteta

Sveučilišta u Zagrebu

Ivan Lučića 3, 10000 Zagreb

Zagreb, 23. lipnja 2001.

FAKULTETSKOM VIJEĆU FILOZOFSKOG FAKULTETA U ZAGREBU

Na sjednici održanoj 17. svibnja 2001. Fakultetsko vijeće Filozofskog fakulteta u Zagrebu imenovalo nas je u Stručno povjerenstvo za ocjenu magistarske radnje Krešimira Regana pod naslovom "Ujedinjavanje teritorija Banovine Hrvatske. Teritorijalno ujedinjenje Savske i Primorske banovine s osam novodobivenih kotara", pa istom vijeću podnosimo skupno

IZVJEŠĆE

Magistarski rad Krešimira Regana ima 158 stranica teksta. Tekstualni dio rada podijeljen je u pet osnovnih poglavlja, ne računajući predgovor, uvod, zaključak i priloge.

To su: "Pregovori Cvetković - Maček" (str. 16-20), "Opća obilježja Banovine Hrvatske" (str. 21-32), "Problemi razgraničenja" (str. 33-78), "Odnos političkih grupacija prema Banovini Hrvatskoj" (str. 79-107) i "Proces sjedinjenja" (str. 108-139").

U predgovoru je naglašeno da je ključno pitanje Sporazuma Cvetković-Maček, potpisanog 26. kolovoza 1939., bilo pitanje teritorija, te da je veći dio hrvatske javnosti bio oduševljen činjenicom da je Hrvatska ponovno dobila svoj politički teritorij i određenu političku autonomiju, dok je dio srpske javnosti smatrao da je Cvetković prepustio Hrvatskoj previše teritorija Bosne i Hercegovine i Like. Pitanje teritorija je obilježilo čitavu povijest Banovine Hrvatske. U ovom dijelu se navode i najznačajniji povijesni radovi koji su se bavili Banovinom Hrvatskom.

Uvodni dio sadrži osvrt na centralističko uređenje jugoslavenske države od Ustava Kraljevine Srba, Hrvata i Slovenaca 1921. s prikazom nastojanja Hrvatske seljačke republikanske stranke od 1921. odnosno kasnije Hrvatske seljačke stranke (dalje: HSS) da se država reorganizira i da se riješi hrvatsko pitanje.

U pet središnjih poglavlja razrješavaju se nepoznanice i problemi postavljeni u predgovoru.

U prvom poglavlju opisuje se sporazum kao politički ugovor, ali i kao osnovica za donošenje Uredbe o Banovini Hrvatskoj koja ima svoj temelj u Ustavu.

U drugom poglavlju daje se osvrt na površinu i granice, geografska obilježja, stanovništvo, upravno-teritorijalnu podjelu i gospodarstvo Banovine Hrvatske.

U trećem poglavlju težište je stavljeno na probleme razgraničenja između središnje i banske vlasti, ujedinjavanje poslova Savske i Primorske banovine, razgraničenje sa Zetskom, Drinskom, Vrbaskom i Dunavskom banovinom, odnosno prijenosu kotara iz ovih banovina u područje Banovine Hrvatske. Ovdje je dan osvrt i na pregrupiranje općina spornih kotareva i prikaz općinskih izbora 1940., kao temelj samouprave, a na kraju su zacrtani problemi nastali proširenjem teritorija Banovine Hrvatske.

U četvrtom poglavlju prikazan je odnos političkih grupacija prema Banovini Hrvatskoj. Analizirana je srpska politika prema Banovini Hrvatskoj i Bosni. Prvo su prikazani odnosi unutar Seljačko-demokratske koalicije, odnos Koalicije i srpskih političkih stranaka koje su se ujedinile u udruženu opoziciju, odnos Koalicije i političkih stranka okupljenih oko dvora odnosno dinastije Karađorđević, te odnos Koalicije i političkih stranaka okupljenih oko pokreta "Srbi na okup", koji su smatrali da je Banovina Hrvatska dobila i teritorij koji bi trebao ući u područje buduće srpske banovine. Zatim je analizirana muslimanska politika prema Banovini, tj. odnos HSS-a i muslimanske organizacije HSS-a, odnos federalističkog dijela bivše Jugoslavenske muslimanske organizacije prema Banovini, te odnos centralističkog dijela iste stranačke organizacije prema Banovini. U ovom poglavlju prikazana je i hrvatska oporbena politika prema Banovini Hrvatskoj, tj. mišljenje članova Komunističke partije Jugoslavije, koja je Sporazum smatrala dogovorom hrvatske i srpske građanske klase, na štetu svih ostalih naroda u državi, a u socijalnom smislu na štetu seljaštva.

U petom poglavlju analizira se proces priključenja i sjedinjenja pojedinih kotareva Banovini Hrvatskoj. Do travnja 1940. na Banovinu Hrvatsku su preneseni svi poslovi kao i teritorijalna nadležnost na novodobivenim kotarima. Prvo je obrađen taj proces na području kotara Dubrovnik, zatim Šida i Iloka, pa kotareva iz Vrbaske i Drinske banovine, odnosno kotara Dervente i Gradačca, Brčkog, Travnika i Fojnice. Zatim je u svakom kotaru prikazano stanje uoči provođenja Sporazuma s naglašavanjem zamisli rukovodećih ljudi Banovine Hrvatske što treba izmijeniti kako bi se poboljšalo društveno i gospodarsko stanje u kotaru, nastojanja kako da se preurede općine i osiguraju općinski izbori u korist HSS-a i pridobije muslimansko stanovništva za ideju ujedinjenja Bosne s Banovinom Hrvatskom, odnosno kako da se stvori Banovina Hrvatska koja bi bila što monolitnija u slučaju stvaranja slovenske i srpske banovine. Pri tome je prikazano kako je političko vodstvo HSS-a, neposredno nakon uspostave Banovine Hrvatske, raspustilo sva dotadašnja općinska i gradska vijeća i na njihovo čelo postavilo svoje upravitelje, izvršivši političku selekciju i među prosrpskim i unitarističkim jugoslavenskim činovništvom. Tek nakon provođenja izbora - kada si je osigurala vlast - Banska vlast je započela s provođenjem opsežne agrarne, prosvjetne i zdravstvene reforme, čiji su prvi rezultati bili vidljivi tek potkraj 1940., odnosno početkom 1941. No to je već vrijeme kada čitavoj Jugoslaviji prijeti agresija Trećeg Reicha i njegovih saveznika, a pored toga postoje velike poteškoće na socijalnom planu, koje Banovina iz raznoraznih razloga nije više mogla riješiti.

U zaključku su, na osnovu u ranijim poglavljima brojno prezentiranog materijala iz arhivskih fondova, literature i novina, izvučeni relevantni zaključci, s osobitim težištem na prikazu otpora radu i saživljavanju prostora Savske i Primorske banovine, odnosno kotareva koji su pripojeni od drugih banovina. Magistrant zaključuje da je političko vodstvo HSS-a iskoristilo Banovinu Hrvatsku da realizira prvenstveno svoje političke ciljeve i da je to osobito došlo do izražaja kod provođenja općinskih izbora. Aktiviranjem svih svojih snaga HSS je uspio provesti i završiti integraciju ne obazirući se na političke protivnike iz redova srpskog i muslimanskog naroda. Zadovoljno nije bilo ni vodstvo ustaškog pokreta koje je smatralo da je političko vodstvo Banovine Hrvatske trebalo proglasiti neovisnu hrvatsku državu. Prema tome bilo je to vrijeme podjela na nacionalnom planu i stoga je proces integracija najlakše bio proveden u kotarima Dubrovnik, Šid i Ilok. Pred kraj života Banovine Hrvatske pojačana je autonomija Banovine, jer joj vlada generala Simovića prepustila oružano-policije snage i punu autonomiju na području unutrašnjih poslova.

Magistarski rad završava iscrpnom bibliografijom i sa 7 geografskih karata.

Na temelju iznesenoga u Izvješću donosimo sljedeću

Ocjenu

Svojim istraživanjima Krešimir Regan je u potpunosti razriješio sve nepoznanice u vezi s područjem Banovine Hrvatske kao i odnosom političkih grupacija na njenom teritoriju prema novonastaloj upravnoj i političkoj jedinici, koja je u mnogo čemu 1941. imala karakteristike države. Autor je također objektivno prikazao vrlo komplicirani proces sjedinjenja kotareva s nacionalno raznolikim stanovništvom Banovini Hrvatskoj, koristeći se selekcionirano i profesionalno s izvorima. Četvrti je doprinos magistranta što je posvetio pažnju pokušajima vlasti Banovine Hrvatske da riješi važne i vrlo raznolike društveno-gospodarske probleme na novostvorenom području Banovine. Kroz korištenje brojnog izvornog materijala i kroz objektivni pristup, autor je ostvario ne samo zanimljiv već i vrijedan doprinos proučavanju povijesti Banovine Hrvatske.

Na temelju izloženoga predlažemo Fakultetskom vijeću Filozofskog fakulteta u Zagrebu da prihvati pozitivnu ocjenu magistarskog rada Krešimira Regana pod naslovom "Ujedinjavanje teritorija Banovine Hrvatske. Teritorijalno ujedinjenje Savske i Primorske banovine s osam novodobivenih kotara", i da dopusti dalji postupak obrane.

Stručno povjerenstvo:

_________________________________

Dr. sc. Mira Kolar, red. prof - predsjednik

_________________________________

Dr. sc. Marijan Maticka, izv. prof. - član.

________________________________

Dr. sc. Ljubomir Antić, Institut za društ.

istraživanja "Ivo Pilar" u Zagrebu - član

Odsjek za psihologiju

Filozofski fakultet u Zagrebu

Sveučilište u Zagrebu

Fakultetsko vijeće

Filozofski fakultet , Zagreb

predmet: Izvješće Stručnog povjerenstva za ocjenu magistarske radnje Ane Kandare

Na sjednici Fakultetskog vijeća Filozofskog fakulteta u Zagrebu održanoj 18.06. 2001. godine imenovani smo u Stručno povjerenstvo za ocjenu magistarske radnje Ane Kandare pod naslovom “ Sklonost doživljaju srama i krivnje i psihološka prilagodba” . Proučivši priloženi tekst radnje, podnosimo Vijeću ovo

IZVJEŠĆE

A) Formalna svojstva

Magistarska radnja Ane Kandare napisana je na ukupno 113 stranice raspoređenih u 8 dijelova : Uvod, Cilj istraživanja, Metoda, Rezultati i rasprava, Opća rasprava, Zaključci, Literatura i Prilog. Od toga glavni tekstualni dio obuhvaća 89 stranica, a 20 stranica otpada na opširan popis konsultirane stručne literature. U prvom dijelu rada, u Uvodu, polazi se od opisa primarnih i sekundarnih emocija, te preko definicije emocije samosvjesnosti ulazi se u određivanje pojmova centralnih tema ove radnje, a to je emocija srama i krivnje. Tome su pridodane rasčlambe međusobnog odnosa tih pojmova i srodnih koncepata kao i pregled odgovarajaćih teorija srama i krivnje, a posebice je pozornost posvećena Michael Lewis-ovoj (1991) teoriji. U drugom poglavlju , pod naslovom “ Cilj istraživanja”, formulirani su opći ciljevi, tri specifična problema i njima pridružene hipoteze. Poglavlje o Metodi obuhvaća opis strukture ispitanika, postupka mjerenja, i deskripciju mjernih instrumenata, dok se u “Rezultatima i raspravi” autorica koncentrira na prikaz distribucije rezultata, prikaz i raspravu korelacijskih, regresijskih i faktorskih analiza i analize varijance i to u skladu s postavljenim problemima. Poglavlje “Opća rasprava” predstavlja sažetu sintezu glavnih rezultata i kritički osvrt , a “Zaključci” koncizno daju odgovor na tri postavljena problema. U popisu literature nalazi se preko 200 relativno recentnih referenci vezanih uz temu radnje , a u Prilogu je izložena preslika glavnog mjernog instrumenta.

(B) Sadržaj magistarskog rada

Ana Kandare uvodno polazi od definicije primarnih i sekundarnih emocija. Ne posvećujući previše pozornosti brojnim nejasnoćama i dvojbama oko definicije hipotetskog konstrukta emocija, autorica se ukratko koncentrira na prikaz i raspravu Plutchik-ovog (1980) shvaćanja primarnih emocija unutar njegove poznate psihoevolucione teorije emocija, polazeći pri tomu od Descartes-ovih strasti i Spinozinih primarnih afekata. Vrlo brzo uvodni prikaz usmjerava se ka složenijim sekundarnim emocijama i ka Lewis-ovoj (1995) klasifikaciji emocija s obzirom na ulogu “selfa” kao odvojenog entiteta. U skladu s tim izvodi se i pojam samosvjesnosti i emocija srama i krivnje kao primjera unutar šire kategorije tzv. “ emocija samosvjesnosti”. U ovom užem području nije se do sada previše znanstveno-istraživačke pozornosti posvećivalo sramu i krivnji kao sekundarnim emocijama izrazito relevantnim za razvoj pojedinca i za nastanak psihopatologije ( Freud, 1924 , Erikson,1963), nego kao da se to područje istraživački zanemarivalo i kao da se “čekalo” dok se prethodno ne stekne dublji uvid o, relativno jednostavnijim, primarnim emocijama. Najvažnije teme koje su do sada otvarane unutar istraživanja emocija samosvjesnosti bile su : istraživanje razvojnih aspekata, implikacije ovih emocija za individualnu prilagodbu, ispitivanje socijalnih temelja emocija samosvjesnosti i njihove uloge u interpersonalnim odnosima kao i važnost kulturalnog konteksta za ovu vrstu složenih emocija. Posebnu pohvalu zaslužuje uvodno posvećivanje prostora pokušaju lingvističkog i psihologijskog “rasčiščavanju” definiranja srama i krivnje , ali i srodnih pojmova ( sramežljivost, socijalna anksioznost, nelagoda, poniženje).

Nakon toga navode se osnovne postavke triju skupina teorija o razvoju srama i krivnje. Klasično psihoanalitičko stajalište ističe (Freud, 1930) da su i sram i krivnja u vezi sa svjesnim i nesvjesnim konfliktom kao i s potiskivanjem Ida. Neke drugi, uži, psihoanalitički pristupi su naglašavali funkciju Super-ega i Ego-ideala ( Piers i Singer, 1971); preverbalnu prirodu srama ( Schore, 1991); intrapsihički konflikt i kaznu zbog pogrešne akcije za krivnju odnosno dovođenje u pitanje nekih kvaliteta “selfa” kod emocije srama ( Nathanson, 1987). Druga skupina kognitivnih teorija srama i krivnje zahvaća raspravu o Buss-ovom(1980), Kagan-ovom ( 1984) i Lewis-ovom (1991) pristupu ovom pitanju. U teoriji koja je bliže povezana s temom ove magistraske radnje Michael Lewis ističe da su za pojavu srama i krivnje, kao emocija samosvjesnosti, potrebna 4 važna preduvjeta : 1. razvoj svijesti o sebi; 2. razvoj standarda , pravila i ciljeva; 3. evaluacija vlastitog ponašanja u odnosu na te standarde; te 4. usmjerenost pažnje na cjelokupni “self” a ne na njegove dijelove. Sram i krivnju svrstava u tzv. samoevaluacijske emocije. Osnovna razlika između ovih pojmova leži u atribucijskom samofokusu koji se kod srama odnosi na cjelokupni “self” , a kod krivnje na specifične aspekte ili akcije “selfa”. U trećoj skupini tzv. funkcionalističkih teorija opisuje se Karen Barett-ova (1987) teorija prema kojoj su za sram i krivnju važne interakcije s drugim ljudima. Uz to ova autorica naglašava da su ove emocije relativno rano opazive u razvoju djeteta, i da spadaju u “socijalne emocije” koje inače imaju vrlo bitne funkcije u različitim transakcijama između pojedinaca i okoline.

Sasvim opravdano autorica se usredotočuje i na opis važnih distinkcija u određivanju pojma srama i krivnje. Većina autora slažu se u tomu da je osnovna razlika između srama i krivnje što krivnja uključuje usmjerenost samo na određene prijestupe , tj. na specifične akcije i specifične dijelove “selfa”, dok je za sram karakteristična usmjerenost na cjelokupni “self”. Sram uključuje tendenciju skretanja ili odvraćanja pogleda i bijega iz gotovo “bolno sramne” situacije, a krivnja uključuje motivaciju za korektivnim aktivnostima tj. potrebu da se učinjena pogreška ispravi na neki način. Unutar tradicionalnog pristupa sram je opisan i kao pretežito “javna” , a krivnja kao “privatna” emocija. No, ta se javno-privatna distinkcija ipak u istraživanjima pokazala neodrživom. Suvremeniji rezultati ukazuju, naime, na to da je puno bitniji način na koji pojedinci subjektivno interpretiraju događaj ili situaciju. U sklopu tog suvremenijeg pristupa važno je istaći H.B. Lewis-icinu (1971) distinkciju “selfa” i ponašanja. Naime, sram , uz ostalo, uključuje negativnu evaluaciju globalnog “self-a” ( doživljaj srama usko je povezan uz vlastito “JA”) , a krivnja uključuje negativnu evaluaciju specifičnog ponašanja ( doživljaj krivnje uključuje ono što je učinjeno ili propušteno da se učini).

Unutar uvodnog razmatranja velika se pozornost posvećuje temeljnom problemu karakterističnom za svakuj empirijsku znanost tj. problemu mjerenja. Naravno, ovako složeni pojmovi dovode do znatnih poteškoća pri mjerenju ( npr. sličnost u značenju i u prirodi situacija u kojima se javljaju ove emocije, mjerimo li stanje ili dispoziciju). U ovom istraživanju pristupa se mjerenju srama i krivnje kao afektivnih dispozicija. Za tu svrhu moguće je koristiti tri vrste mjernih instrumenata : 1. situacije koje induciraju sram ili krivnju; 2. Check-liste pridjeva; i 3. mjere temeljene na scenarijima. Raspravljajući komparativne prednosti i nedostatke ovih metoda autorica ističe psihometrijske kvalitete pristupa temeljenom na scenarijima ( Tangney, 1990, Tangney i sur. 1991).

Tema ove radnje u prvi plan dovodi pitanje odnosa srama i krivnje i mjera psihološke prilagodbe. Većina dosadašnjih istraživanja ukazuje na to da je krivnja pretežito adaptivna, a sram neadaptivna emocija ( Tagney, 1995) . No, ti odnosi nisu nimalo jednostavni. Postoje , naime , i slučajevi “neadaptivne krivnje” ( posebice onda kada dođe do miješanja srama i krivnje) kao i “ adaptivnog srama” koji pomaže ljudima da izbjegnu “činiti loše” (Barrett,1995, itd.).

Jednu od ključnih varijabli, a to je varijabla psihološke prilagodbe, autorica je odlučila operacionalno definairati kao: 1. samopoimanje, 2. emocionalno funkcioniranje, i 3. socijalno funkcioniranje. Samopoimanja konkretno definira mjerenjem pet subdimenzija ili aspekata samopoimanja : samopoštovanja, straha od negativne evaluacije, percepcije osobne nekompetentnosti, ustrajnosti i optimizma. Emocionalno funkcioniranje mjeri se kao subjektivna percepcija dominantnih emocionalnih stanja i percepcija tjelesnih simptoma, a socijalno funkcioniranje kao doživljaj usamljenosti.

Nakon općeg teorijskog i metodološkog uvoda preciznije se formulira i cilj ove radnje kao istraživanje povezanosti između sklonosti doživljaja srama i krivnje i nekih pokazatelja psihološke prilagodbe studenata. U skladu s tim definirana su i tri problema kao i njima pridružene hipoteze. Glavna je hipoteza izvedena konzistentno teorijskom uvodu i dominantnim rezultatima prethodnih istraživanja. Naime , očekuje se da je sklonost doživljaju srama značajno povezana s lošom psihološkom prilagodbom kroz sve navedene dimenzije samopoimanja, emocionalnog i socijalnog funkcioniranja. Postavljena je i hipoteza da doživljaj krivnje nije značajno povezan s mjerama psihološke prilagodbe.

Metodološki dio radnje počinje sa sažetim opisom uzorka ispitanika (n=150 studenata), postupka prikupljanja podataka i primjenjenih mjernih instrumenata. Većinom su korišteni prethodno korektno psihometrijski povjereni upitnici i ljestvice za mjerenje samopoimanja i emocionalnog funkcioniranja koji su razvijeni i modificirani u našoj zemlji ( Bezinović. 1988, Bezinović i Kardum, 1992). Za mjerenje socijalnog funkcioniranja korištena je UCLA ljestvica Rusell-a i sur. (1980). Za ovu prigodu posebno je preveden i pripremljen i ključni mjerni instrument za mjerenje doživljaja srama i krivnje. Bila je to prilagođena verzija Upitnika emocije samosvjesnosti ( Test of Self - Conscious Affect ili TOSCA) Tangney, Wagner, i Gramzow-a iz 1989. godine koji sadrži skraćenu verziju od 11 scenarija ili opisa situacija. Poseban dojam o ozbiljnosti pristupa izradi ove radnje i o metodološkoj strogosti autorice daje činjenica da je prijevod radilo čak 5 nezavisnih prevoditelja ( 4 psihologa i 1 profesor engleskog jezika) i da je faktorska struktura ovog upitnika posebno provjerena postupkom faktorske analize na glavne komponente uz Varimax rotaciju. U skladu sa kriterijom Scree-testa ekstrahirana su dva faktora sukladna faktorima iz izvornih upitnika. Stupanj pouzdanosti također je sukladan podacima dobivenim primjenom originalne verzije ovog instrumenta. Slični su psihometrijski podaci o pouzdanosti dobiveni i za ostale mjerne instrumente.

U statističkoj obradi podataka primjenjeni su odgovarajući postupci korelacijske i regresijske analize kao i dvosmjerna analiza varijance za skupine podijeljene prema medijanu na dimenziji srama i krivnje.

U svrhu dobivanja empirijskog odgovora na prvi postavljeni problem pokazala se očekivana značajna povezanost između sklonosti doživljaja srama i dimenzija samopoimanja. Osoba sklona doživljaju srama sklona je doživljavanju niskog samopoštovanja, procjenjuje sebe nekompetentnom, osjeća strah od negativne evaluacije, smatra da nije ustrajna u riješavanju problema i sklona je nižem stupnju optimizma. Kao što se i očekivalo, većina korelacija krivnje i subdimenzija samopoimanja ne dostiže razinu statističke značajnosti. Jedino se pokazalo da su studenti skloni krivnji ujedno skloni i ustrajnosti ( r = +0.17). Autorica taj rezultat vješto tumači kao manifestaciju krivnji inherentne sklonosti aktivnog uključivanja u problemnu situaciju s ustrajnom tendencijom ispravljanja učinjene pogreške. Regresijska stupnjevita analiza pokazala je da su za doživljaj srama značajna dva prediktora : percepcija osobne nekompetentnosti i strah od negativne evaluacije, dok je za sklonost doživljaju krivnje značajan prediktor ustrajnost i strah od negativne evaluacije. Rezultati dvosmjernih analizi varijance pokazuu značajni glavni efekt sklonosti doživljaja srama za sve ispitivane subdimenzije samopoimanja, kao i značajni glavni efekt sklonosti doživljaja krivnje za varijablu ustrajnosti. Dodatne analize i primjena Scheffeovih testova pokazale su da doživljaj krivnje miješan s doživljajem srama umanjuje adaptivne pozitivne efekte krivnje, odnosno da postaje sličniji samom efektu emocije srama. Pri tomu se objašnjava da je moguće da osoba najprije reagira krivnjom na učinjenu pogrešku, da bi odmah zatim generalizirala taj doživljaj na cjelokupni “self” i time izazvala pojavu negativnih efekata srama.

U skladu s postavljenom hipotezom pokazalo se da je doživljaj srama statistički značajno povezan s pokazateljima emocionalnog funkcioniranja, dok krivnja nije značajno povezana ni s jednom mjerom emocionalnog funkcioniranja. Uz to jedinim značajnim prediktorom srama pokazala se emocija straha ( r=0.46), dok za krivnju niti jedna varijabla emocionalnog funkcioniranja nije dosegla razinu statistički značajnog prediktora. Dvosmjena analiza varijance pokazala je značajni glavni efekt srama za sve ispitivane dimenzije emocionalnog funkcioniranja tj. za percepciju tjelesnih simptoma, radost, tugu, strah i ljutnju. Glavni efekt krivnje bio je značajan samo za emociju ljutnje. Ovo kao i neke dodatne analize pokazju da su dobiveni rezultati u skladu s teorijskim postavkama ( Tangney, 1995, 1996).

U trećem segmentu analize rezultata pokazalo se da je sklonost doživljaju srama, u skladu s hipotezom, značajno povezana s tendencijom doživljavanja veće usamljenosti. Nasuprot tomu granično značajna negativna korelacija doživljaja krivnje sa doživljajem usamljenosti nije u skladu s očekivanjem.

U kratoj općoj raspravi autorica vrlo kritički evaluira dobre i loše strane primjenjenog postupka mjerenja srama i krivnje. K tome ona opravdano smatra da je ovim istraživanjem u velikoj mjeri potvrđena opravdanost H.B. Lewis-icine ( 1971) konceptualizacije distinkcije između srama i krivnje. Time se i ovaj rad pridružuje istraživanjima koja su do sada empirijski uspješno verificirala ovakove hipoteze o odnosu srama i krivnje( Ferguson i sur., 1991; Ferguson i Stegge, 1995; Tangney,1993, itd.). U skladu s rezultatima ostalih autora ( Tangney ,1995) i u ovom istraživanju potvrđeno je da je sklonost doživljaju srama , za razliku od sklonosti doživljaju krivnje, značajno povezana s nizom intrapersonalnih i interpersonalnih karakteristika loše psihološke prilagodbe. Doživljaj srama povezan je s niskim samopoštovanjem, većom percepcijom osobne nekompetentnosti, većim strahom od negativne evaluacije, manjom ustrajnosti i s nižim optimizmom. Većinu ostalih dobivenih rezultata, koji ponekad i nisu u skladu s hipotezom ( npr. pozitivna povezanost ustrajnosti i krivnje ) autorica, previše sažeto , ali zato spretno i prikladno, objašnjava postavljajući dodatne hipoteze koje bi tek trebalo naknadno verificirati u novim istraživanjima. Posebice valja istaknuti posljednje potpoglavlje u kojemu autorica kritički ukazuje na nedostatke svog istraživanja i sugerira važne smjerove budućeg istraživačkog rada u ovom području.

( C ) Ocjena magistarske radnje

Magistarska radnja kolegice Ane Kandare predstavlja vrlo koristan i zanimljiv pokušaj istraživanja relacija između kompleksnih emocija i nekih mjera psihološke prilagodbe. Odmah valja naglasiti da je područje empirijskog istraživanja složenih emocija srama i krivnje i u svijetu intenzivirano tek u posljednjih 10-etak godina. Ovo je vjerojatno i prvo istraživanje ovakovog tipa u našoj zemlji. Prema dostupnim informacijama čini se također da ovo i jedno od prvih empirijskih istraživanja u svijetu koji se bave odnosom emocije srama i nekompetentnosti, kao i odnosom emocije krivnje i ustrajnosti. Autorica ove radnje korektno je eksplicirala uže teorijske i empirijske temelje ovog istraživanja. Postavljene hipoteze , nacrt i metode provedbe istraživanja adekvatni su formuliranim ciljevima i postavljenim problemima. Analiza podataka primjerena je nacrtu i ciljevima istraživanja, a zaključci su korektno izvedeni iz prikupljenih i statistički obrađenih podataka. Uz potencijalni znanstveno-istraživački doprinos razumijevanju odnosa između složenih emocija i nekih mjera psihološke prilagodbe, rezultati ove radnje mogu imati i korisnu primjenu u praktično-stručnom radu u području prevencije i psihološko-savjetodavnim aktivnostima sa studentskom populacijom.

Naravno, kao i svakom znanstveno-istraživačkom radu, i ovoj radnji mogu se postaviti izvjesni prigovori i sugestije. Unatoč želji da se bude koncizan, čini se da bi autorica trebala posvetiti više pozornosti prikazu suvremenog stanja u teoriji i metodama suvremenog istraživanja emocija. U tom kontekstu potrebito je teorijski znatno meritornije situirati ovu temu istraživanja unutar važnih kognitivnih teorija emocija ( npr. Weiner-ove atribucione teorije iz 1985, ili novije verzije Lazarusove teorije iz 1991. godine, Roseman-a i sur. iz 1996. godine itd.). To utoliko više što su baš procesi atribucije i kognitivne procjene supstancijalni aspekti definicije emocija srama i krivnje. Nedostak predstavlja i činjenica da autorica nije raspravljala o mogučem moderator efektu varijabli spola. Uz to više pozornosti trebalo je posvetiti znatnim problemima mjerenja emocija ( npr. eventualna opasnost postojanja “napuhanih” mjera pouzdanosti kratkih upitnika zbog mogućeg efekta nerijetkih sinonimnih preverbalizacija česticama ih instrumenata.

No, svi ovi prigovori i sugestije ne invalidiraju temeljni zaključak da ovaj magistarski rad predstavlja značajan znastveni doprinos istraživanju odnosa između emocija i psihološke prilagodbe. Sve to ne umanjuje opću pozitivnu ocjenu vrlo korektnog znanstveno-istraživačkog pokušaja Ane Kandare da doprinese rasvjetljavanju “tamnih područja” u ovom kompleksnom području psihologijskog znastvenog rada.

Stoga, predlažemo Fakultetskom vijeću Filozofskog fakulteta da prihvati našu pozitivnu ocjenu magistarskog rada Ane Kandare i da kandidatkinji odobri nastavak propisanog postupka pred istim povjerenstvom.

Stručno povjerenstvo:

1. prof. dr. Zvonimir Knezović, predsjednik

2. prof. dr. Predrag Zarevski, član

3. prof.dr. Majda Rijavec, član

dr. sc. Stanko Žepić, red. prof.

dr. sc. Zrinjka Glovacki-Bernardi, red. prof.

dr. sc. Milica Gačić, red. prof.

FAKULTETSKOM VIJEĆU

FILOZOFSKOG FAKULTETA

Fakultetsko vijeće Filozofskog fakulteta u Zagrebu na svojoj sjednici od 23.4.2001. imenovalo nas je Stručnim povjerenstvom za ocjenu magistarske radnje Dragice Bukovčan pod naslovom Morfosintaktičke osobitosti jezika struke na primjeru korpusa njemačkoga jezika kriminalističkih znanosti te podnosimo skupno

Izvješće

Magistarski rad Dragice Bukovčan “Morfosintaktičke osobitosti jezika struke na primjeru korpusa njemačkoga jezika kriminalističkih znanosti” obasiže 146 stranica. Rad obuhvaća sljedeća poglavlja: Proučavanje jezika struke u okviru primijenjene lingvistike, Morfosintaktičke osobitosti kao predmet istraživanja, Metode i postupci u korpusnoj lingvistici, Analiza, Zaključci. Temeljnom tekstu pridodan je opis kompjuterskog programa “WordSmith Tools”, prikaz sustava za morfološku analizu GERTWOL, primjer korištenja programa WordSmith Tools, popis stručnih lingvističkih časopisa te bibliografija.

Predmet magistarskog rada jesu morfosintaktičke osobitosti podsustava njemačkoga, jezika struke kriminalističkih znanosti, a osnovna zadaća istraživanja su načini tvorbe riječi te osobitosti na sintaktičkoj razini.

U uvodnom se poglavlju rada prikazuje status jezika struke u lingvističkoj teoriji uopće kao i proučavanje jezika struke u Hrvatskoj. Nakon definiranja ključnih lingvističkih pojmova (jezik struke, stručni tekst) određuje se pojam kriminalističkih znanosti.

U drugom poglavlju autorica se bavi određenjem temeljnog predmeta. Polazeći od odnosa među jezičnim razinama uspoređuje značenja leksičkih jedinica (structural meaninig, lexical meaning) i utvrđuje kako se taj odnos odražava na semantičku razinu. Osobitost leksika znanstvenih tekstova struke temelji prema Erku na: učestalosti pojavljivanja, morfološkoj stabilnosti, sintaktičkoj fleksibilnosti te velikoj mogućnosti tvorbe složenica i izvedenica.

Metode i postupci u korpusnoj lingvistici sadržaj su trećega poglavlja. Korpus rada obuhvaća udžbenik R. Weihmanna “Kriminalistik” (608.159 kompjutorski unesenih znakova na 311 kartica); za usporednu analizu unutar znanstvenih disciplina i metodičku morfosintaktičku obradu korišten je udžbenik njemačkoga za strane pravne stručnjake L. Junga: Rechtswissenschaft (177.730 kompjutorskih znakova odnosno 110,84 kartice), a usporedni je korpus zaokružen stručnim teksttovima iz područja kriminologije objavljenim na Internetu (13 kartica).

Četvrto je poglavlje posvećeno analizi načina tvorbe imenica u korpusu. Kompjutorskom obradom pomoću programskog dijela “Concord” te nužnim prilagodbama unutar programskih mogućnosti i na kraju ručnom obradom podataka što ih program ne prepoznaje kao morfološku različnicu dobivena je slika najčešćih derivacijskih sufiksa u jeziku kriminalističkih znanosti na primjeru predmetnog korpusa. Osobita je pažnja posvećena imenskim složenica što čine 82% složenica u korpusu. Pokazuje se da proučavanje složenica u jeziku struke produbljuje probleme tipizacije i klasifikacije složenica u općem njemačkogm jeziku. Interpretacija složenica temelji se prema Fleischer/ Barz na uobičajenim odnosima između označitelja i označenog, unutarjezičnim informacijama o semantičkim odnosima unutar elemenata složenica, znanju o svijetu, strukturi teksta te situativnim elementima. Prihvaćajući kolokacija kao najopćenitiji, tekstualno orijentirani naziv z dvočlane i višečlane sintaktičke skupine definiraju se osnovni tipovi karakteristični za korpus kriminalističkih znanosti. Pokazuje se da čvrste kolokacije (zur Fahndung ausschreiben, unter Beweis stellen, dem Verdacht nachgehen, verdeckte Ermittler) pripadaju različitim sintaktičkim kategorijama.

U Zaključcima autorica na temelju analize morfosintaktičkih osobitosti njemačkoga jezika kriminalističkih znanosti provedene na homogenom korpusu uz pomoć kompjutorskog programa za analizu velikih korpusa potvrđuje polaznu tezu da su jezične razine međuzavisne. Nadalje, potvrđena je teza o nominalnom stilu kao općoj značajki jezika struke i za jezik kriminalistike.

Dragica Bukovčan svojim je magistarskim radom “Morfosintaktičke osobitosti jezika struke na primjeru korpusa njemačkoga jezika kriminalističkih znanosti” pokazala poznavanje suvremenih lingvističkih teorija i metoda istraživanja. Prigovor radu odnosi se na dijelove teksta u kojima se definiraju pojmovi (primjerice struka, interes, jezik struke) kao i na ponavljanja objašnjenja (primjerice morfološki, semantički, sintaktički).

Magistarski rad Dragice Bukovčan “Morfosintaktičke osobitosti jezika struke na primjeru korpusa njemačkoga jezika kriminalističkih znanosti” predstavlja dosprinos poznavanju jezika struke s područja kriminalistike i stoga se pozitivno ocjenjuje. Predlažemo Vijeću da prihvati izvještaj i da se kandidatkinja uputi na daljnji postupak.

dr.sc. Stanko Žepić, red. prof.

dr.sc. Zrinjka Glovacki-Bernardi, red.prof.

dr.sc. Milica Gačić, red.prof.

Zagreb, lipanj 2001.

SVEUČILIŠTE U ZAGREBU Zagreb, 23.06.2001.

Filozofski fakultet

Ul. Ivana Lučića 3, Zagreb

Znanstveno - nastavnom vijeću

Predmet: Izvještaj o magistarskom radu Danka Gazareka

Odlukom Fakultetskog vijeća od 21.03.2000.godine imenovano je stručno povjerenstvo za ocjenu (dorađenog) magistarskog rada Danka Gazareka (rješenje broj 04-4-4/1-2000.) : Hrvatski iseljenici na Novom Zelandu u razdoblju 1850. - 1940. Mentor: dr Branimir Banović, popravak i dorada magisterija pod vodstvom dr. Silve Mežnarić. Cijenjenom Vijeću podnosimo sljedeći

I z v j e š t a j

Magistarski rad Danka Gazareka napisan je na ukupno 238 stranica, s popisom korištenih bibliografskih jedinica (34), sekundarnim dokumentacijskim i arhivskim izvorima (7) te tablicama (23). Rad je, osim na Uvod i Zaključak, podijeljen na tri cjeline. U uvodnome dijelu magistarskog rada (1-3) kandidat ističe cilj rada, a to je utvrditi i valorizirati oblike i tipologiju društvenog organiziranja i okupljanja hrvatskih iseljenika na Novom Zelandu u zadanome razdoblju (1850-1940). Nastoji utvrditi razloge, motive i svrhu udruživanja, i to na osnovu analize pisanih izvora svakodnevice (novine i časopisi) te ostale arhivske građe. U prvome dijelu (str. 4- 102) kandidat opisuje Novi Zeland kao imigracijsku destinaciju te Hrvatsku kao emigracijsko izvorište, sa sljedećim podpoglavljima: Novi Zeland - geografska i druga obilježja; Doseljavanje iz Hrvatske na Novi Zeland; Razvitak restriktivne imigracijske politike u Novom Zelandu od konca devetnaestog vijeka do 1940.godine; Kvantitativna obilježja iseljavanja iz Hrvatske u Novi Zeland u razdoblju 1900.-1940.godine; Regionalno podrijetlo i način doseljavanja hrvatskih imigranata u Novi Zeland; Kvalitativna obilježja hrvatske imigracije na Novom Zelandu u razdoblju 1900.-1940.godine. U drugome dijelu (str.103-123) kandidat daje pregled standardnih koncepata namijenjenih istraživanju postanka i održavanja etničkih zajednica u imigrantskim sredinama. Drugi dio sadrži dva poglavlja: Postanak etničkih zajednica u imigrantskim zemljama i Pojam etnosa. Nakon pregleda osnovnih koncepata i relacija izmedju migracijskih procesa i formiranja etničkih zajednica u imigrantskim sredinama, kandidat prelazi na treći dio rada, u kojemu se bavi društvenim okupljanjem hrvatskih iseljenika u Novom Zelandu. Poglavlja su: Društveno okupljanje naših iseljenika u Novom Zelandu u periodu do Drugog svjetskog rata; Organizirano okupljanje hrvatskih iseljenika Novog Zelanda i Australije u periodu do Drugog svjetskog rata - prilog komparativnom pristupu proučavanja. U Zaključku (str. 222-228) autor izlaže rezultate svog ispitivanja, koji se mogu sažeti u dva tipa etničkih zajednica (čvrste versus raštrkane), dvije razine okupljanja i održavanja organiziranog okupljanja (niža i viša) te u šest različitih tipova okupljanja hrvatskih imigranata u Novom Zelandu.

Iz ovog bi sažetog prikaza magistarskog rada Danka Gazareka mogli zaključiti da kandidat u dostatnoj mjeri organizira materijal neophodan za temu koju je odabrao. Poštuje osnovne odrednice tipičnog migracijskog izdjeljka, a to su vrijeme, prostor, međuprostori kretanja migranata, konteksti odlaska i prijema migranata; za njih nalazi adekvatne izvore u domaćoj i osnovnoj svjetskoj literaturi te, minimalno, u arhivskoj građi. Žarište problema, a to su procesi i oblici (tipovi) okupljanja hrvatskih imigranata u Novome Zelandu također je obrađeno na osnovu neophodnih i donekle iscrpno obrađenih izvora, kao što su: imigracijske politike u vremenu, akulturacijske politike Novog Zelanda, kulturni linkovi, spajanje i razdvajanje od zemlje porijekla, te kulturno i regionalno indicirano porijeklo hrvatskih imigranata.

U prvome dijelu kandidat izlaže obilježja Novog Zelanda kao imigracijskog područja, njegovih prostornih (privlačnih i odbojnih) karakteristika te interesa i motiva Hrvata za doseljavanje na Novi Zeland. Počev od najstarijeg izvora (1858) spominjanja Hrvata na Novom Zelandu, Hrvati su pratili dva velika vala naseljavanja: val smole i val zlata (str. 10-14). Statistika iseljavanja Hrvata na Novi Zeland , iako nepouzdana reći će da se u 1900.godini tamo nalazilo oko 3000 aktivnih (neuzdržavanih) Hrvata kopača (str. 17-23). Taj je broj manji 1921.godine kada je pod nazivom porijekla iz Jugoslavije registrirano svega 1588, odnosno 2721 osoba 1936.godine (str. 51). Na tome broju, dakle, kandidat temelji i svoju analizu udruživanja odnosno organiziranog okupljanja Hrvata na Novom Zelandu. Kontinuiranu razmjenu migranata poremetila je restriktivna imigracijska politika koja je bila posebno uperena protiv hrvatskih kopača kauri smole (1910 do 1925 godine). Tim mjerama kao i povećanim tokovima povratka u domovinu treba prema kandidatu objasniti varijabilitet migracijskih tokova iz Hrvatske u Novi Zeland između dva svjetska rata. Posljedice takvih tokova po okupljanje Hrvata bile su znatne; organizirano okupljanje bilo je, naime, teže uspostaviti u uvjetima kada se imigrantska zajednica stalno punila ili praznila, mijenjala svoje članstvo. Ravile su se tako, prema kandidatu, lutajuće i lančane migracije (str. 60-62). Potonje su, zbog rodbinske i regionalne povezanosti migranata, postale osnovom i njihova etničkog povezivanja. Isto tako, u razdoblju između dva svjetska rata došlo je i do - kako nalazi kandidat - pomicanja radno aktivnog dijela stanovništva, od kopača prema tercijarnom sektoru, sitnoj trgovini i ugostiteljstvu (str. 100). Što znači, došlo je do postupnog napuštanja ruralnih zanimanja odnosno svojevrsne urbanizacije useljenika. Taj je nalaz logično doveo kandidata do druge njegove teme, to jest do postanka etničkih zajednica uslijed olakšane komunikacije u (urbaniziranom) prostoru Novog Zelanda tridesetih godina (str. 104-110).

U drugome dijelu kandidat se stoga poduhvaća analize i operacionalizacije koncepata koje nalazi relevantnima za postanak i održavanje (imigrantskih) etnosa (str. 112-119). Uključivši tu i koncept manjine (str. 119-22), kandidat oba polja koncepata primjenjuje na etnički identitet u uvjetima migracije, ustrvdivši da: ”razvoj zajedničkih akcija migrantskih grupa, odnosno proces kreiranja etničnosti kao kolektivne strategije stvaranja identiteta i mobiliziranja njihovih interesa najvećim dijelom proizlazi iz potrebe osiguranja i učvršćivanja vlastitog socijalnopravnog položaja”(str. 123). Time postulira da procesi integracije migranata kroz etničke zajednice nisu esencijalistički već egzistencijalno uvjetovani. U tom svijetlu razmatra i procese asimilacije te prilagodbe multikulturnim modelima društva prijema (str. 124- 128).

U trećem dijelu kandidat pristupa komparativnoj analizi oblika okupljanja Hrvata u Australiji i Novom Zelandu a na osnovi dokumentacijskog materijala i postojećih istraživanja (str. 129-167). Kandidat analizu temelji na tvrdnji da postoje dvije temeljne odrednice okupljanja Hrvata u tom razdoblju: a) negativan odnosno indiferentan odnos matične zemlje spram iseljenika i b) dugotrajno zadržavanje iseljenika na dnu socijalne ljestvice i njihova niska socijalna mobilnost. Na tim je odrednicama konstruirana aparatura pokazatelja organiziranog okupljanja Hrvata (str. 168-196); njen zajednički nazivnik je organiziranje interesa useljenika (str. 169). Kandidat nadalje analizira strukturu hrvatskih useljenika u Australiji i Novom Zelandu između dva rata; podrobnije se bavi demografskim značajkama, regionalnom distribucijom useljenika i tempom useljavanja, resursima preživljavanja te elitama (vodstvom) useljeničkih zajednica. Na osnovu komparacije useljeničkog organiziranog okupljanja u Australiji i Novom Zelandu u datom razdoblju, kandidat dolazi do zaključka da su iseljeničke organizacije slične, i to po brojnosti organizacija i članstva, vrsti djelatnosti i orijentaciji spram domovine (str. 196-201). U dijelu rada pod 3.2 (str. 205-221) kandidat raspravlja o osnovnim tipovima i markerima hrvatskog okupljanja na Novom Zelandu te nalazi: a) među Hrvatima postoji, u datom razdoblju do 1940.godine, oštra politička podjela koja se očituje i na institucionalnoj razini, a to je istodobno postojanje Jugoslavenskog kluba i Hrvatskog dobrotvornog društva; b) iza političke podjele, smatra kandidat, skriva se etnička podjela koju je moguće prepoznati po etničkim markerima; c) te je markere među isljenicima iz jugoslavenske države bilo moguće prepoznati tek kada iz “spavajuće etničke grupe” započnu prelaziti u svjesnu etničku grupu; događa se to u procesu raspoznavanja i prihvaćanja određenih etničkih značajki kao markera vlastitih i tuđih kolektiviteta (str. 207-208). Svojevrsnu ulogu pritom dobiva i takozvani “klonirani marker” jugoslavenstva (str. 208) koji je, gubeći sve više na vjerodostojnosti, u razdoblju do 1940.godine doveo do institucionalnog prestrukturiranja hrvatske etničke skupine.

U tome dijelu rada kandidat - u svezi s tipologijom organiziranog okupljanja Hrvata - postavlja i obrađuje pitanje potrebitosti organiziranog bavljenja politikom (organizirani politički interes) useljeničkih organizacija te kao odgovor navodi da je (prema Jelaviću) svrsishodnije uključivanje useljenika u postojeću mapu organiziranja političkih interesa zemlje imigracije negoli specifično useljeničko političko organiziranje (str. 211-212). Svrishodnije je, prema podacima, bilo organiziranje po tipovima potpornih te kulturnih i sportskih organizacija.

U četvrtome dijelu kandidat zaključuje sljedeće: postoje tri perioda (lančanog) useljavanja Hrvata na Novi Zeland (do 1899.; 1900 - 1921.; 1922 - 1936.). Prvi je period označen kolonizacijskim, drugi restriktivnim i treći repatrijacijskim značajkama. Shodno tome, kandidat promatra problematiku formiranja i djelovanja useljeničkih organizacija (str.223-225). Za razliku od Australije, što pokazuje dio rada u kojem se uspoređuje okupljanje u Australiji i na Novom Zelandu, okupljanje na Novom Zelandu imalo je, za Hrvate, nešto povoljniji tijek, iako su tipovi okupljanja vrlo slični. Sva su okupljanja bila kratkotrajna, što treba - prema kandidatu - objasniti (1) privremenim karakterom useljenja (str. 227) a što je istovremeno ubrzalo proces asimilacije Hrvata na Novom Zelandu i u Australiji i (2) konfliktima vodstava organizacija te neposobnošću hrvatskih organizacija da se interesno povežu. Kandidat zaključuje (str. 228) da krajem tridesetih godina hrvatska useljenička zajednica nema definiran etnički status i prepoznatljivost u novozelandskom okolišu, nedovoljno je etnički mobilizirana, stopljena je - asimilirana - u novozelandskom društvu te ne raspolaže znatnijim kulturnim i povijesnim kapitalom.

* * *

Stručno povjerenstvo smatra da je magistarski rad Danka Gazareka “Hrvatski iseljenici na Novom Zelandu u razdoblju 1850. - 1940.” zadovoljio osnovne uvjete izrade magisterija te u uvjerenju da će kandidat Danko Gazarek biti spreman argumentirati osnovne teze i nalaze iz svog rada, predlaže Znanstveno-nastavnom vijeću da prihvati ovaj izvještaj i time omogući kandidatu nastavak postupka u stjecanju stupnja magistra iz područja sociologije.

Stručno povjerenstvo: 1. dr.sc. Silva Mežnarić

2. prof.dr.sc. Milan Mesić

3. prof.dr.sc. Vjeran Katunarić

4. prof.dr.sc. Ljubomir Antić

5. dr.sc. Branimir Banović

Slavica Filipović

Muzej Slavonije

Trg sv.Trojstva 6

31000 Osijek

tel: 031 208 501

VIJEĆU FILOZOFSKOG FAKULTETA

SVEUĆILIŠTA U ZAGREBU

Ivana Lučića 3

10000 Zagreb

Osijek, 21.06.2001.

Predmet: Zamolba za prihvaćanje teme za izradu magistarskog rada

SINOPSIS MAGISTARSKOG RADA: "KASNOANTIČKA NEKROPOLA U ZMAJEVCU"

Cilj ovog rada je stručno obraditi, analizirati i tipološko-statistički prezentirati arheološki materijal sustavnog istraživanja kasnoantičke nekropole u Zmajevcu, Baranja. Arheološka istraživanja su započela 1999. godine (i kontinuirano se provode 2000. i 2001. godine).

Teritorij Baranje nastanjuje panonsko pleme Andizeti i to od Mecsek gorja na sjeveru u Mađarskoj, rijeke Dunav na istoku, rijeke Vuke i močvarnog područja na jugu i mjesta Viljevo kod Donjeg Miholjca na zapadu.

Zmajevac se nalazi u sjeveroistočnom dijelu Hrvatske Baranje koja dolazi pod upravu rimske vlasti nakon pobjede rimske vojske u Batonovom ustanku, kada Tiberije 10. godine poslije Krista Panoniju organizira kao posebnu provinciju pod upravom namjesnika konzularnog ranga. Nakon Dačkih ratova car Trajan 107. godine reorganizira provinciju Panoniju podjelivši je na dva dijela: Pannonia Superior i Pannonia Inferior. Baranja je ovom podjelom ušla u sastav Panonije Inferior. Car Dioklecijan je Panoniju podijelio na četiri provincije: Pannonia Savia, Pannonia Prima, Pannonia Valeria, Pannonia Secunda, a samim tim i teritorij Baranje se nalazio u provinciji Panonija Secunda.

Baranja je važano geopolitičko i geostrateško područje Rimskog carstva zbog rimske vojne granice na Dunavu-limes. Jedna od vojnih utvrda na Dunavskom limesu je bio i Zmajevac, Ad Novas. Sjeverozapadno pokraj mjesta Zmajevac, na strmom odsjeku lesnog povišenja Baranjske planine i nedaleko rijeke Dunav, na lokalitetu "Gradec" arheološki nalazi ukazuju na postojanje vojne utvrde veličine 150 x 120 m. Tijekom kasne antike prema nekim podacima ovdje je bila stacionirana rimska vojska equites Dalmatae i auxilia Novensia pod zapovjedništvom duxa pannoniae Secundae. Kasnoantička nekropola koja je tema moga magistarskog nalazi se istočno od lokaliteta vojne utvrde "Gradec."

OSNOVNA PODJELA RADA

UVOD

U uvodnom dijelu bit će prikazan prostor Baranje i Zmajevca koji je zbog povoljnog zemljopisnog položaja, kao i topografskih, klimatskih i hidrografskih osobina naseljen kontinuirano od ranog neolitika pa sve do danas. Arheološki nalazi i povijesni izvori govore nam o kontinuitetu i razvoju rimske uprave i organizaciji limesa.

IZVORI O ZMAJEVCU

Položaj Zmajevca, Ad Novas ne može se sa sigurnošću odrediti jer nema točnih podataka. U ovom poglavlju dati ću prikaz spominjnja naselja u povijesnim izvorima i itinerarima.

POVIJEST ISTRAŽIVANJA U ZMAJEVCU

U ovom poglavlju biti će prikazana dosadašnja istraživanja i rekognosciranja u Zmajevcu.

GROBNE CIJELINE

U ovom poglavlju biti će prezentirani slijedeći podaci o grobovima:

Orijentacija pokojnika i položaj ruku

Vrsta i način ukopa

Arhitektura grobova

KATALOG GROBOVA I GROBNIH NALAZA

Katalog čine opisani predmeti iz grobova s datacijom i analogijom u okvirima arheoloških tipologija, kao i tipološkostatistička obrada nalaza.

REZULTATI ANTROPOLOŠKE ANALIZE OSTEOLOŠKOG MATERIJALA

Sadrže za svaki kostur slijedeće podatke: spol osobe, strost u trenutku smrti, prisutnost patoloških promjena na uščuvanom materijalu, tafonomijske karakteristike uščuvanog materijala.

ZAKLJUČAK

Temeljem analize i tipološko-statističke prezentacije arheološkog materijala prikupljenog sustavnim istraživanjem metodom prema Harrisu kasnoantičke nekropole u Zmajevcu, Baranja doći do relevantnih spoznaja o kasnoantičkoj arheologiji ovog područja.

Voditeljica poslijediplomskog studija: Mentor:

prof. dr.sc. Nives Majnarić Pandžić prof. dr.sc. Marin Zaninović

Kandidat:

Slavica Filipović

Snježana Karinja

Sinopsis za magistarski rad "ANTIČKE LUKE UZ SLOVENSKU OBALU"

Cilj ovog rada je sinteza i revalorizacija dosadašnjih rezultata istraživanja antičkih luka na području Slovenskog podmorja te prezentacija i nekih, do sada, neobjavljenih nalaza. Na slovenskoj obali crti od Debelog rtiča do ušća Dragonje zabilježeno je više ostataka arhitekture u moru. Znani su ostaci rimskih luka u Jernejevom zaljevu kod Ankarana, Žusterni kod Kopra (atribucija je diskutabilna), Simonovom zaljevu i Viližanu kod Izole, te Fizinama kod Portoroža. Uz te strukture su u sistematskim pregledima morskog dna bile zanilježene pojedinačne strukture ili dijelovi zidova npr. Valdoltri, na Bernardinu, Strunjanu... Neke od rimskih luka i podvodnih ostataka arhitekture su sporadično istraživane, što je donijelo nova saznanja o njihovom značenju, dok nekima ne možemo sa sigurnošću odrediti njihovu ulogu i funkciju, a nije određen ni vremenski okvir. Podvodne gradnje molova, valobrana neizbježno prate objekti građeni na kopnu, kao što su skladišta, manipulativni prostori, brodogradilišta, odnosno gradnje neposredno uz more. Na uskom obalnom akvatoriju gradskih jezgri Pirana, Izole i Kopra nisu zabilježeni podvodni ostaci arhitekture. Vjerojatno je da su postojale starije strukture luka, ali je zbog nedovoljne istraženosti njihov položaj hipotetički. Osim navedenih uzeti ću u obzir i lučka naselja koja se danas uslijed promjene obalne crte ne nalaze neposredno uz obalu kao što je to Sermin kraj Kopra.

S obzirom na dosadašnja saznanja u radu sumarno ću opisati i one postojeće objekte, odnosno nalaze na kopnu, koji su usko vezani na rimske luke slovenskog prostora te na neki način objašnjavaju njihovu ulogu u lokalnom i širem antičkom prometu i trgovini.

Za razliku od rimskih luka uz Tirensko more, građenih u tehnici opus cementicium, rimske su luke uz istarsku obalu građene od velikih blokova pješčenjaka ili vapnenca i skromnijeg su opsega. U dosadašnjim radovima su uglavnom navedeni podaci o obliku rimskih luka u Istri te zbirni prikaz njihovih dijelova (molovi, bankine, operativne obale itd). Na koji su način gradili lučke uređaje detaljnije nije poznato. Uz pomoć novijih istraživanja pokušati ću proučiti i iznijeti taj segment.

Drugi problem, osim gradnje, s kojim se susrećemo kod proučavanja luka i lučkih uređaja jest njihovo datiranje, a samo na osnovi kamenih struktura ne možemo datirati luke. S obzirom da nam kod interpretacije luka može pomoći metoda C 14 te analiza sitnih nalaza, pronađenih u blizini, odnosno na području luka, podrobnije ću se baviti u radu upravo tim nalazima. Arheološke predmete čuva Pomorski muzej "Sergej Mašera" Piran. Dio tih nalaza je već bio objavljen, no s obzirom na razvoj znanosti, potrebno ih je ponovno proučiti i atribuirati, a obradit ću i neobjavljene nalaze (radi se uglavnom o ostacima keramičkih posuda) što će pogotovo doprinijeti i boljem datiranju te opredjeljenju luka i njihove problematike.

Zbog naglog razvoja i jakog urbanističkog pritiska na slovenski istarski obalni pojas ostatke antičkih struktura, danas ugrožava, ne samo more svojim djelovanjem, već isto tako i čovjek. Boljim poznavanjem te tematike biti ćemo u stanju i bolje zaštititi te podmorske lokalitete.

Okvirni pregled poglavlja

Uvod

- pregled dosadašnjih radova općenito na temu luka s posebnim osvrtom na istraživanja rimskih luka na području Slovenskog podmorja. Postavit ću i razloge, zbog kojih sam se odlučila za tu temu.

I. Literarni i likovni izvori za studij nekadašnje gradnje i oblika luka - antički tekstovi o lukama i njihovoj gradnji

II. Gradnja luka u vremenu i prostoru - kratak osvrt na povijesni razvoj gradnje luka

III. Gradnja rimskih luka - na temelju pojedinih primjera iznijeti ću opis gradnje rimskih luka

IV. Lučki uređaji i ostali građevinski objekti u slovenskom podmorju

IV. 1. Jernejev zaljev kod Ankarana - rimska luka i sitni nalazi

IV. 2. Simonov zaljev - rimska luka i sitni nalazi

IV. 3. Viližan- rimska luka i sitni nalazi

IV. 4. Fizine - rimska luka i sitni nalazi

IV. 5. Ostali građevinski objekti u slovenskom podmorju

IV. 6. Izvori o postojanju drugih luka u podmorju Pirana, Izole i Kopra

V. Lučka naselja koja se danas uslijed promjene obalne crte ne nalaze neposredno uz obalu

Zaključno razmatranje

U zaključnom razmatranju ću razvrstati antičke luke uz slovensku obalu s obzirom na vrijeme nastanka, veličinu, te značaj i opće zaključke do kojih ću doći proučavanjem te tematike te pokušati uklopiti lučke objekte Slovenskog primorja u širu cjelinu plovnog puta između sjeverne Italije i zapadne obale Istre, gdje su pored niza manjih sačuvanih lučkih objekata u moru najveće Savudrija i Verige na Brijunima. Pored njih tu je još i Pula koja je obzirom na broj dosad utvrđenih brodoloma u okolici predstavljala jednu od važnih pomorskih točaka (luka i sidrište) iz Italije prema istoku.

Mentor: Kandidat:

Dr. sc. Mario Jurišić Snježana Karinja

Voditelj poslijediplomskog studija arheologije:

Prof. dr. sc. Nives Majnarić Pandžić

PROBLEMATIKA LANGOBARDSKIH NALAZA UZROKOVANA SEOBOM IZ PANONIJE NA ITALSKI POLUOTOK

Ovaj rad zamišljen je tako da obuhvaća arheološku ostavštinu Langobardske kulture na tlu Hrvatske i Slovenije, koja predstavlja nasljedstvo uvjetovano njihovom seobom.

Interesantan je utjecaj koji su mogli vršiti na autohtono stanovništvo, te na ostale narode s kojima su u navedenom prostoru dolazili u kontakt kao i mogućnost poprimanja dijelova kulture tih naroda.

1. Uvod: prepoznavanje važnosti područja obuhvaćenog seobom

2. Registar langobardskih arheoloških nalaza i nalazišta:

a) na tlu Hrvatske

b) na tlu Slovenije

3. Specifičnosti nalaza (relacije s ostalim etničkim skupinama i narodima te

prepoznavanje utjecaja italskih Langobarda na promatrani prostor)

4. Zaključna razmatranja

5. Ilustrativni prilozi

6. Kratice

7. Bibliografija

Mentor: Kandidat:

prof.dr.sc. Željko Tomičić Linda Laković

Voditelj poslijediplomskog studija:

Prof. dr. sc. Nives Majnarić Pandžić

Mira Pavletić

Sinopsis

za magistarski rad

Villae rusticae na Brijunima

Problemi poljoprivredne proizvodnje

Cilj rada je proučavanje poljoprivredne proizvodnje antičkih vila na Brijunima s naglaskom na proizvodnji ulja, osobito u razdoblju rane antike kada je na otoku bilo više villa rustica. Brijunske vile kao tema nisu nove i neobrađene u stručnoj literaturi, no proizvodni su aspekti obrađeni tek jednim dijelom.Oslanjajući se na antičke izvore pokušati ću procijeniti mogućnosti proizvodnje u ovim vilama, a pored toga temeljem rezultata nekih novijih istraživanja još jednom razmotriti mogućnosti interpretacije. Proizvodni proces vina i ulja vrlo je sličan i tek je na temelju nekih pokazatelja (mlin, koštice maslina) moguće sa sigurnošću utvrditi proizvodnju ulja.

Istarsko je maslinovo ulje bilo vrlo cijenjeno u Rimskome carstvu: dijelilo je drugo mjesto s uljem iz španjolske Betike. O tome koliko je bilo cijenjeno možda najbolje govori rasprostranjenost nalaza istarskih amfora u kojima se transportiralo na područje Italije, Norika, Recije i Panonije.

Za vilu na brdu Kolci kao i za vilu u zaljevu Dobrika, nalaz mlina za mljevenje maslina sa sigurnošću je potvrdio proizvodnju ulja.

Rezidencijalna raskošna vila u zaljevu Verige je prema mišljenju njena prvog istraživača A. Gnirsa, kao i nekih drugih autora, bila namijenjena proizvodnji vina. Stoga je na padinama brežuljka istočno od vile predvidio vrtove na terase s nasadima vinove loze. No nedavno provedena rekonstrukcija paleookoliša iz zaljeva Verige upućuje da su najvažniji poljoprivredni proizvodi u razdoblju 1.-5.st. bili vinova loza, ali i maslina. Pored toga, iz same vile potječu mnogobrojne amfore proizvedene u obližnjoj radionici C. Laecania Basa koja se nalazila u Fažani. Te su amfore bile namijenjene transportu ulja, što je ustanovljeno tek osamdesetih godina protekloga stoljeća.

Sa sjeverne strane zaljeva Verige nalazi se još jedna vila koju je A. Gnirs prvotno interpretirao kao uljaru, kasnije kao fuloniku što su prihvatili i neki kasniji arheolozi. Međutim, u vili se nalaze identične strukture poput onih na brdu Kolci te u vili za proizvodnju ulja u Červaru.

Nalaz mlinskog kamena ugrađenog u glavu istočnog mola na Malome Brijunu mogao bi također ići u prilog proizvodnji ulja u antičkoj vili smještenoj u dnu dobro zaštićena zaljeva.

Iako nije prvi put da se obrađuju rimske vile na Brijunima, po prvi put će biti razmatrana samo njihova gospodarska komponenta odnosno sama proizvodnja sa cijelim tehnološkim procesom i proizvodnim mogućnostima jednog relativno malog otoka na čijih je oko 700 ha (u antici su Veli i Mali Brijun predstavljali jedinstven otok) istovremeno djelovalo pet, a moguće i više rustičkih vila.

U radu će biti obrađen cijeli proces proizvodnje ulja temeljem poznatih antičkih izvora te mogućnost njezine primjene u brijunskim vilama te pokušati ustanoviti mogućnost da se u čak pet vila proizvodila impozantna količina u Rimskome carstvu vrlo cijenjena ulja.

Pregled poglavlja

Uvod zašto sam izabrala ovu temu

1. Povijest istraživanja vila na Brijunima

2. Villae rusticae – tehnologija proizvodnje – izvori

3. Rimske vile na Brijunima

3.1. Vila u zaljevu Dobrika (kastrum)

3.2. Vila na brdu Kolci

3.3. Raskošna vila u zaljevu Verige

3.4. Vila u zaljevu Verige (sjever)

3.5. Vila u zaljevu sv.Mikule, Mali Brijun

4. Zaključak

5. Tabele

6. Literatura

kandidat Mira Pavletić

mentor Dr. Robert Matijašić

Voditelj poslijediplomskog studija:

Prof. dr. Nives Majnarić Pandžić

Zoran Wiewegh Odsjek za arheologiju

Vankina 21/IV Filozofskog fakulteta

Zagreb Sveučilišta u Zagrebu

Predmet: Zamolba za prihvaćanje teme magistarskog rada

SINOPSIS MAGISTARSKOG RADA

“Jugoistočna nekropola Siscije”

Cilj ovog magistarskog rada je obrada arheološkog materijala pronađenog tijekom iskopavanja jugoistočne rimske nekropole, smještene na položaju današnjeg stadiona NK Segeste, provedenih tijekom 1954.-56. godine.

Riječ je o paljevinskoj nekropoli, a prema materijalu pripadala bi razdoblju od 2. do kraja 3. st. (moguće su manje promjene u dataciji kada obrada nalaza bude u potpunosti gotova).

Predmeti će biti podijeljeni u grupe prema vrsti materijala, a unutar toga prema tipovima.

Analizom oblika, tehnike izrade i ukrasa pojedini tipovi moći će se datirani analognim materijalom s panonskog područja. Zbog manjkave dokumentacije biti će moguće rekonstruirati tek nekoliko grobnih cjelina, zbog čega sam se i odlučio na spomenutu obradu.

Sve grupe predmeta biti će popraćene iscrpnim katalogom, te crtežima i fotografijama.

Osnovna podjela rada:

Uvod

U ovom dijelu biti će prikazan smještaj jugoistočne nekropole, s osvrtom na ostale gradske nekropole. Ta rasprava uključuje i razmatranja o urbanizmu na temelju najnovijih istraživanja, koja se u prvom redu odnose na gradske komunikacije.

Povijest istraživanja

Povijest istraživanja uključuje sve ranije pojedinačne navode o grobovima s područja jugoistočne nekropole (materijal uglavnom nije sačuvan) , te tijek istraživanja od 1954.-56., kao i nekoliko kasnije pronađenih grobova.

Dokumentacija

U ovom će poglavlju biti prikazana sva sačuvana fotografska i pisana dokumentacija, uz nužno objašnjenje o poteškoćama pri obradi zbog njene manjkavosti.

Oblici i vrste grobova:

Iako je dokumentacija s iskopavanja oskudna ipak je iz nje moguće iščitati podatke o načinu ukopa (ukop u običnu jamu, ukop u kamene urne, i sl.)

Pokušaj rekonstrukcije pojedinih grobnih cjelina.

Iako postoji relativno velik broj sačuvanog arheološkog materijala, nije moguća potpuna rekonstrukcija grobnih cjelina. Ona će biti moguća tek kod nekoliko grobova koji su i fotografski dokumentirani.

GROBNI NALAZI:

Keramički materijal:

Keramika će biti podijeljena na glavne oblike prema funkciji (urne, lonci, poklopci, tanjuri, vrčevi, čaše, svjetiljke...) te unutar toga prema tipovima. Predmeti će biti datirani pomoću analognog materijala s panonskog područja.

Kovinski materijal

Metalni predmeti (fibule, narukvice, prstenje...) biti će podijeljeni po istom principu kao i keramički materijal.

Staklo

Stakleni predmeti obuhvaćaju mali broj oblika, a podjela će biti koncipirana po gore navedenom principu.

Plastika

Obuhvaća jednu jantarnu kompoziciju koja se sastoji od četiri lika i jedu figuricu od kamena.

Novac

U ovom dijelu biti će analiziran numizmatički materijal, te povezan s ostalim arheološkim materijalom nekropole.

Zaključna razmatranja

U ovom ću poglavlju na osnovi analize pronađenog materijala dati moguću dataciju nekropole. Također ću ju usporediti sa slično datiranima iz panonskog prostora. Biti će uključeni svi statistički obradivi podaci vezani uz nekropolu (vrsta ukopa, keramički i ostali arheološki materijal,...). Smatram da će ovaj rad biti koristan izvor podataka za buduća istraživanja, tim više što se radi o prvom cjelovitom prikazu jedne sisačke nekropole (ujedno će to biti i prvi u cijelosti obrađeni sisački lokalitet, uopće).

U Zagrebu, 19. lipnja 2001.

Kandidat: Mentor:

Zoran Wiewegh dr. Zoran Gregl

Voditeljica poslijediplomskog studija:

prof. dr. Nives Majnarić Pandžić

Zašto tanscendentalna uobrazilja?

U predgovoru svoga dela “Prolagomena za svaku buduću metafiziku” I. Kant se pita da li je takvo nešto kao metafizika uopšte moguće? Na svom putu bavljenja njome čovek nužno zastane pred nedoumicom: ukoliko je metafizika nauka zašto nije opšte i trajno priznata? Ako nije, otkuda u ljudskom umu neprestano preplitanje istih pitanja koja nikada ne prestaju, niti se na njih dobija odgovor? Kantova filozofija predstavlja pokušaj pronalaska rešenja problema postanka i opstanka metafizike kao nauke. Ona istovremeno uvodi razliku između same metafizike kao sistema i transcendentalne filozofije koja bi trebala biti princip za mogućnost nekog sistema a ne sam sistem s obzirom na sadržaj.

Tema ovog rada je ispitivanje verovatno najkontraveznijeg, problema transcendentalne filozofije, ispitivanje problema transcendentalne uobrazilje u “Kritici čistog uma”. Ovim ispitivanjem treba predstaviti ulogu transcendetalne uobrazilje u arhitektonici Kantove kritičke filozofije, a istovremeno pomoći i u osvetljavanju ostalih aspekata Kantove teorije. U suštini, radi se o nekim suprotnim shvatanjima raznovrsnosti i precizne veze između razuma i čulnosti u procesu sticanja saznanja. Nesumljivo je da Kant pridaje neizrecivu važnost transcendentalnoj uobrazilji u svojoj teoriji razuma. No postavlja se pitanje zašto je uobrazilja, koja je toliko esencijalna za Kanta, tako malo raspravljana u sekundarnoj literaturi? Verovatno je jedan od uzroka i sama Kantova “nedoslednost” u vezi sa ovim problemom različito definisanom u I i II transcendentalnoj dedukciji. Nedoumica stvorena “različitim” tumačenjima funkcije uobrazilje, vrlo verovatno je uticala na to da se veoma mali broj autora zadržao na njenom tumačenju ili se potpuno ogradio od nje. Takođe postoje različita tumačenja i veze između dve potpuno različite forme saznanja, čulnosti i razuma, a prisutna je i dilema da li iz sinteze transcendentalne uobrazilje proizilazi ova veza ili je uobrazilja, u neku ruku, njen proizvod.

Struktura

Postavljen između dva ekstrema, koji su samo logički zamislivi, apsolutnog uma koji nije ni malo receptivan i koji sve što čulno opaža sam proizvodi, i ektimusa apsolutno receptivnog uma, ljudski um, i receptivan i spontan, predstavlja granicu iznad koje se ne nalazi ništa da prerađuje materijal čulnosti. U tom smislu Kantova filozofija ima pripremni karakter kao kritika koja istražuje moć uma s obzirom na čitavo saznanje a priori. Strukturalna podela njegove Prve kritike poslužila je kao model za tematske celine u okviru ovog rada ali uz napomenu da drugi deo transcendentalne logike (transcendentalna dijalektika) nije obuhvaćen, što znači da bavljenje ispitivanjem mogućnosti i granica ljudskog saznanja završava šematizmom čistog razma. Uvodni deo rada bavi se ispitivanjem osnovnih pojmova transcendentalne filozofije i obuhvata: 1) sadržaj spoznaje koja se može nazvati metafizičkom, i 2) transcendentalnu dedukcija kategorija.

U drugom, centralnom poglavlju bavit ću se transcedentalnom uobraziljom u Kantovoj saznajnoj teoriji koja obuhvaća treću osnovnu moć i konstituitivno središte ontološkog saznanja, prvu primenu razuma na čulnost, te uobrazilju, vreme i šematizam (u smislu šemata kao transcendentalnog produkta uobrazilje, slika i šema, uobrazilja, čulnosti i apercepcija u pojmu transcendentalne šeme).

Planirana literatura broji trideset i pet bibliografskih jedinica.

Hasnije Ilazi, Prof.dr. Gvozden Flego, prof.dr. Branko Despot,

Studentica mentor voditelj poslijediplomskog studija

Nikolaj Lazić

10000 Zagreb

Josipa Slavenskog 2

Sinopsis magistarskog rada

Sinteza hrvatskoga govora

Obrazloženje teme

Uporaba računala u komunikaciji među ljudima pretpostavlja još uvijek pretežno komunikaciju u pisanom obliku. Zbog težnje da ta komunikacija postane prirodnija, traži se upotreba govora u komunikaciji pomoću raspoloživih mogućnosti koje nude računala.

Cilj istraživanja

Ovim će se radom nastojati stvoriti dobru sintezu hrvatskoga govora. Termin "sinteza govora" obuhvaća niz postupaka kojima se korpus pisanog jezika ozvučava, tj. prevodi u kvazi govorni oblik. Rezultat "dobre sinteze" je sintetizirani govor neprepoznatljivo različit od prirodnog govora.

Cilj je rada napraviti model sinteze govora, teorijski i praktično, koji bi omogućio glasno čitanje pisanog teksta upotrebom računala. Za istraživanje i pripremu modela sinteze hrvatskoga govora koristit će se program Mbrola izrađen u laboratoriju za obradu signala Faculty Politechnique de Mons u Belgiji. Kao dio međunarodnog projekta na Odsjeku za fonetiku priređena je baza difona muškoga glasa koja se koristi uz program Mbrola za stvaranje sintetiziranog govora. Odabirom difona za sintezu hrvatskih glasnika riješeno je prirodno zvučanje glasnika. Postojećoj će se bazi dodati ženski glas dopunjen posebnim hrvatskim alofonima.

Model koji bi se izradio trebao bi što vjernije oponašati prozodiju hrvatskoga jezika, tj. trajanje glasova, intonaciju riječi i rečenice. Svaka od tih osobina govora mora se posebno istražiti i dovesti u odnos.

Model bi se mogao koristiti ne samo za lakšu komunikaciju, nego i za čitanje tekstova za slijepe i slabovidne osobe kojima je komunikacija glasom primarni oblik komunikacije.

Metodologija

Mjerenja bi se izvršila na standardnom hrvatskom govoru te rezultati dobiveni statističkim obradama primijenili na sintetizirani govor. Pomoću eksperimentalne i komparativne metode odredio bi se optimalni model.

Potrebno je riješiti dva skupa problema: pretvorbu grafema u naravno ulančane glasnike i što naravniju prozodijsku interpretaciju teksta. Pretvorba grafema obuhvaća stvaranje govornih riječi, određivanje fonema iz grafema te glasničko ostvarenje fonema. Određivanje prozodije obuhvaća prozodiju riječi (vrstu i mjesto naglaska, duljinu) te prozodiju rečenice u neutralnoj interpretaciji sa silaznim jezgrama na zadnjoj riječi u intonacijskoj jedinici.

U Zagrebu, 02.07.2001.

Kandidat: Mentor:

Nikolaj Lazić prof. dr. sc. Ivo Škarić

Voditelj poslijediplomskog studija

prof.dr.sc. Slavko Tkalac

Gordana Galić

Mažuranićevo šetalište 12a

21 000 Split

tel. 021/ 345- 230

Smjer: Poslijediplomski studij književnosti

Kandidat: Gordana Galić

Mentor: dr. Andrea Zlatar

U Zagrebu, 15.06.2001.

Prijedlog teme magisterija:

KONCEPCIJA ČISTILIŠTA U SREDNJOVJEKOVNIM VIZIJAMA

( “ ČISTILIŠTE SV. PATRICIJA” )

VAŽNOST RADA: Ovim radom nastoji se doprinjeti postojećim saznanjima o europskoj srednjovjekovnoj književnosti, o čijim je aspektima kod nas zanemarivo malo pisano, a tek nešto više prevođeno. Vizije su važan i iznimno popularan žanr srednjovjekovne književnosti, a ovaj rad će se ograničiti na one vizije koje se odnose na boravak u čistilištu, s posebnim naglaskom na korpusu tekstova oko ,,Čistilišta sv. Patricija” ( Purgatorium sancti Patricii );najutjecajnijem djelu toga žanra .

Ovo djelo nam je značajno stoga što prihvaća podjelu onostranog na pakao, čistilište i raj. Crkveni oci još su se u počecima kršćanstva služili nekim izrazima koji upućuju na mogućnost očišćenja od grijeha, ali vrlo nejasno i ni približno slično onoj cjelovitoj koncepciji koja nastaje tek krajem 12. st. Projekcija te ideje u književnosti gotovo odmah pronalazi svoju afirmaciju upravo u ,,Čistilištu sv. Patricija”.

SVRHA RADA: Svrha ove radnje je, proučivši razvoj ideje čistilišta i njegove projekcije u književnosti, na korpusu tekstova koji se temelje na boravku u čistilištu, posebno ,,Čistilištu sv.Patricija”, te usporedivši međusobno izviješća o posjetima i doživljajima u istome, zaključiti na koji je način i zašto koncepcija čistilišta brzo i lako prihvaćena u vizijama kao književnom žanru i kakva je kulturološka pozadina tog prihvaćanja, te kako se i po čemu razlikuju pojedini elementi u tekstovima, nastalim u različitim prostornim i vremenskim realitetima.

KORPUS ISTRAŽIVANJA: Svoje doživljaje u ,,Čistilištu”opisali su mnogi, i o tome ostavili svoja svjedočanstva, u razdoblju od 13. do 15. stoljeća. Autor prvotnog teksta nam je nepoznat; u prologu se kao autor navodi neki Henry iz Saltreya, a tekst datira iz, otprilike, 1185.- 1190. godine. Napisan je na latinskom jeziku. To je zapis jedne usmene predaje o putu viteza Oweina (Owena) u Irsku, te njegov boravak i doživljaji u ,,Čistilištu”. Nakon uspjeha ovog prvog teksta slijede brojne obrade i zapisi . Ovdje se mora spomenuti i Dantea, koji je zasigurno poznavao tekst Henrya iz Saltreya. Dante nudi viziju čistilišta kao središnjeg mjesta, posredničkog mjesta, krajnje duhovnog i dinamičkog. Usmjereno je od zemlje k nebu, a duše se putem postupno čiste.U hrvatskoj je književnosti također poznata obrada motiva ,,Čistilišta svetog Patricija”. Tekst je prijevod s latinskog jezika, a izvor je nepoznat. Aktualnost čistilišta s vremenom se ne smanjuje, jer i nakon Dantea u književnosti nailazimo na aluzije na to mjesto, kod Shakespearea, Calderona, Ariosta i drugih.

VREMENSKA I PROSTORNA ODREĐENOST: Početak istraživanja seže u razdoblje prvih crkvenih otaca i njihovih spisa, u potrazi za prvim naznakama pojma čistilišta. Težište istraživanja biti će na razdoblju od kraja 12. stoljeća;od pojave teksta Henrya iz Saltreya, do kraja 15. stoljeća; dakle, obuhvatit će razvijeni i kasni srednji vijek, kada žanr vizija doživljava svoj procvat i najveću popularnost. Ispitat ću relevantne tekstove koji obrađuju motiv posjete čistilištu, posebno ,,Čistilištu sv. Patricija”.

METODE RADA I IZVORI: Naglasak ću, prije svega, staviti na ideju čistilišta kao kulturološkog fenomena i njegovu refleksiju u književnosti ( žanru vizija ). Relevantna literatura za ovaj predmet uglavnom je strana; služit ću se prije svega radovima Le Goffa, Seymoura, Pacha, Lesliea i Eastinga, a oslonit ću se i na nekolicinu naših autora koji se bave književnošću srednjeg vijeka; Fališevac, Ivšić, Hercigonja. Pratit ću trag širenja motiva ,,Čistilišta svetog Patricija” iz Irske prema drugim europskim književnostima, a metodom komparacije usporedit ću djela koja su se temeljila na posjetu tom mjestu. Metoda komparacije poslužit će mi kako bih utvrdila na koji se način prostorno i vremenski mijenja koncepcija doživljaja u čistilištu i koji su elementi najpodložniji promjenama.

Struktura poglavlja:

1. Uvod

1.1. Srednjovjekovni čovjek i njegov svjetonazor

1.2. Čistilište kao kulturološki fenomen

2. Vizije- popularni književni žanr srednjeg vijeka

3. O čistilištu- povijest i razvoj ideje

4. Nastanak "Čistilišta sv. Patricija"

4.1. Povijesni podaci

4.2. Predaja

5. Uspjeh "Čistilišta" u književnosti

6. Usporedba izvještaja o posjetu "Čistilištu"

7. Dante i njegova vizija pročišćenja od grijeha

7.1. Utjecaj irskih vizija na Dantea

8. Sumrak žanra

9. Zaključak

10. Izvori i literaura

Voditelj poslijediplomskog studja: Mentor: Kandidat:

prof. dr. Boris Senker prof. dr. Andrea Zlatar Gordana Galić

Kanditatkinja: SNJEŽANA KRPES 1.

FILOZOFSKI FAKULTET

POSLIJEDIPLOMSKI STUDIJ KNJIŽEVNOSTI

ZNV

KREATIVNO PISANJE

Važnost teme: Proizašla je kao rezultat istraživanja područja kreativnog pisanja i tzv. off-produkcije na sveučilišnim studijima u svijetu, predavanja nastave književnosti i pismenog izražavanja, potrebe otkrivanja te uvođenja kreativnog pisanja na studije književnosti, tj. u sve oblike književno-znanstvene djelatnosti (fikcionalne i ne-fikcionalne) u Hrvatskoj, budući da je to područje, gotovo, bez ikakve institucionalne, znanstveno-metodičke, praktičko-programske i tradicionalne podrške i afirmacije u hrvatskim akademsko-kulturnim i spisateljskim krugovima.

Svrha bavljenja područjem kreativnog pisanja bila bi, ne samo u naglasku na značaj, važnost i ulogu kreativnog pisanja u popularizaciji kreativnog pisanja subjekata književnog rada, već i u davanju presjeka svjetskih programa i škola kreativnog pisanja, sveučilišni programi, programi tečajeva i radionica kreativnog pisanja, internet spisateljske družine, tehnike poticanja kreativnosti u procesu pisanja…) razraditi osnovnu znanstveno-kulturološku tezu: koliko fenomen kreativnog pisanja svojom popularizacijom obogaćuje i stvara nove kulturne slojeve i “potencijalne pisce”, ili “trivijalizira” sliku tradicionalnog procesa pisanja, a time i proučavanja književnosti. Poseban naglasak dao bi se na komparatističko istraživanje statusa kreativnog pisanja u svijetu i u Hrvatskoj.

OSNOVNA STRUKTURA MAGISTARSKOG RADA

1. UVOD

Uvod bi se bavio trima tematskim područjima i podtemama.

1.1. Kreativnost i kreativnost u procesu pisanja: etimologija i fenomenologija kreativnosti s naglaskom na istraživanje procesa pisanja i promišljanje teze: je li svako pisanje (fikcionalno i ne-fikcionalno) kreativno?

1.2. Institucionalizacija i popularizacija kreativnog pisanja: važan uvodni dio jer u Hrvatskoj kreativno pisanje nema, ni institucionalnih programa, ni “znanstveno” bavljenje tim područjem, a niti je popularizirano, kao u svijetu. Podteme institucionalizacije sadržavale bi preglede programa sveučilišnih kolegija u svijetu s osvrtom na proces uvođenja kreativnog pisanja na sveučilišta, a koji traje od 80-ih g. 20.st., te staatus tzv. off-produkcije. Podteme popularizacije kreativnog pisanja proučavale bi taj proces kao logičku posljedicu institucionalizacije kreativnog pisanja, ističući u tomu procesu ulogu medija i tržišta stvaralačke produkcije, kao i rezultate tog procesa, poput: raslojavanja književnosti na visoku i trivijalnu, razvoj postmodernističke i postkolonijalne kritike, sve do pojave interneta i pokretanja kreativnih spisateljskih družina diljem svijeta, kao novi tip stvaralačke proizvodnje.

1.3. Status, tj. obrisi kreativnog pisanja u Hrvatskoj: komentar na uvodni dio vezan uz istraživanje pojava kreativnog pisanja u okvirima tečaja i radionica, te općenito, kulturno-književne scene.

2. STRUKTURALNI DIO RADA (sinteza znanstveno-kulturološkog proučavannja procesa pisanja i praktične primjene čina pisanja – u obliku priloga magistarskom radu)

2.1. Pisac i proces pisanja: kroz analizu načina poticanja i oslobađanja kreativnosti različitim metodama (wilde mind), te analizu subjekta u procesu pisanja – od početne faze priprema za pisanje, “zamki” u proces pisanja, različitih strategija i modela pisanja, do upućenosti na proces čitanja, definirao bi se i sam proces pisanja, te njegova svrha. U poglavlju bavilo bi se demistifikacijom autora i procesa pisanja.

2.2. Tehnike, strategije, načini kreativnog pisanja (tzv. “retorika pisanja”): zamišljen je kao praktični dio (prilog) analize procesa pisanja, tj. njegove rekonstrukcije na primjeru odabranog književnog djela, i to po fazama: odabir teme, koraci u razradi teme, transformacije kompozicije, modeli i strategije pisanja, elementi stila, klasifikacija i selekcija književnog materijala, prijelazi u organizaciji teksta, uvjeravanje i zaključivanje, tj. pokušaji pokretanja čitaoca na akciju čitanja i razumijevanja književnog djela.

2.3. Proces daljnjeg čitanja: na osnovu praktične analize iz prethodnog dijela rada istražile bi se i potvrdile veze između pisca, kao subjekta pisanja i njegove namjere činom pisanja, odabirom žanra i strategija pisanja, te subjekta čitanja; tj. istražiti koliko sam proces pisanja svojom strukturom i elementima određuje buduće čitanje i interpretaciju teksta pozivajući na “čitanje” (emocionalno, moralno, logičko…).

3. ZAKLJUČAK

Naglasiti važnost popularizacije i institucionalizacije pisanja u nastavi književnosti, obogaćivanju književnih žanrova, te stvaranju novih kulturnih slojeva

BILJEŠKA O AUTORU

BILJEŠKA O IZVORIMA INFORMACIJA I ANALIZAMA TEKSTOVA

BIBLIOGRAFIJA

INDEKS CITIRANIH AUTORA

KAZALO POJMOVA

dr. Boris Senker, voditelj Studija

_____________________________

dr. Andrea Zlatar, mentorica

dipl. komp. Snježana Krpes, kanditatkinja

______________________________

Jasen Boko

Kruševića Gumno 25

Split

Fakultetskom vijeću Filozofskog fakulteta

Sveučilišta u Zagrebu

Sinopsis magistarskog rada pod naslovom:

Odnos prema suvremenoj zbilji u hrvatskoj drami devedesetih godina 20. st.

Hrvatska drama devedesetih godina 20. st. nastala je pod djelovanjem nekoliko bitnih političko-ideoloških činitelja koji su odredile sliku nove Europe toga razdoblja te nastanka (iz rata) hrvatske države u njoj.

Pad Berlinskog zida na ulazu u devedesete donio je i brzo geografsko i političko prestrukturiranje Europe. Ta je promjena izazvala izravne posljedice po europsku, pa i hrvatsku dramu, koje su se pokazale u sljedeće dvije ili tri godine. Međutim, njezine mnogo važnije posljedice došle su u kazalištu do izražaja tek nakon šest i više godina: san o ujedinjenoj i sretnoj Europi iz 1990. već je do sredine dekade postao noćna mora neuspješne tranzicije i novih političkih problema; neostvareni san izravan je izvor “nove europske drame”, čiji je jedan val dospio i do hrvatskih obala.

U Hrvatskoj su na dramsko stvaralaštvo izravno djelovali:

a) rat i njegove posljedice (čak i tematski bijeg od rata određenje je prema njemu);

b) povratak devetnaestostoljetnoj slici Hrvatske kao zemlje izvorno dobrih ljudi, branitelja kršćanstva pred barbarima, pod sigurnim okrilje Oca nacije;

c) novo jednoumlje, kao proklamirana vrhovna vrijednost, i umjetnički otpor prema njemu (ali i apologetska dramska struja);

d) tajkunizacija u sprezi s politikom, umjesto tranzicije, što je rezultirala dodatnim osiromašenjem i rezignacijom;

e) nasuprot snovima o bogatoj Hrvatskoj u ujedinjenoj Europi, u realnosti se pokazuje siromašna zemlja, sve dalja od Europe.

Tematski, hrvatske drame devedesetih godina mogu se razvrstati u tri skupine:

- drame bijega u mit/povijest;

- drame bijega u teme koje ni na koji način ne korespondiraju sa suvremenom stvarnosti, a ne bave se, čak ni posrtedno, “hrvatskim pitanjem;

- drame u kojima se izravno problematizira naša stvarnost (s najmanjim brojem primjera u hrvatskih dramatičara).

Odnos prema vlastitom okruženju hrvatska drama, dakle, uspostavlja između dvije krajnosti, eskapizma i suočenja, a svaka od spomenutih osnovnih tematskih skupina dijeli se dalje na nekoliko podskupina.

U razdoblju se javljaju tri grupe dramatičara, počesto i kao posljedica političkoga i ideološkog raslojavanja, a moglo bi ih se odreditii kao “autore koji nestaju”, “autore koji nastaju” i “autore koji opstaju”.

Uz Uvod, Zaključak i Bibliografiju (s teatrografijom), rad bi sadržavao ova poglavlja:

- Hrvatska drama u vrijeme raspada Jugoslavije (osnovne naznake, trendovi i autori). Devedesete u europskoj drami. Nastanak “nove europske drame”.

- Otežano djelovanje kazališta u ratnim uvjetima. Analiza repertoara, praizvedbi i premijera domaćih autora u hrvatskim kazalištima devedesetih te njihova klasifikacija.

- Drama i nacionalni mit. Nacionalne kuće kao produžena ruka politike. Shvaćanje dramske i kazališne umjetnosti kao prosvjetiteljske djelatnosti.

- Marulićevi dani i lažna potraga za domaćom dramom.

- Gundulić kao autor desetljeća (Osman za početak, Dubravka za kraj). Neoromantizam i neobarok. Nasljeđena i zastarjela kazališna organizacija kao prepreka novim trendovima.

- Ratna i poslijeratna tematika; odmak od glorifikatorske drame.

- “Nova hrvatska drama” i suočavanje s realnošću tek na izmaku devedesetih.

Kandidat: Mentor:

Jasen Boko Prof. dr. Boris Senker

Voditelj poslijediplomskog

studija književnosti:

Prof. dr. Boris Senker

Prof. Vera MILOŠ

Mihanovićeva 34

21000 SPLIT

Split, 15. lipnja 2001.

FILOZOFSKI FAKULTET

ZNANSTVENO NASTAVNO VIJEĆE

Poslijediplomski studij književnosti

Ivana Lučića 3

10000 ZAGREB

SINOPSIS MAGISTARSKOG RADA

Semantizacija povijesnih motiva u Stendhalovu romanu Parmski kartuzijanski samostan

Predmet rada:

Po raznovrsnoj simbolici motiva, Stendhalov roman Parmski kartuzijanski samostan približava se postsimboličkim neoromantičkim povijesno-poetskim romanima (autora kao što su J. Gracq, J. Giono, M. Yourcenar). Kao presedan za vrijeme realizma u kojem je roman nastao, autoru je uspjelo uspostaviti suodnos između suprotstavljenih polova društvenog i erotskog, povijesnog i mitskog u čovjeku. Zapravo, za razliku od realističkog prikazivanja koje zahtijeva mnoštvo detalja, «Stendhal daje detalje … samo kad oni imaju simboličku vrijednost ili kad služe kao polazna točka za čitateljevu imaginaciju.»

Ovaj rad bi trebao pokazati kako se povijesno inspirirani motivi i likovi pune univerzalnim, simboličkim značenjem. U analizi motiva primijenit će se dva bitno različita pristupa: književno-povijesni i semiotički. Prvi uključuje književno-povijesne spoznaje o autoru i romanu od njegovog objavljivanja 1839. god., drugi suvremena tumačenja književnog djela u svjetlu naratologije i semiotike.

Poznato je da se za sam roman Stendhal nadahnuo jednom od starih talijanskih kronika. Rukopis o porijeklu veličine obitelji Farnese Stendhal je pronašao u jednoj talijanskoj biblioteci, pretpostavlja se oko 1833. god. Od same kronike ostalo je u romanu tek nekoliko motiva, par ponešto izmijenjenih imena. Stendhal se više inspirirao renesansnom klimom pa je, smještajući likove i radnju u kneževinu iz XIX stoljeća, prepuštajući se svojoj mašti, on tu ocrtao stvarnu Italiju sa svojih putovanja, mitsku Italiju svojeg djetinjstva i ovu renesansnu otkrivenu u starim rukopisima. Na tragu te transpozicije, te «smjese povijesti i osobne povijesti (biografije), mitologije i osobne mitologije» pokušat će se u ovom radu vidjeti kako se povijesni motivi semantiziraju te, umreženi, grade velike stendhalovske teme: potrage za srećom, tiranije i ljubavi, podlosti i vrline, niskosti ili pak aristokracije duha.

KOMPOZICIJA:

1. UVOD – Primjena suvremenih književno-teorijskih disciplina na Parmski kartuzijanski samostan

U uvodnom dijelu pokušat će se na ovaj roman primijeniti principi naratologije. Gérard Genette u radu «Granice priče» govori o narativno-deskriptivnom jedinstvu koje su Platon i Aristotel nazvali pričom» i tvrdi da «naracija ne može postojati bez deskripcije». Priča je, dakle, semiotički proces. Sam lik nije nikad unaprijed postavljena datost, već je konstrukcija koja se postupno ostvaruje slijedom čitanja. Čitanjem se prelazi sa sintaktičkog plana na plan značenja (koje je uvijek pluralno) pri čemu uspostavljanje tzv. pojedinačnosti teksta – motiva ide skupa s iščitavanjem cjeline.

2. SREDIŠNJI DIO –Raščlamba i interpretacija motiva i likova

Središnji dio rada bit će posvećen analizi motiva, koja će opet biti sastavni dio karakterizacije lika. Vjerojatno će se moći izvršiti raspodjela motiva prema likovima i temama.

Pokušat će se, dakle, odrediti njihov povijesni aspekt s jedne strane, i njihova mitska i poetska funkcija s druge strane, tj. suodnos fikcije i povijesti. Književno povijesna analiza uključit će radove Stendhalovih biografa, monografije poput radova Richarda, Prévosta, Dédéyana, Crouzeta i drugih te temeljno referentno izdanje romana u Bibliothčque de la Pléiade koje je uredio Henri Martineau. Interpretacija motiva zasnivat će se na široj lepezi književno-znanstvenih pristupa na tragu radova Todorova, Barthesa, Ricoeura, Genettea …)

4. ZAKLJUČAK – Velike Stendhalove teme u romanu

Ovakva analiza trebala bi pokazati kako motivi idu od pojedinačnog ka univerzalnom značenju, te kako se grade velike teme i snažna simbolika Stendhalovog romana. U tom smislu, svojom fluidnom, razvedenom, slobodno strukturiranom formom Parmski kartuzijanski samostan predstavlja subverziju instancije moći u fabuli i strukture u priči te utjelovljuje nove težnje realizma u mimezi i stariji substrat romantizma u strukturnoj metaforici.

4. BIBLIOGRAFIJA

Mentor Student poslijediplomskog studija

Dr.sc. Ingrid Šafranek, izv.prof. Prof. Vera Miloš

Voditelj

Poslijediplomskog studija književnosti

Dr.sc. Boris Senker,red.prof.

Vesna Buljubašić-Kuzmanović

OŠ “Dobriša Cesarić” Osijek

Neretvanska 10

Sinopsis magistarskog rada

Kooperativno učenje kao faktor socijalizacije

1.Uvod

Poznati didaktičari i pedagozi u mnogobrojnoj literaturi s područja humanističke, holističke i mikropedagogije ističu potrebu za nenatjecateljskim kooperativnim skupnim radom (Jurić, 1979; Bratanić, 1991; Uzelac, Bognar i Bagić 1994; Čudina-Obradović i Težak, 1995; Previšić, 1996; Ledić, 1996; Maleš i Rijavec, 1999; Peko i Pintarić, 1999; Spajić-Vrkaš 1999; Mijatović, 1999). Istražujući kooperativne metode učenja došlo se do spoznaje da pojedinci zadatke uspješnije rješavaju u skupini, postižu bolji uspjeh i produljeno upamćivanje, dublje razumijevanje i kritičko mišljenje, veću motiviranost, pozitivnije odnose prema sebi i drugima te veće društvene kompetencije (K. S., Steele, J. L., Temple i dr. prema Peko i Pintarić, 1999). Škole i nastavnici jesu prihvatili modele kooperativnog učenja, no rijetko su ga primjenjivali primarno, da bi unaprijedili odgojnu i socijalnu zadaću škole - kao faktor socijalizacije.

Primjenom odgojno-obrazovnog programa "Surađujmo" (prema Masheder, 1991), zasnovanog na kooperativnom učenju, svrha ovog istraživanja je ispitati učinke kooperativnog učenja kao faktora socijalizacije prateći odnose i procese unutar grupe i sva tri polazišta socijalizacije: autopercepciju, heteropercepciju i percepciju pojedinca od socijalnog miljea.

2. Problem, cilj, hipoteza istraživnja

Osobito se želi odgovoriti na pitanje: Može li učenje kooperativnosti u nastavi, organizirano prema odgojno-obrazovnom programu "Surađujmo", pozitivno utjecati na odnose i procese unutar grupe i biti važan faktor socijalizacije mladih, uvažavajući sva tri polazišta socijalizacije: autopercepciju, heteropercepciju i percepciju pojedinca od socijalnog miljea? Cilj istraživanja je ispitati učinke kooperativnog učenja na socijalizaciju prateći odnose i procese unutar grupe i sva tri polazišta socijalizacije. Hipoteza istraživanja zasnovana je na tvrdnji: Učenje kooperativnosti, organizirano prema odgojno obrazovnom programu "Surađujmo", pozitivno će utjecati na odnose i procese unutar grupe i sva tri polazišta socijalizacije: autopercepciju, heteropercepciju i percepciju pojedinca od socijalnog miljea te se potvrditi kao snažan faktor socijalizacije mladih. Nezavisna varijabla: program “Surađujmo” sastavljen od šest cjelina: Pozitivan pristup sebi, Stvaralaštvo, Komunikacija, Suradnja, Slagati se s drugima i Nenasilno rješavanje sukoba. Zavisne varijable: odnosi i procesi unutar grupe, autopercepcija, heteropercepcija i percepcija pojedinca od socijalnog miljea.

3. Metodologija istraživanja

Istraživanje bi se provelo radom u malim kooperativnim skupinama kroz osam susreta, od čega se šest odnose na programske cjeline programa “Surađujmo”, a preostala dva, prvi i osmi, za inicijalna i finalna mjerenja. Uzorak istraživanja čini oko 80 učenika OŠ “Dobriša Cesarić” Osijek, po jedna skupina (razredni odjel) učenika 4., 6. i 8. razreda, što predstavlja 20% od ukupnog broja, a obuhvaća šest različitih godišta. Tehnike i instrumenti istraživanja su: Upitnik autopercepcije, Upitnik heteropercepcije, Upitnik percepcije pojedinca od socijalnog miljea i Evaluacija grupnih susreta (odnosa i procesa unutar grupe).

4. Obrada i interpretacija podataka

Pomoću srednjih vrijednosti i mjera raspršenja utvrdit će se inicijalno i finalno stanje svih triju polazišta socijalizacije. A-testom će se izračunati statistička značajnost razlike među njima, a svih šest evluacija grupnih susreta bit će podvrgnuto faktorskoj analizi.

Mentor: Voditelj poslijediplomskog studija: Pristupnik:

prof.dr.sc.Vladimir Jurić prof.dr.sc.Vlatko Previšić Vesna Buljubašić-Kuzmanović

Biljana Stojaković, prof.

ul. Ante Jakšića br. 9

Zagreb

Predmet: Sinopsis magistarskog rada “Značenjske promjene francuskih posu-đenica u hrvatskom leksiku”

PRVI DIO: Značenje i značenjske promjene

Osnovne značajke teorije jezika u kontaktu

I. Značenje. Nema jedinstvene lingvističke definicije pojma “značenje”. Brojni su lingvisti pokušali definirati taj pojam s teorijskih polazišta lingvističkih škola kojima su pripadali.

II.Značenjske promjene.

1. Razvoj leksika i uzroci promjenama u leksiku. Razvoj ljudskog društva odražava se na razvoj jezika. Leksička razina svakog jezika najpodložnija je promjenama. Brojni su uzroci tim promjena-ma: potreba za imenovanjem novih predmeta, ideja i pojava, gubljenje ekspresivne snage riječi, krat-koća riječi uzrokuje njihov nestanak, uklanjanje štetne homo-nimije, potreba isticanja određenih opozicija u vokabularu, posuđivanje riječi iz govorâ ili stranih jezika radi ekspresivnosti. Obnavlja-nje leksika vrši se izvođenjem, slaganjem, nominalizacijom i posuđivanjem.

2. Teorija semantičkih polja jedan je od načina izvođenja semantičke analize. Trier je tom teori-jom započeo novu eru u povijesti semantike, a Porzig ju je razradio.

III.Tipovi značenjskih promjena.

1. Osnovni tipovi značenjskih promjena.Tri su osnovna tipa promjena značenja: suženje, proši-renje i pomak, ili prijenos značenja. J. Lyons navodi još i apstrakciju.

2. Logički oblik značenjskih promjena.Već su prvi semantičari (Bréal, Darmesteter) vidjeli u sinegdohi, metonimiji i metafori osnovne tipove značenjskih promjena.

3. Ullmanova klasifikacija značenjskih promjena zasnovana na semiološkim kriterijima. Navode se promjene prouzročene lingvističkim konzervatizmom, te promjene prouz-ročene lingvističkim inovacijama.

IV. Uzroci značenjskim promjenama.

1. Baylon i Fabre klasificiraju uzroke značenjskim promjenama prema činjenicama iz života ljudi, života stvari i života riječi.

2. O.Ducháchek navodi lingvističke, psihičke i vanjske čimbenike koji uzrokuju značenjske promjene.

3. A.Meillet razrađuje uzroke značenjskim promjenama s polazišta komparativno-povijesne gramatike. Navodi lingvističke, povijesne i društvene uzroke.

V. Međusobni utjecaji među jezicima.

1. Neizbježnost jezičnih dodira. Jezici ne postoje sami za sebe. Stupanj međusobne interakcije ovisi o povijesti društvenih odnosa i o tipološkoj srodnosti jezika.

2. Tipovi posuđivanja. L.Bloomfield razlikuje kulturno, intimno i dijalekatsko posuđivanje.

VI.Osnovne značajke teorije jezika u kontaktu

1. Povijesni pregled. Lingvisti devetnaestog stoljeća nisu razlikovali probleme jezičnog miješanja i jezičnog posuđivanja. Lingvisti dvadesetog stoljeća ujedinjuju proučavanje jezičnih dodira pod okrilje teorije jezika u kontaktu.

2. Temeljni pojmovi teorije jezika u kontaktu. U.Weinreich središnja je ličnost teorije jezika u kontaktu u dvadesetom stoljeću. Utvrdio je temeljne postavke teorije:bilingv (dvojezični govornik), bilingvizam i interferencija. Lingvistička interferencija ispoljava se na svim razinama lingvističkog posuđivanja.

3. Leksička razina posuđivanja.

3.1. Uzroci leksičkom posuđivanju. U.Weinreich navodi slijedeće uzroke leksičkomposuđivanju: potreba imenovanja novih pojmova, ideja ili pojava, slaba učestalost nekih riječi, štetna homonimija, gubljenje ekspresivne snage riječi i potreba za sinonimima, različita organizacija semantičkih polja u jezicima u kontaktu, prestižnost jezika i posuđivanje radi postizanja komičnog efekta.

3.2. Semantičke promjene u procesu jezičnog posuđivanja. R.Filipović razradio jeHopeov sustav analize semantičkih promjena koje se događaju pri integraciji engleskog modela u sustav jezika primaoca. Uveo je neka poboljšanja: dvostupnjevitu adaptaciju, analizu promjena u semantičkoj ekstenziji (nulta semantička ekstenzija, suženje i proširenje značenja u broju i u polju). Razradio je i pojavu elipse, metonimije, te pejorizacije i amelioracije.

DRUGI DIO: Galicizmi u hrvatskom jeziku.

1. Povijesni pregled jezičnih dodira između hrvatskog i francuskog jezika. Hrvatski jezik je tijekom cijele svoje povijesti posuđivao elemente iz drugih jezika, pa tako i iz francuskog. Vrhunac tog procesa dogodio se u devetnaestom stoljeću, kada je francuski jezik, nakon Napoleonova osva-janja Hrvatske, postao dominantan jezik u javnom životu. Vrhunac interesa za francusku književnost dogodio se krajem devetnaestog stoljeća u književnom pokretu zvanom “Moderna”.

2. Definicije pojmova “galicizam” , “pseudogalicizam” i “jezik posrednik”. Osvrt na korpus.

Pojmovi su definirani i razjašnjeni analogijom s Filipovićevim definicijama “anglicizma” i “pseu-doanglicizma”. Razni jezici su posredovali u prijenosu elemenata francuskog jezika u hrvatski jezik. Njemački jezik u tome je odigrao najveću ulogu.

Korpus se sastoji od oko 2000 galicizama pronađenih u djelima A.G.Matoša (Sabrana djela, Pisma I,II. 1973.) i M.Krleže (Banket u Blitvi, I-II, 1938).

TREĆI DIO: Rječnik galicizama. Rječnik sadrži iscrpnu analizu promjena na razini semantičke ekstenzije, koje su galicizmi pretrpjeli pri integraciji u hrvatski jezik. Pomno je analiziran utjecaj jezika posrednika na oblikovanje značenja galicizama, naročito na proširenje značenja u sekundarnoj adaptaciji, kao i na nastanak pseudogalicizama.

ČETVRTI DIO: Rezultati analize korpusa. Strani element teži potpunoj integraciji u jezik pri-malac. Tako su galicizmi pri integraciji u hrvatski jezik pretrpjeli brojne promjene na fonološkoj, morfološkoj, sintaktičkoj i semantičkoj razini. Promjene na semantičkoj razini bile su tema naše studije. Iscrpno su analizirane promjene u semantičkoj ekstenziji, pojave metonimije, pejorizacije i amelioracije. Utvrđene su pojave pseudogalicizama i prevedenica. Detaljno je analiziran i utjecaj jezika posrednika na oblikovanje značenja galicizama u hrvatskom jeziku.

mentor: prof.dr. August Kovačec

voditelj poslijediplomskog studija: dr. sc. Vesna Muhvić-Dimanovski

kandidat: Biljana Stojaković

Marica Čilaš

Ledenička 2, 10000 Zagreb

SINOPSIS MAGISTARSKOGA RADA

Besubjektne rečenice u suvremenome

hrvatskom standardnom jeziku

Među jednostavnim rečnicama, kao što je poznato, razlikujemo one koje imaju strukuturu S-P i onu u kojima je sintaktička pozicija subjekta blokirana i čiju strukturu predstavljamo s pomoću P. U jezikoslovnoj kroatistici nema iscrpnije studije o tome tipu rečenica, a nema ni jedinstvenog naziva za te rečenice. Nalazimo nazive: bezlične rečenice (kao glavni kriterij uzimaju se formalne karakteistike predikata), besubjektne (polazi se od tvrdnje da takve rečenice u svome ustrojstvu nemaju subjekta) i jednočlane (rečenice koje u svome ustrojstvu imaju samo jedan glavni član).

U hrvatskim gramatikama ovog i prošlog stoljeća te su rečenice zastupljene u manjem (primjerice u Babukićevoj Ilirskoj slovnici, 1854.) ili većem opsegu (R. Katičić, Sintaksa hrvatskoga književnog jezika, 1986.), ovisno o metodološkom pristupu i teorijskim lingvističkim dostignućima trenutka u kojem su gramatike nastajale.

S obzirom na različita polazišta – različite definicije rečenice i njezinih glavnih dijelova (U hrvatskim, pretežito školskim, gramatikama subjekt je definiran pragmatički, a tek Katičić i gramatike Instituta za hrvatski jezik i jezikoslovlje definiraju ga gramatički/sintaktički.) dobivene su i različite tipologije. U tradicionalnim gramatikama uz gramatički subjekt u nominativu prisutan je i subjekt po smislu ili logički subjekt (u kosim padežima). Nerijetko se poistovjećuje sintaktička funkcija subjekta sa semantičkom funkcijom vršitelja radnje, a novije gramatike, koje subjekt, među ostalim, definiraju kao imensku riječ u nominativu (Hrvatska gramatika, Institut za hrvatski jezik i jezikoslovlje, 1995.) tradicionalni logički ili psihološki subjekt nazivaju priložnom oznakom vršitelja radnje ili direktnim objektom.

U radu će biti prikazane i analizirane sve tipologije besubjektnih rečenica što ih nude hrvatske gramatike te malobrojni radovi, članci, koji su napisani o toj problematici.

Za potpuniji opis ovih rečenica smatramo da bi bilo potrebno analizirati sintaktičku strukturu jednočlane rečenice, odnosno dati formalna obilježja predikata i definirati veze predikata s ostalim komponenatama u rečenici. Usto potrebno je analizirati semantičku strukturu, odnosno sadržajno ustrojstvo rečenice. I tu bismo pošli od predikata, odnosno semantičke valencije predikata koja otvara druga mjesta u rečenici. Analizirali bismo semantička svojstva glagola koji su u ulozi predikata i semantičke funkcije ostalih komponenata. (Primjerice, ono što se nekad zvalo logičkim subjektom u dativu, moglo bi dobiti funkciju doživljač ili pak nositelj efekta radnje ili stanja izražene/izraženog glagolom.). Pokušat će se utvrditi veze između sintaktičke i semantičke strukture rečenice te pronaći semantički i pragmatički razlozi zbog kojih je blokirana pozicija subjekta. Na temelju toga (a na primjerima rečenica koje pripadaju različitim funkcionalnim stilovima suvremenoga standardnog hrvatskog jezika) uspostavili bi se kriteriji za novu tipologiju jednočlanih rečenica, koje bismo u ovome radu i dalje nazivali besubjektnima iz tradicijskih razloga i zbog namjere da ih odmah odvojimo od drugih mogućih jednočlanih rečenica – onih u kojima je blokirana pozicija predikata.

Izvadak iz bibliografije:

1.Babukić, V.: Ilirska slovnica, 1954.

2. Barić i dr.: Hrvatska gramatika, 1995.

3. Beličova, H., Uhlirova, L.: Slovenska veta, 1997.

4. Brabec-Hraste-Živković: Gramatika hrvatskosrpskoga jezika, 1968.

5. Florschütz, J.: Hrvatska gramatika, 1943.

6. Katičić, R.: Sintaksa hrvatskoga književnog jezika, 2. izdanje 1991.

7. Maretić, T.: Gramatika hrvatskog ili srpskoga književnog jezika, 3. izdanje, 1963.

8. May, J.: Pragmatics, 1994.

9.. Ondrejevič, S.: Jednočlenné vety slovesne a slovesno-menné v spisovnej slovenčine, 1989.

9. Pranjković, I: Hrvatska skladnja, 1993.

10.Tesničre, L.: Eléments de syntaxe structurale, 2. izdanje 1988.

11. Težak-Babić: Pregled gramatike hrvatskosrpskog jezika, 3.izdanje, 1970.

12.Tkalčević, A. V.: Skladnja ilirskoga jezika, 1862.

Mentor: Voditelj poslijediplomskog studija lingvistike: Magistrand:

Prof. dr. Ivo Pranjković dr.Vesna Muhvić-Dimanovski Marica Čilaš
Hrvoja Heffer

Gospodska 30

10 090 Zagreb

Tel. 098-796-080

SINOPSIS MAGISTARSKOGA RADA

ANALOGIJA: JEZIKOSLOVNI POJAM I NJEZIN OSTVARAJ U RJEČNICIMA

Predmet ovoga magistarskoga rada je analogija - pojam čija je znanstvena vrijednost a priori upitna i kroz povijest osporavana, ali je zato njegova zastupljenost i primjenjivost, opravdanost i ustaljenost svakako dokažljiva što najbolje dokazuju tehnološke nověne modernoga doba. Dovoljno je utipkati pojam analogije na internetske pretraživače, popularno zvane "tražilice" (Google, alta-vista, Yahoo, hotbot, itd.) i dobiti izlistak stranicâ i stranicâ 'cyberspacea' posvećenih tom pojmu u filozofiji (skolastici, metafizici), općem jezikoslovlju, kognitivnoj lingvistici, informatici, prirodnim znanostima, učenju (stranih) jezika, kibernetici, umjetnosti, politici... Takav postupak omogućava izravni i najbrži uvid u područja i discipline u kojima je analogija naišla na plodno tlo, ali isto tako i njezino definiranje jer će se otkrivati vrlo slične, istoznačne i bliskoznačne, da ne kažemo analogne, definicije analogije s ključnim riječima (analogijama riječi analogija): sličnost, nalikost, podudarnost, podudaranje, slaganje; induktivno logičko zaključivanje, zaključivanje po sličnosti; proporcija, usporedba (dviju ideja, situacija, i sl.), sličnost odnosa, odnos, surazmjernost, sklad, pravilnost, jednakoobličnost. Upravo te definicije uvest će u rječnički ostvaraj analogije, odnosno pokazat će kako bi analogije trebalo iščitavati u rječnicima.

U povijesnom prikazu osvrnut ćemo se na začetke porabe pojma analogije, odnosno povijest analogije uopće kako bi se sagledala cjelina njezina životnoga vijeka, kao i njezin kontinuitet i postojanost što će pomoći pravilnoj definiciji toga pojma i pronalaženju njegova mjesta u znanstvenom metajeziku. Od samoga početka svoje porabe (u starogrčkoj filozofiji, poglavito stoičkoga doba), analogija je označavala načelo jezičnoga oblikovanja svijeta, te pravilnosti i jednakoobličnosti u jeziku, te je iz filozofskoga pojma prerasla u jezikoslovni (aleksandrinski gramatici - preuzimaju i razrađuju pojam analogije).

Daljnjim razvojem jezikoslovlja, taj je pojam zadržao svoj jezikoslovni status i ustalio se kao načelo jezične promjene. Jezične promjene (promjene oblika i značenja) vođene su težnjom za jezičnom ekonomijom kojoj se suprotstavlja težnja za jezičnim raslojavanjem. U datome trenutku uvijek postoji stanoviti oblikovni element kao značenjska jedinica od koje neka promjena može krenuti. Taj oblik i njegovi ostvaraji najbolje se mogu naći zabilježeni u rječnicima, a dokaz da takvi oblici uistinu postoje su analogije. Uzmimo za primjer diskurs kod kojega se mogu pojaviti odnosni ostvaraji: razgovor, govor, komunikacija, tekst čime se opravdava prisutnost analogija u rječnicima.

Kao što i sam naziv kaže, tezaurusi (grč. thesauros - blago, dragocjenost) su riznica, i to jezična riznica pojmovno organiziranoga sustava jezične građe (što nas vraća na same početke analogije kao pojma odnosa riječi, stvari i njihova naziva). U tezaurusima se nastoji iznaći najprikladnija riječ za određeni pojam ili ideju, te razumjeti odnose koji značenjski povezuju riječi. To nas vodi istoznačnicama, bliskoznačnicama, riječima suprotna značenja i inih izričaja koji daju sliku organizacije univerzuma. Budući da riječi pronađene u rječnicima (koji se također mogu služiti analogijom u navođenju rječničkih odrednica).

Težište ovoga rada bit će stoga na analogiji kao jezikoslovnom pojmu per se, njezinim dodirima s drugim znanstvenim disciplinama, te mjeri zastupljenosti i opravdanosti njezina ostvaraja u fizionomiji rječnika (tezaurusi i opći rječnici), što će reći promatrat će se analogija kao sinonimijski odnos i uloga analogije u organizaciji univerzuma. Tako će se pokušati pokazati valjanost i prednost analoškoga postupka pri osmišljavanju i izradbi jednojezičnih jednosveščanih rječnika.

Mentor: Poslijediplomantica:

dr. Vesna Muhvić-Dimanovski Hrvoja Heffer

Su-mentor:

dr. Nada Vajs

Voditeljica studija:

prof. dr. Vesna Muhvić-Dimanovski

Ivana Franić

Institut za hrvatski jezik i jezikoslovlje

Strossmayerov trg 2

10000 Zagreb

tel. 01/6111 348

mob. 091/519 4616

e-mail: ifranic@ihjj.hr

Predmet: Sinopsis magistarske radnje «Pojam sintaktičke funkcije u Tesniereovim Eléments de syntaxe structurale i Martinetovoj Syntaxe générale»

Pitanje funkcija jezičnih entiteta staro je gotovo onoliko koliko i pitanje kategorija. Mnoge su se lingvističke škole bavile antinomijom kategorija/funkcija, ili šire gledano odnosom između naravi jezičnih jedinica i uloge koju te jedinice obavljaju unutar cjeline. Sintaktička se funkcija u praksi tumači dvojako: kao uloga koju riječ ima u rečenici, te kao veza među rečeničnim dijelovima.

Funkcija je jedan od temeljnih pojmova u formalnim znanostima, pa smatramo da upravo tu mora započeti i jezikoslovna rasprava o funkciji. Na takav formalni prikaz funkcije logično će se nadovezati i pitanje odnosa između funkcije, strukture i sustava. To je od osobite važnosti jer jedna od dviju sintaksi kojima se bavimo u ovome radu nosi atribut strukturalna.

Osvrnut ćemo se i na autore koji eksplicitno ili implicitno govore o funkciji. Tradicionalna gramatika sintaktičku funkciju promatra isključivo kao ulogu koju riječ obavlja u rečenici. Razvojem strukturalističkoga nauka funkcija se izdvaja kao conditio sine qua non strukture.

Funkciju u matematičkome smislu riječi strukturalna sintaksa implicitno rabi pri definiciji koneksije te pri isticanju važnosti glagola kao strukturnoga središta rečenice. Funkcija je temeljni pojam na kojemu je izrasla funkcionalistička teorija jezika. Međutim, funkcionalizam ne promatra funkciju jednoznačno; funkcionalisti prije svega žele proniknuti u način na koji funkcionira prenošenje ljudskoga iskustva, sintaktičke funkcije nisu stoga za njih primarne.

Promotrit ćemo koneksiju i determinaciju, temeljne relacije koje strukturiraju iskaz u dvjema sintaksama. Martinetova funkcija mora biti formalno označena, ona ima obilježja znaka isto kao i monem. Martinet funkciju definira prije svega kao vezu među elementima, a ne kao način na koji se element ponaša. Tesničre, naprotiv, ostaje blizak tradicionalnomu shvaćanju sintaktičke funkcije, no ipak sa znatnim odmakom: njegov je sustav sintaktičkih funkcija brojčano malen, ali vrlo moćan. Proces, aktanti i cirkumstanti zamjenjuju vrlo učinkovito veliki broj tradicionalnih funkcija. Aktanti su sa strukturalnoga gledišta podređeni glagolu, no njihovo je mjesto u odnosu na glagol definirano semantički.

Prikazat ćemo kako dvojica autora gledaju na minimalni iskaz, te na temelju toga krenuti dalje i objasniti status najvažnije relacije subjekt – predikat. U daljnjem postupku dodavanja novih elemenata u iskaz postavit će se pitanje utjecaja valentnosti na prirodu glagola.

Martinet jasno razdvaja iskustvo koje treba priopćiti i jezičnu artikulaciju toga iskustva, te naglašava kako sintaktičke funkcije nisu univerzalne. To je polazište u objašnjavanju ergativne i akuzativne konstrukcije.

Na kraju ćemo usporediti prazne riječi i funkcionalne moneme.

Mentor Voditeljica poslijediplomskoga Studentica

studija

Akademik dr. Vesna Muhvić-Dimanovski Ivana Franić

August Kovačec

Nikola Kuzmičić

Zinke Kunc 7

10000 Zagreb

FAKULTETSKO VIJEĆE

FILOZOFSKOG FAKULTETA

SVEUČILIŠTA U ZAGREBU

Ivana Lučića 3

– Zagreb

SINOPSIS MAGISTARSKOG RADA

Molim cijenjeni Naslov da mi odobri izradu magistarskoga rada iz područja sociologije religije pod naslovom

OPĆE DOBRO U SOCIJALNOM NAUKU CRKVE

Rad je teoretske naravi i bavio bi se analizom prisutnosti teme općega dobra u socijalnom nauku Katoličke crkve. Osnovna je teza rada da Crkva u socijalnom nauku svoje stavove prezentira kao opće dobro društva više nego kao religijsko učenje. Teme, bitne za učenje Katoličke crkve, u svom socijalnom nauku Crkva ne prikazuje kao isključivo kršćanske posebnosti, nego kao zajedničku platformu za ostvarivanje općeg dobra.

Koncept rada:

Predloženi magistarski rad sastojao bi se od uvoda, tri poglavlja i zaključka.

U prvom poglavlju rada, pod naslovom Društveni nauk Crkve – ideja nastanka i povijest, prikazao bih opći okvir socijalnog nauka Crkve, razloge i osnovne motive nastanka socijalnih enciklika i drugih dokumenata socijalnog nauka Crkve te njegovu specifičnost unutar crkvenog diskursa i djelovanja uopće.

Drugo poglavlje rada, pod naslovom Razumijevanje općeg dobra, dijelilo bi se na dva dijela. U prvom dijelu prikazujem razvoj ideje općeg dobra u dokumentima socijalnoga nauka Crkve, od Rerum novarum do danas. U drugom dijelu drugoga poglavlja prikazao bih sociološke teorije koje reflektiraju društveno djelovanje povezujući svrhovitost društvenoga djelovanja i opće dobro. Potom bih dao kritički osvrt na koncept općeg dobra. U tom smislu oslanjao bih se prvenstveno na radove M. Webera, E. Durkheima, T. Parsonsa, R. Parka i H. A. von Hayeka.

U trećem poglavlju rada, naslovljenom Aspekti općeg dobra u socijalnom nauku Crkve, raspravljalo bi se o odnosu općeg dobra i nekih dominantnih tema socijalnoga nauka Crkve. Prikazao bi se tako odnos općeg dobra i rada, općeg dobra i politike, općeg dobra i razvoja, općeg dobra i socijalne pravde te općeg dobra i ekologije.

Sadržaj:

Uvod

I. Društveni nauk Crkve – ideja nastanka i povijest

II. Razumijevanje općeg dobra

1. Razvoj ideje općeg dobra u dokumentima socijalnog nauka Crkve

2. Sociološke teorije društvenog djelovanja i opće dobro

III. Aspekti općeg dobra u socijalnom nauku Crkve

1. Odnos rada i općeg dobra u socijalnom nauku Crkve

2. Odnos politike i općeg dobra u socijalnom nauku Crkve

3. Odnos napretka i općeg dobra u socijalnom nauku Crkve

4. Odnos socijalne pravde i općeg dobra u socijalnom nauku Crkve

5. Odnos ekologije i općeg dobra u socijalnom nauku Crkve

Zaključak

Voditelj poslijediplomskog studija sociologije religije ______________________________ prof. dr. Ivan Cifrić
Mentor: ________________________________ akademik Franjo Šanjek	Kandidat: ________________________________ Nikola Kuzmičić

Predmet: Izvještaj stručnog povjerenstva za priznavanje potpune istovrijednosti fakultetske diplome Saše Dimitrovskog stečene na Filološkom fakultetu Sveučilišta u Prištini

FAKULTETSKOM VIJEĆU FILOZOFSKOG FAKULTETA

Saša Dimitrovski, makedonski državljanin, diplomirao je 25. prosinca 1997. godine na Filološkom fakultetu Sveučilišta u Prištini četvorogodišnji studij engleskoga jezika i književnosti i stekao stručni naziv profesora engleskog jezika i književnosti. Molitelj traži da mu Filozofski fakultet u Zagrebu prizna potpunu isotovrijednost te fakultetske diplome.

Uvidom u priložene dokumente te u transkript predmeta i ocjena koji smo dobili izravno s Filološkog fakulteta Sveučilišta u Prištini pod brojem 04-Dos 4694 od 8. lipnja 2001. godine povjerenstvo je ustanovilo da je struktura studija i predmeta koje je kandidat odslušao i polagao usporediva s programom studija na ovom fakultetu. Da bi povjerenstvo bilo potpuno sigurno u svoju odluku, pozvalo je Sašu Dimitrovskog na razgovor. Razgovor se odvijao na engleskom jeziku, a bio je u vezi s predmetima koje je molitelj studirao. Povjerenstvo smatra da je praktično znanje engleskog jezika molitelja na razini prosječnog diplomiranog studenta anglistike u nas. Na poticaj koji je dobilo od Fakultetskog vijeća i Dekana, povjerenstvo predlaže da za priznavanje potpune istovrijednosti kandidat položi i ispit iz poznavanja hrvatskoga jezika. O naravi ispita povjerenstvo se dogovorilo sa šefom Katedre za hrvatski jezik prof. dr. Markom Samardžijom.

Povjerenstvo predlaže Vijeću da se Saši Dimitrovskom prizna potpuna istovrijednost diplome fakultetskoj diplomi Filozofskog fakulteta Sveučilišta u Zagrebu i stručni naziv profesora engleskog jezika i književnosti nakon što položi ispit iz poznavanja hrvatskoga jezika.

U Zagrebu, 26. lipnja 2001.

Prof. dr. Damir Kalogjera

Prof. dr. Jelena Mihaljević Djigunović

Prof. dr. Sonja Bašić

Predmet: Sanja Kalapoš, dopuna izvješću o zahtjevu za nostrifikaciju doktorske diplome

Zagreb, 29. lipnja 2001.

Vijeću Filozofskoga fakulteta

Izvješće o zahtjevu za nostrifikaciju doktorske diplome Sanje Kalapoš, stečene na Sveučilištu u Beču, vraćeno je na sjednici Vijeća održanoj 18. lipnja 2001. na dopunu. Vijeće je tražilo da se izvješće dopuni sljedećim podacima:

· kada je kandidatica upisala studij,

· smjer studija,

· trajanje studija (je li upisan doktorski studij),

· odgovaraju li program studija i uvjeti stjecanja doktorske diplome uvjetima za stjecanje doktorata znanosti u RH.

Evo traženih podataka:

· Moliteljica je doktorski studij u trajanju od tri godine upisala 1997. godine, a naslov doktora filozofije (Dr. Phil.) stekla je 18. listopada 2000. godine;

· smjer studija je etnologija (Volkskunde);

· riječ je o pravom šestosemestralnom doktorskom studiju;

· Program studija i uvjeti stjecanja doktorske diplome odgovaraju uvjetima za stjecanje doktorske diplome putem poslijediplomskoga doktorskoga studija u RH, kakvi su propisani Zakonom o visokim učilištima (Pročišćeni tekst, donesen 9. srpnja 1996), čl. 34. i 35. te Programom studija etnologije/kulturne antropologije kakav je odobren od nadležnih vlasti i izvodi se na Filozofskom fakultetu Sveučilišta u Zagrebu.

Na temelju ovih činjenica, stručno povjerenstvo ne može nego ponoviti prijedlog što ga je ponudilo Vijeću u izvješću od 23. ožujka 2001., a glasio je:

Budući da po svojem ustrojstvu, trajanju i učinku doktorski studij na uglednom Sveučilištu u Beču odgovara doktorskom studiju na Sveučilištu u Zagrebu, stručno povjerenstvo zaključuje da je doktorska diploma Sanje Kalapoš, stečena na Sveučilištu u Beču, potpuno istovrjedna doktorskoj diplomi (dr. sc.) kakva se dodjeljuje u Republici Hrvatskoj. Stoga pvjerenstvo predlaže Vijeću da prihvati moliteljičin zahtjev te da joj temeljem Zakona o priznavanju istovrjednosti stranih školskih svjedodžbi i diploma (NN br. 57/12.07.1996.) nostrificira diplomu, stečenu na Humanističkom fakultetu Sveučilišta u Beču, kao diplomu iz područja humanističkih znanosti, polje 6.06 etnologija i antropologija.

Povjerenstvo:

Prof. dr. Vitomir Belaj,

Doc. dr. sc. Branko Đaković,

Prof. dr. sc. Tomo Vinšćak

Izvještaj stručnog povjerenstva za priznavanje diplome Marije Maje Brala

Marija Maja Brala podnijela je molbu Filozofskom fakultetu za priznavanje potpune istovrijednosti diplome o stečenom doktoratu znanosti na Sveučilištu Cambridge (Velika Britanija). Povjerenstvo u sastavu prof. dr. sc. Ranko Matasović (predsjednik), prof. dr. sc. Damir Kalogjera (član), doc. dr. sc. Vlasta Erdeljac (član) proučilo je dokumente koje je priložila moliteljica: životopis, ovjerenu presliku i prijevod diplome, presliku programa i diploma dodiplomskog, magistarskog i doktorskog studija, domovnicu, original i sažetak doktorske disertacije.

Iz dokumenata je vidljivo da je Marija Maja Brala završila fakultet za prevodielje i tumače na Sveučilištu u Trstu, da je potom upisala poslijediplomski studij za engleski i primijenjenu lingvistiku na Sveučilištu u Cambridgeu (1996-97), a zatim Ph. D. program iz psiholingvistike (1997-200). Godine 2000. doktorirala je na istom sveučilištu s tezom "English, Croatian and Italian Preposition from a Cognitive Perspective: When 'at' is 'on' and 'on' is 'in'. Program poslijediplomskoga i doktorskoga studija u potpunosti odgovaraju zahtjevima koji se postavljaju pred odgovarajuće studije u Hrvatskoj, čak su od njih u određenoj mjeri intenzivniji. Disertacija Marije Maje Brala opsegom i sadržajem također u potpunosti odgovara zahtjevima koji se postavljaju pred slične disertacije iz lingvistike na Filozofskom fakultetu u Zagrebu. Vidljivo je također da je u pripremi doktorske disertacije bilo uključeno mnogo konkretnog istraživanja na području psiholingvistike, te da doktorska disertacija Marije Maje Brala predstavlja izvoran doprinos znanosti.

Na osnovi svega rečenog, povjerenstvo je zaključilo da uvjeti pod kojima je stečen doktorat znanosti Marije Brala odgovaraju uvjetima propisanim za stjecanje naslova doktora znanosti u Republici Hrvatskoj, pa stoga smatra da Mariji Brala treba priznati istovrijednost diplome o stečenom doktoratu znanosti iz znanstvenog područja humanističkih znanosti znanstveno polje: jezikoslovlje, te sva prava koja iz toga proizlaze.

U Zagrebu, 7. lipnja 2001.

Prof. dr. sc. Ranko Matasović, predsjednik

Prof. dr. sc. Damir Kalogjera, član povjerenstva

Doc. dr. sc. Vlasta Erdeljac. Član povjerenstva

Stručno povjerenstvo za priznavanje inozemnih diploma iz pedagogije

Filozofski fakultet – Odsjek za pedagogiju

Sveučilište u Zagrebu

Zagreb, 10. lipnja, 2001.

Predmet: Izvješće Stručnog povjerenstva za priznavanje inozemnih diploma iz

pedagogije o mogućnosti priznavanja diplome Branke Marić, stečene na

Filozofskom fakultetu Univerziteta u Beogradu, SR Jugoslavija.

ZNANSTVENO-NASTAVNOM VIJEĆU FILOZOFSKOG FAKULTETA SVEUČILIŠTA U ZAGREBU

Zagreb, Ivana Lučića 3

Znanstveno-nastavno vijeće Filozofskog fakulteta – Pedagogijske znanosti zatražilo je Stručno povjerenstvo za nostrifikaciju diplome iz pedagogije izvješće o mogućnosti nostrifikacije diplome Branke Marić, stečene na Filozofskom fakultetu u Beogradu gdje je diplomirala grupu pedagogija i stekla stručni naziv diplomirani pedagog.

Nakon uvida u dokumentaciju priloženu u spisu, te nakon rasprave na Nastavnom vijeću Odsjeka za pedagogiju ovoga Fakulteta, a u skladu s Zakonom o priznavanju istovjetnosti stranih školskih svjedodžbi i diploma (NN, br.57/96.) Povjerenstvo podnosi sljedeće

IZVJEŠĆE

Branka Marić, rođena 30. ožujka 1968. godine u Pakracu, državljanka Republike Hrvatske, upisala je šk. god. 1986./1987. na Filozofskom fakultetu u Zagrebu studij pedagogije, koji je, bez ponavljanja godine, apsolvirala šk. god. 1990./91. Na tom je studiju položila sve propisane ispite i započela rad na diplomskoj radnji. Taj studij prekida zbog odlaska iz Hrvatske, te od šk. god. 1991./92. nastavlja studij pedagogije na Univerzitetu u Beogradu, gdje je do 1993. položila osam ispita razlike. Taj je studij diplomirala 1999. godine i stekla akademski naziv diplomirani pedagog.

Uvidom u priloženu dokumentaciju vidljivo je da je Branka Marić završila četverogodišnji jednopredmetni studij smjera pedagogija. Na osnovu uvida u položene ispite Povjerenstvo konstatira da se studij pedagogije na Univerzitetu u Beogradu velikim dijelom podudara s tadašnjim jednopredmetnim studijem pedagogije na Filozofskom fakultetu OOUR pedagogijske znanosti, Sveučilišta u Zagrebu, a sve položene ispite iz kolegija po kojima se razlikuju već je položila tijekom studija u Zagrebu. Na osnovi toga Povjerenstvo donosi sljedeći

Prijedlog:

Povjerenstvo predlaže Znanstveno-nastavnom vijeću da se Branki Marić prizna diploma stečena na Filozofskom fakultetu Univerziteta u Beogradu, smjer pedagoije kao potpuno istovjetna diplomi studija pedagogije na Sveučilištu u Zagrebu i prizna akademski naslov “diplomirani pedagog” i sva prava koja joj po propisima pripadaju.

Povjerenstvo Odsjeka za pedagogiju:

1. Dr.sci. Ana Sekulić-Majurec, red. prof.

2. Dr. sci. Edite Šooš, izv. prof.

3. Koraljka Posavec, asist.

Filozofski fakultet u Zagrebu

Odsjek za povijest

Stručno povjerenstvo za nostrifikaciju fakultetske diplome

Znanstveno-nastavno vijeće

Filozofskog fakulteta

Predmet: Izvješće Stručnog povjerenstva za nostrifikaciju fakultetske diplome Simone Jaunik, stečene na Pedagoškom fakultetu Univerziteta u

Mariboru, Republika Slovenija

- ur. broj 04 / 5-38 od 16.5.2001.

Na sjednici Odsjeka za povijest 31. svibnja 2001. godine imenovani smo u Stručno povjerenstvo za nostrifikaciju fakultetske diplome Simone Jaunik. O tome podnosimo sljedeći izvještaj.

Gospođa Simona Jaunik podnijela je 16. svibnja 2001. godine zahtjev za nostrifikaciju svoje fakultetske diplome. Zahtjevu je priložila sve potrebne dokumente na temelju kojih ovo Stručno povjerenstvo može donijeti zaključke.

Dana 14. lipnja 1996. godine Simona Jaunik završila je studij povijesti i geografije na Pedagoškom fakultetu u Mariboru, te stekla stručni naziv Profesorica povijesti i geografije. Usporedbom popisa ispita koje je položila gđa Jaunik i ispita koje student mora položiti u Republici Hrvatskoj, uvidjeli smo da studij koji je ona završila u Republici Sloveniji ne odgovara u potpunosti uvjetima koje student mora zadovoljiti da bi stekao istovjetan akademski stupanj u Republici Hrvatskoj. Nedostaju ispiti iz hrvatske povijesti i geografije.

Prema dosadašnjoj praksi, kandidati koji nostrificiraju stranu diplomu na Odsjeku za povijest i Odsjeku za geografiju, dužni su položiti ispite iz hrvatske povijesti, odnosno geografije Republike Hrvatske. To su sljedeći ispiti, koje bi Simona Jaunik morala položiti prema ispitnoj literaturi u dogovoru s predmetnim nastavnicima:

* Hrvatska povijest ranoga srednjeg vijeka

* Hrvatska povijest razvijenoga i kasnoga srednjeg vijeka

* Hrvatska povijest ranoga novog vijeka (XVI.-XVIII. stoljeće)

* Hrvatska povijest u devetnaestom stoljeću (1790.-1918.)

* Hrvatska povijest u dvadesetom stoljeću

* Geografija Republike Hrvatske.

Stručno povjerenstvo predlaže da se Simoni Jaunik nostrificira diploma nakon što položi gore navedene razlikovne ispite kao Profesorica povijesti i geografije.

Zagreb, 5. lipnja 2001.

Stručno povjerenstvo:

dr. Damir Agičić, docent

dr. Božena Vranješ-Šoljan, izvanredni profesor

dr. Dragutin Feletar, redovni profesor

FAKULTETSKOM VIJEĆU

FILOZOFSKOG FAKULTETA

SVEUČILIŠTA U ZAGREBU

Predmet: Zahtjev za priznavanje potpune istovrijednosti diplome

Odlukom Vijeća Odsjeka za povijest imenovani smo u povjerenstvo za ocjenu zahtjeva za priznavanje potpune istovrijednosti diplome profesora povijesti kolege DENISA VISINTINA, stečene na Sveučilištu u Trstu (Italija). U skladu s navedenom odlukom podnosimo Vijeću izvješće:

Denis Visintin rođen je 18. svibnja 1967. u Umagu. Hrvatski je državljanin. Diplomirao je povijest na Sveučilištu u Trstu, 27. veljače 1995., sa 105 od 110 bodova, te je proglašen akademskim doktorom (profesorom) povijesti. Položio je tijekom studija ukupno dvadeset i četiri (24) ispita. Kolega Visintin predočio je povjerenstvu ovjerene prijepise i prijevode relevantnih isprava (diploma, popis položenih ispita), iz kojih su navedene činjenice u potpunosti razvidne. Osim toga, u prilogu je dostavio molbu za priznavanje istovrijednosti diplome, svoju diplomsku radnju, zatim izjavu da po prvi puta podnosi zahtjev za potpuno priznavanje diplome Filozofskom fakultetu u Zagrebu te presliku domovnice. Uvidom u sve navedeno povjerenstvo je utvrdilo da je prijava kolege Visintina za provođenje postupka priznavanja potpune istovrijednosti diplome pravovaljana.

Nakon izvršene analize tijeka kandidatova studija i položenih ispita, povjerenstvo je jednoglasno zaključilo da se kolegi Denisu Visintinu uvjetno prizna potpuna istovrijednost diplome akademskog doktora (profesora) povijesti Sveučilišta u Trstu s diplomom Sveučilišta u Zagrebu. Uvjet za priznavanje potpune istovrijednosti tršćanske diplome sa zvanjem diplomiranog povjesničara u Hrvatskoj polaganje je ispita iz hrvatske povijesti (Hrvatska povijest srednjeg vijeka I, Hrvatska povijest srednjeg vijeka II, Hrvatska povijest ranog novog vijeka, Hrvatska povijest u 19. stoljeću i Hrvatska povijest u 20. stoljeću), a sa zvanjem profesora povijesti u Hrvatskoj, uz sve navedeno, uvjet je i pohađanje nastave te polaganje ispita iz Metodike nastave povijesti.

U Zagrebu, 20. 6. 2001.

Povjerenstvo:

1. dr. sc. Borislav Grgin, docent

2. dr. sc. Petar Selem, redoviti profesor

3. dr. sc. Damir Agičić, docent

FILOZOFSKI FAKULTET SVEUČILIŠTA U ZAGREBU

ODSJEK ZA POVIJEST UMJETNOSTI

Faculty of Filosophy University of Zagreb

Department of Art History

Zagreb

Ivana Lučića 3

Zagreb, 02.07.2001

Broj: 04-01-7/1.

Predmet: Izvješće stručnog povjerenstva za priznavanje potpune istovrijednosti akademskog stupnja magistra znanosti gospođe Rite Stegen

Gospođa Rita Stegen (rođena 21. stdenog 1970. u Kasselu, Republika Njemačka) završila je 3. lipnja 1999. poslijediplomski studij na Odsjeku za kulturologiju Sveučilišta Lüneburg položivši sve ispite iz stručnih predmeta i obranivši magistarski rad s temom "Kako se povijest očituje u slici? Wolsova djela promatrana kroz prizmu povijesti umjetnosti" s ukupnom ocjenom odličan (1,41). Time je stekla akademski stupanj Magistar društveno humanističkih znanosti ( Magister artium - M.A.)

Na temelju priložene dokumentacije (svjedodžbe, popisa ispita i magistarske radnje) stručno povjerenstvo donijelo je odluku da se gospođi Riti Stegen prizna potpuna istovrijednost akademskog stupnja magistra znanosti.

Stručno povjerenstvo:

Dr.sc. Zvonko Maković, predsjednik

Dr.sc. Drago Roksandić, član

Dr.sc. Zlatko Jurić, član

dr.sc. Mirjana Polić Bobić, izv.prof.

dr.sc. Damir Kalogjera, red.prof.

dr.sc. Jelena Mihaljević Djigunović, izv.prof.

Izvještaj o priznavanju potpune istovrijednosti diplomne Morene Milevoj

stečene na Sveučilištu u Trstu

Morena Milevoj iz Pule, podnijela je 8. studenog 2000. godine po prvi puta zahtjev za priznavanje diplome stručnog naziva "Dottore in Lingue e letteratura straniere", izdane 4. veljače 2000. na Universita degli studi di Trieste, Republika Italija, kao potpuno istovrijedne diplomi "Profesora španjolskog jezika i književnosti i engleskog jezika i književnosti".

Na temelju predočene dokumentacije moliteljice i to: ovjerene preslike diplome i njezin prijevod od sudskog tumača, popisa položenih ispita i programa studija koji je, na traženje povjerenstva, potvrdio i dr Octavija Prenza, profesor hispanistike na Sveučilištu u Trstu, podnosimo ovaj izvještaj.

Morena Milevoj upisala je i završila na Sveučilištu u Trstu četverogodišnji studij smjer jezično - glotodidaktički, španjolski jezik i književnost, položivši diplomski ispit 7. srpnja 1999. s ocjenom 107/110, o čemu je izdana diploma 4. veljače 2000. godine. Uz kolegije španjolskog jezika i književnosti Morena Milevoj odslušala je i položila kolegije iz engleskog jezika i književnosti. Stručno povjerenstvo usporedilo je program studija hispanistike i anglistike, koji je moliteljica završila, s programom studija koji se izvodi na Filozofskom fakultetu Sveučilišta u Zagrebu , te je uvrdilo da u programu hispanistike nema bitnih razlika dok se program anglistike nastavnog smjera znatno razlikuje jer ne sadrži ispit iz Metodike nastave engleskog jezika.

Stručno povjerenstvo predlaže da se diploma Morene Milevoj može priznati kao potpuno istovrijedna diplomi "Profesora španjolskog jezika i književnosti i engleskog jezika i književnosti" pod uvjetom da moliteljica položi ispit iz Metodike nastave engleskog jezika.

Stručno povjerenstvo:

dr.sc. Mirjana Polić-Bobić, izv.prof.

dr.sc. Damir Kalogjera, red.prof.

dr.sc. Jelena Mihaljević Djigunović, izv.prof.

Zagreb, 2. srpnja 2001.

ZNANSTVENI POSLIJEDIPLOMSKI I DOKTORSKI STUDIJ KNJIŽEVNOSTI

O. UVOD: KONCEPCIJA STUDIJA

Znanstveni poslijediplomski magistarski i doktorski studij te jednogodišnji doktorski studij književnosti organiziraju zajednički svi zainteresirani odsjeci Filozofskog fakulteta u Zagrebu, uz suradnju ostalih odsjeka te nastavnika i znanstvenika drugih srodnih institucija. Nositelj je studija Filozofski fakultet u Zagrebu, a sve pojedinosti organizacije utvrđene su posebnim Pravilnikom (Prilog 2.).

Nastava se temelji na obveznim i izbornim kolegijima opće nastave, na kolegijima iz uže struke i na individualnim konzultacijama iz uže struke. Semestralni kolegij je temeljna jedinica nastave, a studenti uvijek mogu birati između više ponuđenih kolegija, s time da su samo dva kolegija obvezna u poslijediplomskom magistarskom, a tri doktorskom studiju; svi su ostali kolegiji izborni. Programi kolegija objavljuju se uvijek prije početka semestra. Način izvođenja nastave u kolegijima može varirati s obzirom na broj prijavljenih studenata, posebne zahtjeve uže struke i ostale okolnosti. Konzultacije su uvijek vezane za užu struku, s time da studenti imaju pravo na određeni broj konzultacija i iz općih kolegija. Magistarski i doktorski rad pišu se u pravilu iz uže struke. Nastava u trećoj godini doktorskog studija bitno se povećava u korist uže struke.

Poslijediplomski magistarski i doktorski studij književnosti imaju dva smjera: 1. teorija i povijest književnosti i 2. kulturalni studiji. Premda i prvi ima određene osobine interdisciplinarnosti, drugi je izrazito interdisciplinaran, pa se nastava izvodi uz suradnju nastavnika i znanstvenika ne samo filoloških nego i drugih srodnih struka. Oba su smjera usko povezana, tako da studenti trećinu kolegija mogu slušati i na drugom smjeru.

Kako je kolegij temeljna jedinica nastave, nastavni programi svode se na programe kolegija (Prilog 1.), s napomenom da je nemoguće iscrpno navesti sve kolegije u projekciji 4-6 godina, jer ako se radi o znanstvenom studiju, nastava mora pratiti tekući razvitak znanosti, pa je naprosto nužno uvoditi svake godine i nove, aktualne kolegije.

1. OPIS PODRUČJA

Poslijediplomski magistarski i doktorski studij književnosti izvodi se iz nastave i znanstvenog rada na svim odsjecima Filozofskog fakulteta u Zagrebu na kojima se predaje književnost, a temelji se na povezivanju užih struka i disciplina koje već postoji u nastavi na pojedinim odsjecima (npr. teatrologija i filmologija na Odsjeku za komparativnu književnost, kulturološki kolegiji na pojedinim filološkim odsjecima) i koje se razvija u znanstvenom radu (npr. komparatistička istraživanja na svim filološkim odsjecima), kao i na sve većem utjecaju interdisciplinarnih istraživanja kako na filološkim tako i na drugim odsjecima.

Smjer Teorija i povijest književnosti temelji se tako na sljedećim znanstvenim područjima: 1. teorija književnosti i metodologija znanosti o književnosti, 2. opća i komparativna povijest književnosti i 3. povijest određene nacionalne književnosti. Ta su područja najuže povezana, jer i čine znanost o književnosti u najširem smislu, pa se kolegiji u okviru opće nastave izravno nadovezuju na najnovija znanstvena istraživanja, produbljuju i proširuju spoznaje na nekim relevantnim područjima, upućuju studente u novije metodološke orijentacije i povezuju književnoznanstvena istraživanja s drugim znanostima i znanstvenim disciplinama. Kolegiji iz uže struke i konzultacije produbljuju i proširuju spoznaje o razvitku pojedinih književnosti, upućuju studente na najnovije metodološke orijentacije u tom području i izravno se odnose na problematiku njihovih magistarskih i doktorskih radova.

Smjer Kulturalni studiji temelji se na interdisciplinarnom studiju cjelokupne kulture i književnosti. "Znanstvena područja" se u tom smislu moraju više shvatiti kao "metodološka usmjerenja", pa se studij okvirno može ovako odrediti: 1. metodologija kulturalnih studija i 2. suvremene književne i kulturne teorije. Metodologija kulturalnih studija obuhvaća temeljne načine istraživanja kulture kao "cjelokupnog načina života", pa se oslanja na najnovije orijentacije u sociologiji kulture, lingvistici, književnim teorijama, teorijama medija, etnološkim i antropološkim teorijama i njihovim izravnim odnosima prema znanosti o književnosti. Suvremene književne i kulturne teorije oslanjaju se na dostignuća književnih teorija u kojima se književnost proučava u najširem obzoru povijesnog konteksta, preko fenomena popularne kulture i novijih medija, pa do ideologije, politike, religije i znanosti. Kolegiji iz opće nastave u tom smjeru posvećeni su tako pojedinim važnijim kulturološkim teorijama, pojedinim suvremenim kulturnim pojavama i njihovim vezama s književnošću, problematici odnosa književnosti i politike, književnosti i politike, književnosti i ideologije, književnosti i masovnih medija i sl. Kolegiji i konzultacije iz uže struke u pravilu se odnose na takvu problematiku, vezanu, međutim, uz pojedine nacionalne književnosti. Cjelokupna je tako zamisao smjera da osuvremeni programe studiranja filoloških, pa i ostalih humanističkih disciplina, znanstvenih dostignuća posljednjih dvadesetak godina.

2. AKADEMSKI STUPNJEVI

Magistar humanističkih znanosti

znanstveno polje: znanost o književnosti

Doktor humanističkih znanosti

znanstveno polje: znanost o književnosti

3. nositelj studija

Nositelj je studija Filozofski fakultet u Zagrebu. Organizacija je utvrđena Pravilnikom (Prilog 2.).

4. TRAJANJE STUDIJA

Poslijediplomski znanstveni studij za stjecanje akademskog stupnja magistra znanosti traje dvije godine (4 semestra).

Poslijediplomski doktorski studij traje tri godine (6 semestara).

Jednogodišnji doktorski studij traje 1 godinu (2 semestra).

5. UVJETI UPISA

Na poslijediplomski znanstveni studij književnosti u oba smjera mogu se upisati svi studenti koji su završili neku filološku grupu kao jedan od glavnih predmeta, s time da prilože preporuke dva sveučilišna nastavnika, da im je srednja ocjena iz stručnih predmeta najmanje 3,5 i da mogu dokazati znanje najmanje jednog svjetskog jezika (drugi je uvjet za upis u treći semestar). Uz diferencijalne ispite, koje u svakom pojedinom slučaju propisuje Fakultetsko vijeće, mogu se upisati i studenti koji su završili neki drugi srodni studij.

Na doktorski studij književnosti u oba smjera mogu se upisati studenti koji su završili neku filološku grupu kao jedan od glavnih predmeta, s time da prilože preporuke dva sveučilišna nastavnika, da im je srednja ocjena iz stručnih predmeta najmanje 4 i da mogu dokazati znanje jednog svjetskog jezika (drugi je uvjet za upis u treći semestar). Uz diferencijalne ispite, koje u svakom pojedinom slučaju propisuje Fakultetsko vijeće, mogu se upisati i studenti koji su završili neki drugi srodni studij.

Sve ostale prijelazne odredbe određene su Pravilnikom (Prilog 2.).

Na jednogodišnji doktorski studij književnosti mogu se upisati studenti sa stečenim akademskim stupnjem magistra znanosti s time da prilože preporuke dva sveučilišna nastavnika, da im je srednja ocjena iz stručnih predmeta u dodiplomskom i poslijediplomskom studiju najmanje 4,0.

6. POPIS SADRŽAJA PREDMETA

Vidi Prilog 1.

7. BROJ BODOVA U BODOVNOM SUSTAVU

Bodovi se određuju prema sljedećoj skali:

Obvezni kolegij 8 bodova.

Potvrđene semestralne konzultacije s mentorom 8 bodova.

Izborni kolegij 6 bodova.

Referat 2 boda.

Radnja prije doktorske 15 bodova.

8. USPOREDIVNOST NASTAVNOG PROGRAMA S PROGRAMIMA U INOZEMSTVU

Načelno gledano, poslijediplomski znanstveni studij magistarski i doktorski književnosti usporediv je sa svim najpoznatijim sveučilištima u svijetu, jer se svugdje nastava organizira prema načelu izbornih kolegija i mentorskih konzultacija, a većina navedenih kolegija uvelike su nalik kolegijima koje nude svjetska sveučilišta (Usp. npr. Postgraduate study in British Literature, The British Council, 2000.). Opće je koncepcija posebice slična sljedećim sveučilištima: Indiana University, Bloomington, Indiana, Portland State University, Portland, Oregon i University of California, Berkeley. Naš je studij osobit jedino po tome što proizlazi iz tradicije hrvatske znanosti o književnosti, pa se osobita pozornost pridaje proučavanju hrvatske književnosti i problematici komparativne hrvatske književnosti u najširem smislu riječi.

9. OPTIMALNI BROJ STUDENATA

S obzirom na prostor, uvjete i broj nastavnika optimalno broj upisanih studenata na poslijediplomskom studiju bio bi oko 30, a na doktorskom oko 10 studenata u oba smjera. Ukupno bi tako moglo studirati oko 80 studenata.

10. OPIS PREDMETA KOJI SE NUDE STUDENTIMA DRUGIH STUDIJA

Svi kolegiji, navedeni u Prilogu 1., mogu se ponuditi i studentima drugih studija.

11. BROJ SATI PREDVIĐEN ZA UPIS PREDMETA IZ DRUGIH STUDIJA

Studentima poslijediplomskogznanstvenog magistarskog studija može se odobriti jedan semestralni kolegij iz drugih studija (24-48) sati. Studentima doktorskog studija može se odobriti dva semestralna kolegija, što odgovara broju bodova na izbornim semestralnim kolegijima u studiju.

12. REDOSLIJED UPISA, IZVEDBE I POLAGANJA ISPITA

Studenti oba studija upisuju se nakon odobrenja Fakultetskog vijeća. Nastava je koncentrirana u tri sesije, a vrijeme održavanja i ostale pojedinosti utvrđuje Vijeće nastavnika na početku svakog semestra. Ispiti se polažu nakon što studenti odslušaju kolegije, a prema dogovoru s nastavnicima koji vode odgovarajuće kolegije.

Nastava jednogodišnjeg doktorskog studija odgovara III. godini poslijediplomskog doktorskog studija. Obveza studenata je rad s mentorom na pripremi disertacije. Prije prihvaćanja teme kandidat je dužan izraditi nacrt istraživanja i obraniti ga pred povjerenstvom koje imenuje Vijeće poslijediplomskog studija.

13. UVJETI UPISA U VIŠU GODINU

Studenti oba studija mogu upisati treći semestar ako skupe 20 bodova i ako polože drugi svjetski jezik. Studenti doktorskog studija mogu upisati 5. semestar ako skupe 40 bodova, a prije upisa u 6. semestar moraju obraniti radnju prije doktorske.

14. NAČIN PRAĆENJA KVALITETE I USPJEŠNOST IZVOĐENJA PROGRAMA

Kvalitetu i uspješnost studija prati Fakultetsko vijeće prihvaćanjem sinopsia i izvješća stručnih povjerenstava za poslijediplomske magistarske i doktorske radove. Vijeće nastavnika poslijediplomskog magistarskog i doktorskog studija također na sastancima razmatra problematiku izbora i kvalitete pojedinih kolegija i prati rad sa studentima. Uspješnost pojedinih kolegija prati se i povremenim anketama među studentima.

15. PROSTOR I OPREMA

Filozofski fakultet u Zagrebu raspolaže s dovoljno prostora i najnužnijom opremom za navedeni optimalni broj studenata. Napominjemo, međutim, da postojeći sustav financiranja školarina ne može osigurati projekciju razvoja, ni u smislu adekvatnih honorara nastavnika, niti u smislu nabave odgovarajuće literature. Nedostatak sredstava za nabavu literature postaje najveći problem kvalitetne nastave.

Prilog 1.

KOLEGIJI, PROGRAMI, NASTAVNICI

1. Smjer: TEORIJA I POVIJEST KNJIŽEVNOSTI

Obvezni kolegiji:

Prof.dr. Milivoj Solar: METODOLOGIJA ZNANOSTI O KNJIŽEVNOSTI 1. i 2.

Opća načela znanosti o književnosti. Temeljna određenja pojedinih disciplina: metodologija, epistemologija, filozofija književnosti, književne teorije, teorije povijesti književnosti. Nacrt povijesnog pregleda razvitka znanosti o književnosti: retorika, estetika, pozitivizam, formalizam, strukturalizam, fenomenologija, psihoanaliza, poststrukturalističke orijentacija. Središnji problemi suvremene znanosti o književnosti: interpretacija, klasifikacija književnosti, problemi periodizacije povijesti književnosti, teorija književnosti i književne i kulturne teorije. Pregled temeljnih suvremenih metodoloških orijentacija, s naglaskom na onima za koje studenti pokažu najviše zanimanja.

Izborni kolegiji:

Prof.dr. Miroslav Beker: KOMPARATIVNA KNJIŽEVNOST

Kolegij će početi kratkim prikazaom povijesti komparatistike kao kritičke prakse i akademske discipline. Zatim će se zadržati na glavnim usmjerenjima komparatističkih istraživanja, kao što su dodiri između književnosti raznih naroda, pojam utjecaja i intertekstualnosti, odnos između književnosti i drugih umjetnosti te književne teorije. Tako raspoređene teze bit će prikazane i popraćene primjerima iz svjetske i hrvatske književnosti.

Prof.dr. Milivoj Solar: KLASIFIKACIJA KNJIŽEVNOSTI

Važnost i značenje klasifikacije u znanosti o književnosti. Temeljna načela. Tipovi i načini klasifikacije književnosti. Usmena i pisana književnost, poezija i proza, trivijalna i visoka književnost, teorija književnih rodova i vrsta: terminološki problemi, morfološke i tipološke koncepcije (stara retorika, formalizam i strukturalizam, Staiger), hermeneutičke teorija žanra (Hirsch). Supstancijalne i relacijske teorije književnih vrsta i različite podjele: poezija, proza i drama; lirika, epika i dramatika; lirski, pripovjedni i dramski žanrovi. Temeljni problemi određivanja žanra i teorije pojedinih žanrova.

Prof.dr. Miroslav Šicel: HRVATSKA KNJIŽEVNA KRITIKA

Kolegij obuhvaća problemski pristup, analizu književne kritike i esejistike, kao i programa i manifesta u hrvatskoj književnosti tijekom 19. i 20. stoljeća. Uz književnopovijesnu razradu literatno-kritičkih pogleda i procesa u pojedinim razdobljima, od hrvatskog narodnog i književnog preporoda, preko epohe realizma (kada se književna kritika u nas u potpunosti i osamostaljuje) sve do suvremenog književno-kritičkog izraza. Nekoliko će sati biti posvećeno i književnoj kritici za djecu, kao i kazališnoj kritici.

Prof.dr. Zoran Kravar: KOMPRATAVINA POVIJEST HRVATSKOGA STIHA

Svrha je kolegija upoznati slušače kako se i pod kojim stranim utjecajima razvijao hrvatski stih od srednjega vijeka do danas. Hrvatska se verzifikacija u svim razdobljima oblikovala pod jakim stranim utjecajima (latinskim, talijanskim, njemačkim), pa će kolegij imati komparatistički karakter. Započet će kratkim teoretskim uvodom, koji će slušače uvesti u teroiju stiha, upoznati ih s pojedinim sustavima verzifikacije i osposobiti ih za metričku analizu. U glavnom dijelu kolegija bit će riječ o razdobljima u povijesnom dijelu hrvatskoga stiha (srednji vijek, rano novovjekovlje, preporodno doba, druga polovica 19. stoljeća, moderna) i o stihovima koji dominiraju u pojedinim razdobljima.

Prof.dr. Nenad Ivić: POVIJESNI ROMAN 19. I 20. STOLJEĆA

Kolegij se bavi problematikom povijesnog romana u europskom kontekstu, u stilskim razdobljima devetnaestog i dvadesetog stoljeća. Posebna pažnja posvetit će se odnosima povijesnog romana s drugim narativnim žanrovima, poput historiografije, autobiografije i sl. Obrađivat će se djela sljedećih autora: Hugo, Flaubert, Yourcenar, Quignard, Manzoni, Calvino, Scott, Wells, Gore-Vidale, Šenoa, Kumičić. Ostala djela po izboru i prema dogovoru.

Prof.dr. Andrea Zlatar: FIKCIONALNA I NEFIKCIONALNA KNJIŽEVNOST

Ovaj kolegij bavit će se teorijskim i književnopovijesnim pitanjima odnosa fikcionalne i nefikcionalne književnosti. U prvome dijelu pažnja će biti posvećena teoriji mimeze i tumačenju književnosti kao fikcionalnog diskursa, za razliku od diskursa znanosti, historiografije ili filozofije. Zatim će biti analizirani oblici nefikcionalne književnosti: memoari i biografije, autobiografije, dnevnici, pisma i putopisi. Na primjerima najpoznatijih djela europske i hrvatske nefikcionalne književnosti pokazat će se narativne strategije, poetička pravila i obilježja konteksta koji su pridonijeli uspostavljanju tih egzemplarnih žanrova. Posebno će biti razmatrani i problemi dvostruke referencijalnosti u dramskim tekstovima, upitni status fikcionalnosti u lirskom diskursu, te oblici autoreferencijalnosti u modernoj prozi (Proust, Joyce, Rilke).

Prof.dr. Stipe Botica: HRVATSKA USMENA KNJIŽEVNOST

Teorija i poetika usmene književnosti: bit književnousmenog fenomena, problemi naziva i temeljih određenja, usmena književnost i najvažnije književne vrste, usmena književnost i mitska svijest. Usmena književnost u izvođenju, trajanju i zapisi kod Hrvata: prijenos usmenog fenomena u zapis, povijest usmenoknjiževnih zapisa, tipologija hrvatske usmene književnosti, odnos hrvatske usmene i pisane književnosti tijekom povijesti, tipične pojave usmenog fenomena u naše vrijeme.

Prof.dr. Branko Vuletić: PROSTOR PJESME

Pjesnički se znak oblikuje u prostoru: on se tvori višestrukim vezama u raznim pravcima pjesničkog teksta. Upravo te višestruke veze, zasnovane na sličnosti i blizini, tvore pjesnički prostor, tvore slojevitost, a to znači bogatstvo sadržaja pjesničkog znaka i njegov simultani karakter. Simultanost se očituje u istovremenom ostvarivanju svih veza te znači nužno, motivirano vezivanje raznih dijelova pjesme, raznih pojedinačnih sadržaja u jedan zgusnuti (slojeviti i simuntalni), motivirani pjesnički znak.

Prof.dr. Dragutin Horvat: EKSPRESIONIZAM U EUROPSKOM KONTEKSTU

Nakana je ovog kolegija da slušače upozna s temeljnim značajkama njemačkog književnog ekspresionizma (oko 1910 - oko 1920) kako u lirici, gdje su ostvarenja umjetnički najdojmljivija, tako i u pripovjednoj prozi i drami. Način pristupa bit će izrazito komparatistički, što će reći da će se pokazati kako njemački ekspresionizam - suprutno nekim mišljenjima - ne predstavlja radikalni raskid s dosadašnjim tijekovima njemačke i europske književnosti, već u mnogočemu nastavlja i dograđuje već stvoreno i poetološki koncipirano nasljeđe. Također će se pokazati i djelovanje njemačkih ekspresionističkih autora na europske književne suvremenike i kasnije književne naraštaje, pri čemu će težište biti na takovim odjecima u hrvatskoj književnosti.

Prof.dr. Nikola Batušić: HRVATSKA DRAMA OD PREPORODA DO MODERNE

Periodizacija hrvatske drame 19. stoljeća. Žanrovi hrvatske drame od romantizma do moderne. Hrvatska drama 19. stoljeća prema europskoj. Teorija drame 19. stoljeća. Europsko kazalište 19. stoljeća. Hrvatsko kazalište 19. stoljeća.

Prof.dr. Nenad Ivić: POETIKA SREDNJOVJEKOVNOG ROMANA

Povijest pojma romana; žanrovska rešetka 12-14. stoljeća; odnos prema povjesnici i epu: pustolovni i/ili ljubavni roman. Zajednica pisma; mentalne strukture publike. Makroanaliza i mikroanaliza tekstova romanskog porijekla: Chretien de Troyes: Erec et Eneid, Aucassin i Nocolette, Tristan i Iseut, inačice proznog ciklusa Lancelot-Graal, Roman o Ruži, Marco Polo: Il millione.

Prof.dr. Zvonko Kovač: PROBLEMI KOMPARATIVNE POVIJESTI JUŽNOSLAVENSKIH KNJIŽEVNOSTI

U suvremenom studiju slavistike i komparatistike, kao i u studijama pojedinih slavenskih jezika i književnosti, problemi komparativnoga proučavanja slavenskih književnosti izdvajaju se specifičnim interslavenskim suodnosima. Stoga se studenti upoznavaju s tradicionalnim i suvremenim književno-povijesnim pristupima, od teorije nacionalne povijesti književnosti, preko komparatističke metodologije do modernih teorija o interkulturalnosti.

Polazeći od najširega slavističkoga konteksta kritičke i esejističke recepcije hrvatske književnosti, naročita pozornost posvetit će se teorijskom propitivanju osnova recepcije hrvatske književnosti i kulture u južnoslavenskim kulturama općenito, a posebno s obzirom na recepciju unutar novije književne kritike i esejistike (po mogućnosti i onih autora koje su studenti odabrali za teme svojih magistarskih radnji).

Prof.dr. Zoran Kravar: TEORIJA STIHA U 20. STOLJEĆU

Kolegij je zamišljen kao pokušaj da se ponudi sređena slika ovostoljetne stručne i, djelomično, esejističke literature o stihu. U nekoliko poglavlja predstavit će se glavne tendencije i ideje u metričkoj literaturi između S. Mallarmea i autora iz dvedesetih godina. Izlučivanje pojedinih trendova temeljit će se ne samo na metodološkom ključu, nego, u nekim slučajevima, i na tematskome. Posebno će se predstaviti sljedeće skupine tendencija: 1. diskusija o slobodnom stihu oko početka stoljeća; 2. glavne stihovnopovijesne koncepcije; 3. teorije stiha zasnovane na lingvistici; 4. tema "stih" u ruskih formalista; 5. utjecaj geštaltizma i strukturalizma na proučavanje stiha; 6. metričke tipologije; 7. generativna metrika; 8. semantika stiha; 9. statistička obrada stiha.

Prof.dr. Mirjana Polić-Bobić: PRIPOVJEDNA PROZA U HISPANOAMERČKOJ KNJIŽEVNOSTI

Cilj je kolegija obrada hispanoameričkog romana našeg stoljeća, a zasnivat će se na obradi triju specifičnih fenomena: 1. magijski realizam, 2. pripovjedne tehnike romana šezdesetih godina i 3. pripovjedački neotradicionalizam i povijesna tematika romana kasnih osamdesetih i devedesetih godina. Odgovarajuća pozornost posvetit će se i užem književnom kontekstu, kao i analognim pojavama u drugim književnostima i umjetnostima. Analizirat će se i recepcija hispanističkog romana, kako u samoj hispanskoj Americi tako i u drugim sredinama.

Prof.dr. Mirko Tomasović: HRVATSKA GALANTNA LIRIKA U ZAPADNOEUROPSKOM KONTEKSTU

Tijek europske galantne lirike (Provansa, Galicija, Portugal, Katalonija, Italija). Preduvjeti njezine recepcije u Hrvatskoj. Humanistički elegičari. Tri faze petrarkizma u renesansi. Postpetrarkizam u baroku i neopetrarkizam u romantizmu. Artistička uspostava galantne lirike u razdoblju Moderne i njezin rasap u suvremenom dobu ("kantautori" i "tekstopisci").

Prof.dr. Miroslav Šicel: HRVATSKA MODERNA U KONTEKSTU EUROPSKIH KNJIŽEVNOSTI

S počecima razdoblja Moderne (1892. hrvatska se književnost uključuje u suvremene tijekove europskih književnosti: "Mladi" u Beču dolaze u izravni dodir sa secesionitoičkim pokretima (H. Bahr), a Matoš iz Pariza donosi odjeke simbolizma. Atipični razvoj hrvatske književnosti do kraja stoljeća uvjetovao je i neka atipična obilježja hrvatske moderne: uz impresionistička stilska obilježja hrvatske moderne: uz impresionistička stilska obilježja i istodobnost pojave visokog realizma (Janko Polić-Kamov).

Doc.dr. Dalibor Blažina: ROMANTIČKA DRAMA

Osnovna obiljžja romantičke drame u aspektu genološke bastardnosti romantizma, kao i u kontekstu razvoja građanske drame. Razlikovna poetička obilježja: fragmentnost, fantastika/realizam, tragizam/komizam, otvorena kompozicija, metafora glavnog junaka. Pregled povijesti teorije romantičke drame: Hugo, Chateaubriand, Byron, A.W. Schlegel, Tieck, Schelling, Hegel, Mickiewicz. Dometi dramaskog romantizma u okvirima pojedinih nacionalnih književnosti: engleske, njemačke, francuske, talijanske, ruske, poljske i hrvatske. Interpretacija najvažnijih dramskih tekstova i stupnjevi podudarnosti/otklona od poetičkih postulata sui generis: problem metode. Romatička drama i kazalište: aspekti teatralnosti, Romantička drama i njezino dvadesetostoljetno nasljeđe.

2. Smjer: KULTURALNI STUDIJI

Obvezni kolegiji:

Prof.dr. Andrea Zlatar i/ili doc.dr. Dean Duda: UVOD U KULTURALNE STUDIJE 1. i 2.

Opća načela znanstvenog proučavanja književnosti i kulture. Problemi odnosa tradicionalnih znanstvenih disciplina i najnovijih metodoloških orijentacija. Praktični problemi interdisciplinarnih istraživanja. Određenje kulturalnih studija. Problem disciplinarnih granica. Utemeljitelji: Richard Hoggart, Raymond Williams i E. P. Thompson. CCCS u Birminghamu: smjerovi istraživanja i teorijska ishodišta. Stuart Hall. Utjecaji Althussera i Gramscija: problemi ideologije i hegemonije. Utjecaji strukturalizma i semiotike. Pregled istraživanja subkulture, komunikacije, medija i znansoti. Internacionalizacija kulturalnih studija. Eurocentričnost i postmoderna. Orijentalizam Edwarda Saida. Postkolonijalni diskurz i kulturalni studiji. Kulturalni studiji i književni kanon.

Izborni kolegiji:

Prof.dr. Zoran Kravar: ANTIMODERNIZAM 1860-1960.

Kritički stereotipi odnosa modernizacije europskog društva u cjelokupnom "projektu moderne". Ideološki koncepti konzervativnog antimodernizma i "prikrivena" kritika modernizacije u književnim i filozofskim tekstovima. Od antimodernističkoga tekstovnog kompleksa u kolegiju će se analizirati književna djela, filozofski tekstovi i ideološki iskazi iz razdoblja između 1860. i 1960. Težište će biti na poznatijim kulturnopovijesnim temama (uz ostalo, bit će riječi o Wagnerovoj mitopoetici, o simboličkom spiritualizmu, o Nietscheovu Dionizu, o pojmu mita u Sorela), a uzet će se u obzir i hrvatski pisci (Vojnović, Matoš) i ideolozi (Pilar, Šufflay).

Prof.dr. Miroslav Beker: SEMIOTIKA KNJIŽEVNOSTI

Posljednjih dvadesetak godina semiotiučka istraživanja proširila su se i primijenila na razne oblasti suvremene kulture. Cilj je kolegija da upozna studente s primjenom semiotike na književnost. U uvodnom dijelu pružit će se prikaz djela osnivača suvremene semiotike (Charles Sanders Peirce i Ferdinand de Saussure), a zatim će se prikazati nekoliko dominantnih semiotičkih pristupa književnosti (najviše će biti govora o Barthesu, Greimasu i Riffaterreu), vodeći pri tome računa o specifičnostima pojedinih književnih vrsta (kao što su roman/novela, drama i lirska poezija).

Prof.dr. Vladimir Biti: KNJIŽEVNOST KAO AUTOREFERENCIJSKI SISTEM

Nakana je kolegija predstaviti najnoviji književnoteorijski smjer ponikao u Njemačkoj u tijeku devedesetih godina. U uvodnim predavanjima bit će riječi o razvoju od strukturalističkog pojma sustava do poststrukturalističkog pojma sistema tijekom kojega je došlo do diferenciranja dekonstrukcije, konstruktivizma (s raznim odvjecima) i teorije (autoreferencijskih) sistema (također s raznim odvjecima). Zatim će se na istoj diferencijalno-komparativnoj osnovi raščlaniti pojmovi razlike, autoreferencije, promatranja, komunikacije i forme. Predstavit će se i neke analize romana i drama iz sistemskoteorijske perspektive. Kolegij će završiti raspravom o dosadašnjoj kritici teorije sistema i razmatranjem njezinih spornih točaka.

Prof.dr. Milivoj Solar: POSTMODERNIZAM

Problematika određenja postmoderne i postmodernizma. Metodologija glavnih pokušaja određenja i temeljna razgraničenja prema moderni i modernizmu. Problemi karakterizacije postmodernih tekstova: tehnika postmoderne proze, ključni izvantekstovni odnosi, odnos prema trivijalnoj književnosti, šira kulturološka i duhovnoznanstvena određenja. Analizia primjera prema dogovoru i izboru iz djela sljedećih autora: Barthelme, Beckett, Borges, Butor, Calvino, Cortázar, Eco, Handke, Fowles, Kundera, Márquez, Nabokov, Pynchon, Robbe-Grillet, Simon, Vonnegut.

Prof.dr. Andrea Zlatar: AUTO/BIOGRAFSKI DISKURS I KONSTRUKCIJA "JASTVA"

Ovaj kolegij bavi se konstrukcijom autobiografskog i biografskog diskursa, počevši od 19. stoljeća, s naglaskom na način na koji auto/biografski tekstovi proizvode ideju "jastva". U središtu interesa nalaze se pojmovi "unutrašnjosti", "privatnosti", "intimnosti", te uz njih vezani literarni postupci "instrospekcije" i "unutarnjeg monologa". Auto/biografski žanrovi počivaju na koncepciji "jedinstvenog jastva" koje se uobličuje u tekstu. Međutim, sklonost i sposobnost autobiografskog diskursa za autofleksijom i autotransformacijom podriva njegov vlastiti kod, te auto/biografska praksa u 20. stoljeću napušta ideju monofonog subjekta i upućuje se u pravcu nehegemonijskog poimanja "jastva". Transformacija kodiranja intimnosti i privatnosti usporedna je transformaciji klasnoga i rodnoga identiteta, te se suvremeni auto/biografski tekstovi pokazuju kao poprište sukoba različitih diskursa javne moći i osobnih egzistencijanih praksi.

Prof.dr. Vladimir Biti: INTERDISKURZ

Temeljni je interes kolegija prepletanje diskurzivnih praksi kako među sobom, tako i s diskurzivnim praksama. Nakon zacrtavanja općeg okvira, unutar kojega se afirmirao pojam diskurza, razradit će se neke teorije diskurza. U tom sklopu posebno će biti razložene dvije koncepcije "interdiskurza" (Michel Pecheux, Jürgen Link). Potom će se problematski horizont proširiti razmatranjem odnosa teorija (filozofije) prema književnosti (umjetnosti) u Nietzschea, Bahtina i tzv. poststrukturalističkih mislilaca (Foucault, Derrida, Lyotard, de Man). Na posljetku će biti rekonstruirana tri najakutalnija pokušaja da se postavi odnos diskurza prema njegovu Drugom (Bourdieu, Luhman, Herrnstein Smith).

Prof.dr. Ante Peterlić: TEORIJA FILMA

Teorija filma i filmologija. Teorija filma i komplementarne discipline. Psihologija filma, sociologija filma, semiotika filma, film i komparativna estetika, film i teorija komunikacije. Poetika, retorika i stilistika filma. Razvoj teorije filma, filmske teorijske struje: formativna, montažna, realistička, fenomenološka, semiotičkostrukturalistička, poststrukturalistička, psihoanalitička i naratološka.

Doc.dr. Dean Duda: POPULARNA KULTURA

Iznalaženje popularnog: popularna kultura kao problem humanističkih znanosti. Pregled pristupa i osnovnih analitičkih kategorija. Kulturalni populizam kulturnih studija. Heterogenost kulturalnih fenomena. Elitna kultura. Odnos masovne i popularne kulture. Kultura kao industrija: Horkheimer i Adorno. Dekonstrukcija popularnog. Žanrovi popularne kulture. Kanonizacija popularnog. Popularna kultura i mediji. Proizvođaći i recipijenti popularne kulture, televizijske sapunice kao popularni žanr. Visoka i niska književnost.

Doc.dr. Milka Jauk-Pinhak: ORIENT-OCCIDENT (ODABRANE TEME O UTJECAJIMA ISTOČNIH KULTURA NA EUROPU I ZAPADNU CIVILIZACIJU)

Istok i Zapad kao kulturološki pojmovi. Antika i Indija - vijesti o Indiji kod grčkih i rimskih pisaca. Indijski elementi u antičkim i ranokršćanskim učenjima. Buddhističke teme u tekstovima Staroga i Novoga Zavjeta. Pancantantra i putovi indijskih priča u Europi. Otkriće Indije. Misionari i direktna svjedočanstva. Značenje Indije i Kine u stoljećima prosvjetiteljstva. Prijevodi sa sanskrta i njihovo značenje u doba romantizma. Istočna renesansa. Indija u djelima hrvatskih književnika.

Prof.dr. Boris Senker: DRAMSKI TEKST I KAZALIŠNA PREDSTAVA

Međusobna uvjetovanost dramskog teksta i kazališne predstave. Teorija književnosti i teatrologija. Posebnosti dramskog teksta: monolog, dijalog, didaskalije. Problemi karakterizacije i klasifikacije dramskih likova i situacija. Prostorne i vremenske strukture u razvoju europskog kazališta i u pojedinim velikim kazališnim epohama.

Prof.dr. Vladimir Švacov: DRAMA, DRAMTURGIJA, KAZALIŠTE

Program ovoga kolegija metodološki se zasniva na pretpostavci jedinstva drame - teksta i prikazivanja - i kazališta. Dramaturgija se određuje kao refleksija o tome kompleksu. Povijesni pregled usporedbe drame. kazališta i dramaturgije, ujedno predstavlja i sustavno izlaganje temeljnih oblika dramske umjetnosti, kao i izgradnju pojmovnog instrumentarija dramaturgije, a djelomice i poetike.

Prof dr. Milivoj Solar: POETIKA MITA

Mit i trač kao temeljni tipovi diskursa našeg doba. Problemi određenja mita; mit kao žanr (Jolles), mitska svijest, mitski jezik. Tradicija proučavanja i tumačenja mitova; filozofija mitologije. Suvremene teorije mita (Freud, Jung, Malinowski, Lévi-Strauss, Barthes, Eliade). Procesi demitologizacije i remitologizacije. Postmodernizam i mit. Mit i trivijalna književnost.

Preporuča se studentima da prije predavanja pročitaju knjigu Milivoja Solara Edipova braća i sinovi i/ili Mircea Eliade Mit i zbilja.

Prof.dr. Dubravko Škiljan: SEMIOLOGIJA GRADA

Polazišna je hipoteza da čovjek svakom svojom intervencijom u prirodnom prostoru ostavlja znakove svoje prisutnosti. Jednu vrstu takvih znakova predstavljaju i gradovi, pa se oni mogu proučavati sa semiološkog stajališta i kao skup entiteta u svojim međusobnim odnosima i kao pojedinačne cjeline čije unutrašnje strukture iskazuju neke socijalno relevantne relacije. Osim toga, unutar gradova postoji čitav niz znakovnih sistema (od prometnih znakova do uličnih reklama, na primjer), a i oni se sami prikazuju s pomoću znakova (od planova i karata do jezičnih opisa urbanih prostora), tako da predstavljaju vrlo pogodan objekt kompleksnih semioloških analiza.

Da bi se ovako zamišljena semiologija (urbanog) prostora mogla ukratko prikazati, u kolegiju će se najprije obraditi osnovni semiološki pojmovi, podjele semiologije i klasifikacije znakova, a zatim će se - u dijakronijskom presjeku, od antičkih vremena nadalje - baviti "iščitavanjem" gradskih struktura, na primjerima realnih i utopijskih ili idealnih gradova, te će se, prije svega s pomoću planova i jezičnih opisa, istraživati njihova značenja.

Prof.dr. Rade Kalanj: KULTURNI STUDIJI I SOCIOLOGIJA KULTURE

Mjesto kulturnih studija u recentnoj sociologiji kulture. Glavne teorijsko-konceptualne orijentacije kulturnih studija i njihova sociološka relevantnost. Socijalna struktura i kultura; društveni pluralizam i kulturni život. Kultura i moć. Problem kulturnog kapitala. Elitna kultura, popularna kultura i subkultura. Karakteristični empirijski i teorijski uvidi kulturnih studija.

Dr. Lada Čale-Feldman, znanstvena suradnica: FEMINIZAM, TEORIJA, KRITIKA: ČITANJA MODERNE HRVATSKE DRAME I KAZALIŠTA

Kolegij bi nastojao osvijetliti u kojoj su se mjeri ideje o ženi i ženskoj kulturi, koje su zaokupljale pojedine europske modernističke mislioce i najavile postmodernističku kulturnu kritiku, prožimale s kazališnom teorijom i praksom XX. st. Posebna će se pozornost posvetiti imenima H. Ibsena, A. Strindberga, G. D’Annunzija i L. Pirandella, s obzirom na njihov doprinos o toj debati, te s obzirom na to da su ti pisci odigrali ulogu ključnih intertekstualnih sugovornika istaknutih hrvatskih dramatičara XX. st. Što se tiče novijeg razdoblja, u kolegiju će se nadalje iz feminističke vizure analizirati nekoliko djela suvremenih hrvatskih dramskih pisaca i spisateljica, osobito u tim djelima razvidni prežici modernističkih rasprava o fenomenu ženske Drugotnosti. Govorit će se i o ženskom performansu te napose o mogućnostima feminističke kritike, na primjerima nekoliko recentnih postava klasičnih predložaka.

NAPOMENA:

Iscrpnu literaturu za svaki kolegij studenti dobivaju na početku predavanja, s pretpostavkom da tako mogu biti uvedena i najnovija djela. Zbog istih razloga popis kolegija nije definitivan, jer pretpostavljamo da će biti potrebno i korisno, -ovisno, dakako, i o broju upisanih studenata- tijekom studija uvesti i nove kolegije, od kojih se neki, kao Teorija medija, Postkolonijalna kritika, Subkulturni stilovi, Kompozicija lirske pjesme i Grčki ljubavni roman, već pripremaju. Zbog toga su u popisu nastavnika navedeni i voditelji tih kolegija u pripremi.

POPIS NASTAVNIKA

Dr.sc. Nikola Batušić, red.prof.

Dr.sc. Miroslav Beker, red.prof.

Dr.sc. Vladimir Biti, red.prof.

Dr.sc. Dalibor Blažina, docent

Dr.sc. Stipe Botica, red.prof.

Dr.sc. Lada Čale-Feldman, znanstvena suradnica

Dr.sc. Dean Duda, docent

Dr.sc. Gvozden Flago, izv.prof.

Dr.sc. Dragutin Horvat, izv.prof.

Dr.sc. Nenad Ivić, izv.prof.

Dr.sc. Milka Jauk-Pinhak, docent

Dr.sc. Rade Kalanj, red.prof.

Dr.sc. Zvonko Kovač, izv.prof.

Dr.sc. Zoran Kravar, red.prof.

Dr.sc. Darko Novaković, red.prof.

Dr.sc. Ante Peterlić, red.prof.

Dr.sc. Mirjana Polić-Bobuć, izv.prof.

Dr.sc. Boris Senker, red.prof.

Dr.sc. Milivoj Solar, red.prof.

Dr.sc. Miroslav Šicel, red.prof.

Dr.sc. Dubravko Škiljan, red.prof.

Dr.sc. Vladimir Švacov, red.prof.

Dr.sc. Mirko Tomasović, red.prof.

Dr.sc. Josip Užarević, red.prof.

Dr.sc. Branko Vuletić, red.prof.

Dr.sc. Andrea Zlatar, izv.prof.

Prilog 2.

PRAVILNIK ZNANSTVENOG POSLIJEDIPLOMSKOG I

DOKTORSKOG STUDIJA KNJIŽEVNOSTI

1.

Nositelj je znanstvenog poslijediplomskog magistarskog i doktorskog studija književnosti Filozofski fakultet u Zagrebu. Fakultetsko vijeće, prema tome, upisuje studente, potvrđuje teme, bira stručna povjerenstva i prihvaća izvješća, u skladu s općim zakonskim odredbama o poslijediplomskom i doktorskom studiju, te bira voditelja studija. Uprava Fakulteta raspisuje natječaj za prijem studenata, određuje visinu školarine i na prijedlog semestralnog proračuna, kojeg podnosi voditelj studija, određuje honorare nastavnika i naknade ostalih troškova organizacije studija.

2.

Studij zajednički organiziraju svi filološki odsjeci koji žele sudjelovati u takvom studiju. Nastavu izvode nastavnici književnosti svih filoloških odsjeka, uz pomoć nastavnika i znanstvenika odgovarajućih struka i na drugim institucijama. Svi nastavnici koji sudjeluju u nastavi bilo kao voditelji ili kao mentori čine Vijeće nastavnika poslijediplomskog i doktorskog studija književnosti. To vijeće na temelju općih programa određuje programe opće nastave u svakom semestru, odobrava određene nove kolegije, raspravlja o koncepcijskim pitanjima, predlaže voditelja i bira tajnika studija.

3.

Voditelj studija prima prijedloge kolegija, predlaže njihov redoslijed, predlaže proračun troškova, odgovara za redovno održavanje nastave i dogovora s nastavnicima i studentima manje promjene u programima ili tipovima nastave. Tajnik obavlja administrativne poslove vezane za organizaciju i održavanje nastave.

4.

I poslijediplomski magistarski i doktorski studij imaju dva smjera: 1. teorija i povijest književnosti i 2. kulturalni studiji. Kako je znatan dio nastave zajednički, studenti mogu i tijekom studija prijeći na drugi smjer, ili nastaviti doktorski studij, uz preporuke mentora, odgovarajući prosjek ocjena (najmanje 4,00) i dodatne ispite koje u svakom pojedinačnom slučaju određuje Vijeće nastavnika.

5.

Poslijediplomski znanstveni - magistarski studij književnosti u oba smjera mogu upisati svi studenti koji su završili neku filološku grupu kao jedan od glavnih predmeta, a s time da prilože preporuku dva sveučilišna nastavnika, da im je srednja ocjena najmanje 3,5 i da mogu dokazati znanje najmanje jednog svjetskog jezika (drugi je uvjet za upis u treći semestar). Uz diferencijalne ispite, koje u svakom pojedinom slučaju određuje Vijeće Filozofskog fakulteta, mogu se upisati i studenti koji su završili neki drugi srodni studij.

Doktorski studij u oba smjera mogu upisati svi studenti koji su završili neku filološku grupu predmeta kao jedan od glavnih predmeta, s time da prilože preporuke dva sveučilišna nastavnika, da im je srednja ocjena iz stručnih predmeta najmanje 4,0 i da mogu dokazati znanje najmanje jednog svjetskog jezika (drugi je uvjet za upis u treći semestar). Uz diferencijalne ispite, koje u svakom pojedinom slučaju propisuje Vijeće Filozofskog fakulteta, mogu se upisati i studenti koji su završili neki drugi srodni studij.

6.

Studenti koji su stekli akademski stupanj magistra znanosti mogu upisati peti semestar doktorskog studija. Studenti koji su odslušali nastavu na poslijediplomskom studiju i položili najmanje četiri kolegija iz opće nastave mogu se upisati u četvrti semestar doktorskog studija, uz preporuku mentora, pročelnika odgovarajućeg odsjeka ili voditelja studija, s time da do upisa u peti semestar obrane odgovarajuću radnju. Studenti koji su odslušali sve kolegije poslijediplomske nastave, a nisu položili najmanje četiri ispita, mogu se upisati u treći semestar doktorskog studija.

Studenti poslijediplomskog studija mogu prijeći na doktorski studij uz preporuku mentora i ako im je prosjek ocjena iz općih kolegija najmanje 4,0

7.

Nastava je organizirana tako da se sastoji od obveznih kolegija opće nastave, izbornih kolegija i konzultacija s mentorom. Obvezna su dva kolegija na poslijediplomskom i tri na doktorskom studiju. Prije početka svakog semestra studenti dobivaju programe kolegija s naznakama između kojih mogu birati, koji su obvezni u kojem smjeru i ostalim uputama. Na trećoj godini doktorskog studija u oba smjera smanjuje se opća, a bitno povećava nastava iz uže struke, pa pojedini odsjeci, ako žele i imaju uvjete, organiziraju posebne stručne kolegije, ili udvostručuju mentorske konzultacije ili određuju koji je od ponuđenih kolegija obvezan za njihove studente.

8.

Kolegiji su opće nastave semestralni, pa ako obuhvaćaju, poput obveznih, dva semestra, svaki se semestar može slušati i polagati odvojeno. Voditelji kolegija određuju okvirni program i obavljaju ispite, a u nastavu mogu uključiti prema vlastitim potrebama i željama i druge nastavnike za pojedina predavanja i/ili ostale oblike nastave. Voditelji propisuju literaturu za svaki kolegij, a popis obvezne i literature po izboru studenti dobivaju na početku svakog semestra. Vrijeme ispita iz općih kolegija i konzultacije s mentorom studenti dogovaraju s odgovarajućim nastavnikom ili mentorom.

9.

Bodovi se određuju prema sljedećoj skali: obvezni kolegij 8, potvrđene semestralne konzultacije s mentorom 8, izborni kolegiji 6, referat 2 i radnja prije doktorske 15 bodova. Studenti oba studija za upis u drugu godini moraju sakupiti 20 bodova i položiti drugi svjetski jezik. Studenti doktorskog studija za upis u peti semestar moraju skupiti 40 bodova, a za upis u šesti semestar moraju i obraniti odgovarajuću radnju.

10.

Poslijediplomski znanstveni studij završava obranom magistarskog, a doktorski obranom doktorskog rada. Izbor stručnih povjerenstava, obrana i promocija, kao i sve ostale odredbe o studiju određene su zakonom i općim odredbama o poslijediplomskim magistarskim i doktorskim studijama.

FAKULTETSKOMU VIJEĆU

FILOZOFSKOGA FAKULTETA U ZAGREBU

Zagreb, 2. srpnja 2001.

Predmet: Molba za odobrenje plaćenog dopusta od 1. listopada 2001.

do 31. svibnja 2002.

Molim Fakultetsko vijeće da mi odobri plaćeni dopust od 1. listopada 2001. do 31. svibnja 2002. U tom razdoblju boravila bih na Trinity College-u u Dublinu, u Irskoj, gdje bih se znanstveno i stručno usavršavala te radila na svojoj doktorskoj disertaciji. Na toj bih instituciji boravila kao pozvani gost – doktorand (Visiting Academic). Imala bih pristup sveučilišnoj knjižnici koja je iznimno dobro opskrbljena najrecentnijim izdanjima literature koja mi je potrebna za rad na disertaciji. Ugledni profesor Trinity College-a, dr. D. Singleton pristao mi je biti savjetnik pri radu na disertaciji. Profesor Singleton svjetski je stručnjak upravo u užem području iz kojeg je tema moga rada.

Napominjem da je Odsjek za anglistiku na svojoj sjednici održanoj 20. lipnja 2001. podržao moju molbu za dopust. Moja nastava bit će pokrivena u dogovoru s kolegama s Katedre za metodiku nastave engleskog jezika.

mr.sc. Marta Medved Krajnović

mladji asistent Katedra za metodiku

Odsjek za anglistiku

---

^[1] "Gender Roles During the War: Representations in Croatian and Serbian Popular Music 1991-1992". Collegium Antropologicum, Zagreb, 1995, 19/1, str. 91-101; "Folklore Festivals in Croatia: Contemporary Controversies." The World of Music, Bamberg, 1998, 40/3, str. 25-49.

^[2] "Defining Women and Men in the Context of War: Images in Croatian Popular Music in the 1990s". U: Music and Gender, ur. P. Moisala i B. Diamond, Urbana: University of Illinois Press, 2000, str. 219-238. - U popisu literature љto ga je pristupnica priložila svojoj prijavi za natječaj ova se bibliografska jedinica (s neznatno drugačijom varijantom naslova) vodi kao rukopisna zato što još nije bila objavljena. Povjerenstvo je pri pisanju izvještaja imalu pri ruci objavljenu verziju.

^[3] "Svadbene obredne i običajne pjesme u Rakitovici - Slavonska Podravina." Narodna umjetnost, Zagreb, 1991, 28, str. 87-141; "Slavonska folklorna glazba kroz koncepcije smotri i istraživanja". Narodna umjetnost, Zagreb, 1992, 29, str. 297-322; "Norma i individuacija u deseteračkim napjevima s područja Slavonije". Narodna umjetnost, Zagreb, 1994, 31, str. 145-282.

^[4] "Heritage of the Second World War in Croatia: Identity Imposed Upon and By Music". U: Music, Politics, and War. Views from Croatia, ur. S. Pettan,. Zagreb: Institut za etnologiju i folkloristiku, 1998, str. 109-129.

^[5] "Ethnomusicology and Ethnochoreology at the Institute During the Nineties." Narodna umjetnost, Zagreb, 1998, 35/1, str. 53-71; "Etnomuzikološka i etnokoreološka djelatnost Instituta tijekom devedesetih godina". Narodna umjetnost, Zagreb, 1998, 35/2, str. 49-66.

^[6] "Musical Repertoire at Weddings in the Slavonian Podravina (Drava River Bank) Region, Eastern Croatia, Prior and Subsequent to the Political Changes in Croatia in 1990". U: 32nd World Conference of the International Council for Traditional Music. Berlin, June 16-22 1993. Abstracts of Papers,. Berlin: International Institute for Traditional Music, 1993, str. 15-16; "What is it that Makes them Women/Men in the Context of War? Images in Music (Croatia)". U: Theory and Method of the Gender-Based Studies of Music. International Council for Traditional Music - Music and Gender Study Group Meeting. Turku, August 4-7 1994. Abstracts of papers,. Turku: Department of Musicology - University of Turku: 1994, str. 4; "Violence of Totalitarin Regime: ’The Purity and Beauty’ of Croatian Music, ’Duties, the Pains and Fruits’ of Motherhood, and the Male ’Force of the Creative Master of the World’ in the Independent State of Croatia (the NDH) 1941-1945". U: Music, Violence, War, and Gender. International Council for Traditional Music - Music and Gender Study Group Meeting. Punat, September 20-24 1995. Abstracts of Papers,. Zagreb: Matica hrvatska - Institut za etnologiju i folkloristiku, 1995, str. 7; "Illusion of Diversity, Reality of Sameness (and Vice Versa): Folklore Festivals in Croatia". U: 34th World Conference of the ICTM. 50th Anniversary of IFMC-ICTM. Nitra, Slovakia, 1997,. Bratislava: Institute for Musicology of the Slovak Academy of Sciences - ASCO Art & Science, 1997, str. 28-29.

^[7] V. str. 2-4 u bibliografiji koja je prilog natječajnoj dokumentaciji.

^[8] V. str. 4 u bibliografiji koja ja prilog natječajnoj dokumentaciji.

^[9] V. str. 5 u bibliografiji koja ja prilog natječajnoj dokumentaciji.

^[10] V. str. 1-7 u popisu djelatnosti koji ja prilog natječajnoj dokumentaciji.

^[11] V. str. 7-8 u popisu djelatnosti koji ja prilog natječajnoj dokumentaciji.

^[12] V. str. 8 u popisu djelatnosti koji ja prilog natječajnoj dokumentaciji.

^[13] V. str. 8-9 u popisu djelatnosti koji ja prilog natječajnoj dokumentaciji.

^[14] V. str. 9-10 u popisu djelatnosti koji ja prilog natječajnoj dokumentaciji.