REPUBLIKA
HRVATSKA
SVEUČILIŠTE U ZAGREBU
FILOZOFSKI FAKULTET
Zagreb, Ivana Lučića 3
Broj: 01-21-6-2001.
Zagreb, 12. lipnja 2001.
P O Z I V
_______________________________________________
Na osnovi članka 34. Statuta sazivam 10. sjednicu Fakultetskog vijeća Filozofskog fakulteta, koja će se održati u ponedjeljak, 18. lipnja 2001. u 9,00 sati u Vijećnici fakulteta.
Za sjednicu predlažem sljedeći
DNEVNI RED:
1. Uručivanje Odluke Senata o potvrdi izbora u trajno znanstveno-nastavno zvanje redovitog profesora prof. dr. sc. Živi Benčić-Primc i prof. dr. sc.
Magdaleni Medarić-Kovačić
2. Verifikacija zapisnika 9. sjednice Fakultetskog vijeća, održane 17. svibnja 2001.
A. IZBORI U ZNANSTVENO-NASTAVNA, NASTAVNA, ZNANSTVENA I SURADNIČKA ZVANJA
3. Izvještaj stručnog povjerenstva za izbor u znanstveno-nastavno zvanje redovitog profesora za znanstveno područje društvenih znanosti, polje sociologija, za predmete Metode istraživanja I. i II., Izgradnja modela u sociologiji i Socijalna antropologija na Katedri za metodologiju u Odsjeku za sociologiju
Pristupnik: dr. sc. Vjekoslav Afrić ispunjava uvjete iz čl. 74. stav 3. ZVU - 24
4. Izvještaj stručnog povjerenstva za izbor u znanstveno-nastavno zvanje docenta za znanstveno područje društvenih znanosti, znanstveno polje sociologija, na Katedri za posebne sociologije u Odsjeku za sociologiju
Pristupnik: dr. sc. Nenad Karajić ispunjava uvjete iz čl. 74. stav 1. ZVU - 32
5. Izvještaj stručnog povjerenstva za izbor u znanstveno-nastavno zvanje docenta za znanstveno područje društvenih znanosti, polje sociologija, s jednom trećinom radnog vremena, za predmete Teorije industrijske demokracije i Sociologija politike na Katedri za posebne sociologije u Odsjeku za sociologiju
Pristupnica: dr. sc. Zrinjka Peruško-Čulek ispunjava uvjete iz čl. 74. stav 1. ZVU - 47
6. Izvještaj stručnog povjerenstva za izbor u suradničko zvanje mlađeg asistenta za znanstveno područje humanističkih znanosti, polje znanost o književnosti, na Katedri za hispanske književnosti u Odsjeku za romanistiku
Pristupnica: Gordana Matić ispunjava uvjete iz čl. 89. stav 4. ZVU - 57
7. Izvještaj stručnog povjerenstva za izbor dr. sc. Ide Raffaeli u istraživačko zvanje višeg asistenta u Zavodu za lingvistiku
Pristupnica
ispunjava uvjete iz čl. 41. stav 4. Zakona o znanstvenoistraživačkoj
djelatnosti -
60
B. MIŠLJENJE FAKULTETSKOG VIJEĆA ZA IZBOR U ZVANJA PREDLOŽENIKA VISOKIH UČILIŠTA
8. Mišljenje stručnog povjerenstva za izbor u nastavno zvanje predavača, za znanstveno područje društvenih znanosti, polje informacijskih znanosti, za predmet Primjena elektroničkih računala, na Visokoj pomorskoj školi u Splitu
Pristupnica mr. sc. Anita Gudelj ispunjava uvjete iz čl. 80. stav 1. ZVU - 62
9. Mišljenje stručnog povjerenstva za izbor u znanstveno-nastavno zvanje docenta za znanstveno područje društvenih znanosti, polje informacijske znanosti, za predmet Informatika, na Visokoj policijskoj školi Policijske akademije u Zagrebu
Pristupnik dr. sc. Vladimir Šimović ispunjava uvjete iz čl. 74. stav 1. ZVU - 64
10. Mišljenje za izbor u naslovno znanstveno-nastavno zvanje docenta za znanstveno područje humanističkih znanosti, polje znanost o umjetnosti, grana muzikologija, za Muzikološke predmete na Odsjeku za muzikologiju Muzičke akademije Sveučilišta u Zagrebu
Pristupnica dr. sc. Vjera Katalinić ispunjava uvjete iz čl. 74. stav 1. ZVU - 71
11. Mišljenje za izbor u znanstveno-nastavno zvanje docenta za znanstven područje humanističkih znanosti, polje povijesti, za predmet Hrvatska povijest od 16. do 18. stoljeća, na Filozofskom fakultetu u Puli
Pristupnik dr. sc. Slaven Bertoša ispunjava uvjete iz čl. 74. stav 1. ZVU - 79
12. Mišljenje za izbor u naslovno znanstveno-nastavno zvanje docenta za znanstveno područje humanističkih znanosti, polje povijesti, grana nacionalna povijest (kolegij Hrvatska povijest novog vijeka/XIX. stoljeća/ 1790-1918), na Pedagoškom fakultetu u Osijeku
Pristupnik dr. sc. Zlata Živković-Kerže ispunjava uvjete iz čl. 74. stav 1. ZVU - 82
13. Mišljenje stručnog povjerenstva za izbor u znanstveno-nastavno zvanje redovitog profesora za znanstveno područje humanističkih znanosti, polje povijest umjetnosti za predmete Osnove likovnih umjetnosti, Teorija likovnih umjetnosti i Problemi čovjekove okoline na Umjetničkoj akademiji Sveučilišta u Splitu
Pristupnik dr.sc. Ivo Babić ispunjava uvjete iz čl. 74. stav. 3. ZVU - 87
14. Mišljenje stručnog povjerenstva za izbor u znanstveno-nastavno zvanje redovitog profesora za znanstveno područje humanističkih znanosti, polje povijest umjetnosti za predmet Umjetnost ranog srednjeg vijeka i Bizanta na Filozofskom fakultetu u Zadru
Pristupnik dr.sc. Nikola Jakšić ispunjava uvjete iz čl. 74. stav. 3. ZVU - 93
15. Mišljenje stručnog povjerenstva za izbor u znanstveno-nastavno zvanje izvanrednog profesora za znanstveno područje humanističkih znanosti, polje povijest umjetnosti za predmet Umjetnost romanike i gotike na Filozofskom fakultetu u Zadru
Pristupnik dr.sc. Emil Hilje ispunjava uvjete iz čl. 74. stav. 2. ZVU - 102
16. Mišljenje stručnog povjerenstva za izbor u istraživačko zvanje mlađeg asistenta na projektu 070013 "Zadarska regija od kasne antike do renesanse" na Filozofskom fakultetu u Zadru.
Pristupnik Laris Borić ispunjava uvjete iz čl. 41. stav. 2. ZZD - 107
17. Mišljenje za izbor u
znanstveno-nastavno zvanje redovitog
profesora za znanstveno područje društvenih znanosti, polje sociologija, za
predmet Sociologija, na Pravnom
fakultetu u Zagrebu.
Pristupnik dr. sc. Josip Kregar ispunjava uvjete iz čl. 74. stav 3 ZVU - 109
18. Mišljenje za izbor u naslovno nastavno zvanje predavača za zanstveno područje društvenih znanosti, polje sociologija, za premet Sociologija na Metalurškom fakultetu u Sisku
Pristupnik mr. sc. Nikola Tadić iz čl. 80. stav 1. ZVU - 114
C. IZVJEŠTAJI O RADU ZNANSTVENIH NOVAKA
19. Izvješće o radu znanstvene novakinje mr.sc. Jasmine Vojvodić. - 115
20. Izvješće o radu znanstvene
novakinje mr. sc. Sonje Ludvig. -
116
D. STJECANJE DOKTORATA ZNANOSTI
a) Izvještaji
stručnog povjerenstva za odobrenje stjecanja doktorata znanosti izvan doktorskog
studija
21. Izvještaj stručnog povjerenstva za utvrđivanje uvjeta mr. sc. Marka Dizdara za stjecanje doktorata znanosti izvan doktorskog studija i prihvaćanje teme pod naslovom Latenska kultura na prostoru središnje Hrvatske. - 117
22. Izvještaj stručnog povjerenstva
za utvrđivanje uvjeta mr.sc. Davora
Pećnjaka za stjecanje doktorata znanosti izvan doktorskog studija i
odobrenje teme pod naslovom Svijest i
propozicionalni stavovi u suvremenoj analitičkoj filozofiji. - 120
23. Izvještaj stručnog povjerenstva
za utvrđivanje uvjeta mr.sc. Slavena
Jurića za stjecanje doktorata znanosti izvan doktorskog studija i
prihvaćanje teme pod naslovom Počeci
hrvatskoga slobodnog stiha - s teorijom oblika. - 125
24. Izvještaj stručnog povjerenstva
za utvrđivanje uvjeta, promjena
naslova i proširenje teme, mr. sc.
Lahorke Plejić-Poje za stjecanje doktorata znanosti izvan doktorskog
studija, novi naslov Hrvatsko satiričko
pjesništvo u Dubrovniku od posljednjih desetljeća 15. do prvih desetljeća 19.
stoljeća, mentor prof. dr. sc. Dunja Fališevac. -
128
25. Izvještaj stručnog povjerenstva za utvrđivanje uvjeta mr.sc. Dubravke Mlinarić za stjecanje doktorata znanosti izvan doktorskog studija i prihvaćanje teme pod naslovom "Mala Aria" i sociodemografska kretanja u sjevernoj Dalmaciji u 18. stoljeću. - 129
26. Izvještaj stručnog povjerenstva za utvrđivanje uvjeta mr.sc. Zdravke Jelaske za stjecanje doktorata znanosti izvan doktorskog studija i prihvaćanje teme pod naslovom Društveni razvoj Splita između dva svjetska rata. - 131
27. Izvještaj stručnog povjerenstva za utvrđivanje uvjeta mr.sc. Ivice Hrastovića za stjecanje doktorata znanosti izvan doktorskog studija i prihvaćanje teme po naslovom Vojna izobrazba u Hrvatskoj u vrijeme II. svjetskog rata. - 133
28. Izvještaj stručnog povjerenstva
za utvrđivanje uvjeta mr. sc. Rize Džafića
za stjecanje doktorata znanoti izvan doktorskog studija i prihvaćanje teme pod naslovom Dječja književnost u Bosanskoj krajini 20.stoljeća, mentor dr.sc. Dubravka Težak
- 135
b) Izvještaji stručnih povjerenstava za ocjenu disertacije
29. Izvještaj stručnog povjerenstva za ocjenu disertacije mr. sc. Goranke Lipovac Vrkljan pod naslovom Posebnosti tipologije i ikonografije mitraičkih reljefa rimske Dalmacije. - 138
30. Izvještaj stručnog povjerenstva za ocjenu disertacije Tomislave Lauc s naslovom Problemi obrade prirodnoga jezika u sustavima za pretraživanje obavijesti putem pretraživanja punoga teksta na hrvatskome književnom jeziku.
-
142 31. Izvještaj stručnog povjerenstva
za ocjenu disertacije mr.sc. Nade
Zgrabljić pod naslovom Govor u
novinarstvu: vrste i funkcija dijaloga u radijskom programu. -
147
32. Izvještaj stručnog povjerenstva za ocjenu disertacije Branimira Belaja pod naslovom Gramatički i leksički pasiv u hrvatskom standardnom jeziku. - 155
33. Izvještaj stručnog povjerenstva za ocjenu disertacije mr.sc. Zlate Blažina Tomić pod naslovom Uloga javnih zdravstvenih službenika - kacamorata, Vijeća i medicinske profesije u sprečavanju kuge u Dubrovniku u prvoj polovici 16. stoljeća. - 164
34. Izvještaj stručnog povjerenstva za ocjenu disertacije mr.sc. Josipa Kljaića pod naslovom Krajiške tvrđave na Savi u 18. i 19. stoljeću. - 170
E. STJECANJE MAGISTERIJA I SPECIJALIZACIJE
a) Izvještaji stručnih povjerenstava za ocjenu magistarskog i specijalističkog rada
35. Izvještaj stručnog povjerenstva za ocjenu magistarskog rada Katarine Dinke Gjeldum pod naslovom Antropologija prostora (na primjeru sela Bitelić, Sinj).
- 176
36. Izvještaj stručnog povjerenstva
za ocjenu magistarskoga rada Diane Maršić pod naslovom O hrvatskim prijevodima T.S. Eliotovih poema 'Pusta zemlja'
i 'Četiri
kvarteta'. - 179
37. Izvještaj stručnog
povjerenstva za ocjenu magistarskog rada Tomislava
Bogdana pod naslovom Status lirskog
subjekta u kanconijeru Džore Držića. -
182
38. Izvještaj stručnog
povjerenstva za ocjenu magistarskog rada Marijana
Šabića pod naslovom Nacionalni
identitet u nefikcionalnoj popularnoj prozi. -
184
39. Izvještaj stručnog povjerenstva za ocjenu magistarske radnje Davora Kovačića pod naslovom Koncentracijski logor Stara Gradiška 1941.-1945. - 190
40. Izvještaj stručnog povjerenstva za ocjenu magistarske radnje Roberta Holjevca pod naslovom Pokušaji Ivana Stojkovića u stvaranju crkvene unije. - 193
41. Izvještaj stručnog povjerenstva za ocjenu magistarske radnje Mladena Tomorada pod naslovom Egipatske starine u hrvatskim povijesnim znanostima.
- 197
42. Izvještaj stručnog povjerenstva za ocjenu magistarske radnje Miroslava Akmadže pod naslovom Odnosi države i katoličke crkve u Hrvatskoj od 1945. do 1953. godine. - 201
43. Izvješće stručnog provjerenstva za ocjenu magistarskog rada Dubravke Kuščević pod naslovom Život i djelo slikara Milana Tolića. - 206
44. Izvještaj stručnog povjerenstva
za ocjenu magistarskog rada Romane
Kiseli-Grgić pod naslovom Emocionalna
inteligencija i druge osobine ličnosti kao prediktori uspješnosti i prilagodbe
u vojnoj obuci. - 216
45. Izvještaj stručnog povjerenstva
za ocjenu specijalističkog rada Ljiljane
Lukačević pod naslovom Psihološke
posljedice ranjavanja u ratu. -
221
46. Izvještaj stručnog povjerenstva
za ocjenu specijalističkog rada Ivane
Frančula pod naslovom Stilovi
suočavanja sa stresom, samopoštovanje i percepcija socijalne podrške zdravih i
od dijabetesa oboljelih adolescenata. -
224
47. Izvještaj stručnog povjerenstva
za ocjenu specijalističkog rada Gine
Lugović pod naslovom Procjena
psihičkih osobina radnika fizičko-tehničke zaštite. - 227
48. Izvještaj stručnog
povjerenstva za ocjenu magistarskog rada Dragice
Bukovčan pod naslovom: Morfosintaktičke
osobitosti jezika struke na primjeru korpusa njemačkog jezika kriminalističkih
znanosti. - 230
49. Izvještaj stručnog povjerenstva za ocjenu magistarskog rada Zlatka Sarića pod naslovom Kompenzacijski obrasci u vjerskom učenju
Sathya Sai Babe. - 232
F. SINOPSISI ZA IZRADU MAGISTARSKOG I SPECIJALISTIČKOG RADA I
UPISI NA POSLIJEDIPLOMSKE STUDIJE
50. Prijedlozi za odobrenje
sinopsisa za izradu magistarskog rada
1. Eneje Berković Borovina pod
naslovom Američki rat za nezavisnost i
diplomacija Sjedinjenih Američkih Država kroz prizmu Dubrovačke Republike,
mentor, dr. sc. Ivan Matković - 241
2. Elija Pekice pod naslovom Strategija osvajanja tržišta: Coca-Cola u
SAD-u i Hrvatskoj, mentor prof. dr. sc. Ognjen Čaldarović - 244
3. Tomislava Fabijanića pod naslovom Pojasne kopče i pređice druge polovice 5. i 6. stoljeća na području rimske provincije Dalmacije, mentor: doc. dr. sc. Ante Uglešić - 245
4. Zdravke Hincak pod naslovom Najranija indoeuropska seoba - prilog raspravi na osnovi građe iz istočne Slavonnije, mentor. prof. dr. sc. Aleksandar Durman - 247
5. Ozane Martinčić pod naslovom Paleodemografska i paleopatološka analiza ljudskog osteološkog materijala sa srednjovjekovnog groblja uz crkvu Svetog Asela u Ninu, mentor: dr. sc. Mario Šlaus - 249
6. Marije Mihaljević pod naslovom Kulture kasnog neolitika na nalazištu Nova Gradiška - Slavča, mentor: prof. dr. sc. Tihomila Težak Gregl - 251
7. Branimira Župića pod naslovom Arheološka analiza populacije iz ranosrednjovjekovnog groblja u Glavicama kod Sinja, mentor: dr. sc. Mario Šlaus
- 253
8. Krešimira Blaževića pod naslovom Etnografska građa i prethodnici etnoloških istraživanja u istočno slavonskom području od polovice XIX. do početka XX. st. Mentor: doc. dr. sc. Branko Đaković - 255
9. Kristine Vučković pod naslovom Padežna gramatika i razumjevanje hrvatskoga jezika, mentor doc. dr. Zdravko Dovedan - 256
10. Ivanke Biljan pod naslovom Književnopovijesni i metodički pristup romanu II. moderne, mentor dr.sc. Dragutin Rosandić, red.prof. - 257
11. Milke Car pod naslovom Njemačka dramska književnost u hrvatskom kazalištu u Zagrebu od 1895. do 1940., mentor dr.sc. Marijan Bobinac, red.prof. - 259
12. Seline Golec pod naslovom Mitsko u proznim tekstovima hrvatske usmene književnosti, mentor dr.sc. Stipe Botica, red.prof. - 261
13. Emilije Kovač pod naslovom Modernizam u djelu Mare Ivančan, mentor dr.sc. Cvjetko Milanja, red.prof. - 263
14. Katarine Peović Vuković pod naslovom Književnost i tehnologija novih medija, mentor dr.sc. Dean Duda, docent - 265
15. Jelene Šesnić pod naslovom Metafore ideologije i figure teksta: Moby-Dick
u kontekstu «starih»
i «novih»
Američkih studija, mentor dr.sc. Sonja Bašić, red.prof. - 267
16. Irene Galić pod naslovom Bibliotheca Ragusina Serafina Marije Crijevića i tradicija dubrovačke latinističke biografije, mentor prof. dr. sc. Darko Novaković - 270
17. Vladimire Rezo pod naslovom O strukturi proze slavonskih pripovjedača (od Josipa Kozarca do Mare Švel-Gamiršek), mentor prof. dr. sc. Darko Novaković
- 273
18. Branka pod naslovom Kritičko-emancipacijski pristup stučnom usavršavanju učitelja osnovne škole, mentor prof. dr. Vladimir Jurić - 276
19. Ante Kolaka pod naslovom Stavovi roditelja prema suradnji sa školom, mentor prof. dr. Vladimir Jurić - 278
20. Andreje Silić pod naslovom Stvaranje poticajnog okruženja u dječjem vrtiću za komunikaciju na stranom jeziku, mentor prof.dr. Arjana Miljak - 280
21. Silve Čulina Germošek pod naslovom Transformacijsko vodstvo i struktura ličnosti rukovoditelja različitih hijerarhijskih razina, mentor doc. dr. sc. Željko Jerneić - 281
22. Željka Jozića pod naslovom Fonologija govorâ brodskoga
Posavlja, mentor dr. sc. Mira Menac Mihalić -
283
23. Slavice Blažeka pod naslovom Psiho-socijalni potencijali maturanata (iz ratom različito zahvaćenih područja Republike Hrvatske) za uspješno suočavanje sa životnim izazovima, mentor prof. dr. sc. Josip Janković - 285
24. Ane Pažanin pod naslovom Utjecaj ratnih migracija na ukupno kretanje stanovništva Republike Hrvatske u razdoblju od 1991. do 2001. godine, mentor dr. sc. Ivan Laić - 287
25. Bože Bekavca pod naslovom Primjena računalnojezikoslovnih alata na hrvatske korpuse, mentor dr. sc. Marko Tadić, docent - 289a
Upisi na poslijediplomske studije i raspisi natječaja
51. Molba Marijana Alaniza za odobrenje naknadnog upisa na poslijediplomski studij etnologije u akad. god. 2000/2001.
52. Odobrenje raspisa natječaja za upis u I. semestar poslijediplomskog znanstvenog studija iz Hrvatske povijesti u akademskoj godini 2001/2002.
53. Odobrenje za naknadni upis u akad. god. 2000/2001. poslijediplomskog znanstvenog studija Sociologije: Jani Šarinić, Nadi Šrem, Jeleni Kolar, te Maji Punoš (uz polaganje diferencijalnih ispita)
G. PRIZNAVANJE DIPLOMA
54. Izvješće stručnog povjerenstva
za priznavanje istovrijednosti fakultetske diplome Jasne Mošnja, stečene na Sveučilištu u Trstu. -
289
55. Izvještaj stručnog povjerenstva za priznavanje istovrijednosti doktorske diplome Sanje Kalapoš, stečene na Fakultetu za humanističke znanosti (Geisteswissenschaftliche Fakultät) sveučilišta u Beču. - 290
56. Izvještaj stručnog povjerenstva za priznavanje potpune istovrijednosti fakultetske diplome Hrvoja-Mladena Relje, stečene na Ateneo pontifico regina apostolorum u Rimu. - 291
57. Izvještaj stručnog povjerenstva za priznavanje potpune istovrijednosti fakultetske diplome Ane Bradičić, stečene na Sveučilištu u Trstu. - 292
58. Izvještaj stručnog povjerenstva za priznavanje potpune istovrijednosti fakultetske diplome Irine Tsvetkove stečene na Malteškom sveučilištu na Malti. - 293
59. Izvještaj povjerenstva za priznavanje potpune istovrijednosti fakultetske diplome Jasne Mrkonjić stečene na Filozofskom fakultetu u Sarajevu. - 294
60. Izvještaj stručnog povjerenstva za priznavanje potpune istovrijednosti fakultetske diplome Wilhama Klingera stečene na Sveučilištu u Trstu. - 295
61. Izvješće stručnog povjerenstva za priznavanje potpune istovrijednosti fakultetske diplome Valentine Radoš, stečene na Filozofskom fakultetu Sveučilišta Linköping. - 297
62. Izvještaj stručnog povjerenstva za priznavanje potpune istovrijednosti magistarske diplome Nade Krapić stečene na Filozofskom fakultetu u Ljubljani. - 298
63. Izvještaj stručnog povjerenstva za priznavanje potpune istovrijednosti diplome o završenom dodiplomskom studiju Morene Milevoj stečene na Sveučilištu u Trstu. - 299
H. IMENOVANJE STRUČNIH POVJERENSTVA
a) Imenovanje
stručnih povjerenstava radi davanja mišljenja za izbor
64. Promjena 3. člana stručnog
povjerenstva za davanje mišljenja o ispunjavanju uvjeta predloženika za izbor u
znanstveno-nastavno zvanje docenta,
izvanrednog ili redovitog profesora za znanstveno područje humanističkih
znanosti, polje jezikoslovlje, grana germanistika na Pedagoškom fakultetu u
Osijeku. Umjesto dr. sc. Mirka Gojmeraca predlaže se dr. sc. Damir Kalogjera,
red. prof.
65. Imenovanje stručnog povjerenstva za davanje mišljenja o ispunjavanju uvjeta predloženika za izbor u znanstveno zvanje znanstvenog savjetnika, za znanstveno području društvenih znanosti, polje informacijske znanosti, grana arhivistika, u Hrvatskom državnom arhivu
1. dr. sc. Miroslav Kržak, red. prof.
2. dr. sc. Ivo Maroević, red. prof.
3. dr. sc. Aleksandar Stipčević, red. prof.
66. Imenovanje stručnog povjerenstva za davanje mišljenja o ispunjavanju uvjeta predloženika za izbor u suradničko zvanje asistenta za znanstveno područje društvenih znanosti, polje informacijske znanosti, grana arhivistika, u Hrvatskom državnom arhivu, Zagreb
1. dr. sc. Ivo Maroević, red. prof.
2. dr. sc. Miroslav Kržak, red. prof.
3. dr. sc. Aleksandra Horvat, red. prof.
67. Imenovanje stručnog povjerenstva za davanje mišljenja o ispunjavanju uvjeta predloženika za izbor u suradničko zvanje asistenta za znanstveno područje društvenih znanosti, polje informacijske znanosti, grana arhivistika u Hrvatskom državnom arhivu, Zagreb
1. dr.sc. Miroslav Kržak, red. prof.
2. dr. sc. Damir Boras, docent
3. dr. sc. Jadranka Lasić Lazić, red.prof.
68. Imenovanje stručnog povjerenstva za davanje mišljenja o ispunjavanju uvjeta predloženika za izbor u znanstveno-nastavno zvanje docenta, izvanrednog ili redovitog profesora, odnosno predavača ili višeg predavača za znanstveno područje društvenih znanosti, polje informacijske znanosti, za informatičke kolegije (Osnove informatike, Osnove programiranja i Oblikovanje teksta i slike), na Visokoj učiteljskoj školi u Puli
1. dr. sc. Slavko Tkalac, red.prof.
2. dr. sc. Alfred Žepić, red.prof. (FER, Zagreb)
3. dr. sc. Miroslav Kržak, red.prof.
69. Imenovanje stručnog povjerenstva za davanje mišljenja o ispunjavanju uvjeta predloženika za izbor u naslovno nastavno zvanje predavača ili višeg predavača, u području društvenih znanosti, polje informacijske znanosti, za kolegij Osnove informatike, na Visokoj učiteljskoj školi u Puli
1. dr. sc. Damir Boras, docent
2. dr. sc. Zdravko Dovedan, docent
3. dr. sc. Vladimir Mateljan, docent
70. Imenovanje stručnog povjerenstva za davanje mišljenja o ispunjavanju uvjeta predloženika za izbor u nastavno zvanje predavača, višeg predavača ili profesora visoke škole za znanstveno područje humanističkih znanosti, polje znanost o umjetnosti, grana teatrologija, predmet Lutkarstvo i osnove scenske umjetnosti i Medijska kultura na Visokoj učiteljskoj školi u Zadru
1. dr.sc. Slavomir Stambuljak, prof. Visoke učiteljske škole u Zadru
2. dr.sc. Ante Peterlić, red.prof.
3. dr.sc. Boris Senker, red.prof.
71. Imenovanje stručnog povjerenstva za davanje mišljenja o ispunjavanju uvjeta predleožnika za izbor u znanstveno-nastavno zvanje docenta, izvanrednog ili redovitog profesora za znanstveno područje humanističkih znanosti, polje znanost o umjetnosti, teatrologija - predmet Dramaturgija, na Akademiji dramske umjetnosti u Zagrebu
1. dr. sc. Boris Senker, red.prof.
2. dr.sc. Milivoj Solar, red.prof.
3. dr. sc. Nikola Batušić, red.prof., Akademija drmaskih umjetnosti, Zagreb
72. Imenovanje stručnog povjerenstva za davanje mišljenja o ispunjavanju uvjeta predloženika za izbor u znanstveno zvanje znanstvenog suradnika za rad na programu trajne istraživačke djelatnosti "Jezična i književna istraživanja hrvatskoga glagolizma" na Staroslavenskom institutu u Zagrebu
1. dr. sc. Ivanka Petrović
2. dr. sc. Stjepan Damjanović, red. prof.
3. akademik Eduard Hercigonja, u miru
73. Imenovanje stručnog povjerenstva za davanje mišljenja o ispunjavanju uvjeta predloženika za izbor u znanstveno-nastavno zvanje docenta, izvanrednog ili redovitog iz znanstvenog područja humanističkih znanosti, polje znanost o umjetnosti, grana muzikologija, za muzikološke predmete na Filozofskom fakultetu u Rijeci.
1. dr. sc. Eva Sedak, Muzička akademija u Zagrebu
2. dr. sc. Nikša Gligo, Muzička akademija u Zagrebu
3. dr. sc. Vladimir Biti, red. prof.
74. Imenovanje stručnog povjerenstva za davanje mišljenja o ispunjavanju uvjeta predloženika za izbor u znanstveno-nastavno zvanje iz znanstvenog područja humanističkih znanosti, polje znanost o jeziku i književnosti, za predmet Hrvatski jezik i stilistika na Fakultetu političkih znanosti u Zagrebu
1. dr. sc. Krunoslav Pranjić, red. prof.
2. dr. sc. Josip Silić,red. prof.
3. dr. sc. Vlado Pandžić, izv. prof.
75. Imenovanje stručnog povjerenstva za davanje mišljenja o ispunjavanju uvjeta predloženika za izbor u suradničko zvanje asistenta iz znanstvenog područja humanističkih znanosti, polje jezikoslovlje, grana kroatistika, pri Katedri religiozne pedagogije i katehetike KBF iz Zagreba za potrebe Katehetskog instituta
1. dr. sc. Josip Barišić, doc. na Katoličko bogoslovnom fakultetu u Zagrebu
2. dr. sc. Josip Silić, red. prof.
3. dr. sc. Cvjetko Milanja, red. prof.
76. Imenovanje stručnog povjerenstva za davanje mišljenja o ispunjavanju uvjeta predloženika za izbor u nastavno zvanje predavača ili višeg predavača u znanstvenom području društvenih znanosti, polje odgojne znanosti za kolegij Metodika hrvatskog jezika na Visokoj učiteljskoj školi u Puli Sveučilišta u Rijeci
1. dr. sc. Vlado Pandžić, izv. prof.
2. dr. sc. Vladimir Jurić, red. prof.
3. dr. sc. Marko Samardžija, red. prof.
77. Imenovanje stručnog povjerenstva za davanje mišljenja o ispunjavanju uvjeta predloženika za izbor u nastavno zvanje predavača, višeg predavača ili profesora visoke škole za znanstveno područje humanističkih znanosti, polje znanost o književnosti, grana teorija i povijest književnosti za predmet Hrvatski jezik na studiju za učitelje na Visokoj učiteljskoj školi u Zadru Sveučilišta u Splitu
1. dr. sc. Mile Mamić, red. prof. na Filozofskom fakultetu u Zadru
2. dr. sc. Josip Lisac, red. prof. na Filozofskom fakultetu u Zadru
3. dr. sc. Marko Samardžija, red. prof.
78. Imenovanje stručnog povjerenstva za davanje mišljenja o ispunjavanju uvjeta predloženika za izbor u znanstveno-nastavno zvanje redovitog profesora za područje humanističkih znanosti, polje jezikoslovlje, grana kroatistika za predmete Hrvatski jezik I, Hrvatski jezik II., Jezične vježbe II. i Stilistika na Visokoj učiteljskoj školi u Splitu Sveučilišta u Splitu
1. dr. sc. Krunoslav Pranjić, red. prof.
2. dr. sc. Josip Silić, red. prof.
3. dr. sc. Ante Stamać, red. prof.
79. Imenovanje stručnog povjerenstva za davanje mišljenja o ispunjavanju uvjeta predloženika za izbor u nastavno zvanje predavača ili višeg predavača, za znanstveno područje humanističkih znanosti, polje jezikoslovlje, grana lingvistika, za predmet Teorija jezika, Jezična kultura i Jezične vježbe na Visokoj učiteljskoj školi u Splitu
1. dr.sc. Vlasta Erdeljac, doc.
2. dr.sc. Ranko Matasović, izv. prof.
3. dr.sc. Milorad Pupovac, izv. prof.
80. Imenovanje stručnog povjerenstva za davanje mišljenja za izbor u znanstveno-nastavno zvanje docenta, izvanrednog ili redovitog profesora za znanstveno područje društvenih znanosti, polje odgojne znanosti, na Fakultetu prirodoslovno-matematičkih znanosti i odgojnih područja u Splitu
1. dr. sc. Vlatko Previšić, red. prof.
2. dr. sc. Nikša Nikola Šoljan, red. prof.
3. dr. sc. Josip Milat, red. prof. (Fakultet prirodoslovno-matematičkih znanosti i odgojnih područja u Splitu )
81. Imenovanje stručnog povjerenstva za davanje mišljenja za izbor u nastavno zvanje predavača ili višeg predavača za područje društvenih znanosti, polje odgojne znanosti, za predmet Predškolska pedagogija- za 1/2 radnog vremena na Visokoj učiteljskoj školi u Splitu
1. dr. sc. Arjana Miljak, red. prof.
2. dr. sc. Dubravka Maleš, red. prof.
3. dr. sc. Ana Sekulić-Majurec, red. prof.
82. Imenovanje stručnog povjerenstva za davanje mišljenja za izbor u nastavno zvanje predavača ili višeg predavača za područje društvenih znanosti, polje odgojne znanosti, za predmet Metodika početne nastave matematike na Visokoj učiteljskoj školi u Splitu
1. dr. sc. Vladimir Jurić, red. prof.
2. dr. sc. Antun Mijatović, izv. prof.
3. dr. sc. Branko Červar, doc. ( Visoka učiteljska škola u Splitu )
83. Imenovanje stručnog povjerenstva za davanje mišljenja o ispunjavanju uvjeta predloženika za izbor u naslovno nastavno zvanje predavača ili višeg predavača za znanstveno područje društvenih znanosti, polje psihologija, za predmet Razvojna psihologija na Visokoj učiteljskoj školi u Puli
1. dr. sc. Goranka Lugomer-Armano, izv. prof.
2. dr. sc. VesnaVlahović-Štetić, doc.
3. dr. sc. Mira Čudina Obradović, red. prof. (Učiteljska akademija u Zagrebu)
84. Imenovanje stručnog povjerenstva za davanje mišljenja o ispunjavanju uvjeta predloženika za izbor u nastavno zvanje predavača ili višeg predavača za znanstveno područje društvenih znanosti, polje psihologija, za predmet Pedagoška psihologija na talijanskom jeziku na Visokoj učiteljskoj školi u Puli
1. dr. sc. Vlasta Vizek-Vidović, red. prof.
2. dr. sc. VesnaVlahović-Štetić, doc.
3. dr. sc. Nikola Pastuović, red. prof. (Učiteljska akademija u Zagrebu)
86. Imenovanje stručnog povjerenstva za davanje mišljenja o ispunjavanju uvjeta predloženika za izbor u suradniško zvanje višeg asistenta, za znanstveno područje društvenih znanosti, polje sociologija, za predmete Sociologija - opći dio i Sociopatologija, na Višoj policijskoj školi Policijske akademije u Zagrebu
1. dr. sc. Ivan Cifrić, red. prof.
2. dr. sc. Benjamin Čulig, izv. prof.
3. dr. sc Mirjana Grubišić-Ilić, Policijska akademija
87. Imenovanje stručnog povjerenstva za davanje mišljenja o ispunjavanju uvjeta predloženika za izbor u naslovno nastavno zvanje predavača za talijanski jezik na Muzičkoj akademiji u Zagrebu
1. dr. sc. Smiljka Malinar, izv.prof.
2. Ingrid Damiani Einwalter, viši lektor
3. dr. sc. Pavel Rojko (Muzička akademija u Zagrebu)
88. Imenovanje stručnog povjerenstva za davanje mišljenja o ispunjavanju uvjeta predloženika za izbor u naslovno nastavno zvanje predavača za talijanski jezik na Visokoj školi za ekonomiju poduzetništva s pravom javnosti u Zagrebu
1. mr. sc. Iva Grgić, viši lektor
2. Ingrid Damiani Einwalter, viši lektor
3. dr. sc. Dubravka Miljković,znan.suradnik (Visoka škola za ekonomiju poduzetništva)
b) Imenovanje
stručnih povjerenstava za utvrđivanje uvjeta za stjecanje doktorata znanosti i
odobrenje predložene teme
89. Imenovanje stručnog povjerenstva
za utvrđivanje uvjeta mr.sc. Marte
Medved Krajnović za stjecanje doktorata znanosti izvan doktorskog studija i
odobrenje teme pod naslovom: Razvoj
hrvatsko-engleske dvojezičnosti u dječjoj dobi
1. dr.sc. Mirjana Vilke - Prebeg
2. dr.sc. Jelena Mihaljević Djigunović, izv. prof.
3. dr.sc. Zrinka Jelaska, docent
90. Imenovanje stručnog povjerenstva
za utvrđivanje uvjeta mr. sc. Enes Didić
za stjecanje doktorata znanosti izvan doktorskog studija i odobrenje teme
pod naslovom Utjecaj mentaliteta na
organizacijske modele društva
1. prof. dr. sc. Vitomir Belaj
2. dr. sc. Branko Despot
3. dr. sc. Slavko Kljaić
4. prof. dr. sc. Pavao Rudan (Institut za antropologiju, Zagreb)
5. prof. dr. sc. Slavko Kulić (Ekonomski isntitut R Hrvatske)
91. Imenovanje stručnog povjerenstva koje će podnijeti izvještaj o tome je li tema mr.sc. Ivana Mišea, odobrena od ZNV-a ovog Fakulteta 24.04.1991., pod naslovom Suprotnost u spekulativnoj logici, i dalje aktualna za izradu disertacije.
1. dr.sc. Branko Despot, red.prof.
2. dr.sc. Lino Veljak, izv.prof.
3. dr.sc. Nadežda
Čačinovič, red.prof.
92. Imenovanje stručnog povjerenstva za utvrđivanje uvjeta mr. sc. Mirka Raguža za stjecanje doktorata znanosti izvan doktorskog studija i odobrenje teme pod naslovom Školsko zakonodavstvo u Hrvatskoj do godine 1918. , mentor prof.dr. Ivan Dumbović.
dr. sc. Ivan Dumbović, izv. prof.
dr. sc. Iskra Iveljić, doc.
dr. sc. Vlatko Previšić, red. prof.
93. Imenovanje stručnog povjerenstva
za utvrđivanje uvjeta mr.sc. Snježane
Ružić za stjecanje doktorata znanosti izvan doktorskog studija i odobrenje
teme pod naslovom Hrvatski iseljenici u Zapadnoj Kanadi
1890.-1940.
1. dr.sc. Božena Vranješ-Šoljan, izv.prof.
1. dr.sc. Marijan Maticka, izv.prof.
3. dr.sc. Ljubomir Antić, izv.prof, Institut "I.Pilar", Zagreb
94. Imenovanje stručnog povjerenstva za utvrđivanje uvjeta mr. sc. Dragutina Babića za stjecanje doktorata znanosti izvan doktorskog studija i odobrenje teme pod naslovom (Re)konstitucija ruralnih lokalnih zajednica nakon ratnih sukoba - primjer zapadnog dijela Brodsko-posavske županije
1. dr. sc. Stipe Šuvar, red. prof.
2. dr. sc. Ivan Laić, znan. savjetnik (Institut za migracije i narodnosti Zagreb)
3. dr. sc. Milan Mesić, red. prof.
c) Imenovanje stručnog povjerenstva za ocjenu doktorskog rada
95. Imenovanje stručnog povjerenstva
za ocjenu doktorskog rada mr. sc. Helene
Sablić Tomić pod naslovom Modeli
suvremene hrvatske autobiografske proze
1. dr. sc. Vinko Brešić, red.prof.
2. dr. sc. Andrea Zlatar, izv. prof.
3. dr. sc. Zlatko Kramarić, red.prof. (Pedagoški fakultet u Osijeku)
96. Imenovanje stručnog povjerenstva za ocjenu doktorskog rada mr. sc. Kate Lučić pod naslovom Međudjelovanje riječi, likovnog djela i glazbe u metodici hrvatskoga jezika i književnosti u razrednoj nastavi
1. dr. sc. Vlado Pandžić, izv. prof.
2. dr. sc. Dragutin Rosandić, red. prof. u miru
3. dr. sc. Marko Samardžija, red. prof.
4. dr. sc. Ana Pintarić, Pedagoški fakultet u Osijeku
5. dr. sc. Nada
Grgurić, doc. Pedagoška akademija u Zagrebu
97. Imenovanje stručnog povjerenstva
za ocjenu doktorskog rada mr. sc. Katice
Ivanković pod naslovom Karel Teige i češka književna avangarda
1.dr.sc. Dubravka Sesar, izv.prof.
2.dr.sc. Josip Užarević, red.prof.
3.dr.sc. Aleksandar Flaker, red.prof. u miru.
98. Imenovanje stručnog povjerenstva za ocjenu doktorske radnje mr.sc.Vesne Deželjin pod naslovom: Odrazi dodira među jezicima i kulturama u
leksiku
Maldobria (funkcija aloglotskih elemenata) (stari naslov: Kultura i jezik
u djelu Lina Carpinteria i Mariana Faragune).
1. dr. sc. Damir Kalogjera, red.prof.
2. dr. sc. Vera Glavinić, red.prof. (Fil.fakultet Pula)
3. dr. sc. Josip Silić, red.prof.
4. dr. sc. Nives Sironić-Bonefačić,izv.prof.
5. dr. sc. Maslina Ljubičić, izv.prof.
d) Imenovanje
stručnog povjerenstva za ocjenu magistarskog i specijalističkog rada
99. Imenovanje stručnog povjerenstva za ocjenu magistarskog rada Jure Belaja pod naslovom Arheološko naslijeđe viteških redova na
sjeverozapadnom prostoru središnje Hrvatske
1. Prof. dr. sc. Igor Fisković
2. Prof. dr. sc. Marin Zaninović
3. Dr. sc. Željko Tomičić, znan. sav.
100. Imenovanje stručnog povjerenstva za ocjenu magistarskog rada Bartula Šiljega pod naslovom Vojna arhitektura Justinijanovog doba na sjevernom Hrvatskom primorju
1. Prof. dr. sc. Igor Fisković
2. Prof. dr. sc. Mirjana Sanader
3. Dr. sc. Željko Tomičić, znan. sav.
101. Imenovanje stručnog povjerenstva za ocjenu magistarskog rada Silvije Golubić pod naslovom Die literarische Gestaltung des Alten Testaments im Werk von Joseph Roth pisane na njemačkom jeziku.
1. dr. sc. Ivo Runtić, izv. prof.
2. dr. sc. Mira Miladinović-Zalaznik, doc. Filozofska fakulteta Ljubljana
3. dr. sc. Dragutin Horvat, izv. prof.
102. Imenovanje stručnog povjerenstva za ocjenu magistarskog rada Nikice Mihaljević pod naslovom Pirandellova poezija
1. dr.sc. Morana Čale, docent
2. dr.sc. Juraj Gracin, red.prof., Filozofski fakultet, Zadar
3. dr.sc. Tonko Maroević, znan. savjetnik, Institut za povijest umjetnosti u Zagrebu
103. Imenovanje stručnog povjerenstva za obranu magistarskog rada Josipa Miletića pod naslovom Promjene nazivlja u novom hrvatskom kaznenom zakonodavstvu
1. dr. sc. Josip Silić, red. prof.
2. dr. sc, Mile Mamić, red. prof. na Filozofskom fakultetu u Zadru
3. dr. sc. Marko
Samardžija, red. prof.
104. Imenovanje stručnog povjerenstva za ocjenu magistarskog rada Edite Slunjski pod naslovom Integrirani predškolski kurikulum
1. dr. sc. Ana Sekulić-Majurec, red. prof.
2. dr. sc. Arjana Miljak, red. prof.
3. dr. sc. Stanislava Irović, doc. (Visoka učiteljska škola u Osijeku )
105. Imenovanje stručnog povjerenstva za ocjenu magistarskog rada Ante Birina pod naslovom Statut grada Skradina.
1. dr.sc. Mirjana Matijević Sokol, docent
2. dr.sc. Tomislav Raukar, red.prof.
3. dr.sc. Franjo Šanjek, red.prof. Katoličko bogoslovni fakultet Zagreb
106. Imenovanje stručnog povjerenstva za ocjenu magistarskog rada Lade Duraković pod naslovom Pulski glazbeni život u razdoblju fašističke diktature (1926.-1943.).
1. dr.sc. Božena Vranješ-Šoljan, izv.prof.
2. dr.sc. Marijan Maticka, izv.prof.
3. dr.sc. Stanislav Tuksara, red.prof. Odsjek za muzikologiju, Muzička akademija Zagreb
107. Imenovanje stručnog
povjerenstva za ocjenu magistarskog rada Ane
Kandare pod naslovom Sklonost
doživljaju srama i krivnje i psihološka prilagodba
1. dr. sc. Zvonimir Knezović, izv. prof.
2. dr. sc. Predrag Zarevski, red. prof.
3. dr. sc. Majda Rijavec, izv. prof. (Učiteljska akademija u Zagrebu)
108. Imenovanje stručnog povjerenstva za ocjenu magistarskog rada Tarika Kulenovića pod naslovom Sociologija religije u djelu Michaela
Novaka
1. dr. sc. Vjekoslav Mikecin, red. prof. u miru
2. dr. sc. Ivan Cifrić, red. prof.
3. dr. sc. Zvonko Lerotić, red. prof. (Fakultet političkih znanosti Zagreb)
I. PRIJEDLOZI ZA RASPIS NATJEČAJA I IMENOVANJE STRUČNIH
POVJERENSTAVA
109. Raspis natječaja za suradničko zvanje asistenta za znanstveno područje humanisitčkih znanosti, polje etnologije na Odsjeku za etnologiju (Katedra za nacionalnu etnologiju)
1. doc. dr. sc. Milana Černelić
2. doc. dr. sc. Tihana Petrović
3. doc. dr. sc. Branko Đaković
110. Raspis natječaja za izbor u nastavno zvanje lektora, za znanstveno područje humanističkih znanosti, polje jezikoslovlje, grana germanistika, na Katedri za njemački jezik na Odsjeku za germanistiku.
1. dr. sc. Mirko Gojmerac, izv. prof.
2. Jasenka Kljaić, viši lektor
3. dr. sc. Stanko Žepić, red. prof.
111. Raspis natječaja za izbor u znanstveno-nastavno zvanje docenta, izvanrednog ili redovitog profesora za znanstveno područje humanističkih znanosti, polje znanost o književnosti, grana povijest književnosti, na Katedri za povijest književnosti u Odsjeku za komparativnu književnost
1. dr.sc. Milivoj Solar, red.prof.
2. dr.sc. Pavao Pavličić, red.prof.
3. dr.sc. Miroslav Beker (u miru)
112. Raspis natječaja za izbor u suradničko zvanje višeg asistenta za znanstveno područje humanističkih znanosti, polje povijest umjetnosti na Katedri za modernu umjetnosti i vizualne komunikacije u Odsjeku za povijest umjetnosti
1. dr.sc. Zvonko Maković, doc.
2. dr.sc. Vladimir Marković, red.prof.
3. dr.sc. Nada Grujić, red.prof.
113. Raspis natječaja za izbor u suradničko zvanje asistenta za znanstveno područje humanističkih znanosti, polje povijest umjetnosti na Katedri za umjetnost srednjeg vijeka u Odsjeku za povijest umjetnosti
1. dr.sc. Igor Fisković, red.prof.
2. dr.sc. Petar Selem, red.prof.
3. dr.sc. Miljenko Jurković. izv.prof.
114. Raspis natječaja za izbor u znanstveno-nastavno zvanje docenta, izvanrednog ili redovitog profesora za znanstveno područje društvenih znanosti, polje psihologija, na Katedri za eksperimentalnu i biološku psihologiju u Odsjeku za psihologiju.
dr. sc. Vladimir Kolesarić, red. prof.
dr. sc. Branimir Šverko, red. prof.
dr. sc. Silvija Szabo, red. prof. u miru
115. Raspis natječaja za izbor u znanstveno-nastavno zvanje docenta, izvanrednog ili redovitog profesora za znanstveno područje društvenih znanosti, polje psihologija, na Katedri za razvojnu psihologiju u Odsjeku za psihologiju.
dr. sc. Goranka Lugomer-Armano, izv. prof.
dr. sc. Vlasta Vizek-Vidović, red. prof.
dr. sc. Katica Lacković-Grgin, red. prof. (Filozofski fakultet u Zadru)
116. Raspis natječaja za izbor u nastavno zvanje lektora za znanstveno područje humanističkih znanosti, polje jezikoslovlje, grana slovakistika, na Katedri za zapadnoslavenske jezike i književnosti u Odsjeku za slavenske jezike i književnosti.
(novo radno mjesto)
1.dr. sc. Dubravka Sesar, izv. prof.
2.mr. sc. Zrinka Kovačević, znan. asist.
3.dr. sc. Željka Fink, docent.
117. Raspis natječaja za izbor u znanstveno-nastavno zvanje docenta za znanstveno područje društvenih znanosti, polje sociologija, na Katedri za metodologiju u Odsjeku za sociologiju
1. dr. sc. Vjekoslav Afrić, izv. prof.
2. dr. sc. Ivan Cifrić, red. prof.
3. dr. sc. Ozren Žunec, red. prof.
117a. Raspis natječaja za izbor u nastavno zvanje višeg lektora za znanstveno područje humanističkih znanosti, polje jezikoslovlje, grana slavistika, na Katedri za makedonski jezik i književnost u Odsjeku za slavenske jezike i književnosti
l. dr.sc. Borislav Pavlovski, izv. prof.
2.dr.sc. Željka Fink, docent
3.dr. sc. Augustina Guleska-Hajdić, (Filozofski fakultet u Zadru)
118. Raspis natječaja za izbor u suradničko zvanje asistenta na Katedri za povijest hrvatskog jezika i hrvatsku dijalektologiju Odsjeka za kroatistiku
1. dr. sc. Mira Menac-Mihalić, doc.
2. dr. sc. Mladen Kuzmanović, doc.
3. dr. sc. Stjepan
Damjanović, red. prof.
119. Imenovanje stručnog povjerenstva za izbor dr.sc. Branke Boban u istraživačko zvanje znanstveni suradnik u Zavodu za hrvatsku povijest
1. dr.sc.Božena Vranješ-Šoljan, izv.prof.
2. dr.sc. Mira Kolar, red.prof.
3. dr.sc. Nikša Stančić, red.prof.
120. Imenovanje stručnog povjerenstva za izbor mr.sc. Nataše Štefanec u istraživačko zvanje asistenta u Zavodu za hrvatsku povijest
1. dr.sc. Nenad Moačanin, izv.prof.
2. dr.sc. Drago Roksandić, izv.prof.
3. dr.sc. Neven Budak, izv.prof.
121. Imenovanje stručnog povjerenstva za izbor Ivice Šute u istraživačko zvanje mlađeg asistenta u Zavodu za hrvatsku povijest
1. dr.sc.Mira kolar, red.prof.
2. dr.sc. Marijan Maticka, izv.prof.
3. dr.sc. Nikša Stančić, red.prof.
122. Imenovanje stručnog povjerenstva za izbor Mladena Tomorada u istraživačko zvanje mlađeg asistenta u Zavodu za hrvatsku povijest
1. dr.sc. Petar Selem, red.prof.
2. dr.sc. Bruna Kuntić-Makvić, izv.prof.
3. dr.sc. Ivo Goldstein, izv.prof.
123. Imenovanje stručnog povjerenstva za izbor Kornelije Jurin Starčević u istraživačko zvanje mlađeg asistenta u Zavodu za hrvatsku povijest
1. dr.sc. Nenad Moačanin, izv.prof.
2. dr.sc. Nikša Stančić, red.prof.
3. dr.sc. Drago Roksandić, izv.prof.
124. Imenovanje stručnog povjerenstva za izbor Hrvoja Petrića u istraživačko zvanje mlađeg asistenta u Zavodu za hrvatsku povijest
1. dr.sc. Mira Kolar, red.prof.
2. dr.sc. Drago Roksandić, izv.prof.
3. dr.sc. Nikša Stančić, red.prof.
125. Imenovanje stručnog povjerenstva za izbor Kristine Milković u istraživačko zvanje mlađeg asistenta u Zavodu za hrvatsku povijest
1. dr.sc. Nikša Stančić, red.prof.
2. dr.sc. Drago Roksandić, izv.prof.
3. dr.sc. Petar
Korunić,red.prof.
126. Imenovanje stručnog povjerenstva za izbor mr.sc. Ivane Jerolimov, znanstvenog novaka u istraživačko zvanje asistenta, bez javnog natječaja:
1. dr. sc. Maslina Ljubičić, izv.prof.
2. dr. sc. Smiljka Malinar, izv.prof.
3. dr. sc. Nives Sironić-Bonefačić, izv.prof.
127. Imenovanje stručnog povjerenstva za izbor Nele Jurko, znanstvenog novaka u istraživačko zvanje mlađeg asistenta, bez javnog natječaja:
1. dr. sc. Nives Sironić-Bonefačić, izv.prof.
2. dr. sc. Smiljka Malinar, izv.prof.
3. dr. sc. Maslina Ljubičić, izv.prof.
J. NASTAVNI I OSTALI PREDMETI
128. Rasprava o uključivanju Filozofskog fakulteta Družbe Isusove u Zagrebu u Sveučilište u Zagrebu - 300
129. Financiranje mentorskog rada u skladu s Pravilnikom o nastavnoj praksi studenata Fakulteta
130. Sporazum o zajedničkom provođenju sveučilišnog dodiplomskog studija antropologije - 302
131. Ugovor o suradnji na izvođenju nastave dodatnog i redovitog studija smjera arhivistike za stjecanje stručnog naziva diplomirani arhivist i profesor informatologije - arhivist - 304
132. Ugovor o suradnji na izvođenju
poslijediplomskog znanstvenog studija etnologije / kulturne antropologije -
306
133. Prijedlog Odsjeka za
komparativnu književnost da se pokrene postupak za dodjelu titule profesor emeritus dr.sc. Miroslavu
Bekeru, red.prof. u miru -
309
_________________________________
134. Molba Odsjeka za komparativnu književnost da se potvrdi izbor novog pročelnika i zamjenika pročelnika za razdoblje 2001/2002-2002/2003
dr.sc. Zoran Kravar, red.prof., pročelnik
mr.sc. Slaven
Jurić, asistent, zamjenik pročelnika
135. Odobrenje gostovanja prof.dr. Catherine Horel s Pariza-1 Sorbonne od 22. do 29. lipnja 2001.
K. SLOBODNE STUDIJSKE GODINE I DOPUSTI
136. Molba dr. sc. Ive Pranjkovića za odobrenje slobodne studijske godine 2001/02. - 312
137. Molba dr. sc. Ante Stamaća za odobrenje slobodne studijske godine 2001/02. - 314
138. Molba dr.sc. Masline Ljubičić, izv.prof. za korištenje slobodne studijske
godine od 1.ožujka 2002. do 1. ožujka 2003. Odsjek za talijanistiku suglasan je s
molbom dr.sc. Masline Ljubičić. U okviru Katedre za talijanistiku dogovoren je način održavanja nastave u tome razdoblju. U nastavi će sudjelovati mr.sc. Ivana Jerolimov, znanstveni novak, a voditelj će biti prof. dr. sc. Smiljka Malinar. Studijsku godinu prof. Ljubičić upotrijebila bi za izradu velike studije o dalmatinskom stolarskom
nazivlju i za rad na talijansko-hrvatskim lažnim parovima. - 315
139. Molba Odsjeka za arheologiju za odobrenje plaćenog dopusta za sudjelovanje u arheološkim iskopavanjima na Gardunu:
- prof. dr. sc. Mirjana Sanader od 16.6. do 15.7.2001.
- prof. dr. sc. Mirjana Milićević Bradač od 25.6. do 6.7.2001.
- mr. sc. Zrinka Šimić Kanaet od 1.7. do 13.7.2001.
140. Molba dr. sc. Vesne Buško, mr. sc. Dragutina Ivanca, Mirte Galešić, Irene Čorko, Darije Rovan i Andreje Vranić za odobrenje službenog dopusta od 18. do 29. lipnja 2001. radi sudjelovanja na međunarodnoj ljetnoj školi "Process of Inguiry in Psychological Science: Conceptual and Methodological Tools" koja će se održati u sklopu IUC-a u Dubrovniku.
141. Molba dr.sc. Nikice Talana za odobrenje
plaćenog dopusta od 1. do 30. rujna 2001. radi završetka istraživanja o
luzo-hrvatskim kulturno-povijesnim vezama u portugalskoj Nacionalnoj knjižnici
142. Molba prof. dr. sc. Dubravke Oraić-Tolić za odobrenje plaćenog dopusta, od 1.studenoga do 15.prosinca 2001. radi studijskog boravka u programu DAAD u Institutu za slavistiku Sveučilišta u Munchenu.
143. Molba prof. dr. sc. Zvonka Kovača za odobrenje plaćenog dopusta, od 2. do 14. srpnja 2001. zbog sudjelovanja na 37. seminaru slovenskog jezika i kulture, koji će se održati u Ljubljani.
144. OBAVIJESTI
- Dekana
- Prodekana
145. Razno.
Dekan
prof. dr. sc. Neven Budak
PRILOZI
Afrić
SVEUČILIŠTE U
ZAGREBU
FILOZOFSKI
FAKULTET
ODSJEK ZA
SOCIOLOGIJU
Zagreb, Ivana Lučića 3
Zagreb, 10. travnja 2001.
FAKULTETSKOM VIJEĆU
FILOZOFSKOG
FAKULTETA U ZAGREBU
Predmet: Dr. sc. NENAD KARAJIĆ
Izbor u
znanstveno-nastavno zvanje docenta
Imenovani u stručno povjerenstvo za davanje mišljenja o ispunjavanju
uvjeta kandidata za izbor u znanstveno-nastavno zvanje docenta,
izvanrednog ili redovitog profesora za znanstveno područje društvenih
znanosti, polje sociologija, na Katedri za posebne sociologije u Odsjeku za
sociologiju Filozofskog fakulteta, podnosimo Fakultetskom vijeću sljedeći
I Z V J E Š T A J
Na natječaj raspisan u Vjesniku 26. siječnja 2001. godine pod točkom 1. za izbor u znanstveno-nastavno zvanje docenta, izvanrednog ili redovitog profesora za znanstveno područje društvenih znanosti, polje sociologija, na Katedri za posebne sociologije u Odsjeku za sociologiju Filozofskog fakulteta prijavio se samo jedan kandidat – dr. sc. Nenad Karajić. Prijavi na natječaj kandidat je priložio životopis, izvješće o znanstvenoj, nastavnoj i stručnoj aktivnosti, popis znanstvenih radova i objavljene radove te diplomu o stjecanju doktorata znanosti.
1. ŽIVOTOPIS KANDIDATA
Nenad Karajić rođen je 15. studenoga 1961. godine u Karlovcu, gdje je
završio osnovnu (1976.) i srednju (1980.) školu. Studij sociologije kao
jednopredmetne grupe znanosti na Filozofskom fakultetu u Zagrebu diplomirao je
1988. godine i stekao stručni naziv diplomirani sociolog.
Poslijediplomski studij Socijalne
ekologije pri Odsjeku za sociologiju Filozofskog fakulteta u Zagrebu
upisuje 1989. godine. Od 1. siječnja 1991. godine, primljen je na mjesto
znanstvenog novaka (mladog istraživača) za znanstveno osposobljavanje i
usavršavanje u Odsjeku za sociologiju na projektu “Socijalnoekološki aspekti razvoja”, a potom i na projektu “Socijalnoekološki i modernizacijski procesi
u Hrvatskoj”. Magistrirao je na Filozofskom fakultetu u Zagrebu 17.
siječnja 1995. godine s temom "Socijalno-ekološki aspekti kvalitete života"
pred stručnim povjerenstvom u sastavu prof. dr. sc. Ognjen Čaldarović, prof.
dr. sc. Ivan Cifrić i doc. dr. sc. Benjamin Čulig. 22. prosinca 1998. godine na
Filozofskom fakultetu u Zagrebu obranio je doktorsku disertaciju pod naslovom
"Sociokulturni procesi i ekološke vrijednosti u Hrvatskoj".
Stručno povjerenstvo činili su prof. dr. sc. Rade Kalanj, prof. dr. sc. Ivan
Cifrić i prof. dr. sc. Ivan Rogić. Time je u predviđenom roku okončao svoje
obveze stjecanja magisterija i doktorata znanosti.
Na
temelju odluke Fakultetskog vijeća od 13. travnja 1999. godine Nenad Karajić
izabran je u suradničko zvanje višeg asistenta za znanstveno područje
društvenih znanosti, polje sociologije za predmete Sociologija obrazovanja i
Hrvatsko
društvo u Odsjeku za sociologiju, na kojima i sada radi.
Nenad Karajić član je Hrvatskog sociološkog društva od
1988. god. te član uredništva časopisa "Socijalna ekologija"
od 1992. godine kojega su izdavači Hrvatsko Sociološko društvo i Zavod za
sociologiju Filozofskog fakulteta. U znanstveno-istraživačkom radu služi se
aktivno engleskim, a pasivno njemačkim jezikom.
2. ZNANSTVENI I ISTRAŽIVAČKI RAD
Među znanstvenim i istraživačkim radovima i aktivnostima Nenada Karajića koje je naveo u dokumentaciji primjećujemo kako je u razdoblju do 2001. godine objavio dvije knjige (jedna u koatorstvu); 12 izvornih znanstvenih radova (8 autorskih, od kojih je jedan rad na engleskom jeziku i 4 koautorska znanstvena rada) i jedan pregledni rad u domaćim znanstvenim časopisima (Revija za sociologiju, Socijalna ekologija, Društvena istraživanja) te 3 rada u zbornicima (od kojih je jedan u koautorstvu). Pored toga, sudjelovao je u izvedbi i pisanju 5 znanstveno-istraživačkih studija, a kao član međunarodnog tima znanstvenika sudjelovao je u 2 međunarodna znanstveno-istraživačka projekta. Sudionik je nekoliko znanstvenih skupova (jedan međunarodni). Objavio je desetak recenzija, informacija, radio eseja i prijevoda (popis radova u privitku izvještaja).
U nastavku izvještaja prikazat
ćemo neke značajnije radove koji ukazuju na znanstveni rad Nenada Karajića i
potvrđuju njegovu osposobljenost za izbor u znanstveno-nastavno zvanje docenta.
2.1. DISERTACIJA
Sociokulturni procesi i ekološke vrijednosti u
Hrvatskoj.
Doktorska disertacija. Zagreb: Filozofski fakultet,
1998.
Sociokulturni procesi i ekološke vrijednosti u Hrvatskoj veoma je uspjela doktorska disertacija napisana na ukupno 314 stranica.
Prvi dio disertacije usmjeren je na teorijsko konceptualnu analizu, a
okuplja četiri potpoglavlja u kojima autor na devedesetak stranica propituje
teoriju modernizacije, mehanizme sociokulturne racionalnosti društava te
različite pristupe i obrasce sociokulturne interpretacije društvenih promjena. Od kraja šezdesetih godina, drži autor,
zreli se kapitalizam, kao i njegove tenzije, propituju više u sociokulturnom
nego u ekonomskom smislu. Iz toga, dakako, ne slijedi da su ekonomski učinci
modernizacije zaboravljeni, već da su jednostavno pripisani uzajamnom
djelovanju s kulturom i politikom. To je ujedno najširi teorijski okvir od
kojeg autor polazi u svojoj disertaciji.
U drugom dijelu disertacije pod naslovom Sociokulturni procesi u
Hrvatskoj: rezultati empirijskog istraživanja (1996), autor osvjetljava glavne odrednice konceptualnog modela
temeljem kojega je pristupio empirijskom istraživanju. Preuzimajući znanstveno
korektno Inglehartov i Van
Dethov interpretacijski model kao analitički oslonac, autor pokazuje da, unatoč
empirijskim dokazima potvrđenima u krugu razvijenih zapadnih društava, da s
društvenim promjenama dolazi do vrijednosnih promjena, koncept globalnih
vrijednosnih promjena nije odviše prediktivan, tj. primjenjiv u tumačenju
procesa tranzicijske modernizacije u Hrvatskoj. U ovom dijelu disertacije autor
nas upućuje na empirijsku potvrdu hipoteze prema kojoj je vidljivo da
preobrazba hrvatskoga društva počiva još uvijek na većem utjecaju ekonomskih i
političkih nego kulturnih varijabli.
Treći dio disertacije nazvan
Sociokulturni aspekti ekološke problematike predstavlja autorov pokušaj
definiranja pojmova ekološke svijesti i ekološkog ponašanja kao temeljnih
pojmova za razmatranje položaja ekološke dimenzije u razvojnoj matrici
hrvatskoga društva. U usporedbi s
pristupom u prvom dijelu disertacije u kojem se raspravljalo uglavnom o
učincima racionalno strukturiranog društvenog djelovanja, autorovo je izlaganje
na ovom mjestu prošireno u smjeru negativnih aspekata modernizacijskog
projekta. Polazeći od pretpostavke da je oblikovanje ekološke svijesti
pojedinaca moguće u onoj mjeri u kojoj im to dopušta sociokulturni
institucionalni okvir, autor ukazuje na razmjerno slabu zastupljenost i značaj
ekološke problematike u hrvatskom društvu te na razmjernu neaktivnost u
konkretnom ekološkom ponašanju građana.
2.2. ZNANSTVENI
RADOVI OBJAVLJENI U ČASOPISIMA S MEĐUNARODNOM RECENZIJOM
Javnost u glasačkoj kutiji: struktura hrvatskoga stranačkog prostora i
mišljenje o demokraciji. Društvena istraživanja, 1997, 6(32):711-728.
Autor u tekstu analizira stranačke preferencije hrvatskih
građana, izdvojene u “lijevi”, “središnji” i “desni” politički blok s
mišljenjem o demokraciji i mogućnostima političke participacije. Oslonac radu
su podaci prikupljeni empirijskim istraživanjem provedenim na reprezentativnom
uzorku punoljetnog stanovništva Hrvatske u studenome 1996. godine u
organizaciji Nenada Karajića ispred Ekonomskog instituta u Zagrebu.
Pojavnu raznolikost propitanih mišljenja o demokraciji i
participaciji u političkom odlučivanju autor je faktorskom analizom sveo na dva
generalna faktora, nazvana demokratičnost i politička nemoć. Mogućnost
razlikovanja ranije spomenutih zasebnih političkih blokova prema izlučenim
faktorima autor je izveo postupkom jednosmjerne analize varijance.
Rezultati ovako provedene analize
među skupinama potencijalnih birača pokazali su da se glasači “lijevog” i
“središnjeg” političkog krila s jedne, statistički značajno razlikuju od birača
“desnog” političkog krila, s druge strane. Analizirajući utvrđene razlike,
autor pokazuje da su birači “desnice” umjereniji u podršci demokratskim
procesima te manje nemoćni od birača
“lijeve” i “središnje” orijentacije u političkoj participaciji. Takav nalaz
navodi autora zaključku kako je, s obzirom na podudarnost “lijevo” i
“središnje” usmjerenih glasača prema “desnom” političkom krilu, u osnovi
opažene preraspodjele birača dominantan raskol između onih koji podupiru
vladajuću stranku i onih koji su joj oporbeni.
Posve je sigurno, drži autor, da
je dinamika na hrvatskoj političkoj sceni u ranom tranzicijskom razdoblju odraz
specifične bipolarizacije i sučeljenosti vlast vs. oporba, koja onda
determinira i sve ostale realne sociokulturne, ekonomske i političke procese.
Stari i mladi lavovi: tipologija hrvatskih menadžera u razdoblju
tranzicije.
Revija za sociologiju, 1995, 26(3-4):219-228.
(koautorstvo s G. Milasom, I. Rimcem)
Usmenim i poštanskim anketiranjem autori su ispitali dvjesto
hrvatskih menadžera, izabranih po slučajnom principu iz poslovnog imenika, s
namjerom da naprave njihovu tipologiju. Pretpostavili su kako će takva
klasifikacija odražavati “duh vremena” u kojem je napravljena, odnosno da će se
u njoj zrcaliti tranzicijski proces započete gospodarske preobrazbe u
Hrvatskoj. Takva je hipoteza djelomice i potvrđena.
Faktorska analiza provedena na
prikupljenim podacima pokazuje da se osobitosti poduzeća i obilježja poslovnog
ponašanja menadžera mogu podvesti pod dvije latentne dimenzije, nazvane
veličina poduzeća i poslovna agilnost.
Na temelju izlučenih dimenzija autori su proveli cluster analizu te su ispitani
hrvatski menadžeri razvrstani u tri kategorije, nazvane:
inertni menadžeri, agilni menadžeri u velikim poduzećima i agilni menadžeri u
malim poduzećima.
Prvu skupinu menadžera, od druge dvije odjeljuje manji radni
angažman, što je vjerojatna posljedica vođenja tvrtki u netržišnim vremenima,
dok se druge dvije kategorije međusobno razlikuju po većem stupnju ulaganja
energije u sferu materijalnog stjecanja (mala
poduzeća), odnosno u širu lepezu društvenih i političkih aktivnosti (velika poduzeća).
Iscrtavanjem profila hrvatskih
menadžera, u radu se pokazalo da hrvatskim poslovnim svijetom istodobno vladaju
dvije različite menadžerske kategorije. Jedna okuplja “staru” menadžersku
elitu, prilično inertnu i nefleksibilnu, no razmjerno iskusnu i obrazovanu, a
druga “mlade lavove” hrvatskoga biznisa, poduzetne,
pokretne i pune energije. No, valja također primjetiti kako skupina agilnih
menadžera nije homogena, odnosno kako njihovo poslovno ponašanje, ipak, ovisi i
o formalnim obilježjima tvrtke u kojoj rade.
Vrijeme i klima kao dimenzije otočkog života.
Revija za sociologiju, 1994, 25(1-2):63-77. (koautorstvo s O.
Čaldarovićem)
U radu se raspravlja o doživljaju protjecanja vremena i
mogućim posljedicama očekivanih klimatskih promjena krajem ovog i početkom
idućeg stoljeća na prostorima cresko-lošinjskog arhipelaga. Oslonac radu
temeljni su nalazi s područja “sociologije vremena”, kao i rezultati dvaju
empirijskih sociologijskih istraživanja na ovim otocima provedenih tijekom
1988. i 1992. godine.
U uvodnom dijelu rada skiciraju se osnovna problemska
područja prisutna u sociologijskoj teoriji pri pokušaju istraživanja navedenih
pojava. Prvi dio članka čini analiza mogućih utjecaja anticipiranih globalnih
klimatskih promjena na socijalno-ekologijske značajke otočja Cresa i Lošinja.
Razmatraju se moguće posljedice pretpostavljena podizanja razine mora i porasta
temperature na ovom mikro lokalitetu (koriste se projekcije do 2100. godine).
Drugi dio članka čine glavni
nalazi empirijskog istraživanja provedenog u organizaciji Nenada Karajića
ispred Zavoda za sociologiju Filozofskog fakulteta o mogućim utjecajima
predviđenih globalnih klimatskih promjena na mišljenje otočke javnosti.
Istraživanje, provedeno na uzorku otočne populacije tijekom lipnja 1992. god.,
pokazuje kakve promjene ispitanici očekuju po lokalnu zajednicu.
Utvrđeno je da ispitanici vjeruju da negativne posljedice očekivanih klimatskih
promjena neće biti tolike da bi uzrokovale migracijska kretanja stanovništva,
već očekuju značajniji utjecaj promjene klime i vremena na razini osobne
kvalitete života, tj. na promjene zdravstvenog
stanja otočnoga pučanstva.
Okviri ekološkog ponašanja omladine.
Revija za sociologiju, 1991, 22(1-2):157-162.
Na osnovu empirijskog
istraživanja provedenog na omladinskoj populaciji autor nastoji uočiti određene
dimenzije u domeni ekološkog ponašanja. Grupiranje stavova ispitanika prema
predočenim pokazateljima (percepcija zagađivanja okoline, evaluacija ekoloških
sadržaja, odnos prema akterima ekološke zaštite, ocjena organizacije mladih u
rješavanju ekoloških problema i odnos prema
prirodi) ukazalo je na tri nezavisna faktora koja je autor deskriptivno nazvao:
naturalistički koncept u poimanju odnosa prirode i čovjeka, dominacija čovjeka
i tehnicističko nasilje nad prirodom te podrška “zelenoj akciji”.
U drugom dijelu članka autor
analizira nositelje pojedinih koncepata u njihovu socijalnom prostoru
(razlikujući ih međusobno prema spolu, dobi, nacionalnosti, članstvu u
pojedinim organizacijama). Sažimajući rezultate provedenog istraživanja autor
upućuje na to kako oni ukazuju na sve
veću osvještenost omladine o opasnostima koje proizvodi ekološka kriza, što je
naročito prepoznatljivo unutar latentne strukture varijabli koje je nazvao
podrška “zelenoj akciji”.
Međutim, zaključuje autor,
postojanje druge dvije dimenzije upozorava da ponašanje mladih vezano uz
fakticitet zagađenja i uništavanja okoliša nije nužno utemeljen na ekološko
zadovoljavajući način. Naprotiv, autor ukazuje na opravdanu opasnost od redukcionističkog
shvaćanja ekološke tematike (romantičarski naturalizam ili
antropocentričko nasilništvo) koje potom dominira u sferi ponašanja mladih pri
traženju rješenja ekoloških problema. Takvo stajalište ispitane omladine prema
ekološkim promjenama u društvu autor vidi socijalizacijskim odrazom te njihovom
nedovoljnom informiranosti o specifičnostima kroz
koje se manifestira ekološka kriza.
2.3. ZNANSTVENI
RADOVI OBJAVLJENI U OSTALIM DOMAĆIM ZNANSTVENIM ČASOPISIMA
Vrijednosne preferencije kao determinante ekološkog
ponašanja u Hrvatskoj.
Socijalna ekologija, 1999, 8(1-2):1-21.
U ovom radu autor polazi od pretpostavke da su ekološki
procesi kulturne činjenice, tj. da se okoliš i problemi vezani uz njega ne
percipiraju objektivno, već da ih se kognitivno prerađuje i vrednuje, pri čemu
tu percepciju određuju društveni čimbenici. Na temelju takva određenja autor
analizira značenja dvaju koncepata, ekološke svijesti i ekološkog ponašanja,
koje zatim dovodi u vezu s promjenama općih perceptivnih i vrijednosnih
obrazaca.
U drugom dijelu rada, kako bi empirijski utvrdio strukturu
središnjih vrijednosnih opreka u Hrvatskoj, autor ispitanike, sukladno polaznom
konceptualnom modelu, razdijeljuje u skupine osoba različitih religioznih,
stranačkih i vrijednosnih opredjeljenja. Takvom analitičkom razdiobom upoznajemo
se s udjelima pojedinih skupina u općoj populaciji, a dobivene vrijednosti
autoru služe za analizu sličnosti i razlika među njima, odnosno provjeru
hipoteze prema kojoj su opisane vrijednosne opreke statistički značajne
determinante ekološkog ponašanja. Statističku potvrdu ove relacije provjeravalo
se pomoću multiple linearne regresijske analize. Takvim pristupom pokazalo se
da su sklopovi prediktorskih varijabli, iako logično usmjereni, neznatne ili
blage povezanosti s kriterijima te da razmjerno slabo tumače varijancu
ispitivane pojave. To, drži autor, znači da pretpostavljeni model vrijednosnih
opreka ima ograničenu prediktivnu moć, odnosno da je njegov doprinos pri
objašnjavanju ekološkog ponašanja razmjerno skroman.
Završni dio rada upućuje na
zaključak kako ekološko ponašanje nije oblikovano ni u području političkih, ni
u prostoru religijskih sučeljenosti, već je značajka kulturne sfere, odnosno
sučeljenosti “materijalističkih” i “postmaterijalističkih” vrijednosti. Pritom
je, tek djelomice ustanovljeno
ekološko ponašanje, ili barem ekološka osjetljivost pri kupnji, odlika
“postmaterijalistički” orijentiranih osoba.
Otočni turizam Cresa i Lošinja: neprijatelj prirode ili najkraći put
prema eko turizmu?
Socijalna ekologija, 1997, 6(1-2):81-92.
U središte interesa ovoga rada autor postavlja empirijsku
provjeru problema međusobnog odnosa gospodarskog razvoja (posebice turističkog
razvoja) otočja Cresa i Lošinja i zaštite otočnih resursa. Odgovor na
postavljeni problem nastoji se dobiti istraživanjem provedenim u tu svrhu na
reprezentativnom uzorku otočne populacije.
Prikupljeni rezultati navode na sljedeće zaključne napomene.
Najveću razvojnu prednost otočani daju turizmu, ali visoko vrednuju i
tradicionalne otočne djelatnosti – ribarstvo, pomorstvo i poljodjelstvo.
Stanovnici otočja Cres-Lošinj zauzimaju se za oblikovanje modela selektivnog i
komplementarnog gospodarskog razvoja – kroz koji bi se, na temelju valorizacije
lokalnih prirodnih, povijesnih i gospodarskih resursa, razvijale i unapređivale
podjednako sve one djeltnosti na otočju koje ga ne ugrožavaju, već naprotiv,
ističu njegove specifičnosti i tradicionalne komparativne posebnosti.
Predočeni nalazi istraživanja, zaključuje autor, daju
optimističan ton i osiguravaju određenu podršku proizvodu koji se danas na
tržištu pojavljuje u obliku ekoturizma, a koji mijenja navike posjetitelja i
potiče sudionike u turističkoj djelatnosti na povećanu brigu za okoliš.
2.4. ZNANSTVENI RADOVI OBJAVLJENI U ZBORNICIMA
Javnost u hrvatskoj tranziciji - između države i
tržišta? Zbornik radova: Sociokulturni kapital i tranzicija u Hrvatskoj,
Zagreb:HSD, 1998:171-204.
Kako bi utvrdio strukturu glavnog dijela hrvatskoga
političkog prostora, autor je u ovom radu izvršio analizu stranačkih
preferencija građana sukladno dimenzionalnosti ustanovljenoj empirijskim
istraživanjima tijekom proteklih godina u Hrvatskoj. Razlike u percepciji javnosti ukazuju na tri zasebne političke
orijentacije: političke “ljevice”, političkog “središta” i političke “desnice”.
U radu je stoga pošao od pretpostavke da je pripadnost pojedinom od stranačkih
usmjerenja temelj stvaranja razlika pri zauzimanju stavova o demokraciji,
političkoj participaciji i kraćem slijedu gospodarskih pitanja. Polaznu je
hipotezu autor višestruko potvdio.
Po svemu sudeći, razlikovanje tri zasebne politčke
orijentacije unutar glavnog dijela hrvatskoga političkog prostora reducirano
je, u širim razmjerima gospodarskih, političkih i kulturnih tranzicijskih
kretanja u nas, na temeljnu sučeljenost vlast – oporba. To je, drži autor,
središnji okvir koji danas definira značenja i usmjerava sociokulturne razvojne
strategije Hrvatske. To se, dakako, pokazuje koegzistiranjem dvaju dominantnih
tipova društvene svijesti uočenih istraživanjem. S jedne su strane iskustva
donedavnog političkog sustava unutar kojeg je “vidljiva ruka” socijalističke
države u potpunosti nadzirala sve aktivnosti, dok su s druge strane, pak,
ozbiljni problemi nepoznavanja političke i kulturne tradicije demokratskih i
tržišnih sustava kojima politička kultura bivših socijalističkih zemalja
predstavlja teško podnošljiv teret.
* * * * *
Kratkim prikazom kandidatovih radova objavljenih u domaćim
časopisima s međunarodnom recenzijom, kao i temeljitijim uvidom u ostale
kandidatove znanstvene radove utvrdili smo da je riječ o veoma solidnim i
aktualnim teorijskim raspravama i empirijskim istraživanjima u području
društvenih znanosti (polje sociologija). Kandidat društvenoj problematici
pristupa sociologijski analitično, a u svojim analizama poglavito se bavi
fenomenima iz područja posebnih sociologija: sociologije omladine, sociologije
masovnih medija, socijalne ekologije, sociologije turizma, ekonomske te
političke sociologije što potvrđuje njegovo dobro poznavanje različitih
teorijskih pristupa u sociologiji te solidno vladanje kategorijalnim aparatom
sociologijske znanosti. Pored uočene teorijske širine, ocjenjujemo da su u
priloženim kandidatovim radovima značajno zastupljene još barem dvije
znanstvene osobitosti, to su izrazita osposobljenost kandidata za empirijska
istraživanja te vrlo uspješna i sustavna primjena stečenih znanja u analizama
suvremenih procesa hrvatskoga društva. Gotovo da nema kandidatova rada u kojemu
se pojedine tvrdnje i teorijski stavovi ne potkrepljuju empirijskom provjerom,
uz primjenu suvremenih statističkih postupaka, a predmet istraživanja i
zaključci vezani uz njega nastoje se promisliti i dovesti u neposredan odnos s
razvojnim promjenama hrvatskoga društva. Pored toga, u kandidatovim radovima
često se mogu uočiti pokušaji izvođenja složenih usporednih analiza i primjena
znanstvenih analitičkih modela potvrđenih u radovima svjetski priznatih
društvenih znanstvenika (primjerice, knjiga “Politička modernizacija” nastala
kao pokušaj potvrde ili opovrgavanja Inglehartova modela vrijednosnih
promjena). Obzirom na rečeno, mišljenja smo da dr. Nenad Karajić svojim
znanstvenim radom doprinosi našoj sociologiji, posebice istraživanjima
konkretnog društva, obogaćujući je novim saznanjima i istraživačkim iskustvom.
2.5. SUDJELOVANJE U ZNANSTVENO-ISTRAŽIVAČKIM PROJEKTIMA
Dr. sc. Nenad Karajić sustavno sudjeluje u
znanstveno-istraživačkom radu, koji uključuje konceptualizaciju i provođenje
empirijskih istraživanja, kako pri Odsjeku za sociologiju na kojem radi, tako i
interdisciplinarno, surađujući s ostalim znanstvenim institucijama u Hrvatskoj
i izvan nje. U prilog ovoj ocjeni izdvojit ćemo nekoliko važnijih projekata na
kojima je kandidat aktivno sudjelovao:
(1991-2001) Ministarstvo
znanosti i tehnologije - Filozofski fakultet, Odsjek za sociologiju. Projekti: Socijalnoekološki aspekti
razvoja (5-06-049) i Socijalnoekološki i modernizacijski procesi u Hrvatskoj
(130700);
(1995-1997) Ministarstvo
znanosti i tehnologije - Ekonomski institut u Zagrebu. Projekt: Dinamika sociokulturnog
kapitala u Hrvatskoj;
(1993-1994) Ministarstvo znanosti i
tehnologije - Ekonomski institut u Zagrebu
Projekt: Kulturni kapital i razvojna
strategija Hrvatske;
(1994) World
Bank - Filozofski fakultet, Odsjek za sociologiju, Zavod za sociologiju. Projekt: Environmental Management Plan
for the Cres Lošinj Archipelago (Sociological Aspects);
(1992) UNEP - Filozofski
fakultet, Odsjek za sociologiju, Zavod za sociologiju
Projekt: Identification and Assessment of
Possible Impact of Global Climate Changes on Socio-Ecological Characteristics
of Cres-Lošinj Islands (Sociological Aspects).
* * * * *
Spomenuta sudjelovanja u
znanstveno istraživačkim projektima potvrđuju već rečenu kvalifikaciju o
kandidatu, a to su njegova izrazita osposobljenost za empirijski
znanstveno-istraživački rad, vrlo uspješna i sustavna primjena stečenih znanja
u analizama suvremenih procesa hrvatskoga društva te zamjetno iskustvo u
sudjelovanju na međunarodnim znanstveno istraživačkim projektima.
2.6. SUDJELOVANJE NA ZNANSTVENIM I STRUČNIM
SKUPOVIMA
Dr. sc. Nenad Karajić sustavno prati znanstvene skupove u organizaciji Hrvatskog sociološkog društva, Zavoda za sociologiju i časopisa Socijalna ekologija, kao i neke međunarodne susrete znanstvenika. Svojim prilogom sudjelovao je u dva znanstvena skupa, jednom domaćem i jednom međunarodnom. Na znanstvenom skupu “Postsocijalizam i razvoj” u Zagrebu 1991. god. u organizaciji HSD-a sudjelovao je s radom “Okviri ekološkog ponašanja omladine”, dok je na znanstvenom skupu “Enterprise in Transition” u Braču 1997. god. u organizaciji Univerziteta u Splitu i Faculty of Economics, Vienna sudjelovao s koautorskim radom “Sociocultural Capital and Ecomic Development: The Case of Croatia”.
3. NASTAVNI RAD
Dr. sc. Nenad Karajić zaposlen je
u statusu znanstvenog novaka u Odsjeku za sociologiju Filozofskog fakulteta u
Zagrebu od 1991. godine od kada sudjeluje u izvođenju predmetne nastave
Sociologije obrazovanja, Socijalne ekologije i Hrvatskoga društva.
Na
temelju odluke Fakultetskog vijeća od 13. travnja 1999. godine Nenad Karajić
izabran je u suradničko zvanje višeg asistenta za znanstveno područje
društvenih znanosti, polje sociologije za predmete Sociologija obrazovanja i
Hrvatsko
društvo u Odsjeku za sociologiju, na kojima i sada radi. Vodi i
organizira rad seminara, a povremeno s odobrenjem predmetnog nastavnika drži i
predavanja.
* * * * *
Stručno
povjerenstvo je mišljenja da je dr. sc. Nenad Karajić u dosadašnjem nastavnom
radu stekao predavačko iskustvo i pedagošku praksu primjerenu budućem
sveučilišnom nastavniku te da je sada spreman i samostalno održavati povjerenu
mu nastavu na Odsjeku za sociologiju.
4. OCJENA ZNANSTVENOG, STRUČNOG I NASTAVNOG RADA I MIŠLJENJE STRUČNOG POVJERENSTVA
Na osnovu iznesenog prikaza rada dr. sc. Nenada Karajića, stručno povjerenstvo izvješćuje Fakultetsko vijeće o činjenicama i daje stručno mišljenje o kandidatu i prijedlog.
4.1. NALAZI STRUČNOG POVJERENSTVA
Stručno povjerenstvo je na osnovu raspoloživog natječajnog
materijala utvrdilo sljedeće:
1.
Na natječaj
koji je raspisao Filozofski fakultet u Zagrebu za izbor u znanstveno-nastavno
zvanje docenta, izvanrednog ili redovitog profesora za znanstveno područje
društvenih znanosti, polje sociologija, javio se samo jedan kandidat – dr. sc.
Nenad Karajić, viši asistent na Odsjeku za sociologiju u Zagrebu, koji je
priložio svu potrebnu dokumentaciju za svoju kandidaturu.
2.
Dr. sc. Nenad
Karajić stekao je akademski stupanj doktora znanosti iz područja društvenih
znanosti (sociologija) 1998. godine na Filozofskom fakultetu u Zagrebu.
3.
Dr. sc. Nenad
Karajić udovoljava uvjetima Zakona o znanstvenoistraživačkoj djelatnosti čl.
42, stavak 1 te uvjetima Zakona o visokim učilištima čl. 74. stavak 1 (NN,
59/1996 – pročišćeni tekst), kao i minimalnim uvjetima izbora u
znanstveno-nastavno zvanje docenta (NN, br. 38/1997). Dakle, kandidat:
¨ ima objavljeno ukupno 12 izvornih
znanstvenih radova (8 autorskih i 4 koautorska) od kojih je 6 izvornih
znanstvenih radova tiskano u časopisima s međunarodnom recenzijom (Društvena istraživanja, Revija za
sociologiju) te 6 izvornih znanstvenih radova tiskanih u ostalim domaćim
znanstvenim časopisima;
¨ ima objavljena 3 znanstvena rada (2
autorska i 1 koautorski) u recenziranim zbornicima, od kojih je 1 domaći i 1
međunarodni (Pravilnik o mjerilima vrednovanja časopisa čl.3, NN, br. 2/97);
Također, udovoljava uvjetima Rektorskog zbora visokih učilišta (NN, br.
94/1996):
¨ održao je dva referata na znanstvenim
skupovima, od kojih jedan na međunarodnom skupu;
¨ sudjelovao je u izvođenju nastave na
dodiplomskom studiju na Odsjeku za sociologiju više od jedne godine i tako
stekao potrebno nastavno i pedagoško iskustvo sveučilišnog predavača;
¨ sudjelovao je u domaćim i međunarodnim
znanstveno-istraživačkim projektima;
¨ ima objavljene dvije knjige (jedna
autorska i jedna koautorska).
4.2. PRIJEDLOG STRUČNOG POVJERENSTVA
Povjerenstvo je mišljenja da se
radi o već profiliranom znanstvenom djelatniku koji solidno poznaje sociološke
teorije i odlično primjenjuje suvremene metodološke i statističke postupke u
znanstvenim istraživanjima. Ima objavljene znanstvene radove i nastavno iskustvo. Riječ je o perspektivnom istraživaču i
sveučilišnom nastavniku.
Stručno povjerenstvo na temelju uvida u dokumentaciju te znanstveni, istraživački i nastavni rad kandidata predlaže da se dr. sc. Nenad Karajić izabere u znanstveno-nastavno zvanje docenta za znanstveno područje društvenih znanosti, polje sociologija, na Katedri za pos0ebne sociologije u Odsjeku za sociologiju Filozofskog fakulteta u Zagrebu.
Stručno povjerenstvo:
Dr.
sc. Ivan Cifrić, red. prof. (predsjednik)
Dr. sc. Rade Kalanj, red. prof. (član povjerenstva)
Dr.
sc. Vjeran Katunarić, red. prof. (član povjerenstva)
SVEUČILIŠTE
U ZAGREBU
FILOZOFKSI FAKULTET
ODSJEK ZA SOCIOLOGIJU
Zagreb, 2 ožujak 2001.
Predmet: Dr. Zrinjka Peruško Čulek
Izvješće
o natječaju za izbor u znanstveno-nastavno zvanje docenta za znanstveno
područje društvenih znanosti, polje sociologija, za predmete Politička
sociologija i Teorija industrijske demokracije, na Katedri za posebne
sociologije u Odsjeku za sociologiju Filozofskog fakulteta u Zagrebu.
FAKULTETSKOM VIJEĆU
FILOZOFSKOG
FAKULTETA
SVEUČILIŠTA U
ZAGREBU
Na
sjednici Fakultetskog vijeća Filozoskog fakulteta Sveučilišta u Zagrebu od 19.
10. 2000. imenovani smo u stručno povjerenstvo za ocjenu natječaja za izbor u
znanstveno-nastavno zvanje docenta na području društvenih znanosti, polje
sociologija, za predmete Politička sociologija i Teorija industrijske
demokracije, na Katedri za posebne sociologije u Odsjeku za sociologiju
Filozofskog fakulteta u Zagrebu, s trećinom radnog vremena. Stručno
povjerenstvo podnosi Fakultetskom vijeću ovo
IZVJEŠĆE
Na
najtečaj objavljen u “Vjesniku” od 14. studenog 2000. godine, pod rednim brojem 14 prijavio se jedan kandidat – dr.sc. Zrinjka Peruško
Čulek, znanstveni suradnik u Institutu za međunarodne odnose iz Zagreba.
Kandidatkinja je uz prijavu na natječaj priložila svu potrebnu dokumentaciju:
kopiju domovnice, životopis, izvješće o znanstvenoj, nastavnoj i stručnoj
aktivnosti, i Odluku o izboru u znanstveno zvanje znanstvenog suradnika. Time
su udovoljeni formalni zahtjevi prijave kandidatkinje na natječaj.
1. Curriculum
Vitae
Zrinjka PERUŠKO ČULEK rođena je u Zagrebu, 20. listopada 1960.
Osnovnu školu "Izidor Kršnjavi" i
Klasičnu gimnaziju završava u Zagrebu, a 1. razred srednje škole u Rochester,
N.Y., USA. Diplomira sociologiju (1985) pri
Odsjeku za sociologiju Filozofskog fakulteta u Zagrebu, magistrira informacijske znanosti, smjer komunikologija (1990) na
Sveučilištu u Zagrebu. Stupanj doktora
društvenih znanosti, u znanstvenom polju sociologije, stječe na Filozofskom
fakultetu Sveučilišta u Zagrebu (1998),
s temom disertacije "Mediji i kultura demokracije: kraj modernog?".
Znanstveno i stručno usavršavanje uključuje boravke u Irskoj, Francuskoj,
Velikoj Britaniji, SAD-u, Mađarskoj, Bugarskoj.
Od 1985. godine zaposlena u Institutu za
međunarodne odnose, Zagreb. 1991. izabrana u zvanje znanstvenog asistenta, i
uvedena u Popis znanstvenika i istraživača Ministarstva znanosti i tehnologije
pod brojem 124812. U prosincu 1998. godine izabrana u zvanje znanstvenog suradnika, u znanstvenom području sociologije. U
ožujku 2000. godine postaje Voditelj
Odjela za kulturu i komunikacije u Institutu za međunarodne odnose.
Sudjeluje
u domaćim i međunarodnim znanstveno istraživačkim projektima, izlaže na brojnim
međunarodnim i domaćim znanstvenim konferencijama i seminarima, te objavljuje u
domaćim i stranim časopisima, knjigama i monografijama.
Od ožujka 1999. godine izvodi nastavu na
predmetu Komunikologija masovnih medija na Studiju novinarstva Fakulteta
političkih znanosti Sveučilišta u Zagrebu, u statusu vanjskog suradnika. Od
listopada 2000. godine izvodi nastavu na predmetu Politička sociologija i
Teorije industrijske demokracije, na Odsjeku za sociologiju Filozofskog
fakulteta Sveučilišta u Zagrebu, u statusu vanjskog suradnika.
2. ZNANSTVENA DJELATNOST
Dr. sc. Zrinjka Peruško
Čulek objavila je 17 znanstvenih i 13 stručnih radova, 13 prikaza i recenzija
knjiga i 13 kraćih stručnih radova, te više prijevoda i radova objavljenih u
medijima. Od toga su jedna znanstvena knjiga, poglavlje u knjizi, članak u
časopisu i sažetak u zborniku s međunarodne konferencije objavljeni nakon
izbora u zvanje znanstvenog suradnika 1998. godine, dok su 6 znanstvenih radova
u recenziranim znanstvenim i međunarodnim časopisima, 3 na stranom jeziku u
recenziranim zbornicima s međunarodnom recenzijom, 2 kao poglavlja u knjigama i
monografijama, te 2 working papera objavljenja do posljednjeg izbora u zvanje.
Ovdje ćemo kratko
prikazati neke od relevantih radova kandidatkinje.
Kandidatkinja je 1998.
godine obranila disertaciju pod naslovom Mediji i kultura
demokracije: kraj modernog? na Filozofskom fakultetu Sveučilište u Zagrebu.
Uz preradu, disertacija je objavljenja
1999. godine kao znanstvena knjiga: Demokracija i mediji, Zagreb:
Barbat. 264 str. Autorica istražuje diskurzivnu konstrukciju hrvatske medijske
politike, kao skupa zakona i temeljnih načela koji definiraju odnos medija i
društva. Na temelju analize normativnih rješenja u hrvatskoj medijskoj politici,
te rasprava u hrvatskom Saboru koje su se u razdoblju od prvih višestranačkih
izbora 1990. godine do kraja 1996. godine vodile o medijima, cilj istraživanja
bio je osvijetliti konstrukciju kategorija demokracije i medija, te njihovih
značenja koja se institucionaliziraju u diskurzivnoj konstrukciji novog
hrvatskog društvenog ugovora. Tema se istražuje u kontekstu suvremenih
tranzicijskih procesa srednjoeuropskih i istočnoeuropskih država, posebno s
aspekta demokratske transformacije. Osnovni je zaključak da u analiziranom
periodu u Hrvatskoj nije postignut konsenzus oko osnovnih društvenih očekivanja
o ulozi i mjestu medija u društvu, kao ni o poželjnom uređenju medijskog
sustava. Istraživanje je pokazalo da je zajedničko vjerovanje u jak i značajan
utjecaj medija, te u važnost uloge medija u demokraciji. Razlike su se pokazale
u očekivanjima od medija, gdje se razlikuju stajališta koja naglašavaju ulogu
medija u uspostavljanja jedinstva, reda i društvene kohezije, dok
suprotstavljena mišljenja žele ulogu medija u razvoju pluralizma. Razlike su i
u temeljnoj filozofiji komunikacijskog sustava, gdje se sukobljavaju koncepti
ojačavanja slobodnog protoka i otvaranja nasuprot konceptima kontrole,
odgovornosti i zaštite (pojedinca) od medija. U odnosu na razumijevanje
značenja i konstrukcije demokracije u odnosu na medijsku politiku, istraživanje
je pokazalo postojanje populističkog koncepta demokracije koji se temelji na
konceptu većine, ali i postojanje elementata neo-liberalnih demokratskih modela
te ideja participativne demokracije. Osnovni problem hrvatske medijske politike
autorica vidi u prevladavanju političkog momenta, odnosno u nepostojanju ili
nedovoljnoj naglašenosti elemenata iz normalne medijske politike u kojoj bi se
raspravljala društvena očekivanja od medija te definirale poželjne odrednice
ukupnog medijskog sustava.
Poglavlja
u recenziranim knjigama. Rad “The Media” (The Media.
in: Katunarić, V., Cvjetičanin, B. Eds. Cultural Policy in Croatia. National
Report. Council for Cultural Co-operation. Council of Europe, 1999, Strasbourg,
pp. 156-173.) je dionica u znanstveno istraživačkom projektu evaluacije
hrvatske kulturne politike. Ocjenjuje hrvatsku medijsku politiku na temelju
donesenih zakona i medijski sustav u periodu nakon 1990. godine. Analizira
statističke podatke o medijima i prikazuje razvoj hrvatskog medijskog sustava.
Zaključuje da hrvatsku medijsku politiku oblikuje nekoliko pravnih akata, od
ustavnih odredbi preko zakona o javnom priopćavanju i radio i TV emitiranju. Ne
postoji neki posebni dokument u kojem su navedeni ciljevi razvoja medija.
Tjedni tisak je brojan, raznolik i pluralističan, uključujući i nezavisne
dnevne novine, kojih ipak nema dovoljno. Televizijski sustav je
mješovit. Na nacionalnoj razini monopol još uvijek ostvaruje televizija u
državnom vlasništu, dok se na lokalnim razinama vidi disperzija programiranja
lokalnih televizija. Lokalni radio prevladava u mešovitom sustavu, i značajno
doprinosi raznolikosti i pluralnosti radijskog emitiranja. Novi potencijali nastaju
s novim tehnologijama kompjutorskog umrežavanja. Mediji su još uvijek
opterećeni političkim diskursom i trpe od pokušaja jednostrane političke
kontrole kroz ekonomske, pravne, sudske i birokratske pritiske. Istovremeno je
premalena pažnja medija posvećena kulturnim temama. Profesionalizacija
novinarstva još nije potpuno ostvarena, i nema zajedničke novinarske etike.
Preporuke kojima bi se poboljšalo stanje uključuju: transformaciju državne
televiziju u javnu televiziju, ravnoteža političkih i komercijalnih interesa s
ne-političkim i ne-komercijalnim interesima, i otvorena rasprava o hrvatskoj
medijskoj politici.
Rad
“Medijska politika Europske Unije i položaj Hrvatske” (u: Samardžija, Višnja,
ur. Europska unija - gospodarsko i političko okruženje Hrvatske.
(Biblioteka studije i istraživanja) IRMO, Zagreb, 1994. pp. 133-161. ISBN
953-6096-00-5) analizira nastanak međunarodne regulacije u području medija, od
Lige naroda, preko organizacije Ujedinjenih naroda, do KESSa, Vijeća Europe i
Europske Unije čija se politika u području audiovizujalnih medija posebno
analizira. Osnovna teza je da će hrvatska integraciju u Europsku Uniju ovisiti
ne samo u ukupnom stupnju demokratskog razvoja zemlje, nego još više o
medijskoj politici koja je u skladu s eurpskim trendovima. U sklopu ove
politike audiovizualni sektor ima strateško značenje u okviru ekonomije usluga,
a u sklopu kulturnih aktivnosti Zajednice tek
nakon 1988. godine. Analiziraju se mjere potpore programskoj industriji,
razvoju tehnologije, te obuci i obrazovanju kadrova. U analizi hrvatske
medijske situacije naglašava se problem državnog a ne javnog karaktera HRT-a.
Što se tiče tehničkih standarda, autorica procjenjuje da pribiližavanje
standardima EU neće zahtijevati veće probleme.
Kandidatkinja
je također objavila više samostalnih poglavlja ili dionica u monografijama ili
studijama s ograničenom nakladom.
Između znanstvenih
radova u recenziranim znanstvenim i međunarodnim časopisima izdvojili bi
članak “Prema hrvatskoj normativnoj medijskoj teoriji” (Revija za sociologiju. Vol. 28, br. 3-4, str. 175-192.). U članku se
definira medijska politika, kao skup ciljeva, mjera i aktivnosti, koje država
poduzima za uređenje medijskog sustava, počiva na često implicitnim ili
nesvjesnim vjerovanjima o utjecaju medija. Medijska politika također se temelji
na široj društvenoj normativnoj medijskoj teoriji, kao common sense teoriji
koja uključuje skup pretpostavki, vjerovanja, očekivanja ili bojazni što ih
društvo ima prema medijima. Autorica u ovom radu prikazuje elemente takve
hrvatske normativne medijske teorije, koji se mogu identificirati iz rasprava u
hrvatskom Saboru pri usvajanjima zakona iz medijske politike od prvih
višestranačkih izbora 1990. godine do kraja 1996. godine. Polazeći od teorije o socijalnoj
konstrukciji realnosti, autorica stvaranje
hrvatske medijske politike definira kao diskurzivnu konstrukciju dijela
simboličkog univerzuma odnosno kao konstrukciju "teorije" koja
legitimira institucionalno medijsko područje. Kao teorijski sklop za analizu
utjecaja medija u društvu prikazuje glavne teorije iz komunikacijske discipline
te osnovne normativne teorije o medijima, iz kojih se pojedini dijelovi mogu
prepoznati i u nastajućoj i nedovršenoj hrvatskoj normativnoj medijskoj
teoriji.
Drugi rad iz ove grupe “Media and Democracy:
Scene One, Take 2?”(Culturelink,
Special Issue 1994, pp. 27-33.) konceptualno povezuje demokratsku tranzicija
europskih zemalja sa nastankom liberalnih ideja o slobodi izražavanja i
ljudskim pravima u 17. stoljeću. Naglašava se razlika u tome što za nove
europske demokracije standardi demokracije i medijskih sloboda već postoje,
razvijeni u zapadnim zemljama, i proces koji ih čeka je ugrađivanje tih
standarda u svoje sustave. Naglašava potrebu za novim komunikacijskim kanalima
civilnog društva, gdje vidi i ulogu mreže Culturelink.
Kandidatkinja je također objavila i članak
“What Are You Talking About?” (Culturelink,
Special Issue 1991, pp. 35-47.), koji je
kvantitativna analiza sadržaja koja nalizira prvih pet brojeva časopisa
Culturelink, te na temelju njegovog sadržaja prezentira glavne interese članova
mreže i evaluira uredničku politiku časopisa. Korpus analize za multi varijanto
kodiranje uključio je 540 jedinica. Članak grafički prikazuje presjeke
sadržajnih kategorija, te distribucije frekvencija glavnih tema. Iste godine
objavila je i članak “European Cooperation in the Audio-Visual Media: for an
Inter-regional Cultural Policy”. (Razvoj/Development-International,
1991, 6:343-356.). Članak istražuje odnose između kulture, regije i medija u
procesu promjena u Europi. Naglašava se potreba za
komprativnim istraživanjem medijskih politika. Također se istražuju različiti
tipovi razvoja televizijskih struktura u različitim europskim regijama. Članak
traži mogućnosti za pan-Europsku kulturnu politiku koja bi bila usmjerena
podupiranja među regionalne suradnje u audio-vizualnom području.
Kao rezultat aktivnog
znanstvenog angažmana kandidatkinja je u periodu nakon izbora u zvanje
znantvenog suradnika objavila jedan sažetak u zborniku s međunarodne znanstvene
konferencije ("Bridging the Rift in Croatian Normative Media Theory".
Political
Communication Research Section, 21 General Assembly & Scientific Conference
of IAMCR "The End Of Nation? Media Forms And Media Identities In The
Digital Age", Glasgow, July 26 to 30, 1998), a prije toga tri
znanstvena rada na stranom jeziku u recenziranim zbornicima s međunarodnih
konferencija, koje ćemo ukratko prikazati.
Rad "Discursive Construction of
Democracy: How Say the Croatians?" (Memory,
History and Critique: European Identity at the Millennium. Proceedings of
the Fifth Conference of the International Society for the Study of European
Ideas, at the University for Humanist Studies, Utrecht, The Netherlands, August
19-24 1996 (CD-ROM), Editors: Frank Brinkhuis & Sascha Talmor.
ISSEI/University for Humanist Studies, Utrecht, 1998. ISBN 90-73022-11-8.)
analizira koncepte konstrukcije države u hrvatskom političkom diskursu, te
pokazuje da je izgradnja nacije kao izgradnja države osnovna organizirajuća tema
suvremenog hrvatskog političkog diskursa. Ova tema jednako je važna kao i
sloboda u političkoj i ekonomskoj sferi u razmatranjima promjene političkog
poretka 1990. godine. Pitanje izgradnje države autorica pozicionira u kontekstu
definiranja temeljnog društvenog ugovora, gdje se pregovaraju osnovne drušvene
definicije. Teorijski pristup je transdiciplinaran, uključujući demokratsku
teoriju, medijsku i komunikacijsku teoriju te sociološki pristup. Članak pokazuje kako se koncept demokracije konstruira u hrvatskom
parlamentu. Tema se razvija kroz analizu parlamentarnih debata povodom
medijskog zakonodavstva, gdje je osnovni fokus definiranje uloge medija u
demokraciji – na hrvatski način. Medijske debate odabrane su zato što je
definicija uloge medija i slobode izražavanja jedan od ključnih lakmusa
demokratske politike.
U radu “Central European Media Policies: The
Context of Transition in the New Democracies” (in: Nada Švob Đokić, Ed. Cultural Identity of Central Europe.
Proceeding of the Conference Europe of Cultures. Zagreb. November 1996. IMO
& Europe House: Zagreb. 1997. pp. 95-105. ISBN 953-6096-10-2) pitanje identiteta u suvremenom svijetu
povezuje se s komunikacijom kao stalnom kulturnom praksom. Naglašava se
središnje mjeso medija u post-modernim shvaćanjima svijeta, a također i sve
veća pažnja koja se na svjetskoj razini pridaje odnosu medija i demokracije
posebno u europskim post-socijalističkim zemljama. Tranzicijski proces, koji
autorica prepoznaje u utopiji čekanja budućnosti i u prethodnom socijalističkom
periodu, definira sa aspekta političke, ekonomske i društvene tranzicije koju
smatra ključnom za uspješnost ukupnog procesa. U sklopu ove tranzicije
naglašava ulogu medija koji trebaju iz sfere vladavine preseliti u sferu
civilnog društva. Medijski sustavi u post-socijalističkim zemljama nisu se
razvili u skladu s dominantno tržišnom logikom audiovizualnog sustava u sklopu
Europske unije, nego u medijskom sustavu još uvijek prevladavaju ideološka i
kulturna pitanja. Autorica naglašava ulogu koju državne medijske politike imaju
u osiguravanju uspješnog tranzicijskog konteksta u novim demokracijama, te sve
važniju ulogu medija u "svijetu bogatom medijima".
U članku “Le Paysage audiovisuel croate dans
la cooperation inter-regionale europeenne” (in: Anne-Marie Autissier and
Tristan Mattelart, Eds. Entre etat et
marche: audiovisuel et cinema en Europe centrale et orientale; Actes des
Deuxiemes Rencontres Est-Ouest des Professionnels europeens de l'Audiovisuel et
du Cinema, Vienna, 19-21 mars 1992. Paris, Eurocreation, pp. 175-182. 1993.
ISBN 2-9506649-1-1) se hrvatska međunarodna
i međuregionalna suradnja na području audiovizualnih medija pozicionira
u sklopu ukupnih težnji ka europskoj reintegraciji Hrvatske. Naglašava se potreba za kulturnom politikom medija, koja će uključiti sve
elemente slobode liberalne demokracije. Analiziraju se započete promjene u
kulturnoj i medijskoj politici, koja uključuje promjene u statusu HRT, u
kontekstu političkih i ekonomskih tranzicijskih promjena te novog državnog statusa
Hrvatske. Rezolucija o prihvaćanju akata Vijeća Europe of slobodi medija se
promatra kao smjernica demokratskoj i otvorenoj novoj hrvatskoj medijskoj
politici.
Sudjelovanje u znanstvenim istraživanjima
Dr. sc. Zrinjka Peruško
Čulek sudjelovala je u znanstveno istraživačkim temema Dugoročne znantveno
istraživačke djelatnosti u Institutu za međunarodne odnose: Komunikacijski
aspekti uključenja Hrvatske u međunarodne odnose (00170103) (1997-2000),
Suvremene civilizacijske promjene i razvoj Hrvatske (1991-1996) i Europa '92 i
restrukturiranje hrvatskog gospodarstva (1991-1996).
Surađivala je u ukupno 15
znanstveno-istraživačkih projekata. Od toga je vodila 5:
·
Nova medijska agenda: za europsku medijsku
politiku u Hrvatskoj, IMO&HPC&HND (1999) (nakon izbora u znanstvenog
suradnika)
· Mediji i demokracija
(poticajni projekt 017002) (1998-99)
· Monitoring of the
HTV news coverage of political issues. PULS & OSCE, 1998. (nakon izbora u
znanstvenog suradnika)
· Media policy for an
open society. Research Support Scheme grant no. 725/94, Open Society Institute,
Budapest (1995-1996)
· UNESCO Survey of the
Functioning and Impact of the Non-Aligned News Agencies Pool and the
Broadcasting Organization of the Non-Aligned Countries (1989)
Sudjelovala je sa
samostalnim dionicama u znanstveno-istraživačkim projektima:
· The Key Economic,
Political And Social Issues In Pre-Electoral Programs And Platforms In Croatia,
IMO & Freedom House (1999-2000) (nakon izbora u znanstvenog suradnika)
· Nacionalni izvještaj
za hrvatsku kulturnu politiku, dionica "Mediji" (1996-1997)
· "Articulate -
Evaluation of Learning Technology", EU Delta Programme, III Framework
(1994)
· UNESCO project
"Trends in cultural policies and life in member states" (1990-1994)
· IAMCR BLER-Study
Group "Broadcasting Legislation in Eastern Europe" (1993)
· UNESCO international
project "Cultural Impact of Media Policies in the European Region"
(1991-1992)
· Komunikacije za
razvoj (1985-1987)
Izlaganja na međunarodnim i
domaćim znanstvenim skupovima
Kandidatkinja je
aktivno sudjelovala s vlastitim izlaganjem na 10 znanstvenih skupova (od toga
su 2 domaća, a 8 međunarodnih), od čega su 4 nakon izbora u zvanje znanstvenog
suradnika, te održala još 8 pozvanih predavanja, od čega su 6 nakon izbora u
zvanje znanstvenog suradnika.
1.
"The Challenges of Public Service Broadcasting in Transition
Countries". The Artist, Culture and Globalization. International
Conference of Non-Governmental Cultural Organizations, Santorini, 24-26
September 2000.
2. "The Culturelink Network". Identity and Pluralism: The 1st North-South Expert Conference on Cultural Policy Research and Development, Santiago, 7-10 September 1999.
3.
"Croatian Media Between State and Market". EURICOM & WACC
Colloquium on Ownership and Control in the Media Industries in East-Central
Europe, Piran, 8-10 April 1999.
4.
"Bridging the Rift in Croatian Normative Media Theory".
Political Communication Research Section, 21 General Assembly & Scientific
Conference of IAMCR "The End Of Nation? Media Forms And Media Identities
In The Digital Age", Glasgow, July 26 to 30, 1998
5.
“Diskurzivna konstrukcija hrvatske medijske
politike”. Trenutak hrvatske komunikacije, Zagreb, 8.11.1998.
6.
"Croatian Mass Media Policy: The Frameworks Of Freedom".
International conference "Media
and Politics", March 1997, Catholic University Brussels & IAMCR.
7.
"Mediji u procesu hrvatske tranzicije".
Okrugli stol "Nove demokracije u poslijeratnoj tranziciji". Erasmus
Gilda, 13-14 prosinca 1996.
8.
"The State and the Media in Croatia". Political Communication
Research Section, IAMCR 95 Conference, Portorož, Slovenia, June 1995.
9.
Cultural Impacts of the Media Policies in the European Region: interim
report for Croatia. Project no. 318 of the UNESCO World Decade for Cultural
Development. "Coordination Meeting, UNESCO & MEDIACULT", Vienna,
26-29 June 1992. 13 p.
10. "The Change Of
The Status And Function Of Cultural Centers In Transition: Presentation Of The
Comparative Research Project". "UNESCO WDCD International Meeting of
Experts on the Cultural Dimension of the Blue Danube Project", Sofia, 11-13.
December 1992. 5 p.
Pozvana predavanja
1.
"The media and democracy", International seminar "Public
Diplomacy and the Media", Central European Initiative and Stability Pact
for Southeastern Europe, Dubrovnik, April 2000.
2.
"Recent elections and media developments in Croatia", Public
lecture "NGO's and the Electoral Process: Croatia & Ukraine",
National Endowment for Democracy, Washington DC, March 29, 2000.
3.
"Hrvatski i europski medijski standardi". Seminar o europskim
pravnim standardima slobode medija. Hrvatsko novinarsko društvo i Vijeće
Europe, Zagreb, ožujak 1998.
4.
"On the Possibility of Consensus About the Croatian Normative
Media Theory". Post graduate seminar on Divided Societies, IUC, Dubrovnik, 1-12. April 1998.
5.
"Croatian Media Policy, Media System and European standards".
OSCE Seminar on media, Zagreb, 21 - 22 May, 1998.
6.
"Hrvatski medijski sustav". Javno predavanje o hrvatskoj
kulturnoj politici. Europski dom, Forum Europa, 18. 6. 1998.
7.
"Mediji i izbor", seminar "Mediji i izbori",
Institut otvoreno društvo Hrvatska (1995).
8.
"European Community and Council of Europe Audio-visual media
policy", short Post-graduate course "Central Europe, European
Community, Council of Europe", IMO (1993).
Dr.sc. Peruško Čulek je u periodu nakon
izbora u zvanje znanstvenog suradnika organizirala dvije konferencije (jednu
domaću i jednu međunarodnu): International Seminar "10 Years After -
The media in Transition Lessons in Central and Eastern Europe: A New Strategy
for Intedependent and Pluralistic Media in Croatia". Institute for
International Relations & UNESCO Programme for Freedom of Expression,
Democracy and Peace. Zagreb, 10-11 November 2000, i "Nova medijska
agenda: za europsku medijsku politiku u Hrvatskoj". Okrugli stol, Zagreb, 15
prosinac 1999.
3.
STRUČNA DJELATNOST
Kandidatkinja
je objavila veći broj stučnih radova, prikaza, recenzija, osvrta, radova u
medijima, te je sudjelovala u više radijskih i televizijksih emisija o temi
medija i medijske politike. Najznačajnijiji rezultat stručne aktivnosti u periodu nakon
izbora u zvanje znanstvenog suradnika jest projekt “Nova medijska agenda: za
europsku medijsku politiku u Hrvatskoj”, kojeg je vodila te bila urednica
studije više autora u kojoj je uz analizu osnovnih problema hrvatskog medijskog
prostora ponuđena i agenda za promjenu medijske
politike u Hrvatskoj. Studija više autora, koja je prvi pokušaj sistematske
timske analize problema hrvatskog medijskog prostora, je pod istim naslovom
objavljena u časopisu Medijska istraživanja u 1999. godini. Najnoviji
završeni projekt iz ovog područja je organizacija u suradnji s UNESCO-vim
Programom za slobodu izražavanja, demokraciju i mir, u studenom 2000. godine,
međunarodne konferencije o medijskoj politici u Hrvatskoj, s ciljem poticanja
rasprave i stvaranja konsenzusa o arhitekturi nove hrvatske medijske politike.
Društvena
djelatnost uključuje rad u uredništvima znanstvenih časopisa, prevodilački rad,
javna predavanja, znanstveno-obrazovne i stručne seminare, nastupe u medijima,
te djelovanje u civilnim inicijativama za promicanje slobode izražavanja i
demokratizacije hrvatske medijske politike. U 1999. godini postaje članom
Savjeta Članka 38, incijative civilnog društva kojoj je cilj promicati slobodu izražavanja i
informiranja u Republici Hrvatskoj.
Kandidatkinja
je članica u: Hrvatskom sociološkom društvu, International Association for
Media and Communication Research (IAMCR), IAMCR BLER Study Group, CULTURELINK
Network (Network of Networks for Research and Cooperation in Cultural
Development) Focal Point.
Šira stručna i
društvena aktivnost kandidatkinje uključuje i sljedeća članstva:
·
2000 - 2005: član Vijeća za radio i televiziju
·
2000-2004: predstavnica Hrvatske u Intergovernmental Council of the
UNESCO International Program for the Development of Communication (IPDC)
·
1999: član Izbornog etičkog povjerenstva za 1999 parlamentarne izbore u
Hrvatskoj
·
1999:član savjeta Članka 38
·
Od 1996 do sada član uredništva znanstvenog časopisa Revija za
sociologiju
·
Od 1994. do sada član osnivačkog uredništva znanstvenog časopisa Medijska
istraživanja
·
Od 1990 do sada član uredništva međunarodnog časopisa Culturelink,
na engleskom jeziku
·
Od 1991 do sada član uredništva informacijskog biltena o Europskoj
uniji EUROSCOPE
·
1990-1992 član uredništva znanstvenog časopisa Žena
4. NASTAVNA DJELATNOST
Kandidatkinja od ožujka
1999. redovito sudjeluje u nastavi: obavlja nastavu iz predmeta Komunikologija
masovnih medija na Studiju novinarstva Fakulteta političkih znanosti
Sveučilišta u Zagrebu, u statusu vanjskog suradnika, za studente 2. godine
dodiplomskog studija. Od listopada 2000 obavlja nastavu iz predmeta Politička
sociologija i Teorije industrijske demokracije, na Odsjeku za
sociologiju Filozofskog fakulteta Sveučilišta u Zagrebu, u statusu vanjskog
suradnika, za studente 3. i 4. godine dodiplomskog studija. Također kao mentor
sudjeluje u izradi diplomskih radova, a povremeno sudjeluje i u
poslijediplomskim seminarima.
5. MIŠLJENJE I PRIJEDLOG POVJERENSTVA
Iz ovog prikaza
djelatnosti dr.sc. Dr. sc. Zrinjke Peruško Čulek očito je da se radio o
izrarito aktivnoj znanstvenici koja je već svojim doadašnjim radom znatno
doprinijela istraživanju elektronskih medija, i društvenih i političkih
odrednica tog razvoja. To je novo područje u okviru društvenih znanosti u nas,
što radu Peruško Čulek daje dodatnu važnost i značenje. Kandidatkinja posjeduje
i samostalno i timsko istraživačko iskustvo, kao i bogato uređivačko iskustvo u
časopisima i zbornicima. Svojim dosadašnjim radom skrenula je pozornost i
struke i šire javnosti na mogućnost metodološki čistog i znanstveno
strukturiranog pristupa medijskoj politici i njenom odrazu u medijskom
zakonodavstvu. Njezine analize političkog diskursa, te povezivanje s procesima
demokratske tranzicije i konsolidacije također su važan doprinos razvoju
suvremenih pristupa političkoj sociologiji u nas. Osim angažiranog znanstvenog,
i stručnog rada, kandidatkinja od 1999.
godine redovito izvodi nastavu u području medijske teorije, a od 2000. u
području političke sociologije.
Dr. sc. Zrinjka Peruško
Čulek 1998. godine izabrana je u znanstveno zvanje znanstvenog suradnika. Na temelju navedenih podataka, vidljivo je
da je i u periodu nakon tog izbora nastavila aktivni znanstveni rad, a također
se uključila i u nastavnu djelatnost. Samo u protekle dvije godine sudjelovala
je s priopćenjima na 4 međunarodna znanstvena skupa, a sama je organizirala
jednu međunarodnu i jednu domaću konferenciju.
Stručno povjerenstvo
utvrdilo je da dr.sc. Zrinjka Peruško Čulek
-
ima doktorat znanosti iz područja društvenih znanosti (sociologija)
-
ima 17 znanstvenih i 13 stručnih radova, 13 prikaza i recenzija knjiga
i 13 kraćih stručnih radova, te više prijevoda i radova objavljenih u medijima.
Od toga su jedna znanstvena knjiga, poglavlje u knjizi, članak u časopisu i
sažetak u zborniku s međunarodne konferencije objavljeni nakon izbora u zvanje
znanstvenog suradnika 1998. godine, dok su 6 znanstvenih radova u recenziranim
znanstvenim i međunarodnim časopisima, 3 na stranom jeziku u recenziranim
zbornicima s međunarodnom recenzijom, 2 kao poglavlja u knjigama i
monografijama, te 2 working papera objavljenja do posljednjeg izbora u zvanje.
-
sudjelovala u ukupno 15 znanstveno-istraživačkih projekata, od čega je
vodila 5
-
- sudjelovala je na 10 znanstvenih skupova s priopćenjima (8
međunarodnih i 2 domaća), te je održala 8 pozvanih predavanja u zemlji i
inozemstvu
-
više od jedne godine redovito izvodi nastavu na dodiplomskoj razini
sveučilišnog studija
Nakon detaljnog upoznavanja s rezultatima
rada dr.sc. Zrinjke Peruško Čulek i uvida u svu priloženu dokumentaciju,
stručno povjerenstvo je došlo do zaključka da kandidatkinja udovoljava svim
uvjetima propisanim Zakona o visokim učilištima i uvjetima Rektorskog zbora
visokih učilišta RH za izbor u znanstveno nastavna zvanja (NN br. 94/96) za
izbor u zvanje docenta. Time kandidatkinja odgovara i svim uvjetima propisanim
natječajem Filozofskog fakulteta. Stoga stručno povjerenstvo donosi ovom Vijeću
PRIJEDLOG
da prihvati ovaj
izvještaj i da na jednu trećinu radnog vremena izabere dr.sc. Zrinjku Peruško
Čulek u znanstveno-nastavno zvanje docenta na području društvenih
znanosti, polje sociologija, za predmete Politička sociologija i Teorija
industrijske demokracije, na Katedri za posebne sociologije u Odsjeku za
sociologiju Filozofskog fakulteta u Zagrebu.
Članovi stručnog
povjerenstva
Dr.sc. Vesna
Pusić, redoviti profesor, predsjednik povjerenstva
Dr. sc. Ozren
Žunec, redoviti profesor, član povjerenstva
Dr. sc.
Rade Kalanj, redoviti profesor, član povjerenstva
Dr sc. Mirjana Polić Bobić, izvanredni profesor
Dr sc. Nikica Talan, izvanredni profesor
Dr sc. August Kovačec, redoviti profesor
Fakultetskom vijeću Filozofskog fakulteta
Sveučilišta u Zagrebu
Ocjena rezultata natječaja za izbor u suradničko zvanje mlađeg asistenta
na Katedri za hispanske književnosti u Odsjeku za romanistiku
Fakultetsko
vijeće Filozofskog fakulteta Sveučilišta u Zagrebu na sjednici održanoj 21.
ožujka 2001. godine imenovalo nas je u Stručno povjerenstvo za ocjenu rezultata
natječaja za izbor u suradničko zvanje mlađeg asistenta za znanstveno područje
humanističkih znanosti, polje znanost o književnosti, na Katedri za hispanske
književnosti u Odsjeku za romanistiku, te temeljem tog imenovanja podnosimo
ovaj izvještaj.
Navedeni
natječaj za mlađeg asistenta objavljen je u dnevniku "Vjesnik" dana
3. travnja 2001. godine. Na natječaj se javila samo jedna pristupnica: Gordana
Matić, prof.
Gordana
Matić rođena je 3. lipnja 1972. godine u Zagrebu, gdje je završila osnovno i
srednje školovanje. Ak. god. 1991/92. na Filozofskom fakultetu Sveučilišta u
Zagrebu upisala je studij engleskog jezika i književnosti te španjolskog jezika
i književnosti. Apsolvirala je u lipnju 1994. godine, a studij je završila u
ak. god 1997/98. U tijeku studija obaju predmeta (anglistika i hispanistika) te
općih predmeta propisanih programom studija postigla je prosječnu ocjenu 4.05.
Njezin diplomski rad o kratkoj pripovjednoj prozi meksičkog književnika Juana
Joséa Arreole ocijenjen je ocjenom odličan. Nakon završene druge godine
dodiplomskog studija anglistike i hispanistike pristupnica je upisala tada
dvogodišnji studij portugalskog jezika i književnosti na Odsjeku za romanistiku
Filozofskog fakulteta Sveučilišta u Zagrebu.
U tijeku
dodiplomskog studija Gordana Matić je višekratno boravila na inozemnim
visokoškolskim ustanovama: akademsku godinu 1992/93. provela je u Sjedinjenim
Američkim Državama, gdje je na državnom sveučilištu u Wichiti u saveznoj državi
Kansas pohađala dodiplomsku nastavu na
II. godini studija iz anglistike i hispanistike. U okviru onog dijela nastavnog
programa u kojem je pratila nastavu hispanistike, slušala je kolegije posvećene
povijesti i književnosti hispanske Amerike. 1997. godine završila je ljetnu
školu portugalskog jezika i kulture
luzofonog svijeta za strance na Sveučilištu u Lisabonu (Universidade de
Lisboa), a u lipnju 1998. tečaj španjolskog jezika i kulture za strance na
Sveučilištu u Madridu (Universidad Complutense).
Gordana Matić
predavala je kao student i kao apsolvent engleski i španjolski jezik u školi
stranih jezika. U razdoblju od 1994. do
1996. godine radila je kao tumač za španjolski jezik kod španjolske
nevladine udruge MPDL koja je djelovala u Hrvatskoj. Kontakte ostvarene u tom
razdoblju Gordana Matić je iskoristila da zajedno s još nekoliko studenata koji
su povremeno radili za istu udrugu pokrene akciju – putem udruge - darivanja
knjiga španjolskih nakladnika biblioteci Romanskog seminara Filozofskog
fakulteta Sveučilišta u Zagrebu. Tim putem u tijeku nekoliko narednih godina
biblioteka Romanskog seminara dobila je 1996. godine preko dvjesto naslova
primarne i sekundarne literature koje danas koristi u nastavi književnosti na
španjolskom jeziku. 1996. radila je kao vanjski suradnik, tj. prevoditelj za
španjolski i portugalski jezik na Hrvatskoj televiziji. U listopadu 1996.
godine dobila je stalni posao u Ministarstvu vanjskih poslova Republike
Hrvatske i u siječnju 1997. godine je raspoređena na mjesto prevoditeljice u
Veleposlanstvu Republike Hrvatske u Lisabonu. gdje je radila do početka svibnja
2001.
U tijeku boravka
u Portugalu Gordana Matić je u dogovoru s prof. dr. Albertom Carvalhom s
lisabonskog državnog sveučilišta slušala poslijediplomski studij književnosti
na tamošnjem sveučilištu (Universidade de Lisboa) i u razdoblju 1999-2000.
odslušala kolegije iz književnosti prekomorskog hispanofonskog i luzofonskog
svijeta kod profesora Alberta de Carvalha i Vanie Chaves. Istodobno je nekoliko
puta kraće boravila u Madridu, gdje je na Odsjeku za hispansko-američke
književnosti Autonomnog sveučilišta (Universidad Autónoma de Madrid) slušala i
jedan monografski kolegij o hispansko-američkoj pripovjednoj prozi XX. stoljeća
( u okviru dodiplomske nastave). U razdoblju 1998-2000. godine svaki godišnji
dospust provela je istražujući u madridskom Institutu za suradnju Španjolske i
Hispanske Amerike (Instituto de Cooperación Iberoamericana), gdje je skupila
građu potrebnu za izradu magistarskog rada iz suvremene hispansko-američke
pripovjedne proze na poslijediplomskom studiju – smjer književnost na Sveučilištu
u Zagrebu. Naime, Gordana Matić je ak. godine 2000/2001. upisala
poslijediplomski studij književnosti na Filozofskom fakultetu Sveučilišta u
Zagrebu te će, u skladu s pravilima studija, nakon II. semestra studija
prijaviti magistarsku radnju s temom iz meksičke pripovjedne proze XX.
stoljeća. Pored istraživanja i prikupljanja građe u odgovarajućim ustanovama na
Iberskom poluotoku te slušanja dodiplomske i poslijediplomske nastave na
sveučilištima na Iberskom poluotoku, pristupnica je objavila i nekoliko
književnih i stručnih prijevoda sa španjolskog i portugalskog jezika: u
suradnji s Milivojem Telećanom prevodila je kratku prozu Eduarda Mendicuttija
("Pokora svetog Onesina") i Horacija Quiroge ("Anakonda");
prijevodi su objavljeni u hrvatskom izdanju književnog časopisa "Lettre
International" (zima/ljeto 1994.). U "Književnoj smotri" br.
118. objavila je prijevod ogleda brazilske autorice Marie Luize Scher Pereire:
"Indijanac kao tema u brazilskoj književnosti i svijest o našoj
različitosti"
U tijeku
dodiplomskog studija pristupnica je pokazala živ interes i senzibilitet za
američku književnost španjolskog jezičnog izraza i za kulturni kontekst kojem
ona pripada. Na IV. godini studija hispanistike, zahvaljujući već tad izvrsnu
znanju jezika, bila je kadra pratiti, odnosno sudjelovati u analizi književnih
tekstova veoma zahtjevne strukture izraza i sadržaja. Jednako živ interes i
sposobnosti iskazala je i na dopunskom studiju portugalskog jezika i
književnosti. Širenjem i produbljivanjem znanja o književnostima i kulturama
iberskoameričkog svijeta u cjelini i nakon završenog dodiplomskog studija, i to
u odgovarajućim institucijama tim
kulturama matičnih zemalja, pristupnica
je stekla stručni profil koji odgovara potrebi koja postoji na Odsjeku za
romanistiku, odnosno pri Katedri za hispanske književnosti: naime, potrebi za
mlađim asistentom koji bi u se istraživanju i nastavi posebice bavio
hispansko-američkim, odnosno ibersko-američkim književnostima. Napominjemo da
pristupnica u potpunosti udovoljava uvjetima koje Zakon o
znanstvenoistraživačkoj djelatnosti
predviđa i propisuje za izbor u suradničko zvanje mlađeg asistenta (2.
Izbor u znanstvena i istraživačka zvanja: Članak 41, stavak 2). Dapače, ona te uvjete
i premašuje jer zakon propisuje da pristupnik na natječaj za takvo mjesto mora
ispunjati uvjete za upis na poslijediplomski znanstveni studij, a Gordana Matić
je već upisala poslijediplomski studij – smjer književnost na Filozofskom
fakultetu Sveučilišta u Zagrebu.
Zbog svega navedenog predlažemo Fakultetskom vijeću Filozofskog fakulteta Sveučilišta u Zagrebu da Gordanu Matić izabere u suradničko zvanje mlađeg asistenta pri Katedri za hispanske književnosti Odsjeka za romanistiku Filozofskog fakulteta Sveučilišta u Zagrebu.
U Zagrebu, 14. svibnja 2001. godine
Povjerenstvo:
Dr
Mirjana Polić Bobić, izv. prof., predsjednica povjerenstva
Dr Nikica Talan, izv. prof., član povjerenstva
Dr
August Kovačec, red. prof., član povjerenstva
Dr.sc. Vesna Muhvić-Dimanovski
Dr.sc. August Kovačec
Dr.sc. Ranko Matasović
U Zagrebu, 24. svibnja 2001.
Fakultetskom vijeću
Filozofskoga fakulteta u Zagrebu
Na sjednici Fakultetskoga vijeća Filozofskoga fakulteta održanoj 23. travnja 2001. imenovani smo u stručno povjerenstvo za izbor dr. sc. Ide Raffaelli u istraživačko zvanje višega asistenta u Zavodu za lingvistiku. U skladu s odredbama Zakona o visokim učilištima podnosimo sljedeće
IZVJEŠĆE
Dr. sc. Ida Raffaelli rođena je
22.lipnja 1970. u Zagrebu. Nakon završene Klasične gimnazije upisuje 1988.
studij francuskoga jezika i književnosti i komparativne književnosti na
Filozofskom fakultetu u Zagrebu.
Diplomirala je 16. listopada 1992. s temom Portret umjetnika u Lawrenceovim Sinovima i ljubavnicima, Gideovim
Krivotvoriteljima i Huxleyevom Kopntrapunktu. Iste se godine honorarno
zapošljava u Francuskoj Alijansi u Zagrebu kao profesor francuskoga jezika u
kojoj nastavlja raditi do školske godine 1996/1997. Kao znanstvena novakinja
zapošljava se 1. svibnja 1993. u Zavodu za lingvistiku Filozofskoga fakulteta
na projektu Francuska deskriptivna
gramatika s osobitim obzirom na hrvatski kojega je voditelj bio prof. dr.
Miro Kačić. U šk. godini 1992/1993 upisuje poslijedipolomski studij iz
lingvsitike te prijavljuje magistarski rad pod naslovom Vokabular moralnih vrijednosti u djelima Chrétiena de Troyes kojega
je obranila 26. rujna 1994. pred povjerenstvom u sastavu prof. dr. August
Kovačec, prof.dr. Miro Kačić, prof.dr. Dora Maček. Kao znanstvena novakinja
nastavlja radom na projektu profesora Kačića Supostavne gramatike: hrvatska i francuska u okviru kojega
prijavljuje i poticajni projekt za mlade istraživače pod naslovom Modeli semantičke sumjerljivosti u
hrvatsko-francuskoj supostavnici koji je odobrilo Ministarstvo znanosti i
tehnologije. U lipnju 1995. prijavljuje doktorski rad Polisemija i sinonimija u leksiku klasičnoga starofrancuskoga kojega je obranila 21. veljače 2001. pred
povjerenstvom u sastavu prof. dr. Nenad
Ivić, prof.dr. August Kovačec i prof. dr. Vjekoslav Ćosić.
Znanstvena aktivnost dr. sc. Ide
Raffaelli došla je do izražaja u sudjelovanju na nekoliko znanstvenih skupova u
zemlji i inozemstvu te u objavljivanju većeg broja znanstvenih i stručnih
radova u jezikoslovnim časopisima. Tako je aktivno sudjelovala na međunarodnim
znanstvenim skupovima u Utrechtu (1996) i Dubrovniku (2000) te na znanstvenim
skupovima što ih organizira HAZU i Hrvatsko društvo za primjenjenu lingvistiku.
Dr. sc. Ida Raffaelli objavila je
pet izvornih znanstvenih radova i to u časopisima koji su po vrsnoći
izjednačeni s časopisima s međunarodnom recenzijom, dva stručna rada te veći
broj prikaza.
Također
je sudjelovala u radu lingvističke radionice Vilem Mathesius u Pragu u rujnu
1993., a kao stipendistica francuske Vlade boravila je u listopadu 1996. u
Parizu gdje je prikupljala literaturu za izradu doktorske disertacije.
Od godine 1993. tajnica je časopisa Suvremena lingvistika, a akademske
godine 1996/1997 bila je tajnica
Zagrebačkoga lingvističkog kruga.
Dr.sc. Ida Raffaelli član je
nekoliko lingvističkih udruga: Hrvatskoga društva za primijenjenu lingvistiku,
Hrvatskoga filološkoga društva, a od međunarodnih International Cortley
Literature Society.
U nastavu na dodiplomskom studiju opće lingvistike Ida Raffaelli
uključuje se akademske godine 1998/1999 sudjelujući u izvođenju nastave
kolegija Semantički opis za vrijeme
odsustva prof. dr. Milorada Pupovca. Godine 1999/2000 drži izborni seminar za
treću i četvrtu godinu, a godine 2000/2001 sudjeluje u izvođenju nastave
obvezatnoga kolegija Lingvistička
propedeutika za studente prve godine te izborni seminar Značenje-put u poimanje svijeta za treću
i četvrtu godinu.
Od samoga početka svojega rada u Zavodu za lingvistiku dr.sc. Ida Raffaelli pokazala je iznimnu marljivost i zainteresiranost za sve vidove znanstvene aktivnosti, vezane ne samo uz rad na projektu nego i šire. Savjesno obavlja sve postavljene zadatke bez obzira na to radi li se o poslovima vezanima za organizaciju projekta ili onima vezanima uz uređivanje časopisa Suvremena lingvistika, a u stručnome i znanstvenome području koje je odabrala za svoj uži interes nastoji aktivno sudjelovati referatima na skupovima i objavljivanjem članaka u časopisima.
Dr. sc Ida Raffaelli pokazuje također velik interes za nastavu koju već treću godinu obavlja s mnogo angažmana i volje.
Iz svega iznesenog očigledno je da se dr.sc. Ida Raffaelli od vremena kada je primljena kao znanstvena novakinja u Zavodu za lingvistiku pa do danas razvila u vrlo kompetentnu mladu istraživačicu pa stoga predlažemo Fakultetskome vijeću da dr.sc. Idu Raffaelli izabere u istraživačko zvanje višega asistenta.
Stručno povjerenstvo:
Dr.sc. Vesna Muhvić-Dimanovski , predsjednik
Prof.dr. August Kovačec, član
Prof.dr. Ranko Matasović, član
Sveučilište u
Zagrebu
Filozofski
fakultet
Ivana Lučića 3
10000 ZAGREB
Predmet: Skupni
izvještaj Stručnog povjerenstva za davanje mišljenja o ispunjavanju uvjeta za
izbor u nastavno zvanje za znanstveno područje društvenih znanosti, polje
Informacijskih znanosti, grana informacijski sustavi i informatologija
VIJEĆU FILOZOFSKOG FAKULTETA
SVEUČILIŠTA U ZAGREBU
Na Sjednici
Nastavničkog vijeća Visoke pomorske škole u Splitu, održanoj dana 13.06.2000.,
donesena je odluka o raspisivanju natječaja za izbor nastavnika u nastavno
zvanje predavača, područje društvenih znanosti, polje informacijskih znanosti
za kolegij “Primjena elektroničkih računala". Kako se radi o izboru u
nastavno zvanje u znanstvenom području Društvene znanosti, znanstvenom polju
Informacijske znanosti, Visoka pomorska škola u Splitu zamolila je Vijeće
Filozofskog fakulteta Sveučilišta u Zagrebu da ocijeni prijavu pristiglu na
natječaj.
Na temelju čl. 94.
Zakona o visokim učilištima ("Narodne novine", br. 59/96. -
pročišćeni tekst) i čl. 93. Statuta Sveučilišta u Zagrebu, Fakultetsko vijeće
Filozofskog fakulteta u Zagrebu imenovalo je na sjednici od 20. rujna 2000.
stručno povjerenstvo za izbor u
nastavno zvanje u sastavu:
·
dr.sc.Vladimir Mateljan, docent,
·
dr.sc.Slavko Tkalac, redoviti
profesor,
·
dr.sc.Damir Boras, docent.
Na osnovu preuzetih materijala Stručno povjerenstvo za izbor u nastavno zvanje podnosi Vijeću Filozofskog fakulteta u Zagrebu ovaj:
SKUPNI IZVJEŠTAJ
Natječaj za izbor
u nastavno zvanje objavljen je u "Slobodnoj Dalmaciji" Split od
13.07.2000. godine. Na raspisani natječaj
prijavio se jedan kandidat:
0 mr.sc. Anita Gudelj
1. Životopis
mr.sc. Anita
Gudelj rođena je u Splitu 04.02.1970. godine, gdje je završila srednju
matematičko-informatičku školu 1988. godine. Iste godine upisala je dodiplomski
studij na Fakultetu prirodoslovno-matematičkih i odgojnih područja u Splitu.
Diplomirala je 5. studenog 1993. godine i stekla stručni naziv profesora
matematike i informatike. Od travnja 1994. do rujna 1996. radi kao predavač u
“I. gimnaziji” i “Zdravstvenoj školi”, te kao vanjski suradnik na Pomorskom
fakultetu u Splitu. Od rujna 1995. godine primljena je u radni odnos na
Pomorskom fakultetu u Splitu. U zvanje mlađeg asistenta u znanstvenom području
društvenih znanosti, polje informacijske znanosti, na Pomorskom fakultetu u
Splitu, izabrana je 10.11.2000. gdje se i danas nalazi.
mr.sc. Anita
Gudelj upisala je 1995. godine postdiplomski studij na Fakultetu organizacije i
informatike u Varaždinu, smjer “Baze podataka”. Magistrirala je 9. svibnja
2000. na temu “Dizajn i implementacija temporalnih baza podataka”
Nakon izbora u
zvanje mlađeg asistenta sudjeluje u organizaciji kabineta za elektroničku
obradu podataka te u pripremanju i izvođenju vježbi iz kolegija ”Primjena
elektroničkih računala”.
2. Znanstvena i nastavna djelatnost
mr.sc. Anita
Gudelj magistrirala je 09.05.2000. godine na Fakultetu organizacije i
informatike u Varaždinu (naslov magistarskog rada “Dizajn i implementacija
temporalnih baza podataka”). Sudjeluje u studenom 2000. godine na Konferenciji
informacijskih i inteligentnih sustava u Varaždinu (IIS’2000) s člankom
“Temporal Databases and ATSQL2”, koji je prihvaćen od strane komisije navedene
konferencije. Od 1994. godine radi kao vanjski suradnik na Pomorskom fakultetu
u Splitu, a od 10.11.1997. radi kao mlađi asistent na istom fakultetu i izvodi
vježbe iz kolegija “Primjena elektroničkih računala”
U svojem radu
mr.sc. Anita Gudelj posebnu pažnju posvećuje problematici temporalnih baza
podataka.
3. Ocjena
Prema
Zakonu o visokim učilištima čl. 80 st. 1., u nastavno zvanje predavač može biti
izabrana osoba s odgovarajućom visokom stručnom spremom ako ispunjava uvjete
koje propisuje Rektorski zbor i ima najmanje tri godine radnog iskustva u
struci, te od povjerenstva stručnog vijeća visokog učilišta potvrdno ocjenjeno
nastupno predavanje pred nastavnicima i studentima ako se prvi put izabire u
nastavno zvanje.
Pristupnica ispunjava sve uvjete čl. 80. st. 1. ZVU za izbor
u nastavno zvanje predavač.
Zagreb, studeni 2000.
doc.dr.sc. Vladimir Mateljan
prof.dr.sc. Slavko Tkalac
doc.dr.sc.
Damir Boras
Sveučilište u Zagrebu
Filozofski fakultet
Ivana Lučića 3
10000 ZAGREB
Predmet: Skupno izvješće Stručnog povjerenstva za
davanje mišljenja o ispunjavanju uvjeta dr. sc. Vladimira Šimovića za izbor u
znanstveno-nastavno zvanje docenta u području društvenih znanosti, polju
Informacijskih znanosti
Visoka policijska škola Policijske
akademije u Zagrebu raspisala je natječaj za izbor nastavnika za predmet
“Informatika”. Budući da se radi o izboru u znanstveno-nastavno zvanje u
znanstvenom području Društvene znanosti, znanstvenom polju Informacijske znanosti,
Visoka policijska škola zamolila je Fakultetsko vijeće Filozofskog fakulteta
Sveučilišta u Zagrebu da da mišljenje o prijavi koja je stigla na natječaj.
Na temelju čl 94. Zakona o visokim
učilištima i čl. 93. Statuta Sveučilišta u Zagrebu, na sjednici održanoj
23.studenoga 2000. Fakultetsko vijeće Filozofskog fakulteta u Zagrebu imenovalo
je stručno povjerenstvo za izbor u znanstveno-nastavno zvanje u sastavu:
· dr. sc. Damir Boras, docent
· dr. sc.Vladimir Mateljan, docent,
· dr. sc. Milan Jurina, izv. prof. (Visoka policijska škola)
Na temelju preuzetih materijala Stručno povjerenstvo za izbor
nastavnika podnosi ovo
SKUPNO IZVJEŠĆE
Natječaj za izbor nastavnika objavljen je
u "Vjesniku” 12. rujna 2000. godine. Na natječaj se javio dr. sc. Vladimir Šimović iz Zagreba kao
jedini pristupnik.
Podaci iz životopisa pristupnika
Dr.
sc. Vladimir Šimović rođen je 2. lipnja 1960. godine u Požegi. Hrvatski je
državljanin, a po narodnosti Hrvat. Osnovnu je školu završio u Šibeniku, a
prirodoslovno-matematičku gimnaziju "I. L. Ribar" 1979. godine u
Zagrebu. Dodiplomski studij (fakultet) završio je u Beogradu 1983. godine (na
Vojnoj akademiji KoV - smjer: topništvo - diploma je nostrificirana).
Već
1990. godine uspješno završava "Postdiplomski studij informacijskih
znanosti - smjer: informacijski sustavi", u organizaciji Fakulteta
organizacije i informatike u Varaždinu Sveučilišta u Zagrebu. Naslov
magistarskog rada bio je: "Metode projektiranja programske podrške
bibliotečno-informacijskog sistema". Doktorsku disertaciju pod naslovom: "Izgradnja modela operativne i strateške
analitike, s posebnostima u kaznenim djelima", u
znanstvenom području društvenih znanosti, polju informacijskih znanosti,
obranio je 3. srpnja 2000. na Pravnom fakultetu Sveučilišta u Zagrebu pred
povjerenstvom u sastavu: prof. dr. sc. Željko Horvatić (predsjednik
povjerenstava), prof. dr. sc. Josip Žužul (mentor i član povjerenstva), prof.
dr. sc. Vilko Žiljak (član povjerenstva), prof. dr. sc. Milan Jurina (član
povjerenstva), prof. dr. sc. Miroslav Tuđman (mentor i član povjerenstva) .
Otac je dvoje malodobne djece (Vladimira i Ane) u braku sa suprugom Gordanom. Stanuje s obitelji u Zagrebu.
Aktivno se služi engleskim, a pasivno njemačkim i talijanskim jezikom.
Nakon što je završio fakultet, prvo je radio kao predavač i časnik u Artiljerijskom školskom centru u Zadru, gdje je na Katedri teorije i topničkog pravila gađanja predavao informatičke i stručne predmete. Tada se počeo baviti i znanstveno-istraživačkim radu te je i objavio svoje prve radove, pretežno u području informacijskih znanosti, polja informacijski sustavi. Prije početka domovinskog rata (već 15. kolovoza 1991.godine), pristupio je postrojbama MUP-a RH, i to kao v.d. Načelnika automatske obrade podataka Policijske uprave Zadarsko-Kninske, gdje je obavljao poslove informatičke struke te vojno-policijske poslove i zadatke (koje je rat nametnuo). Tijekom rata. 1992.g. na kratko prešao u Ministarstvo obrane RH u Zagrebu, odakle se iste godine ponovo vraća u MUP RH, gdje prvo radi kao vještak (ekspert) za monodaktiloskopiju, a posljednjih sedam godina (od 01. listopada 1993.) radi kao predavač i viši predavač na Visokoj policijskoj školi u Zagrebu (a u sklopu Policijske akademije). Nositelj je spomenice domovinskog rata.
Nastavno
zvanje višeg predavača (na rok od 5 godina) stekao je 15. travnja 1997.g. za
predmet: Statistika i informatika u unutarnjim poslovima (programi:
"kriminalist" i "dipl. kriminalist" - 2., 3. i 4. godina
dodiplomskog studija Visoke policijske škole). Kao predavač bio je nositelj
više kolegija na 2., 3. i 4. godini dodiplomskog studija ("Uvod u
informatiku", "Osnove statistike", "Funkcijska
informatika", te "Informacijski sustavi"). Sada je nositelj
kolegija "Uvod u statistiku i informatiku", "Informacijski sustav
MUP-a RH" i "Kriminalistička informatika" na znanstvenom studiju
Visoke policijske škole. Na stručnom postdiplomskom studiju Visoke policijske
škole u Zagrebu, organiziranim pod tematskim nazivom "nasilje", uz
prof. dr. sc. Slavka Šimundića, kao nositelja triju kolegija, sudjeluje u
izvođenju vježbi iz kolegija: "Statistika", "Informatika" i
"Funkcijska informatika".
Znanstvena djelatnost
Godine 1990. s uspjehom je završio "Postdiplomski studij informacijskih znanosti - smjer: informacijski sustavi", u organizaciji Fakulteta organizacije i informatike u Varaždinu, Sveučilišta u Zagrebu. Naslov magistarskog rada bio je: "Metode projektiranja programske podrške bibliotečno-informacijskog sistema".
Doktorsku
disertaciju pod naslovom: "Izgradnja
modela operativne i strateške analitike, s posebnostima u kaznenim
djelima", u znanstvenom području društvenih znanosti,
polju informacijskih znanosti, obranio je 3. srpnja 2000. na Pravnom fakultetu
Sveučilišta u Zagrebu pred povjerenstvom u sastavu: prof. dr. sc. Željko
Horvatić (predsjednik povjerenstava), prof. dr. sc. Josip Žužul (mentor i član
povjerenstva), prof. dr. sc. Vilko Žiljak (član povjerenstva), prof. dr. sc.
Milan Jurina (član povjerenstva), prof. dr. sc. Miroslav Tuđman (mentor i član
povjerenstva)
Sudjelovao
je u (sada već dovršenom) znanstvenom projektu iz područja operativne tehnike:
"Optimalizacija procjene brzine u analizama prometnih udesa primjenom
računala" (od 1993.g. do 1995.g., na Visokoj policijskoj školi u Zagrebu,
nositelji projekta: prof. dr. sc. Ivan Jelić, dipl. ing. i mr. sc. Vladimir
Šimović).
Kao suradnik istraživač (voditelj obrade podataka) aktivno je sudjelovao (u razdoblju od 1996. do 30. prosinca 1997.) na projektu “Interventni kineziološki program policijskih djelatnika” pod vodstvom prof. dr. sc. Davorina-Josipa Rubeše, projektu Ministarstva znanosti i tehnologije RH te dijelom i Ministarstva unutarnjih poslova RH.
Od travnja 1998.g. do danas je suradnik istraživač na projektu: "Razvoj i implementacija informacijskih znanosti u pomorskoj brodogradnji Republike Hrvatske" (nositelj projekta: prof. dr. sc. Slavko Šimundić), projekt Ministarstva znanosti i tehnologije RH broj 2-09-366 (u Policijskoj akademiji broj 128024). U okviru tog projekta je 09. lipnja 1998.g. u Hrvatskoj akademiji znanosti i umjetnosti održao predavanje na temu “Temelji strukture inteligentnih informacijskih sustava primjenjivih u pomorstvu - s osvrtom na moguće aplikacije kod primjene polimernih materijala”, u sklopu glavne teme: “Primjena polimernih materijala u pomorstvu” prof. dr. sc. Z. Hella, a u organizaciji Znanstvenog vijeća za pomorstvo i u suradnji sa Sekcijom za petrokemiju i Sekcijom za makromolekule Hrvatskog društva kemijskih inženjera i tehnologa.
Dr.
sc. Vladimir Šimović objavio je slijedeće izvorne
znanstvene radove (članke i dijelove znanstvenih
monografija):
1.
V. Šimović, M. Bača. “Dokaz
osjetljivosti promjena brzine u odnosu na variranje koeficijenata, pri analizi
sudara vozila u ravnini korištenjem jednadžbi impulsa i momenta", Policija i sigurnost br.3/97, str. 196.-214., Zagreb,
svibanj-lipanj 1997. (izvorni znanstveni članak - UDK: 681.3:656.0; primljeno:
ožujak 1997.)
2. M. Šuperina, V. Šimović. “Kaznenopravno i kriminološko-informatološko motrište na kaznena djela: sprječavanje službene osobe u obavljanju službene dužnosti (čl. 186. KZ RH) i napad na službenu osobu pri obavljanju poslova sigurnosti (čl. 187. KZ RH)"; Hrvatski ljetopis za kazneno pravo i praksu, vol.4., br.2/97, str. 625.-687., Zagreb, 1997. (izvorni znanstveni rad - UDK: 343.34; primljeno: 15. listopada 1997.)
3.
V. Šimović, S. Šimundić, D. Radić. "Grupna kriminalističko-obavještajna djelatnost i analiza u suzbijanju
tržišta kriminaliteta"; Zbornik radova pravnog
fakulteta u Splitu, god.35., br.51-52, str. 491.-500., Split, 1998. (izvorni
znanstveni članak - UDK: 343.915 (497.5); primljeno: 01.10.1998.)
4. V. Šimović, S. Šimundić, D. Radić. “Trends of operational research modelling in informational aspects of the criminal intelligence analysis”, KOI’98: 7th International Conference on Operational Research, Rovinj, pp.281.-292., September 30 - October 2, 1998. (rad citiran u svjetskom indeksu autora “Statistical Citations”)
5.
V. Šimović, S. Šimundić, D. Hebrang. "Mogućnosti tehnološke prevencije kompjutorskog kriminaliteta u svezi s
elektroničkim novčanim transakcijama"; Zbornik radova
pravnog fakulteta u Splitu, god.36., br.53-54, str. 269.-296., Split, 1999.
(izvorni znanstveni članak - UDK: 343.791 : 681.3; primljeno: 21.11.1998.)
6. V. Simovic, Z. Zrinusic. "Informational and Operational Financial Modelling As Strategic Part Of The Corporate Criminal Intelligence Analysis", pages 377.-390., objavljeno u monografiji: (Eds.) M. Bonilla, T. Casasus, R. Sala, "Financial Modelling (Contribution to management science)", Physica-Verlag (A Springer-Verlag Company), Heidelberg New York, 2000. (ISSN: 1431.1941, ISBN: 3-7908-1282-X;) (izvorni znanstveni rad i koautorstvo u 25 od 27 poglavlja)
7. S. Šimundić, V. Šimović. "Base Model of Knowledge in the Expert System Structure for the Supply Activities of the Ship Construction Process", pages 29.-34.) u monografiji: (Eds.) V. Rupnik, L. Z. Stirn, S. Drobne, "Rešitve proizvodnih problemov (Solutions to production Problems)", SDI-SOR Series: Number 2, Slovensko društvo Informatika, Sekcija za operacijske reziskave (Slovenian Society Informatika, Section for Operational Research), Ljubljana, 2000. (ISSN: 658.5:519.86(082), ISBN: 961-6165-10-0;) (izvorni znanstveni rad i koautorstvo u 4 od 27 poglavlja)
U Prilogu, pod naslovom "Analitički
prikaz odabranih radova" nalazi se detaljnija analiza svih
znanstvenih radova navedenih u ovom popisu.
Nastavna djelatnost
Nastavno zvanje višeg predavača (na rok od 5 godina) stekao je 15. travnja 1997.g. za predmet: Statistika i informatika u unutarnjim poslovima (programi: "kriminalist" i "dipl. kriminalist" - 2., 3. i 4. godina dodiplomskog studija Visoke policijske škole).
Sada je nositelj kolegija "Uvod u statistiku i informatiku", "Informacijski sustav MUP-a RH" i "Kriminalistička informatika" na znanstvenom studiju Visoke policijske škole. Na stručnom postdiplomskom studiju Visoke policijske škole u Zagrebu, organiziranim pod tematskim nazivom "nasilje", uz prof. dr. sc. Slavka Šimundića, kao nositelja triju kolegija, sudjeluje u izvođenju vježbi iz kolegija: "Statistika", "Informatika" i "Funkcijska informatika". Bio je nositelj više kolegija na 2., 3. i 4. godini dodiplomskog studija ("Uvod u informatiku", "Osnove statistike", "Funkcijska informatika", te "Informacijski sustavi"). Također je bio mentor na nizu diplomskih radova.
Napisao je jedna skripta i jednu monografiju:
1. V. Šimović. Osnove informatike za pitomce, lekcije, AŠC Zadar, Zadar, 1989.
2. V. Šimović, S. Šimundić, M. Bača. "Policija i informatika", MUP RH, Zagreb, 1998.
Recenzija i redakcija monografije "Policija i informatika" bile su vrlo pozitivne; a opseg joj iznosi oko 400 stranica i sastoji se od dva dijela: I. Teorija i II. Primjene. Prema ocjeni recenzenta kategorizirana je kao sveučilišni udžbenik za VII/1 i VII/2 stupanj na Visokoj policijskoj školi u Zagrebu.
Stručna djelatnost
Široka i raznolika stručna djelatnost dr. sc. Vladimira Šimovića ogleda se u zaista brojnim stručnim radovima, priopćenjima na znanstvenim skupovima, preglednim člancima u stručnim časopisima i objavljenim seminarima, popis kojih (ukupno 42 rada - zajedno sa znanstvenim radovima) se nalazi u Prilogu, pod naslovom "Popis stručnih radova i priopćenja na znanstvenim skupovima".
Osim toga, dr. sc. Vladimir Šimović sudjeluje u vođenju dva informatička i multidisciplinarna projekta pri Ministarstvu Financija RH (čiji je koautor, sa doc. dr. sc. Draganom Radićem), pod nazivima: “Informatizacija Financijske policije RH (izgradnja integralnog informacijskog sustava)” i "Informatizacija Ureda za sprječavanje pranja novca u RH (izgradnja inteligentnog informacijskog sustava)". Uz oba projekta koautori su (dr. sc. Vladimir Šimović i doc. dr. sc. Dragan Radić) objavili niz popularnih članaka u časopisu Ministarstva Financija RH - Financijske policije RH pod nazivom "FINPOL".
Pristupnik je tijekom više godina predavao uvod u informatiku i neke programske alate u Hrvatskoj gospodarskoj komori RH i Hrvatskoj gospodarskoj komori grada Zagreba. Uz to aktivno sudjeluje u projektu informatizacije Visoke policijske škole u Zagrebu.
Tijekom
svog rada sudjelovao je na mnogim međunarodnim i domaćim savjetovanjima
znanstvenog i stručnog karaktera, između ostalog (od 11. do 29. studenog 1996.
godine) u Valbandonu na tečaju MUP-a RH (Sektora kriminalističke policije) i
National Criminal Intelligence Servis The Netherlands (Scientific research
Advisory Unit), pod nazivom: “Criminal Intelligence Analysis Course”, gdje je
stekao licencu za samostalno držanje takvih tečaja kriminalističko-analitičke i
informacijske strukture.
Mišljenje povjerenstva
Povjerenstvo je dužno procijeniti udovoljava li pristupnik dr. sc. Vladimir Šimović minimalnim uvjetima Znanstvenog područnog vijeća za izbor u znanstveno zvanje znanstveni suradnik za područje Društvene znanosti i Uvjetima Rektorskog zbora za izbor u znanstveno-nastavno zvanje docent.
·
Minimalni uvjeti Znanstvenog
područnog vijeća za izbor u znanstveno zvanje Znanstveni suradnik za područje
Društvene znanosti:
Za znanstvenog suradnika može
biti, na vrijeme od 5 godina, izabrana osoba koja ima stupanj doktora znanosti
i ima objavljena najmanje pet znanstvenih radova od kojih barem dva u časopisu
ili publikaciji s međunarodno priznatom recenzijom.
Kao što se vidi iz popisa objavljenih radova, dr.sci. Vladimir Šimović objavio je ukupno 7 znanstvenih radova, od čega su dva rada objavljena u publikacijama s međunarodno priznatom recenzijom.
Pristupnik prema tome ISPUNJAVA minimalne
uvjete Znanstvenog vijeća za područje Društvenih znanosti za izbor u
znanstveno zvanje znanstveni suradnik.
·
Uvjeti Rektorskog zbora za
izbor u znanstveno-nastavno zvanje docent
U znanstveno-nastavno zvanje
docent može biti izabrana osoba koja udovoljava uvjetima iz čl.43. stavka 1.
ZZID-a i čl.74. stavka 1. ZVU-a te ovim uvjetima (pristupnik treba, u pravilu,
zadovoljiti dva od navedenih uvjeta):
· da je sudjelovao u izvođenju nastave na dodiplomskom studiju najmanje jednu školsku godinu, ili da je radio na znanstveno-istraživačkim projektima u zvanju znanstvenog novaka ili istraživača;
·
Pristupnik
je sudjelovao u izvođenju dodiplomske nastave na nekoliko različitih kolegija
tijekom više školskih godina.
·
Osim
toga, pristupnik je sudjelovao na znanstveno-istraživačkim projektima u zvanju
istraživača
· da je održao barem dva priopćenja na znanstvenim skupovima od kojih jedno na međunarodnom skupu.
·
Kao
što se vidi iz popisa stručnih radova i priopćenja u Prilogu, pristupnik je
održao velik broj priopćenje na međunarodnim znanstvenim skupovima i više
priopćenja na domaćim znanstvenom skupovima.
· da je pomagao diplomandima i/ili magistrandima pri izradi diplomskih/magistarskih radova i da je objavio barem jedan rad u koautorstvu s diplomandom /magistrandom.
·
Pristupnik
je pomagao većem broju studenata kod izrade diplomskih radova, a objavio je i
više radova u koautorstvu s diplomandom/magistrandom (to su radovi br. 7. i 8.,
navedeni u Prilogu, te rad br. 1. u popisu znanstvenih radova).
· da se znanstveno usavršavao u inozemstvu nakon obrane disertacije.
· Prema saznanju Povjerenstva pristupnik se nakon obrane disertacije nije usavršavao u inozemstvu.
Prema tome, od četiriju postavljenih uvjeta Rektorskog zbora za izbor u znanstveno-nastavno zvanje docenta, dr.sc. Vladimir Šimović UDOVOLJAVA U CIJELOSTI TRIMA UVJETIMA, što je više nego dovoljno za izbor u zvanje.
Na temelju svega što je izneseno, smatramo da dr.sci. Vladimir Šimović U CIJELOSTI ispunjava uvjete Zakona o znanstveno istraživačkom radu čl.43. stavak 1., Zakona o visokim učilištima čl.74. stavak 1., uvjete znanstvenog područnog vijeća Ministarstva znanosti i tehnologije, kao i uvjete Rektorskog zbora Sveučilišta Republike Hrvatske za izbor u znanstveno-nastavno zvanje docent.
Nastupno predavanje
Budući da pristupnik dr. sc. Vladimir Šimović, ispunjava sve propisane uvjete za izbor
u znanstveno-nastavno zvanje docenta
propisane zakonom i statutom visokog učilišta, te budući da se prvi put izabire u znanstveno nastavno
zvanje, bio je obvezan održati nastupno predavanje pred nastavnicima i
studentima visokog učilišta koje je raspisalo natječaj, a prema "Odluci o
obliku i načinu provedbe nastupnog predavanja za izbor u znanstveno-nastavna
zvanja na Sveučilištu u Zagrebu" Sveučilišta.
Stoga je pristupnik dr. sc. Vladimir
Šimović, pred ovim Povjerenstvom, nastavnicima i studentima druge godine Visoke
policijske škole u Zagrebu, dana 20. prosinca 2000. uspješno održao nastupno predavanje pod naslovom "Postojeći sustavi i tehnologije za
potporu kriminalističke analitike u svijetu i u Republici Hrvatskoj",
o čemu svjedoči Izvješće o održanom nastupnom predavanju koje se nalazi u
Prilogu.
Zaključak
Dr. sc. Vladimir Šimović ispunjava minimalne uvjete za izbor u znanstveno-nastavno zvanje docent u području Društvene znanosti, polju Informacijske znanosti. Budući da mu je ovo prvi izbor u znanstveno-nastavno zvanje, kandidat je uspješno održao nastupno predvanje, te Povjerenstvo zaključuje da se dr. sc. Vladimir Šimović MOŽE izabrati za znanstveno-nastavno zvanje docenta u području Društvene znanosti, polju Informacijske znanosti na Visokoj policijskoj školi u Zagrebu, za predmet Informatika.
Prilozi izvješću:
0
Popis stručnih radova
i priopćenja na znanstvenim skupovima
1
Analitički prikaz
odabranih radova
2
Izvješće o održanom
nastupnom predavanju
U Zagrebu, 3. siječnja 2001.
Doc. dr. sc. Damir Boras
Doc. dr. sc. Vladimir Mateljan
Prof. dr.sc. Milan Jurina
Prof. dr. Eva Sedak, Muzička akademija
Prof. dr. Nikša Gligo, Muzička akademija
Prof. dr. Vladimir Biti, Filozofski fakultet
Fakultetskom vijeću Filozofskoga fakulteta u
Zagrebu
Predmet:
mišljenje o znanstveno-nastavnoj djelatnosti i izboru dr. Vjere Katalinić u
znanstveno-nastavno zvanje naslovnog docenta temeljem natječaja objavljenog u Vijesniku od 5. 10. 1999.
Fakultetsko vijeće Filozofskog fakulteta Sveučilišta
u Zagrebu imenovalo je na sjednici od 21. ožujka 2001. stručno povjerenstvo u
sastavu: prof. dr. Eva Sedak (Muzička akademija), prof. dr. Nikša Gligo, Muzička
akademija i prof. dr. Vladimir Biti (Filozofski fakultet) za izbor u
znanstveno-nastavno zvanje docenta do redovitog profesora za znanstveno područje
humanističkih znanosti (znanosti o umjetnostima, muzikologija) na Odsjeku za
muzikologiju Muzičke akademije Sveučilišta u Zagrebu. Stručno povjerenstvo
podnosi fakultetskom vijeću ovo
IZVJEŠĆE
Na natječaj se
javila jedino dr. Vjera Katalinić, kao kandidatkinja za znanstveno-nastavno
zvanje docenta. Kandidatkinja je priložila svu potrebnu dokumentaciju, pa
povjerenstvo utvrđuje sljedeće o kandidatkinji, znanstvenoj suradnici u Odsjeku
za povijest hrvatske glazbe HAZU:
ŽIVOTOPIS
Vjera Katalinić rođena
je 8. lipnja 1955. u Zagrebu, gdje je završila osnovnu školu (I.G. Kovačić),
gimnaziju (XVI. gimnazija – engleska) te osnovnu i srednju glazbenu školu (P.
Markovac) s violinom kao glavnim predmetom (nastavnik: prof. M. Barić). Godine
1973. Upisala je muzikologiju na Odsjeku za muzikologiju Muzičke akademije Sveučilišta
u Zagrebu, a 1977. i violinu na istoj ustanovi. Muzikologiju je diplomirala
1978, a magistrirala 1990. Također na Muzičkoj akademiji (Sonatnost u violinskim koncertima I. Jarnovića). Godine 1992.
upisala je doktorski studij na Abteilung für Musikwissenschaft, Universität
Wien, gdje je 2. lipnja 1999. obranila doktorsku disertaciju pod naslovom Nikola Udina Algarotti und seine
Musiksammlung (mentor: prof. dr. Theophil Antonicek). Doktorat je nostrificiran 22. rujna 1999.
rješenjem Muzičke akademije Sveučilišta u Zagrebu.
U šk. god. 1987/88.
usavršavala se na Freie Universität, Berlin (R. Stephan) u okviru stipendije
DAAD.
Od 1978. godine radi u Muzikološkom zavodu Muzičke akademije, od 1981. do 1983. u Društvu skladatelja Hrvatske (danas Hrvatsko društvo skladatelja), a od 1983. u Zavodu za muzikološka istraživanja JAZU (danas Odsjek za povijest hrvatske glazbe HAZU), gdje i danas radi kao znanstveni suradnik. Od 1992. je upraviteljica Odsjeka.
Od 1983. godine
surađuje na znanstvenoistraživačkim projektima pri Ministarstvu znanosti, a od
1991. do 1995. kao glavni istraživač vodi projekt “W.A. Mozart i hrvatska
glazbena kultura 1750.-1820.”
Od ak. god.
1996./97. honorarni je predavač na
Odsjeku za muzikologiju Muzičke akademije u Zagrebu (Seminar iz povijesti
hrvatske glazbe, Opća povijest glazbe sa seminarom), pomagala je studentima (D.
Hodnik, T. Devčić) pri izradi diplomskih radnji, a 1997. i 2000. održala je
pozvana predavanja na Washburn University (Topeka, Kansas), Northeastern
Illinois University (Chicago) i University of Missoury (Kansas City).
Od 1990. je članica
uredništva i tehnička urednica časopisa Arti
musices a od 1998. i glavna urednica tog časopisa; također je članica
uredništava serija Indices collectiorum
musicarum tabulariorumque in Croatia,
Izvori za povijest hrvatske glazbe, Gazophilacium musicae croaticae, Muzikološki zbornici pri Hrvatskom
muzikološkom društvu.
Članica je
organizacijskog odbora “Memorijal D. Pejačević” u Našicama od 1996. godine.
Članica je
Hrvatskog muzikološkog društva i Hrvatskog društva skladatelja; od 1995. je članica
Upravnog odbora, a od 1998. i tajnica Hrvatskog muzikološkog društva.
Objavila je 3 knjige (jednu kao autor, dvije kao urednik) te 41 znanstveni i 32 stručna rada. Sudjelovala je referatima na 39 znanstvenih skupova u Hrvatskoj, Sloveniji, Italiji, Austriji, Slovačkoj Španjolskoj, Danskoj, Vel. Britaniji, Sjedinjenim Američkim državama i Kanadi.
Suradnik je na
enciklopedijskim i leksikografskim izdanjima (Grove’s Dictionary, Hrvatski biografski leksikon, Hrvatski leksikon,
Hrvatska enciklopedija).
Organizirala je pet
znanstvenih skupova i jedan okrugli stol.
Aktivno vlada
engleskim, njemačkim i francuskim, a pasivno talijanskim jezikom.
ZNANSTVENA DJELATNOST I
OCJENA
Vjera Katalinić
provela je u istraživačkim zvanjima više od 20 godina. Kako je vidljivo iz životopisa,
magistrirala je 1990. godine na Muzičkoj akademiji Sveučilišta u Zagrebu s
radnjom Sonatnost u violinskim koncertima
I. Jarnovića. Tema pripada jednom od dva temeljna područja unutar
muzikologije kojima se specijalistički bavi, a to je glazbena kultura u
razdoblju klasike (i šire, od oko 1700. do oko 1830, tj. do Ilirskog pokreta),
osobito uloga malih majstora u Srednjoj Europi. Njezina doktorska teza pod naslovom
Nikola Algarotti (1791-1838) und seine
Musiksammlung, obranjena 1999. na Sveučilištu u Beču pripada drugom, vrlo
širokom području, a to su izvori za povijest hrvatske glazbe od 16. do 19.
stoljeća. U okvirima tih područja V. Katalinić
je sudjelovala u znanstvenim projektima kao suradnica (od 1978. do 1991.
“Fundamentalna istraživanja za povijest hrvatske glazbe”, od 1991. do 1995.
“Sređivanje i katalogizacija muzikalija u Hrvatskoj”, od 1996. “Sređivanje,
katalogiziranje i obradba muzikalija u Hrvatskoj”) dok je u razdoblju od 1991.
do 1995. bila glavni istraživač na projektu “W.A. Mozart i hrvatska glazbena
kultura 1750.-1820.” Pristupnica se bavila i drugim temama – kao što je komorna
i violinistička literatura skladatelja od 17. do 20. stoljeća itd.
U ovom izviješću
ocjenjujemo jednu knjigu i šesnaest karakterističnih članaka, radova nastalih i
objavljenih u razdoblju njezina djelovanja u istraživačkim zvanjima.
a)
glazbena kultura 18. i ranog 19. st. (do Ilirskog pokreta)
9) Zu einigen Popularthemen im Jarnovick's
Violinkonzerten, International Review of
the Aesthetics and Sociology of Music 18/1, 1987, str. 19-30.
Autorica identificira prisutnost popularnih
tema u violinskim koncertima Ivana Jarnovića: utvrđuje ih s jedne strane na
temelju izvještaja i kritika iz periodike 18. stoljeća, a s druge strane,
komparirajući sa zbirkama popularnih melodija ili njihovom prisutnošću u
djelima drugih skladatelja poput J. Haydna i W.A. Mozarta. Nadalje, upozorava
na moguća preuzimanja i “seljenja” popularnih tema iz Jarnovićevih djela u
djela drugih autora (P. Wranitzky, Beethoven).
16) Sonatni stil i njegove značajke u violinskim
koncertima Ivana Jarnovića, Arti musices,
21/2, 1990, str. 175-192.
Autorica prati promjene elemenata novog stila
koji postupno ulazi u baroknu formu koncerta, rastače ju i nanovo oblikuje.
Praktične aspekte ove transformacije na primjeru prvih, sonatnih stavaka
koncerata Ivana Jarnovića – skladatelja-virtuoza iz druge polovice 18. stoljeća
– autorica uspoređuje s teorijskim postavkama Heinricha Christopha Kocha,
jednog od teoretičara “stila u transformaciji”. Na temelju minuciozne analize
prvih stavaka Jarnovićevih koncerata autorica donosi zaključke o njihovoj
shemi, funkciji pojedinih skladateljskih postupaka te mjestu tih koncerata u
“koncertnoj formi u tranziciji”. Ovaj rad predstavlja model za mogući put do
sinteze u kojoj se mjesto glazbeničkog djelovanja temelji na konkretnim analitičkim
postupcima.
18) Some Thoughts on Musical Culture and the
"Kleinmeister" in Central Europe in the Period of Classicism ---> Itinerari del classicismo musicale. Trieste
e la Mitteleuropa, (ur. Ivano Cavallini), Libreria Musicale Italiana,
Trieste 1992, 17-24.
U članku – uvodnom referatu na međunarodnom
muzikološkom skupu posvećenom srednjoeuropskom klasicizmu – su obuhvaćena četiri
elementa odnosno četiri ideje. To su: prvo, glazbena kultura, drugo, “mali
majstori” treće pojam srednje Europe i, četvrto, razdoblje klasicizma. Autorica
svaki od tih elemenata analizira i definira za sebe, no, dovodeći ih nakon toga
u međusobne veze, gradi cjelovitu sliku glazbene kulture na zadanom području.
Autorica u ovom tekstu pokazuje neke svoje stavove o glazbenoj kulturi, s kojih
polazišta i u drugim tekstovima pristupa problematici, a to je, prvo,
cjelovitost povijesnokulturne zbilje u kojoj glazba nije izolirana “pojava” te
drugo, glazbena kultura pojedinih područja (npr. Hrvatskih zemalja) koja nisu izolirana od europsih tokova nego
predstavljaju njezin integralni dio sa svim svojim posebnostima. Ovaj je tekst
model po uzoru na kojeg je autorica organizirala međunarodni znanstveni skup OFF-MOZART: Glazbena kultura i “mali
majstori” srednje Europe do 1750.-1820.
(Zagreb, 1992.) te objavila zbornik radova (1995.).
23) Povijest hrvatske glazbe u razdoblju klasike – sto
godina historiografskih istraživanja, ideja i sinteza: od Franje Ksavera Kuhača
do Josipa Andreisa –> Glazba, ideje i
društvo, svečani zbornik za I. Supičića, HMD, Zagreb 1993, 127-152.
Baveći se razdobljem klasike autorica ne zaobilazi ni stavove historičara 19. i 20. stoljeća tom problematikom. U tom tekstu uočava promjene odnosa prema razdoblju hrvatske glazbe 18. i početka 19. stoljeća, dakle, razdoblja koje je prethodilo buđenju nacionalne svijesti u kulturi i u glazbi. Promjene u tretmanu skladatelja i njihovih skladbi uočene su u četiri djela nastala u rasponu od gotovo 100 godina, trojice historičara: Franje Ksavera Kuhača, Božidara Širole (u obje njegove knjige) te Josipa Andreisa. Analizirajući strukturu njihovih djela i djelovanja, autorica ne pokriva samo pitanja periodizacije hrvatske glazbene povijesti (s naglaskom na razdoblje klasike) nego i kriterij odabira ponuđenih im činjenica i izvora, te njihovu interpretaciju u okvirima specifičnih političkih i kulturnih pozadina u kojima su živjeli i djelovali.
35) Von Jesuiten zu Franziskaner: Kroatische geistliche
Musikkultur im 18. Jahrhundert, Musik der
geistlichen Orden in Mitteleuropa zwischen Tridentinum und Josephinismus,
Konferenzbericht, Trnava, 16.-19. 10. 1996, Slavistický kabinet SAV, Bratislava
1997, 95-102.
Autorica najprije donosi pregled djelovanja
crkvenih redova te njihovu vezu s ekonomskim prilikama i političkim odlukama.
Promatra njihov odnos prema tradiciji i novine koje uvode u svoje (glazbeno)
djelovanje. Potom se usredotočuje na tri u glazbenoj kulturi najznačajnija
reda: isusovce, pavline i franjevce. Promatra njihovo djelovanje u
srednjoeuropskom odnosno mediteranskom kulturnom krugu u okviru hrvatskih
zemalja te različuje elemente kojima ih povezuju ili razdvajaju. Autorica je
dosada poznate rezultate parcijalnih istraživanja (na području povijesti
crkvenih redova, povijesti glazbe, opće povijesti itd.) stavila u socijalni,
kulturološki i politički okvir te im dala novu dimenziju.
39) The Second Life of Julije Bajamonti (1744-1800): The
Fate of Some of Bajamonti’s Compositions in Split, Salzburg and Vienna, Glazba, riječi i slike / Music, Words, and
Images. Svečani zbornik za Koraljku Kos / Essays in Honour of Koraljka Kos,
(ur. V. Katalinić i Z. Blažeković), HMD, Zagreb 1999, 211-218.
Autorica prati niz djela splitskog skladatelja Julija Bajamontija pronađenih u
zbirci Algarotti. Neka su izvorna, neka su preradbe ili obradbe ovog
skladatelja. Otkriva identitete obrađivača te, na temelju istraživanja lokalnih
prilika (u Splitu, Salzburgu i Beču), moguće uzroke takvih postupaka i veze
između pojedinih osoba i lokaliteta. Ovaj je tekst rezultat dosad jedinstvenog
istraživanja u hrvatskoj muzikologiji te internacionalizira jednu, naoko
lokalnu, skladateljsku ličnost iz razdoblja klasike.
b)
izvori za povijest hrvatske glazbe
1) Katalog
muzikalija u franjevačkom samostanu u Omišu, HMD-HAZU, Zagreb 1991, 226
str.
Autorica je 1986. sudjelovala u sređivanju
glazbene zbirke u franjevačkom samostanu u Omišu. Dosad nepoznatu građu
popisala je i katalogizirala (398 kataloških jedinica) podijelivši je na
rukopisni i tiskani notni materijal, knjige o glazbi te muzikalije u samostanu
izvan glazbenog arhiva. Katalog je popratila indeksima: imena, incipita teksta,
osobama kojima su skladbe posvećene, nekadašnjih vlasnika te nakladnika.
Katalogu prethodi uvodni tekst u kojem
autorica, na temelju poznavanja mnogih sličnih glazbenih zbirki u Hrvatskoj,
uspoređuje glazbeni materijal sa sličnim lokalitetima i prikazuje profil obrađene
glazbene zbirke. Gotovo 95% muzikalija je rukopisno, a izrazito je velik broj
anonimnih skladbi (njih 478). Preostalih 105 rukopisnih i 33 tiskana djela
sadrže podatke o autorstvu 170 domaćih i inozemnih glazbenika. Na kraju utvrđuje
da navedena obilježja zbirke te niz autorskih imena odražavaju sličnost sa
srodnim glazbenim zbirkama hrvatskog priobalja.
6) Glazbeni arhiv samostana Male braće u Dubrovniku: rani
rukopisi od početka 18. st. do oko 1820. –> Samostan Male braće u Dubrovniku, (zbornik radova), Zagreb -
Dubrovnik 1985, str. 623-664.
Glazbeni arhiva samostana Male braće u
Dubrovniku najveća je glazbena zbirka u Hrvatskoj. Autorica je niz godina istraživala
rukopisne muzikalije i obrađivala iz za međunarodni projekt RISM (Frankfurt). Za zbornik radova
artikulirala je izvore, analizirala podatke identificirane na njima, osobito
bogat operni repertoar koji je pristigao iz talijanskih opernih kazališta iz
Rima, Venecije i dr. Identificirala je imena koja se spominju u bilješkama uz
naslove te datume i mjesta izvedbi na temelju kojih su načinjeni zapisi. Po
prvi je put evidentirala je cjelokupnu rukopisnu glazbenu građu, artikulirala
je prema glazbenim vrstama i posebno istakla autore vezane uz dubrovačko/hrvatsko
područje.
10) Some Links Between Croatia and Apulia in the
Eighteenth Century –> Musicisti nati
in Puglia ed emigrazione musicale tra '600 e '700, Bari - Lecce 1988, str.
275-287.
Na temelju uvida u glazbene izvore sačuvane u
Hrvatskoj te podataka iz sekundarnih izvora, autorica je obradila glazbene veze
između hrvatskog priobalja i talijanske pokrajine Apulije tijekom 17. i 18. st.
Ove su veze osobito intenzivne u drugoj polovici 18. st., kad se nabavlja
glazbeni materijal iz te susjedne pokrajine, osobito iz njegovog središta –
Lecce – te od tamo u Dubrovnik i Split dolaze skladatelji. Upravo je za jednog
skladatelja, Tommasa Restija, autorica u dubrovačkim izvorima našla podatak da
dolazi iz Lecce, a djelovao je u Dubrovniku i Splitu krajem 18. i početkom 19.
st., za tu sredinu skladao velik broj djela, koja su ostala sačuvana u
samostanu Male braće u Dubrovniku i glazbenom arhivu splitske katedrale.
12 ) Pregled izvora o glazbenoj kulturi baroknog
razdoblja na tlu SR Hrvatske –>
Glazbeni barok u Hrvatskoj, Osorske glazbene večeri, Osor 1989, str. 20-47.
Tekst je objavljen u zborniku radova sa
znanstvenog skupa posvećenog glazbenom baroku u Hrvatskoj. Autorica po prvi put
niže svojevrsni inventar primarnih i sekundarnih izvora koja se, prema postojećim
datacijama, pripisuju razdoblju od 1600. do oko 1750./60. Iako će se elementi
baroka u hrvatskoj glazbenoj kulturi zadržati još oko pola stoljeća, u ovom su
prilogu evidentirano samo ono što je nedvojbeno, a može poslužiti kao temelj
daljnjim istraživanjima i dopunama. Primarni izvori odnose se na rukopisni i
tiskani notni materijal (kodeksi, pjesmarice, skladbe), glazbene instrumente
(sačuvane u crkvama – npr. orgulje, ili u muzejskim prostorima – npr. u Muzeju
za umjetnost i obrt) i knjige o glazbi, dok sekundarni upućuju na dosad neistražene
ikonografske prikaze (npr. u crkvama), te na glazbenu terminologiju
evidentiranu u rječnicima 17. i 18. stoljeća.
15) A Historical Example of Celebrating Patron Saints in
Music:
"Della solenne festa di S. Biagio, protettore di
Raugia" ---> Il diletto della
scena e dell'armonia, Minelliana, Rovigo 1990, str. 91-108.
25) Slavljenje Svetog Vlaha, gradskog zaštitnika
Dubrovnika - u glazbi, Dubrovnik
V/1-2 (1994) 214-221.
Na temelju izvora – kronika, putopisa i
povijesnih pregleda Filipa de Diversisa iz 15. st., Serafina Razzija iz 16., te Michela Quicleta i Evlije Ćelebija iz
17. stoljeća u tekstu je rekonstruirana sedmodnevna proslava sv. Vlaha, dubrovačkog
sveca zaštitnika. Autorica se, međutim, ne zaustavlja samo na toj
rekonstrukciji, nego ju upotpunjuje i interpretira u skladu s novijim
muzikološkim i općekulturološkim znanstvenim rezultatima, stvarajući tako
cjelovitiju sliku ovog karakterističnog povijesnog događaja. Dok je prilog na
engleskom jeziku namijenjen znanstvenom skupu (a objavljen u zborniku radova),
nešto izmijenjen tekst na hrvatskom jeziku objavljen je u časopisu Dubrovnik.
29) Nikola Udina/Algarotti
(1791-1838) und seine Musiksammlung. Ein Sammler aus dem Mittelmeerraum in
Mitteleuropa, Mitteilungen der
österreichischan Gesellschaft für Musikwissenschaft, 28 (1995) 28-34.
37) Ein Sammler aus dem Mittelmeerraum in Mitteleuropa:
Nikola Udina/Algarotti (1791-1838) und seine Musiksammlung, Zagreb i glazba / Zagreb and Music 1094-1994
(Zagreb i hrvatske zemlje kao most između srednjoeuropskih i mediteranskih
glazbenih kultura, radovi s međunarodnog muzikološkog skupa održanog u
Zagrebu 28.09.-01.10.1994., HMD, Zagreb 1998, 291-297.
Nikola Udina/Algarotti najveći je sakupljač muzikalija u hrvatskoj glazbenoj povijesti. Odudara od mnogih drugih osoba i institucija u motivima sakupljačkog rada koji nisu osobni (vlastito muzikiranje i bavljenje glazbom) nego opći (dobrobit i napredak rodnoga grada). Autorica je istražila dosad nepoznate lokacije (arhivi i knjižnice u Austriji) i tamo pohranjene dokumente kroz čiju interpretaciju iskrsava lik ovog izuzetnog čovjeka. Na temlju rezultata ovog istraživanja i istraživanje glazbenog fonda kojeg je sakupio dobiva novu dimenziju i dodatne podatke koji omogućavaju relevantnu analizu. Prvi je tekst objavljen u glasilu Austrijskog muzikološkog društva, a s drugim je tekstom sudjelovala na znanstvenom skupu Zagreb i hrvatske zemlje kao most između srednjoeuropskih i mediteranskih glazbenih kultura. Prilog je – proširen i ažuriran novim spoznajama – objavljen u zborniku radova 1998. godine.
30) Croatian 19th-Century Musical Heritage: Sources,
Research, Perspectives, Info-RISM,
6/7 (1995/96) 42-49.
31) The Croatian 19th-Century Musical Heritage. (Sources,
Research, Perspectives), Fontes artis
musicae. 43/2 (1996) 194-199.
Tekst koji je otisnut u dva izdanja – stručnom
glasilu međunarodnog projekta Répertoire International des Sources Musicales
(autorica je voditeljica hrvatskog ogranka) i relevantnom časopisu za arhivska
istraživanja –, prezentiran je na kongresu Međunarodnog društva glazbenih
knjižnica u Danskoj 1995. godine. Odnosi se na način katalogiziranja muzikalija
koji je već u to doba razvijen u okviru znanstvenoistraživačkog projekta, a
omogućava strojnu obradbu i rukopisnih i tiskanih muzikalija za razliku od RISMovog
programa koje je načinjen samo za rukopise do 1800. Analizirajući arhivski
materijal pohranjen u hrvatskom zbirkama, autorica dokazuje da se taj program
može primijeniti i na glazbu 19. stoljeća.
41) Nikola Algarotti (Krk, 1791 – Vienna, 1838) – His
Ties with Ljubljana, Zbornik ob jubileju
Jožeta Sivca, ZRC SAZU, Ljubljana 2000, 143-150.
Nikola Udina/Algarotti, svećenik i kulturni
djelatnik te sakupljač muzikalija djelovao je neko vrijeme i u Ljubljani.
Autorica je istražila dosad nepoznate izvore (notni materijal iz njegove
glazbene zbirke, dokumente), identificirala osobe koje se u tim izvorima
spominju te ih usporedila s građom u Ljubljani i u nekim drugim slovenskim
zbirkama (Kopar, Maribor, Celje). Utvrdila je neke aspekte Algarottijevih veza
s mogućim kulturnim krugovima i ponudila nove podatke o tom izuzetnom sakupljaču,
ali i dala svoj prilog povijesti glazbe u Sloveniji.
Preostali objavljeni znanstveni radovi
uklapaju se u navedena područja, a neki predstavljaju ekskurs u starija (16.
st.), odnosno novija razdoblje (kraj 19. st.) u povijesti hrvatske glazbe.
Na temelju iznesenih prosudbi zaključujemo da je V.
Katalinić intenzivirala svoju znanstvenu djelatnost, usmjerila svoja istraživanja
na dva dovoljno široka područja kojima pristupa s interdisciplinarnih pozicija,
a nastavnu djelatnost vodi sustavno na Muzičkoj akademiji u Zagrebu. Stoga smatramo da se Vjera Katalinić može
predložiti za znanstveno-nastvano zvanje docenta.
STRUČNA DJELATNOST I
OCJENA
Vjera Katalinić je od 1978. član Hrvatskog glazbenog
zavoda, od 1980. član Hrvatskog društva skladatelja, od 1992. član Hrvatskog
muzikološkog društva, od 1995. član Upravnog odbora HMD-a, a od 1998. i tajnica
Društva. Sudjeluje u izdavačkoj djelatnosti kao urednica samostalnih edicija
(uredila 2 knjige) i kao urednica časopisa Arti
musices (od 1998.), kojeg je sve do 1997. i tehnička urednica, te sudjeluje
u radu uredništava serija Indices
collectiorum musicarum tabulariorumque in Croatia, Izvori za povijest hrvatske glazbe, Gazophilacium musicae croaticae, Muzikološki zbornici pri Hrvatskom
muzikološkom društvu.
Objavila je 41 znanstveni i 32 stručna rada te jednu stručnu
knjigu.
Organizirala je šest znanstvenih i stručnih skupova: 1)
međunarodni znanstveni skup OFF-MOZART:
Glazbena kultura i “mali majstori” Srednje Europe od 1750.-1820, Zagreb,
1992.; 2) okrugli stol prigodom 10. obljetnice smrti L. Šabana, Zagreb, 1995;
3) znanstvene skupove Slavonska glazbena
baština, Našice 1996., 1998. i 2000., te 4) suorganizirala međunarodnog
znanstvenog skupa Ivan Padovec
(1800-1873) i njegovo doba, Zagreb-Varaždin 2000.
Sudjelovala je aktivno referatima na ukupno 39 simpozija:
Osor 1978, 1979, 1980, 1986; Varaždin 1980; Zagreb 1981, 1988; Lecce 1983, Krk
1986, Trst 1987, 1988, Clusone 1990, Trst, Beč, 1991; Piran, Madrid, Zagreb,
1992; Southampton, 1993; Krk, Zagreb 1994; Venecija, Helsingor /Danska/,
Washington, Zagreb, 1995; Ottawa, Beč, Našice, Osijek, Trnava 1996; Seattle,
1997, Našice, Lepoglava 1998, Venecija, Bratislava 1999., Zadar-Preko, Zagreb,
Našice, Denver, Osijek 2000.).
Od 1992. godine je upraviteljica Odsjeka za povijest
hrvatske glazbe HAZU, od siječnja 2001. je znanstveni suradnik u Odsjeku.
Od ak. god. 1996./97. honorarni je predavač na Odsjeku za
muzikologiju Muzičke akademije u Zagrebu, a pomagala je i pri izradi diplomskih
radnji.
Suradnik je na enciklopedijskim i leksikografskim
izdanjima (Grove’s Dictionary, Hrvatski
biografski leksikon, Hrvatski leksikon).
Na temelju navedenog djelovanja smatramo da V. Katalinić
ima sve uvjete za izbor u znanstveno-nastavno zvanje docenta.
ZAKLJUČAK, MIŠLJENJE I PRIJEDLOG POVJERENSTVA
Povjerenstvo utvrđuje da pristupnica, dr. Vjera Katalinić,
svojim ukupnim znanstvenim i stručnim radom ispunjava sve uvjete za izbor u
znanstveno-nastavno zvanje docenta (prema Minimalnim uvjetima za izbor u
znanstvena zvanja, NN 38/97 te Minimalnim uvjetima za ocjenu nastavne i stručne
aktivnosti u postupku izbora u znanstveno-nastavna zvanja, NN 94 iz 1996.), tj.
da ima stupanj doktora znanosti, da je izabrana u znanstveno zvanje znanstvenog
suradnika, da je vodila znanstvenoistraživački projekt (“W.A. Mozart i hrvatska
glazbena kultura 1750.-1820.”), a danas surađuje na projektu (“Sređivanje,
katalogiziranje i obradba muzikalija u Hrvatskoj”), da ima dovoljno objavljenih
znanstvenih radova (41 tiskani znanstveni rad), da je aktivno sudjelovala na
dovoljnom broju znanstvenih skupova (19 međunarodnih: u Austriji, Italiji,
Sloveniji, Slovačkoj, Španjolskoj, Vel. Britaniji, Danskoj, SAD i Kanadi, te 20
u Hrvatskoj), da je više od jedne godine sudjelovala u izvođenju nastave (od
ak. g. 1996/96), da je održala tri pozvana predavanja (u Chicagu, Topeki i
Kansas Cityju) te da je pomagala diplomandima pri izradi diplomskih radova (D.
Hodnik, T. Devčić). Stoga se predlaže Vijeću da pristupnicu, dr. Vjeru Katalinić,
izabere u znanstveno-nastavno zvanje docenta na Odsjeku za muzikologiju Muzičke
akademije Sveučilišta u Zagrebu.
Povjerenstvo: Zagreb,
23. 3. 2001.
Prof. dr. Eva Sedak, predsjednica
_____________________________
Prof. dr.
Nikša Gligo
_____________________________
Prof. dr. Vladimir Biti _____________________________
Dr. sc. Nenad Moačanin, izv. prof. 21.5.2001.
Dr. sc.Borislav Grgin, docent
Dr. sc. Drago Roksandić, izv. prof.
FAKULTETSKOM VIJEĆU FILOZOFSKOG FAKULTETA SVEUČILIŠTA U ZAGREBU
Odlukom Vijeća od 19. siječnja 2001. godine imenovani smo u stručno povjerenstvo za davanje mišljenja o tome da li predloženik dr.sc.Slaven Bertoša ispunjava uvjete za izbor u znanstveno – nastavno zvanje docenta, za znanstveno područje humanističkih znanosti, polje povijest, za predmet Hrvatska povijest od 16. do 18. stoljeća na Filozofskom fakultetu u Puli. Nakon uvida u priloženu dokumentaciju podnosimo ovo
IZVJEŠĆE
Životopis pristupnika
Dr.sc.Slaven Bertoša rođen je 13. ožujka 1967. u Puli. Na Filozofskom fakultetu u Zagrebu diplomirao je povijest 1992. te magistrirao 1997. i doktorirao 2000. godine na području društveno – humanističkih znanosti s disertacijom pod naslovom “Pula u XVII. i XVIII. stoljeću: društvene, demografske i etničke promjene”. Diplomirao je i povijesnu skupinu predmeta na Facolta di Lettere e Filosofia u Veneciji 1966. Od 1994. radi u Puli kao bibliotekar-pripravnik (siječanj-listopad), znanstveni novak u Institutu “Ivo Pilar” – Centar u Puli (studeni 1994. – veljača 1995.), te od ožujka 1995. u stalnom radnom odnosu na pulskom Filozofskom (tada pedagoškom) fakultetu.
Znanstvena i stručna djelatnost
Dr. Bertoša objavio je do sada osam izvornih znanstvenih i šest stručnih i devet ostalih radova historiografske naravi. Osobito je vrijedan njegov doprinos hrvatskoj historiografiji u studijama s tematikom povijesti Istre od konca 16. do početka 19. stoljeća. Triput je dobio i koristio međunarodnu stipendiju za pohađanje Corso Internazionale di Alta Cultura u veneciji (1990., 1993. i 1997.). U okviru međunarodne razmjene znanstvenika dvaput je boravio na Sveučilištu u Macerati (1998. i 1999.). U isto je vrijeme izvršio i opsežna istraživanja u hrvatskim i talijanskim arhivsko-bibliotečnim ustanovama.
Od akademske godine 1996.predaje na Filozofskom fakultetu u Puli predmete Hrvatska povijest od 16. do 18. stoljeća te Svjetska povijest od 16. stoljeća do 1870. a od akademske godine 2000/2001. i na Filozofskom fakultetu u Rijeci. Pri izradi diplomskih radova bio je dvanaest puta mentorom i četiri puta član povjerenstva. Na šest znanstvenih skupova u zemlji sudjelovao je s referatom.
Dr. Bertoša objavio je dvadeset i tri rada s tematikom poglavito iz ranonovovjekovne povijesti Istre i sjevernog Jadrana, dok se u nekim radovima bavi temama iz povijesti Italije, pa i opće povijesti. Kao izvorni znanstveni radovi ističe se njih osam (od toga tri u tisku).
“Nezakonita djeca u puljskim matičnim knjigama krštenih od 1613. do 1678.”, Croatica Christiana Periodica 42, Zagreb 1998. – ustanovljen je udjel nezakonite djece među krštenima (7,22%), tipologija nezakonitosti zajednice kao i usporedba s modernim vremenima.
“Rogazioni, minute i stride istarskih kupoprodajnih ugovora (prva polovica XVII. stoljeća)”, Tabula, 1, Pula 1999. – rad analizira bogati i dosada nekorišteni fond istarskih notara Državnog arhiva u Pazinu za područje Puljštine te produbljje historiografske spoznaje o društvenoj i gospodarskoj povijesti grada i okolice.
“Doseljenici s Kvarnerskih otoka u pulskim matičnim knjigama krštenih tijekom XVII. stoljeća”, Croatica Christiana Periodica 45, Zagreb 2000. – utvrđeno je znatno doseljavanje s Kvarnera, posebice s Cresa i Lošinja, te naglašena presudna uloga tih imigranata u održavanju života grada koji je u 17. st. bio gotovo zamro.
“Puljske matične knjige kao izvor za poznavanje povijesti Buzeta i Buzeštine (1613.-1816.), Buzetski zbornik, 26, Buzet 2000. – autor je ustanovio prema prezimenima da su četiri glavna naselja (na razmeđu mletačke i austrijske Istre) odakle se odvija doseljavanje u Buzeštinu bila naseljena pretešzio hrvatskim stanovništvom. Također je istaknuta i spoznaja o Puli kao vrlo izraženom mjestu useljavanja, koje je opstalo samo zahvaljujući prometno-strategijskoj važnosti i luci kao pretpostavci za doseljavanje.
“Gospodarska povijest u notarskim knjigama Puljštine”, Povijesni prilozi, 17, Zagreb 1998. – prikazani su oblici kupoprodajnih ugovora, te oporuke s kompleksnim ostavinskim odnosima kao i osebujni bračni ugovori na “mletački” i “istarski” način.
Mišljenje
Dr. Slaven Bertoša vrijedan je znanstvenik – istraživač koji se uspješno ogledao i u nastavi povijesti. Objavljivao je i objavljuje radove u priznatim časopisima s međunarodnom recenzijom, posebice za povijest. Njegovi radovi predstavljaju nezaobilaznu sponu između povijesnog istraživanja prošlosti Istre i drugih hrvatskih zemalja u Ranom Novom Vijeku. Ktomu valja naglasiti da se njegova istraživanja oslanjaju i na komparativni pristup i dobro poznavanje suvremenih tendencija u historiografski relevantnim oblastima.
Sukladno rečenome, a temeljem članaka 74, 75, 85 i 86 Zakona o visokim učilištima i članka 42 Zakona o znanstvenoistraživačkoj djelatnosti (Narodne Novine 59/96), članka 8 pravilnika o ustroju i načinu rada matičnih povjerenstava (Narodne Novine 38/97), Predloška Rektorskog zbora o obliku izvješća o znanstvenoj, nastavnoj i stručnoj djelatnosti te minimalnim uvjetima za izbor u znanstvena zvanja, humanističke znanosti (Most 1994) i članka 81 Statuta Sveučilišta Stručno povjerenstvo jednoglasno daje
Sukladno rečenome, a temeljem članka 94. Zakona o visokim
učilištima (Narodne Novine 59/96), i članka 93. Statuta Sveučilišta u Zagrebu
stručno povjerenstvo jednoglasno daje
PrIjedlog
da se dr. Slaven Bertoša izabere u znanstveno – nastavno zvanje docenta za znanstveno područje humanističkih znanosti, znanstveno polje povijesti, za predmet Hrvatska povijest u Ranom Novom Vijeku od 16. do 18. stoljeća kako bi mogao obavljati odgovarajuće poslove na Filozofskom fakultetu u Puli.
Stručno povjerenstvo:
Dr. sc. Nenad Moačanin, izv. prof.
Dr. sc.Borislav Grgin, docent
Dr. sc. Drago Roksandić, izv. prof.
Pristupnik dr. sc. Zlata Živković-Kerže ispunjava uvjete iz čl. 74. stav 1. ZVU
dr. sc.
Nikša Stančić, redoviti profesor
dr. sc.
Mira Kolar, redoviti profesor
dr. sc.
Filip Potrebica, redoviti profesor
Fakultetsko
vijeće
Filozofski
fakultet Sveučilišta u Zagrebu
Na sjednici
Fakultetskog vijeća Filozofskog fakulteta Sveučilišta u Zagrebu održanoj 14.
prosinca 1999. imenovani smo u stručno povjerenstvo za davanje mišljenja
ispunjava li dr. sc. Zlata
Živaković–Kerže uvjete za izbor u naslovno znanstveno-nastavno zvanje docenta, izvanrednog ili redovitog
profesora za znanstveno područje humanističkih znanosti, polje povijesti,
grana nacionalna povijest, za kolegij “Hrvatska povijest novog vijeka (XIX.
stoljeća) 1790-1918.” na Pedagoškom fakultetu u Osijeku.
Nakon što
je stručno povjerenstvo podnijelo svoje izvješće od 15. prosinca 2000. Matično
povjerenstvo za područje humanističkih znanosti zatražilo je u svom dopisu od
4. travnja 20001. god. nadopunu izvješća, što je u ovom izvješću učinjeno u
dijelu “Radovi iz gospodarske i društvene povijesti Osijeka” (točka 1.1.) i
“Nastavna djelatnost – uvjeti Rektorskog zbora”, te u zaključku.
Nakon uvida u dokumentaciju i udovoljavanja zahtjevima Matičnog
povjerenstva za područje humanističkih znanosti podnosimo Vijeću sljedeće
izvješće:
Dr. sc.
Zlata Živaković–Kerže rođena je u Osijeku 25. siječnja 1953. godine. Osnovnu
školu i gimnaziju završila je u Osijeku. Filozofski fakultet, A predmet
povijest i A predmet arheologija, diplomirala je 1977. Nakon diplomiranja
zaposlila se u Povijesnom arhivu u Osijeku kao voditelj Odjela arhivske građe
od 1868. do 1948. godine. Od 1981. do 1988. bila je zaposlena u Muzeju
Slavonije u Osijeku kao kustos u povijesnom odjelu. Od 1989. do 1996. bila je
zaposlena u Prvoj osječkoj gimnaziji kao profesor povijesti. Vanjski suradnik
je u Prvoj privatnoj gimnaziji “Gaudeamus” u Osijeku.
Pohađala je
u Zagrebu sveučilišni Poslijediplomski studij bibliotekarstva, dokumentacije i
informacijskih znanosti i 1984. magistrirala na smjeru arhivistike. Doktorirala
je na Filozofskom fakultetu Sveučilišta u Zagrebu 1995. disertacijom pod naslovom "Privredni
razvoj Osijeka od hrvatsko-ugarske nagodbe do završetka prvog svjetskog
rata".
Od 1996.
godine zaposlena je u Hrvatskom institutu za povijest u Zagrebu, Podružnica za
povijest Slavonije, Srijema i Baranje - Slavonski Brod u znanstvenom zvanju
znanstvenog suradnika. Voditelj je istraživačkog programa “Povijest Slavonije,
Srijema i Baranje”.
Od zimskog
semestra šk. god. 1996./97. kao vanjski suradnik predaje na Studiju povijesti
na Pedagoškom fakultetu u Osijeku predmete "Uvod u znanost o
povijesti" i "Hrvatska povijest od 1790. do 1918. godine".
1. srpnja
1997. izabrana je u naslovno zvanje docenta iz područja humanističkih znanosti
(povijesne znanosti) za predmet Povijest na Pedagoškom fakultetu u Osijeku.
ZNANSTVENI RADOVI
Radovi dr. Živaković-Kerže posvećeni
su uglavnom gospodarskoj i socijalnoj povijesti Osijeka i Slavonije u 19. i
dijelom 20. st., rađeni su najvećim dijelom na arhivskoj građi i suvremenoj
publicistici. Njezini su radovi uglavnom deskriptivni, te su njezina
istraživanja po metodi pozitivistička.
Od zadnjeg izbora u znanstveno
zvanje objavila je jednu znanstvenu knjigu koja je prerađeni i nadopunjeni dio
doktorske radnje (podatke v. pod 1.1.), priloge u tri knjige skupine autora, te
više, premda uglavnom kraćih izvornih znanstvenih članaka, tiskanih u
znanstvenim časopisima, dijelom s priznatom međunarodnom recenzijom, ili u
znanstvenim zbornicima.
U svojim radovima obrađuje četiri
skupine problema:
1. Radovi iz gospodarske i društvene povijesti
Osijeka
1.1. S tradicionalnih na nove puteve. Trgovina,
obrt, industrija i bankarske ustanove grada Osijeka na prijelazu stoljeća od
1868. do 1918. godine, Osijek: Povijesno društva Osijek, 1999, 208 str.
Knjiga je prerađeni i nadopunjeni
dio doktorskog rada. Povjerenstvo je na zahtjev Matičnog povjerenstva
provjerilo odnos teksta disertacije i novog teksta i utvrdilo da knjiga sadrži
20 posto novog teksta. U knjizi je autorica na temelju izvorne arhivske građe i
postojeće literature dala sadržajan pregled sekundarnih i tercijarnih gospodarskih
djelatnosti u gradu Osijeku, koji je u to vrijeme imao znatan udio u gospodarskom
životu sjeverne Hrvatske. Upozorila je na ulogu pojedinih obitelji u gospodarskom
životu i pokušala utvrditi njihovu gospodarsku snagu.
1.2.
Sajmovi i gospodarske izložbe grada Osijeka na prijelazu 19. u 20. stoljeće, Anali Zavoda za znanstveni rad HAZU u
Osijeku, 13, Osijek 1997, 53-60.
U tom radu
autorica opisuje sajmove i gospodarske izložbe i ulogu koju su te manifestacije imale u unapređivanju osječkog
i slavonskog gospodarstva.
1.3. Židovi
u Osijeku i njihov utjecaj na gospodarski i javni život grada na prijelazu
stoljeća (1868.-1914.), u: Dva stoljeća
povijesti i kulture Židova u Zagrebu i Hrvatskoj, Zagreb 1998, 428-434.
Osijek je u
obrađivanom razdoblju bio istaknuto središte trgovaca, bankara i industrijalaca
židovske vjeroispovijesti, a autorica je identificirala najvažnije obitelji i
označila njihovu ulogu u gospodarskom životu grada.
1.4.
Utjecaji obitelji Reisner, Gillming, Blau i Hengl na gospodarski i kulturni
razvoj grada Osijeka, Godišnjak -
Jahrbuch GVG. V. Znanstveni skup Nijemci i Austrijanci u hrvatskom kulturnom
krugu, Osijek 1998, 11-17.
Na osnovi
arhivske građe autorica je iznijela nove podatke kojima je njezin rad prilog
povijesti obitelji, a istodobno i prilog povijesti razvoja osječkog pivarstva i
gospodarstva uopće.
1.5.
Utjecaji obitelji Kaiser i Povischil na gospodarski razvoj grada Osijeka, Godišnjak - Jahrbuch GVG. VI. Znanstveni
skup Nijemci i Austrijanci u hrvatskom kulturnom krugu, Osijek 1999 (u
tisku).
Rad je
prošireni referat održan u Osijeku 1998. na znanstvenom skupu “Nijemci i Austrijanci
u hrvatskom kulturnom krugu”. Sadrži prikaz povijest dviju obitelji koje su
bile povezane rodbinskim vezama i koje su bile nositelji prije svega
drvno-prerađivačke industrijske djelatnosti u Osijeku, te istaknuti kulturni
mecene.
1. 6. Retfala, Osijek 2000. (prilozi na str.
str. 14–48)
U knjizi
skupine autora kandidatkinja je prikazala povijest naselja Retfale, danas
dijela grada Osijeka, dajući brojne podatke relevantne za društvenu povijest,
od gospodarstva do vjerskog života, prosvjetnih, kulturnih i zdravstvenih
prilika do društvenog i športskog života.
1. 7. Agronomi – sudionici i svjedoci vremena
1950.–2000., Osijek 2000. (prilozi, samostalni i u koautorstvu, na str.
13–29, 46–53, 68).
U knjizi
skupine autora kandidatkinja je u svojim prilozima iznijela podatke o radu
Društva agronoma Osijek u polustoljetnom razdoblju njegova postojanja, te
djelovanju Visoke poljoprivredne škole i Poljoprivrednog fakulteta u Osijeku.
2. Radovi o povijesti plovidbe Savom i Dravom
2.1.
Regulacija i plovidba rijekom Dravom u drugoj polovici 19. i početkom 20.
stoljeća, Osječki zbornik, 22-23,
Osijek 1997, 203-209.
Autorica je
na osnovi arhivske građe iznijela dosad nepoznate ili slabo poznate podatke o
plovidbi i regulaciji prometa rijekom Dravom koja je u istraživanom razdoblju
bila najvažnija trgovačka prometnica za uvoz robe iz Budimpešte i Beča u
Slavoniju i Podravinu, pri čemu se
napose osvrnula na važnost te prometnice za grad Osijek.
2.2. Rijeka
Sava u projektu kanala Dunav - Sava u drugoj polovici 19. i početkom 20.
stoljeća, Anali Zavoda za znanstveni rad
HAZU u Osijeku, 14, Osijek 1998, 37-47.
Projekti o
povezivanju Dunava i Save postojali su od 18. stoljeća. Oni dugo nisu bili
predmet znanstvenih istraživanja, a autorica je na osnovi arhivske građe
opisala planove s kraja 19. i početka 20. st. i identificira njihove
zagovornike.
2.3. Rijeke
Dunav i Sava te prvi projekti glede prokapanja kanala Dunav - Sava, Časopis za suvremenu povijest, 31,
Zagreb 1999, br. 2, 307-317.
Rad
obrađuje istu temu kao pod 2.2. osim što je autorica dala pregled projekata u
18. i 19. st. koje je registrirala u izvorima i literaturi.
3. Ostali radovi iz povijesti gospodarstva
3.1.
Osnivanje i djelovanje Obrtnoga udruženja u Kotaru Ilok (1927.-1941.), Acta historico oeconomica, 22, Zagreb
1996, 105-128.
Korištenjem
arhivskih izvora autorica je rekonstruirala rad udruženja koje je okupljalo
obrtnike najistočnijeg iločkog kotara. To je analitički rad s mnogo podataka o
razvoju obrtništva na tom području.
3.2.
Strossmayer i vlastelinstvo đakovačkih biskupa, u: Zbornik radova o Josipu Jurju Strossmayeru, Zagreb: HAZU, 1997,
111-129.
Rad je nastao
u koautorstvu s Juliom Martinčićem, Ivicom Mandićem, Zvonkom Benašićem i Edom
Kalajdžićem. Đakovačko vlastelinstvo bilo je izvor gospodarske moći đakovačkog
biskupa Strossmayera, a autori su na osnovi arhivskih izvora i literature
prikazali rad vlastelinstva i upozorili na najvažnije dijelove njegove
gospodarske djelatnosti.
3.3.
Najstarija secesijska zgrada i osječki, manje reprezentativni secesijski niz,
u: Secesija u Hrvatskoj, Osijek:
Zavod za znanstveni rad HAZU u Osijeku, 1997, 287-290.
U radu je
autorica iznijela povijest gradnje i povijest vlasnika nekih secesijskih zgrada
u Osijeku na osnovi izvorne arhivske i slikovne građe.
4. Radovi o povijesti športa u Osijeku
Zasebnu skupinu radova čine prilozi za povijest športa koji pridonose
poznavanju društvene povijesti Osijeka u 19. i 20. st. Ističemo napose priloge
u knjizi:
Povijest sporta grada
Osijeka (1784.-1996), Osijek 1998. (prilozi na
str. 23–29, 31–35, 51–61, 87–90, 94–104, 107–115, 135–153, 192–196, 210–211,
215–221, 225–226, 230–233, 235, 244–247, 262, 264–269, 272, 275–279).
U knjizi skupine autora kandidatkinja je napisala pregled povijesti
športa u Osijeku do 1990. god., te priloge o povijesti brojnih športskih
disciplina.
Dr. Zlata
Živaković- Kerže predala je u tisak rukopise više znanstvenih članaka, koji su
navedeni u priloženoj bibliografiji. Kandidatkinja je priložila potvrdu da su
radovi primljeni za tisak, a u izvješću su spomenuti radovi koje je
kandidatkinja priložila u rukopisu.
STRUČNI RADOVI
Dr. sc. Zlata Živaković-Kerže je
objavila popularnu knjižicu Svaštice iz
staroga Osijeka, Osijek 1997 (prvo izdanje) i 1998 (drugo izdanje), 192
str. U radu je iskoristila svoje povijesno znanje i na popularni način prikazala
zanimljive crtice iz povijesti grada.
Objavila je i više stručnih radova
sa područja povijesti Osijeka, povijesti gospodarstva Osijeka i Slavonije,
povijesti plovidbe Dunavom i Savom, te povijesti športa u Osijeku.
NASTAVNA DJELATNOST (uvjeti Rektorskog zbora)
Dr. Živaković-Kerže se svojom
nastavnom djelatnošću na Pedagoškom fakultetu u Osijeku od zimskog semestra
akad. god. 1996./97. kao vanjski suradnik, od akad. god. 1997./98. u zvanju
naslovnog docenta, potvrdila kao dobar predavač.
Mentor je za osam diplomskih radnja
izrada kojih je u tijeku, tj. rad na njima nije dovršen (prva generacija
studenata povijesti na Pedagoškom fakultetu u Osijeku tek je prošle akad. god.
upisala IV. godinu studija).
ZNANSTVENI SKUPOVI
Dr. Živaković-Kerže prisutna je na
gotovo svim znanstvenim skupovima koji su vezani uz Osijek i Slavoniju. Od
zadnjeg izbora sudjelovala je referatima na sedam znanstvenih skupova od kojih
su tri međunarodna.
OSTALA STRUČNA DJELATNOST
Dr. sc. Zlata Živaković–Kerže vrlo
je aktivna u kulturnom životu grada Osijeka. Tajnica je Društva za hrvatsku
povjesnicu u Osijeku, članica Hrvatskog arheološkog društva i Društva muzealaca
Slavonije i Baranje, te predsjednica Hrvatskoga katoličkog društva prosvjetnih
radnika, podružnica Osijek.
ZAKLJUČAK
Znanstveni radovi dr. sc. Zlate
Živaković–Kerže posvećeni su povijesti Osijeka i Slavonije u 19. i 20. st.,
prije svega gospodarskoj i društvenoj povijesti. Nakon izbora u
znanstveno–nastavno zvanje naslovnog docenta objavila je jednu knjigu
(prerađeni i dopunjeni dio doktorske disertacije s 20 posto novog teksta) i
priloge u tri knjige skupine autora, a znanstveni članci tiskani su u časopisima
s priznatom međunarodnom recenzijom ili u publikacijama koji tu razinu
zadovoljavaju (zbornici HAZU) i u znanstvenim zbornicima. Prije izbora u zvanje
docenta objavila je knjigu “Urbanizacija i promet grada Osijeka na prijelazu
stoljeća (1868.-1918.)”, Osijek 1996., koja je također prerađeni i dopunjeni
dio doktorske disertacije (s 20 posto novog tekta), knjigu “200 godina
streljaštva u Osijeku”, Osijek 1985., te više znanstvenih radova tiskanih u časopisima
i zbornicima. Povjerenstvo ocjenjuje da je dr. sc. Zlata Živaković–Kerže brojem
znanstvenih radova i ozbiljnim pristupom istraživačkom radu, zasnovanom na temeljitom
poznavanju izvorne arhivske građe, suvremene publicistike i znanstvene literature,
premda su njezini radovi deskriptivni i po metodi pozitivistički, dala doprinos
poznavanju hrvatske gospodarske i društvene povijesti, prije svega Osijeka i
Slavonije.
Povjerenstvo ocjenjuje da dr. sc.
Zlata Živaković-Kerže premašuje neke od uvjeta Zakona o visokom školstvu za
reizbor u znanstveno-nastavno zvanje docenta, ali ne ispunjava uvjete
Rektorskog zbora za izbor u zvanje izvanrednog profesora.
U
skladu s važećim uvjetima za izbor u znanstveno-nastavna zvanja povjerenstvo
predlaže da se dr. sc. Zlata
Živaković–Kerže ponovno izabere u znanstveno–nastavno zvanje naslovnog docenta za znanstveno
područje humanističkih znanosti, polje povijesti, grana nacionalna povijest, za
kolegij “Hrvatska povijest novog vijeka (XIX. stoljeća) 1790-1918.” na
Pedagoškom fakultetu u Osijeku.
U Zagrebu, 15. svibnja 2000.
Povjerenstvo:
dr. sc. Nikša Stančić, redoviti profesor
dr. sc. Mira Kolar, redoviti profesor
dr. sc. Filip Potrebica, redoviti profesor
FILOZOFSKI FAKULTET SVEUČILIŠTA U ZAGREBU
ODSJEK ZA POVIJEST UMJETNOSTI
Faculty of Filosophy University of Zagreb
Departemet of art History
Zagreb,
Ivana Lučića 3
Zagreb, 25.05.2001.
Broj: 04-01-2/2.
FAKULTETSKOM VIJEĆU
FILOZOFSKOG
FAKULTETA U ZAGREBU
Na sjednici Fakultetskog vijeća od 21. ožujka 2001. godine imenovani smo u stručno povjerenstvo za davanje mišljenja o ispunjavanju uvjeta predloženika za izbor u znanstveno-nastavno zvanje docenta, izvanrednog ili redovitog profesora za znanstveno područje humanističkih znanosti, polje povijest umjetnosti, za predmete Osnove likovnih umjetnosti, Teorija likovnih umjetnosti i Problemi čovjekove okoline na Umjetničkoj akademiji Sveučilišta u Splitu. U skladu s odredbama Zakona o visokim učilištima i Odlukom o utvrđivanju minimalnih uvjeta za ocjenu nastavne i stručne aktivnosti u postupku izbora u znanstveno-nastavna i nastavna zvanja podnosimo sljedeće izvješće.
Na natječaj objavljen u Vjesniku 12. siječnja 2001. za izbor u znanstveno-nastavno zvanje docenta, izvanrednog ili redovitog profesora prijavio se jedan kandidat dr.sc. Ivo Babić.
Podaci iz životopisa
Dr.sc. Ivo Babić je rođen u Trogiru 17. travnja 1946. Gimnaziju je završio 1964. u Splitu. Na Filozofskom fakultetu u Zagrebu diplomirao je 1968. godine povijest umjetnosti i arheologiju; 1970. godine diplomirao je parelelni studij filozofije na istom fakultetu.. Magistrirao je 1972. iz područja povijesti umjetnosti, a 1983. obranio je disertaciju iz istog područja pod naslovom "Organizacija života u prostoru između Trogira i Splita".
U studijske svrhe boravio je u Vicenzi, te višekratno u Veneciji i Parizu. Kao konzervator radio je u Regionalnom zavodu za zaštitu spomenika od 1970. do 1974. godine. Od 1974. do 1979. godine bio je ravnatelj Muzeja grada Trogira, a od 1979. do 1997. nastavnik na Fakultetu prirodoslovno matematičkih znanosti i odgojnih područja u Splitu. Od 1997. angažiran je kao nastavnik na Umjetničkoj akademiji u Splitu, a od 1998. obnaša funkciju rektora Sveučilišta u Splitu.
Znanstvena djelatnost
Znanstveni interes dr.sc. Ive Babića usmjeren je povijesti umjetnosti u širem antropološkom kontekstu što je vidljivo iz priloženog popisa radova. Posebno istražuje povijest urbanizma, te posljednjih godina priprema znanstvenu sintezu pregleda povijesti dalmatinskog urbanizma. U okviru svojih projekata dovršava i monografiju o majstoru Radovanu i sinteznu studiju o kulturnom blagu Dalmacije.
Znanstvena djelatnost do posljednjeg izbora u redovitog profesora
Uvid u bibliografiju prof.dr. Ive Babića jasno svjedoči o širini kulturološkog, antropološkog i povijesno umjetničkog istraživanja koje obuhvaća radove do osnovnih interpretacija dosad neobrađene povjesno umjetničke građe (poput srednjevjekovnih crkava između Šibenika i Trogira, gradina i gomila, anžuvinskih grbova i biljega, renesansnih dijelova općinske palače u Trogiru itd.; 14., 15., 18., 24., 28.) preko teorijskih reinterpretacija najznačajnijih ostvarenje hrvatske povijesti umjetnosti (kao što su Trogirska katedrala i Radovanov portal; 2., 4., 11., 29., 30., 31.), do istraživanja ranije zapostavljenog povijesnog prostora i kulturnog pejzaža čemu je dao fundamentalni doprinos svojom disertacijom odnosno knjigom "Prostor između Splita i Trogira" 1984., 1991., a dopunio studijama o povijesti Kaštelanskog zaljeva, istraživanju grafičke dokumentacije kao povijesnih izvora itd.(1., 19., 23.). U sklopu autorovih studija o Radovanovu portalu posebno je značajna grupa radova koja rješava probleme odnosa portala trogirske katedrala i Sv. Marka u Veneciji, čime je autor uvjerljivo potkrijepio tezu da je Radovan autor i nekih dijelova venecijanskog portala i doprinjeo vrednovanju Radovana u europskom kontekstu (40., 42., 45.).
Znanstena djelatnost nakon posljednjeg izbora u redovitog profesora
U razdoblju od zadnjeg izbora (od srpnja 1995. do prosinca 2000.) autor je objavio jednu knjigu, radove u knjigama i znanstvene radove u zbornicima i časopisima za koje je karakteristično da su u znatnom broju objavljeni i u stranim (talijanskim) časopisima.
Knjiga "L'Urbanisme Dalmate" u izdanju PENa 1997. izvrsna je sinteza možda najdragocjenije komponente hrvatske kulturne baštine, starih gradova i gradskih jezgri koje predstavljaju i znatnu komparativnu prednost svojim brojem i značenjem u odnosu na susjednu obalu Jadrana, upravo stoga što nisu ograničeni samo na obalu nego i na bogati hrvatski arhipelag. Karakteristike gradova i njihovu valorizaciju s aspekta suvremene teroije umjetnosti autor je prikazao veoma sažeto i argumentirano te time učinio dostupnim međunarodnoj javnosti, obzirom da je knjiga objavljena na francuskom jeziku.
Kulturnoj baštini u prostoru posvećeni su i njegovi radovi u knjigama i dvama vodičima posvećenim također jadranskom, posebno srednje dalmatinskom području.
Među znanstvenim radovima u zbornicima (ima ih 17) po kompleksnosti teme i sinteznom karakteru pristupa ističu se studije o antičkim naseljima "Na tlu Hrvatske i susjednih Sklavinija" (1.), Studija o pomorskim snagama na Mediteranu od 12. do 16. stoljeća (8.) i nacrt problema odnosa na kulturnopovijesnom području Dalmacije i Ancone (9.) Sva tri rada karakterizira izvornost pristupa i utemeljenost analiza koje vode put toliko potrebnih sinteza.
Drugu grupu radova tvore prilozi o pojedinim spomenicima, kao što je crkva sv. Andrije na Čiovu (2.), Obiteljska kuća Statilić u Trogiru (4.), Predromanički fragmenti iz marine (13.) O crkvi sv. Mihaela u Stonu (14.) ili o skulpturama G.Torettija u Trogirskoj katedrali (7.) U rasponu od predromanike do baroka ovi izvorni znanstveni prilozi upotpunjavaju poimanje slojevitosti značenja naše spomeničke baštine. U interpretativnom smislu svojevrsno je otkriće i znatan doprinos tumačenju Radovanova portala iscrpna studija o dosad zapostavljenoj "unutarnjoj strani lunete glavnog portala trogirske katedrale" (11.) na kojoj u tekstu i oblikovanju autor otkriva duboko simboličko značenje kao i ključ za projektantski pristup djelu najvećeg hrvatskog romaničkog kipara. U tragu svojih ranijih istraživanja "kulture korištenja prostora" autor dopunja naša saznanja o trogirskom području interpretirajući smisao međašnjih natpisa namjesnika Dolabele u trogirskoj zagori (12.) U svim znanstvenim radovima I. Babića specifična je odrednica autorove metode antropološki i kulturološki pristup zbog kojeg i manji faktografski doprinosi dobijaju šire značenje za našu povijest umjetnosti.
Stručna djelatnost
U izboru objavljenih stručnih radova (19.) razlikuju se tematski dvije grupe. Jedna (2., 6., 8., 9., 10., 13.) je posvećena praćenju publikacija s tematikom povijesti umjetnosti i kulture gdje autor iskazuje širinu svog znanja i zastupa stroge kritičke norme, kao i sinteznom prikazu pojedinih autora (Cvita Fiskovića, 5.). Druga odaje trajni autorov napor da nakon znanstvene interpretacije aktivno djeluje na čuvanju naše spomeničke baštine, prvenstveno samoga grada Trogira (3.) ali i Splita i Hvara (11., 14., 2., 7.,)
Nastavna djelatnost
Svoju nastavnu djelatnost kolega Babić započeo je 1977. na Filozofskom fakultetu u Zadru i Višoj ekonomskoj školi u Splitu gdje je predavao problematiku zaštite spomenika i čovjekove okoline. Na Fakultetu PMZ bio je u stalnom radnom odnosu od 1979. do 1997. gdje je postupno napredovao od predavača, docenta, izvanrednog profesora do zvanja redovitog profesora (1995.) Predavao je Probleme čovjekove okoline i Osnove i Teorije likovnih umjetnosti. Tematiku zaštite čovjekove okoline predavao je i na PDS studiju Arhitektonskog fakulteta u Zagrebu (studij u Splitu), kao i na PDS Sveučilišta u Zagrebu, studij u Dubrovniku Bio je gost predavač na Sveučilištu Perpiganu (1987) i u Parizu (1992). Ecole des hautes etudes en sciences sociales) Od 1997. djeluje kao nastavnik na Umjetničkoj akademiji u Splitu.
Mišljenje
Već iz životopisa kolege Babića koji je uz povijest umjetnosti i arheologiju diplomirao i filozofiju, a posebno iz njegova cjelovitog znanstveno-istraživačkog rada evidentno je da bi teško bilo naći osobu koja bi bolje odgovarala za nastavu Osnova likovnih umjetnosti, Teorije likovnih umjetnosti i Problema čovjekove okoline. Na sva tri područja dr.sc. Ivo Babić dao je svoj doprinos koji ostaje trajna vrijednost naše povijesti umjetnosti. Istodobno on ima dugo i vrijedno iskustvo kao predavač tih triju kolegija. Uz to posebno ističemo moralni lik kolege Ive Babića stoga što smatramo da može poslužiti kao primjer studentima svojom neumornom i beskompromisnom borbom za zaštitu hrvatske spomeničke baštine od brojnih pokušaja degradacije ili uništavanja ( zbog čega je imao znatnih neugodonosti u svojoj sredini), kao i dosljednim, hrabrim i časnim postupcima u kompleksnim situacijama u kojima se našao u funkcijama rektora Sveučilišta. Na temelju uvida u dokumentaciju i analize rada smatramo da dr.sc. Ivo Babić i više nego zadovoljava odredbe o minimalnim uvjetima koje propisuje Znanstveno područno vijeće humanističkih znanosti (N.N. 38/97.) za ponovni izbor u znanstveno nastavno zvanje redovitog profesora za spomenute predmete.
Dr.sc. Ivo Babić udovoljava svim odredbama Zakona o visokim učilištima za izbor u znanstveno-nastavno zvanje redovitog profesora:
- Voditelj je znanstvenih projekata "Prostorne strukture grada Trogira i Šibenika" i "Majstor Radovan" koji svojim metodskim pristupom i istraživačkim rezultatima (djelomično objavljenim) značajno doprinose razvitku znanstvenog područja humanističkih znanosti.
- U nastavi na fakultetu sudjeluje duže od dvadeset godina.
- Nakon posljednjeg izbor u redovitog profesora 1995. godine objavio je knjigu i sudjelovao u dvije, te sedamnaest znanstvenih radova i nekoliko desetaka stručnih radova.
Dr.sc. Ivo Babić također udovoljava uvjetima koje propisuje Rektorski zbor (N.N. 94/96.):
- održao je priopćenja na četiri međunarodna simpozija i tri na domaćim znanstvenim skupovima
- pod njegovim mentorstvom dovršava se jedan magisterij i jedan doktorat (pristupnik je radio na ustanovi gdje se nisu mogli realizirati magisteriji i doktorati
- također je pod njegovim mentorstvom izrađeno dvadesetiosam diplomskih radova
- voditelj je dvaju istraživačkih projekata
- na četiri poslijediplomska studija odnosno tečajeva bio je voditelj kolegija.
Stručno povjerenstvo:
dr.sc. Radovan Ivančević, redoviti profesor
dr.sc. Tomislav Raukar, redoviti profesor
dr.sc. Igor Fisković, redoviti profesor
Filozofski fakultet Sveučilišta u Zagrebu
Odsjek za povijest umjetnosti
Broj, 04-01-4/2.
Zagreb, 11. svibnja 2001.
F A K U L E T S K O M V I J E Ć U
FILOZOFSKOG FAKULTETA U ZAGREBU
Na sjednici Vijeća 21 ožujka 2001.
imenovani u stručno povjerenstvo za davanje mišljenja o ispunjavanju uvjeta za
izbor u znanstveno-nastavno zvanje docenta, izvanrednog ili redovitog profesora
za područje humanističkih znanosti, polje povijest umjetnosti, za predmete
Umjetnost srednjeg vijeka i Bizanta, na Odsjeku za povijest umjetnosti
zadarskog Filozofskog fakulteta, nakon pregleda natječajne dokumentacije
podnosimo slijedeće
I Z V J E Š Ć E
Dekan Filozofski fakultet iz Zadra obratio se je 22.1.2001. dekanatu ovog fakulteta s obaviješću da se na raspisani Natječaj jedini prijavio dr. sc. Nikola Jakšić, izvanredni profesor istog fakulteta, a ujedno i molbom da se provede postupak njegova unapređenja, odnosno dade mišljenje o ukupnom natječajnom postupku. Nalazeći pak u predmetu dosad sve uredno i po zakonu obavljeno, povjerenstvo je iskazalo složnost u stvaranju pozitivne ocjene o pristupniku slijedom daljnjih navoda.
Podaci iz životopisa
Dr.sc. Nikola Jakšić ( rođen 1949. ) završio je na Filozofskom fakultetu u Zadru studij povijesti umjetnosti i arheologije 1974. godine, a 1980. i poslijediplomski studij u Zagrebu stekavši na Odsjeku za povijest umjetnosti Filozofskog fakulteta naslov magistra znanosti. Dotad je bio kustos Muzeja hrvatskih arheoloških spomenika u Splitu, a 1980. izabran za asistenta na Odsjeku za povijest i teoriju umjetnosti Filozofskog fakulteta u Zadru, gdje je 1987. obranio doktorsku disertaciju. God. 1988. napredovao je u zvanje docenta, 1996. u izvanrednog profesora. Tijekom tog napredovanja održavao je nastavu iz više kolegija kao : Muzeologija, Metodologija povijesti umjetnosti, Opća umjetnost srednjeg vijeka, da bi se usredotočio na predmet Hrvatska umjetnost srednjeg vijeka.. Također je predavao na postdiplomskim studijima : u Dubrovniku tečaj “Kultura Jadrana” i u Zagrebu pri Odsjeku za povijest umjetnosti Filozofskog fakulteta, a na zajedničkom studiju Arhitektonskog fakulteta iz Zagreba i Filozofskog iz Zadra “Graditeljska baština” stalno vodi tri kolegija. Na matičnoj ustanovi održava nastavu iz predmeta Umjetnost ranog srednjeg vijeka i Bizanta, te izborne kolegije na Odsjeku za povijest umjetnosti, a na Odsjeku za kulturu i turizam još i predmet Valorizacija kulturne i prirodne baštine.
Usporedno je dr.sc. N.Jakšić obavljao razne dužnosti, na fakultetu od predstojnika Odsjeka u više mandata do pročelnika Zavoda za povijesne znanosti. God. 1992. imenovan doministrom za kulturu u Ministarstvu prosvjete, kulture i športa RH do 1995. u Zagrebu je bio i na više stručno-upravnih funkcija u području muzeologije, te restauracije i zaštite spomenika ostavivši vidnog traga tog zalaganja. Biran je za zastupnika u Saboru RH 1990 – 1992. god., odlikovan Redom hrvatskog trolista.
Otprije je već kao priznati stručnjak za rani srednji vijek sudjelovao u važnim muzeološkim projektima : “Stalna postava Muzeja hrvatskih arheoloških spomenika” u Splitu 1974., te izložbe “Tisuću godina hrvatskog kiparstva” 1991. u Zagrebu, “Hrvati – kultura, vjera, umjetnost” 1999. u Vatikanu, “Hrvati i Karolinzi” u Splitu 2000, u sklopu međunarodnog projekta “Karlo Veliki i stvaranje Europe”. Također je član hrvatske ekipe za pripremu sličnog pothvata oko izložbe “Anžuvinci i Europa” 2001. u Francuskoj. Jedan je od utemeljitelja Hrvatskog odbora ICOMOS-a, posebice djelatan oko Međunarodnog centra za kasnu antiku i srednji vijek Sveučilišta iz Zagreba u Motovunu, uz koji je u skupini utemeljitelja i stalni član znanstvenog vijeća te uredništva međunarodno priznatog časopisa “Hortus artium medievalium”. Povremeno je djelovao u uredništvu više edicija u poljima svojeg rada, kao što je i član stručnih udruženja hrvatskih povjesničara umjetnosti i arheologa ili pojedinih njihovih tijela. U nekoliko navrata bio je na studijskim boravcima izvan domovine, uglavnom u Italiji, te sudjelovao na simpozijima nacionalnog ili međunarodnog značaja u Hrvatskoj i inozemstvu. Pri Ministarsvu za znanost nosi istraživački projekat “Starohrvatska umjetnost” s više suradnika.
Znanstveni rad
Uz intenzivno bavljenje različitim problemima hrvatskog srednjovjekovlja N.Jakšić je tijekom proteklih desetljeća vodio arheološka istraživanja na nizu značajnih lokaliteta kao što su : katedrala u Ninu, urbanistički sklop na Bribiru, groblje na Fenčevini u Drnišu te Ričice kod Imotskog, crkva i groblje sv. Luke u Škabrnji a sv. Andrije u Ražancu, te sv. Martina u Lepurima kod Benkovca. Uz stalnu suradnju s Muzejem hrvatskih arheoloških spomenika iz Splita, sudjelovao je u ostvarivanju programa Zavoda za zaštitu spomenika diljem Dalmacije, kao konzultant i u Istri. Glavninom svojeg znanstvenog interesa vezan za rani srednji vijek, obrađivao je mnoga važna pitanja iz čitave jadranske Hrvatske, zalazeći u ključne i specijalističke probleme umjetničkog razvoja te kulturnog života u prostoru također s pomoću arhivistike u koju je vrlo dobro upućen.
Osobiti su dokazi Jakšićeva djelovanja u njegovoj bibliografiji s ukupno pedestak jedinica ( vidi priloženi popis ). Taj zbroj sadrži 3 knjige ( prve izdvojene u popisu ) te 3 monografije ( 4 a – b, 5, 9 ), značajnije tekstove u edicijama s koautorstvom ( 1, 6, 7, 8, 9 ) te 37 samostalnih znanstvenih radova od kojih je 7 objavljeno u časopisima s međunarodno priznatom recenzijom. S obzirom pak na uvjete članka 74. stavka 3 Zakona o učilištima u Hrvatskoj, važno je prikazati radove nastale nakon izbora u prethodno zvanje.
U osnovi se Jakšićeve objavljene studije mogu podijeliti u tematske skupine koje ponajbolje raskrivaju smjerove pa i dosege njegovih istraživanja. Prve su tragom prvotnog pretežnog zanimanja one okrenute problematici hrvatske predromanike, za koju se autor po širini zahvata i vrsnoći zaključivanja pokazao jednim od vodećih istraživača, posebice na polju analize skulpture. Tako je u tekstovima ( bibl. brojevi 2, 6, 9 ) objavljenim po raznim stručnim časopisima obrađivao inače slabije proučene skupine spomenika na pojedinim lokalitetima promičući metode i iskustva prepoznavanja klesarskih radionica iz 9 – 10. stoljeća. Pomno okupljajući prema morfološkim osobitostima primjere novootkrivenih ( područje Šibenika ) te davno poznatih ali nedovoljno kvalificiranih kamenih izrađevina ( područje Kotora ), on uz očitovanje tipoloških razreda kako čitavih dijelova liturgijskog namještaja tako i njihova ornamenta pomno prati putanje stilskog i estetskog razvoja, zgodimice vrlo učinkovito u korelaciji s društveno-političkim stanjima ( vrijeme kneza Branimira ). To će mu poslužiti kao osnova i za šire utvrđivanje umjetničkih dosega na tlu hrvatske države u pojedinim vremenskim etapama koje znalački definira s reintrepetacijom prijašnjih nekih motrišta ( bibl. br. 4 i 10.). Važno je, dakako, da srodne pojave gleda i umješno pojašnjava u međusobno različitim povijesnim okvirima koji određuju položaj navedenih a i ostalih mikroregija duž jadranskog primorja tvoreći zajedništvo plastičkog izričaja što Jakšića nadasve i privlači kao teza za koju se učinkovito zalaže. Redovito je s izoštrenim kriterijima raščlambe plastičkih svojstava poglavito kamenog namještaja starih crkava težio njihovu ispravnom određivanju u kronološkoj ljestvici stila a sa svrhom predočavanja što cjelovitije slike stanja u vremenu i prostoru. Na tom putu posebno je osvijetlio fenomen kontinuiteta od kasne antike jednako i u arhitektonskom stvaralaštvu uočavajući načine preoblikovanja ranokršćanskih zdanja na dotad neuočenim spomenicima ( bibl.br.1.). Svoja je često izvorna, a u pravilu čvrsto empirijski dokazana i trijezno sročena motrišta posebno slojevito razradio u poglavlju najnovije edicije “Hrvati i Karolinzi “ pod naslovom “ Klesarstvo u službi evangelizacije” iznijevši metodski nove a spoznajno uvjerljive poglede na problem uključenosti starohrvatske umjetnosti u matične struje nicanja svekolike zapadoeuropske iz klasične podloge.
Svakako su to značajni prinosi tumačenju spomeničke građe i raskrivanju likovne kulture kojima je cjelovito pristupao i u preglednim člancima sintezne naravi, npr. napisavši temeljni tekst o predromanici u knjizi “Tisuću godina hrvatskog kiparstva”, ili davši vrlo koncizni osvrt na putanje stila u kontekstu općeg predočavanja svih vrsta izraza na tlu starohrvatske države u ranom srednjem vijeku pod naslovom “Kršćanska umjetnost u doba hrvatske države od kraja 8. do izmaka 11. stoljeća” za knjigu vezanu uz vatikansku izložbu ( izd. na engleskom i talijanskom jeziku ) što je imala svrhu cjelovitog predstavljanja naše baštine u svijetu. U tom smislu vrednuje se i opsežni tekst o predromanici u Enciklopediji hrvatske umjetnosti iako je klasificiran kao stručni članak, pa i tekst na talijanskom jeziku “Croati, chi sono costoro“ ( “Tko su Hrvati” ) u prestižnom časopisu “Archeologia viva” primjeren stranom čitateljstvu u krugovima kojeg korisno ispunja dugo postojeću prazninu.
Drugi je po složenosti čak i osebujniji pravac Jakšićeva rada pa i javnog javljanja u području humanističkih znanosti određen nizom studija iz arheološke ili opće spomeničke topografije u prostorima današnje srednje i sjeverne Dalmacije, navlastito kopnenih njezinih dijelova. Tome su posvećene čak dvije navedene knjige, prva kao monografija o Zemuniku – srednjovjekovnom kaštelu i kasnijoj kasabi, a druga kao zbirka tematski srodnih studija pod naslovom “Hrvatski srednjovjekovni krajobrazi”. U monografiji svestrano zahvaća tipologiju razvoja srednjovjekovnog kaštela zadarske komune od 12. do 17. st, ponajprije razriješavajući niz zagonetki iz njegovih početaka a ponajviše u vezi s čitanjem arhiva, gonetanjem nazivlja mjesta itd. Za drugu fazu donosi mnoštvo novih relevantnih podataka o održavanju mletačkog posjeda sa specifičnim privrednim djelatnostima do preobrazbe u utvrdu izloženu sve dramatičnijim događanjima koji će Zemunik učiniti naseljem osobitih funkcija na prilazu Zadru u turskim rukama do sredine 17. st. Iako pisan poput kronike zasnovane na detaljističkoj obradi povijesnih navoda ( dijelom prvi put objavljenih ) tekst sadrži zamjerne kakvoće koje proizlaze iz autorovih poznavanja regionalne prošlosti ali i sabrane uporabe izravnih arhivskih dokumenata za očitovanje urbanističkih rješenja i oblika fortifikacija, nadasve definiranja tijeka stalno napetih događanja kojima odgovara i dinamika pisanja. Sadržajno i metodski taj prikaz prate kraći svojevrsni vodiči, specijalna izdanja o spomenicima Knina i Nina, te benkovačkog kraja sa spretnim povezivanjem arheološke slike stanja i povijesnih podataka do zrelog srednjeg vijeka ( bibl. 1, 2, 6. ), što zapravo omeđuje i glavninu istraživačevih bavljenja. Istoj skupini se uglavnom pribrajaju i znanstveni radovi ( bibl. br. 3 i 8. ) kao samostalni prikazi izdvojenih sakralno-grobišnih lokaliteta šire povijesnog značenja dokazujući kontinuitet plodnog bavljenja s problemima koje je odavno otvorila njegova struka.
U svima njima autor za užu struku iznimno misaono dorađenim istraživačkim pristupom i tome primjerenom akribijom raspravlja mnoštvo važnih pitanja o životu područja u prošlosti kritički povezujući podatke iz pisanih vrela sa zapažanjima o spomenicima na terenu. Pritom uvjerljivo ispravlja mnoga starija mišljenja o važnim pitanjima kako položaja tako izgleda pa i datacije zdanja koja bijahu pozornica slojevitim društveno-političkim događanjima. Nadasve u zaključcima učinkovito njegovo preplitanje podataka koje crpi iz pisanih izvora, pače uz neke ispravke čitanja, sa spoznajama koje stječe krečući se prostorom i vremenom te analizirajući ostatke vidljivih ili netom iskopanih spomenika često je stubokom mijenjalo ustaljena mišljenja naše historiografije. Dapače su njegova zaključivanja na tom planu imala multidipliscinarni karakter a i potvrđivana bijahu s više strana. Važno je da je Jakšić iznimno strpljivo pristupao tom mozaiku, što je urodilo zavidnom faktološkom ili sadržajnom gustoćom tekstova u kojoj razložitost izlaganja i trijeznost zaključivanja radije prebacuje svaku ocjenu od mogućeg nabrajanja pojedinih rezultata na priznavanje osnovnih značenjskih dimenzija rada.
Ništa manje uvjerljive nisu Jakšićeve u
stručnim elaboratima pisane analize građe iz arheoloških istraživanja koja je
osobno vodio. Živi odnos prema istovjetnoj građi s trajnim nastojanjem za
revizijom mišljenja primjerno dokazuje tekst iz skupine znanstvenih studija o
znamenitome lokalitetu sv. Spasa u Vrh rici ( bibl.br. 3. ). Vrlo sukladno
tome, zalazeći i na polja povijesne topografije razvijenog pa i kasnog srednjeg
vijeka otkriva, položaje te pojašnjava uvjete života iz pisanih izvora poznatih
mjesta važnih društveno-političkih događaja. Time na metodski vrlo razrađeni
način a uz međuodnos arheoloških i arhivskih izvora utvrđuje predajni
kontinuitet postojanja ne samo čvrstih spomenika nego i nekih pravnih običaja u
prostoru vangradskih zajednica. Tako primjerice ( bibl. 5. ) izlučivši točno
mjesto održavanja sabora u Podbrižanima iz 1350 god. , uočava tradicijske
oblike društvenog ponašanja na istom terenu dovodeći ih u vezu s mnogo
starijim, čak u ranom srednjem vijeku utemeljenim pravima ali i ustanovama
održalim zajedno sa crkvama i drugim materijalnim znamenjima drevnog
stvaralaštva. Nadalje također uzornim marom ( bibl. 8. ) uz korištenje
interdisciplinarnih znanja ( koja, štoviše, u svakom pojedinom slučaju i
produbljuje ) vrlo slikovito ocrtava dugo trajanje vladarske zadužbine sv.
Bartula u selu Tršci unutar kotara Zadra i raskriva niz pojedinosti vrijednih
ogledanju širih obzorja medievistike. U tovrsnim tekstovima autor je već i
prije razradio relevantnu problematiku i ukazao na pravilna rješenja brojnih
pitanja iz srednjovjekovne urbanistike i prostorne organizacije teritorija
posebice razlažući i teorijske osnove teza. Oživljavanjem nekih zanemarenih
nalaza djelotvorno navraća i poznatim tematima u tekstu “Materijalni odrazi
Kolomanove vojne u sjevernoj Dalmaciji” te pruža nova pouzdana viđenja
uslojenosti tako važnih zbivanja. Rasprave tog tipa u najboljem smislu odavaju
vrsnoću Jakšićeva znanstvenog rada koja se ne svodi na jednoznačna istraživanja
nego uistinu vodi prema sinteznom mišljenju najmodernijih razina. Po svemu tome
nema sumnje da taj rad u cjelini pokazuje vidljive uspjehe na svim poljima u
koje zadire pridonoseći stvaranju složenog lica hrvatske historiografije,
neodvojive od poznavanja materijalne kulture osvijetljene s motrišta
arheologije i povijesti umjetnosti koje Nikoli Jakšiću ostaju bazične struke.
Z a k l j u č a k
Uz navedenu ocjenu ovo povjerenstvo smatra
da dr.sc. Nikola Jakšić, izvanredni profesor povijesti umjetnosti na
Filozofskom fakultetu u Zadru, može biti promaknut u zvanje redovitog
profesora. Za to on ima uvjete prema nabrojenim znanstvenim radovima u svojoj
ukupnoj bibliografiji, jer ih je veći broj objavljen u časopisima s međunarodno
priznatom recenzijom ili s njima po vrsnoći izjednačenima časopisima, a neki su
i među objavljenima nakon posljednjeg izbora u zvanje zasigurno značajno
utjecali na razvoj i širenje spoznaja povijesne, povjesničarsko umjetničke i
arheološke znanosti. K tome je pristupnik Natječaju zadarskog Filozofskog
fakulteta tijekom više od šest godina rada na istome u svojstvu izvanrednog
profesora – kako proizlazi iz njegova životopisa – uspješno sudjelovao u više
znanstvenih projekata i programa. Prema tome se zadovoljava dovoljno uvjeta
članka 74. stavka 3 zakona o visokim učilištima.
Ujedno dr.sc. Nikola Jakšić ispunja
Minimalne uvjete za izbor u znanstveno zvanje znanstvenog savjetnika, odnosno
znanstveno-nastavno zvanje redovitog profesora prema članku 45. Zakona o
znanstveno-istraživačkoj djelatnosti (vidi NN 38/1997.), jer ima objavljenu
jednu knjigu (odnosno više od dvije veće znanstvene studije - ukup. bibl. mon.
6,7,8 itd), k tome više od 8 rdova objavljenih u časopisima visoko vrednovanim
prema propisanim kriterijima (vidi: ukpu bibl. znanst.rad - posebno
3,4,14,26,28,31,34 + str. rad. 2,4) dok i ostali časopisi poput "Vjesnika
za arheologiju i historiju dalmatinsku", "Diadora" ili
"Starohrvatska prosvjeta" - u kojima je najviše objavljivao - također
spadaju među one izjednačene po vrsnoći s časopisima s međunarodnom recenzijom.
Posebno na kraju naglašavamo da dr.sc.
Nikola Jakšić također ispunjava uvjete članka 42. stavka 3. Zakona o
znanstvenoistraživačkoj djelatnosti koje je Rektorski zbor visokih učilišta
Republike Hrvatske propisao obvezatnima za izbor u znanstveno-nastavno zvanje
redovitog profesora (vidi NN 97/1996).
1. Održao je dovoljno priopćenja na
znanstvenim skupovima ( vidi popis ) od kojih su najmanje tri bila međunarodnog
značaja.
2. Osim što je pod njegovim vodstvom na
matičnome fakultetu izrađeno više od osam diplomskih radova, potvrdio se kao
voditelj kolegija u poslijediplomskom studiju na fakultetima u Splitu i u
Zagrebu.
3. Njegov duži tekst o predromanici u knjizi
više autora “Tisuću godina hrvatskog kiparstva” propisan je za obvezatnu
ispitnu literaturu na fakultetima u Zagrebu, Zadru i Rijeci, a slično je i sa
prilogom iz najnovije edicije “Hrvati i Karolinzi”.
4. Kao dugogodišnji
a danas najiskusniji nastavnik povijesti umjetnosti starijih razdoblja na
Filozofskom fakultetu u Zadru bitno je unaprijedio nastavni proces sadržajno i
u metodici ( poglavito uvođenjem novih kolegija i drugih oblika rada ).
5. Voditelj je istraživačkog projekta
“Starohrvatska umjetnost” od 1999. god.
Temeljem svega navedenog ovo
povjerenstvo predlaže provesti daljnji postupak za unapređenje dr. sc. Nikole
Jakšića u znanstveno-nastavno zvanje redovitog profesora.
članovi
povjerenstva
Prof.
dr. Igor Fisković
Prof.dr.
Ivo Petricioli
Prof.dr.
Tomislav Raukar
ODSJEK ZA POVIJEST UMJETNOSTI
FILOZOFSKI FAKULTET
SVEUČILIŠTA U ZAGREBU
Broj: 01-00-11/2.
Zagreb, 02.02.2001.
FAKULTETSKOM VIJEĆU
Na sjednici od 23. studenog 2000. god. imenovani u stručno povjerenstvo za davanje mišljenja o ispunjavanju uvjeta za izbor u znanstveno zvanje docenta, izvanrednog ili redovitog profesora za znanstveno područje humanističkih znanosti, polje povijest umjetnosti, grana povijest i teorija likovnih umjetnosti, arhitekture, urbanizma i vizualnih komunikacija, za predmet Umjetnost romanike i gotike, na Filozofskom fakultetu u Zadru, nakon pregleda priložene dokumentacije i stvaranja složne ocjene, podnosimo slijedeće
I Z V J E Š Ć E
Filozofski fakultet iz Zadra obratio se 21. IX 2000. dekanatu Filozofskog fakulteta u Zagrebu s obaviješću da se na raspisani Natječaj za gore navedeno zvanje prijavio samo dr. sc. Emil Hilje, dotadašnji docent tamošnjeg fakulteta na Odjelu za povijest umjetnosti, a ujedno i molbom da se provede postupak njegova unapredenja, odnosno dade mišljenje o ukupnom natječajnom postupku. Nalazeći pak u predmetu dosad sve uredno i po zakonu obavljeno, povjerenstvo je pregledom dokumentacije o pristupniku zaključilo kako slijedi :
Dr.sc. Emil Hilje, roden u Zadru 1958.god., redovito je diplomirao studij pedagogije i povijesti umjetnosti na Filozofskom fakultetu u Zadru 1980. Potom je uz kraće zaposlenje u pedagoškoj struci, god. 1985. upisao postdiplomski studij povijesti umjetnosti na Sveučilištu u Zagrebu, te 1988. god. temeljem pisanog rada "Razvoj umjetnosti na Pagu u 14., 15. i 16. stoljeću" ( mentor prof.dr. Igor Fisković ) stekao zvanje magistra znanosti. Od 1986. zaposlen je kao asistent pripravnik na Filozofskom fakultetu u Zadru, Odjel povijesti umjetnosti, na kojem 1988. god. postaje asistent a nakon polaganja doktorata na splitskom Sveučilištu, 1993. biva izabran i za docenta na istoj ustanovi. U tom zvanju od 1996. god. drži nastavu uglavnom iz predmeta srednjovjekovne umjetnosti općeg i nacionalnog smjera, iskustva početno proširuje predavanjem iz Osnova likovne umjetnosti. U sklopu nastavne djelatnosti izradio je, nakon izbora za docenta, i skripta za predmet "Umjetnost romanike i gotike", kojima se služe i odjeli nastavnog smjera povijesti umjetnosti u Splitu i Rijeci. Kao predavač po pozivu suraduje u programu postdiplomskog studija povijesti umjetnosti na Filozofskom fakultetu u Zagrebu.
Uporedno razvijajući znanstveno-istraživačku djelatnost Emil Hilje je sudjelovao na više domaćih ( ukupno 16 - vidjeti popis na kraju ) i međunarodnih znanstvenih skupova u Hrvatskoj ( Motovun 3 x ), i izvan njezinih granica ( Italija, Francuska, Madarska ), te vodio samostalna istraživanja u sklopu kako arhivskog tako terenskog rada. Među projektima odobrenim putem državnog natječaja 1996.god., voditelj je jednog od većih u našoj struci s temom "Zadarska regija od kasne antike do renesanse - povijest, umjetnost, književnost" koji uvodi i nekoliko znanstvenih novaka.
Do punog izražaja profil ovog znanstvenika iz mlađeg djelatnog naraštaja hrvatskih povjesnika umjetnosti dolazi u njegovom publicističkom radu. Naime, od posljednjeg izbora opetovano u zvanju docenta, Emil Hilje je objavio dvije samostalne knjige te osam izvornih znanstvenih radova, mahom u relevantnim časopisima za hrvatsku povjesnicu i humanistiku U odnosu na istovjetnu djelatnost prije posljednjeg izbora, zamjećuje se intenziviranje rada u okviru srodnih tema i suglasno vođenog pristupa. Većinom on povezuje rezultate osobnog arhivskog istraživanja, na kojemu u danas više rijetkome obimu zasniva i proširuje uvid u kulturno-umjetničku baštinu poglavito srednje Dalmacije, sa empirijskim izučavanjem spomenika u istom prostoru. Podjednako se pritom zanima za figuralni izričaj, tj. kiparstvo i slikarstvo kao i graditeljstvo krečući se sintezama novijeg poznavanja tog nasljeda a često mijenjajući stara ukorijenjena mišljenja koliko u izravnim, pozitivističkim podacima toliko i teorijskim motrištima.
Od objavljenih radova nužno je istaknuti na prvome mjestu dvije knjige, obje iz tematike srednjovjekovnog likovnog stvaralaštva u zadarskom području tiskane 1999 god . Prva pod naslovom "Gotičko slikarstvo u Zadru" predstavlja uzornu sintezu spoznaja o toj bogatoj spomeničkoj vrsti. Bitno je da se temelji na neposrednom autorovom pretraživanju arhiva te je bitno proširila znanja o majstorima i njihovom djelovanju u razdoblju od XIII do XVI st. Ujedno je zaokružila uvid u svo stvaralaštvo budući da je- sustavnim prikazom prilika i stanja ostvarila slojeviti pregled jednog od razvojno najznačajnijih poglavlja života zadarske umjetnosti. Pri njegovoj obradi Hilje je pošao putem~ nizanja priloga o pojedinim majstorima, jer je tome najviše izravno i pridonijeo raskrivanjem bezbrojnih novih podataka iz njihova životopisa pa i o općoj ulozi u promicanju likovne kulture grada. Medutim, nije propustio dati rješenja nizu pitanja oko kojih se dvoumila prijašnja znanstvena misao, tako da - gledajući u cjelini - ova knjiga svojom iscrpnošću uvjerava da zadugo neće biti nadiđena pa niti lako dopunjavana ili mijenjana u bitnim svojim postavkama i zaključcima.
Slična je u naravi, premda raznolikija po građi koju iznosi knjiga "Spomenici srednjovjekovnog graditeljstva na Pagu", takoder satkana obiljem mahom novih podataka iz arhiva i umješnih formalnih analiza arhitektonskih spomenika o kojima drevni zapisi zbore. Posve razumljivo iz te je ravnoteže ishodio ne samo dosad najcjelovitiji, nego spram prijašnjim uvjerenjima u mnogome i drugačiji pregled rečenih spomenika. Sagledavajući ih ujedno svestranije kao bitnu liniju umjetničkog izražavanja, Hilje je iskoristio priliku ispravnije prikazati širi tijek povijesnog života na otoku pa ujedno dati modernije prosudbe o prijemu odredenih oblika i razgranavanju stilskih načela u provincijskoj sredini. Stalno ogledajući njezinu baštinu u zrcalu morfoloških mijena iz šireg sredozemnog podneblja zaslužan je za pojašnjavanje građevnog sloga dosad zanemarenih vremenskih slojeva XIV st., kao i utanačivanje odgovora nekim konkretnim pitanjima naše struke o značajnim spomenicima i umjetnicima npr. udjelu Jurja Dalmatinca u urbanističkom planu i na glavnoj crkvi u gradu Pagu. Time raskriva i bitne odlike svojeg rada da razriješavajući naizgled mala i lokalna pitanja, stvara parametre sagledavanju općih tijekova umjetničkog napretka na Jadranu.
U okviru navedenih značajki mogu se ocjeniti i pojedinačni izvorni znanstveni radovi dr. E. Hiljea. Tako su oni pod naslovima "Zadarski protomajstor Andrija Desin" iz 1994., te "Prilog zlataru Francescu iz Milana" 1999. god. obogatili uvid u gotičko doba na tlu Zadra. Polazeći, naime, od neobjavljenih arhivskih podataka koji zbraja iznimnim marom, autor neke među njima vezuje uz spomenike prepoznavajući udio djelatnog protomajstora na službi od 1350. do 1394. god kao projektanta značajnih ostvarenja crkvenog i svjetovnog sadržaja. Prepoznavajući mu pak na njima osobiti izraz, analitički mu pripisuje još ~ srodna neka ostvarenja. Sasvim sličnim postupkom oko ličnosti Francesca iz Milana, proslavljenog zlatara, ocrtava grupu suradnika i pomoćnika prema arhivskim zapisima a utvrdivši mu put prema Ninu iz tamošnje riznice uz prepoznavanje majstorova rada pripisuje još nekoliko zlatarskih proizvoda. Sukladnim metodom u osvrtu na kipara P. Pozdančića prepoznaje njegovu ruku na djelima davno poznatima, ali dosad n~odredena postanka. Ti su tekstovi, dakle, u slijedu s nekima od objavljenih prije posljednjeg izbora ( vidjeti u bibliografiji br. 7, 8, 10. ) pokazatelji sustavnosti istraživačkog poduzimanja ali~i zrelosti promišljanja kojim se sa sviješću o važnosti pojedinosti stvara opća slika kulturnih stanja i uspjeha u urbanim središtima tijekom procvata komunalnog društva u mletačkoj Dalmaciji.
Drugu skupinu čine pregledni radovi, nipošto lišeni empirijskih novina i nazivnika izvornog znanstvenog rada, o sakralnoj arhitekturi na otočju Kornati ( 1996. ) te na otoku Pagu ( 1997. ), jer predočavanjem množine malih spomenika prikazuju uređenje prostora i odvijanje života u njemu. Uglavnom s obzirom na stilska posegnuća utanačju tipske skupine jednostavnih zdanja, važne i zbog sprovedene komparacije s općim dosezima njihoiva doba u širem podneblju. Metodski su pak zahtjevniji a i po rezultatima zanimljiviji radovi o prijelaznim ili mješovitim oblicima crkvenih građevina u Zadru na razmedi romanike i gotike ( bibl.br.2 - Motovun 1996. na engl. ), te analitički istančani prikaz ugljanskog triptiha nakon restauracije ( bibl.br.7 - isto 1998. ) sa sukladnim problemom u razmatranju stila u slikarstvu. Osebujnost analitičkog umijeća nadasve dokazuje tekst o velikom tzv. Ugljanskom poliptihu kao remek djelo kasne gotike u južnoj Hrvatskoj. Podrobnom identifikacijom svetačkih likova na njemu, poglavito na simbolički shvaćenoj predeli, otkriva odredeni ikonografski model koji se programski ponavlja na više ostvarenja u Zadru zrelog XV st. a vezuje uz inačice crkvenog prikazanja. Time upotpunjava sliku duhovnog ozračja dalmatinskoga grada s kojima se najviše istraživački bavio i u kojemu je dokazivao mogućnost pomnog tumačenja raznovrsnih spomenika kao povijesnih i likovnih fenomena prvorazredne važnosti.
Širinu istraživačkih zanimanja primjerenu njegovim arhivističkim zalaganjima E.Hilje je pokazao već od početka svojeg rada ne skanjivajući se naizgled usputnih pitanja primjerice s polja onomastike ili toponimije - pa ni osvijetljavanja umjetnički neprivlačnih objekata - primjerice solana na Kornatima, te utvrda na otocima. A zapravo i ti tekstovi svjedoče upućenost istraživača u svekoliki život zadarskog srednjovjekovlja sa sviješću o nuždi punog njegovog otkrivanja. Sasvim je razumljivo da istraživač toga daha uza sva znanja posjeduje i umijeća prenošenja znanja studentima, što je i dokazao pisanjem skripata za srednjovjekovnu umjetnost,rprvih koje su se uopće u Hrvatskoj pojavile. Sličnome smjera njegova~ suradnja u enciklopedijskim izdanjima, prikazi pojedinih knjiga' s istog stručno-znanstvenog područja, esejistički osvrti na čitava poglavlja iz temata koje proučava u detaljističkim studijama.
Po svemu tome ovo povjerenstvo smatra opravdanim prijedlog za unapređenje docenta dr.sc. Emila Hiljea u zvanje izvanrednog profesora Filozofskog fakulteta u Zadru. Posebno k tome napominjemo da kao autor sveučilišnih skripata, odobrenih kao udžbenika od Sveručilišnog senata, dugogodišnji predavač na dodiplomskom studiju matičnog fakulteta, te voditelj kolegija na poslijediplomskom studiju povijesti umjetnosti Filozofskof fakulteta u Zagrebu udovoljava nekim od minimalnih uvjeta Rektorskog zbora za izbor u navedeno zvanje. Štoviše, budući da je u dva navrata bio voditelj istraživačkog projekta odobrenog od Ministarstva znanosti, on te uvjete i nadilazi.
Stručno povjerenstvo:
dr.sc. Igor Fisković, redoviti profesor
dr.sc. Miljenko Jurković, izvanredni profesor
dr.sc. Nikola Jakšić, izvanredni profesor
ODSJEK ZA POVIJEST UMJETNOSTI
FILOZOFSKOG FAKULTETA
SVEUČILIŠTA U ZAGREBU
Broj:04-00-9/3.
Zagreb, 01.06.2001.
FAKULTETSKOM
VIJEĆU
FILOZOFSKOG
FAKULTETA U ZAGREBU
IZVJEŠĆE: mišljenje i prijedlog za izbor Larisa Borića, znanstvenog novaka na znanstveno-istraživačkom projektu "Zadarska regija od kasne antike do renesanse" (broj 070013), u istraživačko zvanje mlađi asistent za znanstveno područje humanističkih znanosti, polje povijesti umjetnosti, predmet Umjetnost renesanse.
Odlukom dekana Filozofskog fakulteta u Zagrebu od 1. prosinca 2000. godine imenovani smo u stručno povjerenstvo za izbor znanstvenog novaka Larisa Borića u istraživačko zvanje mlađeg asistenta za znanstveno područje humanističkih znanosti, polje povijest umjetnosti, grana umjetnost novog vijeka, za predmet Umjetnost renesanse. Odluka o pokretanju postupka za taj izbor donesena je na nastavku 5. redovite sjednice Fakultetskog vijeća Filozofskog fakulteta u Zadru za školsku godinu 1999/2000.
Laris Borić, rođen 29. ožujka 1969. na Malom Lošinju, hrvatski državljanin, diplomirao je 10. lipnja 1996. na Filozofskom fakultetu u Zadru na studijskoj grupi engleski jezik i književnost - povijest umjetnosti. Za znanstvenog novaka na znanstveno-istraživačkom projektu doc.dr.sc. Emila Hilje "Zadarska regija od kasne antike do renesanse" na Filozofskom fakultetu u Zadru izabran je 1. svibnja 1997. godine, od kada je u radnom odnosu na određeno vrijeme u trajanju od četiri godine. Dana 15. ožujka 1997. upisao je poslijediplomski znanstveni studij povijesti umjetnosti na Filozofskom fakultetu u Zagrebu, stilsko razdoblje: umjetnost renesanse. Iz indeksa kolege Borića vidljivo je da je regulirao sv obveze iz sva četiri semestra tog studija: položio sve propisane ispite sa prosječnom ocjenom 4,66 te mu je prihvaćen sinopsis magisarske radnje "Razvoj arhitekture i urbanizma u gradu Cresu tijekom 15. i 16 .stoljeća".
U rujnu 2000. godine sudjelovao je na znanstvenom skupu "Dani Cvita Fiskovića" u Korčuli izlaganjem na temu "Palača Petris u Cresu", a znanstveni članak na tu temu u suradnji s kolegicom Jasenkom Gudelj sa Odsjeka za povijest umjetnosti u Zagrebu je u pripremi za tiska. U časopisu "Obavijesti HAD-a br.2/1998. objavio je prikaz V. međunarodnog kolokvija Međunarodnog istraživačkog centra za kasnu antiku i srednji vijek u Motovunu na temu "Liturgijski namještaj od kasne antike do renesanse", te četvrtog broja časopisa Hortus artium medievalum. Prikaz knjige dr.sc. Emila Hilje "Spomenici srednjovjekovnoga graditeljstva na Pagu" predan je za tisak u časopisu "Glasje".
Kolega Laris Borić već četvrtu školsku godinu sudjeluje u nastavnom procesu Odsjeka za povijest umjetnosti vodeći seminar iz kolegija Umjetnost renesanse u sklopu kojega je organizirao tri stručna izleta u Firencu, Padovu i Veneciju.
U "Zakonu o visokim učilištima" (pročišćeni tekst), N.N. br. 59/96., Zagreb, 19. srpnja 1996. članak 87. definira se da je na fakultetima, pored ostalih, suradničko zvanje u sveučilišnoj nastavi mlađi asistent. uvjet za izbor u to zvanje je, prema članku 88., završen odgovarajući dodiplomski studij, a pream članku 89. istog Zakona, doslovno: "Za mlađeg asistenta može biti izabrana osoba sa završenim odgovarajućim dodiplomskim studijem i upisanim poslijediplomskim znanstvenim, odnosno umjetničkim sveučilišnim studijem."
Temeljem gore predočenog razvidno je da je kolega Laris Borić u cjelini udovoljio svim kriterijim koje pozitivno hrvatsko zakonodavstvo traži za izbor u suradničko zanje mlađeg asistenta. Stoga se Fakultetskom vijeću Filozofskog fakulteta u Zagrebu predlaže da Larisa Borića, prof. izabere u istraživačko zvanje mlađi asistent za znanstveno područje humanističkih znanosti, polje povijest umjetnosti.
Stručno povjerenstvo:
dr.sc.
Emil Hilje,
docent
Filozofskog fakulteta u Zadru
dr.sc.
Igor Fisković,
redoviti
profesor
dr.sc.
Nada Grujić,
redoviti profesor
Sveučilište
u Zagrebu
Filozofski
fakultet
Odsjek
za sociologiju
10000
Zagreb, I. Lučića 3
FAKULTETSKOM
VIJEĆU
FILOZOFSKOG
FAKULTETA U ZAGREBU
Predmet: Davanje mišljenja o ispunjavanju uvjeta predloženika u naslovno
nastavno zvanje predavača ili višeg predavača za znanstveno područje
društvenih znanosti, polje sociologije, za predmet Sociologija, na
Metalurškom fakultetu u Sisku
Na natječaj za radno mjesto predavača ili višeg predavača za znanstveno područje društvenih znanosti, polje sociologija, za predmet Sociologija, na Metalurškom fakultetu u Sisku, koji je objavljen u Vjesniku od 17. ožujka 2000. javio se samo jedan kandidat: mr. sc. Nikola Tadić.
Izvješće stručnog povjerenstva
Na temelju uvida u priloženu dokumentaciju vidljivo je da je kandidat Nikola Tadić, rođen u Hrvatskoj Kostajnici 1943. god., hrvatski državljanin. Diplomirao je Filozofiju i Komparativnu književnost na Filozofskom fakultetu u Zagrebu 1970. godine, gdje je 1984. godine stekao i stupanj magistra znanosti iz sociologije. Na Metaalurškom fakultetu u Sisku predaje kao vanjski suradnik od 1985. godinem a stalno je zaposlen u Sisačkoj banci d.d., u Sektoru pravnih i kadrovskih poslova te marketingu. Pored toga, bavi se stručno-sociološkom ekspertizom socijalnih i organizacijskih odnosa. Nema objavljenih stručnih radova koji bi ga , uz zadovoljavanje drugih uvjeta (odgovarajuća visoka stručna sprema, radno iskustvo), kvalificirali za zvanje višeg predavača.
Iz navedenog je, međutim, razvidno da kandidat udovoljava svim uvjetima koje Zakon o visokim učilištima (čl. 80) i napuci Rektorskog zbora propisuju za nastavno zvanje predavača. Stoga stručno povjerenstvo predlaže da se mr. sc. Nikola Tadić izabere u naslovno zvanje predavača za područje društvenih znanosti, polje sociologija, za predmet Sociologija, na Metalurškom fakultetu u Sisku.
Stručno povjerenstvo:
Prof. dr. sc. Rade Kalanj, predsjednik
Prof. dr. sc. Josip Obradović, član
Prof. dr. sc. Ivan Cifrić, član
FILOZOFSKI FAKULTET
Odsjek
za slavistiku
Projekt
Zagrebački
pojmovnik kulture 20. stoljeća
Izvješće
o radu znanstvene novakinje mr. Jasmine Vojvodić
Znanstvena
je novakinja u proteklom razdoblju sudjelovala na međunarodnoj znanstvenoj
konferenciji Hrvatskog filološkog društva u Rijeci
(Opatija, 2000.) s referatom Opatijske
književne vedute. Članak je objavljen u časopisu “Riječ”,
ur.
M. Nosić. 1999., god 5, sv. 2, Rijeka: HFD, str. 192-199.
Ujedno, priprema prilog za ovogodišnji međunarodni skup u istoj organizaciji
pod naslovom Remen i
cipela (o dvije bliske novele, V. Novak i N. V. Gogolj).
U
okviru projekta Zagrebački
pojmovnik kulture 20. stoljeća sudjelovala je na redovitoj
međunarodnoj konferenciji s prilogom Telo-fetiš i telo-karikatura (Volšebnik i Lolita V. Nabokova). Prilog je u tisku za tematski blok u
časopisu za svjetsku književnost “Književna smotra” (ur. D. Blažina).
Objavila je znanstvene priloge: Odin aspekt parodii na L’va Tolstogo v ‘Zapiskah junogo vrača’ M. Bulgakova (Russian Literature, ur. W. Weststeijn, XLIX, 2001., Amsterdam, str. 223-233.), te Gogolj je pisao tračeve (“Književna smotra”, ur. D. Blažina, 2000, br. 115-116 /1-2/, str. 35-41)
Novakinja, mr. Jasmina Vojvodić prijavila je doktorsku disertaciju pod naslovom Gestikulacijski aspekti u stvaralaštvu N. V. Gogolja (mentor prof. dr. Josip Užarević).
Voditeljica projekta
prof.dr. Magdalena Medarić
U Zagrebu, 10. svibnja 2001.
Fakultetskomu vijeću
Filozofskoga fakulteta u Zagrebu
Lučićeva 3, Zagreb
Predmet: Godišnje izvješće o
radu znanstvene novakinje Sonje Ludvig
IZVJEŠĆE
Od travnja 2000. do travnja
2001. godine znanstvena novakinja mr. sc. Sonja Ludvig objavila je ili
pripremila za radio deset znanstvenih i stručnih radova. Osobito valja
upozoriti na njezine studije publicirane u inozemnim časopisima i zbornicima – U potrazi za izgubljenim rajem (M.J.
Ljermontov, Demon)(Studia Slavica Savariensia, Zagreb-Szombathely) te Kratkij obzor istorii russkoj demoničeskoj
literetury (Anzeiger für slavistische
Philologie, Graz). Isto je tako potrebno spomenuti da je mr. Sonja
Ludvig za Leksikon svjetske književnosti (koji
će uskoro izaći u izdanju «Školske knjige») napisala niz temeljnih natuknica
povezanih s ruskom književnošću (npr. Bjesovi,
Zločin i kazna, Braća Karamazovi -
Dostojevskoga, Junak našeg doba –
Lermontova, Anton Pavlovič Čehov i
dr.)
Novakinja
Sonja Ludvig sudjeluje u nastavi: pomaže studentima pri izradbi seminarskih
radova te – u skladu s potrebama - vodi seminar iz ruske književnosti. S
obzirom da joj je prihvaćena tema doktorata
Demonizam u stvaralaštvu Fedora Sologuba – Sonja je Ludvig u fazi
intenzivnih priprema za njegovo pisanje. Povrh svega, novakinja Ludvig u
proteklome je razdoblju savjesno vodila administrativne poslove vezane uz
projekt (računalni unos podataka u završno izvješće za Ministarstvo znanosti i
tehnologije).
Iz rečenoga
proistječe da je znanstvena novakinja mr. sc. Sonja Ludvig i u proteklome
razdoblju uspješno obavljala novačke poslove i zaduženja.
Prof. dr. Josip Užarević
Voditelj
projekta Leksikon slavenskih književnosti. Pisci i djela
Odsjek za slavenske
jezike i književnosti
Filozofski fakultet
Sveučilišta u Zagrebu
Zagreb, 29. 5. 2001.
Dr. sc. Nives Majnarić Pandžić, red. prof.
Dr. sc. Željko Tomičić, znan. sav.
Dr. sc. Kornelija Minichreiter, viši znan. sur.
FAKULTETSKOM VIJEĆU
FILOZOFSKOG FAKULTETA
Fakultetsko vijeće Filozofskog fakulteta imenovalo nas je na sjednici održanoj 23. travnja 2001. u stručno povjerenstvo koje treba razmotriti da li mr. sc. Marko Dizdar zadovoljava uvjete propisane člankom 51. st. 1 Zakona o visokim učilištima za pristupanje izradi i obrani disertacije izvan doktorskog studija, kao i da li se može prihvatiti tema disertacije pod naslovom "Latenska kultura u središnjoj Hrvatskoj" i mentor Nives Majnarić Pandžić.
Stručno povjerenstvo podnosi Fakultetskom vijeću sljedeće
I z v j e š ć e
Životopis
Mr. sc. Marko Dizdar, rođen 1971. u Vinkovcima, diplomirao je studij jednopredmetne arheologije na Odsjeku za arheologiju Filozofskog fakulteta u Zagrebu 1996. Od 1997. radio je u Arheološkom odjelu Gradskog muzeja u Vinkovcima. Iste je godine upisao poslijediplomski studij arheologije i dovršio ga 2000. godine obranom magistarskog rada "Topografska slika kasnolatenskih naselja na vinkovačkom području i odnos utvrđenih prema naseljima na otvorenom".
Radeći kao kustos s položenim stručnim ispitom sudjelovao je u brojnim arheološkim iskopavanjima u Vinkovcima i okolici. Već ranije, u studentskim danima, stekao je dobro iskustvo radeći kao član arheoloških ekipa na raznim arheološkim terenima u zemlji i inozemstvu. U Gradskom muzeju obavio je veliki posao na sređivanju obimnog fundusa arheološke zbirke.
Stručni i znanstveni radovi
Krajem 2000. godine prešao je na rad u Arheološkom institut u Zagreb, gdje sada radi kao asistent u okviru znanstvenog projekta "Prapovijesni identitet sjeverne Hrvatske" voditeljice dr. Kornelije Minichreiter. Tijekom rada u Gradskom muzeju u Vinkovcima i sada, u Institutu za arheologiju u Zagrebu na znanstvenom projektu, posvetio se kulturnim i kronološkim problemima željeznog doba u sjevernoj Hrvatskoj i odnosu naših kulturnih pojava prema onima u Podunavlju i jugoistočnim Alpama. Uže područje znanstvenog interesa mu je proučavanje latenske kulture Skordiska i Tauriska koja je obilježila posljednja stoljeća stare ere.
Mr. Dizdar je upravo objavio monografiju Latenska kultura na vinkovačkom području, u seriji Dissertationes et Monographiae 3, Zagreb 2001, 1 - 222. Ta je monografija okupila sve stare nalaze, pretežno keramičke, ali i niz posve novih pri kojih je otkrivanju sudjelovao mr. Dizdar. Sve je moderno statistički obrađeno i predočeno, popraćeno brojnim crtežima, kartama i, što je dakako najvažnije, nizom novih pouzdanih podataka o situacijama na terenu. Ti su podaci ranije posve nedostajali.
Od dva objavljena izvorna znanstvena rada prvi je tiskan u časopisu Opuscula archaeologica koji je po vrsnoći izjednačen s časopisima s međunarodno priznatom recenzijom. Rad predstavlja rezultate sustavnih istraživanja brončanodobnog naselja u Vinkovcima na lokaciji Duga ul. 23, a izažao je u Opusculu Archaeologici 20, Zagreb 1996, 7-38. Rad je opsežniji, osobito s obzirom na veliki format časopisa, vrlo dobro dokumentiran te, kao i objavljena monografija, obrađuje istočnoslavonska prapovijesna naselja pridonoseći rješavanju njihove problematike, pa se ti radovi kreću u okvirima teme disertacije.
Sljedeći citiran znanstveni rad objavljen je također u renomiranom arheološkom časopisu Vjesnik Arheološkog muzeja u Zagrebu, 22-23, 1999-2000, 7-22. Iznosi rezultate sustavnih iskopavanja na višeslojnom prapovijesnom tell-naselju u Sopotu kod Vinkovaca.
Rad u muzeju i na muzejskoj građi naveo je mr. Dizdara na obradu jedinica u velikom katalogu novog arheološkog postava u Gradskom muzeju u Vinkovcima. Dizdar je u tom katalogu "Vinkovci u svijetu arheologije, autor više sinteznih poglavlja o pojedinim arheološkim razdobljima, kao i velikog broja konkretnih kataloških jedinica. Uz taj surađivao je predstavljajući nalaze i u katalogu "Vučedolski Orion" Zagreb 2000.
Tema disertacije
Pozvani smo da kao stručno povjerenstvo ocijenimo može li se mr. Marku Dizdaru prihvatiti predložena tema disertacije i hoće li taj rad uroditi znanstvenim doprinosom. Tema je pripravljena pod naslovom Latenska kultura u središnjoj Hrvatskoj, a priložen je i dobro razrađen i opširan sinopsis. Obuhvaćena su sva važna pitanja i opisani svi zadaci koji predstoje. Mr. Dizdar u okviru te teme ima već objavljene znanstvene doprinose, najopsežniji u netom objavljenoj monografiji. U njoj je iznio sve što se do danas može reći o srednjo- i kasnolatenskoj kulturi na vinkovačkom, latenskim nalazima vrlo bogatom području. Taj je opširni studij bazirao na tipološko-statističkoj obradi ogromne građe latenske keramike i došao tim radom do posve novih saznanja o povijesti naseljenosti vinkovačkog područja u mlađe željezno doba, od 3. do kraja 1. st. stare ere. Dakle, mr. Dizdar se već naveliko uveo u srž problematike svoje disertacijske teme i priprema se sada obuhvatiti šire područje latenske kulture u sjevernoj Hrvatskoj.
Posljednjih je godina otkriveno i intenzivno istraživano veće keltsko (latensko) groblje u blizini Virovitice, u selu Zvonimirovo. Kolega je u tim radovima sudjelovao od samog početka istraživanja, kao istraživač i dokumentarista, pa mu je sada taj izuzetno bogat, nov i značajan materijal dan na obradu i objavu. Ne treba posebno naglašavati koliki doprinos treba i može pružiti proučavanje i obrada tih prvi puta u Hrvatskoj dobro iskopavanih i dokumentiranih keltskih nalaza. Pogotovo onda, kada je posljednja monografija o mlađem željeznom dobu u sjevernoj Hrvatskoj objavljena 1970. godine (N. Majnarić Pandžić, Keltsko-latenska kultura u Slavoniji i Srijemu). Ta je monografija obradila i predočila sjajne i značajne keltske nalaze, ali oni su bili lišeni, potječući iz starih skupljanja i nestručnih iskopavanja, osnovnih popratnih podataka. Sada je situacija znatno bolja, pa je zrelo vrijeme za novu obradu i uključivanje novih nalaza i podataka.
Zaključak
Povjerenstva i prijedlog Fakultetskom vijeću
Stručno povjerenstvo u ovom izvješću utvrđuje da kandidat mr. Marko Dizdar ima stupanj magistra znanosti iz znanstvenog polja arheologije (povijesne znanosti), da ima objavljen rad u časopisu s priznatom međunarodnom recenzijom iz tematike disertacije i da sada već šesti mjesec radi uključen u znanstveni projekt u Institutu za arheologiju.
Nadalje Povjerenstvo smatra da je tema desertacije opravdana i da će dati znanstveni doprinos hrvatskoj arheologiji, Fakultet je ovlašten za područje kojem pripada tema disertacije, predlaže kao mentora prof. dr. Nives Majnarić Pandžić koja je po mišljenju Povjerenstva odgovarajući ekspert za to znanstveno područje i temu. Pristupnik će raditi na posve novoj građi i podacima, pa o autorstvu njegovog rada na disertaciji nema sumnje.
Što se tiče prijedloga Fakultetskog vijeća da naslov teze glasi "Latenska kultura u središnjoj Hrvatskoj" umjesto u "središnjoj Hrvatskoj" moramo naglasiti da zemljopisni pojam srednja Hrvatska ne postoji, a središnjoj Hrvatskoj je posvećen cijeli svezak novog udžbenika-priručnika Hrvatskog zemljopisa u izdanju Školske knjige. To je točno definiran prostor i na njega se odnosi skupina nalaza o kojima će u disertaciji biti riječ. Uoliko ipak Fakultetsko vijeće ne želi prihvatiti termin središnja Hrvatska, predlažemo staru definiciju hrvatskog prostora sjeverna Hrvatska.
Tako bi prihvaćeni naslov glasio "Latenska kultura u sjevernoj Hrvatskoj".
Stručno povjerenstvo predlaže Fakultetskom vijeću na temelju svega iznesenoga da prihvati temu disertacije Marka Dizdara i da odobri Nives Majnarić Pandžić za mentora.
Stručno povjerenstvo:
Prof. dr. sc. Nives Majnarić Pandžić, red. prof.
Dr. sc. Željko Tomičić, znan. sav.
Dr. sc. Kornelija Minichreiter, viši znan. sur.
Odsjek za filozofiju
Filozofskog fakulteta
Sveučilišta u Zagrebu
Ivana Lučića 3
10000 Zagreb
Fakultetskom vijeću Filozofskog fakulteta u Zagrebu
Predmet: Izvješće o tome ispunjava li mr.sc. Davor Pećnjak propisane uvjete za stjecanje doktorata znanosti izvan doktorskog studija i može li mu se odobriti predložena tema
Fakultetsko vijeće imenovalo nas je na sjednici održanoj 17. svibnja 2001. u stručno povjerenstvo koje će utvrditi zadovoljava li mr.sc. Davor Pećnjak uvjete propisane člankom 51. st.1. Zakona o visokim učilištima za pristupanje izradi i obrani disertacije izvan doktorskog studija, te da li se može odobriti predložena tema pod naslovom “Svijest i propozicionalni stavovi u suvremenoj analitičkoj filozofiji” i mentor doc.dr. sc. Goran Švob. Vijeću stoga podnosimo slijedeće
IZVJEŠĆE
Molbi za pokretanje
postupka za stjecanje doktorata znanosti izvan doktorskog studija mr.sc. Davor
Pećnjak priložio je životopis, popis znanstvenih i stručnih radova, popis
sudjelovanja na znanstvenim skupovima i održanih predavanja, ovjerene preslike diploma o završenom
dodiplomskom i poslijediplomskom studiju, sinopsis planirane doktorske
disertacije te, kao dokaz o ispunjavanu uvjeta iz članka 51. Zakona o visokim
učilištima, separat članka objavljenog u časopisu British Journal for the Philosophy of Science.
Davor Pećnjak rođen je 1963. godine u Zagrebu gdje je završio osnovnu i srednju školu. Na Filozofskom fakultetu Sveučilišta u Zagrebu studirao je filozofiju i opću lingvistiku, a diplomirao je 1990. diplomskim radom o problemu osobnog identiteta, kod dr.sc. Nevena Sesardića. Godine 1992. upisao je poslijediplomski studij filozofije na Filozofskom fakultetu Sveučilišta u Zagrebu. Magistarski rad “Problem osobnog identiteta” (mentor doc.dr.sc. Goran Švob) obranio je s izvrsnim uspjehom 1997. Od 1999. do 2000. boravio je šest mjeseci kao stipendist na Central European University u Budimpešti u sklopu programa znanstvene potpore doktoranata (Doctoral Support Scheme).
Nakon diplomiranja, u akademskoj godini 1990/91 radio je kao honorarni predavač na Filozofsko-teološkom fakultetu Družbe Isusove, na predmetu Filozofija znanosti (zamjena za dr.sc. Ivana Pal-Sztrilicha tijekom zimskog semestra). Od 1992. do 1993. zaposlen je u Političkoj upravi Ministarstva obrane Republike Hrvatske, a od 1994. do 1997. radio je kao savjetnik u Upravi za visoku naobrazbu u Ministarstvu znanosti i tehnologije Republike Hrvatske. Od 1997. zaposlen je kao znanstveni novak na znanstveno istraživačkom projektu Ministarstva znanosti “Platonova teorija razumijevanja” glavnog istraživača prof.dr.sc.Jure Zovka na Filozofskom fakultetu u Zadru, a surađivao je i na projektu “Društveno vrednovanje znanosti i tehnologije”, glavnog istraživača dr.sc.Darka Polšeka s Instituta društvenih znanosti Ivo Pilar.
Mr.sc. Davor Pećnjak objavio je devet znanstvenih te šest stručnih odnosno preglednih radova u domaćim i stranim časopisima. Sudjelovao je na nizu domaćih i međunarodnih skupova i simpozija održavši samostalna izlaganja i dajući zapažene priloge diskusiji. Također je aktivno sudjelovao u radu sedam kurseva i konferencija Interuniverzitetskog centra za postdiplomske studije u Dubrovniku. Aktivni je član Analitičke sekcije Hrvatskog filozofskog društva i Odjela za filozofiju Matice Hrvatske.
Pećnjakovi objavljeni radovi, kao i magistarska teza, pokazuju kontinuirano bavljenje problemima suvremene analitičke filozofije a posebno su usredotočeni na problem osobnog identiteta i, općenitije, na moderne varijante tradicionalnog problema odnosa uma i tijela. Tu valja posebno istaknuti radove “Remarks on Disembodied Existence”, (Acta Analytica, 1995), “Physical Beings in Physical Environment”, (Proceedings of the International Conference on Cognitive Sciences, Ljubljana 1998), kao i članak “Epiphenomenalism and Machines: A Discussion of Van Rooijen’s Critique of Popper”, objavljen 1989. u prestižnom British Journal for the Philosophy of Science. Napomenimo kako će problemi epifenomenalizma i interakcionizma diskutirani u ovom članku biti u središtu planirane Pećnjakove disertacije. Ovaj i drugi Pećnjakovi radovi otkrivaju autora širokog filozofskog obrazovanja i razvijenih analitičkih sposobnosti koji je u stanju ući u uspješnu polemiku s vodećim suvremenim stručnjacima u problematici kojom se bavi.
Pećnjakova planirana disertacija također je posvećena problemu svijesti u suvremenoj analitičkoj filozofiji. Stari problem odnosa psihičkog i fizičkog u naše je vrijeme obogaćen mnogim novim empirijskim i konceptualnim spoznajama no unatoč takvom napretku u znanju, suvremeni su filozofi daleko od konsensusa oko temeljnih pitanja. Po Pećnjaku radi se o dva osnovna potproblema: kako se realizira svijest i u čemu se sastoje svojstva, veze i operiranja različitih pristupa granaju se u mnoštvo varijanti u suvremenoj literaturi te je jedan od zadataka Pećnjakove disertacije da ove pristupe sistematizira i pokaže osnovne točke neslaganja. Pri tome Pećnjak usvaja dva metodološka principa. Kao prvo, prihvaća podjelu mentalnih stanja na iskustva u koje spadaju osjeti i percepcija, te na propozicionalne stavove koje čine, primjerice, vjerovanja, želje, strahovi i namjere. Oni imaju svoje sadržaje koji se izriču klauzulom nakon specifikacije tipa propozicionalnog stava. Kao drugo, po Pećnjaku, treba razlikovati tzv. “lake” i “teške” probleme svijesti. U prvu grupu ulaze oni problemi koji su riješeni ili su barem u principu rješivi upotrebom do sada raspoloživih metodologija , dok drugu grupu čine problemi za koje se da ih niti jedna od ovih metodologija ne može uspješno riješiti. Ovdje ulaze problemi svjesne intencionalnosti te problemi subjektivnosti osjeta i percepcije odnosno kvalija.
Prvi dio disertacije treba obraditi eliminativistički materijalizam po kojem će dalji razvoj neuroznanosti dovesti do odbacivanja pojma mentalnog stanja i svijesti baš kao što je iz kemije izbačen pojam flogistona. Neurofiziološko objašnjenje reducira mentalna stanja na funkcioniranje mozga a njega dalje svodi na fizikalni opis. Pećnjak svakako dopušta revizije koncepcija svijesti do kojih će dovesti dalji razvoj znanosti, no smatra da je ovaj tip redukcionizma teško održiv. Između ostalog, i samo poricanje postojanja mentalnih stanja upućuje na mentalno stanje poricanja, te ima razloga da se ozbiljno razmotri konsistentnost takvog stanovišta.
U drugom dijelu raspravlja se o funkcionalizmu kao vrlo utjecajnoj psihološkoj i filozofskoj teoriji uma. Po Pećnjaku, funkcionalistička rješenja možda mogu biti prihvatljiva kao objašnjenja nekih kognitivnih aspekata svijesti ali problemi poput inverznog spektra i odsutnih kvalija pokazuju da funkcionalizam ne može objasniti svjesnost kvalija osjeta i percepcije.
Treći i četvrti dio posvećeni su tzv. teorija identiteta tipa i instanci (type-identity i token-identity theories). Prvom tipu teorija najviše nedostaje objašnjenje veze subjektivnih stanja i čisto fizikalno-kemijskih procesa, dok za drugi tip ostaje nerješiv problem kriterija po kojem grupiramo i identificiramo ista mentalna stanja budući da se dopušta njihova višestruka realizacija.
Premda je poput dosadašnjih Pećnjakovih radova i disertacija koncipirana s pozicija dualizma, Pećnjak se kritički odnosi i prema nekim vrlo proširenim dualističkim argumentima. Tako je peti dio posvećen kritici takozvanog argumenta iz spoznaje. Ovaj se argument, po Pećnjaku, može zapravo upotrebiti u prilog teoriji po kojoj percepcija ne sadrži ništa konceptualno nego su koncepti dijelovi od kojih se grade propozicionalni stavovi, što na kraju vodi do diskreditiranja dualističkog epifenomenalizma.
Adekvatan put rješenju problema Pećnjak vidi u svojevrsnoj varijanti interakcionizma, po kojem i mentalna stanja imaju kauzalnu snagu. Šesti i sedmi dio disertacije posvećeni su upravo izlaganju problema interakcionizma. Teorija po kojoj su nematerijalna mentalna stanja uzrokovana materijalnim stanjima mozga i mogu uzvratno uzrokovati promjene u materijalnim stanjima te imati kauzalni utjecaj na ponašanje izložena je prigovorima s raznih strana. Glavni prigovori upućuju na nesklad ove teorije i fundamentalnih principa fizike, no ovi argumenti nisu po Pećnjaku konkluzivni i interakcionizam se može od njih uspješno obraniti. Posebnu pažnju Pećnjak u sedmom dijelu posvećuje tzv. “novom misterijanizmu” ili “naturalnom noumenalizmu”, tezi Colina McGinna po kojoj je problem svijesti za ljude nerješiv u principu. Iako je svijest ljudi prirodna činjenica, ljudi nemaju kognitivni kapacitet da svijest objasne. Pećnjak neke aspekte ovakvih argumenata smatra dijelom prihvatljivim, ali smatra da se i njih može preformulirati u argumente za dualizam i na taj način još pojačati tvrdnje u prilog adekvatnosti interakcionizma.
Gledano u cjelini, prijedlog Pećnjakove disertacije otvara mogućnost zanimljivog i dobro zamišljenog pokušaja da se, s jedne strane, prikažu temeljni suvremeni pristupi jednoj od velikih tema evropske filozofske tradicije te da se, s druge strane, ocrta mogućnost pristupa koji autor smatra adekvatnim. Premda nijedna od postojećih teorija, po Pećnjaku, do sada nije dala cjelovito i zadovoljavajuće rješenje, takvo se rješenje treba tražiti upravo u interakcionizmu kao teoriji koja ne odbacuje materijalizam ali ne diskreditira ni dualizam. Osnovni znanstveni doprinos disertacije svakako će biti detaljna i kritička analiza argumenata za postojeće teorije te razrada argumenata za onu varijantu interakcionizma koju Pećnjak smatra najprihvatljivijom. No pored toga, valja napomenuti, cjeloviti radovi koji sa stanovišta dualizma sistematiziraju najvažnije suvremene teorije o odnosu uma i tijela rijetki su i u svjetskoj literaturi. Posebnu važnost ovakvom istraživanju daje još i činjenica da je o ovoj temi u hrvatskoj filozofskoj literaturi objavljeno vrlo malo.
Zakon o visokim učilištima u članku 51. stavak 1. određuje da izradi i obrani disertacije izvan doktorskog studija može pristupiti osoba koja je stekla akademski stupanj magistra znanosti i objavila najmanje jedan znanstveni rad iz tematike disertacije u časopisu s priznatom međunarodnom recenzijom. Budući da je jedan od radova mr. sc. Davora Pećnjaka objavljen u British Journal for Philosophy of Science recenziranom u Current Contents i budući je, kao što je već rečeno, taj rad posvećen upravo tematici disertacije, kandidat u potpunosti ispunjava zakonom propisane uvjete da mu se odobri izrada i obrana doktorske disertacije izvan doktorskog studija. Prema tome, predlažemo Vijeću da molbu pozitivno riješi, odnosno odobri kandidatu izradu disertacije s predloženom temom i doc.dr.sc. Goranom Švobom kao mentorom te uputi kandidata na dalji postupak.
1.
doc. dr.sc. Goran Švob,
(predsjednik
povjerenstva)
2.
prof.dr.sc.
Lino Veljak
(član
povjerenstva)
3.
prof.dr.
Hotimir Burger
(član
povjerenstva)
Prof. dr. sc. Pavao Pavličić
Prof. dr. sc. Zoran Kravar
Prof. dr. sc. Josip Užarević
VIJEĆU FILOZOFSKOGA FAKULTETA
SVEUČILIŠTA U ZAGREBU
Predmet: Izvješće o podobnosti mr. Slavena Jurića da pristupi izradi doktorske disertacije izvan doktorskoga studija
Fakultetsko vijeće Filozofskoga fakulteta na sjednici od 23. travnja 2001. imenovalo nas je u stručno povjerenstvo ovlašteno da izvijesti zadovoljava li mr. sc. Slaven Jurić uvjete propisane člankom 51 st. 1 Zakona o visokim učilištima za pristupanje izradi doktorske disertacije izvan doktorskoga studija. U vezi s tim podnosimo ovo
IZVJEŠĆE
Mr. Slaven Jurić, kako slijedi iz materijala što ga je priložio svom Zahtjevu za pristupanje izradi i obrani doktorske disertacije (predano 28. ožujka 2001), zadovoljava uvjete gorespomenutih zakonskih odredaba i može pristupiti izradi doktorske radnje pod naslovom Počeci hrvatskoga slobodnog stiha – s teorijom oblika.
Ponajprije, kandidat ima akademski stupanj magistra znanosti, koji je stekao obranivši u siječnju g. 1999. magistarski rad pod naslovom Prodor stranih stihova u hrvatsko pjesništvo devetnaestoga stoljeća.
Nadalje, kandidat je objavio jedan znanstveni rad u časopisu koji je po vrsnoći ravnopravan časopisima s međunarodno priznatom recenzijom: u Umjetnosti riječi 23 (1996), str. 101-115 izišao je njegov znanstveni članak »Akcenatski (dioni) stihovi Augusta Šenoe i Rikarda Jorgovanića«. Osim toga članka, kandidat je objavio još 5 znanstvenih radova podudarne stručne vrijednosti, uglavnom u simpozijskim zbornicima. Objavio je i nekoliko stručnih radova i kritičkih prikaza stručne literature kao i jedan uspio prijevod (T. S. Eliot, Tradicija, vrijednosti i književna kritika, Zagreb 1999).
Napokon, i problematiku kojom bi se kandidat bavio u planiranom doktorskom radu – kako je opisana u priloženom sinopsisu - povjerenstvo smatra dovoljno otvorenom i neproučenom da bude predmet opsežnije monografske obrade. Ponajprije, književni materijal koji bi služio kao polazište radnje (tj. prvi hrvatski slobodni stihovi) nije još obrađen na razini književnopovijesne kronologije, a nije se nitko njime bavio ni sa stajališta komparativne povijesti književnosti. Donekle su u stručnoj literaturi naznačene mogućnosti stihološke analize i tipologije ranih hrvatskih slobodnih stihova (S. Petrović, T. Eekman, I. Salmnig, P. Pavličić, Z. Kravar, M. Stefanović), ali na materijalu užem od onoga što ga kandidat namjerava obuhvatiti kao i u svjetlu pitanja znatno specifičnijih od njegovih spoznajnih interesa.
Povjerenstvo pozitivno ocjenjuje i metodološke aspekte kandidatova pristupa prvim hrvatskim slobodnim stihovima. U skladu sa sinopsisom, on svoju temu vidi:
a) kao problem teorije stiha;
b) kao problem komparativne povijesti književnosti.
Težište što ga stavlja na stihovnoteoretski aspekt teme opravdano je utoliko što o slobodnom stihu, drukčije nego o osnovnim tipovima vezanoga stiha, nema u stručnoj literaturi jedinstvena mišljenja. Stoga analizu svakoga konkretnog verlibrističkog korpusa valja započeti teoretskim određenjem slobodnoga stiha. Kandidat tu zadaću namjerava obaviti u dva koraka: rekapitulacijom najvažnijih teorija slobodnoga stiha, u rasponu od kasnoga 19. stoljeća do danas, i izradom vlastitoga modela. Izbor komparatističke perspektive nužan je zato što pojave slobodnoga stiha u pojedinačnim nacionalnim književnostima, pogotovu u manjima poput hrvatske, nisu izolirane. Slobodni stih bio je u književnosti kasnoga 19. i ranoga 20. stoljeća međunarodna pojava i nadnacionalni poetološki mit, pa je njegovo širenje na nove jezične prostore uvijek posredovano utjecajima i uzorima.
U materijalu priloženu uz kandidatov Zahtjev sadržan je i prijedlog da ulogu mentora preuzme dr. Zoran Kravar, redoviti profesor na Odsjeku za komparativnu književnost Filozofskoga fakulteta u Zagrebu. Dr. Kravar objavio je više radova posvećenih teoriji i povijesti slobodnoga stiha, uključivo i o njegovim pojavama u hrvatskom pjesništvu, što ga kvalificira za predloženu mentorsku funkciju.
Proučivši kandidatov sinopsis te se upoznavši s njegovim objavljenim radovima i s njegovim magisterijem, povjerenstvo se uvjerilo da je mr. Slaven Jurić sposoban da metodološki dosljedno i u spoznajnom smislu plodotvorno obradi svoj zahtjevnu temu, koja već dugo čeka svoga analitičara. Stoga preporučujemo Vijeću filozofskoga fakulteta Sveučilišta u Zagrebu da njegovu zahtjevu udovolji.
Prof. dr. sc. Pavao Pavličić
Doc. dr. sc. Zoran Kravar
Prof. dr. sc. Josip Užarević
U Zagrebu, 20. svibnja 2001.
Odsjek
za kroatistiku
Filozofskoga
fakulteta Sveučilišta u Zagrebu
Fakultetskom vijeću Filozofskoga
fakulteta u Zagrebu
Izabrani na sjednici Fakultetskoga vijeća,
održanoj 17. svibnja 2001., u Stručno povjerenstvo koje će podnijeti izvješće
odobrava li se Lahorki Plejić-Poje proširenje teme doktorskoga rada, podnosimo
sljedeće
IZVJEŠĆE
Mr. Lahorka Plejić-Poje radeći na svojem doktorskom radu,
prijavljenom pod naslovom Hrvatsko
satirično pjesništvo ranoga novovjekovlja u Dubrovniku, prikupila je
nepoznatu rukopisnu građu satiričkoga pjesništva koja prelazi okvire ranoga
novovljekovlja te želi proširiti i zaokružiti temu svojeg doktorskoga rada na
satiričko pjesništvo u Dubrovniku u cjelokupnom segmentu starije hrvatske
književnosti. Smatramo da bi tako obrađena tema mnogo bolje odgovarala
znanstvenim zahtjevima koje se postavljalju doktorskom radu te predlažemo
Fakultetskom vijeću da joj odobri proširenje teme za izradu disertacije s novim
naslovom Hrvatsko satiričko pjesništvo u
Dubrovniku od posljednjih desetljeća 15. do prvih desetljeća 19. stoljeća.
Mr. Lahorka Plejić-Poje svojoj je molbi za proširenje teme doktorskog rada
priložila i novi sinopsis koji pregledno iznosi koncepciju budućeg doktorskog
rada i donosi pregled inovativane i zaokružene građe hrvatskoga satiričkoga
pjesništva u Dubrovniku od posljednjih desetljeća 15. do prvih desetljeća 19.
stoljeća, a na temelju koje građe bi svoj doktorat izradila.
Molimo Fakultetsko vijeće da prihvati promjenu naslova i
proširenje teme doktorskoga rada mr. Lahorke Plejić-Poje.
Povjerenstvo
Prof.
dr. sc. Dunja Fališevac
predsjednica
povjerenstva
Prof.
dr. sc. Darko Novaković
član
povjerenstva
Prof.
dr. Krešimir Nemec
član
povjerenstva
U Zagrebu, 2. lipnja 2001.
Stručno povjerenstvo:
prof. dr. sc. Drago Roksandić
prof. dr. sc. Nikša Stančić
prof. dr. sc. Božena Vranješ-Šoljan
Fakultetskom
vijeću Filozofskog fakulteta
Sveučilišta
u Zagrebu
Fakultetsko
vijeće Filozofskog fakulteta u Zagrebu na sjednici održanoj 23. travnja 2001.
godine donijelo je Odluku kojom smo imenovani Stručnim povjerenstvom koje treba
utvrditi zadovoljava li mr. sc. Dubravka Mlinarić uvjete propisane člankom 51.
stavak 1. Zakona o visokim učilištima za pristupanje izradi i obrani
disertacije izvan doktorskog studija te da li se može prihvatiti tema
disertacije pod naslovom “ ‘Mala Aria’ i sociodemografska kretanja u sjevernoj
Dalmaciji u 18. stoljeću” i mentor prof. dr. sc. Drago Roksandić.
Povjerenstvo
podnosi Fakultetskom vijeću sljedeće
I
Z V J E Š Ć E
Kandidat mr. sc. Dubravka Mlinarić podnijela je Molbu za pristupanje izradi i obrani disertacije izvan doktorskog studija pod naslovom “ ‘Mala Aria’ i sociodemografska kretanja u sjevernoj Dalmaciji u 18. stoljeću”. Molbi je priložila: životopis, popis objavljenih radova, preslike fakultetske i magistarske diplome, presliku odluke o nostrifikaciji, sinopsis disertacije, potvrdu o sudjelovanju u istraživačkom radu znanstvenoistraživačkog instituta i presliku priznanice o uplaćenim troškovima.
1. Životopis
Dubravka Mlinarić rođena je 12.11.1972. godine u Zagrebu, gdje i sada živi. Osnovnu školu završila je u Sesvetama. Godine 1991. s odličnim uspjehom završila je odgojno-obrazovni smjer pedagoško obrazovnog centra Bogdan Ogrizović u Zagrebu. Iste godine upisala je povijest i geografiju na Filozofskom fakultetu i Prirodoslovno-matematičkom fakultetu Sveučilišta u Zagrebu. U travnju 1997. godine obranila je s izvrsnom ocjenom diplomski rad pod naslovom "Hrvatski kartografi 17. stoljeća u europskoj kartografskoj tradiciji" na Odsjeku povijesti Filozofskog fakultet. Akademsku godinu 1996/97. provela je na poslijediplomskom studiju povijesti na Central European University (Srednjoeuropskom Sveučilištu) u Budimpešti. Na Odsjeku srednjoeuropske povijesti ranog novog vijeka obranila je Master Thesis pod naslovom "The 17th Century Cartographic Representation of the Territories of the Kingdom(s) of Dalmatia, Croatia and Slavonia in Central European and Mediterranean Context" s ocjenom A+ (with Distinction) te stekla titulu Master of Arts in Central European History. Magisterij je nostrificiran u lipnju 1998. odlukom Fakultetskog vijeća Filozofskog fakulteta u Zagreb. Od rujna 1997. godine radila je kao učitelj povijesti u OŠ Dure Deželića u Ivanić Gradu. Od 1.4.2000. je zaposlena u Institutu za migracije i narodnosti u Zagrebu, na poslovima znanstvenog novaka u zvanju asistenta. Pored toga što je članica istraživačkog projekta u svom institutu, članica je i Međunarodnog istraživačkog projekta Zavoda za hrvatsku povijest “Triplex Confinium”. Sudjelovala je u radu nekoliko međunarodnih znanstvenih skupova s priopćenjima.
2. Uvjeti
Kandidat mr. sc. Dubravka Mlinarić stekla je akademski stupanj magistra znanosti, znanstveno polje povijest. U tisku je njezin izvorni znanstveni rad “Novovjekovne kartografske interpretacije prostora Tromeđe na temelju izvora iz Zbirke Novak.” (Radovi Zavoda za hrvatsku povijest. Br. 32. Zagreb, 2000.)
3. Tema doktorske disertacije
Tema koju je kandidatkinja prijavila za doktorsku disertaciju, “ ‘Mala Aria’ i sociodemografska kretanja u sjevernoj Dalmaciji u 18. stoljeću”, s različitih je stajališta inovativna i nesumnjivo je veliki istraživački izazov. U hrvatskoj historiografiji su donekle istraživane epidemije zaraznih bolesti, kao što je to kuga, ali jedva da se itko bavio malarijom, koja po svojim učincima i implikacijama presudnije utječe, sve do suvremenog doba, na temeljne demografske, društvene, kulturne i gospodarske procese u znatnim dijelovima hrvatskog etničkog prostora. Malariju je nesravnjivo teže istraživati, imajući ma umu probleme dijagnosticiranja bolesti, činjenicu da svojom raširenošću i endemičnošću često izmiče mogućnostima egzaktnijeg praćenja itd. Međutim, građa mletačkih arhiva u Dalmaciji i Veneciji, koju je kandidatkinja identificirala te literatura različitih provenijencija omogućuju rad na ovoj temi, kao temi doktorske disertacije, naročito kada je riječ o široj okolici Zadra i to u 18. stoljeću, u doba kada je s prosvjetiteljstvom sve više aktivnog interesa da se malariju što bolje upozna i u granicama mogućnosti iskorijeni. Kandidatkinja je sa svojim vrlo dobrim ili funkcionalnim poznavanjem relevantnih jezika te problematike pomoćnih povijesnih znanosti i geografskih disciplina kvalificirana raditi ovu temu. Prema dosadašnjem uvidu u predmet istraživanja koji kandidatkinja predlaže, disertacija bi se mogla podijeliti na slijedeća poglavlja: Uvod, Historiografija, Historiografija o “mala aria” u sjevernoj Dalmaciji, Geografsko-klimatski preduvjeti, Kliničke slike i problematika dijagnosticiranja malarije u 18. st., Doživljaj bolesti, Utjecaj na gospodarstvo i migracije, Reakcija vlasti i fiziokratski melioracijski pokušaji asanacije terena, Zaključak
4. Zaključak
Na temelju uvida
u priložene dokumente, Stručno povjerenstvo zaključuje:
1. Kandidatkinja
mr. sc. Dubravka Mlinarić zadovoljava uvjete članka 51. stavak 1. Zakona o
visokim učilištima.
2. Tema doktorske disertacije je opravdana jer
se bavi nedovoljno istraženom i ocijenjenom, a vrlo važnom problematikom.
3. S obzirom na znanstveno polje (povijest),
Fakultet je ovlašten provesti postupak obrane doktorske disertacije.
4. Predloženi mentor, prof. de. sc. Drago Roksandić,
znanstveno je opsobljen za područje iz kojeg je prijavljena doktorska
disertacija.
5.
Na temelju ponuđene dokumentacije, pristupnici se može pripisati autorstvo
znanstvenog rada u tisku.
U Zagrebu, 29. svibnja 2001.
Stručno povjerenstvo:
prof. dr. sc. Drago Roksandić
prof. dr. sc. Nikša Stančić
prof. dr. sc. Božena Vranješ-Šoljan
Stručno povjerenstvo:
1. prof. dr. sc.Ljubomir Antić, predsjednik
2. prof. dr. sc. Marijan Maticka, član
3. prof. dr. sc. Mira Kolar, članica
FAKULTETSKO VIJEĆE FILOZOFSKOG
FAKULTETA SVEUČILIŠTA U ZAGREBU
Fakultetsko vijeće Filozofskog fakulteta u Zagrebu na sjednici održanoj 23. travnja 2001. godine, donijelo je Odluku kojom smo imenovani Stručnim povjerenstvom čija je zadaća utvrditi zadovoljava li mr. sc. Zdravka Jelaska uvjete propisane člankom 51. st. 1. Zakona o visokim učilištima za pristupanje izradbi i obrani disertacije izvan doktorskog studija, te da li se može prihvatiti tema njezine disertacije pod naslovom "Društveni razvoj Splita između dva svjetska rata” kao i mentor prof. dr. sc. Ljubomir Antić.
Na temelju uvida u ponuđenu dokumentaciju Povjerenstvo podnosi Fakultetskom vijeću slijedeće
IZVJEŠĆE
Kandidatkinja mr. sc. Zdravka Jelaska podnijela je zahtjev za pristupanje izradbi i obrani disertacije izvan doktorskog studija pod naslovom “Društveni razvoj Splita između dva svjetska rata”. Uz zahtjev je priložila: Diplomu o stečenoj stručnoj spremi (VII/1) stupnja (preslika), Diplomu o završenom poslijediplomskom obrazovanju (preslika), Životopis, Popis objavljenih radova, Sinopsis disertacije, izvorni znanstveni članak “Trogirska srednjovjokovna obitelj (XIII.-XIV. stoljeće)”, Povijesni prilozi 18, Zagreb, 1999., 9-51 te Potvrdu kojom Uredništvo Povijesnih priloga jamči, da je prihvatilo s namjerom da ga u slijedećem broju časopisa objavi izvorni znanstveni rad mr. Zdravke Jelaska “Ustrojstvo društva u srednjovjekovnom Trogiru”.
Životopis
Mr. sc. Zdravka Jelaska rođena je 1967. godine u Splitu gdje je završila osnovnu i srednju školu. Studij Povijesti, kao jednopredmetnu studijsku grupu znanstvenog smjera završila je 1991. godine na Filozofskom fakultetu u Zagrebu gdje je i magistrirala obranivši rad “Trogirsko srednjovjekovno društvo”. U Povijesnim prilozima 18, Zagreb 1999, str. 9-51, objavila je rad “Trogirska srednjovjekovna obitelj (XIII-XIV. st) a Uredništvo istog časopisa prihvatilo je za objavljivanje njezin izvorni znanstveni rad “Ustrojstvo društva u srednjovjekovnom Trogiru.” Sudjelovala je u radu I. kongresa hrvatskih povjesničara 1999. godine u sekciji Vojna povijest. Zaposlena je Trgovačkoj školi u Splitu.
Uvjeti
Kandidatkinja mr. sc. Zdravka Jelaska stekla je stupanj magistra znanosti, znanstveno polje povijest te objavila izvorni znanstveni rad “Ustrojstvo društva u srednjovjekovnom Trogiru” u časopisu Povijesni prilozi koji je kao časopis humanističkih znanosti po vrsnoći izjednačen s časopisima s međunarodno priznatom recenzijom.
1. Tema doktorske disertacije
Tema koju je kandidatkinja prijavila za doktorsku disertaciju, “Društveni razvoj Splita između dva svjetska rata”, nije sustavno ni cjelovito istražena ni ocjenjena. Pri njezinoj izradbi osobita će pozornost biti poklonjena ustrojstvu lokalne samouprave te demografskom i gospodarskom razvoju Splita u promatranom razdoblju. Baveći se ustrojstvom društva, autorica će istražiti njegovu slojevitost, strukturu obitelji, obrazovanje stanovništva, tradiciju, kulturu stanovanja te svakodnevni život i nove utjecaje kojima je bio izložen u međuraću. Posebno poglavlje bit će posvećeno javnom životu grada obuhvaćajući: mjesta javnog okupljanja, blagdane i praznike, kulturni i umjetnički život, šport, ulogu vjere i crkvenih organizacija, strukovne, humanitarne i socijalne udruge te političke stranke.
Kandidatkinja će doktorsku disertaciju izraditi na temelju arhivske građe, vrela memoarskog tipa te novina, godišnjaka, brošura, letaka i sl.
2. Zaključak
Na temelju uvida u priložene dokumente Stručno povjerenstvo zaključuje:
1. Kandidatkinja mr. sc. Zdravka Jelaska zadovoljava uvjete čl. 51. stavak 1. Zakona o visokim učilištima
2. Tema doktorske disertacije je opravdana jer se bavi nedostatno istraženim i ocjenjenim područjem
3. S obzorom na znanstveno polje (povijest), Fakultet je ovlašten provesti postupak obrane doktorske disertacije.
4. Predloženi mentor prof. dr. sc. Ljubomir Antić znanstveno je osposobljen za područje iz kojeg je prijavljena doktorska disertacija.
5. Pristupnici se može pripisati autorstvo objavljenog znanstvenog rada
U Zagrebu, 28. svibnja 2001.
Stručno povjerenstvo:
1. dr.sc. Ljubo Antic, izv.prof.
2. dc. sc. Mira Kolar, red.prof
3. dr. sc. Marijan Maticka,izv.prof.
Stručno povjerenstvo:
Prof. dr. sc. Ljubomir Antić
Prof. dr. sc. Mira Kolar
Prof dr. sc. Marijan Maticka
Prof. dr. sc. Ivan Dumbović
Prof. dr. sc. Božena Vranješ-Šoljan
FAKULTETSKO VIJEĆE FILOZOFSKOG
FAKULTETA SVEUČILIŠTA U ZAGREBU
Fakultetsko vijeće Filozofskog fakulteta u Zagrebu na sjednici održanoj 13. srpnja 2000. donijelo je Odluku kojom smo imenovani Stručnim povjerenstvom koje treba utvrditi zadovoljava li mr. sc. Ivica Hrastović uvjete propisane člankom 51. Zakona o visokim učilištima za stjecanje doktorata znanosti izvan doktorskog studija i da li se može odobriti predložena tema pod naslovom Vojna izobrazba u Hrvatskoj u vrijeme II. svjetskog rata te potvrditi mentor prof. dr. sc. Ljubomir Antić.
Povjerenstvo podnosi Fakultetskom vijeću slijedeće
I Z V J E Š Ć E
Kandidat mr. sc. Ivica Hrastović podnio je Zahtjev za pristupanje izradi i obrani disertacije izvan doktorskog studija pod naslovom Vojna izobrazba u Hrvatskoj u vrijeme II. svjetskog rata. Zahtjevu je priložio: Diplomu o završenom studiju drugog stupnja (preslika), Diplomu o završenom postdiplomskom obrazovanju (preslika), životopis, popis objavljenih radova, sinopsis disertacije i izvorni znanstveni članak Ante moškov – Uloga u stvaranju i propasti NDH, Časopis za suvremenu povijest, God. 31., br. 1., Zagreb, 1999., 127.- 150.
1. Životopis
Mr. sc. Ivica Hrastović rođen je u 3. siječnja 1947. u Vrpolju, Općina Slavonski Brod. Osnovnu školu završio je u Vrpolju a gimnaziju u Slavonskom Brodu. Diplomirao je na Filozofskom fakultetu u Zagrebu Povijest (A) i Filozofiju (A) a magistrirao na Pravnom fakultetu u Osijeku na poslijediplomskom studiju Samoupravljanje – pravni i ekonomski aspekti. Bio je nastavnik i direktor gimnazije u Slavonskom Orahovcu te direktor u Spomen parku Kumrovec. Od 1992. uposlen je u Hrvatskoj vojsci gdje je od 1996. godine načelnik katedre vojne povijesti. Na Fakultetu prometnih znanosti predaje (vojnim pilotima) kolegij Hrvatske vojne povijesti.
2. Uvjeti
Kandidat Mr. sc. Ivica Hrastović stekao je akademski stupanj magistra znanosti, znanstveno polje pravo te objavio izvorni znanstveni rad Ante Moškov – Uloga u stvaranju i propasti NDH, Časopis za suvremenu povijest, God 31., br. 1., Zagreb, 1999., 127-150.
3. Tema disertacije
U doktorskoj disertaciji Vojna izobrazba u Hrvatskoj u vrijeme II. svjetskog rata pristupnik namjerava objaviti rezultate istraživanja o vojnoj izobrazbi časnika i dočasnika vojske NDH te NOV Hrvatske. U prvom poglavlju određuje se politički položaj Hrvatske uoči i za vrijeme rata. Sadržaj drugog poglavlja je rat kao povijesna pojava te vojna izobrazba kao važan čimbenik ratovanja. Naredno poglavlje bavi se vojnom izobrazbom u NDH koju autor analizira i ocjenjuje na primjeru jedne časničke i dočasničke škole, uzimajući u obzir njezine pravne akte, nastavnički kadar, nastavna sredstva, literaturu, polaznike, izvannastavne aktivnosti i sl. U četvrtom poglavlu pristupnik predstavlja temeljne značajke sustava vojne izobrazbe NOP-a Hrvatske na primjeru nekoliko škola odnosno tečajeva. U petom poglavlu daje se kritička ocijena vrijednosti i slabosti sustava vojne izobrazbe u promatraanom razdoblju i okolnostima s osobitim osvrtom na njezinu ideologiziranost i ovisnost o drugim zemljama. Na kraju rada bit će dan osvrt na sudbinu vojnih škola na završetku II. svjetskog rata.
4. Zaključak
Na temelju uvida u ponuđenu dokumentaciju Stručno povjerenstvo zaključuje:
1. Kandidat zadovoljava uvjete članka 51. stavak 1. Zakona o visokim učilištima.
2. Tema doktorske disertacije je opravdana budući da je hrvatska vojna povijest uopće a povijest vojne izobrazbe posebno nedostatno istražena i ocijenjena.
3. S obzirom na znanstveno polje (povijest) fakultet je ovlašten provesti postupak obrane doktorske disertacije.
4. Predloženi mentor prof. dr. Ljubomir Antić znanstveno je osposobljen za područje iz kojeg je prijavljena doktorska disertacija.
5. Na temelju ponuđene dokumentacije pristupniku se može pripisati autorstvo objavljenog znanstvenog rada.
Zagreb, 11. travnja 20001.
Stručno povjerenstvo:
1. dr.sc. Ljubomir Antić, izv.prof.
2. dr.sc. Mira Kolar, izv.prof.
3. dr.sc. Marijan Maticka, izv.prof.
4. dr.sc. Ivan Dumbović, red.prof.
5. dr.sc. Božena Vranješ-Šoljan,izv.prof.
REPUBLIKA HRVATSKA
SVEUČILIŠTE U ZAGREBU
FILOZOFSKI FAKULTET
Ivana Lučića 3 - HR- 10000 ZAGREB
Fakultetskom vijeću Filozofskoga fakulteta
Predmet: Izvješće Stručnoga povjerenstva o zadovoljavanju uvjeta mr. sc. Rize Džafića propisane članom 51. st. 1. Zakona o visokim učilištima za pristupanje izradi i obrani disertacije izvan doktorskog studija te o prihvaćanju teme disertacije pod naslovom DJEČJA KNJIŽEVNOST U BOSANSKOJ KRAJINI 20. STOLJEĆA i mentora prof. dr. sc. Dubravke Težak.
IZVJEŠĆE
Izabrani na sjednici Fakultetskoga vijeća održanoj 26. veljače 2001. godine u Sručno povjerenstvo za procjenu zadovoljavanja uvjeta mr.sc. Rize Džafića propisane članom 51. st. 1. Zakona o visokim učilištima za pristupanje izradi i obrani disertacije izvan doktorskog studija te o prihvaćanju teme disertacije pod naslovom DJEČJA KNJIŽEVNOST U BOSANSKOJ KRAJINI 20. STOLJEĆA i mentora prof. dr. sc. Dubravke Težak, pregledom biografije i bibliografije, vrednovanjem radova i predložene teme, utvrdili smo slijedeće:
1. Mr. sc. Rizo Džafić je rođen 2. rujna 1945. godine u Bosanskoj Krupi gdje je završio osnovnu školu i gimnaziju. Studij književnosti završio je na Filološkom fakultetu u Beogradu (grupa: Jugoslavenske književnosti i opća književnost) 8. lipnja 1971. godine, a poslijediplomski znanstveni studij književnosti završio je, obranom magistarskoga rada Razvitak dječje književnosti u Bosni i Hercegovini, na Filozofskom fakultetu u Zagrebu 27. listopada 2000. te stekao akademski stupanj magistra humanističkih znanosti, znanstveno polje: znanost o književnosti. Rizo Džafić objavljuje osim stručne (pedagoške) i književne kritike poeziju i prozu za djecu, a služi se njemačkim i ruskim jezikom. Radio je kao profesor materinjega jezika u Bosanskoj Krupi, kao nastavnik domovinske grupe predmeta u SR Njemačkoj, a sada je u zvanju višega asistenta za predmete Književnost za djecu i Svjetska književnost na Pedagoškom fakultetu u Bihaću. Bio je pokretač i voditelj znanstveno-istraživačkog projekta Bošnjačka književnost u 20. stoljeću na prostorima Bosanske krajine u razdoblju od 16. 02. 1996. do 30. 10. 1998. godine pri Pedagoškom fakultetu u Bihaću i Ministarstvu obrazovanja, nauke i kulture Unsko-sanskog kantona.
2. Magistarski rad Rize Džafića Razvitak dječje književnosti u Bosni i Hercegovini ocijenjen je kao iscrpan i temeljit pregled bosanskoheregovačke književnosti za djecu od njezinih teško odredivih početaka do danas. Autor je uzeo u obzir veliku građu (ukupno 65 pisaca), skupio i obradio mnoge podatke i razvrstao ih pregledno prema vlastitoj klasifikaciji. Dobro poznaje tekuću literaturu o dječjoj književnosti, a prema navodima i popisu literature može se zaključiti i da prati odgovarajuću opću književnoteorijsku literaturu. Služi se uglavnom metodom eksplikacije, opisa i književnokritičkog osvrta. Vlastite kriterije izbora i klasifikacije dosljedno je proveo, a izlaganja mu opravdavaju zaključke.
Kao priređivač više antologija skupio je i opisao mnogo dosad neobrađene građe, pregledno ju razvrstao prema vlastitoj tipologiji i nastojao upozoriti na određene osobitosti koje se mogu razabrati u tijeku razvitka dječje književnosti na određenom području, u okviru kojega se može, prema njegovom mišljenju, odrediti i osobit «kulturni kontekst». Osvrnemo li se samo na antologije bošnjačke poezije i bošnjačke priče za djecu 20. stoljeća, zapazit ćemo, osim primjerena izbora i biografsko-kritičkoga komentara, instruktivne predgovore u kojima Džafić gotovo nanovo rekonstruira korpus bošnjačke dječje književnosti. Probijajući se malo poznatim činjenicama, časopisima i djelima neafirmiranih autora, Rizo Džafić svjestan svoga pionirskog posla (jer to područje, kao što je poznato, nije bilo temeljitije obrađivano), razložno piše: «Osnovni kriterij prilikom izbora je bio kriterij estetskoga vrednovanja bošnjačke dječje priče i izbor priča takvog kompozicionog sklopa koje, manje ili više, izražavaju bošnjački duh u životu, govoru, običajima, pogledu na svijet…onaj duh koji je specifičan i svoj, stoljećima potiskivan, koji je različit od duha ostala dva konstitutivna naroda, a koji se u njih uklapa, obogaćuje i dopunjuje naš bosanskohercegovački kulturni prostor.» (Antologija bošnjačke priče za djecu 20 stoljeća, str. 218) Ili, za ilustraciju autorova pisanja i pristupa, podjednako nacionalno afirmativnoga koliko i kritičkoga, neka nam posluži još jedan fragment: «Pjesnici između dva svjetska rata su svoje stvaralaštvo temeljili na poeziji koja ih je (kako su smatrali) približavala drugim narodima, ne vodeći računa koliko ih takav odnos odvaja od njih samih i naroda iz kog potiču. Tako su se više približili duhu i identitetu istočnih i zapadnih susjeda, nego vlastitom nacionalnom korpusu. Njihovi umjetnički i emocionalni korijeni nisu vezani za vlastito tlo, nego za imaginarno tlo građeno na stoljetnom negiranju njihovog naroda i pokušajima njegove asimilacije. Kao ideolozi naroda, kakvi su bili pjesnici s početka 20. vijeka, oni nisu preuzeli vodstvo i usmjeravali svoj narod, nego su ga još više svojom poezijom, leksikom i ideološkim opredjeljenjem dovodili u zabunu. To je doprinijelo da bošnjačka književnost za djecu 20. vijeka nema svoj kontinuitet, svoju jasno definiranu poetiku i svoje autohtone nosioce.» (Antologija bošnjačke poezije za djecu 20. vijeka, str. 10)
Kako u književnokritičkom i antologičarskom, tako i u priređivačkom
radu, osobito se vrijednim ističe Džafićevo afirmiranje manje poznatih i
otkrivanje gotovo zaboravljenih bosanskih pisaca. Priredivši izabrana djela
Murata Šuvalića, u instruktivnom predgovoru, autor je zapisao: «Tematski, to su
snažni zapisi o psihološkim lomovima čovjeka na razmeđi istoka i zapada, vjera
i nacija, krsta i polumjeseca, i grčeviti pokušaji da se, u vihoru takvog
vremena i opasnostima takvog okruženja, očuvaju patrijarhalno-etički nazori,
obraz i čast, ime i porijeklo.» (Književnik
i buntovnik, u: Murat Šuvalić, Izabrana djela, str. 9.)
Već iz ovoga kratkog uvida u najznačajnije radove mr. sc. Rize Džafića vidljivo je da on dobro poznaje građu o kojoj piše te da nastoji, u svom eksplikativnom kritičkom pristupu, biti što objektivniji i stručno-znanstveno uvjerljiviji, vrijednosti koje ga u potpunosti kvalificiraju za pisanje doktorata.
3.
Kandidat je predložio da tema njegovog doktorskog rada bude DJEČJA KNJIŽEVNOST
U BOSANSKOJ KRAJINI 20. STOLJEĆA. Prosudbeno povjerenstvo smatra da mu se
predložena tema može odobriti jer predstavlja slabo istraženo područje dječje
književnosti podjednako s književnoteorijskoga kao i književnopovijesnoga
stajališta. U okviru svoga rada kandidat će istražiti žanrove, poetiku i značaj
pisaca Bosanske krajine kao i mjesto te književnost u okvirima dječje
književnosti Bosne i Hercegovine i šire. U svom radu prati će pisce kroz četiri
faze stvaralaštva koje obuhvaćaju četiri vremenske etape (1. – prve decenije
XX. stoljeća; 2. – do II. svjetskog rata; 3. – tijekom i poslije II. svjetskog
rata; 4. – devedesete godine).
Prema
priloženom sinopsisu kandidat će književnopovijesno osvijetliti osnovne pravce
razvoja dječje književnosti u Bosanskoj krajini sustavno prateći produkciju i
specifičnost transformacija dječjih djela u pojedinim etapama. Za tu svrhu
istražit će djela dječje književnosti u Bosanskoj krajini s obzirom na
književnu vrstu, tematiku i autore koji su dječjoj književnosti dali svoj
prilog, utjecali na njezin razvoj i bili čitalački najprihvatljiviji. Kandidat
je u svom sinopsisu naveo brojne autore čija će ostvarenja obuhvatiti svojim
radom. U istraživanju će staviti težište na jezične, stilske, tematske i
nacionalne razlike koje dobrim dijelom pridonose zanimljivosti dječje
književnosti na ovom području. S obzirom da su dosadašnji pristupi bili
uglavnom opterećeni ideološkim naslagama, ukazuje se potreba da se sva djela
ponovno podvrgnu književno-kritičkoj valorizaciji. Cilj je da se izdvoje i analitički
predstave pisci koji su dali značajan prinos razvoju dječje književnosti u
Bosanskoj krajini kao i u Bosni i Hercegovini i da se odredi koja im mjesta
pripadaju u bosanskohercegovačkoj i europskoj dječjoj književnosti.
4. Prema svemu, očigledna je opravdanost teme
i njezin se znanstveni doprinos ogleda u sistematizaciji dječje književnosti
Bosanske krajine, pa i Bosne i Hercegovine, predloženi mentor i fakultet su
odgovarajući, autorstvo objavljenih radova pristupnika je neosporno te budući
da su zadovoljeni uvjeti članka 51. stavak 1. Zakona o visokim učilištima,
stručno povjerenstvo smatra da na sve tražene upite može odgovoriti pozitivno,
pa predlaže Fakultetskom vijeću da prijavljenu temu disertacije DJEČJA
KNJIŽEVNOST U BOSANSKOJ KRAJINI 20. STOLJEĆA prihvati i omogući kandidatu mr.
sc. Rizi Džafiću odgovarajući postupak.
Stručno povjerenstvo:
I.
Dr. sc. Zvonko Kovač, izv. prof.
II. Dr. sc. Dubravka Težak, izv. prof.
III. Dr. sc. Milivoj Solar, red. prof.
Zagreb, 10. svibnja 2001.
FAKULTETSKOM VIJEĆU
FILOZOFSKOG FAKULTETA U ZAGREBU
Na sjednici održanoj 17. svibnja 2001.
Fakultetsko vijeće Filozofskog fakulteta u Zagrebu donijelo je odluku kojom se
za ocjenu disertacije mr. sc. Goranke
Lipovac Vrkljan pod naslovom Posebnosti tipologije i ikonografije
mitraičkih reljefa rimske Dalmacije imenuje Stručno povjerenstvo u
sastavu izv. prof. dr. sc. Mirjana
Sanader, red. prof. dr. sc. Petar Selem i red.prof. dr. sc. Marin Zaninović.
Na temelju uvida u disertaciju članovi povjerenstva podnose Fakultetskom vijeću skupno
IZVJEŠĆE
O OCJENI DOKTORSKE DISERTACIJE
Doktorska disertacija mr. sc. Goranke Lipovac
Vrkljan sadrži dvije velike cjeline koje su podijeljene u 32 poglavlja,
zaključak, bibliografiju, kratice, popise slika, tabli i zemljovida
raspoređenih na 333 stranice teksta pisanih slogom TNR 12, proreda 1,5. Ova je
doktorska disertacija osim toga upotpunjena s 68 slika i 10 zemljovida.
Nakon opsežnog predgovora (3-11), u kojem
autorica objašnjava razloge
metodološkog odabira ali i problematiku s kojom se susretala,
slijedi cjelina koju je nazvala Mitrijski misterij: opće odrednice. Ova
je cjelina u kojoj su podrobno objašnjeni opći pojmovi vezani uz Mitraizam.
Tako autorica iznosi dileme vezane uz izvorište mitraizma (12-16), uz mitrijski
misterij odnosno uz njegovu slijedovnost ili novu pojavu (17-21). Nadalje
očitava tauroktonijske slike inicijacijskom i astralnom strukturom pri čemu
rašćljanjuje inicijacijski predložak (22-25) i astralni predložak (25-33). Iako
smatra da je Rim izvorište oblikovanja i širenja mitrijskog misterija i kultne
slike (34-36) analizira prostore rane Mitrine prisutnosti i na drugim
prostorima (36-44) kao što posebno analizira postojanje Mitrinog kulta u Dura
Europosu (45-53).
Slijedi vrlo opsežna druga cjelina doktorske
disetacije Spomenički zapisi mitrijskog
misterija u rimskoj provinciji Dalmaciji. Na početku autorica analizira
prvu pojavu mitrijskog misterija na prostoru provincije (54-58). Potom slijedi
opširno poglavlje u kojemu navodi sve do sada poznate mitrijske spomenike iz
Dalmacije (58-134). Nadalje raspravlja o ikonografiji spomenika i njenoj
kompoziciji kao i o tipologiji. Opsežno je obradila tipološke probleme u kojima
je analizirala dosadašnje stanje znanosti oko problema tipologije (135-147).
Nakon što je konstatirala vrijeme i itinerar prijenosa tauroktonijske slike u
rimsku provinciju Dalmaciju provodi analizu ikonografskih i kompozicijskih
mitrijskih reljefa iz Dalmacije.(148-208). Slijedi analiza centara mitrijskog
štovanja u provinciji pri čemu se ispostavilo da su veliku ulogu odigrale
carinske postaje i cestovna križišta (209-250). Autorica osim toga, a na osnovu
epigrafskih spomenika, analizira
porijeklo i status štovatelja mitrijskog misterija iz rimske provincije
Dalmacije (251-273) nakon čega ispostavlja itinerar carinskog sustava u koji
umeće itinerar mitrijskog štovanja (274-279). Slijedi zaključak (280-297),
bibliografija (298-328), popis kratica, slika na tablama i zemljovida (329-
333).
U ovoj drugoj cjelini ove doktorske
disertacije pod naslovom Spomenički
zapisi mitrijskog misterija u rimskoj provincija Dalmaciji nalazi se
nedvojbeno najznačaniji dio disertacije. U njemu je autorica pokušala dati
odgovore na do sada neodgovorena pitanja i to ona o početku pojave mitrijskog
misterija u Dalmaciji, ali i o prostorima njegove rasprostranjenosti kao i o
njegovim nositeljima. Da bi odgovorila na ta pitanja poslužila se složenom ikonografskom
i kompozicijskom analizom mitrijskih spomenika iz rimske provincije Dalmacije.
Posluživši se metodologijom isčitavanja formalnih kriterija, pri čemu treba
istaknuti da se autorica opredijelila
za zapadni soteriološki religijski sustav izvorišta mitrijskog misterija (što
je, dakako, odredio i način išćitavanja ikonografskih simbola) koja do sada, na mitrijskim spomenicima iz
Dalmacije nije bila provedena, autorica je dobila rezultate koje je potom suprostavila
mitrijskoj problematici Dalmacije.
U poglavlju Čitanje tauroktonijske slike inicijacijskom i astralnom strukturom autorica objašnjava razloge svoga metodološkog postupka. Naime, prikaz tauroktonije je nepromjenjivog ikonografskog sadržaja od njegove pojave krajem I. stoljeća u Rimu, kada se prvotno iskazuje unutar skluptornog prikaza, preko svih njenih primjera diljem Carstva, do kraja IV. stoljeća kada prestaje njena pojava. U ovom je poglavlju autorica vrlo podrobno objasnila inicijacijski i astralni predložak tumačenja tauroktonije pri čemu raspravlja o svim prednostima i manama ova dva tumačenja. Potom autorica slijedi put širenja uz pomoć mitrijskih spomenika zabilježenih kako u Rimu tako i u provincijama zadržavajući se posebno na nalazišta iz Dura Europosa. Upravo je Dura Europos ključni odgovor na upit o misterijskom obliku štovanja Mithre na Istoku čime se konačno odgovorilo na pitanje o mjestu njegovog nastanka i pravce širenja. Čini se da je u Dura Europosu došlo do prijenosa Mithrinog štovanja uz pomoć vojnika palmirske postrojbe koji stećene misterijske spoznaje prenose na prostor Dura Europosa.
Prikazi tauroktonije, koje je navela autorica, pokazuju jasne i uniformne strukture ikonografskog prikaza misterijske doktrine bez obzira na kojem se prostoru Carstva prikazuje. U svjetlu tih stećenih saznanja autorica je u poglavlju Pojava mitrijskog misterija na prostoru rimske Dalmacije analizirala spomenički materijal iz Dalmacije.Upravo je ovo jedno od najvažnijih poglavlja jer je autorica pokazala put širenja od njegove prve pojave u provinciji. Kako pomoć u određivanju prve pojave mitrijskog misterija nije mogla naći u literarnim izvorima izvore je pronašla u spomeničkim zapisima pri čemu je primijenila ranije spominjanu metodu analize sadržaja, poglavito kompozicijskih i stilskih elemenata kultnih slika kao i uz pomoć, gdje je bilo moguće, i epigrafskih podataka. Usporedo se koristi i komparativnom metodom na osnovu spomenika iz drugih provincija. Analiza je tako pokazala da se prvi mitrijski misterij pojavljuje na Vratniku kod Senja kojeg su tu donijeli činovnici carinskog sustava. Prilikom analize spomenika iz Dalmacije autorica polemizira s nekim od dosadašnjih stavova nudeći rješenja pojedinim problemima. Tako naprimjer nudi drugačije tumačenje vrlo važnog pojma spelaeum kojeg ne treba tumačiti kao prirodni mitrej nego kao prostor unutar kojeg se vrši misterij.
U poglavlju Kompozicija i ikonografija mitrijskih reljefa rimske Dalmacije iz spomeničke ostavštine mitrjskog sadržaja izdvaja mitrijske reljefe tauroktonije te analizira kompozicijske odrednice pri čemu dolazi do zaključka da među njima možemo razlikovati dvije osnovne kompozicijske odrednice. U prvu grupu mitrijskih reljefa ulaze jednostavni prikazi, odnosno reljefi koji sadrže samo osnovnu scenu mitrijskog misterija. Ovi su spomenici ujedno i najbrojniji. U drugu grupu spadaju složene mitrijski reljefi tauroktonije, jer se njima uz osnovnu scenu dodaju i prateće. Ovi se u Dalmaciji javljaju u malom broju. Da bi dobila što jasniju kompozicijsku i ikonografsku analizu utjecaja ovih reljefa autorica se služi i komparativnom metodom. Tako dolazi do vrlo važnog zaključka koji pokazuju da su u prvoj fazi nastajanja mitrijskih reljefa u Dalmaciji največi utjecaj izvršio italski utjecaj, prvenstveno iz aquilejskih radionica. Dogodilo se to u 2. stoljeću kada je nastala najstarija kultna slika tauroktonije u Dalmaciji (istovremeno s podizanjem mitreja na Vratniku) U drugoj fazi širenja Mitraizma pojavljuju se dva utjecaja i to zapadni koji autorica slijedi sve do rajnskih prostora i podunavski utjecaj koji se pojavljuje u 3. stoljeću.
U poglavlju Cestovne komunikacije i centri mitrijskog misterija analizira tri mjesta na kojima se pojavljuju mitrijski spomenici. Pri tome uočava da se oni javljaju na primarnim cestovnim komunikacijama provincije Dalmacije kako na obali tako i u unutrašnjosti. Osim toga ovi se spomenici javljaju i u rimskim vojnim logorima koja su postojala u Dalmaciji, kao št osu npr. Burnum i Tilurij kao i u fiskalnim uredima za ubiranje carina. Ova je tri mjesta pojave mitrijskih pomenika u Dalmaciji podrobno analizirala kao što je usporedila s drugim nalazima diljem zapadnog dijela Carstva pri čemu je došla do saznanja da se i u drugim provincijama takvi spomenici pojavljuju na istim mjestima. Služeći se rezultatima koje je dobila i koje je prikazala u predhodnim poglavljima autorica analiza, korak po korak, putove širenja kulta iz sjeverne Dalmacije prema jugu i prema unutrašnjosti provincije. Glavni oslonac u ovoj analizi bilo joj je studiranje antičkih prometnih pravaca kako bi utvrdila postojanje državnih ureda na glavnim križanjima cestovnih pravaca ali i analiza fiskalnih ureda u velikim gradovima kao što su Jader i Salona. u kojima naslučuje i više mitrijskih zajednica.
U poglavlju Štovatelji mitrijskog misterija u rimskoj Dalmaciji i njihovi natpisi analizira autorica, a na osnovu sačuvanih epigrafskih spomenika, porijeklo i socijalni status ljudi koji su bili poklonici mitrijskog misterija. Pri tom polemizira s mišljenjima drugih znanstvenika koji smatraju da je vojska primarni nosioc Mitraizma preko Istoka na Zapad. Na prostoru provincije Dalmacije, koja upoznaje kult Mithre polovicom II. stoljeća, su njegovi nosioci podrijeklom orijentalci u statusu robova ili oslobođenika a u službi u carinskom uredu. Kako se kult širio tako se širio i krug njegovih štovatelja pa među njima nalazimo gradske dužnosnike. Isto tako su vojnici sljedbenici mitrijskih misterija što je potvrđeno u vojnim utvrdama.
Posebno zanimljivi dio ove doktorske
disertacije čini poglavlje Zaključak
u kojem autorica sažeto objašnjava svoj metodološki postupak kao i rezultate
svojeg istraživanja. Od više novih rezultata treba istaknuti onaj najvrijedniji
a koji je ustanovio put rasprostiranja
mitrijskog misterija u rimskoj provinciji Dalmaciji. Osim toga autorica je mitrijske spomenike iz Dalmacije smjestila
u kronološki okvir. Sprovedena analiza porijekla i socijalnog statusa nosioca
kulta, zbog malog uzorka, nije donijela neka nova saznanja koja ne bi bila
poznata i iz drugih provincija.
Zaključak i prijedlog
Doktorska disertacija Goranke Lipovac Vrkljan Posebnosti tipologije i ikonografije mitrijskih reljefa rimske Dalmacije višestruko je koristan znanstveni rad. On sintetizira dosadašnja saznanja o mitrijskim misterijima te donosi opsežan uvid u mitrijsko spomeničko stanje u rimskoj provinciji Dalmaciji. Osim toga daje važan doprinos arheološkoj znanosti novim saznanjima o širenju mitrijskih misterija u provinciji i novim kronološkim okvirima.
Stoga su članovi povjerenstva suglasni u stavu
da je doktorska disertacija mr. sc. Goranke Lipovac Vrkljan vrijedan i
znanstveno utemeljen rad, koji udovoljava svim zahtijevima za doktorsku
disertaciju. Članovi povjerenstva predlažu Vijeću filozofskog fakulteta da
prihvati njihovu pozitivnu ocjenu i kandidatu odobri nastavak postupka u
stjecanju doktorata znanosti.
U Zagrebu, lipnja 2001.
Stručno povjerenstvo
dr.
sc. Mirjana Sanader, izv. prof.
predsjednica povjerenstva
dr.
sc. Petar Selem, red. prof.
član povjerenstva
dr. sc. Marin Zaninović, red. prof.
član povjerenstva
Dr. sc. Damir Boras, docent, predsjednik povjerenstva
Dr. sc. Miroslav Tuđman, red. prof., član povjerenstva
Dr. sc. Damir Kalpić, red. prof. Elektrotehničkog fakulteta u Zagrebu, član povjerenstva
Fakultetskom vijeću
Filozofskog fakulteta u Zagrebu
Predmet: Ocjena doktorske disertacije TOMISLAVE LAUC
Fakultetsko vijeće Filozofskog fakulteta u Zagrebu, na svojoj sjednici od 17. svibnja 2001. imenovalo nas je u Stručno povjerenstvo za ocjenu doktorske disertacije TOMISLAVE LAUC, s naslovom "Problemi obrade prirodnoga jezika u sustavima za pretraživanje obavijesti putem pretraživanja punoga teksta na hrvatskome književnom jeziku". Na temelju donesene odluke podnosimo Vijeću sljedeće
S K U P N O I Z V J E Š Ć E
Disertacija Tomislave Lauc pod naslovom "Problemi pretraživanja obavijesti putem pretraživanja punoga teksta na hrvatskome književnom jeziku" sadrži 140 stranica računalno složenog teksta , 9 stranica bibliografije, te 35 stranica dodatka. Rad je organiziran u četiri dijela, kojima prethodi uvodno poglavlje, pod naslovom "Uvod".
Prvi dio pod naslovom "Pretraživanje obavijesti" obuhvaća sedam poglavlja s naslovima: Tipovi pretraživanja, Prikaz i podudaranje dokumenta i upita - središnja procedura u pretraživanju obavijesti, Konvencionalni sustavi za pretraživanje, Automatsko indeksiranje, Indeksiranje pojedinačnim terminima, Indeksiranje složenim terminima te Obrada prirodnog jezika i pretraživanje obavijesti.
Drugi dio pod naslovom "Pretraživanje obavijesti putem pretraživanja punoga teksta na hrvatskom jeziku", sadrži šest poglavlja te opsežan popis upotrijebljene literature: Indeksiranje na razini riječi i obrada prirodnoga jezika, Robusni morfološki sustav za prepoznavanje i izvođenje oblika riječi, Primjena robusnog modela u morfološkom sustavu hrvatskoga jezika, Pretraživanje obavijesti na hrvatskom jeziku putem sintaktičkog sveznog indeksiranja, Eksperiment i Zaključni osvrt, te na kraju popis literature: Literatura.
Treći dio, pod naslovom "Dodatak", sadrži poglavlje "Pravila jezgrene gramatike" i poglavlje "Primjeri imeničnih sveza raščlanjenih pravilima opisanima u sustavu za analizu i generiranje sveza (SAGS)"
Glavna teza disertacije ističe da se kombiniranjem sintaktičkog i nesintaktičkog sveznog indeksiranja može povećati preciznost ili točnost pretraživanja što se potvrđuje u završnom poglavlju drugog dijela rada, odnosno u opisu eksperimenta u kojemu je provedeno ispitivanje utjecaja primjene sintaktički dobivenih sveznih deskriptora na djelotvornost pretraživanja.
Prvi dio rada izlaže osnovne pojmove i tehnike koje se koriste u strojnom pretraživanju obavijesti, te u kratkim crtama iznosi cjeloviti prikaz područja.
Tako je, početno, na temelju razmatranja različitih tipova pretraživanja, definirano područje pretraživanja informacija i dan terminološki pregled naziva koji se upotrebljavaju u ovom području. Nakon toga slijedi razmatranje tehnika za prikaz i uparivanje upita i dokumenta, odnosno za ispitivanje njihove podudarnosti kao središnje procedure pri pretraživanju obavijesti. Opširnije su opisani konvencionalni sustavi za pretraživanje, a zatim je posebna pozornost posvećena automatskom indeksiranju uz detaljnije iznošenje metoda i postupaka koji se koriste pri indeksiranju teksta kako pojedinačnim, tako i složenim terminima.
Završni dio prvog dijela daje osvrt na primjenu obrade prirodnoga jezika u pretraživanju obavijesti. U kratkom, ali dobro dokumentiranom prikazu, iznose se osnovne značajke leksičke, sintaktičke i semantičke razine prirodnojezične obrade, te naglašava važnost uporabe tehnika za strojnu obradu prirodnoga jezika u pretraživanju informacija. Tako se navode različiti tipovi indeksiranja kao što su indeksiranje dokumenta osnovnim oblicima riječi koje se pojavljuju u tekstu, indeksiranje pomoću značenja riječi i indeksiranje svezama riječi, te ističe važnost njihove implementacije radi poboljšanja djelotvornosti suvremenih sustava za pretraživanje obavijesti.
U drugom, znatno opsežnijem dijelu rada, govori se o pretraživanju obavijesti putem pretraživanja punoga teksta na hrvatskome književnom jeziku. Ovaj dio sadrži opis modela sustava za svezno indeksiranje dokumenata na hrvatskom jeziku. Model u postupku određivanja indeksnih jedinica koristi lingvistički utemeljen pristup, odnosno sintaktički analizator, te robusni morfološki sustav za normaliziranje elemenata parova koji čine svezne deskriptore. Uz opis već postojećih tehnika za obradu prirodnoga jezika koje se koriste pri indeksiranju na razini riječi, izvorni znanstveni doprinos autorice u ispitivanju različitih metoda i postupaka za djelotvorno pretraživanje tekstova na hrvatskom jeziku putem pretraživanja punoga teksta predstavlja robusni morfološki sustav za prepoznavanje i izvođenje oblika riječi, odnosno njegova primjena u morfološkom sustavu hrvatskoga jezika.
U okviru primjene robusnog morfološkog sustava na hrvatski jezik, detaljno su opisane morfonološke smjene u hrvatskom jeziku te njihova formalizacija, u robusnom sustavu, te, uz kraći osvrt, i formalizacija u Kimmovom morfološkom modelu. Osnovna prednost robusne morfološke analize je u tome što sustav omogućuje pretraživanje oblika riječi za danu riječ iz upita bez uporabe rječnika. Budući da se pri izvođenju oblika koriste sve teoretski moguće kombinacije za definirane morfonološke smjene, potrebno je filtriranje konačnih rezultata na temelju popisa riječi u invertnom indeksu dokumenta. Važno je naglasiti da je implementacija ovakvog sustava dala vrlo zadovoljavajuće rezultate u praksi i to upravo zbog posebnosti koje dolaze do izražaja primjenom robusne morfološke analize. Naime, s obzirom na način generiranja oblika riječi, prilikom pretraživanja moguće je pronaći i one relevantne odgovore koji sadrže gramatički neispravno napisane riječi. Tako se točnost sustava prema danim parametrima kreće između 90% i 95%.
Nadalje, kao sastavni dio predloženog cjelovitog modela sustava za pretraživanje obavijesti, u disertaciji je razrađena metoda sintaktičkog sveznog indeksiranja. Radi dobivanja onih sveza riječi iz teksta koje se smatraju dobrim indikatorima sadržaja dokumenta, opisan je niz postupaka za indeksiranje pomoću parova riječi, odnosno njihovih normaliziranih oblika, pri čemu su parovi dobivenih na temelju sintaktički raščlanjenih imeničnih sveza. Postupak izdvajanja parova čiji su elementi pojmovno ovisni, točnije sintaktički povezani kao "glava" i "uobličitelj" sveze, temelji se na ukupno 55 gramatičkih pravila pomoću kojih je formalno opisan prethodno odabrani skup imeničnih sveza izdvojenih iz manjeg korpusa tekstova.
Krajnji je cilj sveznog indeksiranja dobivanje normaliziranih jedinica unutar parova koji čine kandidate za indeksne jedinice, a može se postići pomoću prethodno opisanog robusnog morfološkog sustava za prepoznavanje i izvođenje oblika riječi.
Glavna teza disertacije, koja ističe da se kombiniranjem sintaktičkog i nesintaktičkog sveznog indeksiranja može povećati preciznost ili točnost pretraživanja, potvrđuje se u završnom poglavlju drugog dijela rada, odnosno u opisu eksperimenta kojim se provelo ispitivanje utjecaja primjene sintaktički dobivenih sveznih deskriptora na djelotvornost pretraživanja.
Eksperiment je proveden tako da se na odabranom korpusu tekstova pokušalo utvrditi različitost u primjeni sintaktičkog u odnosu na nesintaktičko svezno indeksiranje. Eksperimentalni korpus sastoji se od TEB-ove zbirke tekstova o poreznom poslovanju. Korpus uključuje 1000 manjih dokumenata veličine 500 do 1000 riječi. Dokumenti sadrže mišljenja Ministarstva financija u vidu odgovora na pitanja korisnika vezana uz porezno poslovanje, kao i pitanja korisnika. Ovakav odabir dokumenata motiviran je preuzimanjem već postojeće baze sa tekstovima koji su strukturirani na način da sadrže pitanja korisnika, opisne naslove i sentence u kojima je sažeto odgovoreno na pitanje, te opširniji odgovor.
Za eksperimentalnu zbirku tekstova i u slučaju sintaktičkog i u slučaju ne-sintaktičkog načina indeksiranja, odnosno pretraživanja, svi svezni deskriptori sadrže po dva elementa, na koje su primijenjene jednake procedure normaliziranja i vrednovanja termina.
Eksperiment je proveden u nekoliko koraka: Iz slučajnog uzorka koji sadrži 50 dokumenata ručno su analizirana pitanja korisnika. Kao rezultat, za svako pitanje izdvojena je po jedna imenična sveza i to ona za koju se smatra da najbolje opisuje sadržaj pitanja, a čija je sintaksa definirana pravilima jezgrene gramatike sustava. Zatim su, ručno, za svaku svezu pojedinačno, sastavljena dva popisa sveznih deskriptora koji sadrže parove riječi (oblika), odnosno za svaku riječ njen normalizirani oblik. U prvom popisu su indeksi koji su dobiveni na temelju sintaktičke raščlambe, a u drugom su indeksi dobiveni nesintaktičkim postupkom, tj. popisivanjem parova riječi koje se supojavljuju.
Za svako pojavljivanje sintaktički dobivenog sveznog deskriptora zabilježen je broj pojavljivanja na isti način dobivenog deskriptora u dijelu teksta dokumenta koji sadrži odgovor. Analogan postupak proveden je i s parovima dobivenim na temelju supojavljivanja.
S obzirom na zadane uvjete, rezultati eksperimenta ukazali su na sljedeće odnose: U 50% slučajeva sintaktičko svezno indeksiranje dalo je veću sličnost između vektora termina upita i dokumenta, što znači da je za dano pitanje, u njemu pripadnom tekstu odgovora, broj pojavljivanja para dobivenog na temelju sintaktičkog indeksiranja za jedan do tri para veći u odnosu na broj parova dobivenih supojavljivanjem.
U 50% slučajeva sintaktičko je indeksiranje dalo veću točnost pretraživanja, odnosno manji broj nerelevantnih dokumenata. Veća točnost pretraživanja, uz istovremeno i veću sličnosti između vektora upita i teksta dokumenta, postignuta je u 25 % slučajeva.
Stoga se može zaključiti da bi daljnji vrijedan korak bila implementacija modela sustava za svezno indeksiranje kao i već postojećih sustava za označivanje (i lematiziranje) korpusa tekstova na hrvatskome jeziku te sustava za prethodnu obradbu tekstova (razdvajanje većih dijelova teksta na manje cjeline, npr. ulomke, rečenice, rečenične dijelove) u cjeloviti sustav za pretraživanje obavijesti.
Budući da je znatan dio rada posvećen izlaganju problematike vezane uz računalnu obradu prirodnoga jezika i isticanju problema specifičnih za formalnu obradu morfologije i sintakse hrvatskog jezika čije rješavanje predstavlja temelj za uspješnu implementaciju i povećanje djelotvornosti sustava za pretraživanje obavijesti, rad je naslovljen "Problemi pretraživanja obavijesti putem pretraživanja punoga teksta na hrvatskome književnom jeziku". To znači da je naglasak, upravo kako je to vidljivo i iz samog naslova, na prikazu složenosti zadatka da se formalno, na morfološkoj i sintaktičkoj razini opiše flektivni prirodni jezik poput hrvatskog, uzimajući pri tome u obzir svu važnost u uspostavljanju zadovoljavajućeg odnosa između robusnosti računalnog sustava s jedne strane i količine ugrađenog jezičnog znanja s druge strane, a u cilju djelotvorne primjene sustava u praksi.
Upravo u tom smislu robusni morfološki sustav za strojnu analizu i generiranje oblika riječi na hrvatskom jeziku na originalan način pokazuje kako je uz relativno malu količinu ugrađenog jezičnog znanja moguće postići ne samo zadovoljavajuće rezultate u praksi, nego i osigurati takove rezultate do kojih je isključivo moguće doći robusnim pristupom. Ovo se odnosi na pronalaženje i onih relevantnih tekstova u kojima pojedine riječi ili izrazi nisu gramatički ispravni, ali sadržajno zadovoljavaju korisnikovu informacijsku potrebu.
Također, originalni je znanstveni doprinos, koji se tiče prikaza metode za sintaktičko indeksiranje binarnim terminima tekstova na hrvatskom jeziku, i u naznačivanju da bi se već s manjom količinom ugrađenog jezičnog znanja točnost pretraživanja mogla zamjetno povećati.
Na temelju iznesenoga u ovom izvješću donosimo sljedeću
O c j e n u
Disertacija TOMISLAVE LAUC pod naslovom "Problemi obrade prirodnoga jezika u sustavima za pretraživanje obavijesti putem pretraživanja punoga teksta na hrvatskome književnom jeziku" pokazuje zreli samostalni pristup znanstveno-istraživačkom radu na specifičnom istraživanju računalne obrade prirodnoga jezika s obzirom na probleme koji se postavljaju zbog specifičnosti hrvatskoga jezika. Tomislava Lauc konzultirala je relevantnu domaću i svjetsku literaturu o istraživanom području. U obradi teme koristila se vlastitim i komparativnim istraživanjima temeljenim na analizi podataka koje je dobila istraživanjem, te postavkama iz postojeće literature i dostupnih izvora. U disertaciji je potpuno elaboriran model robusnog morfološkog sustava za prepoznavanje i izvođenje oblika riječi, odnosno njegova primjena u morfološkom sustavu hrvatskoga jezika te također eksperimentalno potvrđena teza da se kombiniranjem sintaktičkog i nesintaktičkog sveznog indeksiranja može povećati preciznost i točnost pretraživanja. Stoga zaključujemo da je Tomislava Lauc iznimno uspješno obavila postavljeni zadatak te da je njena disertacija vrijedan doprinos znanosti.
Na temelju izloženoga predlažemo Fakultetskom vijeću Filozofskoga fakulteta u Zagrebu da prihvati pozitivnu ocjenu disertacije TOMISLAVE LAUC pod naslovom "Problemi obrade prirodnoga jezika u sustavima za pretraživanje obavijesti putem pretraživanja punoga teksta na hrvatskome književnom jeziku" i da dopusti daljnji postupak obrane.
U Zagrebu, 4. lipnja 2001.
Dr. sc. Damir Boras, docent, predsjednik povjerenstva
Dr. sc. Miroslav Tuđman, red. prof., član povjerenstva
Dr. sc. Damir Kalpić, red. prof., član povjerenstva
Stručno povjerenstvo za ocjenu
doktorske
disertacije mr. sc. Nade Zgrabljić
FAKULTETSKOM VIJEĆU FILOZOFSKOG
FAKULTETA SVEUČILIŠTA U ZAGREBU
Imenovani Odlukom broj 04 - 4 - 30 - 2001, od 18. svibnja 2001. u Stručno povjerenstvo za ocjenu doktorske disertacije mr. sc. Nade Zgrabljić: Govor u novinarstvu: vrste i funkcija dijaloga u radijskom programu, podnosimo Fakultetskom vijeću Filozofskog fakulteta Sveučilišta u Zagrebu ovo skupno
IZVIJEŠĆE
I. PREGLED DISERTACIJE
Disertacija mr. sc. Nade Zgrabljić ima 249 stranica. Sadrži poglavlja: Uvod (1-111 ), Cilj i svrha rada (112-113), Metodologija istraživanja (114-133), Rezultati (134-195), Rasprava (196-211), Zaključci (212-213), Bilješke (214-224), Sažetak (225-226), Summary (227-228), Literatura i izvori (229-243), Prilozi (245-248) i Životopis (249).
Popis citiranih tekstova sadrži 109 jedinica 13 izvora. Rad je opremljen sa 61 tablicom, ima 128 bilježaka i dva priloga (shematski prikaz HRT-a i tekst Incijative za javni radio).
Da bi odgovorila na pitanje koja je uloga govora u novinarstvu, kandidatkinja je u uvodnom dijelu prvo problematizirala pitanje retoričkog obrazovanja novinara u sustavu sveučilišnog programa nastave na studiju novinarstva, a zatim je dala opsežan teorijski prikaz različitih koncepata i promišljanja govora s obzirom na elektroničke medije.
U drugom dijelu je, na osnovu empirijskog istraživanja, u okviru case stadya i metodom analize sadržaja, na slučajno odabranom uzorku jednotjednog programa Hrvatskog radija, istražila dijalog kao radijski žanr, njegovu žanrovsku specifičnost s obzirom na medij, pozicioniranost i funkciju u sustavu radijskog programa, te uputila na njegovu interdiskurzivnu prirodu s društvenom stvarnošću.
Uvod (1.-109. str.) je podijeljen u dva dijela: I. Govor u novinarstvu i
II. Elektronički mediji i govor - teorijski koncepti i promišljanja.
U prvom (I. A., 1-15), polazeći od
teze da je novinarstvo posebna ljudska djelatnost koja aktivira društveno
znanje koristeći specifičan način uporabe jezika i govora, te da je novinarski
diskurs specifična konvencija organiziranja poruke i njezina predstavljanja u
institucionaliziranim ulogama (Fiske, Kunelius, van Dijk, Luckmann), autorica
razmatra ulogu koju komunikacijske vještine imaju u određenju novinarske
kvalitete u vremenu elektroničkih medija (Splichal, Erjavec) te ističe kako bi
cjelovito ovladavanje novinarskim diskursom zahtijevalo i specifično govorno
obrazovanje unutar sveučilišnog školovanja novinara.
Drugi dio uvoda podijeljen je u pet
podnaslova, a to su: A. “ Luckmann-Bergerova
konstrukcija stvarnosti”, B.” Radio:
communicatio i communio”, C.“O govoru”,
D. “O dijalogu” i E. “Pitanja
klasifikacije”.
Na početku drugog dijela uvoda (II. A., 17-20), na tragu je Luckmann-Bergerove teorije o socijalnoj konstrukciji stvarnosti, autorica ističe kako se govor u elektroničkim medijima, s obzirom na njihovu društvenu važnost, više ne promatra isključivo kao komunikacijski, već prije svega kao društveni model objektivizacije stvarnosti (Luckmann). Pojavom elektroničkih medija, promijenjena je društvena komunikacija i njeno razumijevanje, promatranje i vrednovanje. Specifičnim korištenjem govora i interpersonalne komunikacije u okviru institucije kao društvenog realiteta, mediji stvaraju poseban medijski diskurs koji zauzima važno mjesto u diskurzivnoj konstrukciji stvarnosti. Medijski diskurs po svojoj prirodi nadilazi isključivo jezičnu i govornu praksu, ne zaustavlja se na semantičkom značenju emitiranih poruka i sadržaja, već je poruka u stalnoj interaktivnom odnosu s drugim elementima medijskog izričaja, te je treba promatrati u okviru autoriteta i moći koju medij (radio) ima u društvu. Uloga i mjesto medija u društvu određena je ideološkim predznakom društvenog uređenja bilo da neki medij djeluje kao korektiv i progresivni kritični čimbenik ili da, institucionalnim podjelama uloga, pomaže održavanju statusa quo.
S obzirom na mjesto koje u konceptu temeljnih ljudskih prava i sloboda ima javni govor (govor u medijima), mnogo suvremenih studija stavlja naglasak na istraživanje njegove demokratičnosti (II. A., 22-25). Razlog tome nalazi se u važnosti koju mediji imaju u procesu stvaranja demokratskog društvenog uređenja i dobro informiranih građana. Javni govor i javni dijalog pripadaju javnosti i povezani su s pravom na dostupnost informacijama i pravom na dostupnost medijima. Međutim, stupanj dostupnosti medija javnosti razlikuje se u okviru različitih suvremenih političkih teorija, te tako, primjerice, sudionička teorija B. Barbera traži mnogo jače i izravnije uključivanje građana, nego neoliberalna-demokratska teorija. Ovo autorica smatra posebno važnim u vrijeme aktualnih rasprava oko pretvaranja državne radiotelevizije u javnu, te načina kako bi javni radio ubuduće putem govora mogao kreirati i izgrađivati civilno društvo.
Pod naslovom “Radio: communicatio i communio” (II. B. 25-111), razmatra se priroda radija kao medija koji informira i okuplja, s posebnim osvrtom na radijski dijalog koji također preuzima obje te funkcije. Suvremeno vrijeme radija i televizije reaktualiziralo je pitanja usmenosti i pismenosti (Havelock), jer je to vrijeme povrataka govora i usmenosti. Posebno istaknuvši vrlo složeno pitanje mogućnosti tumačenja usmenosti u kulturi pismenosti, autorica daje i iscrpan prikaz nekih specifičnih obilježja usmenih kultura (II. B., 25-38).
Ističući još jednom važnost razumijevanja i tumačenja javnog govora u institucionalnim okvirima s obzirom da institucija raspolaže procedurama koje na poseban način organiziraju, selekcioniraju, kontroliraju i distribuiraju taj govor (Foucault), kandidatkinja u dijelu uvoda naslovljenom "O govoru" (II. C., 52-63)
razmatra prirodu radiju kao medija (Ĺberg) i odlike kojima se odlikuje medijski govor. Primjećuje kako se najveći broj novijih istraživanja zasniva na konceptu privatni/javni govor (Burger, Scannell, Huchby), te kako je ta granica vrlo labava jer oba ta govora odlikuje konstruiranost, samo što je privatni govor namijenjen isključivo sudioniku, a drugi prije svega radijskom "prisluškivaču" (Huchby): Kao predmet znanstvenog istraživanja, govor na radiju se u kontekstu njegove društvene uloge i demokratske društvene prakse, može proučavati i s obziorm na ideološke govorne prakse i moć govora koja dolazi od poretka, institucije ili neke ideje, (Ivas). Za novinarstvo je to važno pitanje zato jer novinari, često i nesvjesno, reproduciraju takvu vrstu govora, uključujući tako u novinarski diskurs neke druge društvene diskurse, npr. politički.
U poglavlju "O dijalogu" (II. D., 63-92) ističe se kako nije moguće dati jednoznačnu definiciju pojma dijalog, jer različite znanstvene discipline različito tumače dijalog polazeći od različitih predznaka. Najšire shvaćen je kao jedna vrsta društvene interakcije unutar socijalno-povijesnog konteksta, koji je, jednako kao i sam dijalog, uvijek dinamičan i ima neki slijed i razvoj od početka prema kraju. Dijalog je jedan od dva osnovna moguća načina komuniciranja, a to su: dijaloški i monološki način. Dijaloški način je put ka rješavanju sukoba kako privatnih tako i društvenih, pozitivan je i poželjan, ali s obzirom na svoju snagu i nepredvidivost, prema Foucaultu je najčešće nadziran različitim mehanizmima kontrole u društvu.
U poglavlju “Pitanja klasifikacije” (II. E., 92-109) autorica se bavi važnim pitanjem klasifikacije kao nužnog preduvjeta za znanstveno bavljenje nekim područjem. Uočava i ističe kako je pitanje klasifikacije nekog znanstvenog područja koliko važno, toliko i složeno (Solar, Pavličić, Hirsch, Biti), pogotovo takvoga relativno novoga područja u teorijskom promišljanju kao što je novinarstvo koje se nalazi u predparadigmatskom stanju jer tek stvara svoj teorijsko-znanstveni koncept. Zbog toga se opredjeljuje za pragmatično rješenje koje dopušta da je, u okviru postojanja mnogobrojnih mogućnosti razdiobe, korisno odabrati ona načela kojima će se osigurati mogućnost najsvrsishodnijeg pristupa proučavanju i interpretiranju medijskih sadržaja. Pri tom, prema Solaru, razumijeva klasifikaciju kao dedukciju u kojoj se neko područje spoznaje (radio kao medij), zatim ograničava (radijski govor), a zatim se nastoji provesti neka generalizacija na temelju vlastita iskustva (monološki i dijaloški način govora, vrste dijaloga s obzirom na medij prenošenja) . Dijaloge na radiju važno je, smatra, proučavati s obzirom na njihov usmeni način prenošenja, jer s obzirom na predstavljenu teoriju usmenosti, kompozicija djela uvijek trpi utjecaj načina prenošenja, te stoga smatra nepraktičnim koristiti žanrovsku klasifikaciju iz područja pisanog novinarstva. Kandidatkinja svoje opredjeljenje za bavljenje radijskim dijalogom kao žanrom tumači razumijevanjem žanrova kao “realnih kulturnih objekata” koji mogu biti važni indikatori društvene situacije i društvenih promjena (Košir, Chalaby). U okviru teze o usnenim žanrovima po kojoj se hijerarhija među njima ne postavlja na temelju nekih literarnih vrijednosti nego na temelju njihovih društvenih funkcija (Pavličić), zalaže se za interdiskurzivni pristup teoriji žanrova koji žanrove razumijeva kao dio kulturnog diskursa kojeg je moguće interpretirati samo u odnosu na druge institucije i diskurse koji djeluju u društvu u tom trenutku (Hartley, Košir). Zbog toga smatra da je dijalog na radiju moguće uvijek i jedino razumjeti kao sekundarni govorni žanr (prema Bahtinu koji te žanrove naziva i ideološkim).
U poglavlju “Metodologija istraživanja”, kandidatkinja prvo daje kratko tumačenje pristupa istraživanju (I. 114) te ističe kako činjenica što istraživano područje pripada realnom svijetu dinamične medijske produkcije znači u znanstvenom smislu i prednost i nedostatak. S jedne strane istraživani korpus je aktualan i svjež, ali s druge strane, blizina istraživanog predmeta i predparadigmatsko stanje teorije medija predstavljanju poteškoću za iscrpan i precizan analitički rad.
Zatim kandidatkinja određuje istraživani uzorak (A. 114) kao dio hrvatskog medijskog diskursa - dijalog u radijskom programu, ograničen na Hrvatski radio i njegova tri programa na nacionalnoj razini. Slijedi precizan opis postupka uzimanja uzorka, te definicija jedinice promatranja (A., 1.,2., 114-117). Uz uvažavanje osnovnih teorijskih postavki u razumijevanju pojma dijalog ako i svih ograda koje se nameću nepostojanjem jednoznačne definicije, kandidatkinja se odlučila za dva osnovna kriterija u određenju jedinice promatranja, koji su zadani i opravdani medijem prenošenja, a to su: 1. postojanje interakcije između sugovornika i novinara i 2. “tematska završenost iskaza”, na koju upućuje Bahtin. Slijedi iscrpan opis varijabli korištenih u istraživanju (B., 117-125). Nakon ulaznih varijabli: dan u tjednu, program, vrsta programa, doba dana, trajanje u sekundama i spol novinara, kandidatkinja ih je podijelila u varijable koje definiraju sugovornika, varijable koje definiraju temu dijaloga, varijable za određenje vrste dijaloga, varijable za analizu razgovora s obzirom na međusobna stajališta novinara i sugovornika tj. njihovo međusobno slaganje ili neslaganje oko teme razgovora, te na kraju varijable za analizu govora. Ukupno 23 varijable precizno su opisane, terminološki su jasne i jednoznačne, a omogućavaju široku i iscrpnu analizu snimljenih razgovora, te se mogu ponovno primijeniti i koristiti u nekom drugom istraživanju.
Slijedi prikaz korištene metode i opis pristupa analizi rezultata (II.125-133). U širem smislu istraživanje je studija slučaja, što je prikladna strategija u ispitivanju suvremenih događaja u slučajevima kada se ne može manipulirati niti utjecati na tijek ispitivanog događaja. Za analitički dio istraživanja, kandidatkinja je koristila metodu analize sadržaja. Ta je metoda pogodna za sređivanje kvantitativnih podataka o različitim oblicima društvenog komuniciranja u cilju dobivanja točnih i potpunijih i potpunijih podataka o njima, ako je provedena sustavno i na dosljedan kvantitativan način, što ovaj rad u cijelosti ispunjava.
Glavni i posebno vrijedan dio disertacije su poglavlja “Rezultati” (134-195) i “Rasprava” (196-211). Rezultati su podijeljeni u tri sustavno osmišljene cjeline: A. “Opći podaci o programu Hrvatskoga radija”, B. “Analiza vrsta dijaloga” i C. “Analiza funkcije dijaloga”.
Koristeći uz podatke dobivene
vlastitim istraživanjem i podatke Državnog zavoda za statistiku (koje koristiti
kao ilustraciju), kandidatkinja nas prvo upoznaje s osnovnom strukturom
programa medija unutar kojeg provodi istraživanje, te time stvara okvir unutar kojega
će smjestiti istraživani dio toga programa – dijalog. U sedam tablica prikazani
su opći podaci o emitiranom programu Hrvatskoga radija (HR) na tri nacionalna
programa te udio dijaloga u ukupno emitiranom programu i pojedinim dijelovima
toga programa (I., II., III. program te prema vrstama programa: informativni,
zabavni, obrazovni, kulturno-znanstveni i religijski), a zatim distribucija
dijaloga prema danima u tjednu i dijelovima dana.
Slijedi naslovom naviještena analiza vrsta dijaloga. Autorica ju je provela s obzirom na 1. prirodu medija u kojem se dijalog odvija, 2. temu dijaloga, 3. aktualnost teme (u odnosu na teme koje se odnose na neki proces) i 4. neke odlike novinarskog načina govora u istraživanim dijalozima. U poglavlju koje se bavi analizom s obzirom na izvedbu (tablice 7-14) prikazano je kako tehnički uvrijeti odvijanja interpersonalne komunikacije usložnjavaju istraživanje žanra u radijskom programu, dodajući njegovoj žanrovskoj prirodi određeni specifični kontekst (s obzirom na to odvija li se komunikcija u studiju, u ambijentu ili telefonom, kako u kojoj vrsti programa, koliko su koje profesije zastupljene u kojoj od tih formi odvijanja dijaloga, odakle potječu sugovornici itd.). Taj kontekst, zadan tehničkim uvjetima, važan je ukupno razumijevanje uloge dijaloga u radijskom programu, jer pokazuje dinamičnost, otvorenost radiofoničnost programa.
Analizu s obzirom na sadržaj
(tablice 15-23) autorica je provela kako bi pokazala koje su teme i koliko
korištene u dijalozima te na koji su način predstavljene od strane sugovornika
- da li ih kao povjerljiv razgovor, kao
svakodnevni razgovor ili kao tematski zadan razgovor. Ti različiti tipovi
govore o prirodi programa i samoga medija (koliko je služben i kontroliran, a
koliko se slušatelji imaju mogućnost izražavati osobno, nesputano, u kojim
programima i u kojim temama). U tom je poglavlju također istražena
zastupljenost žena i muškaraca kao sugovornika u programu s obzirom na teme o
kojima su govorili.
U poglavlju “Analiza s obzirom na aktualnost teme” (tablice 24-27) autorica je istražila koliko se u pojedinim dijalozima raspravljalo o aktualnim temama i problemima, a koliko o procesima. Ona ističe kako je radio medij koji ima zadatak biti, prije svega, aktualan i brz. No, istovremeno, dijalozi o nekim procesima zahtijevaju drugačiji, bolje pripremljen, analitički tip novinarstva. U ovom je poglavlju istraženo o kojim se temama češće raspravljalo kao o procesima, jesu li neke vrste emisija ili priloga pogodnije za proces ili za aktualni razgovor, te koliko se u pojedinim programima HR raspravlja o procesima, a koliko o aktualnim temama. Ukupno je vođeno oko 60% razgovora o aktualnim temama, a oko 40% o procesima, što autorica smatra prihvatljivim omjerom za radio kao medij, pogotovo kada je riječ o nacionalnom radiju. Najviše razgovora o aktualnim događajima vođeno je u zabavnom programu, a najmanje u kulturno-znanstvenom.
Autorica zatim daje rezultate analize dijaloga s obzirom na neke odlike govora kojim su se koristili novinari (tablice 28-39), a u sljedećem poglavlju "Analiza s obzirom na dinamiku dijaloga" (tablice 40-44), pokazuje kako te analizirane odlike govora utječu na dinamiku vođenih dijaloga te na cjelokupnu kvalitetu radijskog programa. Od mnogih mogućih osobina novinarskog govora, autorica se opredjeljuje za duhovitost, poetičnost i afektivnost u njihovu govoru, te za istraživanje o tome koliko je novinarski govor diskriminirajući a koliko afirmativan prema sugovornicima. Vrlo zanimljivi rezultati pokazali su kako su duhovitost i poetičnost gotovo protjerane iz novinarskog govora, jer je duhovitog govora bilo 18,2%. Poetičnog govora bilo je još manje, ukupno 8,6%. Autorica je istražila i da su novinari duhovitiji od novinarki, te je prikazala kakva je distribucija duhovitih, poetičnih i afektivnih dijaloga s obzirom na vrste programa. Dovodeći u vezu te podatke s dinamikom dijaloga, zaključuje kako je npr. obrazovni program koji ima veliki postotak duhovitih dijaloga, najviše poetičnog govora i najafektivniji odnos novinara prema sugovorniku, ujedno i najdinamičniji dio programa HR-a.
Rezultate istraživanja o funkcijama dijaloga u radijskom programu autorica je iznijela provodeći analizu s obzirom na nastojanje za postizanjem konsenzusa (45-49) te s obzirom na funkcije javnog radija 50-58). Analizom s obzirom na nastojanje za postizanjem konsenzusa pokazala je koliko su vođeni razgovori bliski definiranju dijaloga u okviru koncepta koji tu retoričku vrstu promatra kao način dolaženja do zajedničke istine ili nekog konsenzusa o problemima i pitanjima oko kojih ne postoji jednako mišljenje ili slaganje. Suprotstavljeni stavovi u medijima pridonose razrješenju konflikta, zaključuje autorica i odraz su istraživačko-analitičkog i kritički orijentiranog novinarstva, a ne nepoželjnog ponašanja. Na HR-u, na sva tri nacionalna programa prevladava pozitivan odnos novinara prema sugovornicima te neutralan odnos sugovornika prema novinarima. Također, prevladava neutralan odnos novinara prema temama, dok su sugovornici imali pretežito pozitivan odnos. Slušatelji su iskazali više negativnog odnosa prema temama nego sami novinari, što znači da su slušatelji bili kritičniji.
Prema osnovnom konceptu javnog radija, po kome takav radio treba informirati, zabaviti i podučiti, kandidatkinja je istražila informativnost HR-a na primjeru zastupljenosti pojedinih profesija (i područja djelatnosti) sugovornika, te s obzirom na zastupljenost tema u informativnom, obrazovnom znanstvenom, kulturnom, zabavnom i sportskom programu. Zaključila je kako se dijalog kao žanr koristio najčešće za "mekše" teme, a u informativnom programu mnogo više za razgovor s gospodarstvenicima nego za razgovor s političarima. O politici se mnogo više razgovaralo državnim službenicima nego sa samim političarima. U obrazovnom, zabavnom i kulturnom programu najzastupljenija su tema dijaloga bile različite kulturne i sl. manifestacije i događanja i sve ostale "lakše" teme. Na kraju, izraženi su i podaci (tablice 59-61) o podrijetlu sugovornika, na temelju čega se vidi da su na III. programu sudjelovali samo Zagrepčanki, na II. programu je sudjelovalo nešto više građana izvan zagrebla, a na I. programu, koji je informativno-politički program, više Zagrepčana nego sugovornika izvan Zagreba, na temelju čega autorica pokazuje nedovoljnu otvorenost HR-a za cjelokupno hrvatsko slušateljstvo.
Iznimno zanimljivu "Raspravu" (196-211), kandidatkinja je podijelila u dva dijela. U prvom "Govor i profesionalno obrazovanje novinara", upozorava kako s obzirom na zanimanje znanosti i demokratske političke kulture, govornom obrazovanju novinara u sustavu njihova sveučilišnog obrazovanja nije pridana dovoljna pozornost. Zaključuje kako to, u vremenu ekspanzije elektroničkih medija, posebno velikog broja radijskih postaja kojih uz nacionalni radio i regionalne radiopostaje u Hrvatskoj ima preko 120, sve više postaje važno kulturološko pitanje te zato kvaliteta novinarskog govora - ne može biti samo stvar osobne ambicije.
U drugom dijelu, pod naslovom "Osobine radijskog dijaloga",kandidatkinja, na temelju teorijskih koncepata pojma dijalog predstavljenih u uvodnom dijelu disertacije, određuje osnovne osobine radijskog dijaloga. Zaključuje kako radijski dijalog ne podnosi strogu žanrovsku definiciju u smislu tradicionalnih žanrovskih konvencija koje važe za pisani medij, jer trpi neke promjene uvjetovane usmenim načinom prenošenja i tehničkim odlikama medija. Zaključuje kako je dijalog na radiju blizak svakodnevnoj konverzaciji ali se ipak razlikuje po tome što se odvija unutar institucionalnog ograničenja (Luckmann) te trpi određenu restrikciju i medijaciju (Ĺberg). Zbog toga je prou?avanju dijaloga na radiju važno pristupiti kao institucionalno ograničenom obliku komuniciranja, za čije je razumijevanje važno razumjeti i širi komunikacijski i društveni kontekst.
Na kraju, poglavlju "Hrvatski radio - monološki medij", na temelju provedenog su istraživanja izneseni originalni zaključci o prirodi Hrvatskoga radija. U vremenu istraživanja, emitirao je najviše informativne sadržaje, što ne odgovara konceptu javnog radija o ravnopravnoj zastupljenosti informativnih, zabavnih i obrazovnih sadržaja. Najveći dio informativnog programa bavio se dnevno-političkim temama u protokolarnom tipu informativnih emisija (vijesti), a samo manji dio analitičko-kritičkim novinarstvom u obliku dijaloga i izravnog sučeljavanja novinar sa sugovornikom. Takav tip radija ukazuje na nadzor države nad njime (Chalaby), zaključuje kandidatkinja
S obzirom da je dijalog u cjelokupnom istraživanom programu HR-a bio zastupljen samo 7,3%, a u dijelu govornog programa 25,4%, istraživanjem je utvrđeno kako je HR u to vrijeme bio izrazito monološki medij. Odlike takvog medija su autoritarnost (Roeh), otuđenost, udaljenost od "onoga dugoga" (u ovom slučaju slušatelja) (Pfister). S političkog je gledišta zanimljivo kako je najmanje dijaloga vođeno u informativnom programu (19% od ukupnog informativnog programa), a najviše u sportskom (oko 60% od ukupnog sportskog programa), te u obrazovnom i dječjem programu. Ti su programi po svojoj društveno-političkoj funkciji u društvu, po svom utjecaju na informiranost građana i po svojoj ulozi u stvaranju demokratske i informirane javnosti manje važni. S obzirom na Foucaultovo mišljenje (koje je autorica predstavila u uvodu) da dijalog u društvu zapravo predstavlja opasnost i da se društvo boji dijaloga te ga zato nastoji ograničiti različitim mehanizmima, dobiveni rezultati koji pokazuju najmanju prisutnost dijaloga u informativno-političkom programu, potvrđuju tu tezu. Pokazuju kako je informativni program bio jače kontroliran time što nije otvarao dovoljno mogućnosti sudjelovanja sugovornicima i slušateljima,
II. KONAČNA OCJENA DISERTACIJE
Disertacija je teorijski i metodološki dobro utemeljena, u potpunosti izrađena u skladu s obrazloženjem teme, a prikazani rezultati u cijelosti su ispunili postavljene ciljeve.
Iscrpan teorijski dio obuhvatio je široko, interdisciplinarno područje komunikologije, retorike, sociologije, teorije književnosti, teorije diskursa te srodnih disciplina, na osnovu čega kandidatkinja pokazuje svoj pristup proučavanju radija i radijskog dijaloga kao dijela šireg društvenog konteksta.
Empirijsko istraživanje provedeno je na temelju precizno postavljene, opširno opisane i dosljedno provedene metodologije, a rezultati su jasno prikazani u tablicama i također opširno opisani, te tako disertacija sadrži sve bitne elemente na osnovu kojih bi se rad mogao ponoviti.
Rad svjedoči o kreativnom, ali znanstveno odgovornom analiziranju dijaloga na Hrvatskom radiju, čime je ostvaren doprinos boljem razumijevanju hrvatske medijske prakse. Važan doprinos teorijskim nastojanjima, kandidatkinja je ostvarila empirijskim potvrđivanjem teze da su žanrovi u novinarstvu – važan indikator društvene stvarnosti i oblika političke komunikacije.
S obzirom na to da mediji danas imaju veliku važnost kako u društvenom smislu tako i u teoriji novinarstva, kandidatkinja je pokazala svijest o potrebi njihova razumijevanja u horizontu demokracije, pluralizma i aktivnog državljanstva. Ovom disertacijom je pokazala da to nije moguće ostvariti bez autonomnih medija, slobodnog novinarstva i dijaloške komunikacije.
Zbog toga predlažemo Vijeću da usvoji naš
III. PRIJEDLOG
i prihvati pozitivnu ocjenu disertacije mr.sc. Nade Zgrabljić, te kandidatkinji odobri usmenu obranu pred istim povjerenstvom.
Članovi Stručnog povjerenstva:
1. Prof. dr. Manca Košir, Fakulteta za družbene vede Sveučilišta u Ljubljani
2. Prof. dr. Milivoj Solar
3. Doc. dr. Ivan Ivas
Zagreb, 18. svibnja 2001.godine
ODSJEK ZA KROATISTIKU
FILOZOFSKOGA FAKULTETA
SVEUČILIŠTA U ZAGREBU
10000 ZAGREB
Ivana Lučića 3
Predmet: Ocjena
disertacije Branimira Belaja
FAKULTETSKOM VIJEĆU FILOZOFSKOG
FAKULTETA U ZAGREBU
Odlukom Vijeća br. 04-4-25-2001. od 27. travnja 2001. godine imenovani u povjerenstvo za ocjenu disertacije Branimira Belaja iz Osijeka pod naslovom Gramatički i leksički pasiv u hrvatskom standardnom jeziku podnosimo Vijeću sljedeći
I Z V J E Š T A J
Doktorska disertacija pod spomenutim naslovom obaseže 175 stranica i podijeljen je na deset poglavlja (1. Uvod, 2. Gramatički pasiv, 3. Neka pitanja odnosa sintakse, semantike i pragmatike, 4. Leksički pasiv, 5. Pseudopasiv, 6. Pasiv kao radijalna kategorija, 7. Zaključak, 8. Izvori, 9. Literatura te 10. Kratice i simboli).
U Uvodu doktorand ističe kako je njegov glavni zadatak opisati tri vrste pasivnih rečeničnih ustrojstava, i to gramatički, leksički i pseudopasiv. Od tih triju termina dosad je dobro poznat bio samo prvi, koji pretpostavlja morfološka sredstva za ostvarivanje pasivne predikacije. Naime, takav pasiv čine ili oblici pomoćnog glagola biti + glagolski pridjev trpni ili lični glagolski oblici s česticom se. U vezi s tim tipom pasiva doktorandu je cilj dokazati "status pasivne rečenice kao značenjski uvjetovane sintaktičke kategorije otvorene prema drugim sintaktičkim i morfološkim kategorijama u kojima se zrcali pasivna semantika" (str. 2).
Leksički pasiv, koji je zapravo posebna vrsta nominalizacije, određuje doktorand kao rečenično ustrojstvo kod kojega ne postoje posebna gramatičke (tj. morfološka) sredstva za oblikovanje pasivnog predikata, nego je pasivizacija uvjetovana semantikom glagola koji omogućuje uspostavu pasivnog konceptualnog korelata izraženoga posebnim leksičkim sastavnicama, npr. Djeca su pod nadzorom roditelja i sl. U opsisu leksičkog pasiva doktorandu kao glavno uporište služi rad E. Mahačkove: Pjat' tipov passivnoj predikacii v češskom jazyke.
Pod pseudopasivom se podrazumijevaju konstrukcije koje nemaju stalne gramatičke oznake koja bi signalizirala pasivizaciju. U disertaciji se opisuju dvije vrste takvih konstrukcija: a) one u kojima je pridjev u funkciji imenskog pasivnog predikata i b) one u kojima takvu funkciju ima glagol.
U drugom poglavlju doktorand se koncentrira na kriterije za odredbu i definiranje pasiva. Najprije govori iscrpno o dinamičnosti kao semantičkom svojstvu imanentnom svim pasivnim konstrukcijama. U tu svrhu on konstrukcije s pridjevom trpnim dijeli na kopulativno--pridjevne (npr. On je nasmijan čovjek), na konstrukcije s tzv. adjektiviziranim pasivom (npr. On je nasmijan od jučer poslije podne) te konstrukcije s prototipičnim pasivom (npr. On je nasmijan od klauna). U prvom tipu konstrukcija nema dinamičnosti pa nema ni pasivizacije, a u drugom pasivizacija pretpostavlja vremenske konkretizatore.
Jedan od kriterija za određivanje pasivnosti jest i semantička prijelaznost prema kojoj su iz pasivne dijateze isključeni neprijelazni glagoli te oni prijelazni glagoli koji nemaju pridjeva trpnog (imati, htjeti, morati i trebati). Pasivizirani prijelazni glagoli postaju sintaktički neprijelazni, tj. objekt postaje subjekt odnosno glagol gubi akuzativnu rekciju. S tim u vezi doktorand raspravlja i o tipovima vršitelja, koje dijeli na prototipične (takvi su npr. agensi koji pretpostavljaju + živo i + ljudsko) i periferne (to su npr. instrumenti i uzroci efektori kojima je svojstveno -živo, kao što su vrijeme, vjetar, kiša, tekućine i sl.).
Kad je riječ o kriterijima, posebna se pozornost posvećuje pasivu ustrojenom ličnim glagolskim oblikom i česticom se (npr. Kuća se smatra dovršenom) jer su oni u tom tipu konstrukcija nešto složeniji nego kod perifrastičnog pasiva. U vezi s tim postavlja se npr. pitanje mora li pacijens u tim konstrukcijama nužno biti u nominativu, kao u navedenom primjeru, ili može biti i u akuzativu (npr. Kuću se smatra dovršenom) te jesu li takve konstrukcije uopće pasivne ili bezlične odnosno obezličene. Belaj dopušta mogućnost da se bar neke od takvih konstrukcija interpretiraju kao pasivne odnosno da kod se-konstrukcija pacijens ne mora nužno biti u nominativu.
Spomenute se-konstrukcije (npr. Djeca se tuku, Muškarci se briju, Tigrovi se ubijaju) specifične su i po tome što se u njima subjekt ne mora podudatati s vršiteljem, pa te konstrukcije mogu imati tri različita značenja: 1. uzajamno (Djeca se međusobno tuku), 2. povratno (Muškarci sami sebe briju) i 3. pasivno (Tigrovi se ubijaju = Lovci ubijaju tigrove). Osim toga, i obilježje dinamičnosti ili procesualnosti kod se-konstrukcija lakše je prepoznatljivo nego kod perifrastičnog pasiva, kod kojega dinamičnost može biti upitna i nestabilna zbog same naravi glagolskog pridjeva trpnog. Refleksivnim konstrukcijama dinamičnost je gotovo inherentna jer je u pravilu sadržana u semantici glagola.
U nastavku drugoga poglavlja raspravlja se o mogućnostima iskazivanja vršitelja radnje, uz napomenu da se u pasivnim rečenicama vršitelj rijetko iskazuje, a kad se i iskazuje, iskazuje se na najnižem stupnju fokusiranosti. Analiziraju se vršitelji iskazani instrumentalom bez prijedloga (npr. Bio je oduševljen mladim pijanistom, Stadion je ispunjen gledateljima, Oštećenja su izazvana mrazom), konstrukcijom od + genitiv (npr. Shrvan je od podmukle boli), po + lokativ (npr. Kapela je blagoslovljena po domaćem župniku). Posebno se izdvajaju i analiziraju tzv. implicitni vršitelji, koji se mogu iskazivati genitivom bez prijedloga (npr. Na sjednici izvršnog odbora zaključeno je...), te konstrukcijama u + lokativ (npr. U Zagrebu su digmuti veliki krediti za sportske objekte), iz + genitiv (npr. Iz Ljubljane su odaslane zabrinjavajuće poruke), kod + genitiv (Ljudi se šišaju kod frizera) te na + lokativ (npr. Na televiziji se vrte reklame).
U nastavku se raspravlja o vremenskoj vrijednosti pasivnoga predikata, pri čemu se na spretan način razrješuju neke nedoumice uvođenjem kategorije gotovosti. Tako se uočava da prototipični pasiv može označavati i gotovu sadašnjost i prošlost (npr. Ljudi su dovezeni s bojišta), a da je adjektivizirani pasiv prototip gotove sadašnjosti (npr. Grad je razrušen). Mislimo da se u insistiranju na gotovosti ponešto i pretjeruje, osobito kad se govori o relativnoj gotovoj sadašnjosti i o kondicionalnoj sadašnjosti odnosno prošlosti.
U drugom poglavlju nalazimo i odjeljak posvećen opisu pasiva u hrvatskim gramatikama, od Kašićeve i Della Belline gramatike preko Veberove Skladnje (u kojoj je pasiv ponajbolje opisan, i to kao sintaktička kategorija), Maretićeve i Brabec-Hraste-Živkovićeve gramatike do suvremenih gramatika, koje se uglavnom razlikuju samo u opsegu opisa pasivne preoblike, s tim da se najjednostavniji opis susreće u Gramatici hrvatskoga jezika S. Težaka i S. Babića, a najopširniji i najstručniji u Sintaksi hrvatskoga književnog jezika R. Katičića. Svim gramatikama zamjera se što se u njima premalo pozornosti posvetilo opisu semantičke sastavnice pasivne rečenične preoblike te što su svi opisi uglavnom utemeljeni na primjerima iz hrvatske književnosti, koji s obzirom na pasivna ustrojstva rečenica odnosno neiskazivanje vršitelja radnje u pravilu nisu reprezentativni.
Slijedi zatim sažet prikaz pristupa pasivu u generativnoj gramatici, i to i u njezinoj ranoj teoriji, i u standardnoj teoriji, i u tzv. teoriji pomicanja. U ranoj se teoriji pasivna preoblika smatrala izbornom jediničnom preoblikom i primjenjivala se na jezgrene aktivne rečenice. U standardnoj se teoriji pasivna rečenica više ne izvodi preoblikom iz jezgrenoga aktivnog ustrojstva, nego iz posebnog pasivnog ustrojstva koje sadrži tzv. frazni označivač sa semantički praznim elementom kao znakom pasivnoga morfema, dok se u okviru teorije pomicanja (koja u kasnijim fazama obuhvaća i tzv. alfa pomicanja ili alfa preoblike te tzv. teoriju tragova) pretpostavlja da pasivna rečenica nije više jedinstvena preoblika, nego da se sastoji od dviju zasebnih preoblika: NP-nazadovanja i NP-napredovanja, koje (obje) moraju biti primijenjene da bi se dobilo ovjereno površinsko ustrojstvo.
I napokon, u završnom odjeljku drugog poglavlja daje se pregled pristupa pasivu u okviru kognitivne gramatike, u kojoj je izrazito naglašena komunikativna funkcija. Posebno se ističe kako kognitivna gramatika poriče postojanje apstraktnih dubinskih ustrojstava, pa se onda ne služi ni preoblikama jer se, po mišljenju kognitivaca, takvim opisima nudi grub i uglavnom čovjeku stran pristup značenju. Nasuprot tome, oni tvrde da svaka promjena gramatičkoga odnosa ima za posljedicu i manju ili veću promjenu značenja i onda kad se ne mijenjaju leksičke sastavnice. Za razliku od generativista koji insistiraju na jezičnoj sposobnosti kognitivci insistiraju jezičnoj uporabi. Gramatika za njih nije stroj koji algoritmiziranim pravilima proizvodi ovjerene rečenice, nego je kontekstualno uvjetovana i povezana s drugim (općim) kognitivnim procesima (npr. s mišljenjem ili konceptualiziranjem). Zato za kognitivce kategorije nemaju stabilnih granica, nego se sastoje od središnjih (prototipnih) i perifernih članova. Što se pasiva tiče, Belaj posebno naglašava da u okviru kognitivne gramatike dominira mišljenje kako pasivna rečenica nije jednakovrijedna aktivnoj (jer se radi o načelu tzv. različite slike). Primijenjeno na pasivne rečenice hrvatskoga jezika to znači da su rečenice bez konretiziranoga vršitelja radnje prototipične (npr. Zrcalo je razbijeno). Najbliže prototipu bile bi rečenice s vršiteljem iskazanim instrumentalom, zatim bi slijedile rečenice s vršiteljem iskazanim spojem riječi od + genitiv, pa onda rečenice s vršiteljem koji ima ustrojstvo po + lokativ, a najdalje od prototipa bio bi vršitelj konkretiziran nekim sredstvom svojstvenim leksičkom pasivu ili paseudopasivu. S tim u vezi doktorand se posebno koncentrira na pitanja zašto pasivna rečenica nije značenjski jednakovrijedna aktivnoj, zašto postoje prepreke da se u određenom kontekstu upotrijebi aktiv te kada u određenom kontekstu neizostavno treba upotrijebiti pasiv, jer smatra da se problematika vezana za ta pitanja najbolje može objasniti kognitivnom metodologijom.
Treće poglavlje sadrži korektan i relativno zanimljivo pisan prikaz nekih pitanja sintakse, semantike i pragmatike (npr. pitanja tautologije, kontradikcije, nespojivosti semantičkih obilježja, dvoznačnosti, semantičke i gramatičke ovjerenosti, vremenskoga i kvalitativnoga genitiva i sl.), ali ta pitanja uglavnom nisu u izravnijoj vezi s pitanjima kojima se doktorand bavi (tj. s pitanjima pasiva) osim na samom kraju toga poglavlja gdje se govori o preoblikama poimeničenja (npr. Osjeća se da dolazi proljeće prema Osjeća se dolazak proljeća) i gdje je vrlo dobro uočeno da su preoblike poimeničenja vrlo usko vezane za tip pasiva koji se u disertaciji naziva leksičkim.
U četvrtom poglavlju pristupa se konkretnom opisu leksičkoga pasiva, koji se promatra kao poseban tip perifernoga, neprototipičnoga pasiva utemeljenog na nominalizaciji. Doktorand razlikuje pet vrsta takvoga pasiva, i to:
1. adverbijalni pasiv koji ima ustrojstvo glagol + prijedložni izraz, npr. On je pod nadzorom policije;
2. nominativno-kvalitativni pasiv koji ima ustojstvo glagol (obično: postati, pojaviti se, biti) + imenica (predmet, objekt, meta, cilj i sl.) + glagolska imenica, npr. To će uskoro postati objektom istraživanja nastavnika i pedagoga;
3. perceptivni pasiv koji ima ustrojstvo glagol pretrpjeti (ili njemu leksički srodan) + glagolska imenica, npr. Jučer su pretrpjeli i drugi poraz;
4. perceptivno-posesivni koji ima ustrojstvo glagol dobiti (ili njemu leksički srodan) + glagolska imenica, npr. Dobio je udarac u glavu te
5. posesivni pasiv koji ima ustrojstvo glagol imati + glagolska imenica, npr. Kandidati imaju ocjenu dobar.
U nastavku toga poglavlja raspravlja se o tipu nominalizacije svojstvenom ovakvim konstrukcijama, pa se zaključuje da je to sasvim specifična vrsta nominalizacije. Naime običnoj je nominalizaciji svojstvena sintaktička kondenzacija, dekompoziciji predikata sintaktička analitičnost ili disperzivnost, a leksičkom pasivu sintaktička analitičnost i semantička kondenzacija. Doktorand s tim u vezi pravi zanimljivu usporedbu između pasivnih konstrukcija i prizora iz filma, pa utvrđuje da je "leksički pasiv svojom deverbativnom naravi sličan zaustavljenom kadru gdje je sva pozornost, a samim tim i značenje, usmjerena samo na jednu točku, dok je aktivna verbativna rečenica po svojoj dinamičnosti slična normalnom tijeku filma u kojem se kadrovi brzo izmjenjuju i gdje pozornost slabi upravo zbog značenjskoga dinamizma" (str. 143). Utvrđuje se također da je leksički pasiv svojstven onim funkcionalnim stilovima kojima je inače svojstvena nominalizacija, a to su publicistički (novinarski), administrativni i znanstveni.
U petom poglavlju razmatraju se one pasivne kosntrukcije koje doktorand naziva paseudopasivom. Riječ je o konstrukcijama u kojima se pasivno značenje ostvaruje pridjevom ili glagolom. Prvi se tip takvih konstrukcija naziva adjektivnim pseudopasivom, npr. Umorni su od posla (usp. Posao ih je umorio) ili Ceste su vlažne od kiše (usp. Kiša je navlažila ceste), a drugi, inače puno rjeđi, verbalnim pseudopasivom, npr. Gitara svira (usp. Netko svira gitaru) ili Autobus vozi (usp. Netko vozi autobus).
U šestom se poglavlju govori o pasivu kao radijalnoj ("zrakastoj") kategoriji, pri čemu se polazi od kognitivističkih postavki prema kojima pojedine kategorije nisu čvrsto omeđeni skupovi, nego su otvorene novim članovima i namaju stabilnih granica. Pasiv se u skladu s takvim postavkama opisuje kao tipična radijalna kategorija, tj. kategorija kod koje periferni članovi nisu izvodivi iz prototipa nikakvim pravilima (nisu predvidivi), već su njime motivirani, smatraju se na neki način inačicama. U nastavku se nudi cijela tipologija pasivne rečenice kao radijalne kategorije, i to na sedam razina: na razini cijele ketgorije pasiva, na razini gramatičkog pasiva u cijelosti, na razini perifrastičnog pasiva, na razini se-pasiva, na razini vršitelja radnje, na razini leksičkog pasiva i na razini pseudopasiva.
Sedmo je poglavlje zaključno, u osmom su navedeni izvori (ekscerpirani iz svih funkcionalnih stilova hrvatskoga standardnog jezika), u devetom literatura (na engleskom, ruskom, češkom, hrvatskom i srpskom jeziku), a u desetom kratice i simboli.
Iz svega što je rečeno nedvojbeno proizlazi da je disertacija Branimira Belaja pod naslovom Gramatički i leksički pasiv u hrvatskom standardnom jeziku vrlo vrijedan prinos opisu i sintaktičkoga i leksičkoga i semantičkoga ustrojstva hrvatskoga standardnog jezika. Osim toga, smatramo da je taj prinos u dobroj mjeri i originalan, posebice u dijelovima koji se odnose na lesički pasiv, pseudopasiv te na tipologizaciju pasivnih konstrukcija. Štoviše, mislimo da je ova disertacija dosada najpotpunija i najvrednija monografija o pasivu u hrvatskom standardnom jeziku. Od prigovora, osim već spomenutih, treba prije svega navesti mjestimične formalne propuste (posebno tehničke naravi), na koje će doktorand biti upozoren na obrani. Zbog svega toga molimo Vijeće da ovaj naš (izrazito pozitivni!) izvještaj prihvati, a kandidata pozove na obranu.
Zagreb, 28. svibnja 2001.
STRUČNO POVJERENSTVO:
..........................................................
dr. sc. Josip Silić, red. profesor
........................................................... dr. sc. Ivo Pranjković, red. profesor
...........................................................
dr. sc. Ivan Jurčević, izv. prof. Pedagoškog fakulteta u Osijeku
Dr. sc. Mirjana Gross, red. prof. u miru
Dr. sc. Tomislav Raukar, red. prof.
Dr. sc. Biserka Belicza, red. prof.
FAKULTETSKO VIJEĆE FILOZOFSKOG FAKULTETA
Ivana Lučića 3
Zagreb
Predmet: ocjena doktorske disertacije
mr. sc. Zlate Blažina-Tomić
Fakultetsko vijeće Filozofskog fakulteta u Zagrebu izabralo nas je na sjednici, održanoj 23. travnja 2001, u Stručno povjerenstvo za ocjenu doktorske disertacije mr. sc. Zlate Blažina-Tomić, pod naslovom: Uloga javnih zdravstvenih službenika -Kacamorata, Vijeća i medicinske profesije u sprečavanju kuge u Dubrovniku u prvoj polovici 16. stoljeća. Fakultetskom vijeću Filozofskog fakulteta podnosimo ovo
I Z V J E Š Ć E
Doktorska
disertacija mr. sc. Zlate Blažina-Tomić ima opseg od 543 strane, a sastoji se
od dva glavna dijela. U prvom dijelu disertacije (1-259) se nalaze: Uvod,
dvanaest poglavlja s 361 bilješkom, Zaključak, Izvori Povijesnog arhiva u
Dubrovniku i Izabrana bibliografija. U drugom dijelu (260-543) nalaze se
Prilozi, Kratice, Tablica 1 i 2, Grafikon 1 i 2, te faksimili dokumenata iz
Državnog arhiva u Dubrovniku. Na kraju rukopisu su dodana i tri sažetka: na
hrvatskom (Sažetak), engleskom (Abstract) i francuskom jeziku (Résumé).
U Uvodu (1-7) disertacije mr. sc. Zlata Blažina-Tomić obrazlaže metodološku osnovicu istraživačkog postupka i njegove glavne ciljeve. Ističe da je njezin rad “sazdan po metodi mlađe generacije škole Analista” i da su “uz medicinska, povijesna i suvremena tumačenja fenomena kuge” razmatrani i “društveni, gospodarski, politički i civilizacijski aspekti koji su se manifestirali pod utjecajem ponavljanih epidemija kuge u Dubrovniku” (2). U to se “prirodno uklopio prikaz razvoja medicinske profesije u Dubrovniku” (2-3), nakon čega slijedi “prikaz utemeljenja, razvoja i djelovanja ustanove Zdravstvenog ureda, glavne okosnice” disertacije (3).
U prvom poglavlju: Kužne zaraze kroz stoljeća (8-25), autorica opisuje epidemije kuge u prošlosti i iscrpno izlaže, u posebnim odjeljcima, suvremene znanstvene spoznaje o kugi i njezino zemljopisno podrijetlo.
U drugom
poglavlju: Zapadnoeuropska i muslimanska
interpretacija kuge (26-41), autorica odgovara na pitanje: “kakvi su napori
poduzimani da se spriječi pošast Crne
smrti i kakvim je teoretskim znanjem raspolagala medicinska profesija”
(26). Izlaže o razvoju medicinskih spoznaja o kugi koje su se temeljile na
gledištima Hipokrata, Galena i Avicene. Upozorava na utjecaj pojave Osmanskog
Carstva u neposrednom zaleđu Dubrovnika, budući da na području Osmanskog
Carstva “nije postojala nikakva središnja zdravstvena ustanova koja bi se
brinula i obavještavala o kretanju kuge” (40). Nasuprot tome,
mediteranski/jadranski gradovi “iznjedrili su organizirane zdravstvene službe
čiji su dobro obrazovani administratori svojim laičkim iskustvom provodili
složene protuepidemijske mjere” (40-41).
Treće poglavlje: Pregled povijesti Dubrovnika od 1348. do 1530. (42-58) utvrđuje političke i društvene odrednice u razvoju Dubrovnika od sredine XIV. do prve polovice XVI. stoljeća, u vremenu od prve velike kužne epidemije (1348) do 1530. godine, do kada dopiru podaci temeljnog vrela radnje: Sanitas, Libro deli Signori Chazamorbi, 1500-1530, iz Državnog arhiva u Dubrovniku. Na kraju poglavlja nalazi se veoma instruktivni Kronološki pregled epidemija kuge u Dubrovniku (54-58), od 1348. do posljednje epidemije 1784. godine.
U četvrtom poglavlju: Medicinska profesija u Dubrovniku, njen doprinos i propusti u sprečavanju kužnih zaraza (59-71), autorica ističe da su zbog društvenog uspona Dubrovnika u kasnom srednjem vijeku dubrovačka Vijeća i knez “iz riznice komune mogli odvojiti pozamašne svote za plaće liječnika i kirurga” (59). Dubrovačka komuna je “zapošljavala po dvojicu obrazovanih liječnika-fizika, dvojicu kirurga, nekoliko brijača-ranarnika, a uz njih su djelovala još tri privatna ljekarnika ili spičara” (60). Na temelju arhivskih vrela i uz uvažavanje spoznaja historiografije autorica istražuje djelovanje liječnika i kirurga u kasnosrednjovjekovnom Dubrovniku, što potkrepljuje i Tablicom: Liječnici i kirurzi u Dubrovniku od 1301. do 1550. Zaključuje da je “Dubrovnik bio privlačan grad gdje su liječnici i kirurzi bili dobro plaćeni” i da se “s njima postupalo s uvažavanjem”, pa je većina od njih duže ostajala u gradu, neki, dapače, “do duboke starosti” (65).
Peto poglavlje: Liječnici Donato Muzi, Mariano Santo i Ivan
Mednić (72-88), posvećeno je trojici istaknutih liječnika i njihovu
djelovanju u Dubrovniku u prvoj polovici XVI. stoljeća. Između 26 liječnika i
kirurga koji su u prvoj polovici XVI. stoljeća bili u službi Republike ta
trojica, prema autorici, “predstavljaju upravo reprezentativne primjere,
karakteristične za ono razdoblje na raskrižju različitih putova intelektualne i
socijalne povijesti medicinske profesije” (88). Jedan od navedene trojice,
Kotoranin Ivan Mednić bio je liječnikom u Dubrovniku 1526-1529, dakle i u
vrijeme velike kužne epidemije 1526-1527. godine, a autorica tijek njegove
službe osvjetljava obiljem podataka iz arhivskih vrela.
Šesto poglavlje: Osnivanje i razvoj ureda Zdravstvenih službenika – officiales cazzamortuorum (89-110), prati razvoj “preventivnih uredaba i postupaka” protiv kužne opasnosti u Dubrovniku od posljednje četvrtine XIV. do druge polovice XV. stoljeća. Uredbom o karanteni iz 1377. godine Dubrovnik je nastojao spriječiti širenje zaraze, a istodobno omogućiti trgovačko poslovanje, dok su uredbom iz 1397. godine (O uredbama protiv onih koji dolaze iz zaraženih krajeva), izabrani Zdravstveni službenici sa zadaćom da paze na došljake iz područja, zaraženih kugom. Autorica upozorava da su Dubrovčani protuepidemijskim uredbama nastojali “prazninu koju je za sobom ostavila službena medicina […] zamijeniti pragmatičnim osmišljanjima obrazovanih aristokrata” (91). God. 1413. Zdravstveni službenici nazivaju se officiales cazzamortuorum. Napose upozorava na odredbu iz 1466. godine o raskuživanju i čišćenju zaraženih kuća. Potkraj 1481. vlada je ovlastila Kacamorte “da provode istragu čak uz primjenu torture” (104), što upućuje na jačanje opasnosti od kužne zaraze, ali i na porast ovlaštenja Kacamorata.
Sedmo poglavlje: Protuepidemijske mjere Zdravstvenog ureda od
1500. do 1526. godine (111-143), razmatra aktivnosti Zdravstvenih
službenika u prvoj četvrtini XVI. stoljeća, prije velike kužne epidemije 1527.
godine. Autorica izlaganje temelji na već spomenutoj arhivskoj knjizi Sanitas, Libro deli Signori Chazamorbi,
1500-1530. To vrelo pokazuje kako su djelovali Kacamorti u Dubrovniku, a u isti
mah “ocrtava dnevni život Dubrovčana svih društvenih slojeva, spolova i
uzrasta, njihove patnje i strah pred neminovnom smrću, kao i otpor
protuepidemijskim mjerama” (114). Jer, upozorava autorica, teško je bilo
“uskladiti zahtjeve za brzom i uspješnom trgovinom i istovremeno štititi
vlastite građane od opasnosti zaraze koju je trgovina mogla prouzročiti” (140).
Osmo poglavlje: Pogubna epidemija kuge 1527. godine (144-165),
opisuje zdravstvene prilike u Dubrovniku i djelatnost Kacamorata u doba velike
epidemije 1527. godine. Pošto se početkom prosinca 1526. kuga počela širiti
Dubrovnikom, Vijeće umoljenih je upozorilo Kacamorte da “moraju odmah
primjenjivati sve ovlasti koje su im date 1524. godine”, što znači da su mogli
prekršiteljima “izricati čak i smrtne kazne” ili ih “osuditi na sakaćenje i
mučenje” (147).
U devetom poglavlju: Kažnjavanje prekršitelja zdravstvenih uredaba od 16.VI. 1527. do 16.VI.1528. godine (166-183), autorica prati postupke spram prekršitelja zdravstvenih odredaba u vrijeme kužne epidemije 1527, i njihove, često okrutne, sudbine, ali i “štetu, nesigurnost i nemir koju su nanosili svojim susjedima i ostalim žiteljima”, te “sprečavanje njihovih zlodjela pomoću kaznenih sankcija Zdravstvenih službenika” (167). Napose su oštro kažnjavani kopci, osobe koje su pokapale preminule od kuge, ili pak osobe koje su čistile kuće, zaražene kugom, za svaki prekršaj zdravstvenih, protuepidemijskih odredaba, od smrtne kazne, do utiskivanja užarenih pečata na lice prekršitelja.
Deseto poglavlje: Procesi Zdravstvenog ureda od 27.VI.1527. do 23.V.1529. godine (184-205), sadržajno i kronološki se nadovezuje na prethodno. Kako su se protuepidemijske mjere različito primjenjivale prema vlasteli i pripadnicima uglednijih slojeva dubrovačkog društva, a drugačije prema nižim društvenim skupinama stanovništva, 27.XI.1527. donesena je uredba, prema kojoj, barem u načelu, “svi slojevi društva postaju jednaki pred zakonom” (190).
U jedanaestom poglavlju: Prikrivanje simptoma kuge i uvoza sumnjive robe (206-218), autorica ističe da su pokušaji tajenja simptoma kuge, navlastito zaraženih predmeta, i same bolesti “bili najčešći prekršaji zaštitnih epidemijskih mjera”, posljedice kojih su se “manifestirale upravo u neprekinutom ponavljanju novih zaraza” (206).
Dvanaesto poglavlje: Crkva i svjetovne vlasti (219-233), razmatra promjene koje su protuepidemijske mjere Dubrovačke Republike unijele u odnos između Crkve i svjetovne vlasti. Autorica ističe da je “novost u odnosima između svjetovne i crkvene hijerarhije bila u tome što su se svi svećenici, redovnici i redovnice morali pokoravati protuepidemijskim zaštitnim uredbama kao i svi ostali žitelji” (223-224). Prilikom kažnjavanja svećenika “kazna se izricala u dogovoru s nadbiskupom”, ali su “presudu donosile svjetovne vlasti” (224).
U Zaključku (234-244) autorica sabire znanstvene rezultate istraživanja o ulozi dubrovačkih Kacamorata i općenito medicinske profesije u sprečavanju epidemija kuge u Dubrovniku u prvoj polovici XVI. stoljeća. U skladu s danas prevladavajućim mišljenjem da je “glavni vektor kuge u 15. i 16. stoljeću bila čovječja buha Pulex irritans, a ne štakorska buha Xenopsyla cheopis” i da je “zaraza na taj način prelazila izravno s čovjeka na čovjeka” (237), autorica ocjenjuje i djelatnost Kacamorata, pa je “strogo odvajanje zaraženih i kontakata od zdravih bio jedini mogući način da se zaraza ograniči i zaustavi”. Unatoč medicinskim i crkvenim teorijama tog vremena, Kacamorti su “vjerovali u kontagioznost”, pa su odvajanje zdravih od oboljelih i sumnjivih “učinili okosnicom cijele svoje službe”. Smatra da bi se Kacamortima moglo prigovoriti da su “sudske postupke vodili strogo i katkada okrutno”, te da su “pravili razlike u kažnjavanju između puka i vlastele”.
Dubrovnik prve odredbe o karanteni donosi 1377, privremeni Zdravstveni ured utemeljuje 1397, a kao stalnu instituciju najkasnije 1426. godine, znatno ranije nego što to čine razvijeni gradovi u sjevernoj Italiji. Zdravstveni službenici su protuepidemijske mjere “sustavno primjenjivali”, pa su “njihovi postupci na kraju rezultirali prestankom velikih epidemija u Dubrovačkoj Republici nakon 1530. godine” (243). To je najsažetije iskazani znanstveni rezultat istraživanja mr. sc. Zlate Blažine-Tomić o Kacamortima i medicinskoj profesiji u Dubrovniku u prvoj polovici XVI. stoljeća.
U drugom dijelu disertacije nalaze se dragocjeni Prilozi koji omogućavaju nova interdisciplinarna istraživanja o dubrovačkom društvu u prvoj polovici XVI. stoljeća. To je prije svega transkripcija, dosad neobjelodanjena, cjelokupnog teksta: Sanitas, Libro deli Signori Chazamorbi, serija 55 Državnog arhiva u Dubrovniku, i to najprije “Libro a tergo” (260-380) i zatim “”Libro a recto” (381-541).
Ne manje su važne i dodane tablice i grafikoni. Tablica 1.1-1.8: Liječnici i kirurzi u Dubrovniku od 1301. do 1550. godine donosi cjelovit popis pripadnika medicinske profesije u Dubrovniku u XIV, XV. i u prvoj polovici XVI. stoljeća. Autorica navodi podrijetlo liječnika i kirurga, ako je ono zabilježeno u vrelima, zatim iznose njihovih plaća i godine službe u Dubrovniku, što je vrijedna osnovica za daljnje istraživačke postupke. Iznimno je vrijedna i Tablica 2: Dolasci putnika u Dubrovnik od 1500. do 1530. godine, s podacima o zapisnicima o dolasku putnika iz različitih odredišta u Dubrovnik koje sadržava Libro deli Signori Chazamorbi, što je grafički prikazano i na Grafikonu 1: Mjesta, regije i zemlje iz kojih su dolazili putnici u Dubrovnik od 1500. do 1530. godine. Na Grafikonu 2: Zapisnici o dolascima putnika u Dubrovnik od 1500. do 1530. godine, pak, prikazana je kvantitativna dinamika zapisnika o dolascima putnika u Dubrovnik prema pojedinim godinama.
Disertacija mr. sc. Zlate Blažina-Tomić vrijedno je znanstveno djelo, koje uvažava cjelovite spoznaje historiografije, navlastito povijesti medicine, ali koje je u isti mah istraživački čvrsto oslonjeno na proučavanje arhivske građe u Državnom arhivu u Dubrovniku koja u svom najvažnijem dijelu (Libro deli Signori Chazamorbi) dosad u historiografiji nije bila upotrijebljena. Disertacija ima interdisciplinarne značajke, jer je u isti mah sastavnica povijesti medicinskih znanosti i povijesti društva. Obje te istraživačke razine u rukopisu se disertacije nerazdvojivo prožimaju, pa je i to njezina istaknuta znanstvena značajka.
Povjerenstvo upozorava da je autorica u tijeku izrade disertacije došla do novih spoznaja, pa se naslov izrađene disertacije u nekim pojedinostima razlikuje od naslova koji je autorici bio odobren nakon izvješća Stručnog povjerenstva od 24. lipnja 1996. U tom je izvješću predloženi naslov disertacije bio: Uloga medicinske profesije i javnih zdravstvenih službenika u sprečavanju kuge u Dubrovniku u prvoj polovici 16. stoljeća. Konačni naslov disertacije: Uloga javnih zdravstvenih službenika – Kacamorata, Vijeća i medicinske profesije u sprečavanju kuge u Dubrovniku u prvoj polovici 16. stoljeća ni u čemu nije promijenio sadržajno ustrojstvo i znanstvene ciljeve istraživanja. Autorica je na temelju proučavanja glavnog arhivskog vrela: Libro deli Signori Chazamorbi, zaključila da su u sprečavanju kužnih epidemija u Dubrovniku u prvoj polovici XVI. stoljeća glavnu ulogu imali zdravstveni službenici ili Kacamorti, pa je njihov naziv postavila na početak naslova, umjesto na kraju kako je to prvobitno bilo zamišljeno. Istodobno je upozorila i na ulogu dubrovačkih Vijeća koja su usmjeravala rad Kacamorata, pa je i izričaj “Vijeća” s pravom postavila u naslov. Novi se naslov, prema tome, ni u čemu bitnome ne razlikuje od predviđenoga, on je samo potpuniji i točniji, što je rezultat autoričina proučavanja vrela.
Povjerenstvo smatra da je novi naslov u svemu odgovarajući prvobitno predloženome, pa predlaže Vijeću Filozofskog fakulteta da ga u ovom izvješću prihvati.
Povjerenstvo stoga predlaže Fakultetskom vijeću Filozofskog fakulteta da prihvati ovo pozitivno izvješće o disertaciji mr. sc. Zlate Blažine-Tomić: Uloga javnih zdravstvenih službenika – Kacamorata, Vijeća i medicinske profesije u sprečavanju kuge u Dubrovniku u prvoj polovici 16. stoljeća, i odobri nastavak postupka za stjecanje doktorata iz područja povijesnih znanosti.
Članovi
povjerenstva:
Dr. sc. Mirjana Gross, red. prof. u miru
Dr. sc. Tomislav Raukar, red. prof.
Dr. sc. Biserka Belicza, red. prof.
Zagreb, 14. svibnja 2001.
dr. sci. Nenad Moačanin, predsjednik
dr. sci. Milan Kruhek, član
dr. sci. Filip Potrebica, član
Fakultetskom vijeću
Filozofskog fakulteta Sveučilišta u Zagrebu
Predmet: Ocjena doktorske disertacije
magistra Josipa Kljajića
Na sjednici održanoj 15. listopada 1999.
godine Fakultetsko vijeće Filozofskog fakulteta Sveučilišta u Zagrebu izabralo
je povjerenstvo u sastavu: dr. Nenad Moačanin, kao predsjednik, te dr. Milan
Kruhek i dr. Filip Potrebica kao članovi povjerenstva, da bi ocijenili
doktorski rad magistra Josipa Kljajića “KRAJIŠKE TVRĐAVE NA SAVI U 18 i 19
STOLJEĆU.
Povjerenstvo je proučilo rad mr. J. Kljajića i o njemu donosi ovo
I Z V J E Š Ć E
Doktorski rad magistra Josipa Kljajića napisan je na ukupno 383 stranice pisanoga teksta uz dodatak od 72 stranice tabelarnih crteža, fotografija i grafičkih prikaza vezanih uz sadržaj njegova rada. Od toga je osnovni tekst predočen na 330 stranica, a ostale stranice donose kratki riječnik fortifikacijskih pojmova, popis objavljenih i neobjavljenih izvora, popis literature i popis priloga, te na kraju kopije povijesnih karata, planova i drugih grafičkih priloga.
Doktorski rad mr. J. Kljajića počinje predgovorom i uvodom iza čega
slijedi devet poglavlja središnjeg teksta rada.
U predgovoru autor čitaoca upućuje u probleme istraživanja ove problematike, u način i važnost stručnog čitanja izvještaja i inženjerskih planova koji čine temeljnu izvornu građu za proučavanje vojnog graditeljstva, pa i ovog njegovog rada. Ukazuje i na izvore drugoga reda, putopise, mjestopise, kronike pa i u enciklopediji obrađene pojedine teme ove široke i značajne povijesne tematike. Posebno se osvrće i valorizira do sada objavljene radove o brodskoj, gradiškoj i račkoj tvrđavi.
U uvodom izlaganju autor uspoređuje tipološke, strateške i graditeljske osobine i kvalitete tvrđavskih sustava vojnih tvrđava na Savi. Nakon toga prelazi na prvo poglavlje svoga rada.
U prvom poglavlju svoga rada autor nas uvodi u opću problematiku vojnog graditeljstva na širokom prostoru Srednje Europe u vremenskom rasponu od 16 do 18 stoljeća. Analizira specifičnosti renesansnih ratnih vojnih tvrđava građenih u 16 stoljeću. Prati njihov razvoj, tipološku i fortifikacijsku dogradnju i preobrazbu tijekom 17 stoljeća, a najviše se zadržava na posve novoj varijanti tzv. “baroknih” ratnih tvrđava, koje je stvorila i gradila ratna strategija u 18. stoljeću, dakako pritisnuta i primorana na traženje uvijek novih fortifikacijskih riješenja brzim razvojem sve razornijeg artiljerijskog oružja.
Uputivši nas u ovu složenu problematiku vojne i ratne povijesnice, autor nas u drugom poglavlju vodi do naših hrvatskih prostora. Pokazuje nam složenost i sadržajnost ove problematike na primjerima fortifikacijskog graditeljstva sjeverozapadne Hrvatske u vremenu 16. i 17. stoljeća, da bi nas u trećem poglavlju doveo do užeg područja slavonskih tvrđava građenih tijekom 18. stoljeća uz graničnu crtu prema Turskoj Carevini na rijeci Savi.
U tom trećem poglavlju autor najprije razmatra prilike u razdoblju oslobodilačkog rada u vremenu od 1683.-1699.godine, kada su savske utvrde imale vrlo značaju ratnu ulogu, ali su u tom ratu služile i jednoj i drugoj zaraćenoj strani, onakve kakve su do tog vremena bile. U tom ratnom razdoblju za bilo kakve veće i kvalitetnije građevinske promjene nije bilo ni vremena niti novaca.
U četvrtom poglavlju autor prelazi na opisivanje vojnog ustroja Slavonske vojne krajine stvorene i uređene na novi način nakon oslobodilačkog rata. Takav novi vojni ustroj cijelog područja između Drave i Save tražio je i nova uporišta za vojno-obrambene snage, jer je Karlovačkim mirom Turska Carevina priznala činjenice tek izgubljenog rata, ali se nije odrekla osvajačkih planova niti je tim ratom bila posve slomljena njena vojna imperijalna snaga. Austrija i njeni saveznici morali su se pripremati za nove ratove. Zato i prostor Slavonije uređuje kao područje Slavonske vojne krajine. Zbog toga autor govori i o krajiškim uredbama: Khevenhüllerovoj, Engelshofenovoj, Serbelonijevoj i Šiškovićevoj koje su trebale riješiti ili bar umanjiti temeljnu proturječnost krajiškog uređenja toga prostora u kojem je slavonski seljak trebao obavljati i živjeti dva života, obvezu i život seljaka koji radom na zemlji stvara uvjete življenja i obveze vojnika koji mora vršiti vojne obveze i biti uvijek spreman za moguće ratne zadaće na frontama koje su daleko od njegove zemlje. Tom analizom ustroja krajiškog društva autor nas približava i jednoj od najtežih mirnodopskih obveza slavonskog seljaka-vojnika, obvezi izgradnje novih velikih vojnih i ratnih tvrđava. Oslikavši tako društvenu kulisu prvog velikog tvrđavskog gradilišta autor nas dovodi do Broda na Savi, do starog hrvatskog, pa turskog naselja, do srednjovjekovne utvrde koja je služila i osmanlijskoj ratnoj sili tijekom cijelog jednog stoljeća i pol. Sada ta stara utvrda, uz sva popravljanja, nije više mogla biti oslonac novih obrambenih potreba širokog graničnog područja Brodskoga Posavlja. Trebalo je dakle donijeti jedinu pravu odluku i početi s izgradnjom novog, strateški modernijeg i tipološki posve novog fortifikacijskog sustava koji će postati nositeljem modernije obrane i sigurnosti.
Tako autor konačno u petom poglavlju prelazi na prikaz izgradnje nove vojne i ratne tvrđave u Brodu na Savi. Najprije nam je opisao stanje tvrđave u Brodu od Karlovačkog mira 1699. godine do početka izgradnje nove tvrđave. To je bilo razdoblje povećanih graditeljskih napora kako staru tvrđavu preuređenjem i utvrđivanjem učiniti bar privremeno sigurnijim vojnim uporištem granične obrambene crte čiju je dionicu trebala osigurati brodska tvrđava.
Nakon uvodnog pogleda na zatečeno stanje autor prelazi na dugo razdoblje izgradnje nove tvrđave, od 1715. godine pa do samoga kraja 19. stoljeća. Tu veliku građu podijelio je na osam potpoglavlja, podnaslova. Najprije se zaustavlja na opisu onoga što je bilo izgrađeno u prvom razdoblju, između 1715. i 1724. godine. U tom prvom graditeljskom zamahu položeni su temelji nove tvrđave i podignuto je njeno nutarnje fortifikacijsko jezgro, njeni prvi i najvažniji fortifikacijski elementi: tvrđavski bastioni i među njima spojni bedemi, tvrđavske kurtine, a odmah iza njih najvažniji objekti za smještaj i život vojske: vojarne, oružana, barutana, skladišta živeža i bunari za pitku vodu.
U drugom građevinskom razdoblju (1724.-1738.) gradnja se nastavlja podizanjem vanjskih elemenata tvrđavskog sustava. U tom su razdoblju podignuti revelini, portali, vrata, stražarnice, mostovi i hornverk, a uređeni su i prvi kazamatirani prostori unutar tvrđavskih bedema i dovršeno je uređenje nutarnje strane bastiona (uške bastiona).
U trećem građevinskom razdoblju (1738.-1760.) održavano je i popravljano izgrađeno stanje tvrđave a od novih većih objekata bila je podignuta samo tvrđavska crkva posvećena sv. Ani.
Četvrto razdoblje opet je dinamičnije. U tom je razdoblju, između 1760. i 1780. dovršen vanjski fortifikacijski pojas tvrđave. Podignuti su redviji, linete i kontragarde. Uređena su grabišta, tvrđavska glasija, i skriveni putovi, te polukaponiri i kaponiri. Unutar tvrđave dovršena je gradnja još jednog velikog i značajnog tvrđavskog objekta, tvrđavskog kavalira. Dakle, može se reći da je izgradnja brodske tvrđave, tog velikog i složenog vojnog fotifikacijsakog sustava, trajala gotovo jedno stoljeće. Iduće stoljeće je doba održavanja toga vrlo kvalitetno podignutoga fortifikacijskog sustava, razdoblje manjih građevnih intervencija, doba njegove graditeljske stagnacije i smanjivanja njegova strateškoga značenja. Takav njezin život i trajanje u službi ratnih potreba Austrijske monarhije trajao je još cijelo jedno stoljeće, sve do kraja 1900. godine. To razdoblje manjih građevinskih promjena i mnogo većih promjena i događanja na vojnom planu, autor je prikazao mnogo kraćim tekstom u petom i šestom podnaslovu ovoga poglavlja povijesti brodske tvrđave.
Poslije ovako detaljno istumačene građevinske kronologije brodske tvrđave autor nas u slijedećem, šestom poglavlju, vodi u povijest izgradnje nove tvrđave u Staroj Gradiški. Ovaj je prikaz mnogo sumarniji, no iznesen je na isti shematski način, kronološkim pregledom izgradnje i stvaranja tvrđavskog sustava nove gradiške tvrđave.
U prvom podnaslovu govori o Gradiški na Savi kao naselju i utvrdi od srednjega vijeka do oslobođenja od turske vlasti. Zatim opisuje kako je stara utvrda uz uobičajene popravke obavljala svoje obrambene funkcije u vremenu od Karlovačkoga mira 1699. do početka izgradnje nove tvrđave, koja se kao novi obrambeni sustav počinje graditi 1725. godine uokolo stare srednjovjekovne utvrde, Stare Gradiške. U trećem razdoblju između 1725. i 1762. godinu opisuje nastajanje novog tvrđavskog sustava nove tvrđave. U tom vremenu izgrađeni su najvažniji fortifikacijski elementi nove tvrđave i najvažniji objekti njenog logističkog vojnog ustroja.
Drugo i zadnje razdoblje izgradnje cijelog tvrđavskog sustava nove tvrđave odvijalo se od 1762. godine do kraja 18. stoljeća. Tvrđava je do kraja 18. stoljeća bila posve dovršena kao gradnja u svim svojim fortifikacijskim i vojnim objektima.
Uz izgradnju fortifikacijskog sustava gradiške tvrđave autor je prirodao još neka s tim povezana razmatranja. Posebno se osvrće na izgradnju franjevačkog samostana i crkve sv. Mihovila. U šestom podnaslovu opisuje gradiški kontumac i raštel koji funkcioniraju kao sastavni dio tvrđavskog sustava Stare Gradiške. Ukratko govori i o starogradiškom vojnom komunitetu koji je također, kao aktivan ljudski faktor, uključen taj složeni obrambeni granični sustav. Međutim Stara gradiška nije se uspjela razviti u značajnije komunitetsko naselje jednostavno zbog toga što je na kraju tvrđava pretvorena u vojni grad a gradsko je stanovništvo raseljeno po predgrađima i bližim naseljima, odnosno preseljeno je u Novu Gradišku. To posljednje razdoblje života Stare Gradiške autor obrađuje u posljednjem podnaslovu ovog poglavlja. Gradiška je tvrđava još jednom, za austrijske okupacije Bosne 1878. postala značajnom ishodišnom točkom vojnih operacija, no poslije toga, već dosta zapuštena tvrđava, gubi sve više svoje nekadašnje strateško značenje. Bez obnavljanja i potrebnog građevinskog održavanja propada i sustav njenih utvrda, pa kada ju je naposljetku napustila i vojska, dio je tvrđave pretvoren u vojnu kaznionicu, i prije nego li je 1881. godine bila ukinuta Vojna krajina, kao vojno-obrambeni sustav.
Na kraju ovog dijela svojega rada autor nas upoznaje s trećom, građevinski najmanjom, ali strateški vrlo važnom tvrđavom na savskoj protuturskoj granici. Vodi nas kroz povijest izgradnje tvrđave u Rači.
Uvodno nas opet vodi najprije u staro, srednjovjekovno doba kada se Rača spominje i razvija kao naselje i utvrda na sutoku Drine i Save. Takvu Raču osvajaju Turci 1529. godine i dalje je održavaju i izgrađuju kao sjedište nahije. Navo vrijeme počinje oslobođenjem Rače, kada ona zajedno s Morovićem i Tovarnikom, već razgraničenjem prema mirovnom ugovoru u Srijemskim Karlovcima dolazi pod hrvatsku, odnosno austrijsku vlast i postaje opet graničnom utvrdom prema Osmanskom Carstvu. Kao i u Brodu i Gradiški najprije se popravljaju stare utvrde da bi u njima mogla manja posada čuvati taj dio posavske granice. Tako obnovljena i održavana stara utvrda imala je dva dijela i u njima su bili podignuti najvažniji vojni objekti: vojarne, barutana, oružana, spremišta živeža, pekara i ostali logistički vojni objekti. Takva je tvrđava osamdesetih godina bila već jako zapuštena, pa vojne vlasti donose odluku o njenom rušenju i gradnji posve novog vojnog uporišta. Počinje gradnja osmerokrakog zvjezdastog “šanca” usred kojega je podignut veliki “Blockhaus”, velika garnizonska vojarna u formi križa, koja je bila i stambeni, i skladišni i obrambeni prostor. Taj novi vojni garnizon imao je u mirno doba posadu od 50 vojnika a u slučaju rata mogao ih je primiti do 600. No i ova utvrda slabljenjem njena ratnog položaja počinje se zapuštati pa je oko 1860. napuštena. Utvrđenja i golemi vojni objekt je porušen i rasprodan kao građevni materijal, a dio tog starog “Blockhausa” je preuređen u vojnu kaznionicu koja je mogla primiti do 300 zatvorenika. To je bio ujedno i povijesni kraj ove treće, najmanje i najmlađe savske tvrđave u Rači.
U gl. VIII autor na neki način sažima sva saznanja koja je prikupio analizom građevinskih promjena svih triju tvrđava na savskoj graničnoj fronti. Govori o vojnim graditeljima koji su gradili ove tvrđave, o ustroju krajiške građevinske inženjerije, u ulozi viših vojnih tijela, sve do Dvorskog ratnog vijeća, koje nad svim tim poslovima vodi nadzor, o ulozi zapovjednika tvrđava tijekom njihove izgradnje, o pojedinim građevinskim službama na gradilištima ovih tvrđava. Analizira i poteškoće koje prate takve velike graditeljske pothvate, te trajni nedostatak novca, radnika i odgovarajućeg građevnog materijala.
U IX pogl. autor raspravlja o odnosu slavonskih tvrđava na Savi prema širem geografskom prostoru, govori zapravo o prometnoj povezanosti toga prostora i njegovom položaju u stvaranju velikog prometnog koridora između Podunavlja i Jadranskoga mora. Taj se proces novog povezivanja prostora počinje odvijati već nakon mira u Sr. Karlovcima, a posebno nakon Požarevačkog i Beogradskog mira. S tim je u vezi i otvaranje novih prometnih koridora u smjeru sjever-jug, dakle s Osmanskim Carstvom preko Save, sa susjednom Bosnom. U tom novom gospodarskom povezivanju prostora s jedne i druge strane Save, ključan je položaj starih raštela i kontumaca, dakle baš položaj i mjesto starih utvrda i novih baroknih tvrđava na Savi, u Brodu, Gradiški i Rači.
Ovim razmatranjima autor završava obradu teme određene naslovom ovog njegova rada. U svojem će zaključku sva ta saznanja i zaključke još jednom pregledno sažeti.
Zaključno razmatranje autor je podijelio u nekoliko logičnih i smislenih cjelina. Najprije iznosi bitna obilježja prvog razdoblja utvrđivanja novog graničnog sustava u vremenu od Karlovačkog do Požarevačkog mira (1699.-1718.) kada se prema odredbama mirovnog sporazuma nisu mogle graditi nove utvrde na granici već samo popravljati i održavati stare postojeće. U drugom razdoblju, kada se austrijska vlast novim pobjedama i mirom u Požarevcu protegnula i na dosta široki pojas s desne strane Save, otvaraju se mogućnosti izgradnje novih graničnih utvrda. To je vrijeme kada počinje izgradnja posve novih tvrđava u Brodu (1715.), Gradiški (1725.) i naposljetku u Rači (1780.). Autor nadalje sažima tijek izgradnje svih triju tvrđava, naglašava neke njihove zajedničke karakteristike i neke druge posebnosti obzirom na njihov položaj, građevinsku kvalitetu i stratešku vrijednost. Na kraju ukazuje na razloge zbog koji gube svoje vojno i strateško značenje i konačno na sličan način propada i njihova građevinska kvaliteta. Tvrđava u Brodu, kao jedno od najizvrsnijih djela vojnog graditeljstva 18 stoljeća na prostoru Austrijske Monarhije uopće, ostalo je ipak u velikoj mjeri sačuvano sve do današnjega dana. Zato autor zaključno govori i o suvremenoj sudbini ove tvrđave o kojoj vodi brigu republička konzervatorska služba.
Time je na 339 stranici autor završio obradu teme svojeg doktorskog rada: “Krajiške tvrđave na Savi u 18 i 19 stoljeću”.
Slijede dodaci koji će čitatelju i budućem istraživaču pripomoći u razumijevanju ovoga teksta ili mu pak omogućiti brže i lakše snalaženje u vlastitom istraživanju ove tematike u cjelini ili nekim njenim posebno zanimljivim detaljima. Slijedi najprije iscrpan popis neobjavljenih izvora, dakle popis raznovrsne arhivske građe koju je autor koristio u pisanju ovoga teksta. Najveći dio te građe nalazi se u spisima i kartografskim vrelima Ratnog arhiva u Beču, zatim u nekim rukopisima Austrijske Nacionalne biblioteke, zatim nešto građe u Državnom arhivu te u Hrvatskoj Nacionalnoj i sveučilišnoj knjižnici u Zagrebu. Iza ove izvorne građe, autor donosi vrlo iscrpan popis objavljene građe, najprije objavljenih zbirki izvora a onda i abecedni popis literature koja se na bilo koji način odnosi na tematiku ovoga rada. Na samom je kraju popis priloga, dakle popis pridodanih kopija iz važnijih kartografskih i grafičkih vrela i povijesne literature koja može slikom i likovnim prikazom pripomoći boljem razumijevanju i poznavanju mjesta i položaja, građevne strukture, tipologije i kvalitete prikazanih krajiških tvrđava na Savi. Ti prilozi idu od najstarijih povijesnih prikaza do nekih suvremenih konzervatorskih prijedloga i riješenja, koja bi trebala pokazati kako ostacima ovih tvrđavskih sustava naći suvremenu funkciju, dakle kako ih čuvati kao spomenike i kako ih koristiti kao još uvijek vrijedan graditeljski potencijal njihovih suvremenih gradskih cjelina.
ZAKLJUČAK I PRIJEDLOG
Doktorski rad mr. Josipa Kljajića napisan je na temelju istraživanja izvorne povijesne građe, na rezultatima i zaključcima mukotrpnog isčitavanja stotina inženjerskih planova i crteža, brojnih izvještaja, iskaza i deskripcija. Autor je iskoristio i svu relevantnu do sada objavljenu građu i literaturu. Metodološki je ispravno i pregledno rasčlanio i složio temeljne teze svoga rada. Konačna kvaliteta njegova rada bitan je doprinos novom poznavanju krajiške vojne arhitekture. Njegov je rad jednako poticajan za sve buduće istraživače hrvatske ratne povijesti, jer jasno pokazuje kako od mnoštva arhitektonskih deskripcija treba satkati dobru sintezu jednog novog povijesnog prikaza ovog važnog segmenta hrvatske povijesti. Budućim će istraživaćima biti od jednako velike koristi iscrpan popis korištene arhivske građe, kao i upute kako tu građu treba čitati i otkrivati njezine često suhe tehničke podatke, opise i upute.
Ovom doktorskom radu mr. Josipa Kljajića izabrano tročlano Povjerenstvo daje pozitivnu ocjenu i utvrđuje da je njime mr. Josip Kljajić u potpunosti udovoljio svim zahtjevima koji se traže za stjecanje doktorata znanosti.
Stoga Povjerenstvo predlaže Fakultetskom vijeću Filozofskog fakulteta Sveučilišta u Zagrebu da prihvati ovaj izvještaj te da mr. Josipu Kljajiću odobri obranu doktorskog rada.
U Zagrebu, 21. svibnja 2001. POVJERENSTVO:
dr. sci. Nenad Moačanin
dr. sci. Milan Kruhek
dr. sci. Filip Potrebica
Dr. Sc. Vitomir
Belaj, red. Prof., predsjednik Povjerenstva
Dr. Sc. Branko Đaković, docent, član Povjerenstva
Dr. Sc. Aleksandra Muraj, znanst. Savjetnica
Instituta za etnologiju i folkloristiku, Zagreb, članica Povjerenstva
Fakultetskom vijeću
Filozofskog
fakulteta u Zagreb
Predmet: Ocjena magistarskog rada Katarine
Dinke Gjeldum
Fakultetsko vijeće Filozofskog fakulteta u Zagrebu imenovalo nas je na svojoj sjednici od 16. 01. 2001. U stručno povjerenstvo za ocjenu magistarskog rada Katarine Dinke Gjeldum pod naslovom ANTROPOLOGIJA PROSTORA (NA PRIMJERU SELA BITELIĆ, SINJ). Na osnovi donesene odluke podnosimo vijeću slijedeće
SKUPNO IZVJEŠĆE
Magistarski rad Katarine Dinke Gjeldum pod naslovom
ANTROPOLOGIJA PROSTORA (NA PRIMJERU SELA BITELIĆ, SINJ) sastoji se od 71
stranice računalnog ispisa uskog proreda, od Čega je 69 str. Osnovnog teksta te
2 stranice citirane literature ( s 19 bibliografskih jedinica); 28
arhitektonskih snimaka koji čine nedjeljivu cjelinu s tekstom, 2 geografske
karte te 34 fotografija u boji.
Osnovni je tekst raspoređen u šest dijelova. Osim prvog, uvodnog te šestog, zaključnog, drugi, treći, četvrti i peti dio empirijska su poglavlja istraživačko-analitičkoga značaja.
Tema kojom se autorica nakanila baviti poimanje je prostora posve određene društvene skupine, te korištenje prostora pri uobličavanju objekata za zadovoljavanje stambeno-gospodarskih potreba kao i potreba društvenog susretanja. Stoga u uvodnome dijelu (O antropologiji prostora: teorijsko-metodološka polazišta) iznosi teorijska polazišta, temeljena na pristupima nekolicine domaćih i inozemnih autora, a zatim naznačuje metodološki put koji će primijeniti pri traženju odgovora na pitanja koja si je zadala. Kako se radi o ruralnoj sredini zanimat će je kakve su interakcije između arhitekture i gospodarstva. S obzirom na jedno od svojstava rurizma da se stanari relativno lako upuštaju u novu gradnju i samostalno (nestručno) odlučuju o prostornom uobličavanju, autoricu će zanimati stupanj funkcionalnosti građevina kao i obilježja stambene kulture. Pritom ne će zanemariti ni utjecaj vlasništva, kako u njegovu legalnom aspektu, tako i aspektu nepisanog prava.
Svoje dubinsko istraživanje provela je u selu Bitelić,
smještenom u dalmatinskom zaobalju, odabravši kao primjere dvije obitelji koje
će joj poslužiti kao paradigma i za ostale sumještane. Premda je istraživanje
posve recentno (provođeno i u 2000. G.), Vremenski raspon obuhvaća pet
naraštaja, čime je omogućeno uočavanje problematike i na sinkronijskoj i na dijakronijskoj
razini.
Istraživane obitelji svoju egzistenciju temelje na kombinanciji transhumantnoga stočarstva i poljodjelstva, pa su i njihova prebivališta raspršena na više lokacija. Stoga K. D. Gjeldum u drugom poglavlju (Čovjek i stambeno-gospodarski prostor) ponajprije opisuje i analizira prebivališta u selu Biteliću kao primarnome prostoru. U vremenskom razdoblju od posljednjih stotinu godina njih je odlikovao vrlo dinamičan razvoj, obilježen dogradnjama i prenamjenama starih objekata te gradnjom novih. Dok Bitelić obitelji nastavaju od kasne jeseni do ranog proljeća, drugi dio godine provode u objektima na visoravni Vrdovo, odnosno, u vrijeme najveće ljetne žege sele u stanove na još višoj nadmorskoj visini, na pašnjake Razdolja. O tom sekundarnom i tercijarnom prebivalištu riječ je u trećem poglavlju. Iako u oba ova poglavlja autorica podastire detaljan opis objekata, dokumentiran arhitektonskim snimkama tlorisa i ilustriran fotografijama, nastoji u najvećoj mogućoj mjeri opisati zbiljski život svojih kazivača, njihove životne sudbine i međuljudske odnose, te spoznati seoski dom kroz prizmu životnih običaja, godišnjih svetkovina, pa i ponašanja u nemilim okolnostima u doba Domovinskog rata.
Od motrenja stambenih i gospodarskih objekata autorica u sljedećem poglavlju (Čovjek i društveni prostor) proširuje optiku na prostor u kojem se zbivaju zajednički kontakti i susretanja cijeloga sela, istraživši prostore događanja u prigodama seoskih blagdana i sličnih zgoda, da bi u narednom poglavlju (Čovjek i zavičaj) pokazala kojim sredstvima svoj odnos spram zavičaja iskazuju stalno naseljeni Bitelićani, kao i oni koji u svoje mjesto rođenja navraćaju povremeno.
Ishodi istraživanja omogućili su autorici da u zaključnom poglavlju upozori na procese koji se događaju u području uobličavanja stambenih kuća i gospodarskih zgrada te utječu na razinu stambene kulture; da istakne fenomen nedjeljivosti pojednih objekata u prostoru (poput ognjišta, gumna, bunara), te da oslika još i sad duboko prisutne patrijarhalne društvene značajke. Možemo konstatirati da sve te pojave ne obilježuju samo život u Biteliću, već su dio suvremene društvene zbilje i u drugim hrvatskim ruralnim sredinama.
Na temelju iznesenoga u ovom izvješću, predlažemo
sljedeću ocjenu:
Magistarski rad Katarine Dinke Gjeldum predstavlja izvorni doprinos poznavanju nekih suvremenih procesa u etnografskoj i prostornoj slici Hrvatske. Originalna građa, potekla iz vlastitih terenskih istraživanja, prezentirana je načinom kojim suhe činjenice prerastaju u vitalni opis ljudskih sudbina. A upravo prikupljanje kazivanja o pojedinačnom životu koji se upravo živi, jedan je od teorijskih postulata moderne etnologije/kulturne antropologije, čime se i autorica nadahnjuje. Kako se iz iznesenoga razabire K. D. Gjeldum uspješno je svladala i primijenila metodologiju znanstveno-istraživačkog rada, te dobro vlada relevantnom literaturom i izvorima. S obzirom da djeluje u službi zaštite kulturnih dobara ishodi njezina opsežnog istraživanja mogu izravno poslužiti u konkretnim poslovima ove djelatnosti, napose u načelima zaštite etnografske baštine.
Stoga predlažemo Fakultetskom vijeću Filozofskog fakulteta u Zagrebu da prihvati pozitivnu ocjenu magistarskog rada Katarine Dinke Gjeldum pod naslovom ANTROPOLOGIJA PROSTORA (NA PRIMJERU SELA BITELIĆ, SINJ) te da je uputi na daljnji postupak.
U Zagrebu, 25. 4. 2001.
Prof.
Dr. Sc. Vitomir Belaj, predsjednik
Dr. Sc. Branko Đaković, član
Dr.
Sc. Aleksandra Muraj, članica
Fakultetskom vijeću
Filozofskog fakulteta
Sveučilišta u Zagrebu
Ul. Ivana Lučića 3
Z a g r e b
Fakultetsko vijeće Filozofskog fakulteta u Zagrebu imenovalo nas je u stručno povjerenstvo za ocjenu magistarskog rada Diane Maršić pod naslovom O hrvatskim prijevodima T. S. Eliotovih poema 'Pusta zemlja' i 'Četiri kvarteta'. Nakon što smo proučili navedeni magistarski rad podnosimo Vijeću ovo
I z v j e š ć e
Magistarski rad DIANE MARŠIĆ iznosi 134 str., plus tri stranice (135 - 137) bibliografije. Pored kratkog predgovora poglavlja uključuju uvod (o teoriji prevođenja), poglavlje o nekim karakteristikama poezije 20. stoljeća, Recepcija T. S. Eliota u Hrvatskoj, O Slamnigovima i Šoljanovim prijevodima "Ljubavne pjesme Alfreda Prufrocka" i "Puste zemlje", O prijevodu "Puste zemlje" Joze Mršića, O Ladanovu prijevodu odlomka iz "Puste zemlje", Slamnigov i Šoljanov prijevod "Četiri kvarteta", Šolcov prijevod "Četiri kvarteta", te Zaključak.
U Uvodu ističe kako je jezik most razumijevanja između različitosti iskazane u prošlosti i u iščekivanju budućnosti, a uloga prevoditelja (kao premosnice duha) zahtijeva maksimalno približavanje duha jezika koji se prevodi duhu ciljanog jezika, dok tekst (jezik) koji se prevodi ipak ne smije iznevjeriti bit i duh samog izvora.
Kandidatkinja navodi da prevoditelj mora produbiti svoje razumijevanje djela i pjesnika kojega prevodi, napose kada je riječ o tako kompleksnom pjesniku kao što je to T. S. Eliot. Prevoditelj mora imati sposobnost da osjeti pjesnikove intencije i motive te zbog toga možemo prevoditeljev rad smatrati spojem znanstvenog istraživanja i kreativnog napora. Citira zatim samog Eliota kada govori da pjesnik u modernom svijetu mora biti što obuhvatniji, sve više aluzivan i sve indirektniji, što kandidatkinja drži na umu u svojoj kritici postojećih prijevoda.
U poglavlju o nekim obilježjima poezije dvadesetog stoljeća posebno govori o imažističkom pjesništvu i udjelu u novostima na početku dvadesetog stoljeća Ezre Pounda. Držao je da pjesnik ne treba govoriti o onome što on osjeća, nego pružiti impersonalne slike tako da čitatelj može reagirati na pjesničku sliku bez posredstva samog pjesnika, tj. njegova Ja.
Navodi najvažnije priloge u okviru recepcije T. S. Eliota u Hrvatskoj, no u tome poglavlju ima i grešaka jer su ubrojani i neki nehrvatski autori i časopisi koji nisu izlazili u Hrvatskoj. Spominje i priloge u zagrebačkim "Krugovima" (1954), komentirajući rani prijevod "Puste zemlje"na hrvatski.
Bavi se prijevodom "Ljubavne pjesme J. Alfreda Prufrocka" kao nekom vrstom predobjave "Puste zemlje". Posebno se osvrće na razlike između prvih i kasnijih prijevoda Šoljana i Slamniga, upozoravajući na poboljšanja i traženja novih i boljih rješenja. Napose su leksički kasnije verzije bliže originalu jer su ranije nepreciznosti i netočnosti zamijenjene boljim opcijama. Odnosi se to prije svega na jezičnu točnost ali i na poštivanje (povremenog) rimovanja u toj pjesmi.
Navodi da je odlomak iz "Partije šaha" prvi djelomični prijevod (1952) "Puste zemlje" u hrvatskoj književnosti, dok je 1954. objavljen prvi cjelovit prijevod u "Krugovima". U svojoj analizi i kritici tih prijevoda kandidatkinja zauzima razna stajališta. Prije svega ispituje leksičku vjernost prijevoda te navodi propuste u ranim hrvatskim prijevodima. Često ti propusti proizlaze iz nedovoljnog znanja engleskog jezika a katkada je bilo brzopletosti i nedovoljne pozornosti. Ima i primjera pojednostavljivanja, tj. ispuštanja teže prevedivih izraza pa kao primjer navodi stihove iz "Pokopa mrtvaca". Npr. umjesto Eliotova "stony rubbish" prevoditelji upotrebljavaju tek "kamenje", dok to kasnije mijenjaju u ponešto slikovitiji "kamenjar", što kandidatkinja ipak smatra da zaostaje za sugestivnošću Eliotova originala. Češće se služi usporedbama prijevoda pojedinih odlomaka iz ranog prijevoda i kasnijih verzija (1962) te zaključuje kako su kasniji prijevodi znatno precizniji i zreliji.
Posebno poglavlje je posvećeno prijevodu "Puste zemlje" Joze Mršića, objavljenom u "Hrvatskom slovu" 1996. U tom prijevodu otkriva brojne jezične greške i netočnosti, npr. "And when we were children, staying at the arch-duke's" prevedeno je "...čekasmo nadvojvodu", dalje "... he took me out on a sled" prevedeno je "koji me iz nevolje izbavi" itd. Zamjera mu također velik broj glagola u imperfektu što udaljuje prijevod od duha izvornika.
Ukratko se osvrće na prijevod odlomka iz trećeg dijela "Puste zemlje" pod naslovom "Žarki govor" koji je objavio Tomislav Ladan 1955. u "Sedam dana". Tvrdi da je Ladan sklon dosta slobodnom prepjevu te je zbog toga uspješniji u prijevodu metrički i leksički jednostavnijih stihova koji mu pružaju podatnu sirovinu za slobodniju interpretaciju originala.
I u svojoj analizi prijevoda "Četiriju kvarteta" Diana Maršić uspoređuje ranije i kasnije verzije Slamnigova i Šoljanova rada. Prvi prijevod kompletne poeme pojavio se 1958., a s ponekim izmjenama objavljen je u "Izabranim pjesmama" 1962. Kao što kandidatkinja navodi, u kasnijoj verziji "uočavamo ispravke najkrupnijih grešaka i preciziranje nekih nejasnoća iz ranijih verzija". Češće upozorava i na neprimjerenosti u pogledu prijevoda zvučnosti i ritma pjesme. Ipak je važno napomenuti da se u svojim analizama i kritici autorica ne zadržava samo na nedostacima, na greškama i propustima, tj. na negativnim stranama prevedenih tekstova, nego ističe i uspješno prevedene stihove. Navodi npr. kako su Eliotove stihove koji oponašaju staroengleski govor prevoditelji (Slamnig i Šoljan) primjereno preveli starodubrovačkim hrvatskim, a i u nizu drugih slučajeva ističe da je prevoditelj bio iznimno uspješan.
1954. Oto Šolc je objavio svoj prijevod "Četiriju kvarteta".
Navodi da je Šolc sklon slobodnijoj interpretaciji izvornika te tvrdi da u prijevodu ima brojnih uspona i padova. Među uspješnije prevedene odlomke ubraja one s mediteranskom poetskom terminologijom.
Pri kraju zaključuje da su najvažniji prevoditelji Eliota u nas Šoljan i Slamnig koji su, i pored grešaka u ranim prijevodima, pokazivali znatnu "kritičnost prema osobnom i
prevodilačkom radu pa se prijevod jednog
djela javlja u nekoliko raznih verzija." Ipak zaključno drži da, dok je u
nas interes za Eliota kao pjesnika i kritičara bio - naročito sredinom
dvadesetog stoljeća - nedvojbeno znatan, s kvalitetom prijevoda njegovih djela
ne možemo biti potpuno zadovoljni. Stoga smatra da još postoji potreba za
boljim prijevodima Eliotove poezije. Kao glavni razlog zašto takva kvaliteta
još nije postignuta navodi kompleksnost i nepristupačnost i, kao što neki
tvrde, elitizam Eliotove poezije. Te poteškoće suočavaju prevoditelje s
problemima s kojima oni nisu uvijek potpuno spremni ili voljni uhvatiti se u
koštac.
Diana Maršić je u svojoj radnji pokazala primjerenu stručnost, metodičnost i sposobnost samostalnog istraživačkog rada i zaključivanja te stoga predlažemo Vijeću da prihvati ovo Izvješće te preporuči daljnji postupak za stjecanje magistarskog stupnja.
dr. sc. Sonja Bašić, red. prof.
predsjednik povjerenstva
dr. sc. Miroslav Beker, red. prof. u miru
član povjerenstva
dr. sc. Gordana Slabinac, izv. prof.
član povjerenstva
Zagreb, 31.05.2001.
Dr. sc. Zoran Kravar, red. prof.
Dr. sc. Dunja Fališevac, red. prof.
Akademik dr. sc. Mirko Tomasović, red. prof. u mirovini
VIJEĆU FILOZOFSKOGA FAKULTETA
SVEUČILIŠTA U ZAGREBU
Predmet: Ocjena magistarskoga rada Status lirskog subjekta u kanconijeru Džore Držića Tomislava Bogdana, znanstvenoga novaka na Odsjeku za kroatistiku
Fakultetsko vijeće Filozofskoga fakulteta na sjednici od 17. 05. 2001. imenovalo nas je u stručno povjerenstvo za ocjenu magistarskoga rada Tomislava Bogdana Status lirskog subjekta u kanconijeru Džore Držića. U vezi s tim podnosimo sljedeće
IZVJEŠĆE
Magistarski rad Tomislava Bogdana Status lirskog subjekta u kanconijeru Džore Držića obaseže 126 stranica, od čega str. 1-106 otpadaju na autorski tekst, str. 107-118 na priložene Držićeve pjesme, a str. 119-126 na popis primarne i sekundarne literature (19 + 92 jedinice). Autorski tekst podijeljen je na teoretska i analitička poglavlja (1-34; 35-101), a završava se »Zaključkom« (102-106). U radu ima 140 bilježaka.
Predmet je Bogdanova rada lirika Džore Držića, hrvatskoga petrarkističkog pjesnika s kraja 15. stoljeća. Određujući najprije svoj stav prema tekstološkim dvojbama u vezi s Držićevim lirskim opusom, koje proistječu iz okolnosti da se naša povijest književnosti s njim upoznala uglavnom iz dvaju ponešto različitih izvora (Zbornik Nikše Ranjine i tzv. dablinski rukopis, objavljen 1965. u knjizi: Džore Držić, Pjesni ljuvene, ur. J. Hamm), autor formulira pitanja u svjetlu kojih namjerava pristupiti odabranu korpusu. Ona se odnose na instanciju tzv. lirskoga subjekta, svojevrsne psihološke fikcije koja, slično kategoriji pripovjedača u narativnu tekstu, omogućuje da se iskazi obuhvaćeni lirskom pjesmom percipiraju kao sadržaji jedne svijesti odnosno cjelovita govornoga čina jednoga govornika. Taj je metodološki izbor prihvatljiv utoliko što se ideja pristupa petrarkističkoj lirici preko pitanja o lirskom subjektu već u postojećoj literaturi potvrdila kao zanimljiva i plodna. Ponajprije, subjekt petrarkističke pjesme po mnogo se čemu razlikuje od onoga romantične i moderne lirike, kojoj se danas posvećuje više stučne pažnje, pa analiza njegova statusa može biti dobrodošao korektiv suvremenoj teoriji pjesništva; nadalje, petrarkistički se lirski subjekt pojavljuje u donekle stereotipnim ulogama, podobnoma za tipološko razvrstavanje, čime se dobivaju i novi kriteriji za vrstovnu klasifikaciju ranonovovjekovne lirike; napokon, petrarkistička pjesma često govori glasom koji oponaša ili integrira retoriku renesansne udvaračke kulture, pa se u očitovanjima njezina subjekta odražava i njezin društveni Sitz im Leben. Rad Tomislava Bogdana uvelike iscrpljuje potencijalno bogatstvo naznačene problematike, a otvara i nove perspektive. Autorov teoretski model lirskoga subjekta, izložen u poglavlju »Lirski subjekt«, teoretski je dobro promišljen, vrlo je iznijansiran, temeljen na impozantnim iskustvima o stranoj i domaćoj renesansnoj lirici i osjetljiv na bitna razlikovna obilježja petrarkističke pjesme i njezina glasa. U teoretskom je poglavlju autor proradio i opširnu stručnu literaturu, koncentrirajući se na pitanje o razlici između subjekta koji pjesmu govori i onoga koji je piše kao i na pojedinačne pojavne oblike lirskoga glasa.
U analitičkim poglavljima (»Držićev kanconijer«, »Držić i drugi«) autor se dosljedno pridržava ideja zacrtanih u prvom dijelu, raščlanjujući i konkretizirajući svoj teoretski model u skladu s očitovanjima i tipičnim retoričkim impostacijama Džorina lirskoga subjekta. Tipologija do koje na taj način dolazi u ključnim se dijelovima analitičkih poglavlja pokazuje vrlo operabilnom. Ponajprije, ona omogućuje bolji pregled, grupiranje i subordinaciju bitnih karakteristika Džorine lirike, a vrlo je primjenljiva i pri pokušaju da se odredi stupanj i tip pjesnikove ovisnosti o stranim uzorima (Petrarca, tzv. dvorski petrarkizam, slatki novi stil) kao i individualnost njegova položaja u kontekstu ranoga dubrovačkog petrarkizma (osobito u konfrontaciji sa Šiškom Menčetićem).
U Zagrebu, 28. svibnja 2001.
Stručno povjerenstvo:
Dr. sc. Zoran Kravar, red. prof.,
predsjednik povjerenstva
Dr. sc. Dunja Fališevac, red. prof.,
član povjerenstva i mentor
Akademik dr. sc. Mirko Tomasović,
red. prof. u mirovini,
član povjerenstva
REPUBLIKA HRVATSKA
SVEUČILIŠTE U ZAGREBU
FILOZOFSKI FAKULTET
Ivana Lučića 3 - HR- 10000 ZAGREB
Predmet: Izvješće Stručnoga povjerenstva za ocjenu magistarskog rada Marijana Šabića naslova: Nacionalni identitet u nefikcionalnoj popularnoj prozi.
Izabrani na sjednici Fakultetskoga vijeća od 23. travnja 2001. godine u Stručno povjerenstvo za ocjenu naslovljena magistarskog rada apsolventa postdiplomskoga studija književnosti prof. Marijana Šabića, podnosimo Vijeću svoje zajedničko
i z v j e š ć e:
Magistarski rad Nacionalni identitet u nefikcionalnoj popularnoj prozi teorijski je zasnovan i sistematičan prinos razumijevanju tradicionalnog feljtona i njegovih nacionalno-tendencioznih tema u austro-ugarskom prostoru s osloncem na trojicu slavenskih komparabilnih autora (Šenoe, Nerude i Krsnika).
Rad obaseže 119 stranica, podijeljen u šest
glavnih poglavlja, s desetak problemski koncipiranih potpoglavlja: 1. Žanr (2-32): Uvod; Feljton i
feljtoničnost; Nefikcionalni žanr; Susjedni žanrovi – Pripovjednost feljtona i
putopisa; Zašto je feljton književna vrsta?; Mogući pristup (Motivacija,
Feljtonistička komunikacija). 2. Identitet
(33-45): Kultura, identitet, nacija; Književnost i oblikovanje nacionalnog
identiteta. 3. Tekstovi (46-101):
Šenoa; Neruda; Krsnik. 4. Zaključak
(102-110). 5. Kazalo imena (111-113).
6. Literatura 114-119.
Prvo
poglavlje magistarskog rada Nacionalni
identitet u nefikcionalnoj popularnoj prozi, donosi nepretenciozno ali
utemeljeno označavanje svojevrsnoga kulturalnog pristupa, u kojemu dominiraju
pitanja odnosa teksta i konteksta te metodološko uvjerenje da će istraživaču
«spoznajna sinteza biti upravljena vlastitim važnosnim kriterijem određenim
vlastitim doživljajem djela na osnovu kojih uspostavlja hijerarhiju aspekata po
relevantnosti za pojedini književni tekst» (str. 7). Određenu objektivizirajuću
komponentu autor vidi u žanrovskim odlikama teksta, kao polaznim točkama
tumačenja, budući da je «svijest o žanrovskim obilježjima socijalni konstrukt
koji ima važnu ulogu u književnoj komunikaciji» (str. 8). Prema tome, problemi
interpretacije književnosti prirodno se «prelamaju» teorijskim promišljanjem žanra, konkretno feljtona i
feljtoničnosti, pokušajem razumijevanja nefikcionalnog žanra, analizom odnosa
«susjednih žanrova» putopisa i eseja, feljtonističkoj komunikaciji, itd.
Polazeći
od pretpostavke da se nefikcionalni tekstovi mogu čitati kao fikcionalni i
obratno, na temelju dobro prostudirane literature, magistrant Marijan Šabić
između ostaloga zaključuje da nefikcionalni pripovjedni tekst može u sebi
uključivati različite stupnjeve fingiranosti, pa i potpunu fikciju, ali i da je
nefikcionalni propovjedni tekst na komunikacijskoj razini određen intencijom
autora. U tom smislu, analiziraju se pojedine osobitosti nefikcionalnih
tekstova na konkretnim primjerima (pojedinim Šenoinim feljtonima). Iako,
sveukupno gledano, ovo poglavlje rada ne razrješava postavljena pitanja
jednoznačnim odgovorima, nego svojim završnim stavovima tek otvara novo poglavlje,
mogu se o feljtonu i feljtonizmu istaknuti relevantne teorijske objekcije:
«Feljtonski tekst nije plod namjere stvaranja 'objektivnog' izvještaja o
'objektivnom' realitetu, već namjere svjesnog nadovezivanja na tu (jezikom)
objektivno nepredstavljivu realnost kroz filtere nametnute uvjetima autorove
percepcije, u čemu važnu funkciju ima ideologija. Fokus feljtona, dakle, nije,
kao u novinskog članka, na vijesti o konkretnom događaju, već na autorovu
doživljaju događanja, koje je opet novo, također objektivno (jezikom)
nepredstavljivo, emocionalno i racionalno – događanje» (str. 13). Zato će interpretator, prepoznavajući i
poštujući referencijska pravila nefikcionalnog teksta, formirati «novi
pripovjednopovijesni slijed» na način da ga čitanjem uvrsti u vlastitu
predodžbu povijesne zbilje, koja je pak «predstavljiva povijesnim narativom»
(str. 21-22).
Potpoglavljima
o motivaciji i feljtonističkoj komunikaciji M. Šabić analitički precizno
utvrđuje motivacijski sklop, kao i način tretiranja građe u Šenoinim feljtonima
(od satiričnog i romantičnog putopisa do humoristične novele). Prema Šabićevim
izvodima jezgrena obilježja Šenoine feljtonistike su «aktualna
društvenopolitička motivacija te impresija kao komentar opisivane zbilje» (str.
26), dok načela tendencioznosti i popularnosti Šenoina feljtonističkoga
pisanja, stvaraju dojam površnosti i suženja horizonta pretpostavljenom
perspektivom prosječnoga čitatelja, kojemu se omogućuje identifikacija, a
feljtonistu, konkretno «deklariranom tendencionalistu» - prosvjetiteljski stav
(str.31), važan u «proizvodnji»
nacionalnoga identiteta. U jednu riječ, popularna nefikcionalna
književnost, svojom strukturom, kao i svojom funkcijom, pri određivanju
sastavnica nacionalnoga identiteta igrala je u prošlosti, kao i danas novim
medijima, važnu, upravo presudnu ulogu.
Da bi utvrdio što je nacionalni
identitet, Marijan Šabić se u drugom poglavlju naslovljenu Identitet uključuje u rasprave suvremene književne teorije,
trijadom kultura-identitet-nacija, naglašeno kritički. Ustvrdit će da identitet
proizašao iz kulture «nikako nije spoznaja, nego tek artificijelni oblik
svijesti o sebi nastao samoodređivanjem» te da nije «bit nego privid» (str.33).
Oslanjajući se na razdiobu kulture na kulturu u singularu ili tradicionalnu
Kulturu te na kulturu u pluralu odnosno partikularnu kulturu, a odlučujući se
za «kulturu u pluralu» povezanom s ponašanjem čovjeka kao člana nacije, M.
Šabić utvrđuje kako se nacionalni identitet stječe socijalizacijom u nacionalnu
kulturu: «Nacionalni je identitet – hrvatski ili bilo koji drugi – historijski
varijabilan pojam, a svaka je od njegovih 'zamrznutih' varijanti najčešće ideal
koji pokriva malen dio populacije na koji se odnosi» (str. 37). Potpoglavlje o
odnosu književnosti i oblikovanju nacionalnoga identiteta govori o
homogenizacijskoj funkciji književnosti, o jeziku kao jednom od osnovnih
sredstava nacionalne homogenizacije, a što se same teme tiče magistrant
zaključuje: «Uloga homogenizacijskog sredstva pogodna je za nefikcionalnu popularnu
književnost jer ju je najlakše nenapadno ukomponirati u strukturu teksta koji
je već u svom žanrovskom određenju tematski usmjeren na aktualnu problematiku
svijeta iz kojega mu implicitni čitatelj prilazi. S druge strane, naraciju
nefikcionalnog teksta je lakše priključiti na pojedinačnu čitateljevu sliku o
sebi u svijetu koja se, kao što je već rečeno, najčešće elaborira sličnim
diskurzom. Takav je tekst do šireg kruga recipijenata nekada najlakše nalazio
put s propovjedaonice, po izumu tiska iz knjiga i periodike, a danas su im
ekvivalenti 'dokumentarne' i 'informativne' emisije na radiju i televiziji»
(str. 41-42).
Treće
poglavlje jednostavno naslovljeno Tekstovi
donosi analize feljtona trojice slavenskih autora iz ondašnjega
austro-ugarskoga prostora, hrvatskoga klasika Augusta Šenoe, češkoga pjesnika i
pripovjedača Jana Nerude te slovenskog prozaista Janka Krsnika (Kersnika). Više
nego li moguće poredbene analize, u ovom središnjem poglavlju dominiraju
analitički spretno problematizirana pitanja nacionalnih ideologija, odnosno
nacionalno-kulturnih identiteta, kako se ona pojavljuju u feljtonistici
pojedina autora. Da bi mu tumačenja bila što uvjerljivija magistrant M. Šabić
povijesno kontekstualizira/lokalizira probleme konstituiranja moderne nacije
pretežno u sedemdesete godine 19. stoljeća, nailazeći na tri ponešto različite
situacije.
U
hrvatskim zemljama narodnjaci i starčevičanci «teže integraciji na različitim
razinama i pod različitim imenima», dok je autonomašima i mađaronima «svojstven
nedostatak težnje za bilo kojim višim stupnjem integracije na osnovi hrvatstva
i slavenstva uopće», sa zajedničkom frustracijom «dostatne veličine» koju
nacija mora imati da bi se razvijala. Pored kolektivnoga, političkog, uvodi se
kategorija pojedinca kao osnovnoga nositelja, istodobno oruđa i kreatora,
nacionalnoga identiteta, pa njegovo proučavanje mora biti usmjereno, prema
Šabićevu uvjerenju, «na njegovu pojedinačnu, individualnu konkretizaciju, koja
nije tek političke prirode već je suprasegmentalna – događa se na velikom broju
razina društvenog sistema na kojima pojedinac funkcionira i nastoji
modificirati ostale aspekte osobnog identiteta» (str. 50). U tim koordinatama
M. Šabić analizira odnos Šenoine feljtonistike prema problemu nacionalne
identifikacije, od pitanja jezika, u kojima iznosi Šenoine sveslavenske i
hrvatsko-integralističke stavove, do Šenoina osobna oštra razgraničavanja s
njemstvom i njemačkom kulturom, koja će podići na rang «funkcionalne
konfrontacije» slavenskoga i njemačkoga, dajući važne priloge konstituiranju
hrvatske moderne nacionalne svijesti (njemačko-slavenski kulturni konflikt te
satirički Šenoini komentari austrijsko-pruskog rata, u kojemu su Slaveni
žrtve). Identitet se tako zasniva u opoziciji prema drugom: «Niti Šenoina feljtonistika
nije izuzetak, i upravo se u racionalizaciji takvih opozicija očituje njezin
narativni karakter, naziru se elementi 'velike pripovijesti' čiji se slijed
pripovjednih jezgri proteže u više društvenih sistema i povijesnih epoha te
nastoji obuhvatiti podrijetlo i budućnost, a čitatelju se nametnuti kao
stilizirano objašnjenje historijske stvarnosti» (str. 64).
Teritorijalna
cjelovitost i pozitivna razlika u aspektu kompleksa «nužne veličine» u češkoj
situaciji, uz mijenjanje sastava stanovništva kao prepreci češkim
nacionalnointegracijskim težnjama, osobitosti su povijesnoga konteksta
djelovanja Jana Nerude. Nerudino je viđenje češkog kulturnog identiteta, «kojeg
je lakše oblikovati temeljem nadovezivanja, suprotnosti ili usporedbe s drugim
nego ga definirati iz njega samog»
(str. 72), M. Šabić ukratko predočuje njegovim odnosom prema funkciji
češkoga sabora i njemstvu, zadržavajući se na tezama o «nedovršenom» narodu,
malim narodima te argumentu književnog jezika, a kao «majstora velegradskog feljtona»
ističe ga i kao afirmatora pučkih i ruralnih temelja češke tradicije. «Iz
njegovih se feljtona daju iščitati dvije važne komponente na kojima treba
nastojati da bi se sačuvali temelji integracijske svijesti. Prva je permanentno
obrazovanje i usmjeravanje slojeva koji su prema rečenom citatu bili
nositeljima preporoda, kako bi i dalje ostali u mogućnosti obnašati ulogu
čuvara specifične etnički određene nacionalne kulture, a druga je sprečavanje
odnarođivanja češkog građanstva koje ima veću političku ulogu, ali je i
podložnije stranim utjecajima i ograničavanju mogućnosti unutar vlastitog
kulturnog djelovanja» (str. 74).
Zanimljivim
nam se čini poredbeno-kontrastivan prikaz Šenoe i Nerude prema tadašnjem odnosu
hrvatske ili češke u odnosu na njemačku kulturu i Nijemcima te slavenskim
narodima. Nerudini feljtonistički tekstovi prikazuju Čehe i češke Nijemce kao
dvije nacije koje obitavaju na istom prostoru (a ne kao dva naroda koji
egzistiraju unutar iste nacije, uz dvojezičnost). Za razliku od Šenoe koji je
hrvatsko izabrao, Nerudi je češtvo urođeno naslijeđem i plemenom prije nego
zajedničkom političkom tradicijom, ali je zato njegova feljtonistika prema
njemačkoj kulturi puno «mekša», jer se osjeća pripadnikom jačeg političkog i
kulturnog subjekta od hrvatskoga, dok Šenoina više teži
sveslavenskim/južnoslavenskim opcijama: «Nerudin je austroslavizam tako daleko
od Šenoinog sveslavenstva, ne teži nekoj radikalnoj sveslavenskoj kulturnoj i
političkoj sintezi već oslobađanju češkog nacionalnog bića kako od agresivnog
njemačkog utjecaja tako i centralističke birokracije. Češku kulturu smatra
dovoljno snažnom, zrelom i drugim narodima poznatom, pa u
nacionalnointegracijsku paradigmu ne uključuje druge slavenske etnije osim
češke» (str. 80).
Međutim,
odnos prema jeziku svakodnevne komunikacije jednak je i u Nerude i u Šenoe,
obojica ironiziraju domoljublje češke mladeži prigovarajući joj korištenje
njemačkoga jezika, kao što i obojica kritiziraju jezik obrazovnih ustanova, u
kojemu su češki i hrvatski još nedovoljno bili zastupljeni.
Posebnost
Nerudine feljtonistike, prema analitičkim izvodima M. Šabića, ogleda se u dvije
vrste feljtona: uže-tematskim feljtonima, prepoznatljive, zaokružene i stalne
pripovjedne strukture te feljtonima
difuzne pripovjedne strukture, dijaloškoga oblika, bliskim glasini i
vicu. Jedne karakterizira oblikovanje
zaokroženom pripovjednom strukturom, a druge ostavljeni prostor za
«neprestanu nadogradnju u narednom broju novina» (str. 85-86). Ironija,
sarkazam, ležerna i dokona razgovorljivost u Nerudinim feljtonističkim tekstovima vezuju specifično
češka ponašanja s čitateljima (analizira se lik konformističkog političara,
nametanje povijesnih osoba).
Slovensku
društveno-političku situaciju u razdoblju realizma M. Šabić otvara informacijom o oštrini prvih Krsnikovih feljtona (zapljena,
neuvrštavanje u novine), da bi konstatirao kako je zbog straha od cenzure
«referentni svijet kroz prizmu feljtonističkog još teže spoznatljiv u
historiografskom smislu» (str. 91). Izabrana epistolarna forma, dodatni
literarizacijski postupci opisa prirode i ljubavnih očitovanja, neutraliziraju
političku oštricu Krsnikovih feljtona, koji su određeni generacijskim sukobima
mladoslovenaca i staroslovenaca. Slovenska nacionalnointegracijska svijest
unutar Krsnikova feljtonističkog svijeta očituje se, izrazitije nego li u Šenoe
i Nerude, kritikom lokalne birokracije te afirmacijom tipično slovenskoga
krajolika. Zajedničko sa Šenoom mu je
isticanje vina i vinove loze, što simbolički označavaju vezu čovjeka i
podneblja. «Za Krsnikovu je feljtonistiku tako karakteristično (u usporedbi s
Nerudinom i Šenoinom) da ne seže u nacionalnu prošlost već Krsnikovu,
mladoslovensku generaciju, ovlašćuje za odbacivanje zastarjele oporuke prošlih
vremena i bitaka te ju određuje za jedinog nositelja 'čistog i slobodnog
narodnog čuvstva'» (str.97). U tom kontekstu lakše se mogu razumjeti i neobično
oštri Krsnikovi napadi na crkvu, a Šabić ih razvrstava oko tri diskreditirajuće
točke: (1) nepopularne epizode i osobe iz crkvene povijesti; (2) ponašanje
aktualnih slovenskih crkvenih dostojanstvenika; (3) postavljanje crkve u vezu s
uspostavljenom nacionalnom simbolikom krajolika. Kao što Šenoa definira
hrvatsku i slovensku kulturu u opoziciji prema njemačkoj, «tako i Krsnik
suprotstavlja slovensku nacionalnointegracijsku paradigmu kao dijametralno
suprotnu staroslovenskoj ideologiji, pri čemu koristi i slične karikaturalne
postupke» (str. 100).
Na
kraju, uz kraći Zaključak koji donosi
aktualizaciju naslovljene teme u duhu suvremenih kulturalnih studija
(problematizira se suzdržan odnos znanosti o književnosti prema feljtonistici
kao poluknjiževnom žanru) te kraću
sintezu istraživanja, možemo izreći i završnu ocjenu:
Magistarski
rad Marijana Šabića Nacionalni identitet
u nefikcionalnoj popularnoj prozi pregledan je, više teorijski nego li
analitički, prilog razumijevanju tradicionalnoga feljtona i feljtonistike te s
njima povezane prosvjetiteljske funkcije književnosti, njezina doprinosa
formiranju nacionalne svijesti, određena kulturna i nacionalnoga identiteta.
Parafrazirajući magistranta, feljtonistički
diskursi predstavljenih autora, pokazuju jednaku težnju sudjelovanju u
ucrtavanju granica nacionalnog identiteta i uspostavljanja njegove egzistencije
u popularnoj, «kolektivnoj» svijesti. Nefikcionalna popularna proza, odnosno
feljton, glavnim svojim osobitostima, kao što su: prilagođenost potrebama
prosječnog čitatelja, pristupačan stil, duhovitost i površnost, pripovjedna
osnovica s uporištem u svakodnevici, nametanju indicija kolektivne prošlosti,
sadašnjosti i budućnosti te s tim povezane mogućnosti aktantske elaboracije
određenih historijskih radnji i zbivanja referentnog svijeta, kao i
jednostranost nacionalno-integracijske paradigme, omogućavaju «zadatku» optimalne
prinose.
«Pojmovi
oko kojih je koncentrirana nacionalna svijest kod trojice su različitih
feljtonističkih pripovjedača manje-više isti, s razlikom u hijerarhiji; tako je
npr. pojam sveslavenstva najfunkcionalniji u Šenoinoj feljtonistici, zbog
hrvatskih historijskih, političkih i zemljopisnih posebnosti – slovenska je
nacionalna svijest od početka konstituirana
u sklopu austroslavističke paradigme, a češka je kulturna i politička
samosvijest bila već toliko razvijena da je pozivanje na druge slavenske narode
imalo više politikantsko nego ozbiljno političko značenje. Protunjemačka je
tendencija, međutim, kod sve trojice podjednako izražena. Dalje se nacionalnu
svijest težilo usidriti u termine podrijetla, tradicije srednjovjekovne države,
religije, nacionalnog jezika, krajolika, književnog kanona, «velikana»,
građanske klase kao njenog nositelja, itd.» (str. 108)
Kao
što je razvidno, Marijan Šabić je svojim magistarskim radom u teorijskom i sintetičkom prilogu dosegao
zavidne rezultate. Što oni u analitičkom dijelu, o obradi pojedinih feljtona
nisu uvijek na jednakoj razini (pa se stječe dojam da su uvidi u feljtonističke
prakse odviše deduktivno postavljeni te ponešto deficitarni, kao što će nekome
možda nedostajati veće
problematiziranje južnoslavističkoga konteksta), proizlazi iz Šabićeve
težnje za poopćavanjem rezultata
analiza obzirom na doprinose nefikcionalne proze formiranju nacionalnoga
identiteta. Riječju, magistarski rad Nacionalni
identitet u nefikcionalnoj popularnoj prozi Marijana Šabića svojim
primjerenim metodološkim pristupom na tragu kulturalnih studija, teorijskim
iskoracima u tretiranju feljtonističke proze te modernim, kritičkim tumačenjem
nacionalnoga identiteta, kao i uvjerljivim poredbenim uopćavanima feljtonistike
s nacionalnom tematikom trojice zanimljivih autora realizma (Šenoe, Nerude i
Krsnika), Marijan Šabić je zaslužio najvišu ocjenu za pisani dio svoga
magistarskog ispita, pa molimo Vijeće da kandidatu omogući daljnji
postupak, tj. usmenu obranu rada.
Stručno
povjerenstvo:
I.
Dr. Cvjetko Milanja, red. prof.
II.
Dr. Zvonko Kovač, izv. prof.
III.
Dr. Franjo Grčević, red. prof. u miru
Zagreb, 4. lipnja 2001.
Dr.sc. Marijan Maticka, izv. prof.
Dr.sc. Ljubomir Antić, izv. prof.
Dr.sc. Zdenko Radelić, znan. suradnik
Predmet: Ocjena magistarskog rada D. Kovačića
Fakultetskom vijeću
Filozofskog fakulteta Sveučilišta u Zagrebu
Na sjednici Fakultetskog vijeća Filozofskog fakulteta Sveučilišta u Zagrebu održanoj 21. ožujka 2001. (Odluka br. 04-3-10-2001.) imenovani smo u Stručno povjerenstvo za ocjenu magistarskog rada Davora Kovačića pod naslovom “Koncentracijski logor Stara Gradiška 1941.-1945.” O predloženom magistarskom radu podnosimo Fakultetskom vijeću skupni
I Z V J E Š T A J
Magistarski rad D. Kovačića pod naslovnom “Koncentracijski logor Stara Gradiška 1941.-1945.” ima ukupno 119 stranica kompjutorski ispisanog teksta sa 340 bilježaka ispod crte. Kompozicijski rad je podijeljen na slijedeće dijelove: Uvod, I. Pregled političkog stanja neposredno nakon proglašenja NDH, II. Logori u NDH, III. Osnivanje i uređenje logora Stara Gradiška, IV. Organizacija života u logoru, V. Posljednji dani logora, VI. Ukupan broj žrtava, VII. Zaključak, VIII. Kratice, IX. Izvori i literatura, Ilustracije. Težište rada je na poglavljima od III. do VI. (str. 27 do 111). Ta su poglavlja podijeljena u manje cjeline unutar kojih se između ostaloga razmatraju slijedeća pitanja: ustrojstvo i uređenje logorskog prostora, doprema zatočenika u logor, organizacija i sustav osiguranja logora, oblici rada i higijenske prilike u logoru, organizacija političkog djelovanja zatočenika u logoru, pojedinačne i masovne likvidacije, bježanje i pokušaji bježanja iz logora, otpuštanje zatočenika iz logora, posljednja pogubljenja i likvidacije uoči napuštanja logora.
D. Kovačić nastojao je u svom radu istražiti posebnosti logora Stara Gradiška imajući dakako u vidi činjenicu njegova djelovanja kao djela jasenovačke skupine logora. Logor u Staroj Gradiški formalno je osnovan u velječi 1942. godine, kada je ušao u jasenovačku skupinu logora kao logor V. No, proces pretvaranja kaznionice u Staroj Gradiški u logor tekao je već od ljeta 1941. Karakteristika i specifičnost logora bila je u činjenici velikog broja žena i djece zatočenika. Zatim, ističe D. Kovačić, logor u Staroj Gradiški bio je u početku zamišljen kao logor za zatočene Hrvate, ali su ubrzo u logor dovođeni i Srbi, Židovi i Romi kao i pripadnici ostalih naroda.
Rekonstrukciju događanja i odgovore na navedena istraživačka pitanja D. Kovačić nastojao je utemeljiti na arhivskoj građi, tiskanim izvorima, memoarskim zapisima i izjavama stradalnika te postojećoj literaturi. Najveći dio korištene arhivske građe potječe iz Hrvatskog državnog arhiva, Fond Zemaljske komisije za utvrđivanje ratnih zločina. Dakle, radi se o gradivu koje je uglavnom prikupljeno u razdoblju nakon prestanka rada jasenovačke skupine logora. Izvorna građa o njihovu djelovanju uništena je neposredno prije zatvaranja logora u travnju i svibnju 1945. Od te izvorne građe, ističe D. Kovačić, sačuvani su u spomenutom fondu tek fragmenti. Također pretpostavlja da se dio izvorne građe o jasenovačkoj skupni logora nalazi u arhivima u SR Jugoslaviji, ali on nije bio u mogućnosti u njima istraživati. Veliki broj podataka našao je u već objavljenim knjigama, a napose Đorđa Milišića, Mirka Peršena, Marijane Amulić i Čedomila Hubera te trotomnoj, idološki inače izrazito obojenoj, knjizi Antuna Miletića. Neke tvrdnje potkrijepio je i iskazima svjedoka danim na sudskom procesu Dinku Šakiću, održanom u Zagrebu 1999., a objavljenim u dnevnom tisku.
D. Kovačić je prema tome morao utemeljiti istraživanja na specifičnoj vrsti građe. Uglavnom je bio svijestan teškoća u radu na takvoj vrsti gradiva, a i činjenice što je postojeća literatura velikim dijelom obojena subjektivnim, emotivnim, pa idejnim i ideološkim sustavima autora. Kritički se dakle odnosio prema prikupljenim obavijestima i pojedine je tvrdnje nastojao dokumentirati sa više svjedočanstava. No, u interpretacijama i objašnjenjima možda je ipak suviše suzdržan i prednost očito daje opisu događanja. Stoga je vrijednost njegova magistarskog rada u sustavnom i preglednom prezentiranju mjesta i specifičnosti logora Stara Gradiška u odnosu cjelinu jasenovačkog sklopa logora, detaljnom opisu funkcioniranja i ustroja logora, naznakama o “svakodnevnom životu u logoru”, prikazu pojedinačnih i masovnih pogubljena logoraša. U završnom dijelu magistarskog rada dao je pregled novijih rezultata istraživanja o broju stradalih u logoru Stara Gradiška i uopće jasenovačkom kompleksu logora, ne razmatrajući posebice njihove podudarnosti odnosno razlike.
Stručno povjerenstvo, na temelju navedenoga, utvrđuje da je D. Kovačić u magistarskom radu pokazao osnovnu sposobnost kritičkog pristupa povijesnim izvorima, utvrđivanja povijesnih činjenica, njihove interpretacije i objašnjenja te preglednog kompozicijskog oblikovanja i prezentiranja istraživane problematike. Stoga
p r e d l a ž e
Fakultetskom vijeću Filozofskog fakulteta u Zagrebu prihvaćanje magistarskog rada Davora Kovačića pod naslovom “Koncentracijski logor Stara Gradiška 1941.-1945.” i odobravanje nastavka postupka za stjecanje akademskog stupnja magistra znanosti iz humanističkih znanosti, polje povijesti.
U Zagrebu, 20. svibnja 2001.
Dr.sc. Marijan Maticka, izv. prof.
Dr.sc. Ljubomir Antić, izv. prof.
Dr.sc. Zdenko Radelić, znan. suradnik,
Hrvatski institut za povijest
Prof. dr. sc. Franjo Šanjek
Prof. dr. sc. Ivo Goldstein
Prof. dr. sc. Tomislav Raukar
Vijeću Filozofskog fakulteta
Sveučilišta u Zagrebu
Ulica Ivana Lučića 3, Zagreb
Fakultetsko vijeće Filozofskog fakulteta
Sveučilišta u Zagrebu na sjednici održanoj 21. ožujka 2001. imenovalo nas je
članovima Stručnog povjerenstva za ocjenu magistarskog rada Roberta Holjevca
pod naslovom ‘Pokušaji Ivana Stojkovića u stvaranju crkvene unije’, o čemu smo
obaviješteni dopisom br. 04-3-19-2001. od 27. ožujka 2001.
* * *
* *
Magistarski rad Roberta Holjevca ‘Pokušaji Ivana Stojkovića u stvaranju crkvene unije’, pisan računarom na 154 kartice A-4 formata, na zanimljiv i čitatelju prihvatljiv način predstavlja diplomatska nastojanja Ivana Stojkovića, dubrovačkog dominikanca, svestranog učenjaka, profesora i ambasadora Pariškog sveučilišta kod cara Sigismunda i pape Martina V. u crkvenom i političkom povezivanju europskog Istoka i Zapada tridesetih i četrdesetih godina 15. stoljeća.
U uvodnom dijelu
(str. 3-11) magistrand Holjevac analizira najvažnija istraživanja o Stojkoviću
i njegovu znanstvenom opusu: disertacije Bonaventure Dude i Aloisa Krchnaka,
studije André Tuiliera,
Wernera Krämera i Waltera Brandmüllera, izdavače Stojkovićevih ‘Carigradskih
izvješća’ Johannesa Hallera i Eugenia Cecconi, zbornik radova s međunarodnog
simpozija ‘Misao i djelo Ivana Stojkovića’ (Dubrovnik, 1983.) i dr.
U kraćem drugom poglavlju pod naslovom
‘Hrvatske i opće prilike u doba Ivana Stojkovića’ (str. 12-15) autor nastoji
pokazati u kojoj su mjeri društveno-političke prilike i sve prisutnija
‘otomanska nazočnost’ na jugoistoku Europe utjecali na Stojkovićev
duhovno-intelektualni razvoj (str. 13).
Treće poglavlje odnosi se na Stojkovićevo
djelovanje prije njegove Carigradske misije (str. 16-29). Autor stavlja
naglasak na Stojkovićeve unionističke govore prilikom održavanja sinode u
Paviji i Sieni (1423-1424), dijalog s husitskom delegacijom koju na saboru u
Baselu 1434. predvodi Jan Rokycana (str. 23) i neuspjelom pokušaju da se u
gradu na Rajni pojave predstavnici heterodoksne Crkve bosansko-humskih krstjana
(str. 25-28). Ovdje autor podsjeća na Stojkovićeva nastojanja da Dubrovčani
dobiju ‘Privilegium navigationis ad
partes orientales’ (str. 21).
U najopširnijem četvrtom poglavlju (str.
29-109) magistrand Holjevac sustavno prati ‘Carigradsku misiju’ (1435-1437)
dubrovačkog teologa, služeći se najčešće objavljenom izvornom građom, uz osobne
refleksije do kojih je došao iščitavanjem Stojkovićevih izvješća i pisama
odaslanih iz prijestolnice na Bosporu.
Peto se poglavlje odnosi na islam i
islamsko-turski prodor na Zapad (str. 109-133). Holjevac upućuje čitatelja na
Stojkovićeve apele i sugestije kako zaustaviti taj prodor i spriječiti
višestruku devastaciju ugroženog europskog jugoistoka.
U šestom i zadnjem poglavlju autor ističe
Stojkovićeve zasluge u pripremanju općeg sabora koji će 1438-1439. u
Ferrari/Firenzi okupiti najodgovornije snage kršćanskog Istoka i Zapada u
namjeri da prevladaju stoljetne nesuglasice i stvore uvjete za zajedničku
obranu kršćanske civilizacije i kulture u smiraj srednjega vijeka (str.
133-148). Ivan Stojković kao dosljedni Baselovac ne sudjeluje na zasjedanju
Sabora u Ferrari/Firenzi nego se
priklanja Feliksu V. (1439-1449), posljednjem protupapi u povijesti Katoličke
crkve, koji hrvatskog prelata nagrađuje kardinalatom s naslovom ‘sv. Siksta’.
U zaključku svog magistarskog rada (str.
149-150) Robert Holjevac apostrofira Stojkovićeva nastojanja da se predstavnici
razjedinjenog europskog kršćanstva nađu za istim stolom i u slobodnoj debati
raspravljaju o zajedničkoj budućnosti.
Iscrpan ‘Popis’ izvorne građe i
historiografskih radova (str. 151-153) svjedoči o autorovu znanstvenom pristupu
i sustavnosti u obradi ove još uvijek nedovoljno istražene povijesne
problematike u kojoj je jedan od protagonista i naš Ivan Stojković.
Na logički jasan i iscrpan način magistrand Holjevac predstavlja svestrani Stojkovićev rad na zbližavanju Istoka i Zapada na crkvenom, kulturnom i političkom polju. Učeni Dubrovčanin - u povijesnoj literaturi poznatiji kao ‘Iohannes Stoycus de Ragusio’ kojeg radikalni husiti nazivaju ‘Iohannes Sclavus de Carvatia’ i ‘conterraneus noster de Ragusio, quae est civitas in Carvatia’ - u svojim predavanjima, govorima, spisima i diplomatskim nastupima uporno naglašava potrebu obnove i jedinstva unutar zapadne kršćanske ekumene i uspostave zajedništva s kršćanskim Istokom. Autor s pravom naglašava Stojkovićevu misao da se Europa jedino zajedništvom može efikasno suprotstaviti prodoru islama i od otomanske okupacije osloboditi narode i zemlje Balkana i jugoistočne Europe.
Vrijednost Holjevčeva magistarskog rada očituje se u pažljivoj analizi Stojkovićevih ekumenskih govora i izvješća s njegova dvogodišnjeg boravka u Carigradu (1435-1437), gdje se ugledni Dubrovčanin iskreno zalaže za obnovu Zapadne crkve, društva i suradnje s kršćanskim narodima Istoka u miru, sigurnosti i međusobnoj slozi. Autor više puta ponavlja toliko značajnu Stojkovićevu ideju o ‘zajedničkom velikom skupu zapadnoeuropskih naroda i država s Grcima, Bugarima, Srbima i stanovnicima Vlaške, uvjeren da bi mogući dogovor kršćanskih zemalja odgodio pad Carigrada u turske ruke’, koji se inače na europskom Zapadu smatrao neminovnom stvarnošću. U tom kontekstu magistrand Holjevac citira Stojkovićev apel upućen iz bizantske prijestolnice 10. ožujka 1436: “Ako prestanu razgovori s Grcima i Zapad prekine svako nastojanje oko jedinstva s istočnim Crkvama, Carigrad će pasti u turske ruke, a poslije toga valja očekivati da će Ugarsko Kraljevstvo biti opustošeno mnogo nemilosrdnije negoli prethodne godine” (str. 98).
Robert Holjevac izvrsno uočava da Stojkovićev cjelokupni rad zadire u središnje događaje i lomove Europe na prijelazu iz srednjeg vijeka u moderno doba, pa u izvješćima iz svojih diplomatskih misija neprestano podsjeća na poraznu činjenicu da je “corpus christianorum iznutra razdijeljen mnogim herezama i suparništvima vladara i nacija, dok ga izvana komadaju Turci s istoka, Arapi sa zapada, Saraceni s juga i Tatari sa sjevera” (str. 4 i dalje). Iz tih se razloga Ivan Stojković zauzima za koncil kao jedinu moguću zajedničku tribinu koja će u slobodnoj raspravi združiti predstavnike kršćanskog Istoka i Zapada. U tom zajedništvu učeni Dubrovčanin vidi šansu za oslobođenje porobljenih slavenskih i drugih balkanskih naroda i zemalja od moralnog rasapa i fizičkog uništenja.
Robert Holjevac s pravom primjećuje da je Ivan Stojković, odgojen na Teološkom fakultetu Pariškog sveučilišta, zapravo žrtva neznanja i predrasuda svog vremena. Naime, poslije 1054. na Zapadu se gubi smisao koncilskog zajedništva, utemeljenog na jedinstvu Istočne i Zapadne crkve, u zajedništvu rimskog biskupa i istočnih patrijarha. Ta je kolegijalnost izvor ravnoteže za Crkvu u cjelini, što će papi Eugenu IV. omogućiti da nadvlada otpor Baselovaca i uspostavi svoj autoritet na koncilu u Ferrari/Firenzi 1438/1439. godine. Naučen poistovjećivati zapadno tj. rimsko kršćanstvo s univerzalnom ili Katoličkom crkvom (str. 52 i dalje), Stojković nije ni mogao prihvatiti savjete ekumenskog patrijarha Josipa II, kojega inače u svojim carigradskim ‘Izvješćima’ naziva “perfectissimus senex ... Bulgarus de natione et de lingua mea”, koji učenog Hrvata podsjeća da odnose pape i saborske zajednice prosuđuje u perspektivi tradicionalne kolegijalnosti. Holjevac se trudi pokazati da Ivan Stojković nije bio svjestan koliko se tadašnje europsko društvo u cjelini mijenjalo u svojim korijenima. Novac, pravo stjecanja i raspolaganja novcem i vrijednostima u novonastajućem društvenom sustavu postaju važnijim od vjerskog nauka. U sredini 15. stoljeća kriza je europskog društva sveopća, etička i religiozna, gospodarska i politička, pa crkveni reformatori poput Stojkovića uzalud apeliraju na svoje suvremenike da se antagonizmi i osobni interesi podrede duhovnim motivima. Renesansni se pape, uočava Holjevac, više oslanjaju na svoju državu negoli na koncil kao utjelovljenje crkvene kolegijalnosti, stoga umjesto toliko željene reforme dolazi Reformacija, koja će zajedno s tursko-islamskim osvajanjima iz temelja izmijeniti religijsku kartu Europe u osvit modernog vremena koje, ne bez ponosa, nazivamo svojim.
Pažljivo iščitavanje magistarskog rada Roberta Holjevca uvjerava nas da je navedeni rad pisan ‘lege artis’. Autor slijedi načela povijesne metodologije, izričaj mu je jasan i logičan, kritički aparat odgovara standardima. Ipak se uočavaju i određeni nedostaci i propusti. Autor se u iskrenoj želji da bude što jasniji često ponavlja. Budući da je riječ o povijesnom radu, s pravom se očekuje da autor razmišlja više kao povjesničar a manje kao teolog.
Naslovi trebaju biti koncizni i jasni. Na str. 44. autor naznačuje Stojkovićevo ‘carigradsko iskustvo ... unutar diplomatskog trokuta Basel-Carigrad-papa’ a govori o mnogočemu drugom. Preciznosti nedostaje i na str. 53 kada tvrdi da je poslanstvo pape Eugena IV. “krivotvorilo potpis i pečat na vjerodajničkom pismu Baselskog koncila”, dok je točno da je papina strana ukradenim pečatom Baselskog koncila (ali bez potpisa sabornika!) opečatila vjerodajnice papinih izaslanika.
Može se, donekle, shvatiti znanstveni entuzijazam mladog istraživača koji Stojkovića proglašava “sve do danas najvećim ekleziologom” (str. 3), ali Augustina Kažotića, zagrebačkog biskupa (1303-1322), nipošto se ne smije stavljati na “Sorbonnu u XII. (zasigurno ‘lapsus calami’?!) stoljeću” (str. 17), jer je ovaj ugledni trogirski dominikanac rezidirao u ‘kolegiju Jakobinaca’ a pohađao predavanja na fakultetima ‘artium’ i teološkom Pariškog sveučilišta. Ne stoji niti izjava na str. 20 prema kojoj “senat Dubrovačke Republike kao i prvostolni Kaptol grada imenuje svog dičnog sugrađanina Ivana Stojkovića biskupom Ardjesca u Transilvaniji”, što ovi ni u kojem slučaju nisu bili habilitirani učiniti.
Ovi i drugi propusti ne umanjuju vrijednost magistarskog rada Roberta Holjevca, koji, unatoč navedenih nedostataka, u potpunosti zadovoljava kriterije za postizanje akademskog naslova magistra povijesnih znanosti iz području humanističkih znanosti.
Članovi povjerenstva:
(prof. dr. sc. Franjo Šanjek)
(prof. dr. sc. Ivo Goldstein)
(prof. dr. sc. Tomislav Raukar)
Zagreb, 21. travnja 2001.
Dr. sc. Bruna Kuntić-Makvić, izv. prof. U Zagrebu, 27. travnja 2001.
Dr. sc. Petar Selem, red. prof.
Dr. sc. Boris Olujić, viši asistent
Dr. sc. Mirjana Sanader, izv. prof.
Dr. sc. Ivan Mirnik, muzejski savjetnik Fakultetskome vijeću
Filozofskoga fakulteta
Sveučilišta u Zagrebu
PREDMET: Ocjena magistarskog rada
Mladena Tomorada:
Egipatske starine u hrvatskim povijesnim znanostima
Poziv na broj: 04-3-12-2001.
od 27. ožujka 2001.
Vijeće Filozofskoga fakulteta imenovalo nas je na sjednici 21. ožujka 2001. u sturčno povjerenstvo koje će ocijeniti matistarski rad Mladena Tomorada pod naslovom: EGIPATSKE STARINE U HRVATSKIM POVIJESNIM ZNANOSTIMA. Fakultetskome vijeću podnosimo skupno izvješće i ocjenu.
Izvješće
Mladen Tomorad
predao je u propisanome broju neuvezanih primjeraka magistarski rad s gore
navedenim naslovom.
Radnja ima 147 stranica računalnog ispisa i jedanaest stranica priloga. Odabran je prored 1,5 i manji format znakova, te je stvarni opseg tekstualnog dijela radnje 200 standardnih daktilografskih kartica. Tekst je opremljen s 979 bilježaka koje ga prate sub calce, popisom kratica (str. 125,126) i popisom izvora i literature (str. 127-147, 390 stavki). Prije eventualnoga tiskanja ovaj se sastavom prikladan aparat mora preoblikovati prema suvremenim normama citiranja. Prilog I. (148,149) je pregled odabranih datuma koje je magistrand smatrao relevantnima za izlaganje u radnji. U Prilogu II. magistrand je s 4 tablice i 13 grafikona prikazao rezultate istraživanja koja je obavio za potrebe radnje i iznio u njoj. Zamjetno je da se umješno koristi mogućnostima osobnoga računala, no i da mu one nameću određena ograničenja. Na grafikonima nije mogao upotrijebiti uvijek istu boju za istu kategoriju građe, što metodološki nije dobro i skupine grafikona čini nepreglednima. Popratne legende mjestimično ne odgovaraju sadržaju tablica i grafikona, što izaziva dojam da su prikazani podaci proturječni (osobito T. 1, Znanstvena analitika i sinteze : Gr. 1, Znanstveni radovi o egipatskim starinama, ili npr. T. 4. : Gr. 13, str. 158). Uz golem uloženi trud i volju da ovako opremi radnju, šteta je što magistrandu pozornost popušta upravo kad prezentira rezultate koje je postigao. Slično mu se događa i u tekstu, gdje je brzina kojom se na računalu mogu obavljati izmjene očigledno utjecala na disgruencije u sintaksi, gubitke dijelova rečenice i sl. U magistrandovome diskursu neki stručni izrazi poput “analiza, analizirati”, “metodologija, metodološki” poprimaju raznolikija značenja no što bi u profesionalnome historiografskom kontekstu smjeli imati. Očekujemo da magistrand ovo uredi prije no što uveže radnju.
Tekstualni
dio radnje obuhvaća četiri uvodna teksta (str. III-9), četiri poglavlja gdje se
kronološkim redom razmatra rad na egipatskim starinama u Hrvatskoj (10-118) i
Zaključak (119-124).
U Predgovoru (1-2) magistrand je realistično
sažeo prilike u kojima nastaju egiptološki prilozi hrvatskih djelatnika u
znanosti i kulturi, definirao je izvore i predmet svoga istraživanja. Očitujući
se o Koncepciji i načinu rada
(3-5) odredio je kronološke okvire u
kojima valja pratiti modernu hrvatsku stručnu i znanstvenu produkciju o
egipatskim starinama. Čitavo je razdoblje podijelio na tri faze prema
značajkama djelatnosti što ih je
valjano uočio u razmatranoj građi i vrlo dobro definirao. Valjano je
obrazložio organizaciju svojega teksta. Magistrand se morao odrediti i prema
provenijenciji egipatske spomeničke građe koja se nalazi na hrvatskome tlu, a
koja je ponajčešće predmetom literature koju razmatra. I tu je postavio
relevantne i obuhvatne raščlambene kriterije, koje je, međutim, podrobnije
objasnio tek u dijelu radnje što ga je naslovio “Uvod: Egipatski spomenici u Hrvatskoj” (6-9). Bude li se tekst
radnje pripremao za tisak, ove je dijelove potrebno povezati i podjelu potpuno
protumačiti na jednome mjestu. M. Tomorad manje je kompetentno razjasnio kada i
koju stranu literaturu, u kojem opsegu i iz kojih razloga uključuje u svoj
pregled (4-5).
U
prvome poglavlju “Kolekcionari XIX. stoljeća i oblikovanje današnjih javnih
zbirki” (10-29) M. Tomorad je najprije
u glavnim potezima ocrtao povijest poznavanja egipatskih starina od Herodota do moderne egiptologije i time
odredio kontekst u koji će se uklapati njegovo daljnje izlaganje. Zatim je predvidio prikazati početke
kolekcionarstva u Hrvatskoj i dati sustavnu informaciju o zbirkama egipatskih
starina na području Hrvatske. U Tomoradovu izlaganju ističe se građa iz
Arheološkog muzeja u Zagrebu, ne samo zbog toga što je ondje pohranjena
najveća egipatska zbirka u Hrvatskoj,
već i zbog toga što se u toj ustanovi najviše učinilo na obradi i publiciranju
pohranjene građe. Magistrand se koristio i
dokumentacijom iz arhiva zagrebačkoga Arheološkog muzeja. Povijest
zagrebačke Egipatske zbirke praktično sama čini odjeljak o počecima
kolekcionarstva u ovome magistarskome radu, a jasno je da bi za tako naslovljen
odjeljak bilo potrebno priključiti i podatke o sličnoj djelatnosti na drugim
mjestima u Hrvatskoj. Oni se dijelom pojavljuju kasnije, u prikazima o pojedinim zbirkama većih javnih
institucija. Nastojeći za svaku zbirku donijeti
podatke o nastanku, opsegu, vrstama građe i publiciranosti, magistand se i u
pogledu većih javnih zbirki (Arheološki muzej Istre u Puli, Arheološki muzeji u
Splitu i Zadru, Muzej Mimara, Dubrovački muzej, Arheološka zbirka i Lapidarij
dr. Grge Novaka u Hvaru, Gradski muzej u Varaždinu, Muzej Slavonije u Osijeku,
Zbirka Tille Dureieux u Muzeju grada Zagreba, Arheološka zbirka Franjevačkoga
samostana u Sinju, zbirka Samostana sv. Eufemije u Kamporu na o. Rabu) susreo s
nedostatkom tiskane literature. Podaci
što ih je M. Tomorad iznio
dobrim se stoga dijelom temelje na njegovom vlastitom razgledu zbirki i na
uvidu u inventare, a u velikoj mjeri ovise o spremnosti muzejskih djelatnika na
suradnju. Manje institucije, poput zavičajnih muzeja, magistrandovo
istraživanje nije obuhvatilo. Problem egipatske građe u privatnim zbirkama samo
je pokušao definirati (28). Sada nužno nepotpun, pregled građe po
institucijama bio bi dobra osnovica za neki budući projekt baze podataka o
egipatskoj građi u Hrvatskoj. Pregled pak stanja većih javnih zbirki dovoljno
je ilustrativan za funkciju koja mu je određena u radnji, naime da bi se
razjasnilo kakvim se fondom egipatske građe ponajviše mogu i moraju baviti
hrvatski znanstvenici. U zaključku poglavlja magistrand je to vrlo dobro
rezimirao.
U drugome poglavlju “Počeci istraživanja (od 1862. do početka XX. stoljeća” (30-44) magistrand je najprije metodološki opravdano prikazao potpunu povijest istraživanja egipatske mumije iz Arheološkog muzeja u Zagrebu koja je bila ovijena razrezanom etruščanskom lanenom knjigom, od njene nabavke do danas. Valjano je raščlanio faze rada na ovim spomenicima. Kao pojedinačnoga djelatnika ističe u ovome razdoblju Šimu Ljubića, čije radove o egipatskim spomenicima ukratko prikazuje, a zatim procjenjuje Ljubićev ukupan prinos tome području. Zatim nabraja pojedinačne prinose drugih autora. U odjeljku “Znanstvena metodologija i jezik druge polovice XIX. stoljeća” ocjenjuje ažurnost metoda kojima su se autori služili i interpretacija koje su ponudili, te evidentira jezične medije preko kojih su priopćavali svoja dostignuća. Ukupni prinos razdoblja vrlo je dobro definirao u tome odjeljku, koji ipak nije posljednji u poglavlju: za njime slijedi odjeljak o društvenoj pripadnosti kolekcionara i znanstvenika o kojima je bilo riječi.
Treće
poglavlje i četvrto, najopširnije, magistrand je strukturirao po istim
načelima. Pojedinačne radove različitih autora prikazao je prema kategorijama,
tematici i kronološkome slijedu, a
priredio je zasebna potpoglavlja o pojedinim istraživačima u čijem opusu prilozi o egipatskim starinama
imaju veći udio. Tako je izgradio
pregled stručnih i znanstvenih prinosa od početka do sredine XX.
stoljeća (III. poglavlje, 45-73) i u drugoj polovici XX. stoljeća (IV.
poglavlje, 74-118). Zasebna je
potpoglavlja namijenio Gavri Manojloviću, Grgi Novaku, Petru Lisičaru, Petru
Selemu i Igoru Uraniću, čime je – sa Š. Ljubićem u II. poglavlju - doista dao
potpunu galeriju bitnih autora. Prikazao je relevantne članke i knjige svakoga
od njih, procijenio značajke autorske znanstvene i stručne produkcije i
procijenio prinos razmatranome znanstvenoistraživačkom području. Postigao je
vrlo dojmljiv pregled bavljenja egipatskim starinama u Hrvatskoj, od znanstveno
popularizacijske djelatnosti do znanstvene u najstrožem smislu riječi. Ni za
jedno od ova dva poglavlja nije sastavljao zaseban zuaključak, već je u uvodima definirao opće značajke
koje je zamijetio u radu na egipatskim starinama u razmatranim razdobljima.
Tako III. i IV. poglavlje vode izravno k zaključku radnje.
Magistrand je tome dijelu teksta odredio naslov “Zaključak: Egiptološki prinosi hrvatskih povijesnih znanosti” (119-124). Na temelju obavljenoga istraživanja rekapitulirao je valjano raščlanjeni, stupnjevano procijenjeni i prikazani razvitak prinosa hrvatskih povijesnih znanosti poznavanju egipatskih starina. Odredio je specifične okolnosti u kojima se rad na tome području u nas odvija, definirao procese razvitka u kadru, sadržajima i prinosima. Time je udovoljio zadatku svoje magistarske radnje. Potrebno je naglasiti da je M. Tomorad prvi koji u nas na ovakav način sistematizira ovo gradivo koje u najvećoj mjeri pripada povijesti hrvatskih povijesnih znanosti.
Ocjena
Radnja Mladena Tomorada Egipatske starine u hrvatskim povijesnim
znanostima temelji se na izvornom
istraživačkome radu na materijalnim izvorima i pisanoj građi u muzejskim i
arhivskim ustanovama u Hrvatskoj, te na sustavnom pregledu, razvrstavanju i
procjeni relevantne literature. Ima sve propisne sastavnice kvalifikacijskoga
rada za stjecanje magisterija znanosti. Kandidat Mladen Tomorad pokazao je tim
radom istraživačke sposobnosti i postigao rezultate koji čine nov doprinos
povijesti hrvatskih povijesnih znanosti. Redoviti postupak za stjecanje
magisterija znanosti može se nastaviti.
Dr. sc. Bruna Kuntić Makvić
Dr. sc.
Petar Selem, red. prof.,
Dr. sc.
Boris Olujić, viši asistent,
Dr. sc.
Mirjana Sanader, izv. prof.,
Dr. sc. Ivan Mirnik, muzejski
savjetnik,
Dr. sc. Božena Vranješ-Šoljan, izv. prof.
Dr. sc. Marijan Maticka, izv. prof.
Dr. sc. Ljubo Antić, izv. prof. (Institut "Ivo Pilar" Sveučilišta u Zagrebu)
Predmet:
Ocjena magistarskog rada Miroslava
Akmadže pod naslovom "Odnosi
države i Katoličke crkve u Hrvatskoj od 1945. do 1953. godine"
FAKULTETSKOM VIJEĆU FILOZOFSKOG FAKULTETA
ZAGREB
Fakultetsko vijeće Filozofskog fakulteta u Zagrebu na svojoj sjednici od 17. svibnja 2001. godine imenovalo nas je u stručno povjerenstvo za ocjenu magistarskog rada Miroslava Akmadže pod naslovom "Odnosi države i Katoličke crkve u Hrvatskoj od 1945. do 1953. godine". Fakultetskom vijeću podnosimo ovaj
I Z V J E Š T A J
Magistarski rad Miroslava Akmadže obuhvaća 145 stranica, a sadrži Uvod, sedam poglavlja, Zaključak, Izvore i Literaturu.
Tema magistarskog rada analizira i osvjetljava glavne uzroke i posljedice odnosa između državnih vlasti i Katoličke crkve u poraću, t.j. od 1945. do 1953. U navedenom razdoblju ti su odnosi bili opterećeni mnogobrojnim napetostima koji su nakon svega rezultirali prekidom diplomatskih odnosa između Vatikana i Jugoslavije potkraj 1952. godine.
Budući da je tema državno-crkvenih odnosa u hrvatskoj historiografiji nedovoljno istražena, pristupnik je kritičkom analizom dokumentarnog materijala, na temelju postojeće literature te onodobnog tiska znanstvenim pristupom i metodama nastojao što objektivnije osvijetliti spomenutu problematiku.
U Uvodu pristupnik je naznačio glavna istraživačka pitanja koja će u radnji pokušati osvijetliti: odnos katoličke crkve prema komunizmu i odnos komunističke vlasti prema Katoličkoj crkvi. Nepovjerenje između Katoličke crkve u Hrvatskoj i nove komunističke vlasti koja je nakon Drugog svjetskog rata preuzela upravljanje državom pristupnik je označio kao obostrano i duboko ukorijenjeno. Crkva je ukazivala na opasnost komunizma "za vjeru i civilizaciju" a komunisti su, propagirajući vulgarni oblik ateizma, Crkvu tretirali kao neprijatelja. Pristupnik ističe i dodatni razlog sukoba koji je proizlazio iz uvjerenja vodstva Crkve, a taj je da je Josip Broz Tito želio odvajanje Katoličke crkve u Hrvatskoj od Rima, zapravo stvaranje nacionalne crkve koju bi se moglo staviti pod nadzor i utjecaj države, na što Crkva nipošto nije mogla, niti htjela pristati. Ocjenjujući spomenute uzroke, pristupnik zaključuje da su posljedice sukoba za Crkvu u tom razdoblju bile teške, no dugoročno gledano, procjena države bila je pogrešna jer će Crkva iz tog sukoba izaći u vjerskom smislu jača.
U
poglavlju Položaj Katoličke crkve do
donošenja ustava FNRJ iz 1946. godine pristupnik je na temelju brojnih
izvora i tadašnjih napisa u službenom tisku prikazao međusobne odnose države i
Crkve neposredno nakon rata. Iako je komunistička vlast u početku u sređivanju odnosa s Katoličkom
crkvom krenula oprezno, njezini postupci u praksi stvorili su dodatnu
netrepeljivost Crkve prema vlasti. Pokušajem djelovanja na crkvenu hijerarhiju
slabljenjem veza s Vatikanom, komunistička je vlast ponudila stvaranje tzv.
narodne crkve, čemu se usprotivio nadbiskup zagrebački i predsjednik Biskupske
konferencije Jugoslavije, Alojzije Stepinac. Pokazalo se da će sukob biti
neizbježan već od trenutka kad je vlast pristupila preuzimanju i onih područja
drušvenog, gospodarskog i kulturnog života na koji je Crkva do tada polagala
pravo ili je pak imala znatniji
utjecaj. Analizirajući stavove Crkve prema nizu važnih zakona i odredbi kao što
su agrarna reforma, zakon o braku, zakon o matičnim knjigama, zakon o konfiskaciji,
nacionalizaciji i eksproprijaciji, udredbama kojim se ukinuo vjeronauk,
djelovanje vjerskih škola, pristupnik je pokazao kako s dolaskom novog režima
Crkva nije mogla mirno prihvatiti status koji joj je namijenila vlast. Crkva je
vlasti u rujnu 1945. godine uputila Pastirsko
pismo koje su potpisali svi biskupi, a u kojem se oštro osuđuju postupci
komunističke vlasti.
Analizom političkih odnosa između Crkve i vlasti u vrijeme donošenja Ustava iz 1946. godine pristupnik je prikazao glavne razloge nezadovoljstva koji su proizlazili iz ignoriranja vlasti spram Katoličke crkve prilikom donošenja Ustava. Ustav je, naime, konačno odijelio Crkvu od države, čime je, ističe autor, napravljen daljnji korak u eskalaciji sukoba.
Vrhunac nastalog sukoba između Katoličke crkve i vlasti pristupnik je osvijetlio u poglavlju O sudskim procesima pripadnicima Katoličke crkve, pri čemu središnje mjesto zauzima suđenje zagrebačkom nadbiskupu Alojziju Stepincu. Premda je o ovom problemu u povijesnoj literaturi dosta pisano, često i s različitim emocionalnim nabojem, Akmadža je, naprotiv, držeći se izvorne građe, dao nepristran prikaz tog, za ondašnju domaću i međunarodnu javnost iznimno važnog događaja. Pristupnik zaključuje kako osudom i zatvaranjem nadbiskupa Stepinca vlast ipak nije uspjela staviti Katoličku crkvu pod svoju kontrolu. Naprotiv, drži da je "suđenje nadbiskupu Stepincu, u svakom slučaju, bez obzira što još uvijek postoje različita gledišta o samom nadbiskupu, bilo neosporno politički montiran proces (...) koji je više štetio komunističkoj vlasti nego Katoličkoj crkvi (...) koja je postajala sve jača".
U ovom poglavlju pristupnik je prikazao i ostale važnije sudske procese protiv Katoličke crkve, kao što je primjerice suđenje franjevcima u slučaju "Gaon" 1947., te još neki procesi kojima je, kako se u poglavlju ističe, Katolička crkva došla u nepovoljan položaj jer, zbog brojnih procesa svećenicima u nekim krajevima, nije mogla zadovoljiti potrebe svojih vjernika. Montiranim sudskim procesima katoličkom kleru kao i drugim protivnicima režima, te uvođenjem jednopartijskog sustava, Jugoslavija je u demokratskom svijetu u godinama neposredno nakon rata stvorila o sebi sliku totalitarne države.
U poglavlju O problemima vjerskog tiska, vjeronauka, vjerskih škola i bogoslovnog fakulteta pristupnik osvjetljava pitanja koja su postala predmetom spora između Katoličke crkve i vlasti. Među najvažnija, kako ističe pristupnik, bio je vjeronauk. Crkva se nije mogla pomiriti s nakanom vlasti da se vjeronauk više ne uči u školama kao što je desetljećima bio - zakonski zajamčen predmet. Vlasti su postupnim zabranama postigli potpunu kontrolu nad državnim školstvom a vjeronauk je 1952. godine bio zabranjen u narodnim školama. Područje spora bio je i rad vjerskih škola i njihov položaj u Hrvatskoj o čemu pristupnik u ovom poglavlju detaljno govori. Zanimljivi detalji u poglavlju vezani su uz problem Rimokatoličkog bogoslovnog fakulteta koji je još do početka 1952. godine djelovao u sastavu Zagrebačkog sveučilišta. Rješenje o njegovu ukidanju donijela je Vlada NR Hrvatske, nakon čega će Katolički bogoslovni fakultet sljedeća četiri desetljeća ostati izvan Sveučilišta.
Daljnje konflikte između Crkve i vlasti pristupnik prikazuje u poglavlju Osnivanje staleških udruženja katoličkih svećenika. Osnivanjem Staleških svećeničkih udruženja vlast je, drži pristupnik, pokušala razjediniti katoličko svećenstvo u krajevima gdje je veći broj svećenika bio sklon vlastima (u Istri, Sloveniji i Bosni i Hercegovini, na primjer), kako bi se i na taj način u budućnosti Katolička crkva u Hrvatskoj odvojila od Svete Stolice. Unatoč relativno velikom broju takvih udruženja, biskupi su ih ne samo oštro osuđivali, nego su svećenstvu zabranili njihovo osnivanje. Akmadža zaključuje kako "udruženja nikada nisu postigla svoj politički cilj, a njihovo kasnije djelovanje imalo je više sindikalni karakter".
Posljednje poglavlje magistarskog rada nosi naslov Zaoštravanje odnosa Jugoslavije i Vatikana. Jedan od bitnijih uzroka sukoba vlasti i Katoličke crkve - drži pristupnik - moguće je naći upravo u problemu osnivanja, odnosno zabranjivanja svećeničkih udruženja. Crkva je bila svjesna da je vlast dirnula u čisto crkveno pitanje pa je ustrajala u svojim stavovima, što je samo dolilo ulje na vatru ionako poremećenih odnosa. Napete odnose dodatno je zakompliciralo i stanje na međunarodnom planu, osobito pitanje pripadnosti Trsta. Vlasti su, ističe Akmadža, glavnog krivca vidjele u Vatikanu koji je, kako se tvrdilo, "pridonio odluci Londonske konferencije u svibnju 1952. godine". Povod formalnom prekidu diplomatskih odnosa, ističe autor, bila je vijest Radio-Vatikana 29. studenoga 1952. u kojoj je objavljeno da je Alojzije Stepinac proglašen kardinalom. Jugoslavenska je vlada tada prekinula diplomatske odnose s Vatikanom. Tim činom, zaključuje pristupnik, završilo je razdoblje otvorenog sukoba jugolsavenske vlasti s Katoličkom crkvom.
Magistarski rad Miroslava Akmadže "Odnosi države i Katoličke crkve u Hrvatskoj od 1945. do 1953. godine" samostalan je znanstveni rad u kojem se argumentirano tumači problematika odnosa države i Katoličke crkve nakon Drugog svjetskog rata. Pristupnik je pokazao da dobro poznaje izvore i literaturu, kao i metodologiju istraživačkog rada. Magistarski rad je vrijedan prilog poznavanju povijesti zamršenih političkih odnosa države i crkve neposredno nakon rata. Autor je nastojao iznijeti različite poglede na navedenu problematiku, svjestan da njegovi zaključci nipošto ne mogu biti konačni. Držimo da su u ovom magistarskom radu otvorena mnoga nova pitanja koja će zasigurno potaknuti daljnja istraživanja u našoj historiografiji.
Na temelju izloženoga, Stručno povjerenstvo predlaže Fakultetskom vijeću Filozofskog fakulteta u zagrebu da prihvati pozitivnu ocjenu magistarskog rada Miroslava Akmadže pod naslovom "Odnosi države i Katoličke crkve u Hrvatskoj od 1945. do 1953. godine", te pristupnika uputi na daljnji postupak za stjecanje znanstvenog stupnja magistra humanističkih znanosti, polje povijesti.
Stručno povjerenstvo u sastavu:
1. Dr. sc. Božena Vranješ-Šoljan, izv. prof.
2. Dr. sc. Marijan Maticka, izv. prof.
3. Dr. sc. Ljubo Antić, izv. prof. (Institut "Ivo Pilar" Sveučilišta u Zagrebu)
U
Zagrebu, 29. svibnja 2001.
POSLIJEDIPLOMSKI STUDIJ
POVIJESTI UMJETNOSTI
FILOZOFSKOG FAKULTETA
SVEUČILIŠTA U ZAGREBU
Zagreb,05.06.2001.
Broj:03-01-9/2a.
FAKULTETSKOM VIJEĆU
FILOZOFSKOG FAKULTETA U ZAGREBU
Imenovan na sjednici Fakultetskog vijeća održanoj 23. travnja 2001. u povjerenstvo za ocjenu magistarskog rada Dubravke Kuščević "ŽIVOT I DJELO SLIKARA MILANA TOLIĆA" podnosim slijedeće
IZVJEŠĆE
Tema magistarskog rada Dubravke Kuščević monografski je prikaz djela i života splitskog slikara Milana Tolića (1899.-1990.) . Njegovo slikarstvo, djelatnost karikaturiste i scenografa nisu prethodno bili analitički razmatrani niti ocijenjeni u svojem značenju za povijest hrvatske moderne umjetnosti, pa izbor teme obuhvaća povijesnu građu primjerenu istraživačkom zadatku magistarskog rada.
Naslov magistarskog rada je "Život i djelo slikara Milana Tolića". Rad ima 100 tipkanih stranica teksta te 145 slikovnih priloga, reprodukcija Tolićevih slika, crteža i karikatura. Tekstualni dio rada podijeljen je na nekoliko poglavlja. Nakon kratkog Uvoda (str. 1-3) u kojem su izneseni temeljni podaci o Tolićevoj djelatnosti, slijede dva temeljna i brojem stranica najduža poglavlja: "Život" (str. 4-37) i "Djelo" (str. 38-70), te potom kratak "Zaključak" (str. 71-73) i niz poglavlja koja sadrže popratnu dokumentaciju o slikaru, bilješke i popis korištene literature.
Poglavlje "Život" sadrži osamnaest poglavlja u kojima se vremenskim slijedom obrazlaže slikarev životni put, određen promjenama mjesta boravka od Splita i Trogira, do Sarajeva i Osijeka, ali i nošen povijesnim događanjima koja su na našim prostorima mijenjala sudbinu naroda i pojedinca. Pojedina poglavlja autorica magistarske radnje izdvaja da bi naglasila promjene u Tolićevoj umjetničkoj biografiji te ih naziva, na primjer, "Između dviju splitskih pojedinačnih izložaba" i "Početak bavljenja karikaturom". Takova podjela proizlazi iz autoričina vrlo savjesno provedenog istraživanja slikareva života, ali za tekstualnu organizaciju magistarskog rada takav način izlaganja možda je ipak suviše usitnjen i raznorodan po uvjetima koji su ga odredili.
Već u uvodnom dijelu rada autorica zaključuje da bi Tolićev opus bilo neprimjereno dijeliti u čvrsto omeđene razvojne faze, budući je njegovo slikarstvo tematski duboko vezano s dalmatinskim zavičajem, a svoj slikarski identitet svjesno potvrđuje u krugu slikara istog podneblja, osobito u tragu svojeg učitelja Emanuela Vidovića. Stoga se u poglavlju "Djelo" nižu potpoglavlja određena datumski ili po mjestu slikareva boravka i djelovanja ("Osječko razdoblje" na primjer). Malobrojni su podnaslovi koji upućuju na likovnu problematiku, a pri tome se služi "metaforičnim formulacijama": "U ozračju novih vizija", "U traženjima i snalaženjima". Na taj je način uspostavila čvrste veze s prethodnim poglavljima i jednako tako kronološki uslojenim tumačenjima slikareva života. U tako uspostavljenoj podjeli Tolićevog slikarskog i crtačkog opusa Dubravka Kuščević sažetim analizama predstavlja svako pojedino djelo, razmatra ga u pogledu stilskih osobina, prepoznaje utjecaje koji se očituju u njegovoj likovnoj strukturi, djela prosuđuje s obzirom na likovnu vrijednost, uspješno povezujući akribiju povjesničarsko umjetničkog poziva sa subjektivnim sudom likovnog kritičara. Sa zrelim razumijevanjem povijesnih okolnosti u kojima je slikar djelovao prosuđuje njegova umjetnička htijenja i ostvarene vrijednosti njegova slikarstva, pa tako svojim magistarskim radom daje zaokružen portret Tolićeve umjetničke sudbine.
Na temelju rečenog pozitivno ocjenjujem magistarski rad "Život i djelo slikara Milana Tolića" Dubravke Kuščević i predlažem Fakultetskom vijeću da ga uputi na postupak obrane.
dr.sc. Vladimir Marković,
redoviti profesor
Filozofskog fakulteta Sveučilišta u Zagrebu
POSLIJEDIPLOMSKI
STUDIJ
POVIJESTI UMJETNOSTI
FILOZOFSKOG FAKULTETA
SVEUČILIŠTA U ZAGREBU
Zagreb,05.06.2001.
Broj:03-01-9/2b.
FAKULTETSKOM VIJEĆU
FILOZOFSKOG FAKULTETA U
ZAGREBU
Radnja Dubravka Kuščević
"Život i djelo Milana Tolića" ima u cjelini 152 stranice, od kojih
osnovni tekst zauzima 73 stranice, a prati ga "aparatura" od 162
bilješke. Zatim slijedi literatura od 87 jedinica, kratki rezime s engleskom verzijom
i kratak životopis kandidatkinje. U
kataloškom dijelu radnje obrađeno je 145 slikarevih djela, ulja na platnu,
gvaševa, akvarela i karikatura, popraćnih crno-bijelim ili kolor reprodukcijama.
Kako sam naslov pokazuje,
radnja je temeljno podijeljena na biografksi i analitičko-interpretativni dio.
Kako sam naslov pokazuje, radnja je temeljno podijeljena na biografski i
analitičko-interpretativni dio. Kako je riječ o manje poznatom autoru, slabije
tretiranom u dosadašnjoj povijesno-umjetničkoj publicistici, bilo je neophodno
i metodičnije istraživanje životopisnih podataka, posebice onih što se odnose
na njegovo školovanje i radne zadatke. Kandidatkinja je upravo minuciozno
proučila svu raspoloživu građu, a s obzirom na povremeni gotovo nomadski život
slikara uspostavila je brojne životne faze, određene ponajprije mjestima
boravka i rada, a djelimice i žanrovskim preferencijama. Osamnaest manjih
cjelina, životnih etapa, možda su i pretjerano rasparcelirali biografsku
perspektivu, ali mnoge relevantne spoznaje dugujemo takvoj organizaciji
biografske polovice radnje.
Nakon kratkog prikaza
obiteljskih prilika i zavičajnog ambijenta slijedi razmatranje o školovanju, o
sedam semestara provedenih u splitskoj Graditeljskoj, zanatskoj i umjetničkoj
školi, na kojoj mu je, između ostalih, predavao Emanuel Vidović, što će
ostaviti dubokoga traga u Tolićevu formiranju. Prekid školovanja uvjetovan je
regrutiranjem i nedugim boravkom u vojsci (za prvog svjetskog rata), nakon čega
slijedi i prvo stvaralačko razdoblje. 1922. slikar upisuje zagrabačku Akademiju
likovnih umjetnosti, ali već nakon prvoga semestra je napušta, vraćajući se
radu u Splitu i sve učestalijem izlaganju. Dugo vremena međutim ne napušta
želju za daljnjim školovanjem, tako da se 1926. godine javljaju i vijesti kako
će nastaviti studij u inozemstvu.
Vrlo važen Tolićeve životne
epizode su šestomjesečni boravak u
Sarajevu (1926. godine) i šestogodišnje djelovanje u Osijeku (od 1934. do
1940.), koje je slikar po mnogo čemu smatrao iznimno sretnim, a gdje se, uz uspješnu
produkciju i distribuciju slika, mogao pozabaviti i karikaturom i
scenografijom. Od izložaba poseban spomen zaslužuju njegovo sudjelovanje na
manifestaciji grupe Medulić u Splitu 1919. i na reprezentativnoj Jadranskoj
izložbi1925. u istom gradu, a brojne samostalne izložbe pratile su i kritičke
recenzije i često vrlo pozitivni sudovi. Razdoblje nakon 1945. kandidatkinja je
podijelila po petogodišnjim odjeljcima, nastojeći u svkoj fazi pronaći poneku
specifičnost, što idu od kušnji socrealizma pa do okušavanja u apstrakciji, uz
ipak dominantnu liniju stiliziranog realizma.
Naravno, relevantniji dio
radnje posvećen je samom opusu. Na temelju sačuvanih radova i kritičkih refleksija
suvremenika kandidatkinja je sačinila prihvatljiv koordinatni sustav stilskih i
oćenito morfoloških oscilacija razmatranog umjetnika. Kako ga nepotpuno
školovanje nije do kraja odredilo, Tolić se mogao nagonski slobodnije kretati
kroz raznorazne likovne tendencije epohe, te upravo eklektički orijentirati,
vođen prvenstveno mogućnostima vlastitog talenta i, u nemaloj mjeri, zahtjevima
i potrebama široke publike. Stoga je za njim ostao prilično neujdnačen opus,
koji možda stoga nije izazvao ni veću pažnju povjesničara umjetnosti, premda o
povremenim dosezima zaslužuje ozbiljno svrstavanje (a u disciplini portretne
karikature, na primjer, i vrlo istaknuto mjesto).
Na temelju ove radnje
Tolićev kreativni put možemo konačno bolje sagledati, a neke dionice i
mjerodavno klasificirati. Tako je početak u znaku verističke tradicije i
intimizma, da bi vrlo skoro - i to tijekom gotovo čitavog desetljeća - on ušao
u orbitu novog realizma (zapravo u blizinu "nove stvarnosti", što
smatramo čak njegovim povijesnim apogejom, odnosnotilski najodređenijim
doprinosom). Slijedi razdoblje od nekoliko godina što ga kandidatkinja tumači
kao priklon impresionizmu, s utjecajima fovizma. Nema dvojbe da je takva
"sinteznost" vrlo općenita i puko kumulativna, a stanovito
pročišćenje će se naći u utjecanju
ekspresionizmu, što će ga držati uglavnom u osječkom razdoblju. U razdoblju
nakon drugog svjetskog rata zanimljive su etape ona od 1950. do 1960., koju
kandidatkinja krsti "plavom fazom", i ona od 1960. do 1970., koju obilježava kao prihvaćanje i
odustajanje od apstrakcije. Zadnja dva desetljeća umjetnikove aktivnosti u
znaku su okušavanja i definitivne stabilizacije izraza. S razlogom su čitava
mala poglavlja posvećena dionicama karikturalnih ostvarenja.
Kako u uvodu tako i u
zaključku opravdano je postavljen okvir djelovanja slikara u provincijskim
uvjetima. Istina, u razdoblju između dva rata splitska je sredina doživjela i
likovno snažnijih trenutaka, vezanih uz pojave Vidovića i Zuppe, Joba i Botterija, Mirkovića i Bonaccija (uz povremene bljeskove Tartaglie
i Miše), a u tom kontekstu je Tolićev udio također vrlo zamjetljiv. U ranijem
poslijeratnom razdoblju isto tako nije baš zanemariv njegov socijalni i
kreativni doprinos dominanti Vidovića i Kašetlančića, Bunka i Krstulovića, sve
do pojave mladih autora koncem pedesetih godina.
Radnja Dubravke Kuščević,
dakle, ispunjava jednu prazninu u kulturološkom i likovnokritičkom profiliranju
sredine Tolićeva djelovanja, a sustavnim monografskim pristupom omogućuje nam
uvid u jedan gotovo zanemaren opus. Bez precjenjivanja i bez hipertrofiranja
podataka i spoznaja lako je zaključiti da jedan opus lokalnog i regionalnog
karaktera ipak ima svojstvo po kojima zaslužuje i evidentiranje u nacionalnom
kontekstu, a to je učinak i saldo radnje Dubravke Kuščević. S obzirom na vrlo
važnu ulogu faktografije (praktički prvog evidentiranja niza radova iz rasutih
privatnih zbirki, osječkih, splitskih, trogirskih i sarajevskih vlasnika), i na
odmjerenost aksioloških premisa, što rezultira izborom antologijskog karaktera,
smatramo da je kandidatkinja s uspjehom izvršila postavljeni zadatak. Ako bi se
o nekim interpretativnim ili tipološkim pozicioniranjima i dalo raspravljati,
treba znati da je učinjen pionirski posao i da je dosad opus MilanaTolića bitno
prisutniji i lakše saglediv u svim svojim vrijednostima i svojstvima. Stoga
predlažem da se radnja "Život i djelo slikara Milana Tolića" prihvati
kao magistarski rad, a da se kandidatkinja uputi na daljnji postupak obrane i
verifikacije.
dr.sc. Tonko
Maroević,
viši stručni
suradnik
Instituta za
povijest umjetnosti
POSLIJEDIPLOMSKI STUDIJ
POVIJESTI UMJETNOSTI
FILOZOFSKOG FAKULTETA
SVEUČILIŠTA U ZAGREBU
Zagreb,05.06.2001.
Broj:03-01-9/2c.
FAKULTETSKOM VIJEĆU
FILOZOFSKOG FAKULTETA U ZAGREBU
Predmet magistarskog rada Dubravke Kuščević je monografski prikaz umjetničkog lika splitskog slikara, karikaturiste i scenografa Milana Tolića (1889.-1990.). Umjetnik za kojeg drže da je nakon emanuela Vidovića "najsplitskiji splitski slikar", jedan je od dosad nedovoljno proučenih umjetnika hrvatske moderne. Monografija Dubravke Kuščević ispravlja i otima od zaborava ličnost jednog od ponajboljih Vidovićevih učenika, koji se dokazao kao vrstan portretist i pejzažist, i koji je već za života uz Antuna Zuppu, Silvija Bonacci Čiku, Josipa Botterija, Ivna Mirkovića, Matu Meneghella i Antu Kaštelančića, bio recipiran kao jedna od najznačajnijih ličnosti tzv. splitskog slikarskog kruga.
Radnja je podijeljena na poglavlja: Uvod, Život, Djelo, Zajključak, Bilješke, Literatura, Kratki sadržaj, Summary, autoričin Životopis i Katalog, kroz koja autorika prati mijene Tolićeva slikarskog izraza tijekom njegove dugogodišnje umjetničke aktivnosti. Drugo i treće poglavlje radnje su najopsežniji. Stoga ih je autorica podijelila u brojna potpoglavlja i to Uvod na 18 potpoglavlja, a Dejlo na 15 potpoglavlja, koje ujedno predstavljaju i faze Tolićevog životnog i slikarskog puta.
U biografksoj analizi autorica je izdvojila osamnaest faza umjetnikova života, počevši od njegovog djetinjstva u Splitu i Trogiru i prvog likovnog školovanja, do posljednje Tolićeve životne i umjetničke faze, razdoblja koje obuhvaća osamdesete godine XX. stoljeća.
Tolićev opus analizira kroz petnaest poglavlja, krenuvši od njegovih početaka, kada uz Zuppu, Botterija, Mirkovića, Bonaccija Čiku, uči slkarstvo kod Emanuela Vidovića na Graditeljsko-zanatsko-umjetničkoj školi u Splitu. U toj fazi nastaju njegovi prvi kvlaitetni realističko-initmistički portreti. Iduća faza nastupa nakon kratkotrajnog umjetnikovog školovanja na Umjetničkoj akademiji u Zagrebu u klasi slikara Ferde Kovačića. Tolić počinje slikati pod utjecajem aktualnog slikarstva novog realizma. Važan trenutak tog predratnog razdoblja u njegovoj karijeri je njegov nastup na Jadranskoj izložbi 1925. godine, kada izlaže uz Vidovića, Plančića, Joba i Tartagliu.
Kao četvrtu Tolićevu fazu Dubravka Kuščević izdvaja razdoblje između 1930. i 1934. godine. To je vrijeme bilo obilježeno njegovim priklanjanjima impresionizmu, cezanneizmu i utjecajima fovizma.
Posbno se osvrće na umjetnikov boravak u Osijeku ("Osječko razdoblje") kojem pripada serija kvalitetnih Tolićevih pejsaža i portreta, a zanimljiv je i njihov osječki karikaturalni ciklus.
Inutar umjetnikovog karikaturalnog opusa Dubravka Kuščević razlikuje četiri faze (1922.-34., 1940.-50., 1950.-60., 1979.-90.) koje prate kako njegovu osobnu životnu i slikarsku putanju, tako i društveno-politička zbivanja. Uz karikature poznatih ličnosti osječkog i splitskog kruga, autorica izdvaja Tolićev rad za dvije humorističke novine: osječku "Kornjaču" i splitski "Pomet", u kojem je posebno došao do izražaja njegov društveno-politički nerv.
Slijedi poglavlje pod naslovom "Socrealizam" posvećeno Tolićevom ratnom i poratnom razdoblju, iza kojeg su uslijedile dvije posebne znakovite i važne faze u opusu splitskog slikara: tzv. "Plavo razdoblje (1950.-60.)" i faza koju autorica naziva "U ozračju novih vizija - na putu prema apstrakciji i natrag (1960.-70.)". Vrijeme je to kadaplitski umjetnik reagira na izazove novog vremena (koje je mogao pobliže upoznati na izložbama u splitskom Salonu Galić Galeriji umjetnina), i iskušava se u polufiguraciji, postružnikovski apstrahiziranim oblicima prepoznatljivog svijeta.
Završni dio magistarske radnje predstavlja nam zadnjih dvadeset godina umjetnikova rada, unutar koje Dubravka Kuščević uočava posljednje umjetnikove pokušaje približavanja novim poetikama, te njegov povratak - već kao veoma vremešna starca - "na poznate tragove".
Sagledavanje Tolićeva djela u cjelini u monografskoj studiji Dubravke Kuščević pomaže ne samo njegovom boljem vrednovanju i razumijevanju, već i boljem razumijevanju splitskog slikarstva u dugom razdoblju Tolićeve slikarske aktivnosti od 1920. do 1990. godine. U dugom tijeku njegove karijere posebno izdvaja dva plodna razdoblja: ono između dva svjetska rata i na svoj način posebno likovno zanimljivu Tolićevu fazu između pedesetih i sedamdesetih godina; naglašavajući pri tom njegov odnos prema aktualnoj suvremenoj umjetnosti i bliskost s određenim umjetnicima (Bunk, Plančić,Postružnik). Život Tolića sagledava i u okviru njegovih osobnih situacija (bolesti, selidbe, manjkavost školovanja) ,te splitskih, dalmatinskih (malograđanskih) lokalnih i općih povijesnih okolnosti (drugi svjetski rat, komunizam) i u tom kontekstu nalazi opravdanje za "ograničenost" njegove recepcije, za njegovo ustrajanje na građanskom figurativnom slikarstvu (kako Dubravka Kuščević piše - za uvjete i domete njegova djela).
Istovremeno prepoznaje da je Tolić upravo u tom svom figurativnom pristupu slikarstvu, u svojim vedutama Splita i Trogira, portretima svojih suvremenika, rodbine i prijatelja predstavljao zasebni kvalitet unutar splitskog o hrvatskog slikarstva XX. stoljeća
Autorica je studijski pristupila naznačenoj tematici istraživši svu dostupnu dokumentaciju o Milanu Toliću (njegovom životu idjelu, samostalnim i kolektivnim izložbama, otkupljenim umjetninama po hrvatskim i bosanskim privatnim i muzejskim zbirkama). Razultat je monografija s pažljivo odabranim djelima iz Tolićeve dugogodišnje umjetničke karijere, monografija koja nudi tumačenje Tolića u duhu vremena koje je nakon dugogodišnjeg apsolutizma modernih avangardi, radialne kritike i njezinih dogmatiziranih pozicija ponovo sklono vrijednostima figurativnog slikarstva XX. stoljeća. Time se oa radnja potpuno uklapa u trend pozitivnog povijesnog ocjenjivanja tradicionalističkih pozicija figuracije i afirmacije građenskih vrijednosti slikarstva.
Magistarska radnja kandidatkinje pokazuje da je prolaznost vremena pogodovala Tolićevom opusu i da ga danas, deset godina nakon smrti, treba povijesno revalorizirati, odnosno rehabilitirati od zaborava.
Po svojoj strukturi i izradi magistarska radnja je dorađena i primjerena temi, i kao takva izraz kvalitetnog autoričinog znanstvenog istraživanja djela Milana Tolića, koje osvjetljava, otkrivajući njegova zasebna obilježja i utjecaje povijesnih prilika i sredine.
dr.sc. Ivana Prijatelj Pavičić,
izvanredni profesor
Umjetničke Akademije u Splitu
POSLIJEDIPLOMSKI STUDIJ
POVIJESTI UMJETNOSTI
FILOZOFSKOG FAKULTETA
SVEUČILIŠTA U ZAGREBU
Zagreb,05.06.2001.
Broj:03-01-9/2d.
FAKULTETSKOM VIJEĆU
FILOZOFSKOG FAKULTETA U ZAGREBU
Na temelju pozitivne ocjene magistarskog rada Dubravke Kuščević "Život i djelo Milana Tolića" koje su u svojim izdvojenim izvješćima dala sva tri člana povjerenstva, članovi povjerenstva zajednički predlažu Fakultetskom vijeću da prihvati njihovo mišljenje i uputi kandidatkinju na postupak obrane magistarskog rada.
Stručno povjerenstvo:
dr.sc. Vladimir Marković,
redoviti profesor
dr.sc. Tonko Maroević,
viši stručni suradnik
Instituta za povijest umjetnosti
dr.sc. Ivana Prijatelj
izvanredni profesor
Umjetničke akademije u Splitu
dr.sc. Alija Kulenović
dr.sc. Slavko Kljaić
Filozofski fakultet, Zagreb
dr.sc. Vladimir Takšić
Pedagoški fakultet, Rijeka
U Zagrebu, 1.6.2001.
Fakultetsko vijeće
Filozofski
fakultet, Zagreb
Odlukom Fakultetskog vijeća Filozofskog fakulteta u Zagrebu br. 04-3-4-2001. od 5.3.2001. donijetom na sjednici održanoj 26.2.2001. izabrani smo u stručno povjerenstvo koje treba ocijeniti magistarski rad koji je, kao završni rad na postdiplomskom studiju znanstvenog usavršavanja iz psihologije na Odsjeku za psihologiju Filozofskog fakulteta u Zagrebu, pod naslovom
EMOCIONALNA
INTELIGENCIJA I DRUGE OSOBINE LIČNOSTI KAO PREDIKTORI USPJEŠNOSTI I PRILAGODBE
U VOJNOJ OBUCI
izradila i predala Romana Kiseli-Grgić. Proučivši priloženi tekst, podnosimo Vijeću ovaj
I Z V J E Š T A J
(A) Formalna svojstva
Magistarska radnja Romane Kiseli-Grgić napisana je na sveukupno 96 stranica raspoređenih u 7 dijelova. Glavni tekstualni dio koji obuhvaća prvih 5 poglavlja, u koji je uključeno 20 tablica i 2 grafička prikaza rezultata numeričkih analiza kvantitativnih podataka, napisan je na 73 stranice. Njemu su pridodane 4 stranice s popisom od 47 jedinica korištene literature te 21 stranica priloga u kojima se nalaze grafički prikazi distribucija analiziranih varijabli, dvije pomoćne korelacijske matrice te instrumenti i upute upotrijebljene u istraživanju. U prvom dijelu rada, naslovljenom kao Uvod, centralna tema su modeli emocionalne inteligencije Mayera i Saloveya koji predstavljaju glavno teorijsko ishodište provedenog istraživanja. Nakon toga sistematizirani su i izloženi Cilj i problemi istraživanja. Poglavlje Metodologija sadrži detaljan opis instrumenata, ispitanika, provedbe istraživanja i metoda korištenih za kondenzaciju podataka i provjeru hipoteza. Pod naslovom Rezultati navedeni su i opisani glavni nalazi, a njihova interpretacija izvedena u sljedećem poglavlju (Rasprava). U posljednjem dijelu radnje - Zaključku - rezimirani su odgovori provedenog istraživanja na postavljena pitanja.
(B) Sadržaj magistarskog rada
Istraživanje Romane Kiseli-Grgić imalo je za cilj empirijski provjeriti neke postavke, očekivanja i "obećanja" suvremenih konceptualizacija emocionalne inteligencije, skupa mentalnih sposobnosti koji je posljednjih desetak godina privukao znatnu pažnju stručne i opće javnosti. Početak svojih uvodnih obrazloženja i rasprava kandidatkinja je posvetila sažetom prikazu shvaćanja i nedoumica u područjima inteligencije i emocija te općim kritičkim opaskama koje se tradicionalno vezuju uz klasični, "psihometrijski" pristup izučavanju kognitivnih sposobnosti. Opisujući neke novije konceptualizacije intelektualnih sposobnosti (Sternberg i Gardner) i klasični, već pomalo zaboravljeni Thorndikeov pokušaj s tzv. socijalnom inteligencijom, autorica je spretno postavila opći okvir koji je pogodovao pojavi i razvoju novog, terminološki neosporno provokativnog koncepta - emocionalne inteligencije. Jedna od temeljnih ideja ove konceptualizacije sastoji se u pokušaju teorijskog obrazloženja "pozitivne" uloge koju emocije mogu imati u pospješivanju misaonih procesa i efikasnoj prilagodbi u mnogim radnim i životnim situacijama i okolnostima. Razmatranje ove ideje, inače u izvjesnom stupnju kontradiktorne nekim klasičnim shvaćanjima, razvilo se u dva smjera i dovelo do pojave dviju klasa modela. Jedna obuhvaća tzv. "miješane" modele koji su konceptualno i empirijski bliži području ličnosti u užem smislu, a druga modele emocionalne inteligencije shvaćene kao skupa mentalnih sposobnosti. Za teorijski okvir svoga rada autorica je razložno odabrala drugu skupinu modela suzivši izbor na vjerojatno najkompletniju elaboraciju - izvorni model Mayera i Saloveya (1990) i njegovu nešto kasniju dopunu od strane istih autora (1997). Nakon pažljive deskripcije ovih shvaćanja raspravljena su i neka krupna pitanja koja su usko povezana s konceptualnim, operativnim i praktičnim problemima. U tom kontekstu izložene su komplikacije oko mjerenja emocionalne inteligencije, argumenti zagovornika emocionalnih sposobnosti kao klase kognitivnih kapaciteta te raspravljena teorijska pitanja o odnosima s klasičnim intelektualnim sposobnostima i osobinama ličnosti. Uvodna obrazloženja dovršena su ocjenom prediktivnih mogućnosti emocionalne inteligencije, jednim kvalitativnim zapisom - fenomenologijom emocionalno inteligentnih osoba i pažljivom analizom kritičkih primjedbi upućenih formulacijama novog konstrukta.
Rezimirajući prikaz teorijskih obrazloženja i empirijske provjere dosadašnjih istraživanja autorica umjesno zaključuje da su uvjerenja velikog broja zagovornika novog koncepta u području mentalnih sposobnosti još uvijek mnogo snažniji "argument" od aktualno dobivene empirijske podrške. Vjerovatno zbog poteškoća operativne naravi, broj empirijskih studija emocionalne inteligencije neobično je malen, a njihovi rezultati su - osim što velikim dijelom ne uspijevaju demonstrirati teorijski očekivane efekte i odnose - u određenim segmentima i jasno međusobno suprotstavljeni. Ocjenjujući koncept emocionalne inteligencije zanimljivim gledištem i znanstveno relevantnim problemom, kandidatkinja je organizirala i provela istraživanje koje je u jednom novom, do sada neistraženom kontekstu (život u vojnim postrojbama), trebalo omogućiti još jednu empirijsku provjeru postulata o strukturi i prirodi emocionalne inteligencije te odnosima ove skupine sposobnosti s jedne i klasičnih mjera kognitivnih sposobnosti, osobina ličnosti i mjera učinkovitosti i prilagodbe u vojnom kontekstu s druge strane.
Nacrt i provedba istraživanja pripadaju klasičnoj korelacijskoj paradigmi i mogu se ocijeniti potpuno primjerenim za dobivanje odgovora na postavljena pitanja. Istraživanje je utemeljeno na podacima prikupljenim u dvije vremenske točke. Prvi skup podataka su rezultati u testovima perceptivnih, spacijalnih i verbalnih sposobnosti te mjere ekstraverzije, neuroticizma, psihoticizma i iskrenosti dobivene prilikom postupka novačenja za redovito služenje vojnog roka u HV. Drugi skup podataka prikupila je sama autorica ispitujući 19 zapovjednika i 390 ročnih vojnika - polaznika specijalističke obuke u logističkoj struci. Tom prilikom primijenjena je Takšićeva skala samoprocjena emocionalne inteligencije i dobivene procjene zapovjednika i vojnika za 4 aspekta vojne učinkovitosti (opasna akcija, ne(povjerenje), osposobljenost i sposobnost vođenja). Time su za svakog ispitanika dobivene adekvatne kvantitativne deskripcije intelektualnih sposobnosti, osobina ličnosti, emocionalne inteligencije i vojne učinkovitosti. Prosječni vremenski razmak između ova dva dijela istraživanja iznosio je nešto manje od 2.5 godina.
Osim spomenutih, u ovom istraživanju korišteni su i službeni podaci - ocjene uspješnosti na temeljnoj vojnoj obuci (prva dva mjeseca vojnog roka) i mjera koju autorica naziva procjena grupnog izbora. Ova posljednja mjera predstavlja jedan od najzanimljivijih detalja istraživanja. Naime, od ispitanika se tražilo da prosude koga će od njih skupina kojoj pripadaju (desetina) izabrati kao najistaknutiju osobu prema 4 ranije spomenuta kriterija vojne učinkovitosti. Postupak očigledno cilja na to da odmjeri stupanj u kojem pojedinci poznaju funkcioniranje skupine kojoj pripadaju što bi prema ideju autorice trebala biti svojevrsna alternativna mjera emocionalne inteligencije. Ideja da je poznavanje grupnog konsenzusa ovisno o emocionalnoj inteligenciji teorijski je konzistentna, ali čini se da nije opravdana njezina generalizacija. Konceptualna poteškoća sastoji se u tome što se ovdje radilo o mišljenju grupe o vojnoj osposobljenosti i učinkovitosti - kriterijima koji imaju "čvršću" i "objektivniju" podlogu - čija se prosudba teorijski adekvatnije može povezivati s klasičnim mjerama inteligencije, a slabije ili nikako s emocionalnom inteligencijom.
U analizi podataka najprije su izvršene preliminarne analize namijenjene ocjeni kvalitete podataka, njihove podobnosti za kasnije analize i mogućnosti kondenzacije. Te su analize pokazale da su procjene 4 kriterija vojne učinkovitosti dobivene od zapovjednika i vojnika u visokom stupnju povezane tako da ih je opravdano tretirati kao kompozitne jednodimenzionalne mjere. Time je 8 kriterijskih varijabli reducirano na svega dvije - procjene vojne učinkovitosti dobivene od zapovjednika i vojnika.
Prvi dio prikazanih rezultata odnosi se na proučavanje faktorske strukture emocionalne inteligencije. Analize zajedničkih faktora pojedinih razina emocionalne inteligencije iz modela Mayera i Saloveya uz manja odstupanja su potvrdile očekivanu homogenost. Ista analiza u koju je uključeno svih 16 faceta samoprocijenjene emocionalne inteligencije proizvela je očekivani broj faktora (četiri), ali je empirijska slika njihove prirode znatno odstupila od očekivane, a donekle i od ranijih studija temeljenih na istom instrumentu. Dobivene razlike autorica je sklona pripisati osebujnostima vojnog konteksta kao i prihvatiti alternativne sinteze i tumačenja drugih nalaza koji sugeriraju potrebu izvjesnih modifikacije modela emocionalne inteligencije. Na žalost, čini se da rješenje nije tako jednostavno: osim elemenata koji su umjesno istaknuti kao mogući izvor poteškoća, razumno bi bilo razmotriti još barem dva elementa. Prvi od njih odnosi se na nesavršenost samoprocjena kao mjerne tehnike, a drugi na djelomice spornu primjenu faktorsko-analitičkih tehnika u provjeri dvostruko hijerarhijski uređenih shema kao što je to model Mayera i Saloveya.
Očekivana konvergencija emocionalne inteligencije i točnosti procjena grupnog konsenzusa nije dobila empirijsku podršku: multipla korelacija 16 mjera EI s ovom kriterijskom varijablom statistički je beznačajna. Autorica potencijalnim objašnjenjem ovog neočekivanog rezultata smatra razlike u veličini grupa, ali čini se da je ovaj podatak znatno razumljiviji ima li se u vidu da se grupni konsenzus ipak odnosio na procjenu kriterija za koje je teško braniti pretpostavku o povezanosti s emocionalnom inteligencijom.
Odnosi emocionalne inteligencije s jedne te kognitivnih sposobnosti i osobina ličnosti s druge strane proučeni su detaljnim korelacijskim analizama. Ukratko, samoprocijenjena emocionalna inteligencija statistički je uglavnom neovisna o perceptivnim, spacijalnim i verbalnim sposobnostima. Što se tiče osobina ličnosti, dobiveni sklopovi značajnih ali pretežno niskih korelacija odgovaraju nalazima drugih istraživanja pa i teorijskih predviđanja i kontekstualnih tumačenja.
Upotrijebljena skala emocionalne inteligencije nije prošla pragmatički empirijski test u vojnom kontekstu. Dobiveni rezultati jasno pokazuju da na izvjesnu prediktivnu snagu za vojnu učinkovitost i prilagodbu mogu računati samo "klasične" perceptivne, spacijalne i verbalne sposobnosti; osobine ličnosti i korištena operacionalizacija emocionalne inteligencije nemaju nikakve značajne linearne veze s korištenim kriterijskim mjerama.
(C) Ocjena magistarskog rada
Magistarski rad Romane Kiseli-Grgić je koristan i zanimljiv pokušaj istraživanja jedne suvremene i kontroverzne psihologijske teme. Njezino istraživanje dobro je teorijski utemeljeno i obrazloženo, a operacionalizacije izvedene sukladno trenutnim mogućnostima ovog istraživačkog područja. Nacrt i provedba istraživanja adekvatni su postavljenim ciljevima i problemima, podaci analizirani primjerenim metodama, rezultati efikasno sređeni i dobro prikazani, a njihova interpretacija primjereno zadržana u okvirima spoznajnih mogućnosti korelacijskog istraživačkog modela. Stoga se njezin cjelokupni rad može ocijeniti značajnim prilogom empirijskoj verifikaciji i trezvenoj ocjeni ideja čija je nekritička potpora u povelikom stupnju utemeljena na marketinškim elementima i čvrstim uvjerenjima, a ne na objektivnim znanstvenim pokazateljima.
U opisanom radu Romane Kiseli-Grgić uočljivi su i izvjesni propusti, nedostaci i nedoumice koje zaslužuju posebnu pažnju i raspravu. Stječe se dojam da je autorica korištenu operacionalizaciju emocionalne inteligencije prihvatila kao "svršenu" i neupitnu stvar; iako je u jednom posebnom dijelu uvodnih obrazloženja pokazala da izvrsno poznaje poteškoće s mjerenjem na temelju samoprocjena, u najvećem dijelu rasprave rezultata taj element ostaje skriven i donekle zanemaren. Nadalje, njezina inače izvrsna ideja o upotrebi individualnog slaganja s grupnim konsenzusom za neposrednu konvergentnu validaciju mjere emocionalne inteligencije donekle je kompromitirana neoprezno odabranim sadržajem procjena. Konačno, čini se da autorica nije zamijetila potencijalne poteškoće oko primjerenosti primijenjene multifaktorske analize za ocjenu valjanosti klasifikacije sposobnosti emocionalne inteligencije pridružene usvojenom modelu Mayera i Saloveya. Navedeni i neki drugi sitniji nedostaci ne mogu se svrstati u kategoriju očiglednih propusta već su najvećim dijelom pitanja za raspravu i promišljanje koncepta emocionalne inteligencije i mogućnosti njegovog istraživanja. Stoga oni nisu utjecali na općenito pozitivnu ocjenu koju je povjerenstvo suglasno pridružilo ovom magistarskom radu.
Predlažemo Fakultetskom vijeću Filozofskog fakulteta da prihvati našu pozitivnu ocjenu magistarskog rada Romane Kiseli-Grgić i da kandidatkinji odobri nastavak postupka pred istim povjerenstvom.
Stručno povjerenstvo:
prof. dr. Alija Kulenović, predsjednik
prof. dr. Slavko Kljaić, član
doc. dr. Vladimir Takšić, član
Odsjek
za psihologiju
Filozofski
fakultet u Zagrebu
Predmet
: Izvješće o specijalističkoj radnji
Ljiljane Lukačević
Fakultetskom
vijeću
Filozofskog
fakulteta u Zagrebu
Na sjednici Fakultetskog vijeća Filozofskog fakulteta u Zagrebu održanoj 26.II.2001. godine imenovani smo u Stručno povjerenstvo za ocjenu specijalističke radnje Ljljane Lukačević pod naslovom "Psihološke posljedice ranjavanja u ratu". Stručno povjerenstvo razmotrilo je priloženu radnju, pa podnosi Vijeću sljedeće
I z v j e š ć e
Specijalistička radnja Ljiljane Lukačević ima 62 stranice teksta koji uključuje veći broj tablica i 47 referenci u popisu korištene literature. Osim toga, u radnji se nalaze tri priloga s instrumentima primijenjenim u istraživanju.
U uvodnom dijelu radnje autorica prvo definira pojam traumatskog događaja odnosno traume prema suvremenim dijagnostičkim klasifikacijama. Potom opisuje različite posljedice rata kao najtežeg traumatskog događaja uzrokovanog namjernim ljudskim djelovanjem: gubitak bližnjih, progonstvo i ranjavanje. Drugi dio uvoda posvećen je neposrednim i dugoročnim posljedicama traumatizacije - opet s osobitim naglaskom na rat. Autorica analizira različite okolinske i osobne činitelje koji utječu na posttraumatsku prilagodbu. Zasebni dio uvoda tiče se patoloških odgovora na traumu i tu su podrobno opisani posttraumatski stresni poremećaj i depresija. Na kraju uvoda prikazani su glavni elementi psihosocijalne pomoći sudionicima i stradalnicima rata.
Cilj specijalističke radnje Ljiljane Lukačević bio je empirijska provjera salutogenog modela traumatskog iskustva, potaknuta autoričinim desetogodišnjim radom sa sudionicima i stradalnicima rata u Hrvatskoj.
U skladu s ciljem radnje postavljeni su sljedeći problemi istraživanja:
1. Usporediti izraženost depresivnih simptoma kod neranjavanih hrvatskih branitelja i kod onih ranjavanih, ali s različitim stupnjem invaliditeta.
2. a) Usporediti promjene stavova, vrijednosti, uvjerenja i ponašanja nakon ratnih traumatskih događaja kod neranjavanih hrvatskih branitelja i kod onih ranjavanih, ali s različitim stupnjem invaliditeta.
b) Utvrditi zaštitne faktore i faktore dodatnog stresa u posttraumatskoj prilagodbi na ukupnom uzorku hrvatskih branitelja.
3. Ispitati povezanost broja ratnih traumatskih događaja sa stupnjem depresivnosti i promjenama stavova, vrijednosti, uvjerenja i ponašanja na ukupnom uzorku hrvatskih branitelja.
4. Ispitati povezanost stupnja depresivnosti i promjena stavova, vrijednosti, uvjerenja i ponašanja uzrokovanih ratom na ukupnom uzorku hrvatskih branitelja.
U ispitivanju je sudjelovalo 140 hrvatskih branitelja s područja Brodsko-posavske županije koji su tijekom Domovinskog rata biti aktivni sudionici borbenih aktivnosti u postrojbama Hrvatske vojske. Ispitanici su podijeljeni u dvije skupine: ranjeni branitelji s rasponom invaliditeta od 50% - 100% (N=70) i neranjavani branitelji (N=70). Skupina ratnih vojnih invalida i usporedna skupina neranjavanih branitelja izjednačene su po spolu (svi su muškarci), dobi, prosječnom vremenu provedenom u postrojbama Hrvatske vojske, obrazovnom, bračnom i radnom statusu.
Za prikupljanje podataka korišteni su sljedeći mjerni instrumenti: Strukturirani intervju (za prikupljanje općih podataka, podataka o ranjavanju i invalidnosti, vremenu provedenom u postrojbama Hrvatske vojske i izloženosti ratnim stresorima), Skala depresivnosti D-92 i Upitnik PINPOR-93 (za procjenu pozitivnih, negativnih i "nikakvih" promjena ponašanja, stavova, uvjerenja i vrijednosti nakon traumatskih iskustava u ratu).
Podatke za istraživanje individualno je prikupljala autorica radnje tijekom 1998. i 1999. godine.
Dobiveni rezultati pokazuju da se ranjavani i neranjavani hrvatski branitelji ne razlikuju u izraženosti depresivnosti. Rezultati obje skupine značajno su niži od rezultata koje na Skali depresivnosti D-92 postižu dijagnosticirane depresivne osobe. Nije utvrđena ni značajna povezanost izraženosti depresivnih simptoma i stupnja invalidnosti. Dvije ispitivane skupine ne razlikuju se s obzirom na promjene stavova, vrijednosti, uvjerenja i ponašanja uzrokovanih ratom. Obje skupine očituju statistički značajno više pozitivnih nego negativnih promjena u posttraumatskoj prilagodbi. Pozitivne i negativne promjene nisu povezane sa stupnjem invalidnosti. Statistički značajnom pokazala se jedino negativna povezanost stupnja invalidnosti i nepromijenjenih oblika ponašanja i doživljavanja nakon ratnih traumatskih iskustava. Prema salutogenom modelu traumatskog iskustva autorica je identificirala nekoliko zaštitnih faktora i faktora dodatnog stresa u posttraumaskoj prilagodbi ispitanika. Broj ratnih traumatskih događaja i izraženost depresivnosti nije statistički značajno povezana s promjenama vrijednosnog sustava, stavova i ponašanja. Depresivnost je značajno i negativno povezana s pozitivnim i "nikakvim" promjenama, a pozitivno s negativnim promjenama stavova, vrijednosti, uvjerenja i ponašanja uzrokovanih ratom. I konačno, rezultati provedenog istraživanja potvrđuju postavke salutogenog modela traumatskog iskustva.
U raspravi dobivenih rezultata Ljiljana Lukačević uspoređuje svoje rezultate s onima dobivenim u drugim istraživanjima provedenim na hrvatskim braniteljima i tumači ih u okviru salutogenog modela traumatskog iskustva. U odjeljku "Opća rasprava" autorica iznosi svoja razmišljanja o tome kako valja pristupiti stradalnicima rata tijekom pružanja psihološke podrške i pomoći potkrepljujući to primjerima rada s hrvatskim braniteljima na području Brodsko-posavske županije. Na kraju radnje autorica zaključuje da bi se prikladna psihosocijalna skrb za sudionike i stradalnike rata trebala sastojati u traženju preostalih ili novorazvijenih snaga kod traumatiziranih osoba i pomaganju da osvijeste kako su i nakon višestrukih ratnih doživljavanja ostali isti ili su se čak pozitivno promijenili.
Sveukupno ocjenjujući specijalističku radnju Ljiljane Lukačević može se reći da je autorica vrlo iscrpno izložila rezultate velikog broja istraživanja relevantne za postavljeni cilj i probleme radnje. Što se metodologije istraživanja tiče, ocjenjujemo da su podaci prikupljeni na prikladan način, a rezultati obrađeni odgovarajućim statističkim postupcima i pregledno prikazani u tablicama. Rasprava dobivenih rezultata u skladu je s postavljenim problemima, a zaključci su jasni i koncizni. Reference navedene u tekstu pokazuju da autorica dobro poznaje i prati suvremena dostignuća u području koje je tema njezine specijalističke radnje. U velikom dijelu teksta vidljivo je autoričino veliko praktično iskustvo u radu sa stradalnicima rata.
Vrijednost specijalističke radnje Ljiljane Lukačević očituje se u proučavanju dugoročne posttraumatske prilagodbe hrvatskih branitelja uz procjenu pozitivnih promjena njihova vrijednosnog sustava, stavova i ponašanja uzrokovanih ratom. Time je omogućen pomak od medicinskog shvaćanja ratne traumatizacije, prema kojem ona obično uzrokuje patološke promjene, ka salutogenom modelu tumačenja prilagodbe na ratna zbivanja. Osobito važnim držimo rezultate koji pokazuju da nema razlike u depresivnosti i promjenama vrijednosnog sustava kod ranjenih i neranjenih hrvatskih branitelja, što govori o uspješnoj prilagodbi na ratne traumatske događaje, unatoč tjelesnom invaliditetu. Držimo da su zahvaljujući ovoj radnji psiholozi koji rade s ratnim stradalnicima dobili vrijedne podatke o tome na što se valja usmjeriti prilikom pružanja stručne podrške toj populaciji.
Na temelju svega rečenog, Stručno povjerenstvo predlaže Fakultetskom vijeću Filozofskog fakulteta u Zagrebu da prihvati specijalističku radnju Ljiljane Lukačević te da joj odobri nastavak postupka za stjecanje specijalističke diplome iz kliničke psihologije.
U Zagrebu, 25.V. 2001.
Dr.sc. Lidija Arambašić, doc.
predsjednica povjerenstva
Dr.sc. Mirjana Krizmanić, red.prof. u miru
članica povjerenstva
Dr.sc. Ljubomir Hotujac, red.prof.
Medicinski fakultet u Zagrebu
član povjerenstva
Odsjek
za psihologiju
Filozofski
fakultet u Zagrebu
Predmet:
Izvješće o specijalističkoj radnji
Ivane Frančula
Fakultetskom
vijeću
Filozofskog
fakulteta u Zagrebu
Na sjednici Fakultetskog vijeća Filozofskog fakulteta u Zagrebu održanoj 23.IV.2001. godine imenovani smo u Stručno povjerenstvo za ocjenu specijalističke radnje Ivane Frančula pod naslovom "Stilovi suočavanja sa stresom, samopoštovanje i percepcija socijalne podrške zdravih i od dijabetesa oboljelih adolescenata". Stručno povjerenstvo razmotrilo je priloženu radnju, pa podnosi Vijeću sljedeće
I z v j e š ć e
Specijalistička radnja Ivane Frančula ima 87 stranica teksta koji uključuje veći broj tablica i 92 reference u popisu korištene literature. Osim toga, u radnji se nalaze 4 priloga s instrumentima primijenjenim u istraživanju.
U uvodnom dijelu radnje autorica prvo opisuje dječje i mladenačke kronične bolesti i to astmu, epilepsiju i dijabetes. Nakon opće rasprave o adolescenciji kao razvojnom razdoblju autorica prelazi na objašnjavanje utjecaja dijabetesa na razvoj adolescenata. Pritom osobito razmatra samopoimanje, obiteljske interakcije, odnose s vršnjacima i školsko postignuće. U drugom dijelu uvoda autorica se bavi stresom i suočavanjem sa stresom, tj.opisuje interakcionističke modele stresa, različite tipologije načina suočavanja sa stresom s naglaskom na razlici između dispozicijskog i situacijskog suočavanja.
Cilj specijalističke radnje Ivane Frančula bio je ispitati specifičnost stilova suočavanja sa stresom, samopoštovanje i percepciju socijalne podrške mladih oboljelih od dijabetesa i njihovih zdravih vršnjaka.
U skladu s ciljem radnje postavljeni su sljedeći problemi istraživanja:
1. Ispitati efekte zdravstvenog statusa i spola, kao i njihove interakcije, na samopoštovanje, stilove suočavanja sa stresom i percepciju socijalne podrške.
2. Ispitati povezanost dobi ispitanika sa samopoštovanjem, suočavanjem sa stresom i percepcijom socijalne podrške kod oboljelih od dijabetesa i zdravih adolescenata.
3. Ispitati odnose između samopoštovanja, stilova suočavanja sa stresom i percepcije socijalne podrške kod zdravih i od dijabetesa oboljelih ispitanika, te ispitanika muškog i ženskog spola.
U ispitivanju je sudjelovalo 99 srednjoškolaca (od prvog do četvrtog razreda). Skupinu oboljelih do dijabetesa (klinička skupina) činilo je 49 mladića i djevojaka, dok ih je u skupini zdravih (usporedna skupina) bilo 50. Ispitanici dvije skupine izjednačeni su po spolu, dobi i školskom postignuću.
Za prikupljanje podataka korištena su tri mjerna instrumenta: Skala samopoštovanja, Upitnik dispozicijskog suočavanja sa stresom i Skala percepcije socijalne podrške.
Podaci za istraživanje prikupljani su tijekom sistematskog pregleda zdravih adolescenata te kontrolnog pregleda oboljelih kojima je ranije dijagnosticiran dijabetes. Ispitivanje bolesnih adolescenata provedeno je individualno, dok su rezultati zdravih adolescenata prikupljeni u manjim skupinama.
Dobiveni rezultati pokazuju da se zdravi i oboljeli adolescenti statistički značajno ne razlikuju po samopoštovanju. U pogledu stilova suočavanja sa stresom pokazalo se da ispitanici kliničke skupine, u odnosu na one iz usporedne skupine, češće koriste emocionalnu socijalnu podršku, instrumentalnu socijalnu podršku i suočavanje usmjereno na emocije. Kad je riječ o percepciji socijalne podrške, oboljeli, u usporedbi sa zdravima, percipiraju veću prihvaćenost od strane školskih kolega, dok se u percepciji prihvaćenosti od obitelji i prijatelja ne razlikuju.
Povezanost dobi sa samopoštovanjem, stilovima suočavanja sa stresom i percepcijom socijalne podrške kod oboljelih od dijabetesa i kod zdravih adolescenata nije značajna, osim što stariji, a bolesni adolescenti, češće koriste osamljivanje/potiskivanje emocija, a zdravi što su stariji manje koriste humor kao stil suočavanja sa stresom, te percipiraju da im je socijalna podrška prijatelja veća.
Ispitivanje odnosa između samopoštovanja, stilova suočavanja sa stresom i percepcije socijalne podrške kod zdravih adolescenata i kod onih oboljelih od dijabetesa, te mladića i djevojaka pokazalo je da ispitanici često istodobno koriste više vrsta suočavanja.
U raspravi dobivenih rezultata Ivana Frančula uspoređuje svoje rezultate s onima dobivenim u drugim istraživanjima i tumači ih u okviru postojećih teorijskih modela stresa i suočavanja s bolešću. U odjeljku "Opća rasprava" autorica ističe važnost ispitivanja različitih psihosocijalnih, obiteljskih, obrazovnih i profesionalnih činitelja povezanih s dijabetesom, a radi podrške i pomoći adolescentima i njihovim obiteljima u prilagodbi na dijabetes te u poticanju ponašanja koja pridonose ublažavanju negativnih učinaka te bolesti.
Sveukupno ocjenjujući specijalističku radnju Ivane Frančula može se reći da je autorica na sustavan način izložila rezultate istraživanja relevantne za postavljeni cilj i probleme radnje. Što se metodologije istraživanja tiče, ocjenjujemo da su podaci prikupljeni na prikladan način, a rezultati uglavnom obrađeni odgovarajućim statističkim postupcima i pregledno prikazani u tablicama. Rasprava dobivenih rezultata u skladu je s postavljenim problemima, a u zaključcima su izneseni glavni dobiveni rezultati. Reference navedene u tekstu pokazuju da autorica dobro poznaje i prati suvremena dostignuća u području koje je tema njezine specijalističke radnje.
Radnji se, međutim, mogu uputiti i određeni prigovori. S jedne strane, riječ je o jezično-stilskim nedostacima: tekst je opterećen nepotrebnim stranim izrazima, pojedine rečenice nisu jasne, neki nazivi ljestvica su neprikladni, tekst katkada djeluje previše "laički", a katkada pretjerano medicinski. S druge strane, velik broj razdvojenih obrada rezultata (mladići - djevojke, zdravi - oboljeli, usporedbe unutar skupina i između njih) čini tekst mjestimice teško pratljivim. Osim toga, autoričino "prevođenje" velikih korelacijskih matrica u tekstualni oblik djeluje zamarajuće.
Uzimajući u obzir iznesene prigovore mišljenja smo da je riječ o radnji koja bi se mogla ocijeniti skromnom, ponajviše zbog načina na koji je napisana. Međutim, s obzirom na zanimljivost i važnost teme istraživanja te s obzirom na to da je istraživanje korektno zamišljeno i provedeno, predlažemo Fakultetskom vijeću Filozofskog fakulteta u Zagrebu da prihvati specijalističku radnju Ivane Frančula te da joj odobri nastavak postupka za stjecanje specijalističke diplome iz kliničke psihologije.
U Zagrebu, 24.V. 2001.
Dr.sc. Lidija Arambašić, doc.
predsjednica povjerenstva
Dr.sc. Goranka Lugomer-Armano, izv.prof.
članica povjerenstva
Dr.sc. Jasna Hudek-Knežević, doc.
Filozofski fakultet u Rijeci,
članica povjerenstva
Odsjek za psihologiju
Filozofski fakultet
Sveučilište u Zagrebu
Zagreb, 12. svibnja 2001. godine
Fakultetskom
vijeću
Filozofskog
fakulteta u Zagrebu
Predmet: Izvještaj Stručnog povjerenstva za ocjenu specijalističkog rada Gine Lugović.
Na sjednici Fakultetskog vijeća Filozofskog fakulteta u Zagrebu održanoj 16. siječnja 2001. godine imenovani smo u Stručno povjerenstvo za ocjenu specijalističkog rada Gine Lugović pod naslovom Procjena psihičkih osobina radnika fizičko-tehničke zaštite. Na temelju uvida u specijalistički rad podnosimo Vijeću sljedeći
I Z V J E Š T A J
Specijalistički rad Gine Lugović sadrži ukupno 138 stranica teksta, tabela i grafičkih prikaza. Glavni dio rada obuhvaća 95 stranica, a podijeljen je u pet cjelina: Uvod, Cilj i problemi istraživanja, Metoda, Rezultati i rasprava, Zaključak. Njemu su pridodani popis citirane literature koji se sastoji od 68 bibliografskih jedinica i 38 stranica priloga sa sadržajno raznovrsnim materijalom (pravilnici, upitnici, rezultati dopunskih analiza, itd.).
Uvodni dio radnje autorica započinje razmatranjem općih problema vezanih uz ocjenu radne sposobnosti i pregledom domaćih istraživanja koja su se bavila ispitivanjem radne uspješnosti. Težište pri tome stavlja na poslove s posebnim uvjetima rada, jer je njen glavni interes usmjeren na djelatnike fizičko-tehničke zaštite (zaštitare) i ocjenu njihove radne sposobnosti. Budući da se ocjena radne sposobnosti zasniva na zakonskim odredbama i pravilnicima kojima se propisuje sadržaj psihološkog pregleda i zahtjevi kojima zaštitari moraju udovoljiti, autorica u nastavku detaljno analizira zakonsku regulativu, poslove koje zaštitari obavljaju i uvjete u kojima rade, te relevantne kognitivne sposobnosti i osobine ličnosti. U provedenoj analizi, autorica identificira brojne teškoće s kojima se psiholozi susreću u praksi pri ocjenjivanju radne sposobnosti zaštitara: nejasna i nedovoljno razrađena zakonska regulativa, nedostatak bilo kakvih metodologijskih uputa za rad psihologa, nedostatak normi za mjerne instrumente na hrvatskoj populaciji, problemi s određenjem graničnih rezultata u pojedinim testovima i upitnicima, nepoznavanje konkretnog radnog mjesta i uvjeta u kojima rade pojedini zaštitari, nedostatak povratnih informacija o uspješnosti zaštitara na poslu i sl.
Kako autorica s pravom ističe, težina, raznovrsnost i obim ovih problema mogu bitno utjecati na kvalitetu psihološkog nalaza, pa čak ugroziti i njegovu vjerodostojnost, osobito ako ocjenu radne sposobnosti donose mladi, neiskusni i/ili nedovoljno osposobljeni psiholozi. Zbog toga ona drži da bi trebalo formulirati skup stručno-praktičnih savjeta koji bi psiholozima olakšali rad i pomogli im u donošenju točnih ocjena radne sposobnosti zaštitara. U skladu s tim zaključkom autorica postavlja i cilj svog istraživanja: razraditi postupak ocjene psihičkih osobina zaštitara i uskladiti ga s postojećom zakonskom regulativom. Pri tome nastoji odgovoriti na dva problema: 1. udovoljavaju li već zaposleni zaštitari po kognitivnim sposobnostima i osobinama ličnosti zakonom propisanim uvjetima i 2. razlikuju li se uspješni i neuspješni zaštitari po nekim psihičkim osobinama i sociodemografskim obilježjima.
U istraživanju je sudjelovalo 67 zaštitara Fizičke i tehničke zaštite Šibenika (od ukupno 84 zaposlenih) koji su se odazvali obveznom periodičkom pregledu, ali koji prije zapošljavanja nisu selekcionirani na osnovu psihologijskog ispitivanja. U okviru pregleda, a u svrhu ocjene radne sposobnosti, primijenjeni su sljedeći mjerni instrumenti: Upitnik općih podataka kao dio polustrukturiranog intervjua s kojim su prikupljeni raznovrsni sociodemografski podaci o zaštitarima, jedan neverbalni test opće inteligencije - Revidirana serija beta (RSB) i tri upitnika ličnosti: Eysenck Perosonality Questionnaire (EPQ), Minnesota Multiphasic Personality Inventory (MMPI-201) i Upitnik agresivnosti (A-87). Osim sociodemografskih podataka, podataka o općoj inteligenciji i osobinama ličnosti, za potrebe istraživanja prikupljeni su i podaci o uspješnosti zaštitara na njihovom radnom mjestu. Uspješnost zaštitara utvrđena je s dvije različite kriterijske mjere. Jednu su predstavljale procjene ovlaštenih kontrolora dobivene na jednoj prigodnoj skali Likertovog tipa, a drugu su predstavljali podaci o disciplinskim prekršajima dobiveni iz osobnih dosjea zaštitara.
Prikupljene podatke autorica je obradila raznovrsnim statističkim postupcima koji su uključivali deskriptivnu statistiku, analizu varijance, faktorsku analizu i višestruku regresijsku analizu. S obzirom na prvi problem rada, dobiveni rezultati pokazuju da većina zaštitara ne zadovoljava zakonom propisane uvjete u pogledu relevantnih osobina ličnosti, dok manji broj zaštitara (8) ne postiže zadovoljavajuće rezultate na testu opće inteligencije. Glavni razlog zašto velik broj zaštitara nije udovoljio zakonom propisanim uvjetima na testovima ličnosti jest njihov rezultat na skali neuroticizma (EPQ). Naime, prema zakonu zaštitari bi trebali biti emocionalno stabilne osobe iznad gornje granice prosjeka, a tom uvjetu udovoljava samo manji broj zaštitara (16). Autorica se u raspravi zalaže za ublažavanje ovog uvjeta, što je u skladu i s novim zakonskim propisom prema kojem osobe koje u svom radu posjeduju oružje ne smiju pokazivati znakove poremećaja ličnosti izvan očekivanih mjerila. Zato ona predlaže da se granična vrijednost na skali neuroticizma pomakne na M + 1 SD. U tom slučaju samo pet zaštitara ne doseže potrebnu razinu emocionalne stabilnosti.
Odnose između sociodemografskih varijabli, opće inteligencije i osobina ličnosti s jedne strane i uspjeha na poslu s druge strane, autorica je analizirala uz pomoć t-testa i višestrukih regresijskih analiza. Međutim, rezultati tih analiza nisu bili posve suglasni čak niti za isti kriterij uspješnosti. Kad su kriterij uspjeha na poslu predstavljale procjene kontrolora, stupnjevitom regresijskom analizom je utvrđeno da su uspješniji zaštitari: stariji, neoženjeni, iskreniji, manje skloni kriminalitetu i shizofrenom ponašanju, te nešto više skloni psihasteničnom ponašanju; dok je t-testom statistički značajna razlika između uspješnih i neuspješnih zaštitara dobivena samo na skali kriminaliteta. Nešto manja razlika u ishodima dviju analiza dobivena je kad su kriterij uspješnosti predstavljali disciplinski prekršaji. Optimalnu kombinaciju prediktora činili su sklonost konzumiranju alkohola i rezultati na tri skale MMPI-a: hipohondrije, histerije i hipomanije. Sličan sklop varijabli je dobiven i t-testom, osim što je umjesto na skali histerije, statistički značajna razlika utvrđena na skali konverzije. Komentirajući dobivene rezultate, autorica ih uspoređuje s rezultatima drugih istraživanja koja su se bavila istim ili sličnim problemima, a rad završava s metodologijskim preporukama koje bi trebale osigurati kvalitetniji psihodijagnostički postupak i olakšati rad psiholozima u postupku ocjene radne sposobnosti zaštitara.
Specijalistički rad Gine Lugović ima nekoliko važnih odlika. Prije svega riječ o radu koji ima veliku praktičnu važnost za psihologe koji se bave ocjenom radne sposobnosti općenito, a napose onom koja se odnosi na zaštitare. Druga važna odlika rada je značajan napor uložen u prikupljanje podataka, ne samo s obzirom na velik opseg zahvaćenih varijabli, već i s obzirom na činjenicu da je istraživanje obavljeno praktički na svim dostupnim zaštitarima u području grada Šibenika. Treće, poseban doprinos ove radnje predstavlja mjerenje različitih pokazatelje radne uspješnosti koje je omogućilo evaluaciju prediktivne valjanosti ispitivanih varijabli. I četvrto, treba cijeniti uloženi trud autorice u prikupljanje neobjavljenih rezultata referentnih skupina ispitanika. Radu se, međutim, mogu uputiti i neke primjedbe. Preobilje podataka i analiza koji otežavaju čitanje radnje i onemogućuju jasno razlučivanje bitnih i nebitnih sadržaja. Neke provedene analize uopće nisu relevantne za cilj istraživanja. Nadalje, u pojedinim dijelovima radnje autorici nedostaje povezivanje teorijskih aspekata selekcije i psihometrijskih principa s konkretnim predmetom istraživanja. Konačno, u nedostatke radnje možemo također ubrojiti i stil pisanja koji obiluje nejasnim i predugačkim rečenicama.
Unatoč ovim primjedbama, Stručno povjerenstvo drži da specijalistička radnja Gine Lugović pod naslovom "Procjena psihičkih osobina radnika fizičko-tehničke zaštite" zaslužuje pozitivnu ocjenu, pa predlažemo Fakultetskom vijeću Filozofskog fakulteta u Zagrebu da pristupnici odobri postupak obrane pred istim povjerenstvom.
Stručno povjerenstvo:
dr. sc. Željko Jerneić, docent, predsjednik
dr. sc. Zvonimir Knezović, izv. prof., član
dr. sc. Biserka Radošević-Vidaček, znan. savjetnik, član
dr. sc. Stanko Žepić, red. prof.
dr. sc. Zrinjka Glovacki-Bernardi, red. prof.
dr. sc. Milica Gačić, red. prof.
FAKULTETSKOM VIJEĆU
FILOZOFSKOG FAKULTETA
Fakultetsko vijeće Filozofskog fakulteta u Zagrebu na svojoj sjednici od 23.4.2001. imenovalo nas je Stručnim povjerenstvom za ocjenu magistarske radnje Dragice Bukovčan pod naslovom Morfosintaktičke osobitosti jezika struke na primjeru korpusa njemačkoga jezika kriminalističkih znanosti te podnosimo skupno
Izvješće
Magistarski rad Dragice Bukovčan “Morfosintaktičke osobitosti jezika struke na primjeru korpusa njemačkoga jezika kriminalističkih znanosti” obasiže 146 stranica. Rad obuhvaća sljedeća poglavlja: Proučavanje jezika struke u okviru primijenjene lingvistike, Morfosintaktičke osobitosti kao predmet istraživanja, Metode i postupci u korpusnoj lingvistici, Analiza, Zaključci. Temeljnom tekstu pridodan je opis kompjuterskog programa “WordSmith Tools”, prikaz sustava za morfološku analizu GERTWOL, primjer korištenja programa WordSmith Tools, popis stručnih lingvističkih časopisa te bibliografija.
Predmet magistarskog rada jesu morfosintaktičke osobitosti podsustava njemačkoga, jezika struke kriminalističkih znanosti, a osnovna zadaća istraživanja su načini tvorbe riječi te osobitosti na sintaktičkoj razini.
U uvodnom se poglavlju rada prikazuje status jezika struke u lingvističkoj teoriji uopće kao i proučavanje jezika struke u Hrvatskoj. Nakon definiranja ključnih lingvističkih pojmova (jezik struke, stručni tekst) određuje se pojam kriminalističkih znanosti.
U drugom poglavlju autorica se bavi određenjem temeljnog predmeta. Polazeći od odnosa među jezičnim razinama uspoređuje značenja leksičkih jedinica (structural meaninig, lexical meaning) i utvrđuje kako se taj odnos odražava na semantičku razinu. Osobitost leksika znanstvenih tekstova struke temelji prema Erku na: učestalosti pojavljivanja, morfološkoj stabilnosti, sintaktičkoj fleksibilnosti te velikoj mogućnosti tvorbe složenica i izvedenica.
Metode i postupci u korpusnoj lingvistici sadržaj su trećega poglavlja. Korpus rada obuhvaća udžbenik R. Weihmanna “Kriminalistik” (608.159 kompjutorski unesenih znakova na 311 kartica); za usporednu analizu unutar znanstvenih disciplina i metodičku morfosintaktičku obradu korišten je udžbenik njemačkoga za strane pravne stručnjake L. Junga: Rechtswissenschaft (177.730 kompjutorskih znakova odnosno 110,84 kartice), a usporedni je korpus zaokružen stručnim teksttovima iz područja kriminologije objavljenim na Internetu (13 kartica).
Četvrto je poglavlje posvećeno analizi načina tvorbe imenica u korpusu. Kompjutorskom obradom pomoću programskog dijela “Concord” te nužnim prilagodbama unutar programskih mogućnosti i na kraju ručnom obradom podataka što ih program ne prepoznaje kao morfološku različnicu dobivena je slika najčešćih derivacijskih sufiksa u jeziku kriminalističkih znanosti na primjeru predmetnog korpusa. Osobita je pažnja posvećena imenskim složenica što čine 82% složenica u korpusu. Pokazuje se da proučavanje složenica u jeziku struke produbljuje probleme tipizacije i klasifikacije složenica u općem njemačkogm jeziku. Interpretacija složenica temelji se prema Fleischer/ Barz na uobičajenim odnosima između označitelja i označenog, unutarjezičnim informacijama o semantičkim odnosima unutar elemenata složenica, znanju o svijetu, strukturi teksta te situativnim elementima. Prihvaćajući kolokacija kao najopćenitiji, tekstualno orijentirani naziv z dvočlane i višečlane sintaktičke skupine definiraju se osnovni tipovi karakteristični za korpus kriminalističkih znanosti. Pokazuje se da čvrste kolokacije (zur Fahndung ausschreiben, unter Beweis stellen, dem Verdacht nachgehen, verdeckte Ermittler) pripadaju različitim sintaktičkim kategorijama.
U Zaključcima autorica na temelju analize morfosintaktičkih osobitosti njemačkoga jezika kriminalističkih znanosti provedene na homogenom korpusu uz pomoć kompjutorskog programa za analizu velikih korpusa potvrđuje polaznu tezu da su jezične razine međuzavisne. Nadalje, potvrđena je teza o nominalnom stilu kao općoj značajki jezika struke i za jezik kriminalistike.
Dragica Bukovčan svojim je magistarskim radom “Morfosintaktičke osobitosti jezika struke na primjeru korpusa njemačkoga jezika kriminalističkih znanosti” pokazala poznavanje suvremenih lingvističkih teorija i metoda istraživanja. Prigovor radu odnosi se na dijelove teksta u kojima se definiraju pojmovi kao i na ponavljanja objašnjenja. Rad je doprinos poznavanju osobitosti jezika struke kriminalistike.
ODSJEK ZA
SOCIOLOGIJU
FILOZOFSKOG
FAKULTETA
Ivana Lučića
3, Zagreb
U Zagrebu, 8.
ožujka 2001.
FAKULTETSKOM VIJEĆU
FILOZOFSKOG
FAKULTETA
U ZAGREBU
Predmet:
ZLATKO SARIĆ
- ocjena
magistarskog rada
Na sjednici
održanoj 16. siječnja 2001. godine Fakultetsko vijeće Filozofskog fakulteta
imenovalo nas je u stručno povjerenstvo za ocjenu magistarskog rada Zlatka
Sarića pod naslovom "Kompenzacijski obrasci u vjerskom učenju Sathya Sai
Babe". Stručno povjerenstvo podnosi Fakultetskom vijeću skupno
I Z V J E Š Ć E
1. Formalna
obilježja rada
Magistarski
rad Zlatka Sarića napisan je hrvatskim jezikom na 187 stranica, uključujući i
literaturu na hrvatskom, engleskom i njemačkom jeziku. Pristupnik koristi
standardni sociološki pojmovni aparat s visokom razinom akribije. U radu su
literatura i autori navođeni na uobičajeni način, primjeren znanstvenim i
stručnim radovima.
Rad ima sedam
poglavlja a neka od njih sadrže razrađena potpoglavlja. Sadržaj rada je
sljedeći: 1. Uvod (1-11), 2. Modernizacijski aspekti diferencijacije i
institucionalizacije kulta Sathya Sai Babe (12-27), 3. Kultno-doktrinarne
karakteristike Sai Babinog sinkretizma (28-35), 4. Dimenzije sinkretizma u
učenju Sai Babe (36-49), 5. Konceptualizacija kompenzacijskih obrazaca u
vjerskim tekstovima (50-102), 6. Metodologija primijenjenih analiza (103-177) i
7. Zaključak (178-185).
2. Sadržaj
rada
1. U uvodnom
poglavlju rada opisuju se povijesni okviri i biografski podaci Sai Babinog
(Sathya Narajana Raju, rođen 1926. u Puttaparthiju, Anantapur, država
Andrapradeš u Indiji) karizmatskog kulta, koji preuzima karizmu mističnog sveca
Sai Babe iz Shirdija (umrlog 1918.) koji je objavio da će se nakon osam godina
utjeloviti. U pismi bratu Sai Baba izlaže svoju prosvjetiteljsku i spasiteljsku
misiju, da bi njegovi obožavatelji 1950. godine izgradili ašram - mjesto
kultnog okupljanja u blizini rodnog mjesta. Sai Baba razvija osobiti sinkretizam
u liku svemoćnog avatara (otjelovljenog boga) iz različitih religijskih likova:
Krišne, Bude, pogovo Isusa Krista, koji rješava krizu svjetskih razmjera jer
kontrolira sklad pojedinca i kozmičkih snaga. U sociološkom pogledu
obotvorujući Sai Baba je izraz hinduističkog kastinskog društva nejednakih
životnih uvjeta i položaja, pa je njegov kult više monolatrija (s
mitsko-magisjkim ishodištem) nego dosljedni monoteizam.
Sai Babin
kult razvija se desetljećima i na Zapadu. Za razliku od inovacijskog značenja u
hinduizmu (kult Krišne) avatarskim pkretanjem univerzalističkih zahtjeva, na
Zapadu njegov kult naglašava istovjetnost s Kristovom misijom, pa privlači
sljedbenike kojima kazuje da je Isus njegov prethodnik. Zapadnjacima poručuje
"da su i drugi bog", da je "sve bog" i da su ljedbenici
avatari. Ta nelogičnost kultne idealizacije za Zapad prikriva se
kompenzacijskim učincima namijenjenim pojedincima u modernizacijskim procesima
racionalizacije i fragmentiranim pojedincima.
2. U drugom
poglavlju Sarić piše o diferencijaciji i institucionalizaciji kulta Sathya Sai
Babe. Prilagodba kulta na organizacijsko vođene aktivnosti predočuje se
razvijenim obrascima saibabističke interakcije, ali i imitiranjem zapadne
moralnosti i institucionalne pozicije kršćanskih organizacija. Najprije
podsjeća na Weberov shvaćanje kulta i religije te na tom tragu analizira
modernizaciju Sai Babinog neohinduističkog pokloništva. Modernizacijski impulsi
i postupci analiziraju se kroz sinkretizam, tradicije New agea, popularizaciju
medijske predstavljenošću.
Okosnica
analize modernizacije čine dvije glasovite izjave Sai Babe. Prva je misijska
izjava 1968. godine u kojoj sažima kultno doktrinarne kapacitete i ambicije
vlastite karizme (15). U njoj se objašnjavaju razlozi njegove inkarnacije i
ciljevi kojima će služiti (zaštita vrlina, mir, pomaganje svima, naročito
zasnivanje pravednosti, itd.), kao i poziv da ga slijede. Druga je poslanica
misijskog aktivizma 1995. godine (18) u kojoj su sažeto iskazane i pretočene
kultne obveze sljedbenika kojima poručuje da je njihova misija započela, da ga
slijede i budu primjeri drugima. Njegovi sljedbenici razvili su niz praktičnih
humanitarnih projekata vezanih uz svakodnevicu i osobito ekološka pitanja.
Primjerice, "Zemlja - uvijek pomozi, nikad ne naškodi", "Projekt
baterija", "Projekt naočale", "Projekt bezmesne
dijete", "Projekt štednje energije", itd. Sarić na taj način
pokazuje proces institucionalizacije Sai Babinog kulta u funkciji dokazivanja
korisnosti Sai organizacija. "Sai organizacije etičkim i dobrotvornim
ciljevima prikrivaju predgrađanski, dalekoistočni primat služenja atribuiranim
pretenzijama predanosti kultnom uzoru"(22). Kult je, ističe sarić,
postupno dobio dva smjera: doktrinarno-adroracionistički smjer vjerskih tekstova
(širenje vlastite vjerske fascinacije) i organizacijski (specijalizacija
aktivnosti članova u institucije, norme i statuse). Skretanje s polja
religijskog na organizacijsko i javno, tj. racionalizirane pozicije
kapitalističkih obveza i dužnosti, način je prilagodbe i pretpostavka zapadnog
uspjeha. U obnovi hinduizma Sai Baba se oslanja na kršćanstvo, pa Sarić
shematski prikazuje strukturalne sličnosti saibabizma i utjecaj kršćanstva
(23).
3. Treće
poglavlje odnosi se na kultnu praksu i doktrinu Sai Babine monolatrije
promatrane iz kuta sociologije Maxa Webera.
Povezanost
kulta i doktrine glavna je karakteristika Sai Babinog sinkretizma koji
isključuje dosljedni monoteizam. Univerzalističke aspiracije monolatrije
zahvaćaju više dimenzija reprezentiranja: (a) božjih likova (Krišne,
Zoroastera, Šive, Jehove, Bude, Isusa) (b) ideja drugih univerzalizama svedenih
na kratke iskazne obrasce (ljubavi, mira, milosti, itd), (c) brige za potrebe
društvenih aktera, (d) prijelaza univerzalnih potreba u moralni i vjersku
vokaciju i (e) prosudbi za kompenzacijske potrebe aktera (28). Doktrina ne
ukida druge bogove nego ih podređuje vlastitoj moći, pa je vidljiv rascjep na
(a) hinduističku egzotičnu idolatriju namijenjenu vjerskim potrebama i (b)
konzumistički usmjerenu prilagođenost racionaliziranim obrascima vjerskog
života.
Sai Baba želi
biti obnovitelj (hinduističke) religije ali i osnivač (svjetske) religije, čime
pokazuje osobine svoje karizme kao prikrivenog elitizma i azijatskog
nedodirljivog despotizma. Kult i doktrina razvijaju se postupno a temelje se na
Sai Babinim osobnim izrekama i odlukama, koje uvažavaju specifična očekivanja
sljedbenika. Na taj način se monolatrijska doktrina razvija simplificiranjem
kršćanstva i hinduizma.
4. U
poglavlju "Dimenzije sinkretizma u učenju Sai Babe" izložene su i
specificirane sinkretičke dimenzije njegova vjerskog učenja do razine tipičnih
obrazaca. One obuhvaćaju sve tri vremenske dimenzije. Sarić ističe da je ovaj
sinkretizam najpoznatiji u 20. stoljeću i najprošireniji u Europi, koji svojom
pseudoreligioznošću negira sve prepoznatljive razlike između vjerskih
zajednica. Sinkretizam je inače prisutan i u drugim religijama ali je
prepoznatljiv i po njemu se vjerske zajednice mogu međusobno razlikovati.
Sinkretizam Sai Babe je totalni sinkretizam. Tekstovi saibabizma s
kompenzacijskim namjerama su: sugestivni psihološki utisci racionalizacije,
imitacije retorike drugih religijskih skupina, aludiranje i preporuke
religijskih interakcija i samopridato zastupanje pozicija religijskih polja u
javnosti. Ovakve intencije saibabizma temelje se na četiri različite sinkretiče
pozajmnice: mitsko-magijskom kompleksu (oblici, strukture, interakcije,
značenja, obrasci), politeističkoj religioznosti, monoteističkoj religioznosti
i pseudoreligioznosti (47). Moderni akter nalazi se u uvjetima raščaranog prostora
popunjenog sa novim slojevima značenja: paradogmatskom potragom sekti,
kulturalističkom spiritualizacijom, svjetovnom religijom i formalizmom
klasičnog crkvenog pripadanja. Saibabizam kao kult, učenje i pokret predstavlja
sintezu ovih solucija (48).
5. Nakon
izlaganja i kritičke analize dimenzija Sai Babinog sinkretizma i njegovih
kultno-doktrinarnih obilježja, Sarić u petom poglavlju "Konceptualizacija
kompenzacijskih obrazaca u vjerskim tekstovima" eksplicira neke bitne
pretpostavke za nastavak analize saibabinog vjerskog učenja. Glede toga u
nekoliko potpoglavlja raspravlja o problemu obrasca kao analitičkoj kategoriji,
promjeni kulturnih obrazaca u moderniziranim društvima, komunikativnim
obrascima kapitalističke racionalizacije i tradicionalnim obrascima vjerske
retorike, te konceptualiziranim dimenzijama obrazaca kompenzacije u vjerskom
učenju Sai Babe i saibabista. Ovo potpoglavlje je razrađeno u trinaest
odjeljaka u kojima konkretno (sa shematskim prikazima) pokazuje konceptualni
pristup istraživanju - od okvirnih zahtjeva uzoritosti recipijenta, nagrada i
atrakcija, konkrentih poruka, glavnih ideja i pojmova, saibabističke doktrine,
polisemičnosti vjerskih iskaza, itd do podrijetla i brojnosti obrazaca (iz
hinduizma, svjetskih religija i pseudoreligioznosti) i mreže tekstualnih
obrazaca kompenzacije.
Konceptualizacija
dimenzija služi mu kao teoretska podloga analitičkih kategorija u predradnjama
istraživanja sadržaja i diskursa. Pritom se oslanja na radove Bourdieua,
Burkea, Eliadea, Durkheima, Webera itd. "Religijska kompenzacija ima
čvrste dodirne točke s društvenom deprivacijom, anomijom, stanjem akterske
otuđenosti i fruštracije, bez obzira na civilizacijsko kulturne okvire
djelatnih religija i različitih povijesnih epoha" (53). Obrazac shvaća kao
prepoznatljivu posebnu i ponovljivu pravilnost akterskog
normativno-bihevioralnog raspona interakcija..kao generaliziranu uputu izbora
izvedenu do konkretnosti realnih zahtjeva, pa razlikuje "obrasce-ideje
doktrine", "obrasce moralizma" i "obrasce aktiviteta"
(51-52).
6. Metodologija
primijenjenih istraživanja
Analitičke
pravilnosti u tekstualnom dijelu Sai Babine doktrine predstavljaju osnovu za
sociolingvističku provjeru hipoteze o kompenzacijskim elementima učenja koji su
prepoznatljivim na latentnom planu kao doktrinarno-retorički obrasci.
Analiza
sadržaja - kako to pristupnik svoje analitičko rangiranje osnovnih pojmova
naziva - primjenjuje se u svrhu izdvajanja kompenzacijskih kvaliteta obrazaca
vjerskog učenja od ukupnog manipulacijskog diskursa. Time se tendiraju
razotkriti glavni obrasci kondicioniranja recipijenata putem saibabističke
doktrinarne manipulacije. U tome smislu pristupnik korektno uočava kvalitativne
aspekte razlikovanja vjerskog učenja Sai Babe i njegovih imitatora, kao i
kvantitativne aspekte, prema kojima se u tekstovima sljedbenika iimitatora
uočava znatno "spuštanje razine" korištenja odgovarajućih mehanizama
kompenzacije i manipulacije. U tom smislu empirijska se provjera odnosi
prvenstveno na analizu odabranih tekstova po principu case study metodologije,
pa bi inzistiranje na ovoj metodi, a ne na analizi sadržaja koa metodi bilo
metodološki korektnije, pogotovo stoga, što je riječ o analizi tri odabrana
doktrinarna teksta: Sai Babe, Lucas Rallia i S. V. Stepski-Doliwe.
U analizi se
obraća pozornost na dužinu rečenica, tekstualne markere,prepoznatljive
sintagme, žargon autentičnosti i intimizam, kao i niz drugih sociolongvističkih
elemenata, putem kojih se nastoje prepoznati kompenzacijski obrasci koje
pristupnik navodi i analizira u elaboracijskom dijelu rada.
Analiza
pokazuje da temeljni tekstovi Sai Babe i sljedbenika sadrže sve konceptualno
pretpostavljene kompenzacijske obrasce, pa zaključujemo da se pristupnik
uspješno izborio s ne baš lakim metodološkim problemom.
7. U
Zaključku magistarskog rada sažeti su osnovni istraživački nalazi vjerskog
učenja Sai Babe i saibabista te ključni momenti analize sadržaja. Navedeni su
osnovni kompenzacijski obrasci: (1) obrasci adoracije - uzvisivanja kvalitete
Sai Babe (svetac, prorok, iscjelitelj, avatar); (2) obrasci promicije istočnih
religija (prosvjetljenje, ispunjenje, meditacija, oslobođenje od reinkarnacije
tegobnog života) i prerada likova drugih religija; (3) obrasci interesa
moderniziranih aktera osobito utilitarizma kojima se popunjava praznina
azijskog predmodernog tradicionalizma; (4) obrasci potrošačke strukture
konkretiziraju obogotvorenje svakodnevnice do sveznanja, svemoći i superiornih
svojstava; (5) obrasci monolatrije kombiniraju se s hinduističkim panteonom s
mitsko-magijskim sadržajima (mantranje, proricanje) koji izjadnačavaju
stvarnost i san; (6) obrasci utjehe (služenje drugima) kao imitacija kršćanskog
karitasa služe restituciji deficita socijalnih kvaliteta nastalih socijalnom
ili religijskom izolacijom.
Analiza
sadržaja je pokazala je da se preko kompenzacijskih obrazaca pojačava kultno
značenje glavnog lika. U tekstovima se koriste određeni pojmovi, fraze i
latentne poruke, koji sustavnim ponavljanjem tvore klastere vezanih značenja.
U zaključku
su također eksplicirane neke relacije između učenja Sai Babe i ostalih
saibabističkih autora, uglavnom imitatora: saibabisti tvrde da su telepatski
prijenosnici ideja Sai Babe koji preko njih progovara; smanjujena je razina
diskursa do banalizacije sinketičkih ideja, itd. Saibabizam se nadahnjuje
doktrinarnim i popularizacijskim obrascima konzumentske sakralne gladi.
U odnosu na
New age, saibabisti slijede njegov glavni smjer i polaze od Sai Babe kao
njegove glavne činjenice, te svojim učenjem nadograđuju na njegovu dokoličarsku
potkulturu koja podupire subilimaciju socijalnih frustracija fantazijskim
konstruiranjem životnog prostora.
Moderno
društvo je za Sai Babu i saibabiste prostor rligijskog kultnog širenja.
Kompenzacijski obrasci zahvaćaju svjetovne prostore ljudske brige,
ograničenosti i prikraćenosti, pa saibabizam doktrinarnim obrascima u
metafizici vjerovanja nudi rješenja socijalnih stanja. S jedne strane
religijski triumfalizam pokušava kompenzirati tu prazninu imitiranjem
kršćanstva s kojim je u sukobu, a s druge aktivistički okupiti marginalizirane
ambiciozna pojedince. Obrasci saibabističke kompenzacije smanjuju frustrirane
pritiske kapitalističke racionalizacije. Međutim, pristupnik smatra da je
"dubiozna funkcionalnost saibabizma konkretizirana do potkulturnog,
modernog životnog stila"..."Sam po sebi, dalekoistični
tradicionalizam, nema skupnu integracijsku vrijednost. Stoga je u području
javnih i kolektivnih izbora isključen. Ekstremno samoreklamiranje saibabizma
pokušava smanjiti posrtanje egzoterično-hinduističke matrice u sudaru sa
socijalnim realitetom zapada"(185).
3. Zaključak
i prijedlog povjerenstva
Povjenstvo
drži da je magistarski rad Zlatka Sarića "Kompenzacijski obrasci u
vjerskom učenju Sathya Sai Babe" u nas prvi takav rad o ovoj problematici
i po metodi izvedbe. U biti to je kritički pokušaj sociološkog
"raščaravanja" saibabizna putem specifične analize sadržaja. Rad je
obilježen analitičnošću i sustavnim kritičkim opsarvacijama. Sarić prezentira
Sai Babin i saibabistički sinkretizam kao funkciju religijske kompenzacije. U
radu su izloženi osnovni elementi vjerskog učenja Sai Babe i sukladno polaznoj
pristupnikovoj tezi o kompenzacijskoj funkciji vjerskog učenja Sai Babe i
saibabista, analizom sadržaja prezentiran osnovni model tog učenja sa
hijerarhijom pojmova (bog, ljubav, život, čovjek, svijet, religija, put,
svjetlost, srce i istina) koji konstituiraju ukupnu frazeologiju.
Kompenzacijski obrasci konstruirani su s obzirom na njihovo značenje i
interakcijsku kvalitetu, a na temelju dobrog poznavanja relevantne literature
iz područja sociologije religije.
Preko
postavljenog modela analize sadržaja i analize diskursa, pristupnik je pokazao
da se radi: o (a) religijskoj i pseudoreligijskoj sinkretičkoj inovaciji
hinduizma (preuzimanju i populariziranju ideja drugih religija) i manipulaciji,
koja dovodi do banaliziranja religijskog smisla; o (b) doktrinarno
nekonzekvantnim ali sugestivnim postupcima u kojima je Sai Baba središnja
kultna figura potaknuta idejom indijskog gurua a izgrađena na tradiciji
hinduističkih svetaca i mudraca, te o (c) poticanju konvertitstva pripadnika
tradicionalnih religija.
Širenje Sai
Babinog i saibabističkog učenja u modernom zapadnom društvu, kulturi kojoj nije
primjeren hinduizam, omogućava stanje potrošačkog društva karakterističnog po
različitim manipulacijama. Sarić je pokazao da oblici manipulacije zagovaraju
distancirajući i rezignirajući društveni pasivizam koji se nastoji umanjiti
strategijom obećanja društvenog, individualnog i religijskog spasa. Iako je
našao plodno socijalno tlo u zapdnim društvima, ipak, saibabizam, koji uglavnom
nudi (iracionalne) individualne savjete ne može odgovoriti na duhovne i
socijalne probleme racionalnog zapada, pa svoju ambicioznost religijskog
širenja zadovoljava putem prikrivenih manipulacijskih obrazaca kompenzacije.
Sarić ih kritički analizira i u metodološki originalnom pokušaju, svakako ne
bez manjkavosti, pokazuje njihov socijalni smisao.
Povjerenstvo
je mišljenja da magistarski rad Zlatka Sarića udovoljava svim formalnim
uvjetima izrade magistarskog rada i da ima logični slijed od postavljanja
problema, konceptualizacije, preko argumentacije do zaključka. U njemu je s
visokom autorovom umješnošću modelski prezentirana analiza sadržaja i analiza
diskursa. Pristupnik je pokazao izvanredno poznavanje problema koji obrađuje,
ali ne samo kao doktrinarnog sadržaja saibabizma, nego i njegove relacije spram
modernog društva i New agea, čime je sociološki analizirao povezanost
saibabističkog sinkretičkog sadržaja i socijalnu stvarnost.
Stručno
povjerenstvo jednoglasno pozitivno ocjenjuje rad i predlaže Fakultetskom vijeću
Filozofskog fakulteta da prihvati ovo izvješće i omogući pristupniku obranu
rada.
Članovi
povjerenstva:
Dr. sc. Vjekoslav
Mikecin, predsjednik
Dr. sc. Ivan Cifrić, član
Dr. sc. Benjamin Čulig, član
Fakultetskom
vijeću
Filozofskog
fakulteta
Kandidatkinja: Eneja Berković Borovina
Predmet:
Tema i sadržaj magistarske radnje
Američki rat za nezavisnost i diplomacija Sjedinjenih Američkih Država
kroz prizmu Dubrovačke Republike
U ovoj radnji bit će govora prvenstveno o
uspostavi Sjedinjenih Američkih Država, odnosno o zbivanjima koja su dovela do
američke borbe za nezavisnost, te o tokovima tog rata s posebnim osvrtom na
formiranje američke diplomacije i djelovanje njezinih predstavnika u Europi. Na
početku radnje bit će pružen uvid u
osobitosti međunarodnog položaja i povijesnog značenja Dubrovačke
Republike, kao i povijest britanskih kolonija u Americi zajedno sa povodima i
uzrocima za njihovom nezavisnošću. Posebna pažnja bit će posvećena razvitku
američke diplomatske mreže, te odnosima i dubrovačke i američke diplomacije sa
vlastima u svojoj matičnoj državi, kao i vlastima država primateljica. U ovoj
je radnji najčešća država primateljica Francuska, odnosno Pariz kao jedno od
glavnih diplomatskih središta Europe. Sama ta činjenica svjedoči kako su u taj
sukob bile upletene velike europske sile, te ćemo vidjeti koje su bile njegove
uzročno-posljedične veze sa sudbinom kolonijalnih carstva Velike Britanije,
Francuske i Španjolske i ravnotežom snaga u Europi. O ratnim djelovanjima koja
su započela 1775. godine bit će govora kroz korespondenciju dubrovačkog
naučnika Ruđera Boškovića, koji je Dubrovačkoj Republici javljao o zbivanjima
tokom 1775. i 1776. godine, kada su sve kolonije proglasile nezavisnost od
Velike Britanije. Sve odlučnije suprotstavljanje američke vojske Velikoj
Britaniji bit će opisano kroz korespondenciju Francesca Favija, gdje je posebno
zanimljiva analiza zbivanja nakon što u rat stupa Francuska, a nešto kasnije i
Nizozemska i Španjolska. Analiza djelovanja američkih izaslanika svakako će se
zasnivati na Favijevim izvješćima, jer je on detaljno pisao o djelovanju
značajnih američkih predstavnika u Europi. Na kraju ove radnje bit će i govora
o spornom pitanju priznanja Sjedinjenih Država od strane Dubrovačke Republike.
Vidjet ćemo da su po tom pitanju političke veze i ekonomski interesi, kao i
vojna (ne)moć Dubrovačke Republike, nalagali dubrovačkim vladajućim krugovima
da nastupaju sa velikim oprezom. Zbivanja
o kojima su bili izvještavani ukazivala su na mogućnost širih sukoba
između Velike Britanije, Francuske i Španjolske, te su u takvoj situaciji
Dubrovčani smatrali kako trebaju sačuvati svoju neutralnost, odnosno jako dobro
paziti da se ne zamjere bilo kojoj od zaraćenih strana.
Dubrovačka Republika svakako predstavlja jedan od
kurioziteta Europske povijesti, a djelovanje njezine diplomacije predstavlja i
potvrđuje srednjovjekovnu međunarodnu nazočnost Dubrovačke Republike, tako da
analiza svakog segmenta tog djelovanja (u ovom slučaju druga polovica XVIII.
stoljeća) predstavlja vrijedan i značajan podsjetnik na taj važan dio hrvatske
povijesti, koji je nažalost nedovoljno poznat međunarodnoj, ali i hrvatskoj
javnosti.
Od posebnog značaja svakako je analiza pisama i izvješća
dubrovačkog znanstvenika (Ruđera Boškovića) i diplomatskog predstavnika
(Francesca Favija), koja nam otkrivaju što se u Europi općenito znalo i
očekivalo od rata u Sjevernoj Americi, te kakav je odjek taj rat imao u našim krajevima.
Ova radnja pokazat će da je Dubrovačka Republika, kao pomorska i trgovačka
država, sa velikom pozornošću pratila zbivanja vezana uz borbu za nezavisnost
engleskih kolonija u Sjevernoj Americi. Iz perspektive XXI. stoljeća, doba
trenutnih komunikacija i vrhunske tehnologije, svakako je zanimljivo pobliže
upoznati djelovanje diplomacije prije više od dvije stotine godina, tadašnji
način informiranja i uspostavljanja vanjsko-političkih veza. Uzevši u obzir činjenicu da su Sjedinjene
Američke Države vodeća sila današnjice, sa velikim utjecajem na našu regiju,
posebno je zanimljivo ispitati povijesne veze i spoznaje između male
mediteranske republike na zalazu i velike nacije u nastanku. Naime, valja
naglasiti da se radi o spoznajama i djelovanju vlasti i diplomacije jedne male
države koja je do stvaranja SAD-a ipak više od četiri stotine godina postojala
kao poznati član međunarodne zajednice, i koja je bila u poziciji priznati
suverenost upravo glavne supersile današnjice.
Vidjet ćemo kako je Favi u svojim izvješćima nevjerojatno
točno predvidio razvitak Amerike kao buduće nove sile, te neprestalno
naglašavao značaj gospodarskog potencijala i velikih trgovačkih perspektiva sa
tom zemljom, kao i mišljenje da će ona postati “najsnažnija zemlja na svijetu”.
Sukladno tome, nagovarao je Dubrovačku Republiku da što prije prizna Sjedinjene
Države i sa njima uspostavi trgovinske odnose. Pitanje priznanja Sjedinjenih
Američkih Država od strane Dubrovačke Republike jedna je od značajnih postavki
ove radnje, jer će se putem povijesnih dokumenata pokušati dokazati da je
popularna tvrdnja o priznanju zapravo netočna, te da je Dubrovačka Republika
propustila povijesnu prigodu da prizna Sjedinjene Američke Države.
Polaz i osnov istraživačkog dijela koji se odnosi na detaljna
diplomatska izvješća i osobna pisma svakako je autentična povijesna građa koja
se nalazi u Dubrovačkom povijesnom arhivu. Ta diplomatska i osobna prepiska
predstavlja provorazredne povijesne dokumente i svjedočanstva o obavještenosti
i stavovima Dubrovčana naspram američke borbe za nezavisnost. Radovi istaknutih
povijesničara koji se nalaze u zbirci dubrovačke povijesti Znanstvene
biblioteke u Dubrovniku svakako će doprinjeti razumijevanju povijesti
Dubrovačke Republike i njezine diplomacije.
Istraživanje djelovanja američke diplomacije zasnivat će
se na materijalu dobivenom iz povijesnog odjela pri američkom sveučilištu Yale,
posebice o najistaknutijem američkom diplomatu Benjaminu Franklinu, iz tzv.
“Franklin Papers Collection”, kao i na materijalima iz američkog Nacionalnog
arhiva (National Archives). Pri sakupljanju povijesne građe o američkoj
diplomaciji i ratu za nezavisnost također ću se obratiti Interuniverzitetskom
centru u Dubrovniku, gdje se nalazi kolekcija knjiga o američkoj povijesti, te Nacionalnoj
Sveučilišnoj Biblioteci u Zagrebu i svim drugim izvorima koji bi mogli pružiti
zanimljive informacije o začecima američke diplomacije.
Mentor: Voditelj
studija: Kandidatkinja:
_______________ _______________ _________________
prof.
dr. Ivan Matković prof. dr. Sonja Bašić Eneja Berković-Borovina
FAKULTETSKOM VIJEĆU FILOZOFSKOG FAKULTETA
PREDMET: TEMA I SADRŽAJ MAGISTARSKE RADNJE
Kandidatkinja: Elia Pekica
NASLOV: Strategije osvajanja tržišta: Coca-Cola
u SAD-u i Hrvatskoj
OPIS TEME
Radnja će kroz povijest Coca-Cole, kroz njezinu “misiju”, kroz marketinšku strategiju i propagandu, analitički prikazati sve sličnosti i razlike između nastupa Coca-Cole na američkom i na hrvatskom tržištu, kao i prednosti i manjkavosti tog multinacionalno-globalnog procesa komuniciranja američkog proizvoda s hrvatskim tržištem.
Kada je 1886. godine u gradu Atlanti farmaceut John S. Pemberton kreirao sirup nazvavši ga jednostavno Coca-Cola, nije bio svjestan da je tog trenutka postavio temelje jednog od najinteresantnijih američkih i svjetskih marketinških, kulturoloških i identifikacijskih fenomena.
Coca-Cola je postala globalnim simbolom i metaforom potrošačkog društva. Radnjom ću nastojati dati svoj prilog rasvjetljavanju marketinškog fenomena Coca-Cole te ustanoviti kojim mehanizmima multinacionalna kompanija, poput Coca-Cole, osvaja nova tržišta, što bi moglo poslužiti kao primjer za komparativnu analizu prodora ostalih multinacionalnih kompanija na hrvatsko tržište.
Posebno težište postavit ću na analizu:
- utjecaja Coca-Cole na zdravu konkurenciju;
- nastajanja potrebe kupovanja i potrošnje Coca-Cole;
- promotivnih i komunikacijskih aktivnosti Coca-Cole koncipiranih na internacionalnom konceptu njezinih propagandnih kampanja;
- “cocacolizacije” Hrvatske sa socio-ekonomskog aspekta.
U radnji ću se
koristiti:
-
dostupnim
podacima i knjigama o Coca-Coli;
-
izvornim
materijalima dobivenim od kompanije Coca-Cola;
- stručnom literaturom o internacionalnom marketingu i globalnim propagandnim kampanjama;
- rezultatima kvalitativnog istraživanja koje ću samostalno provesti metodom oko 40 intervjua s marketinškim stručnjacima i stručnjacima s područja psihologije, sociologije, dizajna...;
- rezultatima istraživanja sekundarne građe agencije Pulse i centra za istraživanja GFK Zagreb.
Elia Pekica, prof.
Mentor: Voditelj
poslijediplomskog studija:
Prof.
dr. sc. Ognjen Čaldarević Prof. dr. sc. Sonja Bašić
Zagreb, 31. 05. 2001.
TOMISLAV FABIJANIĆ
POJASNE KOPČE I PREĐICE DRUGE POLOVICE 5. I 6. STOLJEĆA
NA PODRUČJU RIMSKE PROVINCIJE DALMACIJE
(sinopsis magistarskog rada)
CILJ:
Cilj rada je dati arheološki pregled pojasnih kopči i pređica koje se mogu datirati u drugu polovicu 5. i 6. stoljeće, a potječu s područja rimske provincije Dalmacije.
OBRAZLOŽENJE:
Rimska provincija Dalmacija je nakon svrgavanja Romula Augustula i kratkotrajne vladavine Julijana Nepota postala dio Istočnogotskog kraljevstva. Nakon bizantsko-istočnogotskog rata ona dolazi pod vlast Bizanta, čiji se kulturni utjecaji osijećaju i u podunavskom i alpskom prostoru, a posebno su jaki baš u justinijanskom i postjustinijanskom vremenu (upravo u vremenu kojim se namjeravam baviti u ovoj radnji). Područje rimske provincije Dalmacije je, dakle, i nakon propasti Zapadnog rimskog carstva i dalje shvaćano kao cjelina.
Pojasne kopče i pređice spadaju među najčešće nalaze toga vremena, a potječu iz nekropola ili su slučajni nalazi (naseobinski i grobni). Velik broj tih nalaza je dosada objavljen u arheološkoj znanstvenoj i stručnoj literaturi, ali je sustavno obrađen samo dio pojasnih kopči (Z. Vinski), dok pređice uglavnom nisu analizirane. Nužno je spomenuti da se u radu neće obrađivati nalazi istočnogotskog podrijetla, već oni koji se mogu okarakterizirati kao kasnoantički ili ranobizantski.
Najveću pažnju posvetit ću znanstvenoj analizi izvorne arheološke građe već objelodanjene u literaturi, ali ću pokušati doći i do nepoznate arheološke građe koja se nalazi u muzejskim institucijama ili privatnim kolekcijama. Pri tom ću koristiti svu dostupnu znanstvenu literaturu, kako onu objavljenu u Hrvatskoj, tako i onu iz inozemstva. Namjeravam iskoristiti i mogućnosti koje pruža Internet, kako bi putem kontakata s kolegama iz Europe došao do analognog izvornog arheološkog materijala i literature.
Sastavni dio radnje bit će fotografska i grafička dokumentacija, te arheološko- topografske karte.
Smatram da će magistarski rad predložena naslova pridonijeti proučavanju iznimno zanimljivog povijesnog razdoblja na razmeđi antike i srednjega vijeka.
NACRT
RADNJE:
Uvod
I. Prikaz povijesnih zbivanja u rimskoj provinciji Dalmaciji u 5. i 6. stoljeću
II.
Kratak pregled rada na istraživanju
arheološke ostavštine 5. i 6. stoljeća s područja provincije Dalmacije s posebnim obzirom na pojasne kopče i
pređice
III.
Nalazišta pojasnih kopči i pređica 5. i 6. stoljeća u provinciji Dalmaciji
1.
Opće značajke
2.
Kataloški popis i glavna obilježja
IV. Analiza nalaza (tipološko-stilska, kronološka i radionička)
V. Zaključna razmatranja
VI. Katalog nalaza
Literatura
Ilustrativni prilozi
Mentor: Kandidat:
Doc. dr. sc. Ante Uglešić Tomislav Fabijanić
Voditelj poslijediplomskog studija:
Prof. dr. sc. Nives
Majnarić Pandžić
Sveučilište u Zagrebu
Filozofski fakultet
Odsjek za arheologiju
Zdravka Hincak: sinopsis magistarskog rada
Naslov: Najranija
indoeuropska seoba - prilog raspravi na osnovi
građe iz istočne Slavonije
Tema i cilj rada
Antropološkom analizom obuhvatit će se neolitička populacija starčevačke kulture (6000-5500 god. pr. Kr.) s lokaliteta u Vinkovcima i ranobrončanodobna populacija vučedolske kulture (3000-2500 god. pr. Kr.) s lokaliteta Vučedol pokraj Vukovara. Ovaj bi rad trebao biti prinos razrješenju još uvijek velike kulturološke dileme (prije svega u antropologiji i lingvistici) o vremenu javljanja prvih Indoeuropljana na europskom tlu. Arheološki se očituju u dvije suprostavljene teorije o njihovom dolasku. Engleski arheolog Colin Renfrew uz pomoć lingvistike dokazuje da indoeuropejzacija dolazi s juga, iz maloazijskog prostora, s prvom zemljoradnjom. Njihovo je napredovanje sporo, a seoba koja je pokrenuta iz Anatolije oko 8000 pr. Kr. završit će na Britanskom otočju iza 3000 pr. Kr. Druga teorija pripada Mariji Gimbutas koja tvrdi da prvi Indoeuropljani stižu u središnju Europu s istoka oko 3500 pr. Kr. u drugom velikom seobenom valu.
Prostor istočne Hrvatske jedan je od ključnih za ovo rješenje.
Pregled poglavlja
1. Uvod
1.1. Prirodne značajke istraživanog područja i paleoekologija
Opis zamljopisnog položaja istraživanih lokaliteta s geomorfološkim osobinama i sedimentima koji ih stvaraju uz osvrt na paleoklimu i paleovegetaciju.
1.2. Pregled dosadašnjih istraživanja
1.3. Neki lokaliteti starčevačke i vučedolske kulture
2. Materijali i metode istraživanja
Istraživanjem će se obuhvatiti osam kostura starčevačke i sedam vučedolske kulture. Starčevački materijal potječe s lokaliteta "Hotel" i "Nama", dok je vučedolski s lokaliteta Vučedol i s vinkovačkog lokaliteta "Hotel". Uz klasičnu osteološku analizu, koja obuhvaća koštani i dentalni materijal, provest će se i molekularna ispitivanja. Osteološki materijal bit će određen prema položaju pojedine kosti u kosturu, odredit će se spol, skeletna dob svake jedinke u trenutku smrti, bit će opisane paleopatološke značajke te tipska pripadnost. Osteometrijska analiza dat će nam odnose među populacijama.
Dentalna analiza obuhvatit će odredbu prema položaju pojedinog zuba u čeljusti, odredbu spola, rasne pripadnosti i dentalne starosti jedinke uz napomene o patologiji, morfološkim odstupanjima, okluziji, atriciji i anomalijama. Dentometrijski podaci (mezio-distalni i buko-lingvalni dijametri) pomoći će pri tipskoj klasifikaciji populacija.
Pokušat će se izolirati mitohondrijska (mt) DNK iz zubnog korijena na uzorcima obje populacije. Važno je testirati jesu li umnožene sekvencije "izvorne" tj. nije li došlo do kontaminacije vanjskog DNK.
Zbog malog broja uzoraka statistički se neće moći pratiti Gausova krivulja pa će biti potrebno upotrijebiti Studentovu t-raspodjelu vjerojatnosti, uz proizvoljno određenu sigurnost od 80%.
3. Rezultati
Navedene antropološke metode mogle bi pomoći rješavanju pitanja možemo li prve europske zemljoradnike na hrvatskom tlu (starčevačka kultura, 6000-5500. pr. Kr.) zvati "Protomediterancima", a ostatke vučedolske kulture pripisati prvim indoeuropljanima (od 3000. pr. Kr.). Zbog nešto lošijeg stanja očuvanosti kranijalnog materijala starčevačke kulture, nećemo pri usporedbi kraniometrijskih podataka obje kulture, moći sa sigurnošću izlučiti populacijske tipove. Stoga će od vrhunske važnosti biti podaci molekularnih istraživanja. Oni će nam pokazati kako značajna količina genetičkih podataka može preživjeti kroz dugo vremensko razdoblje u dentalnom materijalu te da takvi podaci otvaraju nove mogućnosti istraživanja u mnogim znanstvenim granama.
4. Rasprava
5.
Zaključak
6.
Sažetak
7.
Summary
8.
Literatura
9. Table
Mentor: Kandidat:
Dr. sc. Aleksandar Durman, izv. prof. Zdravka Hincak
Voditelj poslijediplomskog studija:
Prof. dr. sc. Nives Majnarać Pandžić
Ozana Martinčić
OBRAZLOŽENJE TEME MAGISTARSKOG RADA
Naslov teme magistarskog rada: Paleodemografska i paleopatološka analiza ljudskog osteološkog materijala sa srednjovjekovnog groblja uz crkvu Svetog Asela u Ninu.
Cilj ovog rada je analiza paleodemografskih i paleopatoloških podataka o stanovništvu koje je kroz srednjovjekovni period naseljavalo područje Nina i bilo pokopano na groblju uz crkvu Sv. Asela, te usporedba navedenih podataka između muškaraca i žena sa istog lokaliteta, ali i između različitih antropološki obrađenih istovremenih lokaliteta na bližem dalmatinskom području i u kontinentalnom dijelu Hrvatske.
Za potrebe istaživanja razviti ću, uz pomoć računalnih stručnjaka, interaktivnu bazu podataka na platformi Microsoft Access-a. Sama baza biti će prilagođena standardnim obrascima za ovakva istraživanja, istovremeno pružajući novi stupanj učinkovitosti u pohranjivanju i analizi podataka. Najveća prednost ovakvog načina rada biti će automatiziranje složenih statističkih i antropometrijskih proračuna, te analize ostalih relevantnih podataka za ovu populaciju , a s vremenom i za brze usporedne analize različitih arheoloških populacija.
Za svaki će se kostur prvo napraviti inventura svih kostiju i to pomoću obrasca u kojem su popisane sve kosti u ljudskom tijelu. Svaka kost označena je posebnom oznakom koja određuje stupanj očuvanosti same kosti. Na isti način označena je i svaka zglobna ploština u kosturu. Isto tako za svaki kostur biti će napravljena i inventura zubiju. Osim toga biti će zabilježen i svaki karijes, koji će prema jakosti biti šifriran u četiri kategorije. Ovakav način obilježavanja, odnosno pohrane raznih podataka omogućiti će stvaranje preciznih i usporedivih baza podataka.
Svakom kosturu odrediti će se spol na temelju morfologije kraniuma, odnosno morfologije postkranijalnih kostiju.
Starost u trenutku smrti odrediti će se na temelju nicanja mliječnih i stalnih zubiju, stupnju spojenosti epifiza s dijafizama, morfologiji aurikularne ploštine zdjelične kosti, morfologiji medijalnih krajeva rebara, stupnju obliteracije ektokranijalnih šavova, prisutnosti degenerativnih promjena na zglobnim ploštinama i kralješcima, te ostalih čimbenika. Konačna procjena starosti svake odrasle osobe biti će dana u rasponu od pet godina, dok će starost djece biti nešto određenija, odnosno biti će dana u rasponu od pola do tri godine.
Sve patološke promjene biti će evidentirane i opisane. Uz jednu opću klasifikaciju, upotrijebit će se i detaljnija koja će pojedinačno opisati samu patološku promjenu (lokacija, intenzitet izražaja, stanje, rasprostranjenost, …). Paleopatološke analize pokazat će prisutnost trauma, zaraznih bolesti, metaboličkog stresa, degenerativnih promjena na zglobovima i kralješcima i dentalnih patologija u analiziranoj populaciji.
Učestalosti različitih paleopatoloških promjena usporediti ću između muškaraca i žena, između starijih i mlađih osoba i između lokaliteta Nin – Sv. Asel i drugih istovremenih arheoloških populacija iz Hrvatske.
Rezultati provedenih antropoloških analiza ovog srednjovjekovnog groblja produbit će naše spoznaje o uvjetima i načinu života na ovom važnom arheološkom nalazištu, a usporedba dobivenih rezultata sa rezultatima evidentiranim na drugim srednjovjekovnim hrvatskim arheološkim nalazištima, omogućiti će postavljanje hipoteza o uspješnosti prilagodbe ove populacije na svoj ekološki sustav i o mogućim čimbenicima koji su utjecali na to.
PREGLED POGLAVLJA
I.
UVOD
II.
CILJ ISTRAŽIVANJA
III.
METODE ISTRAŽIVANJA
A. Određivanje spola
B.
Određivanje starosti
C.
Paleopatološke promjene
IV.
REZULTATI ANALIZA OSTEOLOŠKOG MATERIJALA
5.
DEMOGRAFSKE OSOBINE ANALIZIRANOG UZORKA
6. PATOLOŠKE
ANALIZE
6.1. Metabolički stres
6.2. Zarazne bolesti
6.3. Traume
6.4. Dentalne patologije
6.5. Degenerativne promjene na zglobovima i kralješcima
7. RASPRAVA
8. ZAKLJUČNA
RAZMATRANJA
9. LITERATURA
Voditeljica Mentor: Kandidat:
poslijediplomskog
studija:
prof. dr. Nives Majnarić dr. Mario Šlaus Ozana Martinčić
Pandžić
Marija Mihaljević
Gradski muzej Nova Gradiška
Trg kralja Tomislava 7
35 400 Nova Gradiška
Nova Gradiška, 7. svibnja 2001.
Vijeću Filozofskog fakulteta u Zagrebu
Predmet: Molba za prihvaćanje teme magistarskog rada
Molim cijenjeni Naslov da prihvati naziv magistarskog rada.
Prijedlog naziva: Kulture kasnog neolitika na nalazištu Nova
Gradiška-Slavča
Sinopsis
Uvod: Cilj ovog rada je na temelju pronađenog arheološkog materijala (keramike) utvrditi kulturnu pripadnost kasnoneolitičkih slojeva na nalazištu Slavča, za koje sada možemo preliminarno istaći da pripadaju brezovljanskom tipu sopotske kulture.
Položaj: Opisati zemljopisne i prometne značajke nalazišta Slavča koje pripada području zapadne Slavonije gdje se isprepliću razni kulturni utjecaji što će ostaviti odraza na materijalnoj ostavštini.
Pregled istraživanja: Osvrnuti se na prve podatke o nalazištu Slavča, kao i o prikupljanju veće količine arheološkog materijala tijekom 20. stoljeća. Za sada je arheološkim istraživanjima započetim 1997. godine, koja se i dalje kontinuirano nastavljaju, utvrđena prisutnost sopotske, lasinjske, kostolačke i vučedolske kulture.
Naseobinski pokazatelji: Opisati sliku naselja u razdoblju kasnog neolitika. Arheološkim istraživanjima utvrđen je niz jamskih objekata različitih oblika i namjene. Naselje se prema dosadašnjim pokazateljima u to vrijeme prostiralo u širinu, tj. po načelu horizontalne stratigrafije.
Tipološka klasifikacija keramike: Tipološki i statistički obraditi keramiku kasnoneolitičkih slojeva.
Odnos s ostalim kulturnim pojavama: Nakon obavljene analize keramike, usporediti ju sa srodnim keramičkim tipovima (kulturama) na prostoru sjeverozapadne Hrvatske i srednje Europe.
Zaključak: Temeljem obrađenog keramičkog materijala utvrditi kulturnu pripadnost kasnoneolitičkih slojeva. Na kraju iznijeti zaključna razmatranja o genezi prisutnih i utvrđenih kultura na nalazištu Nova Gradiška-Slavča.
Voditelj poslijediplomskog studija: Mentor:
prof. dr. Nives Majnarić-Pandžić prof. dr. Tihomila Težak-Gregl
Poslijediplomant:
Marija Mihaljević, prof.
Branimir Župić
Vrlička 43, Sinj
Tel. 021/824636
FAKULTETSKOM VIJEĆU
FILOZOFSKOG FAKULTETA
Predmet: Zamolba za prihvaćanje teme za izradu magistarskog rada
OBRAZLOŽENJE TEME MAGISTARSKOG RADA
Naslov teme magistarskog rada: Antropološka analiza populacije iz ranosrednjovjekovnog groblja u Glavicama kod Sinja.
Cilj ovog rada je analiza paleodemografskih i paleopataloških, te kraniometrijskih podataka o stanovništvu starohrvatske župe Cetine, na osnovu kostura iz ranosrednjovjekovnog groblja na lokalitetu "Iza Grede" u Glavicama kod Sinja. Dobiveni rezultati usporedit će se sa rezultatima dobivenim sa drugih starohrvatskih lokaliteta, te će se time steći uvid ne samo u uvjete i način života populacije koja se pokopavala na ovom lokalitetu, već i u uspješnost prilagodbe ove populacije na njen ekološki sustav.
Paleodemografska analiza. Odredit će se ukupni broj osoba pokopanih u do sada istraženim grobovima na spomenutom lokalitetu, zatim brojčani odnos između spolova te različitih dobnih skupina, kao i prosječna životna dob - ukupna i po spolovima.
Za svaki će se kostur, pomoću posebnog obrasca, napraviti inventura svih kostiju, a stupanj očuvanosti svake kosti i sviju zglobnih ploština označit će se posebnom oznakom. Također će se napraviti i inventura zubiju.
Spol će se određivati na temelju morfologije kraniuma, odnosno morfologije postkranijalnih kostiju.
Starost u trenutku smrti odredit će se po stanju izniknutosti mliječnih i stalnih zubiju, stupnju spojenosti epifiza s dijafizama, morfologiji aurikularne ploštine zdjelične kosti, morfologiji medijalnih krajeva rebara, stupnju obliteracije ektokranijalnih šavova, prisutnosti degenerativnih promjena na zglobnim ploštinama i kralješcima, te ostalim čimbenika.
Paleopatološka analiza. Evidentirati će se i opisati sve pojedinačne pataloške promjene na kostima, kao i na zubima, a temelju čega će se dati opća klasifikacija pataloškog stanja odnosne populacije (općenita prisutnost stresa u navedenoj populaciji, zatim trauma, zaraznih bolesti, degenerativnih promjena na zglobovima, dentalnih patalogija, te ostalog). Napravit će se usporedba paleopatoloških analiza između pripadnika ove populacije, uspoređujući međusobno muškarce i žene, te pripadnike različitih dobnih skupina.
Kraniometrijska analiza. Prisutnost relativno velikog broja dobro očuvanih kostura omogućit će mjerenja vrijednosti dimenzija lubanje. Pri tom će dobiveni podaci biti obrađeni metodama multivarijantne statistike (analize temeljnih sastojnica i razlučne funkcije). Dobiveni rezultati omogućit će postavljanje hipoteza o biološkim udaljenostima između različitih hrvatskih srednjovjekovnih populacija, te između hrvatskih i drugih srednjoeuropskih srednjovjekovnih populacija.
Predviđeni sadržaj magistarskog rada
1. Uvod
2. Cilj istraživanja
3. Metode istraživanja
3.1. Određivanje spola
3.2. Određivanje starosti
3.3. Paleopatološke promjene
4. Rezultati
4.1. Demografske osobine analiziranog uzorka
4.2. Patološke analize
4.3. Kraniometrijske analize
5. Rasprava
6. Zaključak
7. Literatura
Mentor: Kandidat:
Dr. sc. Mario Šlaus Branimir Župić
Voditelj poslijediplomskog studija:
Prof. dr. sc. Nives Majnarić Pandžić
Krešimir Blažević
Bužanova 14
10000 Zagreb
Sinopsis magistarskog rada: Etnografska građa i prethodnici etnoloških istraživanja u istočno slavonskom području od polovice XIX. do početka XX. st.
Rad bi se sastojao od četiri poglavlja i uvoda.
1. UVOD - Kratki osvrt na rad najranijih prethodnika: Relkovića, Katančića i Čevapovića te prikaz političkih i kulturnih prilika u Slavoniji od polovine XIX. do početka XX. stoljeća
2. I. POGRAVLJE - Prikaz rada i radova onih koji su ostavili veći trag na pragu etnološke misli: Luka Lukić, Luka Ilić Oriovčanin, Josip Lovretić...
3. II. POGRAVLJE - Prikaz rada onih koji su se u manjoj ili većoj mjeri bavili etnografskim zapisivanjem: Mijat Stojanović, Adam Filipović von Heldental, Kajo Agijić, Srećko (Felix) Lay, Milko Cepelić, Antun Matasović, Marijan Markovac, Stjepan Marjanović, Marijan Jajić, Mato Topalović, Fran Srećko Gundrum, Mato Zdjelarević, Stjepan Lukić, Tomislav Pracny... Ovdje bih se osvrnuo i na kalendare, časopise i slične publikacije kao što je Kronika franjevačkog samostana u Brodu.
4. III. POGLAVLJE - Prikaz rada onih koji nisu boravili u ovom kraju, ali su o njemu pisali: Franjo Ksaver Kuhač, Friedrich Salamon Krauss, Ćiro Truhelka, Izidor Kršnjavi, Aleksandar Gahs...
5. IV. POGRAVLJE - Zaključna razmatranja. (Obrada, analiza i sinteza podataka.)
U prvoj fazi rada prikupio bih podatke i dokumentaciju te radove u etnološkim i srodnim časopisima i publikacijama. Arhivsku i pisanu građu crpio bih prije svega iz Knjižnice Muzeja Brodskog Posavlja u Slavonskom Brodu i Arhiva Instituta za povijest u Slavonskom Brodu te Knjižnicama Matice hrvatske u Zagrebu, Knjižnice Odsjeka za etnologiju na Filozofskom fakultetu, Nacionalne i sveučilišne knjižnice i drugih. Radom želim pokazati razvoj (kontinuitet i genezu) etnografskog/etnološkog rada u ovom području Slavonije, vrijednost i značaj za cjelokupna etnološka istraživanja.
Mentor: Kandidat:
Doc. dr. Branko Đaković Krešimir Blažević
Voditelj poslijediplomskog studija:
Prof. dr. Vitomir Belaj
Kristina Vučković
Podbrežje V. 32a
Zagreb 10 000
FAKULTETSKOM VIJEĆU
FILOZOFSKOG FAKULTETA
SVEUČILIŠTA U ZAGREBU
Sinopsis magistarskog rada
»PADEŽNE GRAMATIKE
I RAZUMIJEVANJE HRVATSKOGA JEZIKA«
Zadatak magistarskog rada je napraviti smisleni prijevod s engleskog na hrvatski jezik. U okviru toga bit će temeljito proučena gramatika i sintaksa, kako hrvatskog jezika tako i jezika koji se prevodi. Daljni rad temeljio bi se na tom znanju koje bi omogućilo precizno definiranje prirodnog jezika u umjetnom jeziku.
Padežna gramatika, koja čini temelj samog projekta, od velikog je značenja za semantički opis jezika jer, uz prijevod riječi i gramatičkih pravila, naglasak stavlja na funkcionalne odnose unutar rečenice i prije svega prevodi smisao. Kod padežne gramatike osnovni izvor strukture u rečenici je glagol sa svojim dijelovima, tj. glavni glagol je centar oko kojeg se razvija cijelo značenje rečenice.
Padežni sistemi su se pokazali od velike važnosti za razvoj obrade prirodnog jezika. Iako su teorije padežne gramatike bile razvijene u čisto lingvističkom okruženju, kompjuterski lingvisti su ih često koristili.
Za početak bi program trebao za ulaznu rečenicu napisanu na engleskom jeziku, izvršiti analizu rečeničnih dijelova, na svim njezinim razinama, a zatim ponuditi ekvivalentnu rečenicu na hrvatskom.
Voditelj Poslijediplomskog studija
iz informacijskih znanosti
prof.dr. Slavko Tkalac
Mentor: Pristupnica:
doc.dr. Zdravko Dovedan Kristina Vučković
U Zagrebu, 3. svibnja 2001.
Student: Ivanka Biljan
Kneza Domagoja 8 Sveučilište u Zagrebu
53000 Gospić Filozofski fakultet
tel. 053/ 573-245 Poslijediplomski studij književnosti
I. Lučića 3, Zagreb
Prijedlog naslova magistarske radnje: Književnopovijesni i metodički pristup romanu II. moderne
Uvod
Na početku bi se dale opće značajke II. moderne. U proznoj produkciji razdoblja susreće se stvaralaštvo nekoliko literarnih generacija, s tim da se prvih godina pišu uglavnom kraći prozni oblici, a roman tek od sredine pedesetih. Estetski najuspjelija djela dali su pisci rođeni između 1905. i 1919. npr. Desnica i Marinković, ali i krugovaška generacija daje vrsne prozaike poput Novaka. Budući da bi analiza cjelokupne romaneskne produkcije bila preopširna, kao primjeri romana bit će uzeti upravo: R. Marinković: Kiklop, V. Desnica: Proljeća Ivana Galeba, S. Novak: Mirisi, zlato i tamjan. Primijenit će se komparativna analiza tih romana i utvrditi mogućnost primjene komparativne metode u nastavi književnosti.
Analiza romana (komparacija)
Cilj je ovoga dijela magistarskoga rada pokazati, na primjeru ova tri romana, kako se u II. moderni pojavljuju različiti tipovi modernoga romana, iznijeti njihove tipološke značajke te komparativnom metodom ukazati na njihove sličnosti i razlike.
Proljeća Ivana Galeba je roman koji u prvi plan ističe meditacije, psihološke reakcije, reminiscencije i analize jednoga intelektualca i umjetnika. Pripovjednom tehnikom podsjeća na Proustov romaneskni ciklus zbog vraćanja u svijet djetinjstva i rekreiranja prošlih događaja. Tipološki, mogao bi se nazvati romanom-esejom. Ujedno je i primjer djela otvorene strukture, otvorene različitim poticajima i tipovima proznoga izraza - nekoliko je ranijih Desničinih radova ukomponirano u cjelinu romana, a česti su i teorijski komentari o vlastitoj strukturi, metodologiji i poetici.
Marinkovićev Kiklop tematizira tjeskobnu atmosferu predratnoga Zagreba, a jednooko čudovište simbol je infernalnosti, kanibalizma, patologije vremena u kojem se izopačuju ili nestaju sve etičke kategorije i u kojem društvo postaje kaos. Djelo je bogato simbolikom, intertekstualnošću, aluzijama na domaću i svjetsku književnu scenu, parodijama itd., s mnoštvom konotacija i paralelnih značenja.
I Novak u središte romanesknoga zbivanja postavlja intelektualca koji ispašta grijehe prošlosti i simbolično se čisti od dogmatizma, bezbožništva i ideologijske zatucanosti. Iz pozadine izrasta ideologija kao središnji moment djela. Bogato je simbolikom (npr. biblijskom) i neprestano se miješaju sakralno i profano, doslovno i alegorijsko, a osnovni je osjećaj u znaku sartreovske metafore mučnine i gađenja prema svijetu.
Recepcija modernoga romana
u srednjoškolskoj dobi
Treći dio magistarskog rada bio bi okrenut metodici nastave književnosti. Pokušalo bi se, uz pomoć analitičko-interpretativne metode, pokazati kakve su mogućnosti recepcije modernoga romana u naših srednjoškolaca.
Od pet metodičkih sustava u nastavi književnosti, interpretativno-analitički danas je najuobičajeniji u hrvatskim školama. Književno je djelo temeljni sadržaj nastavnog procesa, a interpretacija dominantan oblik rada. Djelu se prilazi kao predmetu estetske spoznaje, a satom dominira dijaloška metoda. Roman se obrađuje cjelovito, što znači da se uvažavaju sve razine (tema, ideja, likovi, odnosi među njima, žanrovske karakteristike, književno-povijesni kontekst, intertekstualne veze itd.). Ovakav pristup zahtijeva ciklus od nekoliko nastavnih sati. Da bi se dobila prava slika recepcijskih mogućnosti učenika, koristit ću se metodom anketiranja.
Zaključak
Nakon provedenog istraživanja s učenicima četvrtih razreda opće gimnazije (odabrani uzorak), sintetizirat ću rezultate u konačan zaključak.
Sinopsis magistarskoga rada Književnopovijesni i metodički pristup romanu II. moderne sadrži bitne teorijsko-metodološke odrednice na kojima će se utemeljiti istraživanje teme. Izbor literature primjeren je temi i teorijsko- metodološkoj koncepciji magistarskoga rada.
Mentor: prof.dr. Dragutin Rosandić
Voditelj poslijediplomskog studija književnosti: prof.dr. Boris Senker
Student: Ivanka Biljan
Zagreb, svibanj 2001.
Milka Car
Poslijediplomski studij književnosti
PRIJAVA TEME MAGISTARSKOG RADA:
NJEMAČKA DRAMSKA KNJIŽEVNOST
U HRVATSKOM KAZALIŠTU U ZAGREBU OD 1895. DO 1940.
Istraživanje recepcije njemačke književnosti opsežno je područje koje obuhvaća niz aspekata, budući da je razvoj nacionalne svijesti i jezika u 19. stoljeću u Hrvatskoj, tadanjem dijelu multinacionalne Austougarske monarhije, tekao paralelno s emancipacijom od nametnutog njemačkog jezika, dok su se istovremeno preuzimali uzori i žanrovskih modela iz njemačke književnosti. Kompleksne silnice međutjecaja naročito su izražene u kazalištu u razdoblju oko mijene stoljeća kad se formira repertoarna slika koja će dominirati prvom polovinom dvadesetog stoljeća.
Od 1895. godine i otvaranja novoizgrađene kazališne zgrade intendant Stjepan Miletić kao svoj cilj postavlja stvaranje reprezentativnog nacionalnog kazališta po uzoru na bečki Burgtheater, iako istovremeno u ovom razdoblju postoji vrlo ambivalentan i povijesnim predrasudama opterećen odnos prema dramskoj književnosti i kazalištu njemačkog susjedstva.
Namjera je ovog rada ispitati broj i utjecaj njemačkih scenskih djela koja su se izvodila na repertoaru zagrebačke kazališne kuće. Najveći utjecaj imala su djela austrijskih dramatičara, no izvođeni su autori cjelokupnog njemačkog govornog područja, te će i oni biti obuhvaćeni u istraživanju. Okosnicu analize činit će predstave i odjeci izvođenih komada na temelju arhivskih materijala, novinskih recenzija i osvrta suvremenika.
Njemački
komadi mogu se po svojim književnim karakteristikama podijeliti u tri glavne
skupine. Prvu skupinu sačinjavaju njemački klasici, koji su smatrani jednim od
stupova repertoara i vršili su funkciju odgoja i obrazovanja publike na kojoj
je inzistirao i veliki reformator hrvatskog kazališta S. Miletić. Drugu i
najbrojniju skupinu čine popularni lagani komadi, koji su bili omiljeni kod
publike, te iako nisu preživjeli svoje vrijeme mogu ukazati na niz značajki u
razvoju kazališnog života i ukusa publike u tadašnjem Zagrebu. U treću skupinu
mogu se ubrojiti svi komadi suvremenih njemačkih autora, koji su neposredno
nakon njemačkih premijera prikazivani i u Zagrebu, a utjecali su i na suvremenu
hrvatsku dramsku produkciju. Kvantitativni odnosi tih triju skupina te mijene
njihovog statusa u pojedinim fazama navedenog perioda činit će nit vodilju
kronološke analize.
Cilj je istraživanja ustanoviti opseg utjecaja tad izvođenih njemačkih drama na razvoj hrvatske dramske literature i impulse koji su mogli potaknuti razvoj moderne i evropeizaciju hrvatskog književnog prostora. Drugi je aspekt istraživanja sam korpus njemačkih drama i njegova podložnost društvenopolitičkim mijenama koje su na ovom području umnogome utjecala na recepciju dramatike s njemačkog govornog područja. U istraživanju razvoja hrvatskog kazališta rad se u tematskoj i metodološkoj osnovi nastavlja na istraživanje Nikole Batušića: Uloga njemačkog kazališta u Zagrebu u hrvatskom kulturnom životu od 1840. do 1860., te će se kronološki obraditi sezone i dramska djela izvedena u razdoblju između 1895. i 1940. godine.
Radoblje od 1895. do 1940. nudi nekoliko mogućnosti periodizacije. Budući da se književno-povijesne periodizacije tog razdoblja u hrvatskim povijestima književnosti umnogome razlikuju, te se paralele s razvojem njemačke i posebice austrijske dramske književnosti tek trebaju ustanoviti; kao pouzdano sredstvo diobe nude se markantne književne i povijesne cezure. Već pukim navođenjem statističkog broja njemačkih predstava prije i nakon 1918. možemo ustanoviti oštru granicu, no iako u vremenu nakon Prvog svjetskog rata broj njemačkih komada više nije dominantan, treba ustanoviti faktore koji su utjecali ne samo na kvantitativni pad, nego i promjenu funkcije preuzimanih repertoarnih djela. Iako je na kazališni život utjecao niz čimbenika, kao glavni princip periodizacije uzet će se značajne intendature i uz njih vezane promjene odnosa prema djelima njemačkih dramatičara.
NACRT PODJELE RADA
1. Uvodno poglavlje:
1.1 Aspekti prisutnosti i utjecaja njemačkih dramskih djela u hrvatskom kazalištu
1.2 Uzori i
utjecaji – hrvatsko kazalište od institucije rodoljubnog osvješćivanja s
prevladavajućom odgojnom i prosvjetiteljskom ulogom do emanicipacije i
umjetničkog osamostaljivanja
2. Značajke njemačkog repertoara: kvantitativna i kvalitativna obilježja u pojedinim razdobljima hrvatskog kazališta
2.1 Miletićeva era:
a) 1895-1898 reformatorsko doba poleta – osnovne tendencije
b) 1898-1909 Hreljanović, Mandrović i Fijan kao nasljednici i epigoni
2.2 Bachov interregnum
a) Vladimir Treščec-Baranjski 1909-1914
b) Ratno doba i poslijeratna kriza 1914-19120
2.3 Era Benešić-Gavella-Konjović: poslijeratni uzlet zagrebačkog kazališta: 1921-1927
2.4 ”Drama rasuta u vremenu i prostoru”: financijske krize i nestabilnosti u upravi 1928-1940 – (Treščec-Baranjski, Čekić, Konjović, B. Šenoa)
3. Uloga njemačke dramske književnosti u stvaranju repertoara i hrvatske kazališne umjetnosti
3.1 Politički, društveni i umjetnički faktori na primjeru gostovanja njemačkih kazališta i cenzure njemačkih predstava
3.2 Odnos prema njemačkom repertoaru i kazalištu prije i nakon 1918.
4. Prilozi – uprave, repertoar, terminologija, pregled literature
Mentor: Voditelj poslijediplomskog studija: Pristupnik:
Prof. Dr. M. Bobinac prof.dr.sc. Boris Senker Milka Car
Selina Golec
Alberta Štrige 7
Križevci
Fakultetsko vijeće Filozofskog
fakulteta Sveučilišta u Zagrebu
Ivana Lučića 3, Zagreb
Predmet:
Sinopsis magistarskog rada
Molim cijenjeno Fakultetsko vijeće
Filozofskog fakulteta Sveučilišta u Zagrebu da mi odobri izradu magistarskog
rada pod naslovom:
Mitsko
u proznim tekstovima hrvatske usmene književnosti
Istraživanje će se baviti odnosom mita i
proznih tekstova hrvatske usmene književnosti. Pokušat će se istražiti koliko
je mitsko djelatno u oblikovanju hrvatske usmene proze te analizirati mogući
utjecaji na relaciji mit-hrvatska usmena proza, a koji se, kako se očekuje,
ostvaruju na različitim razinama.
Poći će se od konteksta usmenosti
("...ne samo da su mitovi nastali kao usmena predaja nego on i danas
nastaje kao predaja unutar koje nije lako izdvojiti fiksirane oblike...";
Solar: Edipova braća i sinovi) i fenomena priče (eminentni proučavatelji mita
uglavnom se slažu u tvrdnji da je najčešći pojavni oblik mita-priča), a u obzor
istraživanja ući će pojam mitskog mišljenja, dihotomija sveto-profano, kao
jedna od temeljnih odrednica mitskog sagledavanja svijeta, koncepcija vremena i
prostora te svi ostali motivi za koje će se tijekom istraživanja utvrditi da se
mogu povezati s mitskim, a posebna pažnja obratit će postojanju biblijskih
motiva u hrvatskoj usmenoj književnosti.
Prvi dio rada bavit će se hrvatskom
usmenom proznom književnošću kao sastavnim dijelom književnosti i kulture
općenito. Prikazat će se različite prozne vrste i njihove osobitosti, a potom
će uslijediti prikaz, za razumijevanje usmene proze, najutjecajnijih teorija
pri čemu će se konzultirati djela autora: Biti, Stulli, Botica, Bettelheim,
Jakobson, Jolles, Kekez, Lüthi, Propp, Solar i dr.
U drugom dijelu rada razmotrit će se mit
kao kompleksan fenomen i specifičan oblik ljudske svijesti i to s aspekta
različitih znanstvenih disciplina (teorija književnosti, sociologija,
antropologija...). Pokušat će se izdvojiti neke osobitosti koje su značajne za
razumijevanje mita (mitska svijest, mitsko mišljenje, koncepcija vremena i
prostora, uzročno-posljedični odnosi, sveto-profano...). U ovom dijelu dat će
se prikaz razumijevanja mitova kroz povijest: od antike, kada dolazi do sukoba
mithosa i logosa, do suvremenog doba pri čemu će se rad osvrnuti na teorijsku
misao mjerodavnih autora i pravaca (Plutarh, Epikur, Ksenofan, Platon,
Aristotel, Schelling, Hegel, simbolistička i filološka škola, funkcionalizam,
sociološka i psihoanalitička škola, strukturalizam, Eliade, Jolles, Solar...).
Središnji dio rada, kako je već spomenuto
u uvodnoj eksplikaciji teme, bavit će se odnosom mita i hrvatske usmene proze.
Osobito poticajna je tvrdnja prema kojoj se mitovi shvaćaju kao izvor iz kojeg
su potekle religija, umjetnost, filozofija, pa čak i znanost te kako je mitska
organizacija svijeta trajno prisutna u kulturi.
Tekstovi na kojima će se provoditi
istraživanje preuzet će se iz knjiga Maje Bošković Stulli i Stipe Botice.
Nakon istraživanja uslijedit će
zaključak. Očekuje se da će se moći potvrditi teza o utjecaju mitskog mišljenja
i mitske organizacije svijeta na hrvatsku usmenu prozu te teza o postojanju
različitih mitskih motiva, posebno biblijskih, u tekstovima hrvatske usmene
proze.
|
MENTOR: prof. dr. Stipe Botica |
VODITELJ STUDIJA: prof. dr. Boris Senker |
PODNOSITELJICA PRIJAVE: Selina Golec |
Emilija Kovač
Športska 1,
Čakovec
23. svibnja
2000.
Fakultetskom vijeću Filozofskog fakulteta
Predmet: Sinopsis magistarskog rada na temu
Modernizam u djelu Mare Ivančan
Uvodna napomena:
Nakana je rada prikazati
modernističku osobitost spisateljice koja se pojavila u hrvatskoj međuratnoj
književnosti s dva kratka romana – “Uskrsnuće Pavle Milićeve” (St. Kugli,
Zagreb, 1923.) i “Čudnovata priča” (V. Vošicki, Koprivnica, 1924.), ali unatoč
avangardizmu svoga književnog umijeća, u do sada ustanovljenom
književnopovijesnom i teorijskom hrvatskom korpusu, još je uvijek anonimna.
Pojavu njenih romana zamijetili su i kritikom popratili vrsni kritičari (Lj.
Maraković, Hrvatska prosvjeta, XII, 1925.; A. Barac, Jugoslavenska njiva, IX,
1925.) ukazujući na autoričin nesumnjiv umjetnički dar i izgrađen stil. Ipak,
do devedesetih godina i ponovnog čitanja Dunje Detoni Dujmić (Republika, LII,
1996.; Ljepša polovica književnosti, Zagreb, 1998.), Mara Ivančan ne spominje
se u povijesnim pregledima hrvatske književnosti.
Monografski i književnoteorijski pristup djelu Mare Ivančan temeljit će
se na sljedećim odrednicama:
1. književnopovijesni i teorijski
kontekst spisateljske pojave Mare Ivančan (1891., Virovitica -1968., Zagreb)
- prikaz vodećih struja, stilskih formacija i stvaralaca
hrvatske međuratne književnosti
- mjesto spisateljice u ocjenama književne kritike toga
vremena
2. biografski i bibliografski
portret
- podaci o životu i spisateljskom radu
- objavljena djela
3. raščlamba dvaju objavljenih
romana Mare Ivančan (Uskrsnuće Pavle Milićeve, 1923., Čudnovata priča, 1924.)
-odabir teme; fabula; likovi (motivacija, idejni i etički
stavovi)
-izraz (način fabuliranja, oblikovanje dijaloga,
retrospekcije, vizije, poetizacija pripovijedanja; pozicija pripovjedača)
-sociološka dokumentarnost – društvena slika vremena
4. uključivanje u književni i
vremenski kontekst:
-M. Ivančan u odnosu na aktualne književne i društvene
tokove
-otkloni od tradicionalnog izraza, inovacije, avangardizam
- spoj tradicionalnog i modernog kao privremena sinteza u
traženju osobne poetike
5. zaključak: doprinos proznog
rada Mare Ivančan hrvatskom književnom korpusu
6. literatura
mentor:
voditelj studija: student: Cvjetko Milanja,
prof.dr. Boris Senker,
prof.dr. Emilija Kovač
Fakultetsko
vijeće
Filozofskog fakulteta u Zagrebu
Poslijediplomski studij književnosti
Studentica: Katarina Peović Vuković
Sinopsis
magistarskog rada: Književnost
i tehnologija novih medija
Magistarski rad «Književnost i tehnologija novih medija» bavio bi se područjem teorije novih medija – teorijom hipertekstualne književnosti – koja je svoj znanstveni procvat doživjela razvojem kompjutorske tehnologije i pojavom Interneta. Hipertekst ili tekst koji se grana i omogućuje čitatelju izbor, a najbolje ga je čitati na interaktivnom ekranu (T. H. Nelson) relativno je novi žanr na Mreži koji se razvija posljednjih deset godina, a koristi se specifičnim – interaktivnim – okružjem. Znanstvena recepcija slijedila je neposredno nakon pojave prvih književnih djela na Mreži, a poststrukturalistička teorija priskrbila joj je znanstveni instrumentarij. Hipertekstualna teorija danas postaje sve češći predmet u programima stranih sveučilišta, od kojih su najpoznatija američka – Brown i Baltimore. Kod nas se teorija novih medija javlja tek nedavno, s masovnijom pojavom Interneta. Prijevodi, kao i izvorni tekstovi iz tog područja, objavljuju se sporadično po periodici (Republika, Književna Smotra, Quorum...), uz pokoji zbornik radova (pr. Cyberfeminizam, ur. Igor Marković).
U uvodnom dijelu, rad će se baviti pojmovima kao što su elektronička pismenost, politekst, hipertekst i sl. Elektronički književni tekst koristi interaktivnost medija kojeg nastanjuje, zbog čega dolazi do promjene paradigme literarnosti. Rad će pokušati odgovoriti na pitanje radi li se pri tom o revoluciji u književnosti ili tehno-narcizmu, što je predmet teorijskih sporenja koja se, u suštini, svode na afimaciju ili negaciju hiperteksta.
Novi
oblici komunikacije nametnuli su pitanje promjene modaliteta moći unutar
prostora slobodnog protoka informacija, a u sklopu kojeg i prostor
(hiper)teksta postaje rasredišteni prostor slobode. Rad će o razlici
elektroničke pismenosti u odnosu na tiskani tekst, govoriti 'kroz' pojmove kao
što su decentralizirana distribucija teksta, nestabilno autorstvo, promiskuitetnost teksta i sl.
Slijedi pregled razvoja nelinearne pismenosti – njezine pretpovijesti i povijesti. Rad će prikazati razvoj u razdoblju kompjutorske ere, no i svojevrsnu pretpovijest nelinearne pismenosti, od tradicije eksperimentalne protointeraktivne fikcije (književna djela i avangardni eksperimentalni pokreti koji su težili nelinearnom i interaktivnom), do specifičnih oblika organizacije podataka (rječnik, enciklopedija, leksikon, knjižnica) koji su prethodili razdoblju informatizacije. Nužan je i kratki opis ostalih oblika elektroničke komunikacije – umrežena računala, news-grupe, IRC, MOOD-ovi i sl. – iz kojih je elektronička pismenost proizašla.
Rad će se baviti i odnosom poststrukturalizma i hiperteksta. Hipertekstualna književnost gotovo da je ostvarenje teoretskih ideja poststrukturalista, pa su pojmovi poput nestabilnosti teksta i smrti autora naišli na 'plodno tlo' u hipertekstualnoj teoriji. Odnos poststrukturalista i teorije novih medija dvosmjeran je: poststrukturalizam je anticipirao narav nelinerarne književnosti (Eco, Barthes, Foucault, Delleuze, Guattari, Derrida), a teoretičari hipertekstualne književnosti nadahnjuju se radovima poststrukturalističke teorije (Landow, Joyce, Moulthrop, Kaplan i dr.).
Na kraju, rad će dati prikaz razvoja hrvatske književnosti u novom
tehnološkom okružju (književnost na CD-ROM-u, Internetu, multimedijalni
projekti i sl.). Dok su se svi 'niži' oblici elektroničke komunikacije u nas
vrlo brzo razvili (e-mail, news-grupe i sl.), hrvatska književnost se još
uvijek koristi novim medijima na plošan način, ne koristeći interaktivnost
medija, već preslikavajući svoj sadržaj na njega. Ova se primjedba odnosi
prvenstveno na napućivanje hrvatskog Internet prostora književnim tekstovima,
što je proces koji se upravo odvija, a njegova je priroda dvosmjerna. Većina
hrvatskih suvremenih autora u dodiru je s novim medijima, najčešće objavljujući
tekstove na Internetu, dok se s druge strane interaktivna i nelinearna
književna djela, pojavljuju tek od nedavno, a njihova vrijednost nije još
uvijek prepoznata. Razlog tomu je zasigurno nerazumijevanje tehologije novih
medija.
S obzirom na navedene odrednice magisterij bi mogao sadržavati poglavlja:
1. Književnost i tehnologija novih medija
2. Razvoj nelinearne pismenosti
3. Poststrukturalizam i teorija novih medija
4. Hrvatska književnost i tehnologija novih medija
|
Studentica: |
Mentor: |
|
Prof. Katarina Peović Vuković |
Doc.dr. Dean Duda |
Voditelj poslijediplomskog studija književnosti:
Prof.dr. Boris Senker
Fakultetskom vijeću Filozofskog fakulteta Sveuč. u Zagrebu
Kandidat: Jelena Šesnić (Filozofski fakultet, Odsjek za anglistiku)
Zagreb, 31. svibnja 2001.
Predmet: Prijedlog teme magistarskog rada
Studij: Poslijediplomski studij književnosti
Naslov teme: Metafore ideologije i figure
teksta: Moby-Dick u kontekstu
«starih» i «novih» Američkih studija
Na korpusu kritičko-teorijskih tekstova vezanih za «stare» i «nove» Američke studije u radnji se razmatra kako se na romanu Moby-Dick, ključnom djelu am. knjiž. 19. st., mijenja kritička paradigma u Američkim studijima, posebno od kraja 1960-ih godina. Stariji pristup, koji je stvorio pojam «Američke renesanse», razrađen u prvome poglavlju, ilustriran je djelima F. O. Mathiessena, American Renaissance (1941); Robert E. Spillera, Lit. History of the United States (1947); Ch. Feidelsona, Symbolism and American Lit. (1953); R. Chasea, The American Novel and Its Tradition (1957) te L. Marxa, The Machine in the Garden (1964). Nakon što je ta generacija konstruirala pojam «Američke renesanse» i shvaćanje uloge njezinih kanonskih pisaca, u drugom poglavlju razmatra se koje promjene metodologije proučavanja amer. knjiž. donose nove kritičko-teorijske pardigme s posebnim obzirom na novi historizam, što je predstavljeno u radovima kritičara poput S. Bercovitch, Ph. Fisher, M. Jehlen, S. Greenblatt, J. Arac, itd. Za teorijski okvir razmatranja mijene paradigmi korišten je uglavnom model smjene paradigmi Th. Kuhna te pragmatizam R. Rortyja. Širi okvir ove mijene unutar Am. studija i ustoličenje ovih paradigmi na sveučilištu razradili su (s različitim predznacima) R. C. Davis i R. Schleifer, J. Culler i G. Graff.
U trećem poglavlju razmatra se kako novi historizam utječe na pisanje književne povijesti (američke) te na periodizaciju (problem «Američke renesanse»). Prema H. Whiteu, u osnovi načina na koji neki diskurs, pa tako i povijesni, konstituira svoj predmet je prefiguracija, tj. korištenje jezičnih tropa (metafora, metonimija, sinegdoha, ironija). Naracija uključuje, prema Whiteu, «ontološke i epistemološke izbore», ali upućuje i na ideološke i političke implikacije koje posebno naglašavaju kritičari novih paradigmi. Na to se nadovezuje pitanje što novohistoristička ili neka druga suvremena teorijska paradigma dodaje interpretaciji književnoga djela kakvo je Moby-Dick (1851), roman koji u 20. st. ima funkciju ključnoga pripovjednog teksta za amer. književnost. U tom se kontekstu polemika o prikazu povijesti am. knjiž. širi prema post-nacionalnom i interdisciplinarnom konceptu.
U četvrtom poglavlju naglašava se kako prethodno konstituiranom i interpretiranom razdoblju «Američke renesanse» prilaze predstavnici novohistorističke i poststrukturalističke paradigme. Na primjer, D. Reynolds upozorava na utjecaje popularne kulture na danas klasične pisce (Melville, Hawthorne, Poe, Dickinson), što indirektno dovodi u pitanje u starijoj kritici već ustaljeno određenje o demokratskoj orijentaciji klasičnih am. autora i sugerira njihovu subverzivnost. Analize nekoliko novijih kritičara (D. Pease, W. Michaels, S. Bercovitch) upućuju na konceptualnu mijenu u Amer. studijima naznačenu u kretanju od Mathiessenova «the oppositional approach» (koji ističe suprotnosti) do Bercovitcheva «the ritual of consensus» (obred konsenzusa kojim se pisac uključuje u proizvodnju i podvrgava se simboličkim vrijednostima svoga društva). U tom kontekstu analiziram nastojanje Hermana Melvillea da stekne status pisca-profesionalca, ali i njegov često ambivalentan odnos prema tržištu i publici te pokazujem kako se to odrazilo u pisanju i recepciji njegova romana Moby-Dick.
U petom poglavlju uz pristupe novoga historizma obrađuju se i viđenja poststrukturalističkih i drugih novijih čitanja koja uključuju pitanja kao što su performativne značajke jezika, fikcionalna konstrukcija svijeta, metatekstualnost, naglašena raznolikost pripovjednih strategija, tendencije k prezasićenju diskursom, "suvišak prikazivanja", itd. Svi ti aspekti ističu kulturne, diskurzivne, ideološke i političke silnice koje su u središtu zanimanja kritičara našega vremena.
Rad sadrži sljedeće cjeline:
I. Moby-Dick kao ključna pripovijest američke književnosti
II. Promjena kritičke paradigme u Amer. studijima
III. Diskurzivna mreža historiografije u kontekstu pisanja pov. amer. knjiž.
IV. Povijesnost Amer. renesanse i položaj pisca u tom razdoblju
V. Moby-Dick u svjetlu novih kritičkih paradigmi
VI. Bibliografija
Mentor: Kandidat:
Prof. dr. Sonja Bašić Jelena Šesnić
Voditelj Poslijediplomskog studija književnosti:
Prof. dr. Boris Senker
Irena Galić: sinopsis
magistarskoga rada
Bibliotheca Ragusina Serafina Marije
Crijevića
i tradicija dubrovačke
latinističke biografije
Bibliotheca
Ragusina
dominikanca Serafina Marije Crijevića (1686-1759) najopsežnije je i najvažnije
djelo dubrovačke latinističke biografije u 18. stoljeću. Ta zbirka od 435
životopisa nije doživjela odgovarajuću recepciju jer je sve donedavna ostala u
rukopisu, a i tada njezina editio
princeps nije popraćena hrvatskim prijevodom (S. Krasić, Zagreb,
1975-1980). Zbog toga u nacionalnoj književnoj historiografiji još ni izdaleka
nije dostatno iskorišten golemi faktografski potencijal Crijevićeva djela, a ni
njegovo mjesto u povijesti žanra nije podrobnije opisano i vrednovano.
Počet ću s problemima književnoteorijske
naravi kao što su: biografova objektivnost, oblikovanje vremena i prostora u
biografiji, biografov stav prema osobi o kojoj piše, položaj biografije između
znanosti i umjetnosti te odnos historiografije i biografije. Interpretacijom
pojedinačnih biografija pokušat ću pokazati kako se ti problemi očituju u
Crijevićevu djelu. U istraživanju neposrednoga žanrovskog konteksta pozabavit
ću se ponajprije usporedbom Crijevića s vremenski bliskim Ignjatom Đurđevićem.
S druge strane, Crijeviću prethode tri stoljeća dubrovačke latinističke
biografije, pa će usporedba s udaljenijim žanrovskim autorima biti relevantna
za šire kontekstualiziranje njegova biografskog rada i pronalaženje
dijakronijske konstante u dubrovačkoj biografiji.
Struktura magistarskoga rada:
I.
Uvod
II.
Književnoteorijski
problemi biografskoga žanra
III.
Dubrovačka
biografija u sinkronijskom presjeku: usporedba Đurđevićeva i Crijevićeva
biografskog rada
IV.
Dubrovačka
latinistička biografija prije 18. stoljeća: Crijevićeva žanrovska svijest
V.
Sličnosti
i razlike u odnosu prema latinističkoj biografskoj praksi u zapadnoeuropskoj
književnosti 18. stoljeća
VI.
Zaključak
LITERATURA :
OPĆA
Gossman, Lionel. Between History and Literature. Cambridge; London University Press, 1990.
Milanja, C. (ur.). Autor, pripovjedač, lik. Osijek: Svjetla grada, 2000.
Parke,
Catherine Neal. Biography: writing lives.
New York: Twayne: London: Prentice Hall, 1996.
Romein, Jan. Lebensbeschreibung // Reallexikon der deutschen Literaturgeschichte: zweite Auflage; zweiter Band. Berlin: Walter de Gruyter & Co, 1965.
Shelston, Alan. Biography. London: Methuen&Co., 1977.
POJEDINAČNA
Bogišić, Rafo. Serafin Crijević – pionir hrvatske književne historiografije // Tisuću života i jedan put. Rijeka, 1991., str. 165-175.
Gortan, Veljko. Hrvatski latinisti XVIII. st. // Mogućnosti 25 (1978), str. 123.
Krasić, Stjepan. Crijevićev život
i rad // Crijević, S. M. Dubrovačka biblioteka. Zagreb: Hrvatska akademija
znanosti i umjetnosti, 1975-1980., str. XII-LXXIX.
Popović, Pavle. O radu na
dubrovačkoj biografiji // Biografska dela Ignjata Đurđevića. Beograd:
Grafički umetnički zavod, 1935., str. XII-XVII.
Scotti, Giacomo. La prima
enciclopedia di letteratura ragusea: edito a Fiume un volume di saggi scrittori
e fenomeni letterari della Dalmazia // La Battana : rivista trimestrale di
cultura 30 (1993), str. 69-77 .
IZVORI
Crijević, S. M. Dubrovačka biblioteka: u kojoj se prikazuju dubrovački pisci, njihova djela i spisi/ prvo izdanje priredio i uvod napisao Stjepan Krasić. Zagreb: Hrvatska akademija znanosti i umjetnosti, 1975-1980.
Đurđević, I. Biografska dela / izdao i napisao Petar Kolendić; uvod napisao Pavle Popović. Beograd: Grafički umetnički zavod, 1935.
Mentor:
Voditelj studija: Student:
________________________ __________________ _________
prof. dr. sc. Darko Novaković prof. dr. sc. Josip Silić Irena Galić
Vladimira Rezo
PREDMET: PRIJEDLOG MAGISTARSKOGA RADA
Naslov:
O strukturi proze
slavonskih pripovjedača
(od Josipa Kozarca
do Mare Švel-Gamiršek)
Cilj rada
Pored mnoštva
idejno-tematskih i socioloških kritičkih osvrta u našoj književnosti, brojni su
autori ostali lišeni žanrovskih, strukturalnih i stilističkih raščlambi svojih
djela, pa je ova radnja pokušaj da se nadoknadi bar djelić propuštenog.
Usporedno s ciljem primjene novijih teorijskih postavki na konkretna književna
djela, kao svoj sekundarni cilj, rad će pokušati usporediti diskurse četvero
autora: Josipa i Ivana Kozarca te Joze Ivakića i Mare Švel-Gamiršek, upravo na
temelju analize strukture, i djelomično, jezika i stila njihovih djela.
Korpus
Kako bi uopće bilo moguće strukturno usporediti proze navedenih autora, bilo je potrebno iz opusa izdvojiti tematski srodne pripovijetke i romane (prozne vrste nisu bile distinktivne). Odabrana je tematika žene i ženstva u slavonskoj seoskoj sredini iz razloga učestalosti pojavljivanja u opusima svih četvero autora. Stoga su kao izvori za analizu poslužile sljedeće pripovijetke autorice Švel-Gamiršek: Snaša Terza, Snaša-Terzina posljednja ljubav, Mati, Udovica, Mara Sklata i Bez Uskrsa iz zbirke Portreti nepoznatih žena te Adamčićevi, Iva Abramov, Đuka Ćosić-Ivanov te Dukati male Adike iz zbirke Šuma i šokci kao i roman Ovim šorom jagodo, dok bi Josip Kozarac bio zastupljen pripovijetkama Tena, Biser-Kata i Krčelići ne će ljepote. Ivan Kozarac i Joza Ivakić autori su cijelog mnoštva pripovijedaka čija je tematika usko vezana uz probleme kojima će se baviti ova radnja. Stoga će njihov broj biti zamašan, no za izdvojiti je Kozarčeve pripovijetke U nagonu, Stara rana i U jeseni iz zbirke Slavonska krv kao i posthumno objavljene U mrak..., Bratimke, Djeca i Stajka te Ivakićevu pripovijetku Maćuva, iz zbirke Iz našeg sokaka, zatim pripovijetke Sestra i Mlada žena iz zbirke Selo i varoš te Otrov iz zbirke Knjiga od žena i ljubavi.
Struktura rada
Rad bi se sastojao od tri dijela: uvodnog, središnjeg i zaključnog.
Uvod bi govorio općenito o strukturi pripovjednog teksta, a najavio bi i sadržaj središnjeg dijela.
Središnji dio bio bi podijeljen na sljedeće podnaslove:
1. Tematika
Djelo bi se prostorno i vremenski lokaliziralo, odredila bi se tema te glavni i rubni motivi.
2. Narativne tehnike
Ovo bi se poglavlje bavilo četirima postupcima koji kreiraju narativno tkivo: pripovijedanjem, opisom, dijalogom i monologom.
a) Pripovijedanje
Potrebno je utvrditi u kojim situacijama i u koje svrhe autori upotrebljavaju pripovijedanje; odvajaju li, i na koji način, pripovjedno vrijeme i vrijeme priče; poznaju li postupke analepse, prolepse, elipse, tekstne deikse i sl.
b) Opis
Detektira se što sve i kakvim rječnikom autori opisuju te odakle crpe poredbe koje uključuju u opise; kakva je motivacija tih opisa; koliko su opisi statični ili dinamični i zašto.
c) Dijalog
Gleda se tko sve, s kime, s kojim ciljem
i koliko razgovara; ima li razlika u učestalosti uporabe dijaloga među autorima
(suvišak ili pomanjkanje); poznaju li pojedini autori “fingirani” dijalog;
pribjegavaju li autori postupku unutarnjeg dijaloga čovjeka sa svojom sviješću
i savješću.
d) Monolog
Cilj je ustanoviti u kojoj mjeri autori ulaze u svijest svojih likova, dopuštaju li im misliti u prvom licu ili prepričavaju njihove misli; govore li likovi u prvom licu ili se njihov govor prepričava tehnikom slobodnog neupravnog govora.
3. Pripovjedač
a) Stav
Potpoglavlje detektira u kojoj mjeri pripovjedači sudjeluju u zbivanjima u tekstu i kako se odnose prema građi koju prezentiraju: prema likovima, događajima i sl., tj. u kojoj su mjeri angažirani.
b) Kontakt
Nastoji se utvrditi koliku važnost pridaju pisci uključivanju čitatelja u narativni prostor; obraćaju li se izravno svom recipijentu; jesu li prisni s njim, aludiraju li na neka zajednička životna iskustva.
c) Status
Potpoglavlje prati razotkrivaju li se pisci kroz svoje slučajne opaske, dozvoljavaju li čitatelju da im skine koprenu “sveznajućih” pripovjedača, dozvoljavaju li si nesigurnost; dogode li im se osobne intertekstualne upadice; priznaju li ponekad artificijelnost građe o kojoj govore; potenciraju li svoju trojnu raščlambu na: pisca, sudionika narativnog prostora tj. lik i stvarnu osobu s imenom i prezimenom.
4. Lik
Istražuje se kakvim su postupcima okarakterizirani likovi: govore li o sebi sami ili si pisci uzimaju slobodu govoriti u njihovo ime; jesu li to zaokružene osobnosti ili papirnati konstrukti; jesu li pisci bolji u opisivanju karaktera ili masovnih scena.
5 Kompozicija
U poglavlju se pokušava odgovoriti na pitanja: je li kompozicija komponirana klasičnim dramskim četverodijelnim načinom (ekspozicija, zaplet, kulminacija i rasplet) ili autori pribjegavaju nekom drugačijem načelu; poznaju li postupak kontrasta, usporedbe, paralelizma, simetrije i slično; kakav je tempo iznošenja događaja; kako pisci motiviraju opise, kako događaje, kako uvođenje novih likova itd.
6. Okvir
Unutar ovog poglavlja više će riječi biti o naslovu, podnaslovu, motu te prvoj rečenici.
a) Naslov
Ispituje se kojoj su mjeri naslovi tematske prirode (po Génettovoj terminologiji) i što tematiziraju.
b) Podnaslov
Također se gleda u kojoj je mjeri podnaslov tematski, odnosno, pomaže li ili ne čitatelju da otčita predmet bavljenja pripovijetke, tj. daje li ključ za dekodiranje rematskih naslova.
c) Moto
Potpoglavlje istražuje funkciju mota, ispituje je li u vezi s naslovom i tematikom pripovijetke u cijelosti ili aludira na jedan njezin dio ili je intertekstualne prirode i teži uspostaviti asocijativni odnos s nekim štivom (ili nekim drugim oblikom zajedničkog iskustva) za koje pisac pretpostavlja da ga čitatelj poznaje.
e) Prva rečenica
Važno je ustanoviti koriste li autori tzv. jaki signal početka ili nas postupno upoznaju s ambijentom i likovima; ima li njihov izbor početnog signala implikacija na pripovjedno tkivo i odgovara li ritmu u kojem pričaju priču.
7. Jezik i stil
Želi se utvrditi prevladava li učeni i knjiški ili opipljiv, stvarni seoski govor likova; razlikuju li se pripovjedne od dionica u kojima lik govori ili misli; u kojoj mjeri i u kojim situacijama autori pribjegavaju stilskim sredstvima; je li njihov diskurs štur ili bogato iskićen; koje vrste figura upotrebljavaju; kakav je rečenični ritam; ima li u diskursu natruha usmenog pripovijedanja, koji elementi jezika i stila ga čine takvim.
Zaključak bi pokušao rezimirati učestalost i funkciju pojavljivanja detektiranih strukturnih elemenata kod pojedinog pisca, ali i usporediti opuse, kao i pojedina djela četvero pisaca, upravo na temelju njihovog pridavanja važnosti strukturi u stvaranju književnog djela.
Literatura
Izvor saznanja o strukturi proznog djela bili su tekstovi Barthesa, Génetta, Todorova, Isera, Stanzela i drugih, prezentirani u zbornicima koje je uredio Vladimir Biti, kao i njegov Pojmovnik suvremene književne teorije, jednako kao što su poučna bila djela Mihaila Bahtina, Borisa Tomaševskog ili Milivoja Solara.
O odabranim autorima pisali su mnogi, izdvojimo neke od njih: Inhof, Milčinović, Ivakić, Vodnik, Čedomil, Štampar, Blažek, Vaupotić, Peić, Bogner, I. G. Kovačić, V. Rem, V. Kovačić, Lončarević, Gašparović, Balentović, Miličević, Raos, Švagelj, Damjanović, Čorkalo, Mesinger, Matičević, Nemec, Šljivarić, Matutinović, Detoni-Dujmić, Marijanović, G. Rem, Sablić-Tomić, Brešić, Matanović i Plaziblat.
Student: Mentor: Voditelj studija:
Vladimira Rezo dr. sc.
Dubravko Jelčić dr. sc. Josip Silić 
U Zagrebu 2. svibnja 2001.
Branko Bognar
Međimurska 3
Slavonski Brod
Sinopsis magistarskog rada
Tema: Kritičko-emancipacijski pristup stručnom usavršavanju
učitelja osnovne škole
1.
Uvod
Promjene u suvremenoj školi nije moguće zamisliti bez
ključne uloge učitelja. (Bruner, J./2000.) Učitelj koji je do sada bio kontrolor nastavnog procesa na temelju zadanih uvjeta
(planovi i programi, različiti pravilnici, normativne pedagoške teorije, upute
nadzornika, ravnatelja i drugih od učitelja “kompetentnijih” osoba u
prosvjetnoj hijerarhiji), postaje agens njegova kritičkog propitivanja i mijenjanja.
Učitelj preuzimajući ulogu kritičkog-refleksivnog
praktičara i akcijskog istraživača nastoji zamijeniti hijerarhijski,
autoritarni, standardizirani i konformistički model s emancipacijskim, osnažujućim
i demokratskim procesom
(Crebbin, W./2000.; König, E. i Zedler, P./2001.; Sekulić, A./2000.).
Ovaj rad nastojat će istražiti mogućnosti stručnog
usavršavanja učitelja osnovne škole na temelju kritičko-emancipacijskog idejnog polazišta:
autonomiji, budućnosnoj-stvaralačkoj
orijentaciji, emancipaciji i kritičkom mišljenju sudionika istraživanja.
2.
Problem, cilj i hipoteze istraživanja
Problem
istraživanja je “izrada, provođenje, unapređivanje i
evaluacija programa stručnog usavršavanja učitelja osnovne škole koji se
zasniva na autonomnosti, stvaralačkoj orijentaciji i emancipaciji sudionika
istraživanja te kritičkom promišljanju pedagoške prakse sa svrhom njenog
stalnog unapređivanja.”
Istraživanje se sastoji od dva kruga – refleksivnog praktikuma i akcijskog istraživanja.
Cilj prvog kruga istraživanja je uočavanje i definiranje odgojnih problema (McMahon, T./1999.) te usaglašavanje zajedničke pedagoške vizije od koje će sudionici krenuti u drugi krug istraživanja.
Promjene koje ćemo nastojati postići možemo svrstati u šest skupina (pitanja):
1. Koje promjene su se dogodile u nastavi? 2. Koje promjene
su se dogodile u odnosu između učenika i učitelja? 3. Koje promjene se događaju
u refleksivnom praktikumu? 4. Koje su promjene u vrijednosnom opredjeljenju
učitelja? 5. Koje promjene se događaju u teorijskim polazištima učitelja? 6.
Koje promjene su u kritičko-refleksivnom pristupu?
3.
Metodologija
Koristit će se mali, hotimični uzorak. Grupa okuplja devet učiteljica razredne nastave, dvije učiteljice predmetne nastave i dva stručna suradnika (pedagoga) iz četiri osnovne škole. Ovo je akcijsko, empirijsko, longitudionalno istraživanje. Za prikupljanje podataka koristit će se metode koje omogućuju kvalitativnu analizu: video i audio zapis, terenske bilješke, dnevnik, kvalitativni intervju, anegdotske bilješke, upitnici i sl.
4.
Rezultati
istraživanja
U ovom
istraživanju bit će provedena analiza slučaja grupe refleksivnih praktičara, te
pojedinih učitelja. (Patton, M. Q./1991.) Koristit će se i neki postupci
trijangulacije, npr. uspoređivanje podataka dobivenih intervjuom i
promatranjem; uspoređivanje podataka dobivenih od učenika, učitelja i stručnih
suradnika i sl. (Patton, M. Q./1991.). Rezultati do kojih se dođe mogu u
budućnosti djelovati kao poticaj promjenama i u ostalim školama – u drugim
sredinama (Marentič-Požarnik, B./1990.).
Mentor: Voditelj poslijediplomskog studija:
Pristupnik:
prof. dr. sc. Vladimir
Jurić prof. dr. sc. Vlatko Previšić Branko Bognar
SVEUČILIŠTE U ZAGREBU ANTE
KOLAK
FILOZOFSKI FAKULTET VUKOVARSKA 226
SINOPSIS MAGISTARSKE RADNJE
STAVOVI RODITELJA PREMA SURADNJI SA ŠKOLOM
Suradnja
roditelja i škole predstavlja proces s nizom djelatnosti i aktivnosti u kojima
roditelji sudjeluju zajedno s učiteljima, a pri tome imaju zajednički cilj.
Problem odnosa i suradnje roditelja i učitelja, odnosno obitelji i škole, jedno
je od najaktualnijih pedagoških problema.
Odgovornost za napredak svakog
djeteta trebali bi dijeliti škola i obitelj i ona bi trebala biti uzajamna.
Suradnja bi trebala rezultirati razvojem i napredovanjem svakog pojedinog
učenika, a roditelji i učitelji trebali
bi razviti partnerski odnos. Zbog svega navedenog vrlo je važno kako roditelji
komuniciraju sa školom, kako je prihvaćaju i kako sudjeluju u odgoju i
obrazovanju zajedno sa školom. Mnoga znanstvena istraživanja ukazuju da jake
veze između ta dva socijalna konteksta ( škola i obitelj) snažno utječu na
razvoj dječjih potencijala, te da je suradnja roditelja i škole čimbenik
uspjeha djeteta u školi. Istraživanja nedvojbeno potvrđuju da na cjelokupno
formiranje mladog naraštaja podjednako u proporcijama od 30 % djeluju obitelj,
škola i okružje . Premda se ove proporcije mijenjaju, obitelj i škola zajedno imaju najveći utjecaj. Stoga
bismo njihovim zajedničkim, sinkroniziranim djelovanjem (suradnjom) pružili
sustavnu i planiranu pomoć učenicima u svim etapama njihova razvoja.
Područje istraživanja: školska
pedagogija.
Predmet istraživanja: odnos
obitelji i škole.
Cilj istraživanja: ispitati i
utvrditi kakvi su stavovi roditelja učenika osnovne škole prema suradnji s
učiteljima i školom.
Osnovna hipoteza: različiti čimbenici uvjetuju razlike u stavovima i očekivanjima prema pojedinim aspektima suradnje.
Ova se hipoteza konkretizira pomoću trinaest pomoćnih hipoteza koje se mogu statistički provjeriti.
Radom će se identificirati čimbenici suradnje, te utvrditi postoji li razlika u stavovima roditelja prema suradnji s obzirom na spol roditelja, cjelovitost obitelji, obrazovni status roditelja, broj djece u obitelji, dob roditelja.Također će se utvrditi postoji li razlika u očekivanjima roditelja prema pojedinim aspektima suradnje s obzirom na spol roditelja, cjelovitost obitelji, obrazovni status roditelja, broj djece u obitelji i dob roditelja.Utvrdit će se povezanost između stavova roditelja i njihovih očekivanja.
Ispitanici u uzorku
bit će roditelji učenika razredne nastave Osnovne škole Cvjetno naselje u
Zagrebu. U istraživanju će se koristiti metode anketiranja i procjenjivanja.
Instrument će se sastojati od kombinacije ankete i skale procjene.
Nezavisne varijable u istraživanju su: spol roditelja, obrazovni status roditelja,
cjelovitost obitelji, dob roditelja, broj djece u obitelji
Zavisnu varijablu predstavljaju stavovi i očekivanja roditelja.
Mentor: Voditelj poslijediplomskog studija: Magistrant:
Prof. dr.sc. Vladimir Jurić Prof.dr. Vlatko Previšić Ante Kolak
Andreja Silić: sinopsis magistarskoga rada
Naziv teme: Stvaranje poticajnog okruženja u dječjem vrtiću za
komunikaciju na stranom jeziku
U predškolskoj pedagogiji nedovoljno je znanstveno istražen problem nematerinskoga jezika u dječjem vrtiću.
Stručnjaci s
područja lingvistike i psihologije (Curtiss, 1977; Genesee, 1978; Kovačević,
1998; Krashen, 1981; Lenneberg, 1967; Long, 1978, 1988; Oyama, 1976; Satchwell,
1995; Singleton, 1989; Vilke, 1991) drže da je najbolje započeti s učenjem
stranih jezika što ranije, već u predškolskoj dobi s obzirom na to da je za tu
dob karakteristična sposobnost oponašanja pravoga izgovora. Učenje stranog
jezika u okviru provođenja cjelodnevnog programa u dječjem vrtiću pruža dobre
uvjete s obzirom na stvarne situacije i interakcije s različitim osobama u
didaktički opremljenom i poticajnom okruženju.
U procesu ranog razvoja dječjeg govora od posebnog je značaja uloga odrasle osobe-majke-odgajatelja te način na koji dijete otkriva i razvija govor. U institucijskim uvjetima svakodnevne situacije i aktivnosti istodobno su prilike za komunikaciju na materinskom i nematerinskom jeziku.
Cilj
istraživanja je ustanoviti kako djeca stvarno uče strani jezik u uvjetima
predškolske institucije, te kada i kako započeti s učenjem. Istražiti ćemo,
osiguravajući praćenje i uvažavajući posebnosti svakog djeteta u razvoju
njegova govora te njegovu razvoju u cjelini, što sve utječe i na koji se način
ostvaruje učenje nematerinskog jezika u uvjetima načina života u odgojnoj
skupini, tj. u dječjem vrtiću kao instituciji.
Da bi
se postigao cilj valjat će istražiti načine organiziranja svakodnevnih
praktičnoživotnih situacija, u kojima će se u početku komunicirati na
materinskom jeziku, a zatim usporedno na nematerinskom jeziku (u ovom slučaju
engleskom) i materinskom jeziku (u ovom slučaju hrvatskom). Stoga je potrebno
istražiti u kojim će praktičnoživotnim situacijama i kada početi prevladavati
komunikacija na engleskom jeziku. Jesu li to situacije u kojima kontekst ima
značajniju ulogu, a verbalna komunikacija na nematerinskom jeziku sekundarnu,
odnosno kada će i u kojim uvjetima i aktivnostima biti omogućena komunikacija
na engleskom jeziku uz znatno manju pomoć konteksta.
Istraživanje
će biti provedeno u obliku akcijskog
istraživanja, s elementima etnografske metode i studije slučaja odgojne skupine
iz dječjeg vrtića "Potočnica".
Držimo da je taj pristup
najprimjereniji problematici koju želimo istražiti, jer je neposredno usmjeren
na mijenjanje odgojne prakse.
Svakodnevno ćemo pratiti i
bilježiti aktivnosti snimanjem videokamerom, vođenjem osobnih zabilješki,
fotografiranjem, a po potrebi i snimanjem kazetofonom, jer pretpostavljamo da
ćemo takvim praćenjem aktivnosti, kodiranjem i vrednovanjem njihovih učinaka
moći zaključiti o novim prijedlozima za konstruiranje kvalitetnijih aktivnosti
koje će djecu poticati na komunikaciju na engleskom jeziku.
Sustavno praćenje navedenih
aktivnosti bit će temelj za refleksiju i vrednovanje njihove učinkovitosti i za
donošenje prijedloga za konstruiranje novih ciklusa aktivnosti.
Mentor: Voditelj studija:
Magistrand:
prof. dr. sc. Arjana
Miljak prof. dr. sc.
Vlatko Previšić Andreja
Silić
Zagreb, 17. veljače 2001.
Silva Čulina Germošek
Grižanska 11
10000 ZAGREB
sinopsis magistarskog rada
TRANSFORMACIJSKO VODSTVO I STRUKTURA LIČNOSTI
RUKOVODITELJA RAZLIČITIH HIJERARHIJSKIH RAZINA
Osnovno polazište ovog
istraživanja je pretpostavka da se rukovoditelji različitih hijerarhijskih
razina međusobno razlikuju po strukturama ličnosti i po zastupljenosti
transformacijskog stila vođenja. Zašto?
U teorijama vođenja vrlo se dobro
razlikuju potrebne sposobnosti i vještine rukovoditelja na različitim
hijerarhijskim razinama, dok se moguće razlikovanje po strukturi ličnosti ne
spominje.
U prijašnjim istraživanjima
povezanosti crta ličnosti i stilova rukovođenja dobiveni rezultati su
odražavali niske, statistički neznačajne korelacije između crta ličnosti i
pokazatelja uspješnog vođenja. Danas se
na području teorija vođenja ponovo aktualizira pitanje što čini dobrog vođu? i to u svijetlu njegovih crta ličnosti, ali
ovaj puta, za razliku od ranijih pokušaja, odgovor se traži primjenom novih
instrumentarija..
Nove
teorije vođenja obuhvaćaju ne samo aspekt osobe vođe, već i njegov ili njezin
utjecaj na sljedbenike (zaposlenike). Teorija B. Bassa razlikuje način
utjecanja i djelovanja rukovoditelja na zaposlenike kao transakcijski i / ili
transformacijski stil rukovodđenja. Transformacijski stil vođenja u sebi sadrži
i faktor karizme. Prema autoru je definiran na način da se više uklapa u sliku
djelovanja visokog rukovodstva, bez jasnih pokazatelja o prisutnosti takvog
načina rukovođenja i na drugim hijerarhijskim razinama rukovodstva.
Istraživanja koja se bave pitanjem transformacijskog vodstva ne uključuju jasno
varijablu “hijerarhijska razina ispitanika”, odnosno rukovoditelja. Trenutno,
stoga, stoji otvoreno pitanje – Koliko je
zastupljen transformacijski stil rukovođenja na nižim razinama rukovodstva?
Dakle, polazeći od gore navedenih
pitanja s područja vodstva, možemo definirati sljedeće probleme:
Ø ispitati
razlikuju li se rukovodtelji različitih hijerarhijskih razina po izraženosti
(ili prisutnosti) transformacijskog stila rukovođenja;
Ø ispitati
razlikuju li se rukovodtelji različitih hijerarhijskih razina po strukturi
ličnosti;
Ø ispitati
postoji li međusobna povezanost struktura ličnosti i transformacijskog stila
rukovođenja.
Korišteni instrumentariji bili bi: "Multifactor
Leadership Questionnaire" (MLQ) za ispitivanje transformacijskog stila
vođenja, te NEO-FFI ili "The Big Five" za ispitivanje strukture
ličnosti. MLQ mjeri slijedeće faktore vodstva: transformacijsko vodstvo,
transakcijsko vodstvo i Lessez-faire ili liberalni stil vođenja.
NEO-FFI mjeri dimenzije ličnosti:
neuroticizam (N), ekstraverziju (E), otvorenost (O), ugodnost (A) i savjesnost
(C).
Navedeni upitnici bi bili
primijenjeni na rukovoditeljima sa sve tri rukovodne razine neke radne
organizacije s područja Republike Hrvatske. Ispitanici (rukovoditelji) bi bili
zamoljeni da ispune oba upitnika i pritom na određenom mjestu na MLQ upitniku označe rukovodnu razinu na kojoj se
nalaze.
Statistička obrada podataka
uključivala bi analizu varijance za prvi i drugi problem, te kanoničku analizu
za treći problem.
Mentor: dr.sc. Željko
Jerneić Magistrant: prof. Silva Čulina Germošek
Voditelj
poslijediplomskih studija:
Prof.
dr. sc. Dean Ajduković
Sinipsis magistarske radnje
Željka Jozića pod naslovom Fonologija govorâ brodskoga
Posavlja
SLAVICA BLAŽEKA
Kralja Tomislava 4,
40320 Donji Kraljevec
Sinopsis magistarskog rada
PSIHO-SOCIJALNI POTENCIJALI MATURANATA (IZ RATOM RAZLIČITO
ZAHVAĆENIH PODRUČJA REPUBLIKE HRVATSKE)
ZA USPJEŠNO SUOČAVANJE SA ŽIVOTNIM IZAZOVIMA
U Hrvatskoj je posljednjih godina proveden velik broj istraživanja o utjecaju rata na različite aspekte funkcioniranja društva, grupa i pojedinaca. Pri tome je posebna pažnja posvećena analizi tzv. direktnog utjecaja rata na život različitih skupina stanovništva, posebice na promjenu životnih okolnosti i probleme prognanih i raseljenih osoba. Znatno je manje istraživanja koja se bave problemima povratništva i života u poslijeratnom razdoblju, u kontekstu sagledavanja dugogodišnjih posljedica ranih zbivanja na nekom području i mogućnosti njihova prevladavanja u perspektivi razvoja.
Posebni nedostatak sustavnih istraživanja vidljiv je u smjeru ispitivanja kakve je posljedice rat ostavio na životne okolnosti i perspektive populacije mladih ljudi u poslijeratnoj Hrvatskoj. U novije vrijeme prepoznaje se potreba za takvim vidom istraživanja, posebno u kontekstu tzv. razvojnog pristupa (Rabotek-Šarić, 1999.), koji se temelji na procjeni potreba, snaga i resursa u svakoj zajednici, pri čemu mladež može biti najvredniji potencijal razvitka svoje zajednice ili njen najveći problem.
Ovo istraživanje je stoga usmjereno na populaciju adolescenata koji se nalaze na završetku svog srednjoškolskog obrazovanja, pred brojnim životnim izazovima i novim ulogama. Svrha istraživanja je ispitati kakve potencijale za uspješno rješavanje nadolazećih problema i suočavanje sa novim razvojnim zadaćama posjeduju mladi ljudi (maturanti) iz ratom različito zahvaćenih krajeva Republike Hrvatske, tj. u kojoj mjeri su oni definirani dugogodišnjim posljedicama izloženosti ratnim i poratnim zbivanjima.
Cilj istraživanja je ustanoviti:
A) Kako maturanti iz ratom različito zahvaćenih krajeva republike Hrvatske doživljavaju sebe i okolinu, koje strategije ponašanja koriste u suočavanju sa stresom te kakva su im očekivanja u pogledu budućnosti,
B) Da li i u kojoj mjeri izloženost ratnim zbivanjima u ranijem životnom periodu i život u povratničkom kraju utječe na trenutni doživljaj sebe i okoline te način reagiranja maturanata i njihovih očekivanja u vezi s vlastitim životom u budućnosti.
Problemi istraživanja su:
A) Utvrditi da li postoji statistički značajna razlika između dvije skupine maturanata iz ratom različito zahvaćenih područja republike Hrvatske u pogledu:
1. Doživljaja sebe kroz ispitivanje slijedećih dimenzija samopimanja:
a) samopoštovanje,
b) osobna kompetentnost,
c) lokus kontrole.
2) Doživljaja okoline kroz ispitivanje percepcije socijalne podrške od strane obitelji,
prijatelja i nastavnika.
3. Načina suočavanja sa stresnom situacijom završetka srednje škole (mature).
4. Stava prema budućnosti (stupnja pesimizma-beznadnosti).
B) Utvrditi da li postoji statistički značajna razlika u navedenim elementima prema spolu i vrsti srednjoškolskog obrazovanja ispitanika iz obje skupine.
Metoda istraživanja: Istraživanje će biti provedeno na reprezentativnom uzorku maturanata trogodišnjih i četverogodišnjih srednjih škola različitih usmjerenja, na području od posebne državne skrbi Sisačko-Moslavačke županije (Glina, Hrvatska Kostajnica, Topusko i Petrinja) te na području Međimurske županije (Čakovec i Prelog). Istraživanjem će biti obuhvaćeno ukupno oko 600 maturanata od čega oko 300 maturanata iz jedne županije i isto toliko iz druge županije.
Istraživanje će se provesti odlaskom na teren, tj. anketiranjem maturanata u školama.
Mjerni instrumenti: Za provođenje ovog istraživanja konstruirana je anketa sastavljena od više različitih mjernih skala;
1. Za mjerenje ulaznih /prediktorskih nezavisnih) varijabli koristit će se:
· Upitnik s općim pitanjima (konstruiran za potrebe ovog istraživanja),
· upitnik o ratnim stresnim i traumatskim iskustvima (revidirana verzija upitnika autora Stuvlanda i sr..., 1992; Vizek-Vidović i Arambašić, 1994).
2. Za mjerenje izlaznih (zavisnih, kriterijskih) varijabli koristit će se:
a) Za mjerenje aspekata doživljaja sebe:
· Skala samopoštovanja (Rosenberg Self_Esteem Scale, 1965),
· Skala percipirane nekompetentnosti (Bezinović, 1990),
· Skala eksternalnosti - lokusa kontrole (Bezinović, 1990).
b) Za mjerenje aspekata doživljaja okoline:
· Upitnik percipirane socijale podrške od strane obitelji, prijatelja i nastavnika (revidirana verzija skale koju su konstruirali autori Dubow i Ullman, 1989, a za naše je govorno područje prilagodila S. Pupačić, 1992).
c) Za mjerenje načina suočavanja sa stresnom
situacijom završetka srednje škole:
· Upitnik suočavanja sa stresom (izmijenjena i prilagođena potrebama ovog istraživanja verzija COP-upitnika autorice Arambašić, 1994.)
d) Za mjerenje stava prema budućnosti
· Skala negativne percepcije budućnosti - beznadonosti (izmijenjena i prilagođena potrebama ovog istraživanja skala beznadnosti korištena kod sutorice Živčić, 1993, prema izvornoj verziji The Hoplesness for children, Kazin_Rodges i Dolbus, 1986).
Za unos i obradu podataka koristit će se programski paket SPSS-a. Analiza podataka izvršit će se pomoću postupaka deskriptivne statistike, utvrđivanje statističke značajnosti razlike i multivarijantne analize.
U Zagrebu, 09.05.2001.
Mentor:
Magistrant:
Prof. dr. sc. Josip Janković Slavica
Blažeka, dipl. soc. radnica
Voditelj poslijediplomskog studija
smjer Sociologija migracija
Prof. dr. sc. Milan Mesić
SVEUČILIŠTE
U ZAGREBU
FILOZOFSKI
FAKULTET
ODSJEK
ZA SOCIOLOGIJU
FAKULTETSKOM
VIJEĆU Ana
Pažanin, Vlaška 93b, Zagreb
Poslijediplomski
znanstveni studij
"Sociologija
migracija"
Prijedlog teme magistarskog rada "Utjecaj ratnih
migracija na ukupno kretnje stanovništva Republike Hrvatske u razdoblju od
1991. do 2001. godine"
Obrazloženje izbora teme
U magistarskom radu "Utjecaj ratnih migracija na ukupno kretanje stanovništva Republike Hrvatske u razdoblju od 1991. do 2001. godine" bavit ću se ratnim migracijama u Hrvatskoj, iz Hrvatske i u Hrvatsku, te njihovim utjecajem na ukupno kretanje stanovništva u razdoblju između dva popisa.
Uoči i za vrijeme Domovinskog rata u Hrvatskoj, došlo je do pojačanog seljenja stanovništva Republike Hrvatske iz ratom zahvaćenih područja u slobodne krajeve zemlje ili u druge zemlje. rat u Bosni i Hercegovini uzrokovao je novi izbjeglički val iz te zemlje, te dodatno migracijsko kretanje na našim prostorima.
Cilj magistarskog rada je analiza utjecaja prislinih migracija na ukupno kretanje stanovništva Republike Hrvatske i njegove socio-demografske strukture. Osim toga istražit će se djelovanje ratnih migracija na demografski razvoj pojedinih regija Republike Hrvatske.
Predmet istraživanja su ratni migranti, prognanici i izbjeglice u Republici Hrvatskoj.
Osnovni koncept i glavne pretpostavke magistarskog
rada
Vrsta migracija kojom ću se baviti u magistarskom radu su ratne (prisilne) migracije. Jedna od najtežih posljedica ratne agresije na Hrvatsku bila je prognanička i izbjeglička kriza, prisilno migriranje stanovništva iz okupiranih krajeva hrvatske na njezina slobodna područja i u inozemstvo. Prvi prognanici se pojavljuju u Hrvatskoj već u proljeće 1991. godine. To su bile osobe koje su morale napustiti svoje domove i potražiti sigurnost drugdje u Hrvatskoj ili u inozemstvu. U travnju 1992. godine počinje srpska agresija na BiH, te izbjeglice dolaze u Hrvatsku, koja im je služila ili kao trajno utočište ili pak kao tranzitna zemlja na putu njihova daljnjeg iseljavanja u druge zemlje.
Migracijski procesi utječu na promjene u socio-demografskim strukturama stanovništva, kako u zemlji podrijetla, tako i u zemlji odredišta. Manifestiraju se dvama vremenskim učincima: trenutačnim i dugoročnim.
Trenutačni utjecaji se očituju u tome što se migracijama mijenja ukupan broj stanovnika. Dugoročni učinak primarno proizlazi iz trenutačnog, a očituje se u tome da stanovništvo koje iseljava, (obično je to mlado radno-aktivno stanovništvo), istodobno "odnosi" sa sobom buduća rađanja, smrti i sklapanja brakova koje bi to stanovništvo doživjelo u mjestu porijekla da se nije iselilo. Nasuprot tome imigracija u neko područje ima trenutačni učinak na povećanje broja stanovnika i druge "pozitivne" promjene njegovih struktura. Dugoročno ona obogaćuje i mjesto doseljenja novim vitalnim događajima (rođenja, smrti, sklapanja brakova).
Metodologija
U magistarskom radu "Utjecaj ratnih migracija na ukupno kretanje stanovništva Republike Hrvatske u razdoblju od 1991. do 2001. godine" koristit ću slijedeće metode:
· Komparativnu analizu literature iz područja sociologije migracija i demografije, kako bih njihovom usporedbom došla do novih spoznaja. Oni bi obogatili znanja o utjecaju ratnih migracija na socio-demografske strukture stanovništva.
· Komparativnu analizu odabranih statističkih podataka, pri čemu bih uspoređivala službene statističke podatke Državnog zavoda iz popisa 1991. i 2001. godine, kao i relevantne statističke pokazatelje u tom razdoblju.
· Induktivno-deduktivne metode s ciljem objašnjenja procesa znakovitih za Hrvatsku, kao i onih za Europu i svijet, a koji su uočeni u Hrvatskoj ili se mogu očekivati u budućem razdoblju.
· Metodu demografskih procena i prognoza.
Budući da navedena tema, osim znanstvenog, predstavlja i osobni interes pristupnice, nadam se da ćete mi izaći u susret i prihvatiti predloženu temu.
Voditelj poslijediplomskog studija: Pristupnica: Ana Pažanin
prof. dr. sc. Milan Mesić
Mentor: dr. sc. Ivan Lajić,
Institut za migracije i narodnosti, Zagreb
Predmet: Izvještaj stručnog povjerenstva za priznavanje potpune istovrijednosti fakkultetske diplome Jasne Mošnje, stečene na Sveučilištu u Trsti
FAKULTETSKOM VIJEĆU FILOZOFSKOG FAKULTETA
Jasna Mošnja hrvatska državljanka, diplomirala je 23. listopada 2000. godine na Sveučilištu u Trstu četverogodišnji studij povijesno-kulturološkog usmjerenja.
Uvidom u presliku prijepisa ocjena i program studija, ustanovili smo da je četverogodišnji studij po programu sličan studiju engleskog jezika i književnosti na Odsjeku za anglistiku Filozofskog fakulteta u Zagrebu. Međutim, da bi se postigla potpuna istovrijednost diplome s diplomom diplomiranog anglista na Filozofskom fakultetu u Zagrebu, s obzirom na to da Jasna Mošnja nije slušala kolegije iz lingvistike, predlažemo da moliteljica položi sljedeći razlikovni ispit.
Uvod u lingvistički studij engleskog jezika.
U Zagrebu, 15. svibnja 2001.
Članovi povjerenstva:
1. prof.dr. sc. Damir Kalogjera
2. prof.dr.sc. Jelena Mihaljević Djigunović
3. mr.sc. Jasna Bilinić Zubak
Predmet: Sanja Kalapoš,
zahtjev za nostrifikaciju doktorske diplome
Zagreb, 23. ožujka 2001.
Vijeću Filozofskoga
fakulteta
Povjeren nam je zadatak da utvrdimo, može li se Sanji Kalapoš
nostrificirati doktorska diploma stečena
u listopadu 2000. godine na Fakultetu za humanističke znanosti (Geisteswissenschaftliche Fakultät)
sveučilišta u Beču. Pošto smo pregledali primljene spise i prosudili sve
relevantne činjenice, podnosimo vijeću sljedeće
Izvješće
1. Sanja Kalapoš rođena je
2.11.1971. u Zagrebu, gdje je završila školovanje diplomiravši godine 1995. S
uspjehom Engleski jezik i književnost i Etnologiju na Filozofskom fakultetu
sveučilišta u Zagrebu. Znanstveni je novak u Institutu za etnologiju i
folkloristiku u Zagrebu. Dobivši Herderovu stipendiju za akad. Godinu
1997./98., upisala je doktorski studij na Odsjeku za europsku etnologiju
(Institut für Voklskunde/Ethnologia Europaea) sveučilišta u Beču. Nastavak
studija novčano je pomoglo Ministarstvo znanosti i tehnologije Republike
Hrvatske u sklopu svojega programa za znanstvene novake na poslijediplomskim
studijima u inozemstvu. Studij je zaključila s visokim ocjenama i pohvalom
obranivši disertaciju 18. Listopada 2000. Te je time stekla naslov Dr. Phil.
2. Disertacija ima naslov Region, Ethnizität und Musik:
Identitätskonstruktion in Istrien. Rad ima ukupno 258 gusto (računalno)
ispisanih stranica treksta te priloge (preslike novinskih Članaka, te posebno u
tu svrhu pripravljen CD s relevantnom glazbom istarskih popularnih glazbenika).
U svojoj disertaciji Sanja Kalapoš je obradila pojavu glazbenoga
“Ča-vala“ u devedesetim godinama 20. stoljeća. Nije joj pristupila muzikološki,
nego je pokazala njezinu društvenu, kulturološku i političku dimenziju kao
izraz i re-generatora istarskoga identiteta. Disertacija je solidno zasnovana,
a zaključci su pomno izvedeni i znanstveno relevantni.
3. Budući da po svojem
ustrojstvu, trajanju i učinku doktorski studij na uglednom sveučilištu u Beču odgovara
doktorskom studiju na sveučilištu u Zagrebu, stručno povjerenstvo zaključuje
da je doktorska diploma Sanje Kalapoš, stečena na sveučilištu u Beču, potpuno
istovrjedna doktorskoj diplomi (dr. Sc.) kakva se dodjeljuje u Republici
Hrvatskoj. Stoga pvjerenstvo predlaže vijeću da prihvati moliteljičin
zahtjev te da joj temeljem Zakona o
priznavanju istovrjednosti stranih školskih svjedodžbi i diploma (NN br. 57
/12.07.1996.) nostrificira diplomu, stečenu na humanističkom fakultetu
sveučilišta u Beču, kao diplomu iz područja humanističkih znanosti, polje
6.06.02 etnologija.
Povjerenstvo:
Prof. Dr. Vitomir Belaj,
Doc. Dr. Sc. Branko Đaković,
Prof. Dr. Sc. Aleksandar Durman
SVEUČILIŠTE U ZAGREBU
FILOZOFSKI FAKULTET
ODSJEK ZA FILOZOFIJU
FAKULTETSKOM VIJEĆU FILOZFSKOG FAKULTETA U ZAGREBU
Imenovani u
stručno povjerenstvo koje će ocijeniti može li se Hrvoju Mladenu Relji priznati potpuna istovrijednost diplome
stečene na Ateneo pontificio regina apostolorum u Rimu podnosimo Vijeću
sljedeći
I Z V J E Š
T A J
Gospodin Hrvoje Mladen Relja, rođen 1970. u Splitu upisao je 1998. godine nakon stečene diplome filozofije četverosemestralni poslijediplomski studij filozofije na rimskom učilištu APRA. Položivši propisane ispite, pristupnik je 3.studenoga 2000. obranio "licencijatsku disertaciju" pod naslovom "Utjecaj vjerskog uvjerenja na znanstvenu kreativnost prema S. L. Jakiju" (na talijanskom jeziku, 65 stranica računalnog ispisa).
Poslijediplomski studij filozofije na spomenutom učilištu odgovara poslijediplomskom studiju filozofije na našenm fakultetu, a licencijatska disertacija udovoljava kriterijima moagistarskog rada.
Stoga predlažemo da se licencijatska diploma Hrvoja Mladena Relje nostrificira kao diploma o stečenom magisteriju humanističkih znanosti iz područja filozofije te da se imenovanome prizna zvanje "magistra humanističkih znanosti iz područja filozofije".
U Zagrebu, 4.svibnja 2001.
Članovi povjerenstva:
Prof.dr.sc. Lino Veljak
Prof.dr.sc. Branko Despot
Dr.sc. Gordana Škorić
Predmet: Izvještaj stručnog povjerenstva
za nostrifikaciju fakultetske
diplome Ane BRADIČIĆ
FAKULTETSKOM VIJEĆU FILOZOFSKOG FAKULTETA U ZAGREBU
Izabrani u stručno povjerenstvo za nostrifikaciju
fakultetske diplome Ane BRADIČIĆ , stečene na Sveučilištu u Trstu,
podnosimo sljedeći
IZVJEŠTAJ
Temeljem uvida u molbu i
priloženu joj dokumentaciju utvrdili smo da je Ana BRADIČIĆ, rođena 23. 1. 1977. u Rijeci, 28. veljače 2001.
godine na Sveučilištu u Trstu diplomirala
studij stranih jezika i
književnosti, i to
njemačkog jezika i književnosti i engleskog jezika i književnosti.
Pregledom programa studija
germanistike i anglistike na Sveučilištu u Trstu i popisa položenih ispita utvrdili smo da su rečeni studiji
svojim opsegom i sadržajem usporedivi sa studijima germanistike i
anglistike na Filozofskom fakultetu Sveučilišta u Zagrebu.
Stoga da smo mišljenja se diplomi Ane BRADIČIĆ, stečenoj na Sveučilištu u Trstu, može priznati istovrijednost onoj, kojom se završava studij njemačkog jezika i književnosti i engleskog jezika i književnosti na Filozofskom fakultetu Sveučilišta u Zagrebu, te da se moliteljici može podijeliti zvanje profesora njemačkog jezika i književnosti i engleskog jezika i književnosti
Zagreb, 21. 5. 2001.
dr. sc. Dragutin Horvat, izv.prof.
dr. sc. Marijan Bobinac, izv. prof.
Jasna Šafar, viši lektor
Predmet: Irina Tsvetkova
priznavanje potpune istovrijednosti
fakultetske diplome
Irina Tsvetkova, rođena 1976. godine, bugarska
državljanka, upisala je 1996. godine na Malteškom sveučilištu (University of Malta,
Faculty of Arts) studij klasične filologije (Classics) u trajanju od četiri
godine. Diplomirala je godine 2000., stekavši stupanj bakalaureata s najvišom
pohvalom, te naslov bakalauree iz područja književnosti.
Uvidom u priloženu dokumentaciju (fotokopija i prijevod diplome, popis odslušanih i položenih kolegija, pojašnjenja o sustavu obrazovanja) povjerenstvo je utvrdilo da studij klasične filologije na Malteškom sveučilištu tek djelomično odgovara studiju klasične filologije na našem Fakultetu. Da bi joj se priznala potpuna istovjetnost diplome s fakultetskom diplomom »diplomiranog klasičnog filologa« u Republici Hrvatskoj, kandidatkinja je dužna položiti razlikovne ispite iz Latinske historijske gramatike i Grčke historijske gramatike. Da bi stekla naslov »profesora klasične filologije« s pravom rada u nastavi klasičnih jezika, dužna je položiti i razlikovni ispit iz metodike klasičnih jezika.
Predlažemo stoga da Vijeće Filozofskog fakulteta Irini Tsvetkovoj prizna potpunu istovjetnost diplome pod uvjetom da položi navedene razlikovne ispite.
Zagreb, 7. lipnja 2001. Stručno povjerenstvo:
1. Dr.sc. Marina Bricko, docent
2. Dr.sc. Olga Perić, red.prof.
3. Mr.sc. Vlado Rezar, asistent
FAKULTETSKOM VIJEĆU FILOZOFSKOG FAKULTETA
U ZAGREBU
Na sjednici Vijeća Odsjeka za komparativnu književnost i članova Katedre za bibliotekarstvo Odsjeka za informacijske znanosti održanoj 15. veljače 2001. imenovani smo u Stručno povjerenstvo koje će ocijeniti može li se priznati potpuna istovrijednost diplome Jasne Mrkonjić stečene na Filozofskom fakultetu u Sarajevu u Republici Bosni i Hercegovini. Pregeldavši priloženu dokumentaciju, Vijeću podnosimo sljedeći
IZVJEŠTAJ
Jasna Mrkonjić, (r. 5. travnja 1969), državljanka Republike Hrvatske, diplomirala je na Filozofskom fakultetu u Sarajevu, Republika BIH, komparativnu književnost i bibliotekatrstvo 1991. godine. Od 1994. živi u Republici Hrvatskoj, Zaposlena je u Državnom arhivu u Pazinu. Ak.god. 2000/2001. upisala je poslijediplomski studij arhivistike na Filozofskom fakultetu u Zagrebu. Zbog ovjere godine i nastavka studija kandidatkinji je potrebno priznavanje potpune istovrijednosti diplome. Na zahtjev prof. dr. sc. Tatjane Aparac-Jelušić s Odsjeka za informacijske znanosti, Jasna Mrkonjić položila je 2.05. o.g. razlikovni ispit iz predmeta Logičko oblikovanje baze podataka kod prof. dr. sc. Slavka Tkalca ( priložena prijavnica). Kandidatkinja je time ispunila sve uvjete da joj se prizna potpuna istovrijednost diplome stečene u Sarajevu, pa molimo Vijeće da postupi prema svojim ovlastima.
U Zagrebu, 4. lipnja 2001.
Stručno povjerenstvo:
1. ____________________________
/Dr.sc. Gordana Slabinac, red.prof./
2. ______________________________
/Dr.sc. Pavao Pavličić, red.prof./
3. _____________________________
/Dr.sc. Tatajana Aparac-Jelušić, izv.prof./
FAKULTETSKOM VIJEĆU
FILOZOFSKOG FAKULTETA
SVEUČILIŠTA U ZAGREBU
Predmet:
Zahtjev za priznavanje potpune istovrijednosti diplome
Odlukom Vijeća Odsjeka
za povijest imenovani smo u povjerenstvo za ocjenu zahtjeva za priznavanje
potpune istovrijednosti diplome profesora povijesti kolege WILLIAMA KLINGERA,
stečene na Sveučilištu u Trstu (Italija). U skladu s navedenom odlukom
podnosimo Vijeću izvješće:
William Klinger rođen je
24. rujna 1972. u Rijeci. Hrvatski je državljanin. Diplomirao je povijest na
Sveučilištu u Trstu, 3. ožujka 1997., s najvišom ocjenom i pohvalama, 110 od
110 bodova, te je proglašen profesorom povijesti. Položio je tijekom studija
ukupno dvadeset i jedan (21) ispit. Kolega Klinger predočio je povjerenstvu
ovjerene prijepise i prijevode relevantnih isprava (diploma, popis položenih
ispita), iz kojih su navedene činjenice u potpunosti razvidne. Osim toga, u
prilogu je dostavio rukopis zahtjeva za priznavanje potpune istovrijednosti
strane diplome, zatim izjavu da po prvi puta podnosi zahtjev za potpuno
priznavanje diplome Filozofskom fakultetu u Zagrebu te ovjerene preslike
domovnice i putovnice. Uvidom u sve navedeno povjerenstvo je utvrdilo da je
prijava kolege Klingera za provođenje postupka priznavanja potpune istovrijednosti
diplome pravovaljana.
Nakon izvršene analize
tijeka kandidatova studija i položenih ispita, povjerenstvo je jednoglasno zaključilo
da se kolegi Williamu Klingeru uvjetno prizna potpuna istovrijednost diplome
profesora povijesti Sveučilišta u Trstu s diplomom Sveučilišta u Zagrebu. Uvjet
za priznavanje potpune istovrijednosti tršćanske diplome sa zvanjem
diplomiranog povjesničara u Hrvatskoj polaganje je ispita iz hrvatske povijesti
(Hrvatska povijest srednjeg vijeka I,
Hrvatska povijest srednjeg vijeka II,
Hrvatska povijest ranog novog vijeka,
Hrvatska povijest u 19. stoljeću i Hrvatska povijest u 20. stoljeću), a sa
zvanjem profesora povijesti u Hrvatskoj, uz sve navedeno, uvjet je i pohađanje
nastave te polaganje ispita iz Metodike
nastave povijesti.
U Zagrebu, 23. 3. 2001.
Povjerenstvo:
1.
dr. sc. Borislav Grgin, docent
2.
mr. sc. Mario Strecha, asistent
3.
dr. sc. Mirjana Matijević-Sokol, docent
ODSJEK
ZA POVIJEST UMJETNOSTI
FILOZOFSKOG
FAKULTETA
SVEUČILIŠTA
U ZAGREBU
Broj: 01-01-30/1.
Zagreb, 06.06.2001.
Predmet: Izvješće stručnog povjerenstva za priznavanje potpune istovrijednosti diplome VALENTINE RADOŠ.
Kandidatkinja Valentina Radoš diplomirala je 22.01.1996. na Filozofskom fakultetu Linköping universiteta u Švedskoj glavni predmet povijest umjetnosti i vizualne komunikacije. Tema diplomskog rada bila je "Umijeće učenja promatranja. Proučavanje umjetničkih iskustava u djece."
Na temelju priložene dokumentacije stručno povjerenstvo donijelo je odluku da će priznati potpunu istovrijednost fakultetskoj diplomi profesor povijesti umjetnosti Filozofskog fakulteta Sveučilišta u Zagrebu ukoliko kandidatkinja Valentina Radoš položi slijedeće diferencijalne ispite:
Umjetnost srednjeg vijeka i renesanse u Hrvatskoj,
Umjetnost baroka, 19. i 20. stoljeća u Hrvatskoj i
Zaštita spomenika kulture.
Radi dogovora o diferencijalnim ispitima kandidtakinja se upućuje na Odsjek za povijest umjetnosti.
Stručno povjerenstvo:
dr.sc. Sanja Cvetnić,
docent
mr.sc. Predrag Marković,
asistent
Marko Špikić,
mlađi asistent
Filozofski fakultet
Odsjek za psihologiju
VIJEĆE FILOZOFSKOG FAKULTETA U ZAGREBU
Nada Krapić, diplomirani psiholog, podnijela je zahtjev za potpuno priznavanje diplome magistrice znanosti iz psihologije stečene u Odsjeku za psihologiju Filozofskog fakulteta u Ljubljani.
Moliteljica je priložila ove dokumente, na temelju kojih je povjerenstvo donijelo svoju odluku: ovjerenu presliku diplome dodiplomskog studija; indeks poslijediplomskog studija i preslike indeksa; ovjerenu presliku diplome poslijediplomskog studija; primjerak magistarske radnje i sažetak radnje na hrvatskom jeziku.
Na temelju ovih dokumenata povjerenstvo je utvrdilo da je Nada Krapić diplomirala dodiplomski studij psihologije na Filozofskom fakultetu (u vrijeme kad je diplomirala imao je naziv Pedagoški fakultet) u Rijeci 1990. godine. Poslijediplomski studij psihologije u Odsjeku za psihologiju Filozofske fakultete u Ljubljani upisala je 1994., a magistrirala je 2000. obranom magistarske radnje s naslovom "Stres i suočavanje kod djece" (mentor je bio dr. sc. Ludvik Horvat, redovni profesor u Odsjeku za psihologiju Filozofskog fakulteta u Ljubljani).
Poslijediplomski studij psihologije u Odsjeku za psihologiju Filozofskog fakulteta u Ljubljani sličan je poslijediplomskom studiju u Odsjeku za psihologiju u Zagrebu, tj. uvjeti za stjecanje magisterija odgovaraju uvjetima na našem Fakultetu. Opširan sažetak (13 stranica) magistarske radnje na hrvatskom jeziku pokazuje da je to radnja koja bi sasvim odgovarala zahtjevima u Odsjeku za psihologiju u Zagrebu.
Zaključak: Magistarska diploma Nade Krapić, stečena na Filozofskom fakultetu u Ljubljani potpuno je istovrijedna diplomi magistra društvenih znanosti - znanstvenog polja psihologija u Republici Hrvatskoj.
U Zagrebu, 29. svibnja 2001.
Povjerenstvo
Dr.
sc. Vladimir Kolesarić, red. prof.
Dr. sc. Dean Ajduković, red. prof.
Dr. sc. Vlasta Vizek Vidović, red. prof.
SVEUČILIŠTE U ZAGREBU
FILOZOFSKI FAKULTET
ODSJEK ZA ROMANISTIKU
FAKULTETSKOM
VIJEĆU FILOZOFSKOG
FAKULTETA SVEUČILIŠTA U ZAGREBU
Predmet: Izvještaj stručnog povjerenstva za priznavanje potpune
istovrijednosti diplome o završenom dodiplomskom studiju
Morene Milevoj stečene na Sveučilištu u Trstu, Republika Italija
Morena Milevoj iz Pule, Jadreški 6, podnijela je 8. studenog 2000. godine po prvi put zahtjev za priznavanje potpune istovrijednosti diplome o završenom dodiplomskom studiju kojom je stekla akademski naslov "Profesora stranih jezika i književnosti (smjer jezično-glotodidaktički, španjolski jezik i književnost" na Universita degli studi di Trieste 4. veljače 2000. godine.
Povjerenstvo u sastavu Dr Damir Kalogjera, red.prof. i Dr Mirjana Polić Bobić, izv.prof., pregledalo je navedenu diplomu, njezin prijevod kod sudskog tumača, te popis položenih ispita. Nakon toga, te nakon pregleda programa studija koji je na treženje povjerenstva pristupnica predočila (uz potvrdu Dr Octavija Prenza, profesora hispanistike na Sveučilištu u Trstu koji je potvrdio istinitost navedenog programa), povjerenstvo je zaključilo da je diploma Morene Milevoj, stečena na Sveučilištu u Trstu, pospuno istovrijedna diplomi španjolskog jezika i književnosti te engleskog jezika i književnosti Filozofskog fakulteta Sveučilišta u Zagregu.
P o v j e r e n s t v o:
Dr. Damir Kalogjera, red.prof.
Dr. Mirjana Polić Bobić, izv.prof.
Filozofski fakultet Sveučilišta u Zagrebu, Zagreb, Ivana
Lučića 3, kojeg zastupa dekan Filozofskog fakulteta Sveučilišta u Zagrebu prof.
dr. sc. Neven Budak (u daljnjem tekstu Fakultet) s jedne strane
i
Institut
za antropologiju, Zagreb, Amruševa 8, kojeg zastupa ravnatelj Instituta prof. dr. sc.
Pavao Rudan (u daljnjem tekstu Institut) s druge strane
zaključili su dana ________________ 2001.
godine ovaj
SPORAZUM
O ZAJEDNIČKOM PROVOĐENJU
SVEUČILIŠNOG DODIPLOMSKOG
STUDIJA ANTROPOLOGIJE
Članak 1.
Fakultet i Institut su sporazumni da
zajednički osnivaju i organiziraju dodiplomski dvopredmetni studij
antropologije na Filozofskom fakultetu Sveučilišta u Zagrebu.
Članak 2.
Studij antropologije započeo je školske godine
2000./2001., odnosno danom donošenja odluke Sveučilišta u Zagrebu i
Ministarstva znanosti i tehnologije Republike Hrvatske.
Članak 3.
Fakultet i Institut zajednički osiguravaju
sve potrebne kadrovske, prostorne i tehničke uvjete za odvijanje studija
antropologije.
Članak 4.
Fakultet i Institut su sporazumni da će se
studij antropologije odvijati u svemu prema prijedlogu i nastavnom programu i
planu koji se prilaže ovom Sporazumu i čini njegov sastavni dio.
Članak 5.
Fakultet i Institut će donijeti zajedničku
odluku o postavljanju svih predavača za studij antropologije, prema prijedlogu
nastave sveučilišnog dodiplomskog studija antropolgoije, a koji će biti u
kumulativnom radnom odnosu s Fakultetom i Institutom.
Članak 6.
Fakultet se obavezuje da će znanstvene i
istraživačke djelatnike Instituta, koji ispunjavaju uvjete za izbor u nastavna
zvanja, izabrati i imenovati u nastavna zvanja za koja budu ispunjavali
potrebne zakonske uvjete, a kako bi provodili nastavu antropologije.
Članak 7.
Institut se obvezuje da će za potrebe
održavanja nekih predavanja i svih seminara i vježbi za studij antropolgoije,
te terensku nastavu, osigurati sve potrebne uvjete i da će se ta nastava
odvijati u prostorijama Instituta.
Članak 8.
Fakultet i Institut se obvezuje da će za
svaku godinu studija osigurati financijska sredstva za studij određenog broja
studenata antropologije za koje je dobijena suglasnost Ministarstva znanosti i
tehnologije Republike Hrvatske i Sveučilišta u Zagrebu, te će za svaku godinu
studija omogućiti i upis studenata za vlastite potrebe.
Članak 9.
Fakultet i Institut su sporazumni da će
svojim djelatnicima koji su izravno uključeni u održavanje nastave
antropolgoije uvećati plaće srazmjerno povećanju rada u nastavi, a najviše u
visini 30% radnog vremena.
Članak 10.
Fakultet i Institut su sporazumni da će svaki
sa svoje strane odrediti po dva nastavnika zadužena za koordinaciju na
informiranju i vođenju studija te nadzor nad provođenjem studija iz ovog
Sporazuma.
Članak 11.
Fakultet i Institut su sprazumni da će za
slučaj eventualnog spora u svezi s provođenjem ovog Sporazuma oformiti
arbitražu od jednog predstavnika Sveučilišta u Zagrebu i jednog predstavnika
Ministarstva znanosti i tehnologije Republike Hrvatske koji će zajednički izabrati
predsjednika te arbitraže iz redova istaknutih znanstveno-nastavnih djelatnika.
Članak 12.
Ovaj sporazum se sklapa na neodređeno vrijeme
i može se raskinuti samo po završetku studija svih studenata koji su upisali
ovaj studij antropologije.
|
Prof. dr. sc. Pavao Rudan |
Prof. dr. sc. Nevan Budak |
|
|
|
|
Ravnatelj Instituta za antropologiju |
Dekan Filozofskog fakulteta |
FILOZOFSKI FAKULTET Sveučilišta u Zagrebu, Ivana Lučića 3, koji zastupa dekan, prof. dr. sc. Neven Budak
i
HRVATSKI DRŽAVNI ARHIV, Zagreb, Marulićev trg 21, koji zastupa ravnatelj, dr.sc. Josip Kolanović
zaključili su
U G O V O R
o
suradnji na izvođenju nastave dodatnog i redovitog studija smjera arhivistike
za stjecanje stručnog naziva diplomirani arhivist i profesor informatologije -
arhivist
I.
Filozofski fakultet i Hrvatski državni arhiv ovim ugovorom utvrđuju uvjete sudjelovanja stručnjaka Hrvatskog državnog arhiva na studiju arhivistike (usmjerenje u redovitom studiju i dodatni studij) za stjecanje stručnog naziva diplomirani arhivist i profesor informatologije - arhivist.
II.
Izvođač programa studija je Odsjek za informacijske znanosti Filozofskog fakulteta, a u izvođenju sudjeluju Hrvatski državni arhiv i drugi odsjeci Filozofskog fakulteta.
III.
Za provedbu nastavnog programa odgovorno je zajedničko Vijeće studija koje se sastoji od svih nastavnika i znanstvenika koji sudjeluju u izvođenju navedenog nastavnog programa.
Sjednice Vijeća održavat će se najmanje dva puta semestralno. Odluke Vijeća iz stavka 1. ovog članka postaju izvršne nakon što ih usvoji Fakultetsko vijeće Filozofskog fkaulteta.
IV.
Sudionici su suglasni da je matična ustanova Filozofski fakultet, koja je shodno tomu odgovorna za: izvedbu nastave, organizaciju ispitnih rokova, raspored polaganja ispita i uvjete za upis u višu godinu studija, a prema prijedlogu Vijeća studija. Studenti se upisuju na Filozofski fakultet.
V.
Nastava se izvodi na Filozofskom fakultetu i u Hrvatskom državnom arhivu.
VI.
Filozofski fakultet obvezuje se prije početka svake ak. god. sklopiti sa suradnicima iz Hrvatskog državnog arhiva i drugim vanjskim suradnicima ugovor o izvođenju nastave.
VII.
Ugovor se sklapa u četiri (4) istovjetna primjerka od kojih svaka strana zadržava dva (2) primjerka.
Zagreb, 31. svibnja 2001.
Broj: 01-271-15-2001.
ARHIV
HRVATSKE FILOZOFSKI
FAKULTET
Ravnatelj Dekan
dr. sc. Josip Kolanović prof. dr. sc. Neven Budak
FILOZOFSKI FAKULTET Sveučilišta u Zagrebu, Ivana Lučića 3, koji zastupa dekan, prof. dr. sc. Neven Budak
i
INSTITUT ZA ETNOLOGIJU I FOLKLORISTIKU, Zagreb, Ulica kralja Zvonimira 17/IV, koji zastupa ravnatelj, dr.sc. Ivan Lozica
zaključili su
U G O V O R
o suradnji na izvođenju poslijediplomskog znanstvenog
studija etnologije / kulturne antropologije
I.
Filozofski fakultet i Institut za etnologiju i folkloristiku utvrđuju ovim ugovorom uvjete za upis i studiranje na poslijediplomskom znanstvenom studiju etnologije / kulturne antropologije.
II.
Izvođači programa studija su Filozofski fakultet, Odsjek za etnologiju i Institut za etnologiju i folkloristiku u Zagrebu.
III.
Sudionici zajednički predlažu i izvode nastavni program navedenog studija. Odluke se donose konsenzusom.
IV.
Za provedbu nastavnog programa odgovorno je zajedničko Vijeće studija koje se sastoji od svih nastavnika i znanstvenika koji sudjeluju u izvođenju navedenog nastavnog programa.
Sjednice Vijeća održavat će se najmanje dva puta semestralno.
V.
Modaliteti upisa i studiranja na poslijediplomskom znanstvenom studiju etnologije / kulturne antropologije reguliraju se Statutom Filozofskog fakulteta i Pravilnikom o poslijediplomskom studiju koji će sudionici sačinit zajednički.
VI.
Sudionici su suglasni da je matična ustanova Filozofski fakultet, koja je shodno tomu odgovorna za: izvedbu nastave, organizaciju ispitnih rokova, raspored polaganja ispita i uvjete za upis u višu godinu studija, a prema prijedlogu Vijeća poslijediplomskog studija. Studenti se upisuju na Filozofski fakultet.
VII.
Nastava se izvodi na Filozofskom fakultetu. Izvedbeni plan se utvrđuje do 1.ožujka, raspored se utanačuje u rujnu, pred početak svake akademske godine.
VIII.
Filozofski fakultet obvezuje se prije svake ak. god. sklopiti sa suradnicima s Instituta za etnologiju i folkloristiku ugovor o izvođenju nastave, a nakon završene nastave u semestru isplatiti sudionike u nastavi s Instituta za etnologiju i folkloristiku na temelju financijskog plana kojeg će utvrditi Vijeće poslijediplomskog studija.
IX
Ugovor se sklapa u četiri (4) istovjetna primjerka od kojih svaka strana zadržava dva (2) primjerka.
Zagreb, 1. lipnja 2001.
Broj: 01-271-16-2001.
INSTITUT
ZA ETNOLOGIJU FILOZOFSKI
FAKULTET
I FOLKLORISTIKU
Ravnatelj Dekan
dr. sc. Ivan Lozica prof. dr. sc. Neven Budak
Fakultetskom vijeću
Filozofskog fakulteta u Zagrebu
Ivana Lučića 3
Vijeće
Odsjeka za komparativnu književnost ima čast predložiti Fakultetskom vijeću
pokretanje postupka u kojem bi se dr. Miroslavu BEKERU, umirovljenom profesoru
našega Odsjeka, dodijelila titula profesor
emeritus, kao i sva prava koja mu time pripadaju.
O b r a z l o ž e n j e
Prof. dr. sc. Miroslav Beker – ugledni znanstvenik čiji su radovi visoko cijenjeni u znanstvenoj i stručnoj javnosti – proveo je svoj radni vijek na ovom Fakultetu. Predavao je najprije na Odsjeku za anglistiku, a zatim, više od četvrt stoljeća, na Odsjeku za komparativnu književnost. Tijekom toga vremena uspješno je obavljao nekoliko važnih dužnosti (pročelnik odsjeka, šef katedre, predstojnik Zavoda za književnost, pročelnik poslijediplomskog studija književnosti), a u više je navrata po nekoliko semestara gostovao na uglednim sveučilištima u Engleskoj i SAD, dostojno zastupajući hrvatsku znanost u tim sredinama. Objavio je sedam samostalnih knjiga i stotinjak znanstvenih i stručnih radova u časopisima, prevodio s engleskog i na engleski jezik, uredio omašan zbornik na engleskom jeziku o komparatistici u Hrvatskoj i održao zapažena izlaganja na mnogim znanstvenim skupovima u inozemstvu. Neke su njegove knjige prihvaćene kao obvezni priručnici za ispite na komparatistici i na poslijediplomskom studiju književnosti, a nekim se svojim djelima Beker predstavio kao vrstan popularizator znanosti o književnosti, te je uvelike upravo njegova zasluga što je temeljne pojmove te discipline prihvatila i šira publika. Bekerova se djelatnost može promatrati s više aspekata, ali je svakako najvažnije što je i kao nastavnik i kao znanstvenik dao velik prinos razvoju znanosti o književnosti u Hrvatskoj, te je svojim radom zadužio i naš Fakultet u cjelini.
Profesor Beker rođen je 24. srpnja 1924. u Karlovcu, diplomirao je 1951. anglistiku i filozofiju na Sveučilištu u Zagrebu, a sveučilišnu karijeru započeo je 1954. kao asistent na Odsjeku za anglistiku. Bio je na poslijediplomskom studiju u Leedsu i Oxfordu, doktorirao je 1961. u Zagrebu, izabran je 1963. za docenta, predavao je kao gost-profesor 1966., 1967. i 1968. na sveučilištu Indiana (SAD), potom u Clevelandu, pa na poslijediplomskoj školi u Bloomingtonu. Na Odsjek za komparativnu književnost prešao je 1970., i tu je izabran za izvanrednog, a potom, 1976., i za redovitog profesora, kao i za šefa katedre za teoriju i metodologiju proučavanja književnosti. Gostovao je poslije u nekoliko navrata na sveučilištima u Americi, najduže na Portland State University. Tijekom rada na Odsjeku za komparativnu književnost predavao je uglavnom kolegije iz teorije književnosti, metodologije znanosti o književnosti i povijesti književnih teorija, ali često i iz opće povijesti književnosti. Njegova su predavanja svagda bila izuzetno temeljito pripremljena, studenti su u velikom broju izabirali njegove kolegije, a izborom tema, raznovrsnošću pristupa te širokim poznavanjem nekoliko svjetskih literatura i više najpoznatijih nacionalnih tradicija u znanosti o književnosti, uspio je Beker obogatiti nastavu na Odsjeku za komparativnu književnost i osuvremeniti je prema najboljim svjetskim uzorima.
Isto tako, profesor Beker je u poslijediplomskoj nastavi književnosti – koja okuplja sve filološke grupe Filozofskoga fakulteta – mnogo pridonio osuvremenjivanju tipova nastave, prenoseći iskustva što ih je stekao na stranim sveučilištima i primjenjujući ih kako u organizacijskom smislu, kao voditelj poslijediplomskog studija, tako i kao predavač mnogih vrlo uspješnih kolegija.
Što se pak tiče znanstvenog rada, profesor Beker započinje kao vrstan anglist (objavio je u koautorstvu i dva priručnika te jedna skripta), ali već prva njegova knjiga, Moderna kritika u Engleskoj i Americi, upozorava kako će središte njegova zanimanja biti teorija književne kritike, teorija književnosti i metodologija znanosti o književnosti. U toj knjizi, naime, ne dolaze do izražaja samo visoke kvalitete njegova znanstvenog rada – kao iscrpnost u obradi teme, temeljitost i dosljednost u zaključivanju – nego se već jasno razabire vrstan komparatist i teoretičar književnosti. Profesor Beker izravno poznaje književnost na više svjetskih jezika, temeljito prati recentnu literaturu i uspijeva se kritički orijentirati u mnoštvu književnokritičkh i književnoznanstvenih metoda i projekata. Upravo takve osobine bile su zato i odgovarajuće pretpostavke za dvije njegove kasnije, unekoliko temeljne knjige, Povijest književnih teorija i Suvremene književne teorije. To su, naime, opsežni zbornici s velikim i razrađenim uvodima (više od stotinu stranica), te s komentarima, tako da zapravo čine cjelokupne preglede kako povijesti književnih teorija, tako i najnovijih dominirajućih književnokritičkih pravaca i književnoznanstvenih orijentacija. To su prve takve knjige u hrvatskoj znanosti o književnosti, pa je profesor Beker morao riješiti brojne probleme, od toga da sâm prevede neke tekstove, do toga da nanovo, i prema vlastitim načelima, razvrsta građu, da obavi određene klasifikacije, da predloži prikladno nazivlje i uključi nužne kritičke ocjene. Da je u tom složenom poslu uspio, svjedoči kako činjenica da su knjige vrlo dobro primljene u znanstvenoj i široj javnosti, tako i činjenica da su postale nužni priručnici u studiju komparatistike, pa i u poslijediplomskom studiju književnosti svih filoloških grupa.
Ostale Bekerove knjige – Semiotika književnosti, Ogledi o suvremenim književnim teorijama, Uvod u komparativnu književnost i Kratka povijest antičke retorike – kao i brojne studije u časopisima, samo potvrđuju takvu ocjenu, s napomenom da u njima još više dolaze do izražaja autorovo temeljito poznavanje suvremenih književnoznanstvenih metoda, sposobnost samostalne kritičke analize, smisao za sintezu i način izlaganja koji omogućuje da se vrlo složena stručna problematika približi onim čitateljima koji nemaju odgovarajuće predznanje. Tako profesor Beker obavlja i vrlo zahtjevnu zadaću upoznavanja studenata i šireg čitateljstva s najnovijim dostignućima znanosti o književnosti u svijetu, pri čemu nikada nije napustio visoku razinu znanstvenoga izlaganja. On nije samo upoznao hrvatsku znanstvenu i stručnu javnost s recentnim književnoznanstvenim djelima, nego je i u razumijevanju problematike, u opisu i analizi pokazao da može razviti određene teze, primijeniti neke metode i usvojiti određena stajališta, a da to istovremeno umije izložiti na pristupačan način. A upravo su to osobine pravoga znanstvenika.
Spomenuli bismo ovdje još dva Bekerova djela. Prvo od njih, Od Odiseja do Uliksa (Zagreb 1997), višestruko je poticajno u popularizaciji književnosti, jer izborom vrhunskih ostvarenja svjetske književnosti i prikladnim načinom izlaganja fabularnih elemenata potiče čitatelje da se upoznaju s izvornim djelima. Ta je knjiga uspješno popunila veliku prazninu u određenom tipu priručničke i popularizatorske literature. Drugo djelo Beker potpisuje kao urednik, a djelomično i kao prevoditelj: to je zbornik na engleskom jeziku Comparative Studies in Croatian Literature, koji svijetu prezentira dostignuća hvatske književne znanosti. Poslu što ga je tu obavio profesor Beker dorastao je samo vrstan anglist i vrstan teoretičar književnosti.
Zbog svega rečenog držimo da je profesor Beker u četrdeset godina svojega djelovanja na Sveučilištu ostvario iznimne rezultate, prije svega kao znanstvenik koji je uvelike pridonio razvoju hrvatske književne znanosti, osobito komparatistike, zatim kao nastavnik koji je dao velik prinos osuvremenjivanju nastave komparativne književnosti, a također i kao promicatelj hrvatske znanosti u svijetu i popularizator književnosti i književne znanosti u najširim slojevima čitateljstva.
Smatramo zbog toga da je naslov profesor emeritus – za koji ga ovdje predlažemo – profesor Miroslav Beker u potpunosti zaslužio.
Pročelnica Odsjeka za komparativnu književnost
Prof. dr. sc. Gordana Slabinac
Prof. dr. sc. Ivo Pranjković
Filozofski fakultet
Odsjek za kroatistiku
Predmet: Molba za slobodnu studijsku godinu
FAKULTETSKOM VIJEĆU FILOZOFSKOG
FAKULTETA U ZAGREBU
Molim Vijeće da mi odobri slobodnu studijsku godinu koju bih koristio 2001/2002. školske godine. Slobodna studijska godina dobro bi mi došla za predah od barem nekih redovitih obveza koje su se u zadnjih nekoliko godina iz različitih razloga uvišestručile (osim predavanja na drugom i trećem stupnju i seminara imao sam u zadnje vrijeme i vrlo velik broj konsultacija i ispita, velik broj diplomskih i magistarskih radova te doktorskih disertacija, sudjelovanja u različitim drugim povjerenstvima, zaduženja na Zagrebačkoj slavističkoj školi i Pripremnoj godini studija, zaduženja vezanih za suradnju Odsjeka s raznim inozemnim sveučilištima itd.). Osim toga, stjecajem okolnosti bio sam zadnjih godina dosta angažiran i na raznim poslovima izvan Fakulteta. Zbog svega toga osjetio sam da imam premalo vremena kako za realizaciju nekih vlastitih započetih projekata i zamisli tako i za održavanje "stručne kondicije" odnosno za praćenje literature iz područja kojima se bavim.
Slobodnu studijsku godinu iskoristio bih, između ostaloga, i za pisanje jedne školske gramatike hrvatskoga jezika (s profesorom Josipom Silićem), za intenzivniji rad na projektu enciklopedijskoga rječnika hrvatskoga jezika (koji bi se trebao pojaviti sredinom iduće godine u izdanju Novog Libera), za konačno oblikovanje knjige svojih tekstova s područja sintakse hrvatskoga jezika (pod radnim naslovom Sintaktički ogledi), na kojoj već dulje vrijeme radim. Imam naravno i drugih započetih ili planiranih projekata, npr. rad (timski) na jednom rječniku sinonima hrvatskoga jezika, na knjizi stilističkih ogleda, na knjizi skupljenih tekstova iz područja standardologije itd., ali je teško reći što će od toga moći biti realizirano u vrijeme slobodne studijske godine.
Na kraju napominjem da za korištenje slobodne studijske godine imam suglasnost Katedre (za hrvatski standardni jezik) i Odsjeka.
S nadom da će članovi Vijeća imati razumijevanja za ovu moju molbu srdačno ih pozdravljam!
Zagreb, 25. svibnja 2001.
...............................................
prof. dr. Ivo Pranjković
Filozofski fakultet
Odsjeka za kroatistiku
Prof. dr. sc. Ante Stamać
Fakultetskom
vijeću Filozofskog fakulteta
u
Zagrebu
Molim
Vijeće da mi odobri slobodnu studijsku godinu šk. g. 2001/2002. Imam trideset i
sedam i pol godina radnog staža, u statusu sam redovitog profesora od 1988.
godine a zadnju slobodnu studijsku godinu koristio sam 1994/95.
Tijekom
zadnjih šest godina, kao i prethodnih dvadesetak vodio sam, predavao i ispitima
potvrđivao kolegije Poetika i Svjetska književnost. Nastavu sam održavao s
gotovo stopostotnom redovitošću, nisam bio ni na jednom dopustu, premda sam do
pred dvije godine obnašao i odgovornu javnu dužnost predsjednika Društva
hrvatskih književnika. Za sve to vrijeme održavao sam i oko tisuću ispita
različitih kategorija godišnje. Vodio sam četiri doktorata, isto toliko magisterija,
te sudjelovao u radu povjerenstava za odnosne znanstvene postupke. Predavao sam
višekratno i na poslijediplomskom studiju kroatistike.
Slobodnu
studijsku godinu upotrijebio bih za započinjanje odnosno dovršenje sljedećih
projekata:
1. Teorija alegorije, monografska studija dotične
poetičke problematike, koja bi se kao gotova knjiga mogla dovršiti tijekom
godine dana.
2. Antologija hrvatske poezije na glazbene teme.
Knjiga je predviđena i u izdavačkom je planu za godinu 2002.
3. Projekt o alegoriji i alegorezi, koji je
prijavljen Ministarstvu znanosti i tehnologije, za koji se nadam da će uskoro
biti odobren.
4. Dovršetak prevođenja Goetheova Fausta, što ga
prevodim već dvije godine, i potrebna mi je još jedna.
5. Prevođenje znamenite knjige njemačkog
semiotičara Winfrieda Nötha "Handbuch der Semiotik", koja
bi, na korist posebice studenata i mlađih znanstvenih snaga u Hrvatskoj,
trebala izići godine 2002.
Sve
navedene podatke moguće je provjeriti na odnosnim mjestima.
U Zagrebu, 29. svibnja 2001.
_____________________________
prof.
dr. sc. Ante Stamać
Dr. sc. Maslina Ljubičić, izv.prof.
Odsjek za talijanistiku
Zagreb, 25.svibnja 2001.
VIJEĆU FILOZOFSKOG FAKULTETA
Z A G R E B
Predmet: molba za korištenje slobodne
studijske godine
Molim Naslov da mi odobri korištenje slobodne studijske godine od 1.ožujka 2002. do 1.ožujka 2003.godine (tj. u ljetnom semestru šk.god. 2001/2002. i u zimskom semestru šk.god. 2002/2003.). Studijsku godinu još nisam koristila, a 1.ožujka 2002. imat ću 7 godina i 10 mjeseci staža u svojstvu docenta odnosno izvanrednog profesora.
U okviru Katedre za talijanski jezik dogovoren je način održavanja nastave u tome razdoblju. U nastavi će sudjelovati mr.sc. Ivana Jerolimov, znan.novak, a voditelj će biti prof. dr. sc. Smiljka Malinar.
Za vrijeme slobodne studijske godine planiram napisati veliku studiju iz kontaktne lingvistike, usmjerujući pozornost na obrtničku terminologiju naše obale. Želim obraditi dalmatinsko stolarsko nazivlje, gdje u hrvatskom leksičkom tkivu uz brojčano nadmoćne talijanske (mletačke) posuđenice razabiremo i poneki germanizam. Spomenutu temu načala sam izlaganjem na znanstvenom skupu o etimologiji HAZU (Nekoliko ''marangunskih'' termina između etimologije i pučke etimologije, tiskano u zborniku HAZU 1993.), a sada bih htjela obraditi ukupnu terminologiju toga obrta. Rad bih ponudila za tisak časopisu HAZU Folia onomastica Croatica.
Uz to bih se posvetila radu na hrvatsko-talijanskim leksičkim lažnim parovima, kojima se bavim u okviru kontrastivne analize talijanskoga i hrvatskoga jezika (nositelj sam kolegija Teorija prevođenja).Iz toga područja prijavila sam za znanstveni skup Dvojezična i višejezična leksikogrtafija (HAZU) izlaganje pod radnim naslovom Hrvatsko-talijanski lažni parovi: standardni jezik i dijalekt, koji kanim razraditi za tisak u časopisu HAZU Filologija. Referat o jednom od uzroka nastanka formalnih lažnih parova, o nepodudarnoj transfonemizaciji prednjih zaobljenih vokala u talijanskom i hrvatskom jeziku, predložit ću za znanstveni skup Istraživanja govora Odsjeka za fonetiku Filozofskog fakulteta i Odjela za fonetiku Hrvatskoga filološkog društva (recenzirani radovi bit će objavljeni u časopisu Govor). I za sljedeće savjetovanje HDPL na temu leksikologije 2002. godine namjeravam prijaviti temu iz kontrastivne leksikologije. Opsežno bavljenje spomenutom problematiko leksičkih interferencija usmjeravam ka pisanju knjige odnosno rječnika o hrvatsko-talijanskim lažnim parovima.
Po završetku studijske godine podnijet ću izvještaj Fakultetskomu vijeću.
Dr. sc. Maslina Ljubičić, izv. prof.