SVEUČILIŠTE U ZAGREBU

FILOZOFSKI FAKULTET

Zagreb, Ivana Lučića 3

Klasa: 602-04/05-11/1

Ur. br.: 3804-850-05-1

Zagreb, 4. siječnja 2005.

P O Z I V

Na osnovi članka 37. Statuta sazivam 4. sjednicu Fakultetskog vijeća Filozofskog fakulteta u Zagrebu, koja će se održati u srijedu, 12. siječnja 2005. s početkom u 11, 00 sati u Vijećnici fakulteta.

Za sjednicu predlažem sljedeći

DNEVNI RED:

1. Verifikacija zapisnika 3. sjednice Fakultetskog vijeća održane 15. prosinca 2004.

A. IZBORI

Prijedlozi za izbor u znanstveno-nastavna, nastavna, suradnička i istraživačka zvanja

2. Izvještaj stručnog povjerenstva za izbor mr. sc. Zrinke Šimić-Kanaet u suradničko zvanje asistenta za znanstveno područje humanističkih znanosti, polje arheologija, za predmet Analiza i obrada antičke keramike na Katedri za klasičnu arheologiju u Odsjeku za arheologiju.

(Pristupnica ispunjava uvjete čl. 43. Zakona o znanstvenoj djelatnosti i visokom obrazovanju) str. 14

3. Izvještaj stručnog povjerenstva za izbor u suradničko zvanje viši asistent za znanstveno područje humanističkih znanosti, polje jezikoslovlje, na Katedri za poljski jezik i književnost na Odsjeku za zapadnoslavenske jezike i književnosti.

Pristupnica dr. sc. Ivana Vidović Bolt ispunjava uvjete čl. 43. Zakona o znanstvenoj djelatnosti i visokom obrazovanju, a pristupnica Olena Filippova ne ispunjava uvjete čl. 43. Zakona o znanstvenoj djelatnosti i visokom obrazovanju. str. 16

B. MIŠLJENJE FAKULTETSKOG VIJEĆA ZA IZBOR U ZVANJA PREDLOŽENIKA VISOKIH UČILIŠTA

4. Mišljenje za izbor dr. sc. Mile Silova, izv. prof. za izbor nastavnika u znanstveno-nastavno zvanje docenta, izvanrednog ili redovitog profesora, za područje društvenih znanosti, polje odgojne znanosti, grana pedagogija na Učiteljskoj akademiji u Zagrebu.

Pristupnik ispunjava uvjete čl. 74. stav 3. ZVU (pozitivno mišljenje Matičnog povjerenstva).

str. 20

5. Mišljenje za izbor dr. sc. Izabele Sorić u znanstveno-nastavno zvanje izvanrednog profesora za znanstveno područje društvenih znanosti, polje psihologija, za predmet Edukacijska psihologija na Odjelu za psihologiju Sveučilišta u Zadru.

Pristupnica ispunjava uvjete čl. 74. stav 2. ZVU (pozitivno mišljenje Matičnog povjerenstva).

str. 63

6. Mišljenje za izbor dr. sc. Ksenije Bosnar u znanstveno-nastavno zvanje izvanrednog profesora za znanstveno područje društvenih znanosti, polje psihologija, za predmet Kineziološka psihologija na Kineziološkom fakultetu Sveučilišta u Zagrebu.

Pristupnica ispunjava uvjete čl. 74. stav 2. ZVU (pozitivno mišljenje Matičnog povjerenstva).

str. 68

7. Mišljenje za izbor dr. sc. Mire Klarin u znanstveno-nastavno zvanje docenta za znanstveno područje društvenih znanosti, polje psihologija, za predmet Razvojna psihologija na Odjelu za psihologiju Sveučilišta u Zadru.

Pristupnica ispunjava uvjete čl. 74. stav 1. ZVU (pozitivno mišljenje Matičnog povjerenstva).

str. 73

8. Mišljenje za izbor dr. sc. Krunoslava Matešića u znanstveno-nastavno zvanje docenta za znanstveno područje društvenih znanosti, polje psihologija, za predmet Psihologija odgoja i obrazovanja na Učiteljskoj akademiji Sveučilišta u Zagrebu.

Pristupnik ispunjava uvjete čl. 74. stav 1. ZVU (pozitivno mišljenje Matičnog povjerenstva).

str. 79

9. Mišljenje za izbor mr. sc. Inge Tonković u naslovno nastavno zvanje višeg predavača za znanstveno područje društvenih znanosti, polje psihologija, za predmet Edukacijska psihologija na Visokoj učiteljskoj školi u Petrinji.

Pristupnica ispunjava uvjete čl. 80. stav 2. ZVU (pozitivno mišljenje Matičnog povjerenstva).

str. 85

10. Mišljenje za izbor mr. sc. Marija Gabelica Šupljika u naslovno nastavno zvanje višeg predavača za znanstveno područje društvenih znanosti, polje psihologija, za predmet Razvojna psihologija na Visokoj učiteljskoj školi u Petrinji.

Pristupnica ispunjava uvjete čl. 80. stav 2. ZVU (pozitivno mišljenje Matičnog povjerenstva).

str. 88

11. Mišljenje za izbor dr. sc. Ljiljane Pačić-Turk i Živane Miharija, prof. u naslovno nastavno zvanje predavača za znanstveno područje društvenih znanosti, polje psihologija, za predmet Zdravstvena psihologija na Visokoj zdravstvenoj školi u Zagrebu.

Pristupnice ispunjavaju uvjete čl. 80. stav 1. ZVU (pozitivno mišljenje Matičnog povjerenstva). str. 92

12. Mišljenje stručnog povjerenstva o ispunjavanju uvjeta dr. sc. Lidije Vukčević za izbor u znanstveno zvanje znanstvenog suradnika, za znanstveno područje humanističkih znanosti, znanstveno polje znanost o književnosti.

Pristupnica ispunjava uvjete članka 32. stavka 2. Zakona o znanstvenoj djelatnosti i visokom obrazovanju. str. 95

C. IZVJEŠTAJI O RADU ZNANSTVENIH NOVAKA

13. Izvještaj o radu Lea Rafolta, znanstvenog novaka u Odsjeku za kroatistiku.

str. 102

14. Izvještaj o radu mr. sc. Ivana Bogavčića, znanstvenog novaka na Odsjeku za povijest umjetnosti.

str. 104

D. STJECANJE DOKTORATA ZNANOSTI

Izvještaji stručnih povjerenstava za ocjenu doktorskog rada

15. Izvještaj stručnog povjerenstva za ocjenu doktorskog rada mr. sc. Slavena Jurića pod naslovom Počeci hrvatskoga slobodnog stiha – s teorijom oblika. str. 106

16. Izvještaj stručnog povjerenstva za ocjenu doktorskog rada mr. sc. Marijane Horvat pod naslovom Jezik Marulićeva djela «Od naslidovan'ja Isukarstova i od pogarjen'ja tašćin segasvitnjih». str. 109

17. Izvještaj stručnog povjerenstva za ocjenu doktorskog rada Srećka Ljubljanovića pod naslovom Zagrebačko vinogradarstvo od 12. do 16. stoljeća. str. 116

18. Izvještaj stručnog povjerenstva za ocjenu doktorskog rada mr. sc. Slavka Sliškovića pod naslovom Strossmayerova vanjska politika. Djelovanje i recepcija.

str. 119

19. Izvještaj stručnog povjerenstva za ocjenu doktorskog rada mr. sc. Zrinke Blažević pod naslovom Ilirski ideologem tijekom 17. stoljeća: upotrebe, funkcije i značenja.

str. 122

20. Izvještaj stručnog povjerenstva za ocjenu doktorskog rada mr. sc. Mije Jagatić pod naslovom Uloga nastavnikova govora u poticanju na komunikaciju na satu stranog jezika. str. 127

E. STJECANJE MAGISTERIJA

21. Izvještaj stručnog povjerenstva za ocjenu magistarskog rada Ive Pleša pod naslovom Etnografija elektroničkog dopisivanja: elektroničke poruke i pisma. str. 131

22. Izvještaj stručnog povjerenstva za ocjenu magistarskog rada Kristine Riman pod naslovom Tradicijske sastavnice Cithare octochorde. str. 134

23. Izvještaj stručnog povjerenstva za ocjenu magistarskog rada Antuna Barića pod naslovom Izvannastavne aktivnosti u obrazovanju od opasnosti zračenja u visokorizičnim područjima. str. 138

24. Izvještaj stručnog povjerenstva za ocjenu magistarskog rada Davora Marijana pod naslovom Ustaške vojne postrojbe 1941.-1945. str. 143

25. Izvještaj stručnog povjerenstva za ocjenu magistarskog rada Kornelije Jurin Starčević pod naslovom Srednjodalmatinsko zaleđe za vrijeme osmanske vladavine u 16. i 17. stoljeću. str. 146

26. Izvještaj stručnog povjerenstva za ocjenu magistarskog rada Tihomira Rajčića pod naslovom Srpski nacionalni pokret u austrijskoj pokrajini Dalmaciji 80-ih godina 19. stoljeća. str. 151

27. Izvještaj stručnog povjerenstva za ocjenu magistarskog rada Stipana Trogrlića pod naslovom Katolička crkva i istarske nacionalno-političke i idejne podjele (1880.-1914.) str. 156

28. Izvještaj stručnog povjerenstva za ocjenu magistarskog rada Zvonka Katalinića pod naslovom Koncept odgojno-obrazovne integracije djece s mentalnom retardacijom.

str. 160

29. Izvještaj stručnog povjerenstva za ocjenu magistarskog rada Snježane Husić pod naslovom Autobiografija pod pseudonimom. Disperzija autobiografskog diskurza u književnom opusu Alberta Savinia. str. 165

F. PREDMETI S VIJEĆA POSLIJEDIPLOMSKIH STUDIJA

(sa sjednice održane 20. prosinca 2004. od točke 30. do točke 38.)

Izvještaji stručnih povjerenstava za odobrenje stjecanja doktorata znanosti izvan

doktorskog studija

30. Izvještaj stručnog povjerenstva o utvrđivanju uvjeta mr. sc. Sanje Stanić za stjecanje doktorata znanosti izvan doktorskog studija i prihvaćanje teme pod naslovom Suvremeno društvo i fenomen potrošnje: primjer trgovačkog centra Mercator Centar Split, mentor: dr. sc. Ognjen Čaldarović, red. prof. str. 168

31. Izvještaj stručnog povjerenstva o utvrđivanju uvjeta mr. sc. Tvrtka Ujevića za stjecanje doktorata znanosti izvan doktorskog studija i prihvaćanje teme pod naslovom Model specijalne knjižnice u procesu upravljanja znanjem, mentor: dr. sc. Vjekoslav Afrić, red. prof. str. 173

Izvještaji stručnih povjerenstava za stjecanja doktorata znanosti u

doktorskom studiju i odobrenje predložene teme

32. Izvještaj stručnog povjerenstva o utvrđivanju uvjeta Mihaele Banek Zorica predviđenih programom Poslijediplomskog doktorskog studija informacijsih znanosti i prihvaćanje teme pod naslovom Sustavi za upravljanje obrazovnim materijalom u elektroničkom okruženju, mentorica: dr. sc. Jadranka Lasić-Lazić, red. prof. str. 182

Imenovanje stručnog povjerenstva za utvrđivanje uvjeta za stjecanje doktorata

znanosti u doktorskom studiju

33. Imenovanje stručnog povjerenstva koje će utvrditi ispunjava li mr. sc. Tonći Kokić uvjete predviđene programom Jednogodišnjeg doktorskog studija filozofije i može li mu se odobriti tema pod naslovom Teorije vrste u filozofiji biologije, mentor: dr. sc. Josip Balabanić.

1. dr. sc. Josip Balabanić, znan. savjetnik

2. dr. sc. Lino Veljak, red. prof.

3. dr. sc. Ante Čović, izv. prof.

34. Imenovanje stručnog povjerenstva koje će utvrditi ispunjava li mr. sc. Dražen Kušen uvjete predviđene programom Jednogodišnjeg doktorskog studija informacijskih znanosti i može li mu se odobriti tema pod naslovom Informacijski karakter vjerskih arhiva Sjeverne Hrvatske u kontekstu hrvatskog «totalnog arhiva», mentor: dr. sc. Josip Kolanović, naslovni izv. prof. u miru.

1. dr. sc. Josip Kolanović, naslovni izv. prof. u miru

2. dr. sc. Stjepan Razum

3. dr. sc. Aleksandra Horvat, red. prof.

Prijedlozi za odobrenje sinopsisa za izradu magistarskih radova

35. Franje Pehara pod naslovom Uloga časopisa u znanstvenoj komunikaciji informacijskih stručnjaka: primjer časopisa Informatologia i Vjesnik bibliotekara Hrvatske, mentorica: dr. sc. Jelka Petrak, doc. str. 187

36. Rajke Švrljuga pod naslovom Odnos subjekta i objekta u njemačkom klasičnom idealizmu I njegova recepcija u hrvatskoj filozofiji, mentor: dr. sc. Lino Veljak, red. prof.

str. 189

Nastavni predmeti

37. Sporazum o suradnji u izvođenju specijalističke prakse na Poslijediplomskom stručnom studiju iz industrijske i organizacijske psihologije, između tvrtke "LURA" d.d., Zagreb i Filozofskog fakulteta u Zagrebu i imenovanje Sanje Novačić, prof. psih., mentoricom specijalističke prakse.

38. Sporazum o suradnji u izvođenju specijalističke prakse na Poslijediplomskom stručnom studiju iz industrijske i organizacijske psihologije, između "Croatia airlines" - Hrvatske zrakoplovne tvrtke, Zagreb i Filozofskog fakulteta u Zagrebu i imenovanje Rajke Marković, prof. psih., mentoricom specijalističke prakse.

H. IMENOVANJE STRUČNIH POVJERENSTAVA

a) Imenovanje stručnih povjerenstava radi davanja mišljenja za izbor

39. Imenovanje stručnog povjerenstva za davanje mišljenja o ispunjavanju uvjeta predloženika za izbor jednog nastavnika u nastavno zvanje viši predavač za područje humanističkih znanosti, polje jezikoslovlje, grana anglistika na Fakultetu elektrotehnike, strojarstva i brodogradnje Sveučilišta u Splitu (pristupnica: Ljuba Dabo – Denegri)

1. mr. sc. Alex Hoyt, viši lektor

2. mr. sc. Lovorka Zergollern-Miletić, viši lektor

3. mr. sc. Marka Filipović, viši lektor

40. Imenovanje stručnog povjerenstva za davanje mišljenja o ispunjavanju uvjeta predloženice za izbor u nastavno zvanje viši predavač za područje humanističkih znanosti, polje jezikoslovlje, grana anglistika, na Medicinskom fakultetu Sveučilišta u Zagrebu (pristupnica: Aleksandra Horvat Žmegač)

1. mr. sc. Nataša Pavlović, viši lektor

2. dr. sc. Mirjana Vilke, red. prof. u miru

3. dr. sc. Damir Kalogjera, red. prof. u miru

41. Imenovanje stručnog povjerenstva za davanje mišljenja o ispunjavanju uvjeta predloženika za izbor u nastavno zvanje predavača ili više iz područja humanističkih znanosti, znanstveno polje jezikoslovlje, za predmete Engleski jezik i Njemački jezik na Tekstilno-tehnološkom fakultetu Sveučilišta u Zagrebu (pristupnik: Miroslav Horvatić)

1. mr. sc. Marija Marušić, viši lektor

2. dr. sc. Milena Žic-Fuchs, izv. prof.

3. dr. sc. Damir Kalogjera, red. prof. u miru

42. Imenovanje stručnog povjerenstva za davanje mišljenja o ispunjavanju uvjeta predloženice za izbor nastavnika u nastavno zvanje višeg predavača za znanstveno područje humanističkih znanosti polje jezikoslovlje, grana anglistika, za predmet Engleski jezik na Visokoj učiteljskoj školi u Gospiću (pristupnica: Katica Balenović)

1. dr. sc. Damir Kalogjera, red. prof. u miru

2. mr. sc. Vesna Beli, viši lektor

3. dr. sc. Ljiljana Ina Gjurgjan, izv. prof.

43. Imenovanje stručnog povjerenstva za davanje mišljenja o ispunjavanju uvjeta predloženice za izbor nastavnika u znanstveno-nastavno zvanje docenta, izvanrednog profesora ili redovitog profesora za znanstveno područje humanističkih znanosti, polje jezikoslovlje, grana anglistika na Fakultetu elektrotehnike, strojarstva i brodogradnje u Splitu (pristupnica: doc. Anka Štambuk)

1. dr. sc. Damir Kalogjera, red. prof. u miru

2. dr. sc. Milena Žic-Fuchs, izv. prof.

3. dr. sc. Vladimir Ivir, red. prof.

44. Imenovanje stručnog povjerenstva za davanje mišljenja o ispunjavanju uvjeta predloženice za izbor nastavnika u nastavno zvanje predavača, za predmet Engleski jezik i Poslovni engleski jezik u Visokoj školi za poslovanje i upravljanje, s pravom javnosti «Baltazar Adam Krčelić» (pristupnica: prof. Ana Skledar)

1. mr. sc. Jasenka Šafran, viši lektor

2. mr. sc. Marija Marušić, viši lektor

3. mr. sc. Marina Zubak, lektor

45. Imenovanje stručnog povjerenstva za davanje mišljenja o ispunjavanju uvjeta predloženica za izbor nastavnika u nastavno zvanje predavač ili viši predavač za predmet Poslovni engleski jezik u znanstvenom području humanističkih znanosti, polje jezikoslovlja i znanosti o književnosti, na Ekonomskom fakultetu Sveučilišta u Zagrebu (pristupnice: Nada Gjukić i Tamara Sladoljev-Agejev)

1. mr. sc. Alex Hoyt, viši lektor

2. dr. sc. Milena Žic Fuchs, izv. prof.

3. dr. sc. Goranka Antunović, docent

46. Imenovanje stručnog povjerenstva za davanje mišljenja o ispunjavanju uvjeta predloženika za izbor u nastavno zvanje predavača, višeg predavača ili profesora visoke škole ili znanstveno-nastavno zvanje docenta, izvanrednog ili redovitog profesora za znanstveno područje humanističkih znanosti, polje jezikoslovlje, grana germanistika za predmet Njemački jezik na Učiteljskoj akademiji u Zagrebu (pristupnica: dr. sc. Ana Petravić)

1. dr. sc. Maja Häusler, izv. prof.

2. dr. sc. Zrinjka Glovacki-Bernardi, red. prof.

3. dr. sc. Zygfryda E. Gehrmann, izv. prof. (Učiteljska akademija Sveučilišta u Zagrebu)

47. Imenovanje stručnog povjerenstva za davanje mišljenja o ispunjavanju uvjeta predloženika za izbor u naslovno nastavno zvanje profesora, višeg predavača ili predavača iz područja društvenih znanosti, polje informacijske znanosti, komunikologija za kolegij Hrvatski jezik u poslovnom dopisivanju na Zagrebačkoj školi za menadžment s pravom javnosti, studij turizma (pristupnica: Danijela Gaberc)

1. dr. sc. Milica Mihaljević (Institut za hrvatski jezik i jezikoslovlje, Zagreb)

2. dr. sc. Damir Boras, izv. prof.

3. dr. sc. Jadranka Lasić Lazić, red. prof.

48. Imenovanje stručnog povjerenstva za davanje mišljenja o ispunjavanju uvjeta predloženika za izbor u znanstveno-nastavno zvanje docenta, izvanrednog ili redovitog profesora iz područja društvenih znanosti, polje informacijske znanosti, za predmete: Bibliografska organizacija i kontrola, Sustavi za označivanje i pretraživanje i Vrednovanje knjižničnih usluga na Filozofskom fakultetu u Osijeku (pristupnica: dr. sc. Kornelija Petr)

1. dr. sc. Tatjana Aparac Jelušić, red. prof. (Filozofski fakultet, Osijek)

2. dr. sc. Jadranka Lasić Lazić, red. prof.

3. dr. sc. Aleksandra Horvat, red. prof.

49. Imenovanje stručnog povjerenstva za davanje mišljenja o ispunjavanju uvjeta predloženika za izbor u znanstveno-nastavno zvanje docenta, izvanrednog ili redovitog profesora za znanstveno područje humanističke znanosti, polje znanost o umjetnosti, grana muzikologija za muzikološke predmete na Muzičkoj akademiji Sveučilišta u Zagrebu (pristupnica: dr. sc. Eva Sedak).

1. dr. sc. Stanislav Tuksar, red. prof. (Muzička akademija Sveučilišta u Zagrebu)

2. dr. sc. Nikša Gligo, red. prof. (Muzička akademija Sveučilišta u Zagrebu)

3. dr. sc. Vladimir Biti, red. prof.

50. Imenovanje stručnog povjerenstva za davanje mišljenja o ispunjavanju uvjeta predloženika za izbor u naslovno znanstveno-nastavno zvanje docenta, izvanrednog ili redovitog profesora za znanstveno područje humanističke znanosti, polje jezikoslovlje, za predmet Uvod u književnost na Učiteljskoj akademiji Sveučilišta u Zagrebu (pristupnik: dr. sc. Berislav Majhut).

1. dr. sc. Dubravka Težak, red. prof. (Učiteljska akademija Sveučilišta u Zagrebu)

2. dr. sc. Vinko Brešić, red. prof.

3. dr. sc. Krešimir Bagić, doc.

51. Imenovanje stručnog povjerenstva za davanje mišljenja o ispunjavanju uvjeta predloženika za izbor u znanstveno-nastavno zvanje docenta, izvanrednog ili redovitog profesora za znanstveno područje društvenih znanosti, polje psihologija, za predmet Psihometrija u Odsjeku za psihologiju na Filozofskom fakultetu u Rijeci (pristupnik: dr. sc. Vladimir Takšić.)

1. dr. sc. Branimir Šverko, red. prof.

2. dr. sc. Vladimir Kolesarić, red. prof.

3. dr. sc. Ingrid Brdar, izv. prof. (Filozofski fakultet u Rijeci)

52. Imenovanje stručnog povjerenstva za davanje mišljenja o ispunjavanju uvjeta predloženika za izbor u znanstveno-nastavno zvanje docenta, izvanrednog ili redovitog profesora za znanstveno područje društvenih znanosti, polje psihologija, za predmet Neuropsihologija u Odsjeku za psihologiju na Filozofskom fakultetu u Rijeci (pristupnica: dr. sc. Mladenka Tkalčić.)

1. dr. sc. Meri Tadinac, izv. prof.

2. dr. sc. Lidija Arambašić, izv. prof.

3. dr. sc. Jasna Hudek-Knežević, izv. prof. (Filozofski fakultet u Rijeci)

53. Imenovanje stručnog povjerenstva za davanje mišljenja o ispunjavanju uvjeta predloženika za izbor u znanstveno zvanje višeg znanstvenog suradnika za znanstveno područje društvenih znanosti, polje sociologija na Institutu za društvena istraživanja u Zagrebu (pristupnice: dr. sc. Ankica Marinović i dr. sc. Dinka Marinović Jerolimov)

1. dr. sc. Ivan Cifrić, red. prof.

2. dr. sc. Benjamin Čulig, izv. prof.

3. dr. sc. Nikola Skledar, znanst. savjetnik (Institut za društvena istraživanja u Zagrebu)

54. Imenovanje stručnog povjerenstva za davanje mišljenja o ispunjavanju uvjeta predloženika za izbor nastavnika u naslovno nastavno zvanje profesora, višeg predavača ili predavača za znanstveno područje društvenih znanosti, polje sociologija na predmet Sociolkulturni aspekti turizma na Zagrebačkoj školi za menadžment s pravom javnosti, studij turizma (pristupnica: Perla Tadej)

1. dr. sc. Miroslav Jilek, doc.

2. dr. sc. Ivan Cifrić, red. prof.

3. dr. sc. Zoran Klarić, red. prof. (Zagrebačka škola za menadžment s pravom javnosti, studij turizma)

55. Imenovanje stručnog povjerenstva za davanje mišljenja o ispunjavanju uvjeta predloženika za izbor nastavnika u naslovno nastavno zvanje profesora, višeg predavača ili predavača za znanstveno područje društvenih znanosti, polje sociologija na predmet Osnove ekologije na Zagrebačkoj školi za menadžment s pravom javnosti, studij turizma (pristupnik: Hrvoje Glavač)

1. dr. sc. Ivan Cifrić, red. prof.

2. dr. sc. Krešimir Kufrin, doc.

3. dr. sc. Zoran Klarić, red. prof. (Zagrebačka škola za menadžment s pravom javnosti, studij turizma)

56. Imenovanje stručnog povjerenstva za davanje mišljenja o ispunjavanju uvjeta predloženika za izbor nastavnika u naslovno nastavno zvanje profesora, višeg predavača ili predavača za znanstveno područje društvenih znanosti, polje sociologija na predmet Upravljanje ljudskim resursima na Zagrebačkoj školi za menadžment s pravom javnosti, studij turizma (pristupnica: Branka Šerić)

1. dr. sc. Vjekoslav Afrić, red. prof.

2. dr. sc. Nenad Karajić, doc.

3. dr. sc. Zoran Klarić, red. prof. (Zagrebačka škola za menadžment s pravom javnosti, studij turizma)

57. Imenovanje stručnog povjerenstva za davanje mišljenja o ispunjavanju uvjeta predloženika za izbor u znanstveno-nastavno zvanje redovitog profesora (trajno zvanje) za znanstveno područje humanističkih znanosti, polje jezikoslovlje, grana romanistika, predmet Talijanski jezik na Sveučilištu u Splitu, Odjel za talijanski jezik i književnost (pristupnica: dr. sc. Ljerka Šimunković, red. prof.)

1. dr. sc. Goran Filipi, red. prof. (Filozofski fakultet u Puli)

2. dr. sc. Žarko Muljačić, red. prof. u miru

3. dr. sc. Smiljka Malinar, red. prof.

58. Imenovanje stručnog povjerenstva za davanje mišljenja o ispunjavanju uvjeta predloženika za izbor u nastavno zvanje lektora za znanstveno područje humanističkih znanosti, polje jezikoslovlje, grana romanistika, predmet Talijanski jezik na Sveučilištu u Splitu, Odjel za talijanski jezik i književnost (pristupnice: Nicoletta Rusotti Babić, Maja Bilić i Irena Herenda)

1. Ingrid Damiani Einwalter, viši lektor

2. mr. sc. Vesna Deželjin, viši lektor

3. mr. sc. Anadea Čupić, viši lektor

b) Imenovanje stručnog povjerenstva za utvrđivanje uvjeta za stjecanje doktorata znanosti i odobrenje predložene teme izvan doktorskog studija

59. Imenovanje stručnog povjerenstva za utvrđivanje uvjeta mr. sc. Marine Perić za stjecanje doktorata znanosti izvan doktorskog studija i odobrenje teme pod naslovom Komparativni prikaz transformacije identiteta hrvatskih iseljenika u Čileu i Argentini

1. dr. sc. Jasna Čapo Žmegač, znan. savjet. (Institut za etnologiju i folkloristiku)

2. dr. sc. Jadranka Grbić Jakopović, znan. savjet. (Institut za etnologiju i folkloristiku)

3. dr. sc. Tihana Petrović, docent

60. Imenovanje stručnog povjerenstva za utvrđivanje uvjeta mr. sc. Zrnke Meštrović za stjecanje doktorata znanosti izvan doktorskog studija i prihvaćanje teme pod naslovom Imenice koje označuju vršitelja radnje u rukopisnim rječnicima P. R. Vitezovića i Ivana Tonzlingera Zanottija. Mentor prof. dr. sc. Ivo Pranjković.

1. dr. sc. Mira Menac-Mihalić, doc.

2. dr. sc. Ivo Pranjković, red. prof.

3. dr. sc. Nada Vajs Vinja, viši znan. sur. (Institut za hrvatski jezik i jezikoslovlje, Zagreb)

d) Imenovanje stručnih povjerenstava za ocjenu magistarskog rada

61. Prijedlog za promjenu stručnog povjerenstva za ocjenu magistarskog rada Irene Hip-Fabek pod naslovom Utjecaj korištenja strategija samohendikepiranja na stvaranje dojma o osobi

1. dr. sc. Dinka Čorkalo, doc.

2. dr. sc. Vesna Buško, doc.

3. dr. sc. Vera Ćubela-Adorić, doc. (Odjel za psihologiju, Sveučilište u Zadru)

I. PRIJEDLOZI ZA RASPIS NATJEČAJA I IMENOVANJE STRUČNIH POVJERENSTAVA

62. Raspis natječaja i imenovanje stručnog povjerenstva za izbor u suradničko zvanje višeg asistenta za znanstveno područje humanističkih znanosti, polje znanost o književnosti na Katedri za noviju hrvatsku književnost u Odsjeku za kroatistiku

1. dr. sc. Cvjetko Milanja, red. prof.

2. dr. sc. Vinko Brešić, red. prof.

3. dr. sc. Julijana Matanović, doc.

63. Raspis natječaja i imenovanje stručnog povjerenstva za izbor u znanstveno-nastavno zvanje docenta, izvanrednog ili redovitog profesora za znanstveno područje humanističkih znanosti, polje povijest umjetnosti, grana zaštita umjetničke baštine, na Katedri za zaštitu kulturne baštine, za predmet Zaštita spomenika kulture na Odsjeku za povijest umjetnosti

1. dr. sc. Igor Fisković, red. prof.

2. dr. sc. Ivo Maroević, red. prof.

3. dr. sc. Mladen Obad Šćitaroci, red. prof. (Arhitektonski fakultet u Zagrebu)

64. Raspis natječaja i imenovanje stručnog povjerenstva za izbor u suradničko zvanje višeg asistenta za znanstveno područje humanističkih znanosti, polje znanost o književnosti na Katedri za slovački jezik i književnost na Odsjeku za zapadnoslavenske jezike i književnosti

1. dr. sc. Dubravka Sesar, red. prof.

2. dr. sc. Dalibor Blažina, doc.

3. dr. sc. Josip Užarević, red. prof.

J. NASTAVNI PREDMETI I DRUGO

Održavanje nastave na drugim visokim učilištima

65. Molba dr. sc. Božene Vranješ Šoljan, red. prof. za odobrenje održavanja nastave na Visokoj učiteljskoj školi, Sveučilišta u Splitu u akademskoj godini 2004/05.

66. Molba dr. sc. Sanje Cvetnić, docenta za odobrenje održavanja nastave na Filozofskom fakultetu Univerziteta u Sarajevu, u akademskoj godini 2004/05. iz predmeta Umjetnost baroka, 2 sata predavanja tjedno (kumulativni oblik nastave).

67. Molba dr. sc. Željke Kamenov, doc. u Odsjeku za psihologiju, za odobrenje održavanja ispita i konzultacija iz kolegija Socijalna psihologija na sveučilišnom studiju kriminalistike u akademskoj godini 2004/2005.

K. DOPUSTI I SLOBODNE STUDIJSKE GODINE

68. Molba znanstvenog novaka Ivana Lupića za odobrenje plaćenog dopusta od 1. do 20. veljače 2005. radi boravka na Institutu za kanadistiku Sveučilišta u Ottawi.

69. Molba mr. sc. Sanje Potkonjak za odobrenje plaćenog stručnog dopusta od 26. siječnja do 5. veljače 2005. godine, radi sudjelovanja u radu radionice za razvitak kurikuluma u okviru Curriculum resource Center, CEU, u Budimpešti.

70. Molba asistentice Nevene Škrbić Alempijević za odobrenje plaćenog studijskog boravka od 17. do 26. veljače 2005. godine u Cape Townu, radi uključivanja u istraživanje politizacije mjesta u Južnoafričkoj Republici, koje se odvija u okviru projekta Sveučilišta u Bergenu pod nazivom «Politics and Poetics of Place».

71. Molba prof. dr. sc. Vedrane Spajić-Vrkaš za odobrenje plaćenog dopusta od 4. do 27. veljače 2005. radi sudjelovanja kao voditelj na modulu Obrazovni sustavi i obrazovne promjene na University for Peace, San Hose, Costa Rica. str. 191

72. Molba Etami Borjan, znanstvene novakinje na Odsjeku za talijanistiku, za odobrenje plaćenog dopusta od 18. 12. 2004. do 14. 01. 2005. radi sudjelovanja na znanstvenom skupu u Chennaiu i Bombayu.

73. Obavijesti dekana i prodekana

a) Radna mjesta

b) Preraspodjela prostora

Dekan

dr. sc. Miljenko Jurković, red. prof.

P R I L O Z I

Predmet:

Izviješće za ocjenu natječaja za izbor u suradničko zvanje asistenta za znanstveno područje humanističkih znanosti, polje arheologija, za predmet Analiza I obrada antičke keramike, na Katedri za klasičnu arheologiju u Odsjeku za arheologiju.

Prijedlog je da se mr.sci. Zrinka Šimić Kanaet izabere u zvanje asistenta.

Zagreb, 21. prosinca 2004.

Vaš Ur. Broj 3804-200-04-2 od 13. prosinca 2004.

VIJEĆU FILOZOFSKOG FAKULTETA SVEUČILIŠTA U ZAGREBU

Na svojoj sjednici od 10. studenog 2004. godine imenovali ste nas u stručno povjerenstvo za ocjenu rezultata javnog natječaja za izbor u suradničko zvanje asistenta za znanstveno područje humanističkih znanosti, polje arheologija, za predmet Analiza i obrada antičke keramike, na Katedri za klasičnu arheologiju na Odsjeku za arheologiju. O tome ste nas izvijestili dopisom Ur. broj 3804-200-04 od 13. prosinca 2004. godine nakon čega podnosimo slijedeće izviješće:

Na natječaj objavljenu u Vjesniku 25. studenoga 2004.godine prijavila se kao jedina kandidatkinja mr.sci. Zrinka Šimić Kanaet.

Na ovom mjestu ćemo u kratkim crtama iznijeti najvažnije detalje iz životopisa kandidatkinje mr. sci. Zrinke Šimić Kanaet, rođene u Sarajevu 1956. godine.

Kandidatkinja je u Zagrebu završila osnovnu školu i gimnaziju. Studij arheologije i talijanskog jezika diplomirala je 1980.g. na Filozofskom fakultetu u Zagrebu. Na Odsjeku za arheologiju Filozofskog fakulteta u Zagrebu magistrirala je s temom Komparativna analiza tehnologije protohistorijske i ranorimske keramike na području sjeverne Hrvatske.

Od 1984.g. zaposlena je na Odsjeku za arheologiju Filozofskog fakulteta u Zagrebu kao voditeljica knjižnice.

Od 1996. do 2000.godine bila je suradnik istraživač na projektu Iliri između Grka i Rimljana glavnog istraživača prof. dr. Marina Zaninovića. Od 2000.godine je suradnik istraživač na projektu Rimski vojni logori u Hrvatskoj glavne istraživačice prof. dr. Mirjane Sanader.

2003.godine odobren joj je siniospsis disertacije s temom Klasifikacija, kronologija i prijeklo rimske keramike u provinciji Dalmaciji.

Mr. sc. Zrinka Šimić Kanaet je sudjelovala u brojnim arheološkim istraživanjima od kojih izdvajamo nekoliko najvažnijih lokaliteta: Sisak, Vinkovci, Osijek, Vučedol, Bribir i Gardun.

Kandidatkinja je napisala više znanstvenih radova s područja obrade Iianalize antičke keramike kao što je i sudjelovala u znanstvenim skupovima.

Kandidatkinja govori talijanski i engleski jezik te je članica Hrvatskog arheološkog društva i Međunarodnog udruženja za obradu antičke keramike (Rei Cretariae Fautorum Romanorum)

Udata je i majka dvoje djece.

Iako je odredbama Zakona o znanstvenoj djelatnosti i visokom obrazovanju (NN br. 123/03) kao uvjet za suradničko zvanje asistenta propisana samo odgovarajuća diploma dodiplomskog studija izdvajama nekoliko najznačajnijih znanstvenih radova magistrice Zrinke Šimić Kanaet:

Znanstveni radovi

Keramika, Tilurium I. Istraživanja 1997 – 2001.. Forschungen 1997 – 2001, M. Sanader (ur.) Zagreb, 2003

Lončarski pečati na rimskoj keramici s Garduna, Opuscula Archaeologica 27, Zagreb 2003., str. 455 – 462

Prilog poznavanju tehnologije pečenja neolitičke keramike u središnjoj Hrvatskoj, Opuscula archaeologica 23-24, Zagreb 1999/2000, str. 503 – 507 (zajedno s T. Težak-Gregl)

Razvoj lončarskih peći i tehnologije pečenja na prapovijesnim I antičkim primjerima, Opuscula archaeological 20, Zagreb 1996., str. 151 - 177

Znanstveni skupovi

Project Tilurium. Cross section of Roman Pottery from Tilurium, poster na međunarodnom znanstvenom skupu u Namuru od 23. – 29. rujna 2004.

Zbog svega štosmo iznijeli povjerenstvo smatra da mr. sc. Zrinka Šimić Kanaet ispunjava uvjete za izbor u suradničko zvanje asistenta. Ti su uvjeti u skladu s odredbama Zakona o znanstvenoj djelatnosti i visokom obrazovanju objavljenim u Narodnim novinama br. 123/03.

Stoga nam je zadobljstvo, uz zahvalu Naslovu na povjerenju, predložiti Fakulktetskom Vijeću Filozofskog fakulteta u Zagrebu da magistricu Zrinku Šimić Kanaet izabere u suradničko zvanje asistenta za znanstveno područje humanističkih znanosti, polje arheologija, za predmet Analiza Iiobrada antičke keramike, na Katedri za klasičnu arheologiju u Odsjeku za arheologiju.

S poštovanjem

Članovi povjerenstva

dr. sc. Mirjana Sanader, red. prof.

dr. sc. Marina Milićević Bradač, red. prof.

dr. sc. Ivor Karavanić, docent

Odsjek za zapadnoslavenske jezike i književnost

Katedra za poljski jezik i književnost

Filozofskoga fakulteta u Zagrebu

Predmet: Ocjena natječajnoga materijala za

izbor u suradničko zvanje višeg asistenta

Fakultetsko vijeće Filozofskoga fakulteta na sjednici od 10. studenoga 2004. godine imenovalo nas je u Stručno povjerenstvo za ocjenu rezultata javnoga natječaja za izbor u suradničko zvanje višeg asistenta za znanstveno područe humanističkih znanosti, polje jezikoslovlje, na Katedri za poljski jezik i književnost Odsjeka za zapadnoslavenske jezike i književnosti. U sastav navedenoga povjerenstva ulaze:

dr. sc. Neda Pintarić, izv. prof.

dr. sc. Dubravka Sesar, red. prof.

dr. sc. Željka Fink Arsovski, izv. prof.

Na javni natječaj objavljen u Vjesniku 25. studenoga 2004. godine javile su se dvije kandidatkinje: dr. sc. Ivana Vidović Bolt te Olena Filippova. Obje su kandidatkinje državljanke Republike Hrvatske i obje su diplomirale poljski jezik na Filozofskome fakultetu u Zagrebu. Osim ove sličnosti sve ostalo su velike razlike.

Ivana Vidović Bolt rođena je 20. veljače 1973. godine u Splitu, gdje je završila osnovnu i srednju školu. Godine 1997. diplomirala je na Filozofskom fakultetu u Zagrebu talijanski i poljski jezik i književnost.

Od 1. lipnja 1997. radi kao znanstvena novakinja na projektu Istraživanje zapadnoslavenskih jezika koji se od 2004. godine nastavio pod radnim naslovom Zapadnoslavenski jezici u usporedbi s hrvatskim. U oba projekta voditeljica je prof. dr. sc. Dubravka Sesar.

Nakon što je s izvrsnim ocjenama i u rekordnom roku položila sve ispite na poslijediplomskom studiju lingvistike, 27. studenoga 2000. uspješno je obranila magistarski rad pod naslovom Funkcionalne značajke glagola kretanja u poljskom i hrvatskom jeziku, čime je stekla akademsku titulu magistra znanosti iz znastvenoga područja humanističkih znanosti znanstvenoga polja "jezikoslovlje".

Poslije samo četiri godine, 18. listopada 2004., obranila je i doktorsku disertaciju pod naslovom Frazemi sa zoonimskom sastavnicom u poljskom i hrvatskom jeziku te je tako stekla akademski stupanj doktora znanosti iz znanstvenoga područja humanističkih znanosti, znanstveno polje jezikoslovlje. Zbog složenosti teme imala je dvije mentorice, jednu za područje poljskoga jezika (prof. dr. sc. Nedu Pintarić), a drugu za znanstveno područje frazeologije (prof. dr. sc. Željku Fink Arsovski).

Znanstvena, nastavna, stručna i društvena djelatnost dr. sc. Ivane Vidović Bolt

Do sada je Ivana Vidović Bolt objavila 7 znanstvenih radova (6 izvornih znanstvenih članaka i 1 pregledni članak) navedenih u popisu radova. Aktivno je sudjelovala na više domaćih i inozemnih skupova (Opatija, Osijek, Zadar, Split, Gdanjsk, Wroclaw). Izlagala je na Zagrebačkom lingvističkom krugu i održala nekoliko predavanja na Sveučilištu u Krakovu, Varšavi i Katowicama.

U akademskoj godini 1999./2000. bila je zapažena i omiljena lektorica hrvatskoga jezika na Sveučilištu u Varšavi.

Kao znanstveni novak sudjeluje u nastavi od akademske godine 1997/98. do 2003/2004. Vodila je vježbe u okviru kolegija Vrste riječi – poljska gramatika II., a od ak. god. 2004/2005., nakon stjecanja titule doktora znanosti, održava nastavu iz Poljske gramatike I (Fonetika, fonologija i povijest glasova) za 1. godinu (I. semestar studija) te seminare iz Poljske leksikologije i frazeologije za studente 4. godine poljskoga jezika i književnosti.

Iz njezine već sada bogate bibliografije svakako treba izdvojiti konverzacijski priručnik Rozmówki polsko-chorwackie u izdanju Školske knjige, Zagreb 2003. Do sada nije postojao nijedan takav jezični vodič koji je izradio samo jedan autor. U tom je priručniku Ivana Vidović Bolt pokazala spretnost u selekciji ogromnoga turističkog, povijesnog i jezičnog materijala te je poljskome turistu približila Hrvatsku i hrvatski jezik na najbolji mogući način. Osim nešto drugačijega pogleda na gramatiku hrvatskoga jezika (prikazana je deklinacija određenih i neodređenih pridjevnih oblikka), novost u ovome priručniku predstavljaju podvučeni naglašeni slogovi u riječima, što je za poljskoga korisnika od iznimne važnosti.

Priručnik je izvrstan turistički i jezični vodič po Hrvatskoj, obogaćen tematskim frazama iz suvremenih razgovornih situacija, nezaobilaznim informacijama iz hrvatske povijesti, zemljopisa i običaja. Na kraju se nalazi bogat poljsko-hrvatski i hrvatsko-poljski rječnik s riječima korištenim u priručniku pa je tako postao popularan među studentima polonistike u Hrvatskoj kao i među kroatistima u Poljskoj te vrši funkciju malog poljsko-hrvatskog i hrvatsko-poljskog rječnika s gramatikom. U pripremi je i sličan turističko-jezični priručnik o Poljskoj koji je Ivana Vidović Bolt izradila i za hrvatske turiste.

Kandidatkinja Ivana Vidović Bolt aktivno se bavi uređivanjem i prevođenjem. Zajedno s D. Nowackim priredila je Antologiju poljske kratke priče (Naklada MD 2001.), u kojoj je većinu kratkih priča sama prevela. S poljskom kroatisticom K. Pieniążek-Marković iz Poznanja priredila je i napisala uvod u izbor poljskih kratkih priča za Quorum 5-6/2000. Osim toga prevela je nekoliko različitih tekstova od kojih su značajniji: Joannna Rapacka: Uloga latinskog jezika u regionalnim sustavima i općenacionalnom sustavu hrvatske kulture, Književna baština, EX LIBRIS, MMIII (ur. D. Fališevac, J. Lisac, D. Novaković), Maria Janon: Fragmenti ljubavnoga diskursa, Kolo, XI, br. 2001., str. 388-398. i Adam Mickiewicz 1798.-1855. (prijevod teksta u katalogu izložbe u NSB-u, Čihak, Miroslav i Ivana Vidović), NSB, Zagreb 1998.

Ivana Vidović Bolt aktivno i spretno obavlja društvene obveze. Bila je tako zamijećena kao tajnica Hrvatskoga slavističkoga komiteta (1997-2000), a istodobno je obnašala i dužnost tajnice Hrvatskoga filološkog društva (1997-1999).

U akademskoj godini 2004/2005. vodi Zagrebački lingvistički krug, a od rujna 2004. godine dodijeljena joj je i funkcija zamjenice glavne urednice časopisa “Strani jezici”.

Od svoga početka znanstvene karijere aktivna je članica Hrvatskoga filološkog društva i Hrvatskoga društva za primijenjenu lingvistiku.

Iz životopisa Ivane Vidović Bolt vidljivo je da uz njezin znanstveni, stručni i društveni rad ne zanemaruje ni obitelj: supruga je i majka trogodišnje djevojčice.

Druga kandidatkinja, Olena Filippova, rođena je 19. ožujka 1981. u Harkovu (Ukrajina), gdje je završila osnovnu i srednju školu 1998. Godinu dana (1995-1996) radi u Hrvatskoj kao pomoćni trener u umjetničkome klizanju. Od 1997. pohađa u Zagrebu 3. razred X. opće gimnazije, a 1999. upisuje ruski i poljski jezik i književnost na Filozofskome fakultetu u Zagrebu, gdje je diplomom 2004. godine stekla zvanje profesora ruskog jezika i književnosti i poljskoga jezika i književnosti.

Kandidirala se prema programu poticajnoga zapošljavanja "s faksa na posao".

Honorarno radi kao vanjski suradnik za ruski jezik u Leksikografskom zavodu Miroslava Krleže. Radila je i kao instruktorica staroslavenskoga jezika u Centru za poduke i prevodilaštvo "Spes".

Ima dvojno državljanstvo (hrvatsko i ukrajinsko) te živi u Zagrebu.

Iz navedenih radnih životopisa vidljivo je da kandidatkinja IVANA VIDOVIĆ BOLT kao izuzetno vrijedan znanstveni novak na Katedri za poljski jezik i književnost Odsjeka za zapadnoslavenske jezike i književnosti jedina zadovoljava sve uvjete za zvanje višega asistenta. Stoga povjerenstvu nije bilo teško odlučiti se za izbor IVANE VIDOVIĆ BOLT u zvanje višega asistenta za znanstveno područje humanističkih znanost polja jezikoslovlja. Povjerenstvo zato predlaže da se IVANA VIDOVIĆ BOLT izabere u zvanje višega asistenta za znanstveno područje humanističkih znanosti polja jezikoslovlje te da se postupak njezina izbora obavi u predviđenom roku.

Stručno povjerenstvo:

dr. sc. Neda Pintarić, izv. prof.

dr. sc. Dubravka Sesar, red. prof.

dr. sc. Željka Fink Arsovski, izv. prof.

U Zagrebu, 22. prosinca 2004.

Dr. sc. Vlatko Previšić, red. prof.

Dr. sc. Dubravka Maleš, red. prof.

Dr. sc. Antun Mijatović, red. prof.

Zagreb, 16. rujna 2004.

FAKULTETSKOM VIJEĆU

FILOZOFSKOG FAKULTETA SVEUČILIŠTA U ZAGREBU

Zagreb, I. Lučića 3

Predmet: Izvješće Stručnog povjerenstva o natječaju za izbor nastavnika u

zvanju docenta, izvanrednog ili redovitog profesora u području društvenih

znanosti, polje odgojne znanosti, grana pedagogija, na Učiteljskoj

akademiji u Zagrebu – pristupnik: dr. sc. Mile Silov, izv. prof.

Odlukom Fakultetskog vijeća Filozofskog fakulteta Sveučilišta u Zagrebu, donešenoj na sjednici od 9. veljače 2004. godine, imenovani smo u Stručno povjerenstvo koje treba, temeljem Zakona o znanstvenoj djelatnosti i visokom obrazovanju (Narodne novine, br. 123/2003.), dati mišljenje o ispunjavanju natječajnih uvjeta za izbor docenta, izvanrednog ili redovitog profesora u polju odgojnih znanosti, grana pedagogija (Katedra za sistematsku pedagogiju, za predmete Pedagogija i Uvod u pedagogiju), na Učiteljskoj akademiji u Zagrebu.

Na natječaj, koji je objavljen u Narodnim novinama br. 176, od 5. studenog 2003. g., javio se jedan pristupnik; dosadašnji djelatnik dr. sc. Mile Silov, izvanredni profesor.

Na temelju uvida u priloženu dokumentaciju Stručno povjerenstvo je zaključilo da pristupnik zadovoljava sve formalne zahtjeve te Fakultetskom vijeću Filozofskog fakulteta Sveučilišta u Zagrebu podnosimo slijedeće

I Z V J E Š Ć E

Temeljem važećih zakonskih odredbi, te naputaka Rektorskog zbora, djelatnost pristupnika prikazat ćemo kroz zasebne dijelove: životopis, znanstvenu djelatnost, nastavnu djelatnost, stručnu djelatnost te, na kraju, dati zaključno mišljenje i prijedlog. U prilogu je popis objavljenih radova.

Životopis

Dr. sc. Mile Silov rođen je 18. listopada 1942. godine u selu Rupe, kod Šibenika. Osnovnu školu je pohađao u rodnom selu, zatim Obrovcu i Novom Vinodolskom. Nakon završetka Učiteljske škole (Šibenik) 1963. godine, upisao je studij pedagogije i sociologije na Filozofskom fakultetu u Zagrebu. Diplomirao je u lipnju 1968. godine. Završio je i jednogodišnji tečaj iz filozofije na Filozofskom fakultetu u Zagrebu (1976).

U školskoj godini 1968/69. izvodio je nastavu pedagoške skupine predmeta u Učiteljskoj školi u Bihaću. Od školske godine 1970. do 1976. radio je na radnom mjestu školskog pedagoga u Osnovnoj školi na Rabu.

Od 1976. do 1990. godine radio je u Odsjeku za studij pedagogije Filozofskog fakulteta u Zagrebu. Od 1990. do danas radi u odsjecima za predškolski odgoj i razrednu nastavu Učiteljske akademije u Zagrebu. U tri navedena odsjeka izvodio je nastavu u redovitom i izvanrednom studiju iz kolegija: Metodika rada školskog pedagoga, Metodika rada pedagoga, Metodika nastave prirode i društva, Opća pedagogija, Pedagogija, Uvod u pedagogiju i izborni kolegij Odgoj za ljudska prava.

Tri godine bio je gostujući profesor na Filozofskom fakultetu u Zadru (kolegij Školska pedagogija) i jednu školsku godinu u Odsjeku za razrednu nastavu i predškolski odgoj u Petrinji (kolegij Metodika nastave prirode i društva).

Doktorirao je disertacijom: Humanizacija odnosa među spolovima – područje rada školskog pedagoga (1986).

Mile Silov je izabran u status asistenta 1976. godine, znanstvenog asistenta 1981. godine, docenta 1987. godine, izvanrednog profesora 1992. godine te reizabran u status izvanrednog profesora 1999. godine.

Danas je dr. Mile Silov izvanredni profesor i dekan Učiteljske akademije u Zagrebu.

ZNANSTVENA, NASTAVNA I STRUČNA DJELATNOST

A. ZNANSTVENA DJELATNOST

1. Znanstveni radovi

1.2. Knjiga

1. Silov, M. (1986): Školski pedagog – stručni suradnik u osnovnoj školi i u srednjem usmjerenom obrazovanju. Zagreb, Institut za pedagogijska istraživanja – Pedagogijske znanosti Filozofskog fakulteta u Zagrebu, 1986, 63 str.

Recenzenti: dr. sc. Vlatko Previšić i dr. sc. Vladimir Jurić

U ovoj studiji autor priopćava rezultate istraživačkog zadatka: 69.6.25: Školski pedagog – stručni suradnik u osnovnoj školi i srednjem usmjerenom obrazovanju. Zadatak se realizirao u razdoblju od 1981. do 1985. godine, kao dio 5-godišnjeg programa rada Instituta za pedagogijska istraživanja. Anketnim upitnikom složenog tipa prikupljeni su, sređeni i objašnjeni brojni podaci o radu stručnih suradnika – pedagoga u osnovnim i srednjim školama. Od posebne je vrijednosti utvrđivanje otežavajućih čimbenika u radu stručnih suradnika i prijedlozi za njihovo otklanjanje. Priložena je opsežna bibliografija (200 jedinica) i tablice statističkih podataka.

2. Božić, J., Spajić-Vrkaš, V.. Silov, M. i Fresl-Dumančić, I. ((2000): Obrazovanje za ljudska prava i demokraciju. Bibliografija radova s bilješkama. Zagreb, Hrvatsko povjerenstvo za UNESCO, 328 str.

Ova je bibliografija plod timskog rada u okviru projekta Obrazovanje za mir i ljudska prava za hrvatske osnovne škole, koji je vođen kao međunarodni projekt od 1997. do 1999. godine na osnovi ugovora između UNESCO-a, Vlade Kraljevine Nizozemske, Vlade Republike Hrvatske i Hrvatskog povjerenstva za UNESCO (voditeljica: V. Spajić-Vrkaš). M. Silov je bio jedan od istraživača u spomenutom projektu. U ovoj je knjizi obradio izdanja na hrvatskom jeziku, što je do sada najcjelovitiji prikaz knjiga, zbornika, članaka i drugih izdanja koji su objavljeni na hrvatskom jeziku. Ova bibliografija sadrži radove na engleskom, njemačkom, francuskom i drugim stranim jezicima te hrvatskom jeziku. Ponuđene su i brojne web adrese.

Autori su napisali prvu hrvatsku cjelovitu bibliografiju radova s anotacijama na temu obrazovanje za ljudska prava i demokraciju. Knjiga predstavlja značajan doprinos pedagogiji ljudskih prava, informatologiji i bibliotekarstvu. M. Silov je skupio i anotirao bibliografske jedinice na hrvatskom jeziku.

Bibliografske jedinice su raspoređene prema skupinama: filozofija i društvene znanosti, psihologija, pedagogija i metodike. Zatim slijede međunarodni dokumenti, rječnici, bibliografije, enciklopedije i drugi referentni materijali, informacije na Internetu, video materijali, periodika, izdanja na hrvatskom jeziku.

3. Silov, M. (2002): Kakav učitelj, takva škola: mudre izreke o odgoju i obrazovanju. Velika Gorica: Persona, 275 str. Predgovor: Mudre izreke o odgoju i obrazovanju: prilog za antropologiju odgoja i narodnu pedagogiju, str. 9-22.

Recenzenti: prof. dr. sc. Dubravka Težak i prof. dr. sc. Milan Matijević.

Ovo je prva hrvatska cjelovita knjiga – zbirka mudrih izreka o odgoju, obrazovanju, učitelju (odgojitelju), učeniku, odgajaniku, školi, učenju, znanju i drugim pojmovima koji su važni za područje odgoja i obrazovanja. Zbirka sadrži 2222 mudre izreke (narodne poslovice, aforizme, slogane, izreke filozofa, pedagoga, psihologa, umjetnika i drugih) i 32 eseja o odgoju, obrazovanju, učeniku, učitelju i školi. Autor je napisao i uvodnu raspravu pod naslovom Mudre izreke o odgoju i obrazovanju: prilog za antropologiju odgoja i narodnu pedagogiju (str. 9-22). Knjiga Kakav učitelj, takva škola sadrži kazalo (506 autora) i opširan popis literature (142 bibliografske jedinice).

Znanstveni doprinos ove knjige je neosporan. Autor je afirmirao jedno sasvim zanemareno područje u odgoju i obrazovanju – mudroslovlje u odgoju i obrazovanju. U svim ostalim znanostima postoje brojni radovi o mudroslovlju. Umjesto obične zbirke mudroslovlja, autor je mudre izreke stavio u kontekst prinosa antropologiji odgoja i obrazovanja. Ova knjiga može imati i vrijednost u popularizaciji pedagogijske znanosti u krugu učitelja, odgojitelja i drugih čitatelja.

4. Silov, M (2003): Pedagogija: knjiga koja uvodi u znanost o odgoju one koji su na početku odgojiteljske ili učiteljske profesije. Velika Gorica, Persona, 184 str. Recenzenti: prof. dr. sc. Milan Matijević, prof. dr. sc. Slavica Bašić i prof. dr. sc. Nikola Nikša Šoljan.

Ova knjiga slijedi program kolegija Pedagogija na odgojiteljskom i učiteljskom studiju. Autor je obradio devet nastavnih cjelina: 1. Čovjek, društvo, odgoj i priroda; 2. Pedagogija – kritička i stvaralačka znanost o odgoju; 3. Pedagogijska metodologija; 4. Odgojni ideal, ciljevi i zadaci odgoja; 5. Odgoj, vrijednosti i kvaliteta života; 6. Događanje odgoja; 7. Školski sustav i homo educator; 8. Upravljanje i rukovođenje u odgoju i obrazovanju (School management) i 9. Prosvjetna (obrazovna) politika. Knjiga ima kazalo pojmova i kazalo autora. Priloženo je više različitih priloga (literatura, programi seminarskih tema i vježbe, pitanja za provjeravanje znanja i sl.).

Posebna je znanstvena vrijednost ove knjige jasan teorijsko – metodologijski pristup, preglednost i jasnoća priopćavanja misli i stavova. Vrijednost ove knjige je i primjerenost ciljanoj skupini studenata (učiteljski i odgojiteljski studij). Ovaj se udžbenik znatno razlikuje od dosadašnjih udžbenika pedagogije prije svega po metodičkom pristupu. Autor slijedi shvaćanja teorije smisla i teorije sustava. Na osnovi teorijskih shvaćanja izvodi više modela. Knjiga je ilustrirana s 49 crteža i shema.

1.3. Poglavlje u knjizi

1. Peašinović, R. i Silov, M. (1981): Oblici praćenja, procjenjivanja i samoprocjenjivanja ponašanja učenika u našoj školi. Odgoj i samoupravljanje, zbornik radova, Zagreb: Zavod za pedagogiju Filozofskog fakulteta Sveučilišta u Zagrebu, str. 153-177.

U radu su razmotreni svi bitni aspekti pedagogijskog pitanja koje se odnosi na moralni razvitak učenika u našim školama. Sustavno praćenje i (samo)procjenjivanje ponašanja je složeni društveni i pedagoški problem. Autori su izveli povijesnu analizu ocjenjivanja vladanja učenika u školama različitih društveno-političkih sustava. Razmotreno je pitanje cilja, značaja i funkcije praćenja i (samo)procjenjivanja ponašanja učenika u školi samoupravnog modela.

Nakon opsežne teorijske analize odabrane teme, autori su konstruirali skale sudova za procjenjivanje ponašanja učenika pod nazivom Procijeni sebe i druge i tekst za učenike pod nazivom Upoznaj sebe i druge. Autori su konstatirali da skale procjenjivanja pružaju mogućnost «aktiviranja cijelog razreda, samog učenika, razrednika i nastavnika..» (str. 161).

Znanstveni doprinos ovoga rada nalazimo u kritičkoj valorizaciji dosadašnjih modela ocjenjivanja u školskim sustavima raznih društvenih sustava. Autori su dali vrijedan teorijski i metodički prinos u promicanju vrlo složenog društvenog i pedagoškog pitanja: moralnog razvitka učenika. M. Silov je obradio dio teksta koji se odnosi na teorijskog pristupa zadanoj temi i metodiku praćenja i (samo)procjenjivanja ponašanja učenika u samoupravnoj školi. Sudjelovao je u prikupljanju i obradi bibliografskih jedinica (rad ima ukupno 86 jedinica).

2. Silov, M. (1991): Stručni suradnici u školskom sustavu. U: M. Matijević (uredio), Osnovna škola na pragu XXI. stoljeća: unutarnja reforma osnovne škole (zbornik radova). Zagreb: Institut za pedagogijska istraživanja Filozofskog fakulteta u Zagrebu i Katehetski salezijanski centar, str. 194-208.

Ovaj je rad nastao u okviru planiranih aktivnosti na istraživačkom projektu Unutarnja reforma osnovne škole i priprema mladih za XXI. stoljeće (voditelj: dr. sc. M. Matijević) u razdoblju 1986. do 1991. godine.

U radu se dokazuje osnovna hipoteza: Školski savjetodavni rad je humanističko-antropološka orijentacije škole i odgoja u njoj, ali se organizacijski različito izvodi. Ovako definiran školski savjetodavni rad je suprotan psihologijsko-personalističkoj varijanti savjetodavnog rada. U dokazivanju osnovne hipoteze autor je istraživao povijest školskog savjetodavnog rada i teorijska shvaćanja o važnosti tog podsustava škole. Posebna je pozornost dana uvjetima za uspješan rad stručnih suradnika. Osnovni uvjet za afirmaciju stručnih suradnika je autonomija škole (str. 196). Izvedena je i stručna analiza programske orijentacije stručnih suradnika u nas i u svijetu. Autor je odgovorio i na pitanje kako pravno regulirati djelatnost stručnih suradnika i znanstveno predvidjeti budućnost stručnih suradnika. Napravljena je analiza različitih vrsta kritika rada stručnih suradnika.

Znanstvena vrijednost ovoga rada je u teorijsko-metodološkom pristupu. Postavljena je glavna hipoteza koju je autor dokazivao kritičkom analizom odabranih tekstova o školskom savjetodavnom radu. Kritički su valorizirani svi bitni aspekti rada stručnih suradnika. Posebna je vrijednost rada u kritici personalističko-psihologijske varijante školskog savjetodavnog rada i prijedlozima kako promicati taj podsustav škole.

3. Silov, M. (1994): Autonomija škole. U: M. Matijević (urednik): Prilozi razvoju pluralizma u odgoju i školstvu (zbornik radova). Institut za pedagogijska istraživanja Filozofskog fakulteta Sveučilišta u Zagrebu, Zagreb, str. 62-73.

Ovaj je rad nastao u prvim godinama samostalne hrvatske države, kada se afirmirao princip pluralizma i autonomije subjekata. Autor je objasnio pojam autonomije s motrišta lingvistike, posebno terminološke i semantičke analize. Istraženo je shvaćanje autonomije u ostalim znanostima. Pojam autonomije škole i pedagogijske znanosti bio je aktualan u razdoblju duhovno-znanstvene pedagogije. U Europi su aktualizirane rasprave o autonomiji škole.

Autor je naveo i pojasnio vrste autonomije škole (programsku, financijsku, kadrovsku, voditeljsku, stručno-metodičku, profesionalnu i evaluacijsku). Konstruirana je i skala sudova za moguće ispitivanje stupnjeva autonomije osnovne i srednje škole.

Znanstveni doprinos ovoga rada vidimo u činjenici da je autor među prvim pedagozima pokrenuo rasprave na temu autonomija škole i pedagogijske znanosti. Vrijednost rada je u sustavnosti obrade svih bitnih aspekata teme o autonomije škole. Konstrukcija skale za procjenjivanje stupnjeva autonomije otvara mogućnost uvida u stanje samostalnosti naših osnovnih i srednjih škola. Na taj je način autor stvorio uvjete za provjeravanje stajališta iznesenih u radu.

4. Silov, M. (1996): Odgoj za ljudska prava i temeljne slobode. U: H. Vrgoč (uredio): Pedagogija i hrvatsko školstvo – jučer, danas i sutra (Zbornik radova s 1. sabora pedagoga Hrvatske, Opatija 1996.). Hrvatski pedagoško-književni zbor, Zagreb, str. 194-202.

Opširniji prikaz ovoga rada nalazi se pod 1.7.

5. Silov, M. (1997): Škola i odgoj za ljudska prava. U: H. Vrgoč (uredio): Odgoj i obrazovanje za život u demokratskom društvu. Zbornik radova 21. Škole pedagoga, Stubičke Toplice, 1997. Zagreb: Hrvatski pedagoško-književni zbor, str. 45-58.

Opširniji prikaz ovoga rada nalazi se pod 1.7.

6. Silov, M. (2001): Razvojna djelatnost u školskom sustavu – terminologija, povijest i novi smisao. U: M. Silov (uredio): Suvremeno upravljanje i rukovođenje u školskom sustavu (Zbornik radova). Persona, Velika Gorica, str. 121-142.

U radu se posebna pozornost daje terminologiji, povijesti i definiranju novog smisla razvojne djelatnosti u školskom sustavu. Izvedena je opsežna terminološka i semantička analiza nazivlja za područje rada, tim stručnjaka i pojedine stručnjake koji u školskom sustavu (na makro i mikro razini) djeluju osmišljavanju i realizaciji programa razvojne djelatnosti. Autor zagovara ove nazive: razvojna djelatnost, razvojna služna i razvojni kadrovi.

Za određenje novog smisla postojanja i djelovanja specijalista u školskom sustavu bilo je potrebno na suvremen način definirati pojmove rad i odgoj. Povijesna analiza školskog savjetodavnog rada pokazuje psihologijsku usmjerenost te djelatnosti. Navedeno je i objašnjeno sedam osnovnih uvjeta za stručnu i profesionalnu afirmaciju specijalista (stručnih suradnika) u školskom sustavu. Nepovoljni uvjeti za rad stručnih suradnika stvarna su teškoća u ostvarivanju temeljne zadaće specijalista u školskom sustavu: djelovati na programima razvoja.

Znanstveni doprinos ovoga rada je u sustavnom istraživanju bitnih pitanja koja se odnose na razvojnu djelatnost u školskom sustavu. Izvedena je do sada najopsežnija terminološka i semantička analiza nazivlja. Postoji i sugestija za primjenu adekvatne terminologije. Povijesnom analizom je dokazana usmjerenost školskog savjetodavnog rada u smjeru psihologijsko–terapeutskog pristupa. Autor se zalaže za suvremeni pristup – od školskog savjetodavnog rada prema razvojnoj djelatnosti. To u praksi znači interdisciplinarni pristup i timski rad.

7. Silov, M. (2003): Pedagogija srca (na primjeru učenja Isusa Krista i sv. Ivana Bosca). U: H. Vrgoč (uredio): Odgoj, obrazovanje i pedagogija u razvitku hrvatskog društva (Zbornik radova II. Sabora pedagoga Hrvatske, Pula, 2003). Hrvatski pedagoško-književni zbor, Zagreb, str. 126-133.

Opširniji prikaz ovoga rada nalazi se pod 1.7.

1.5. Znanstveni rad objavljen u časopisu citiranom u sekundarnim publikacijama

1. Silov, M. (1976): Najvažnija obilježja igranog filma. Pedagoški rad (Zagreb), god. XXXI (CXVII), br. 9-10, str. 557-563.

Autor je u ovome radu razmatrao obilježja igranog filma. Sedamdesetih godina 20. stoljeća u Hrvatskoj su pokrenute aktivnosti na planu integriranja filmske umjetnosti. Autor je bio aktivan sudionik tih aktivnosti u Osnovnoj školi u Rabu. Svoja teorijska znanja i praktična iskustva predstavlja u radu na temu osobitosti igranog filma.

Osnovna tvrdnja autora može se ovako odrediti: Filmska kultura dijeli sudbinu ostalih znanosti i umjetnosti čija je integracija u školski sustav praćena teškoćama (izbor pedagoški adekvatnih filmskih djela, nedostatak metodički oblikovanog priručnika za učitelje, nedovoljno sadržajno dimenzioniranje filmske kulture, stručno–metodička osposobljenost učitelja za realizaciju filmskih tema i dr.).

Autor se zalaže za raznolika umjetnički vrijedna djela. Western je filmski rod vrlo blizak djeci i mladeži (akcija, razlikovanje dobra od zla i sl.). Učitelji trebaju spoznati da «svako filmsko djelo može biti artistički dobro i promašeno» (str. 557). Nije dobro ako upravo učitelj nagovara učenike da ne gledaju klasična umjetnička filmska djela – westerne: Poštanska kočija, Točno u podne, Čovjek zvan hrabrost, Obračun kod O. K. Korala, Jesen Čejena, Butch Cassidy i Sundance Kid i dr. Na primjeru filma G. Hilla Butch Cassidy i Sundance Kid autor dokazuje vrijednost filmskog roda nazvanog western. Učiteljima predlaže jedan mogući metodički model kako taj igrani film prikazati učenicima petog razreda. Prije gledanja filma G. Hilla, autor je učenicima pripremio didaktički oblikovan tekst za samostalni rad u kojem su navedene glavne oznake tri filmska roda: igranog, dokumentarnog i animiranog filma. Film je umjetnost slike u pokretu.

Autor savjetuje učiteljima sadržajnu, estetsku i etički analizu. Usvojena znanja o filmskoj umjetnosti učenici su primijenili tako što su u suradnji s filmskog grupom škole vježbali snimanje jedne scene iz igrokaza Zid Nade Iveljić.

Znanstvena, stručna i umjetnička vrijednost rada o obilježjima igranog filma nalazimo u uspješnom dokazivanju vrijednosti filmske kulture u školi, odbacivanju stereotipa o westernu kao filmskom rodu koji nije primjeran učenicima osnovne i metodičkom modeliranju kako predstaviti western u školi. Teorijske spoznaje o filmskim rodovima autor je sistematizirao u posebnoj tablici. Ovaj autorov rad ima izrazitu vrijednost metodičke aplikacije u osnovnoj školi u ostvarivanju programa filmske kulture.

2. Silov, M. (1981): Pedagoška služba u organizacijama udruženog rada odgojnih djelatnosti (Prilog kritičkom razmatranju problema). Pedagoški rad (Zagreb), Vol. 36, br. 7-8, str. 367-373.

Hrvatska ima tradiciju razvitka pedagoške službe u školama koja je vrijedna pozornosti (od školske godine 1954/55). Autor ističe teškoće u teorijskom smislu postojanja i perspektive pedagoške službe u našim školama. Autora zanimaju i mogući pravci razvitka pedagoške službe, kako izabrati adekvatan termin, izbor optimalnog modela ustroja pedagoške službe i sadržaj rada stručnih suradnika u pedagoškoj službi.

Autor slijedi naziv pedagoška služba. Ideja stručnog tima dominira u shvaćanju djelatnosti stručnih suradnika. Izražena je zabrinutost u obliku pitanja: Da li stručni suradnici egzistiraju na posredovanom radu? Shvaćanje da u škole treba uvoditi sve više različitih obrazovnih profila stručnih suradnika (pedagoga, psihologa, programera, defektologa, socijalnih radnika i dr.) može dovesti do pojave «razmrvljenog rada» (G. Friedman). Autor je izdvojio dva suprostavljena shvaćanja smisla postojanja stručnih suradnika u školama: specijalizacija i integracija. Prema prvom shvaćanju stručni suradnici preuzimaju od učitelja kreativne funkcije (istraživanje, inovacije, planiranje, racionalizaciju i dr.), što može dovesti do sužavanja stručno-kompetencijskog profila učitelja i nekih oblika otuđenja njihove ličnosti. Drugo shvaćanje uvažava postojanje stručnih suradnika uz uvjet da učitelj povrati dezintegrirane funkcije i postoji tehnička podjela rada u školi.

Autor je među prvim hrvatskim pedagozima pokrenuo teorijske rasprave o temeljnim pitanjima rada stručnih suradnika. Brzi razvitak pedagoške službe u sustavu odgoja i obrazovanja doveo je do pojave prakticizma, odnosno do zanemarivanja teorijskih pitanja kojima se traga za smislom postojanja i perspektive te specijalizirane službe. Slijedom teorije smisla traga za smislom postojanja i perspektivom stručnih suradnika u školi. Za autora je posebno važan odnos stručnih suradnika i učitelja. Kritizira pojavu dezintegracije kreativnih funkcija iz totaliteta obrazovnog profila učitelja. Teorijska shvaćanja autora vrijedan su doprinos teoriji školskog savjetodavnog rada koja mogu biti smjer u svakodnevnom djelovanju stručnih suradnika u školi.

3. Silov, M. (1984): Prevladavanje dihotomije odgoj – obrazovanje. Pedagoški rad (Zagreb), God. 39 (125), br. 9-10, str. 404-408.

Autor je pokrenuo jedno od najsloženijih teorijskih i praktičnih pedagoških pitanja: odnos između odgoja i obrazovanja. Osnovna hipoteza koju dokazuje autor članka može se ovako odrediti: Pedagogija nema sređen terminološki sustav. Jedan od uvjeta za suvremen pedagogijski terminološki sustav je prevladavanje dihotomije odgoj – obrazovanje.

U anglosaksonskom govornom području postoji samo jedan termin (Education, edukacija). Dihotomija odgoj – obrazovanje slijedi poznato razlikovanje u njemačkom jeziku: Erziehung (odgoj) i Bildung (obrazovanje). Jedan od uzroka nastanka dihotomije odgoj – obrazovanje je podjela rada na fizički i intelektualni, odnosno na one koji odgajaju i one koji obrazuju. Razmotrena su poznata shvaćanja odnosa odgoj – obrazovanje (V. Petz, 1942).

Autor se nije zadržao samo na teorijskoj raspravi o dihotomiji odgoj – obrazovanje. Metodom analize sadržaja kritički su analizirana učestalost i semantičko značenje termina odgoj i obrazovanje u pedagogijskim rječnicima i udžbenicima pedagogije. Analiza jer pokazala polisemantičnost pedagogijskih termina, što izaziva teškoće u određivanju znanstvenog statusa pedagogije. Nakon prevladavanje dihotomije odgoj – obrazovanje, prema shvaćanju autora, treba redefinirati i ostale pedagogijske termine: izobrazba, didaktika, nastava, školovanje učenje, metodika i druge.

Znanstveni doprinos rada o dihotomiji odgoj – obrazovanje nalazimo u činjenici da je autor jedan od malobrojnih pedagoga koji su među prvima kritički raspravljali o pedagogijskom terminološkom sustavu. Autor je adekvatnom metodologijom pedagogijskog istraživanja dokazao potrebu prevladavanja dihotomije odgoj – obrazovanje. Teorijske i praktične posljedice te spoznaje mogu biti značajne za pedagogijsku znanost i odgojnu praksu (sustav pedagogijske terminologije, neposredna pomoć učiteljima u određivanju ciljeva nastave i dr.).

4. Silov, M. (1988): Za suvremenije određenje savjetodavnog rada. Pedagogija (Beograd), god. XXIV (XLII), br. 3, str. 274-279.

Autor je prvo pojasnio povijest razvoja savjetodavnog rada u svijetu. Zatim je odgovorio na pitanje što je školsko savjetovalište. Savjetodavni rad nastaje opredmećivanjem ideje savjetovanja. Autor kritički promatra početke savjetodavnog rada (F. Parsons, 1909). Smatra da je taj oblik ljudskog rada nastao kao posljedica otuđenog rada. Pod utjecajem postignuća humanističke psihologije (A. Maslow, K. Horney i dr.) prevladane su moguće teškoće u primjeni savjetodavnog rada. Uvijek je bilo ljudi kojima je potreban savjetodavac, «treći roditelj» (J. Berger, 1980).

Autor analizira odnos između savjetodavnog rada, školskog savjetovališta i stručno-pedagoške službe. Da li u školi osnivati školsko savjetovalište uz postojeće stručno-pedagoške službe? Autor daje negativan odgovor. Funkciju savjetodavnog rada mogu i trebaju obavljati pedagozi, psiholozi i ostali specijalizirani stručnjaci koje u nas nazivamo stručni suradnici. Takav pristup savjetodavnom radu nazivamo integrativan pristup. Autor je ponudio i teorijski model metodike savjetodavnog rada u obliku pet etapa (od dijagnoze problema do valorizacije postignuća).

Znanstveni doprinos ovoga članka nalazimo u kritičkom promišljanju savjetodavnog rada, kreativnom razmatranju odnosa između savjetodavnog rada i stručno-pedagoške službe i konkretizaciji metodike savjetodavnog rada. Zato možemo konstatirati da ovaj autorov rad ima teorijsku viziju i metodiku. Svoje dugogodišnje proučavanje školskog savjetodavnog rada autor je dopunio ovom raspravom o suvremenom savjetodavnom radu i na taj način dao znanstveni prinos tematskom broju časopisa Pedagogija.

5. Matijević, M. – Silov, M. (1997): Pedagogija i didaktika u sustavu obrazovanja razrednih učitelja u Hrvatskoj. Napredak (Zagreb), god. 138 (3), str. 332-344.

Autori su metodom analize sadržaja i povijesno-komparativnim pristupom istraživali nastavne planove i programe, udžbenike, znanstvene i stručne radove i druge izvore mogućih spoznaja o statusu i važnosti nastavnih predmeta (kolegija) u sustavu obrazovanja razrednih učitelja u Hrvatskoj od vremena učiteljskih tečajeva (18. i 19. stoljeće) do današnjeg 4-godišnjeg studija razrednih učitelja. Temeljni cilj istraživanja bio je dokazivanje hipoteze: Nastavni predmeti (kolegiji) Pedagogija i Didaktika imali su posebnu važnost u sustavu obrazovanja razrednih učitelja u Hrvatskoj. Autori su proučavali nastavne planove i programe tečajeva «za spremanje preparanda» (N. Zec, 1949., str. 551), prve učiteljske škole u Zagrebu (1849.), ostalih učiteljskih škola, pedagoških akademija i današnjeg 4-godišnjeg studija za razredne učitelje.

U radu su priloženi izvodi iz nastavnih planova i programa, stručna mišljenja i stavovi autora koji su proučavali povijest učiteljskog studija. Metodom analize sadržaja i kritičkom analizom odabranih tekstova autori su dokazali hipotezu o vrijednosti nastavnih predmeta (kolegija) Pedagogija i Didaktika u studiju razrednih učitelja. Naime, ovi su nastavni predmeti u posljednjih 150-200 godina bili temeljni predmeti u studiju razrednih učitelja (broj nastavnih sati, opsežni programi, brojna literatura i dr.).

Znanstveni doprinos rada M. Matijevića i M. Silova nalazimo u prvom cjelovitom istraživanju teme koja do sada nije razmatrana u pedagoškoj literaturi. Primijenili su adekvatnu znanstvenu metodologiju u formi metode analize sadržaja i kritičke analize odabranih tekstova ostalih autora. U vrijeme rasprava o primjeni Bolonjske deklaracije u preobrazbi visokoškolskog obrazovanja spoznaje koje su potvrdili M. Matijević i M. Silov mogu biti od znatne koristi u promišljanju budućnosti odgojiteljskog i učiteljskog studija.

M. Silov je posebnu pozornost obratio na prikupljanje i analizu nastavnih planova i programa (kurikuluma) nastavnih predmeta (kolegija) Pedagogija i Didaktika u studiju razrednih učitelja i kritičkoj analizi tekstova autora koji su istraživali neki od aspekata učiteljskog studija (str. 332-338). M. Matijević je naročitu pozornost usmjerio na dio teksta posvećen udžbenicima pedagogije koji su imali važnu ulogu u studiju razrednih učitelja (str. 338-342).

6. Silov, M. (1998): Stručni suradnici u školskom sustavu. Napredak, Zagreb, god. 139, br. 3, str. 336-347.

Autor je u ovoj konceptualnoj raspravi razmatrao temeljna pitanja smisla postojanja i prevladavanja teškoća u radu specijaliziranih stručnjaka, stručnih suradnika, u školskom sustavu. Metodološki to je izveo u formi odgovora na četiri (4) pitanja: 1. stručni suradnici, imate li vi svoju povijest?; 2. stručni suradnici, tko ste vi?; 3. stručni suradnici, postoje li teorije koje znanstveno opravdavaju smisao vašeg djelovanja? i 4. stručni suradnici, kamo vodi taj put? Odgovarajući na četiri (4) pitanja, autor je na teorijskoj (konceptualnoj) razini razmatrao povijest nastanka specijalista u školskom sustavu; odnos između ideje razvoja, savjeta, razvojne djelatnosti i škole; područja rada stručnih suradnika (na razini modela) i sustav školovanja pedagoga, psihologa i ostalih stručnih suradnika.

Glavni put prevladavanja kriznog stanja u praksi stručnih suradnika nalazi se u definiciji: stručni suradnici su jezgra (nukleus) razvoja u školskom sustavu.

Autor je napisao znanstveno vrijednu raspravu u kojoj je znanstvenim argumentima dokazao smisao postojanja i djelovanja stručnih suradnika. Znanstvena argumentacija je prijeko potrebna jer kriza razvojnih službi u školi traje više od deset godina. Autor je svoj rad priopćio na 8. međunarodnom skupu «Društvo i tehnologija» (Opatija, lipanj 2001). Ova rasprava o opravdanosti stručnih službi u školi ima jasnu teorijsku osnovu: ideja razvoja i njeno opredmećenje pomoću kreativnih funkcija (planiranje, inoviranje i dr.).

7. Silov, M. (1999): Ideja ljudskih prava i odgoj djeteta (U povodu velikih obljetnica: 40 godina Deklaracije o pravima djeteta i 10 godina Konvencije o pravima djeteta). Napredak (Zagreb), god. 140, br. 4, str. 437-445.

Autor je ovaj rad priopćio na 5. međunarodnom znanstvenom skup Rehabilitacija i inkluzija u organizaciji Fakulteta za defektologiju Sveučilišta u Zagrebu, 23.–26. rujna 1997. godine.

Velike obljetnice (40 godina Deklaracije o pravima djeteta i 10 godina Konvencije o pravima djeteta) bile su autoru samo povod za raspravu o odnosu između ideje ljudskih prava i odgoja djeteta. Prava djeteta određuju njegove potreba, ono što je važno za njegov tjelesni i psihički razvitak te mogućnosti društva.

Svoja prava dijete ostvaruje bez razlike na rasu, naciju, jezik, spol, religiju, običaje, socijalno porijeklo, imovinsko stanje i političko uvjerenje. Dječja prava mogu biti: osobna, zdravstvena, odgojna, kulturna, društvena, socijalna i zakonodavna.

Odgoj može biti smisleni i planirani put učenja ljudskih prava. Tako određen odgoj može promijeniti poimanje odgojnog ideala, ciljeva i zadataka odgoja i biti prepreka tehnizaciji ljudskih odnosa. Odgoj utemeljen na ideji ljudskih prava može poticati razvoj svijesti o međuodnosu prava i dužnosti djeteta i upitnosti liberalnih shvaćanja o ostvarivanju prava bez obzira na društvene uvjete. Poučavanje i učenje ljudskih prava moguće je u različitim odgojnim situacijama uz napomenu da svaka od tih situacija (obitelj, škola, crkva, mediji i dr.) imaju svoje metodičke posebnosti.

Autor je napisao znanstveno vrijednu raspravu na temu ideja ljudskih prava i odgoj koja je priopćena na međunarodnom znanstvenom skupu «Rehabilitacija i inkluzija» u Zagrebu (rujan 1997) u organizaciji Edukacijsko-rehabilitacijskog fakulteta. Svoje prve radove o odgoju za ljudska prava autor je objavio devedesetih godina 20. stoljeća. Tako se uvrstio u red onih hrvatskih pedagoga koji sustavno proučavaju odgoj za ljudska prava i temeljne slobode. U radu su na teorijskoj razini razmatrana bitna pitanja ideje ljudskih prava i odgoja koji promiče ljudska prava (ishodište i opravdanje, pojam ljudskih prava, pojam djeteta, sadržaja odgoja za ljudska prava i pitanje metode).

8. Silov, M. (2000): Metodika odgojnog rada (Kritičko razmatranje smisla postojanja). Metodika (Zagreb), časopis za teoriju i praksu metodika u predškolskom odgoju, školskoj i visokoškolskoj izobrazbi, vol. 1, str. 63-72.

Autor je prvo razmotrio temeljna pitanja metodika. Za njega je metodika interdisciplinarno područje u trokutu znanost, vještina i zdrav razum. Zatim kritički analizira smisao postojanja metodike odgojnog rada. O toj vrsti metodike pišu pedagozi. Glavna obilježja metodike odgojnog rada odredio je A. S. Makarenko prije II. svjetskog rata u bivšem SSSR-u. Kritičkom analizom djela pedagoga koji su pisali o metodici odgojnog rada autor je izdvojio devet (9) glavnih oznaka te metodike. Inozemni autori ne pišu o metodici odgojnog rada. Za njih postoje teorija i tehnike školskog savjetodavnog rada. Budućnost metodike odgojnog rada je u pronalaženju matične znanosti. To može biti pedagogija, posebno školska pedagogija u okviru koje se metodika odgojnog rada može transformirati u metodiku organizacije škole i/ili školskog savjetodavnog rada. Ako se to ne dogodi, metodika odgojnog rada ostat će metodika o svemu, svačemu i ničemu ili metodika «izgubljenog zavičaja»!

Znanstveni doprinos rada na temu metodika odgojnog rada vidimo u kritičkom razmatranju smisla postojanja te vrste metodike. Autor je naš prvi pedagog koji je osporio smisao metodike odgojnog rada. Novost je i autorovo definiranje metodike kao interdisciplinarnog znanstvenog, stručnog, umjetničkog područja u kojem ima mjesta i za zdravorazumsko mišljenje. Metodika odgojnog rada utemeljena je na ideološkom mišljenju kao iskrivljenoj svijesti. Autor je kritičkom analizom radova o metodici odgojnog rada izveo devet obilježja te vrste metodike. Vrijednost ovoga rada vidimo i u utemeljenim prijedlozima autora kako transformirati metodiku odgojnog rada.

9. Silov, M. (2001): Ideja razvoja i školski sustav (Zašto su potrebne stručne službe u suvremenoj školi?). Napredak, Zagreb, god. 142, br. 3, str. 312-321.

Ovaj je rad priopćen na međunarodnom znanstvenom skupu Društvo i tehnologija (voditelj: dr. sc. Juraj Plenković) u Opatiji, 2000. godine. Sažetak je objavljen u časopisu Informatologija koji se referira u međunarodnim bazama kao sekundarna publikacija.

Autor dokazuje važnost stručnih službi u suvremenoj školi. Dokazivanje temelji na ideji razvoja. U tu svrhu objašnjava više skupina teorija razvoja. Stručne službe postoje na svim razinama školskog sustava. Posebna je pozornost usmjerena na stručne službe koje djeluju na razini svakodnevnog odgoja (škole). Opisana je povijest nastanka stručnih službi i stručnih suradnika. Stručni suradnici predstavljaju dio humanističke inteligencije koja ostvaruje programe istraživanja, inovacija i razvoja. Djelatnost stručnih službi je autonomni podsustav škole, koji ima svoju teoriju (filozofiju), modele i funkcije pomoću kojih se ostvaruju cilj i zadaci navedeni u okvirnom i izvedbenim programima. U hrvatskom školskom sustavu treba prevladavati posljedice desetogodišnje krize u radu stručnih službi.

Znanstveni doprinos ovoga rada je prije svega u dokazivanju hipoteze o ideji razvoja kao ishodištu za opravdavanje smisla postojanja i djelovanja specijaliziranih stručnjaka u školskom sustavu. Takvi stručnjaci dokazuju svoju vrijednost u školskim sustavima koji su razvojno-inovativno orijentirani. U dokazivanju osnovne hipoteze autor je obradio poznate teorije razvoja, nastanak razvojnih kadrova i službi i ponudio prijedloge za prevladavanje 10-godišnje krize. Ovaj rad predstavlja jedan od rijetkih pedagoški tekstova u kojima njihovi autori na znanstveno originalan, sustavan i utemeljen način opisuju utjecaj ideje razvoja na školski sustav s posebnim obzirom na razvojne službe.

10. Silov, M. (2002): Osnovna škola u Nezavisnoj Državi Hrvatskoj. Zbornik radova Učiteljske akademije u Zagrebu, Zagreb, str. 65-80.

U radu se razmatra tema iz povijesti hrvatskog školstva. Prvo je određeno semantičko polje pojmova osnovna škola, primarno obrazovanje i obvezno obrazovanje. Zatim se raspravlja o ustaškom pokretu čija je ideologija odredila temeljne oznake osnovne škole u razdoblju Nezavisne države Hrvatske, od 1941. do 1945. godine.

Ustaški je pokret utemeljen na ideji pravaštva, ideji nacional-socijalizma i protivljenju jugoslavenskoj ideji. NDH-a je preuzela nastavne planove i programe školskog sustava Banovine Hrvatske uz idejno i sadržajno prilagođavanje novoj vlasti i ratnoj situaciji. Školski sustav u NDH-a bio je naglašeno ideologiziran, što se u praksi ostvarivalo pomoću nastavnih planova i programa, djelovanja učitelja i organizacije Ustaška mladež.

Naziv pučka škola zamijenio je nazive osnovna i narodna škola. Ponovno je uvedeno 6-godišnje obvezno školovanje. Nastavna osnova za pučke škole izrađena je tijekom jeseni 1941. godine. Cilj odgoja definiran je ovako: «Sviestan svoje povezanosti s hrvatskim narodom i Stvoriteljem, pojedinac dolazi do uvjerenja da viečno živi u svom narodu i Bogu». Iz cilja odgoja izvedene su smjernice (zadaci) u pučkim školama: «1. vjersko i ćudoredno uzgajanje; 2. državno, domoljubno i družtvovno uzgajanje po načelima ustaškog pokreta i 3. obrazovanje i spremanje za život prema prilikama i potrebama zavičaja, naroda i države» (Službeni glasnik, 1941).

Autor je prvi hrvatski pedagog koji je poslije II. svjetskog rata sustavno i znanstveno utemeljeno istraživao osnovno školstvo u NDH-a. U istraživanju zadane teme primijenjena je adekvatna metodologija. Autor se odlučio za metodu analize sadržaja i povijesnu metodu, što se u istraživanju pokazalo kao učinkovito. Navodi 40 bibliografskih jedinica koje je kritički valorizirao. Posebna vrijednost su ondašnji nastavni planovi, programi, udžbenici i priručnici koje su koristili učenici i učitelji. Autor izvodi zaključak o ideološki zasnovanom školskom sustavu u NDH-a. Ipak, njegova analiza pokazuje da u takvom školskom sustav nije u potpunosti zaboravljena hrvatska metodička škola.

11. Silov, M. (2003): Preventivni odgojni sustav sv. Ivana Bosca. Zbornik radova Učiteljske akademije u Zagrebu, god. 5, br. 1 (5), str. 23-42.

Sv. Ivan Bosco (1815.-1888.) je utemeljitelj salezijanskog crkvenog reda, talijanski svetac, učitelj i pedagog. Ulazi u red vodećih pedagoga 19. stoljeća. Religija, snovi i svakodnevni odgoj glavne su odrednice pedagogije don Bosca. Većina autora smatra da je njegova pedagogija transcendentalna. Don Bosco je u povijesti školstva i pedagogije zauzeo važno mjesto svojim preventivnim odgojnim sustavom i ustrojem oratorija. Organizacijski model koji je Crkvi bio poznat od 16. stoljeća don Bosco je osuvremenio i shvaćao kao novi oblik apostolata među mladima. Oratorij je za don Bosca bio dvorište, mjesto druženja, crkva i škola.

Prikazani su životopis, društveno-političke i gospodarske (ne)neprilike u kojima je živio i djelovao sv. Ivan Bosco. Pedagogija dobrote sv. Ivana Bosca je opredmećenje učenja Isusa Krista. Dakako, posebna je pozornost usmjerena na preventivni odgojni sustav sv. Ivana Bosca, glavno pedagogijsko postignuće talijanskog religijskog pedagoga. Zanimljiv je i kreativan postupak komparativne analize djela sv. Ivana Bosca, A.. S. Makarenka i A. S. Neill. Autor je postavio hipotezu o utjecaj don Bosca na Makarenka.

Znanstveni doprinos rada o preventivnom odgojnom sustavu sv. Ivana Bosca uočavamo u ovim postignućima. Autor je među rijetkim svjetovnim pedagozima koji sustavno proučavaju pedagogiju dobrote sv. Ivana Bosca. Rad je napisan pregledno. Tvrdnje koje autor iznosi znanstveno su utemeljene. Autor slijedi metodu kritičke analize odabranih tekstova (43 bibliografske jedinice). Istraživanje preventivnog sustava sv. Ivana Bosca pokazuje originalnog talijanskog religijskog pedagoga. Znanstvena inovacija u odnosu na ostale autore koji su proučavali djelo sv. Ivana Bosca je kritičnost (izbjegavanje apologetike i idolatrije) i komparativna analiza pedagogije A. S. Neilla, A. S. Makarenka i sv. Ivana Bosca.

12. Silov, M. (2003): Avtonomija šole in šolsko svetovalno delo. Sodobna pedagogika (Ljubljana), Vol. 54 (120), št. 1, str. 184-193.

Autor je razmatrao ove aspekte autonomije škole i školskog savjetodavnog rada: autonomija odgajanika – smisao odgoja, autonomija škole i kategorija smisla, školski savjetodavni rad u kontekstu funkcija i podsustava škole, kriteriji za definiranje i vrste autonomije škole, autonomija škole – osnovni uvjet za afirmaciju školskog savjetodavnog rada, odnos između autonomije i profesionalizacije školskog savjetodavnog rada.

Postoji više teorijskih određenja pojma autonomija i shvaćanja kako autonomiju ostvariti u praksi. Autor razlikuje ove vrste autonomije škole: programsku, kadrovsku, financijsku, stručno–metodičku, voditeljsku, profesionalnu i evaluacijsku autonomiju. Osnovni kriterij za definiranje autonomije škole je posredovanje na relaciji društvo (država) i škola. Školski sustavi koji su decentralizirani i razvojno orijentirani potiču autonomiju škole. Najbolje je autonomiju škole razmatrati sa stajališta teorije smisla i teorije profesije. Škola je podsustav društva koji stvara znanje, vještine i vrijednosti.

Školski savjetodavni rad je relativno autonoman podsustav škole, jer ispunjava sve kriterije suvremene profesije. Autonomija škole je temeljni uvjet za afirmaciju školskog savjetodavnog rada. Ako školski sustav nije razvojno-inovativno usmjeren, škola nije autonomna. Ako škola nema autonomiju, onda je i smisao školskog savjetodavnog rada doveden u pitanje.

Ovaj je rad vrijedan znanstveni doprinos istraživanju osnovnog uvjeta za afirmaciju školskog savjetodavnog rada – odnos između autonomije škole i školskog savjetodavnog rada. Ovaj rad predstavlja nastavak prethodnih godina započeta istraživanja školskog savjetodavnog rada i autonomije škole. Kritičkom analizom literature na hrvatskom i stranim jezicima autor je dokazao važnost autonomije u školskom savjetodavnom radu. U radu školskih savjetodavnih djelatnika očituju se sve vrste autonomije škole. Osobitost ovoga rada je suvremenost i valjanost dokazivanja postavljene hipoteze: Autonomija škole – osnovni uvjet za afirmaciju školskog savjetodavnog rada.

1.6. Znanstveni rad recenziran, objavljen u zborniku radova s međunarodnog znanstvenog skupa

1. Silov, M. (1979): Osvrt na sadržaje o humanizaciji odnosa spolova u programima pedagoško-psiholoških disciplina na visokoškolskim ustanovama u Hrvatskoj. U: S. Milijanović (pripremila): Uključivanje sadržaja u humanizaciju odnosa među polovima pedagoško-psiholoških disciplina za obrazovanje pedagoga, psihologa i nastavnika. Beograd: Savezna konferencija SSRNJ – Savjet za planiranje porodice Jugoslavije, str. 339-350.

Autor je ovaj rad predstavio na znanstvenom skupu i savjetovanju Uključivanje sadržaja o humanizaciji odnosa među polovima u programe pedagoško-psiholoških disciplina na visokoškolskim ustanovama u Hrvatskoj, Ilidža kod Sarajeva, 9. i 10. studenog 1978. godine. Postavljena je hipoteza, odabran uzorak i metodologija istraživanja. Metodom analize sadržaja istraživana je zastupljenost sadržaja o humanizaciji odnosa među spolovima u nastavnim programima tzv. zajedničkih programskih osnova i studijskih grupa pedagogije i psihologije na četiri fakulteta u Hrvatskoj. Autor je pratio kvantitetu i kvalitetu zastupljenosti sadržaja. Zatim je zastupljenost pretvorio u stupnjeve na skali procjene. Ukupno je analizirano 71 nastavni program. Podaci su sređeni u posebnoj tablici i izračunat X2 i koeficijent kontigencije.

Znanstveni doprinos ovoga rada je u izboru teme istraživanja i adekvatnoj metodologiji istraživanja. Metodom analize sadržaja autor je pratio kvantitet i kvalitet programa pedagoških i psiholoških kolegija na visokoškolskim ustanovama u Hrvatskoj. Dokazana je mogućnost za provedbu odgoja za humane odnose među spolovima, Pedagozi i psiholozi u školama mogu unaprijediti odgoj za humane odnose među spolovima, dakako pod uvjetom da tijekom studija proučavaju teoriju i metodiku te vrste sadržaja.

2. Silov, M. (1979): Analiza sadržaja programa metodika zemljopis – povijest i prirodne skupine predmeta sa stajališta mogućnosti pripremanja studenata pedagogije za spolni odgoj kroz predmet Priroda i društvo. U: S. Milijanović (pripremila), Uključivanje sadržaja o humanizaciji odnosa među polovima u programe pedagoško-psiholoških disciplina za obrazovanje pedagoga, psihologa i nastavnika (zbornik radova). Beograd: Savezna konferencija SSRNJ – Savjet za planiranje porodice Jugoslavije, str. 330-338.

Autor je svoj rad predstavio na znanstvenom skupu – savjetovanju (pod istim nazivom kao i zbornik radova), Ilidža kod Sarajeva, 9. i 10. studenog 1978. godine. Zemljopis, povijest i prirodne znanosti su znanstvena i stručna osnova za program nastavnog predmeta Prirode i društva. Autor je istraživao implicitne i eksplicitne sadržaje o humanim odnosima među spolovima u programima metodika zemljopis, povijest i prirodne skupine predmeta. Određen je predmet, cilj, zadaci, hipoteza, uzorak metodologija istraživanja. Metodom analize sadržaja pratio se kvantitetu i kvalitetu sadržaja odabranih programa. Izračunat je X2 i koeficijent kontigencije (C).

Znanstveni doprinos ovog rada je u izboru specifičnog pedagoškog i metodičkog pitanja. Odabrana je adekvatna metodologija istraživanja za dokazivanje tri hipoteze o mogućnosti koje studentima pedagogije pružaju metodički kolegiji za spolni odgoj. HI-kvadrat i C (Koeficijent kontigencije) dokazuju povezanost među hipotezama.

3. Silov, M. (1979): Različiti pristupi spolnosti i spolnom odgoju u nas. U: A. Vukasović (uredio): Interdisciplinarni pristup humanizaciji odnosa među spolovima (Zbornik radova sa znanstvenog skupa Interdisciplinarni pristup humanizaciji odnosa među spolovima, Zagreb, 21. i 22. prosinca 1979., u koordinaciji Savezne konferencije SSRNJ – Savjeta za planiranje porodice Jugoslavije – Program Fonda za populacijske aktivnosti Ujedinjenih nacija). Izdavač: Sveučilišna naklada Liber, Zagreb, 1981., str. 307-316

Autor je svoj rad predstavio na znanstvenom skupu pod nazivom Interdisciplinarni pristup humanizacija odnosa među spolovima. Naime, autor je bio aktivni suradnik znanstvenog projekta Sistem i program stručnog obrazovanja i usavršavanja nastavnika za rad u području planiranja obitelji i član Organizacijskog odbora spomenutog znanstvenog skupa. Znanstveni projekt «Sistem i program stručnog obrazovanja i usavršavanja nastavnika …» proveden je u okviru Programa Fonda za populacijske aktivnosti Ujedinjenih nacija.

U shvaćanju spolnog odgoja dominirala su tri pristupa: biologijsko-seksistički, pedagoški i religijski pristup. Autor konstatira da je spolnost «biološki, sociološki i psihološki fenomen, a spolni odgoj pedagoško pitanje» (str. 312). Zalaže se za interdisciplinarni pristup humanizaciji odnosa među spolovima. Teorijske pristupe koje iznosi u svome radu autor je provjeravao na uzorku odabranih stručnjaka (N=20) koji su sudjelovao u anketi pod nazivom Problemi spolnosti i spolnog odgoja. Istraživanje je pokazalo da u društvu postoje različiti pristupi spolnosti i spolnom odgoju.

Znanstveni doprinos ovoga priloga vidimo u dokazivanju tvrdnje da u društvu postoji pluralizam shvaćanja spolnosti i spolnog odgoja. Autor je izdvojio tri takva shvaćanja: biološko-seksističko, pedagoško i religijsko (kršćansko). U vrijeme pisanja rada takvo je shvaćanje bilo izuzetak, jer se vjerovalo u dominaciju marksističkog pristupa spolnosti i spolnom odgoju. Svoje teorijske poglede u obliku hipoteze o postojanju različitih pristupa spolnosti i spolnom odgoju empirijski je provjeravao anketom otvorenog pitanja u kojoj su sudjelovali poznati stručnjaci za spolnosti i spolni odgoj (dr. sc. A. Kostić, dr. med. A. Novak-Reiss, dr. prim. M. Košiček, dr. sc. A. Vukasović i dr.).

4. Silov, M. (1982): The Phenomen of Sexuality. U: A. Vukasović (urednik) Training Teachers for Educational Work in Area of Humanization of Relation between the Sexes (Zbornik radova sa međunarodnog simpozija pod istim naslovom, Zagreb 18. i 19. lipnja 1981). Zavod za pedagogiju Filozofskog fakulteta u Zagrebu, 1981., Zagreb, 67-70

Autor je ovaj rad priopćio na međunarodnom znanstvenom skupu Osposobljavanje nastavnika za odgojni rad u području humanizacije odnosa među spolovima i odgovornog roditeljstva, Zagreb, 18. i 19. lipnja 1981. godine u organizaciji Zavoda za pedagogiju Filozofskog fakulteta u Zagrebu i Saveznog savjeta za planiranje obitelji uz podršku Fonda za populacijske aktivnosti UN-a. Na skupu su domaći i inozemni eksperti predstavili svoje radove u okviru projekta Sistem i program stručnog obrazovanja i usavršavanja nastavnika za rad u području planiranja obitelji (Fond za populacijske aktivnosti UN-a).

U radu je opisana jedna od devet tema Programa osposobljavanja nastavnika za odgojni rad u području humanizacije odnosa među spolovima. Autor određuje pojam spolnosti i aspekte (biološke, psihološke, sociološke).

Znanstveni doprinos ovoga rada je u integralnom, sustavnom i metodičkom oblikovanju odabranog sadržaja – o fenomenu spolnosti. Uspješno je izvedena metodička konkretizacija bioloških, psiholoških i socioloških aspekata spolnosti. Osim znanstvene vrijednosti ovaj rada ima i vrijednost metodičke aplikacije u sustavu odgoja i obrazovanja, posebno stručnog usavršavanja učitelja za rad na području planiranja obitelji i spolnog odgoja.

5. Silov, M. (1983): Nekoliko teorijskih napomena o stručnim suradnicima. Nastava i vaspitanje (Beograd), br. 1-2, str. 351-356

Autor je ovaj rad priopćio na 1. kongresu pedagoga Srbije, Čačak, 28., 29. i 30. listopada 1981. godine. Prvo je izvedena usporedba inozemnih i naših iskustava u pogledu shvaćanja smisla postojanja stručnih suradnika. U nas je školski pedagog «specijalista opće prakse». Teorijsko ishodište rada stručnih suradnika je ideja usmjeravanja. Stručno-razvojna djelatnost je model opredmećivanja spomenute ideje. Između dva osnovna teorijska shvaćanja, funkcionalističko-specijalističkog i integracijskog, autor zagovara drugo shvaćanje. Takvo je shvaćanje prepreka pretvaranju stručnih suradnika u pedagošku tehnokraciju.

Znanstveni doprinos rada je u problematiziranju smisla postojanja stručnih suradnika u školama. Autor je među prvim pedagozima suzbio euforiju o svemoći specijalista (stručnih suradnika) u školskom sustavu. Zagovara se pedagoški realizam: učitelji su u središtu odgojnog procesa, a specijalisti njihov i učenikov «servis». Prvi put u nas otvoreno je pitanje egzistiranja stručnih suradnika na posredovanom radu.

6. Silov, M. (1984): Za prevladavanje dihotomije odgoj – obrazovanje. U zborniku radova: Terminologija v znanosti. Pedagoški inštitut pri Univerzi «Edvard Kardelj» (uredio: dr. sc. France Pediček), Ljubljana, str. 219-223.

Autor je ovaj rad priopćio na znanstvenom skupu «Međuznanstveno zasnivanje teoretskih osnova za istraživanje i oblikovanje terminologije v znanosti», Ljubljana, 10. i 11. travnja 1984., u organizaciji Pedagoškog inštituta pri Univerzi «Edvard Kardelj» (voditelj dr. sc. France Pediček) .

Ovo je proširena verzija rada objavljenog u časopisu Pedagoški rad, Zagreb, 1984., br. 9-10, str. 404-408, (navedeno pod 1.3.).

7. Silov, M. (1991): Strukturalni model škole i razvojno-pedagoška djelatnost. U: Položaj in perspektiva šolskega svetovalnega dela (Zbornik gradiv za posvet Položaj in perspektiva svetovalnega dela, Maribor. 14. i 15. ožujka 1991., organizator: Slovensko društvo pedagogov, Društvo psihologov Slovenije, Zveza društev socialnih delavcev Slovenije, Sekcija za šolsko pedagogiko in Pedagoška fakulteta Maribor, 14. i 15. ožujka 1991.). Izdavač: Društvo pedagogov Slovenije, 1991., str. 87-95.

Autor je postavio tematski okvir svoje rasprave: odnos između strukturalnog modela škole i razvojno-pedagoška služba s posebnim osvrtom na predviđanje budućnosti stručnih suradnika u školi. Ovaj teorijsko-metodološki okvir pokreće razmatranje smisla postojanja i djelovanja specijaliziranih stručnjaka u školi: pedagoga, psihologa, socijalnih radnika, defektologa i programera. Autor je na postavljeno pitanje odgovorio pomoću teorije sustava i teorije smisla koje su mu polazište za analizu života ili strukture škole.

Strukturalni model škole nastao je kritičkom analizom života škole u prošlosti, sadašnjosti i budućnosti. Razvojno-pedagoška djelatnost je podsustav škole koji se počeo razvijati početkom 20. stoljeća. Škola koja je utemeljena na ideji razvoja angažira razvojne kadrove koji se u nas nazivaju stručni suradnici. Potrebno je ispuniti više uvjeta za uspješan rad stručnih suradnika. Autonomija škole i profesionalizacija profesije posebno su važni faktori. Empirijsko neeksperimentalno istraživanje o budućnosti razvojno-pedagoške službe u školi potvrdilo je hipotezu: «I dalje će postojati razvojno-pedagoška služba, ali će se razlikovati od današnjeg stanja» (str. 93).

Znanstveni doprinos ovoga znanstvenog teksta pronalazimo u teorijsko-metodološkom pristupu istraživanju: odnos između strukturalnog modela škole i razvojno-pedagoške djelatnosti. Postavljeni okvir istraživanja pomogao je autoru dati jasne odgovore na bitna pitanja smisla postojanja i budućnosti stručnih suradnika u školi. Teorijska rasprava koju je autor pokrenuo 90-tih godina 20. stoljeća utjecala je na smirivanje pretjeranog i nekritičkog promatranja rada stručnih suradnika u školi. Vrijednosti ovoga rada doprinosi i empirijsko neeksperimentalno istraživanje o budućnosti razvojno-pedagoške službe u školi u narednih četrdeset godina. Tako je autor ove rasprave prvi pokrenuo futurološko pitanje o stručnim suradnicima u školi.

8. Silov, M. (1998): Smisao odgoja i kvaliteta škole. U: V. Rosić (urednik): Kvaliteta u odgoju i obrazovanju. (Zbornik radova s međunarodnog skupa Kvaliteta u odgoju i obrazovanju u organizaciji Pedagoškog fakulteta u Rijeci, Rijeka, 19. i 20. veljače 1998. godine). Izdavač: Pedagoški fakultet u Rijeci - Odsjek za pedagogiju, str. 39-46.

Autor je razmatrao odnos između smisla odgoja, kvalitete života i kvalitete škole. Suvremenom tendencijom u pedagogiji smatra se onu koja fenomen odgoja promatra u kontekstu kategorije razvoja, smisla i kvalitete života. Prikazom dva istraživanja o semantičkom značenju pojma odgoj i pet istraživanja indikatora kvalitete života autor je dokazivao tvrdnju da je odgoj jedan od indikatora kvalitete života.

Rasprava o kvaliteti škole podrazumijeva i raspravu o pretpostavkama te vrste kvalitete čovjekova života. Autor je konstatirao dva modela: strukturalni i «mreža funkcija» koji sugeriraju što može biti predmet kvalitete škole. Potrebno je dogovoriti metodologiju provjeravanja indikatora koji čine kvalitetnu školu. U tome treba koristiti inozemna i domaća iskustva. Autor daje prednost internom u odnosu na eksterno provjeravanje kvalitete škole. Međutim, to nije moguće izvesti bez stručno osposobljenih, moralno odgovornih i kooperativnih specijalista u školi.

Znanstveni doprinos ovoga rada je u izboru teme, teorijsko-metodološkom okviru istraživanja i argumentaciji koja se primjenjuje u dokazivanju postavljenih tvrdnji. Dokazana je tvrdnja o povezanosti smisla odgoja, kvalitete života i kvalitete škole. Posebna vrijednost rada je u prikazi provedenih istraživanja o semantičkom značenju pojma odgoj i istraživanje kvalitete života. Praktična vrijednost ovoga rada je u dokazanoj tvrdnji: potrebno je dogovoriti metodologiju istraživanja indikatora koji određuju kvalitetu škole.

9. Silov, M. (1999): Stručni suradnici, inovacije i kvaliteta u školskom sustavu. U: V. Rosić (urednik): Nastavnik – čimbenik kvalitete u odgoju i obrazovanju (Zbornik radova II. međunarodnog znanstvenog kolokvija Nastavnik – čimbenik kvalitete u odgoju i obrazovanju, Opatija, 25. i 26. ožujka 1999. u organizaciji Filozofskog fakulteta Sveučilišta u Rijeci). Izdavač: Filozofski fakultet – Odsjek za pedagogiju, Rijeka, str. 166-174.

Autor razmatra odnos između stručnih suradnika, inovacija i kvaliteta u školskom sustavu. Kvalitetno znanje, smisao i moralnost čine temeljne kategorije postmoderne škole.

Da li će inovacije biti prihvaćene u školi, zavisi od odgovora na pitanje: da li je školski sustav transmisijski ili razvojno orijentiran? Razvojni sustav autonomno kreira razvoj i inovativnu školu primjerenu demokratskom i inovativnom društvu.

Jedan od osnovnih uvjeta za promicanje inovativne škole je postojanje jezgre razvoja, istraživanja i inovacija. To je razvojna djelatnost. Promotori te djelatnosti su specijalizirani stručnjaci, stručni suradnici: pedagozi, psiholozi i drugi. Uvođenje inovacija koje mogu stvoriti novu kvalitetu u životu škole čine složen zadatak koji se ostvaruje organizirano i odgovorno. To nije moguće bez stručnih suradnika koji uvode inovacije, stvaraju ozračje inovativne škole i promišljaju standarde kvalitete.

Znanstveni doprinos ovoga rada je adekvatno određen teorijski okvir istraživanja teme: utjecaj specijaliziranih stručnjaka u školskom sustavu na promicanje inovacija i kvalitete u školskom sustavu u kontekstu postmoderne. Potrebno je stvoriti sustav i standarde kvalitete u školi. Sve to nije dovoljno ako škola nema jezgru za istraživanje, inovacije i razvoj, specijalizirane stručnjake.

10. Silov, M. (2000): Razvoj, inovacije i tehnologija u školskom sustavu. U: V. Rosić (urednik): Nastavnik i suvremena obrazovna tehnologija (Zbornik radova s međunarodnog znanstvenog skupa u organizaciji Filozofskog fakulteta u Rijeci - Odsjeka za pedagogiju, Ministarstva znanosti i tehnologije, Ministarstva prosvjete i športa Republike Hrvatske i Ličko-senjske županije, Gospić, 8. i 9. lipnja 2000. godine). Izdavač: Filozofski fakultet u Rijeci – Odsjek za pedagogiju, Rijeka, str. 40-47.

Autor razmatra odnos između razvoja, inovacija i tehnologije u školskom sustavu. Razvoj promatra kroz interakciju: čovjek kao živi sustav, društvena i prirodna sredina i odnosi unutar sustava. Dakle, razvoj je proces koji određuje oblike kvalitativnih promjena. Interdisciplinarnost je obilježje razvoja: znanstveni i razvojno-istraživački, konceptualni, analitičko-informativni i savjetodavni rad. Školski sustav u Hrvatskoj ne promiče navedene oblike razvojne djelatnosti. U krizi je i razvojna djelatnost u školi. Autor teškoće pronalazi u činjenici da hrvatski školski sustav nije razvojno orijentiran.

Tehnologija je «što» i «kako» u procesu stvaranja. U školskom sustavu obrazovna tehnologija obuhvaća: tehnička sredstva posredovanja, metode, organizaciju i odnose među subjektima. Razvoj, inovacije i tehnologija u školskom sustavu nalaze se u odnosu međuzavisnosti. Pokreće ih prije svega znanstveno mišljenje. Tako se i tehnologija može shvatiti kao ostvarena i u konkretnim uvjetima primijenjena znanost. Pokretači tehnološkog razvoja su društvene potrebe i akumulacija znanstvenih spoznaja.

Industrijski model razvoja još dominira u školskom sustavu. Postignuti su i vrijedni rezultati u promicanju novog razvojnog modela koji se temelji na znanju i informacijama. Na razini makro regulacije (ministarstvo), posredovanja (instituti, udruge i dr.) i mikro razini (škola) treba poduzimati osmišljene aktivnosti i promicanja razvoja, inovacija i tehnologije. Škola treba povratiti izgubljene funkcije koje opredmećuju njen razvoj i autonomiju djelovanja. Zato su stručnjaci za istraživanje, inovacije i razvoj nada hrvatskog školskog sustava.

Znanstveni doprinos opisanog rada vidimo u izboru pedagoške teme koja je društveno i pedagoški aktualna. Na suvremen način je definiran razvoj i djelovanje na programima razvoja: razvoj kao proces i interdisciplinarni pristup. Dokazano je krizno razdoblje u kojem se nalazi hrvatski školski sustav. Uvođenje inovacija i suvremene tehnologije je jedan od smjerova prevladavanja kriznog stanja. Umjesto industrijskog modela razvoja, sasvim opravdano, autor zagovara inovativni model razvoja. Takav model odgovara suvremenoj školi. Inovacija je bit razvoja.

11. Silov, M. (2001): Škola i zdravorazumsko mišljenje. U: M. Kramar (priredio), Didaktični in metodični vidiki prenove in razvoja izobraževanja, zbornik radova s međunarodnog skupa, Maribor, 22. i 23. studenog 2001. Univerza v Mariboru – Pedagoška fakulteta Maribor, str. 5-6.

Škola je odgojna zajednica koja proizvodi znanje, vještine i ljudskost. Na programima škole participiraju učenici, učitelji, ravnatelji, školski savjetodavni djelatnici i subjekti izvan škole. Škola proizvodi znanstveno mišljenje slijedom trijade: hipoteza – procedura – valorizacija. Međutim, subjekti života škole (učenici, učitelji i dr.) imaju različiti sustav vrijednosti, svjetonazore i vrste mišljenja. Zdravorazumsko mišljenje je prisutno među subjektima škole. Je li takvo mišljenje suprotnost znanstvenom mišljenju?

Filozofiju zdravog razuma (common sense) utemeljio je Thomas Reid. Sintagma zdrav razum objašnjava sposobnost uma koja je zajednička svim ljudima ili većini čovječanstva, vjerovanja koja su zajednički prihvaćena od čovječanstva i načelo samoočiglednosti tih zajednički prihvaćenih vjerovanja. T. Reid je formulirao i načela zdravog razuma. Autor smatra da rasprava o zdravorazumskom mišljenju u kontekstu škole može pokrenuti pitanja koja su važna za pedagogijski terminološki sustav, implicitnu pedagogiju, konstruktivizam, narodnu pedagogiju, hermeneutiku, odnos zdrav razum i znanost i dr.

Znanstveni doprinos ovoga rada vidimo u činjenici da je autor prvi pedagog koji je pokrenuo raspravu na temu odnos škole i zdravorazumskog mišljenja. Osnovni je zadatak škole poticanje znanstvenog mišljenja. Autor opravdano ukazuje na stvarnost škole: postojanje pluralizma sustava vrijednosti, svjetonazora i mišljenja. U raspravi je kritički proučena odabrana literatura i istaknuto mišljenje i stavovi autora.

12. Silov, M. (2000): Metoda igranja uloga u nastavnom predmetu priroda i društvo. U: M. Kramar i M. Duh (uredili), Didaktični in metodični vidiki nadaljnjega razvoja izobraževanja (zbornik radova s međunarodnog znanstvenog skupa, Maribor, 25. i 26. studenog 1999.). Maribor: Pedagoška fakulteta – Univerza v Mariboru, str. 420-426.

Autor polazi od shvaćanja da je igra oblik ludičkog ponašanja u kojoj čovjek ostvaruje zbiljnost vlastitog opstanka s onu stranu rada. Napravljen je pregled poznatih teorija i igre i sažeto opisana njena povijest. U odgoju i obrazovanju igra ima posebno važno mjesto. Metodom igranja uloga integriraju se razni oblici čovjekova izraza i ostale metode

U nastavnom predmetu priroda i društvo metoda igranja uloga pomaže u stjecanju znanja, vještine, navike, vrijednosti i stavove.. Autor je metodu uloga razmatrao na teorijskoj razini, priopćavanja iskustava i empirijskom analizom sadržaja scenarija epizoda napisanih na osnovi programa predmeta priroda i društvo (N=48). Prikupljene podatke autor je razvrstao u posebnu tablicu, što mu je omogućili znanstvenu analizi navedenih podataka.

Znanstveni doprinos autorova rada o metodi igranja uloga u nastavi prirode i društva vidimo u činjenici da je ovo prvi rad na zadanu temu. Sustavno je prikazao određenje pojma igre, teorije i povijest igre, igra u nastavi i metoda igranja uloga u nastavi predmeta priroda i društvo. Znanstvenom analizom N=48 scenarija epizoda za mogući primjenu metode igranja uloga pokazane su mogućnosti te metode. Analiza je pokazala raznolikost sadržaja epizoda i mogućnosti standardizacije primjene metode igranja uloga.

13. Silov, M. (2002): Narodna pedagogija, u: Drugi skup muzejskih pedagoga. Zagreb: Hrvatsko muzejsko društvo, str. 6-7.

Autor je svoj prilog o narodnoj pedagogiji priopćio na Drugom skupu muzejskih pedagoga s međunarodnim sudjelovanjem u Zadru, 2002. godine.

Rasprave o narodnom (folk) pedagogiji bile su aktualne u 19. i prvoj polovici 20. stoljeća. Autor polazi od tvrdnje da narodna pedagogija ima smisla i u 21. stoljeću, u vrijeme informatičkog društva. Danas dominira znanstvena pedagogija koja slijedi trijadu: hipoteza – procedura – valorizacija. Znanstveno promišljanje odgoja i obrazovanja ima svoje značajne prednosti i moguća ograničenja.

Autor je izveo kritički osvrt na neka poznata izdanja iz područja narodne pedagogije, na primjer J. Miodragović (1914.): Narodna pedagogija. Narodnu psihologiju spominje i poznati psiholog J. Bruner u knjizi Kultura obrazovanja. Narodna i znanstvena pedagogija ne moraju biti u suprotnosti. Spoznaje, metode i vještine koje susrećemo u svakodnevnom odgoju mogu se (ne uvijek) i potvrditi istraživanjem znanstvenim metodama.

Autor je dao vrijedan znanstveni doprinos pedagoškoj temi koja je zanemarena u pedagogijskim istraživanjima. U dokazivanju postavljene hipoteze o vrijednosti narodne pedagogije pokazana je znanstvena dosljednost: znanstveno mišljenje treba promicati uz uvažavanje narodne pedagogije koja je pretežito zdravorazumska. Vrijednost ovoga rada nalazimo i u činjenici da to jedan od rijetkih radova o narodnoj pedagogiji u zadnjih šezdeset godina.

14. Silov, M. (2003), Obrazovni specijalisti u školskom sustavu, u: V. Rosić (uredio), Stanje i perspektive obrazovanja nastavnika. Rijeka: Filozofski fakultet – Odsjek za pedagogiju.

Autor je ovaj rad priopćio na VIII. međunarodnom znanstvenom kolokviju pod nazivom Stanje i perspektive obrazovanja nastavnika, Rijeka, 2003. u organizaciji Odsjeka za pedagogiju Filozofskog fakulteta u Rijeci.

Sintagma «put kojim treba krenuti» integrira temeljna pitanja smisla postojanja i djelovanja obrazovnih specijalista, specijaliziranih stručnjaka koji postoje na mikro i makro razini školskog sustava. Autor je u ovoj raspravi krenuo od terminološkog sustava, preko povijesti, filozofije, opravdanja postojanja, teškoća i uvjeta za uspješan rad obrazovnih specijalista. Predložene su i vrste istraživanja smisla postojanja i djelovanja obrazovnih specijalista: povijesna, interdisciplinarna, futurološka i dr.

Posebna je pozornost dana utjecaju Bolonjske deklaracije na moguće promjene u sustavu obrazovanja i stručnog napredovanja obrazovnih specijalista.

Znanstveni doprinos rada o obrazovnim specijalistima vidimo u integralnom razmatranju svih bitnih pitanja vezanih za smisao postojanja, djelovanja i obrazovanja stručnjaka koje u Hrvatskoj nazivamo stručni suradnici. Posebna je vrijednost rada u aktualnosti teme. Autor je posebnu pozornost usmjerio na utjecaj Bolonjske deklaracije na obrazovanje specijalista u sustavu odgoja i obrazovanja, što je jedan od prvih pokušaja u nas.

1.7. Znanstveni rad, recenziran, objavljen u zborniku radova s domaćeg znanstvenog skupa

1. Silov, M. (1980): Pedagoška semantika – s posebnim obzirom na antinomiju odgoj – obrazovanje. U: Pedagogija u socijalističkom samoupravnom društvu (Zbornik radova s 1. kongresa pedagoga Hrvatske, Varaždin). Pedagoško-književni zbor, Zagreb, str. 165-175.

Autor je svoj rad predstavio na Prvom kongresu pedagoga Hrvatske, Varaždin, 12.-14. svibnja 1980. Razmotrio je četiri pitanja od posebne važnosti za pedagogijsku znanost: prvo, određenje pedagoške semantike kao interdisciplinarnog znanstvenog područja (pedagogija-lingvistika); drugo, kritička analiza semantičkog polja termina odgoj i obrazovanje; treće, dokazivanje autonomije (možda i dihotomije) odgoj – obrazovanje i četvrto, opravdanje jednog termina: odgoj ili obrazovanje.

Znanstveni doprinos rada o autonomiji odgoj – obrazovanje je mogući utjecaj na pedagogijski terminološki sustav. Osmišljen termino-sustav je osnovno uvjet znanstvenosti.

Vrijednost rada vidimo u analizi sadržaja termina odgoj i obrazovanje u poznatim udžbenicima i rječnicima pedagogije (P. Šimleša, N. Potkonjak i dr.).

2. Silov, M. (1981): Različiti pristupi spolnosti i spolnom odgoju. U: A. Vukasović (glavni urednik): Interdisciplinarni pristup humanizaciji odnosa među spolovima. Radovi Zavoda za pedagogiju Filozofskog fakulteta u Zagrebu, Vol. 23, str. 307-316.

3. Silov, M. (1984): Odabrana bibliografija radova o pedagoškoj terminologiji. U: F. Pediček (uredio): Terminologija v znanosti (zbornik radova). Pedagoški inštitut «Edvard Kardelj» v Ljubljani, Ljubljana, str. 285-288. Bibliografija je nastala u okviru istraživačkog zadatka «Terminologija na području pedagogijskih disciplina» (1981.-1985.).

4. Silov, M. (1986): Naša samoupravna škola – odrednice za definiranje i pravci razvoja. U: Odgojna funkcija škole (Zbornik radova sa znanstveno-stručnog skupa Odgojna funkcija škole i društva, povodom 30. obljetnice Filozofskog fakulteta u Zadru, Zadar, 14. i 15. listopada 1986.

Autor polazi od tvrdnje da je samoupravna škola djelotvoran odgovor na današnju krizu škole. Samoupravna škola je model škole prihvaćen u društvima bez obzira na dominirajuće doktrine (liberalizam, konzervatizam ili socijalizam). U povijesti školstva i pedagogije nema značajnijeg pedagoga koji nije zagovarao samoupravu učenika i učitelja (A. S. Neill, A. S. Makarenko, reformski pokreti i dr.).

Autor je svoje tvrdnje izložio u 6 teza, od zahtjeva za smislenom teorijom škole preko podruštvljavanja funkcije škole, emancipacijskog odgoja do humanizma samoupravne škole.

Znanstvena vrijednost ovoga rada je autorova dosljednost u dokazivanju kvalitete modela samoupravne škole. Teorijsko-metodološki pristup je originalan: pregnantno izlaganje u formi teza (teorija škole – društveni odnosi – prevladavanje proturječnosti – podruštvljavanje funkcija škole – emancipacijski odgoj – humanizacija.

5. Silov, M. (1987): Smisao i zadaci nastavnog predmeta Priroda i društvo od 1. do 4. razreda osnovne škole, u: M. Matijević (uredio), Interdisciplinarna analiza ideala, cilja i zadataka odgoja i osnovnog obrazovanja. Studije i izvještaji 31. Zbornik radova. Institut za pedagogijska istraživanja, Zagreb, str. 55-60.

Autor je razmotrio smisao i temeljna obilježja nastavnog predmeta Priroda i društvo u mlađim razredima osnovne škole. Smisao nastavnog predmeta PID pronalazi u čovjekovu odnosu prema prirodi, društvu, radu i tehnici. Obilježje nastave u osnovnoj školi je interdisciplinarni pristup, integracija i korelacija sadržaja. U nastavnom predmetu PID ima dvanaest vrsta sadržaja. Sve navedeno upućuje na zaključak: PID je nastavni predmet koji predstavlja osnove za nastavne predmete u starijim razredima (od 5. razreda i dalje). Opisani su cilj i zadaci predmeta PID.

U radu je priložena u grafičkoj formi koncepcija nastavnog predmeta Priroda i društvo od 1. do 4. razreda osnovne škole promatrana sa stajališta čovjekova odnosa prema društvu, prirodi, radu i tehnici (str. 58).

Rad predstavlja originalni doprinos teoriji i metodici nastavnog predmeta Priroda i društvo. Nastavni predmet Priroda i društvo od vremena uvođenja u nastavni plan osnovne škole do danas prate nejasnoće i metodički nesporazumi. Zato je autor, sasvim opravdano, krenuo od definiranja smisla i Koncepcije nastavnog predmeta Priroda i društvo. Koncepcija je određena grafički uz opis sastavnica i smisla odgoja.

6. Silov, M. (1988): Predviđanje perspektive razvojno-pedagoške službe u školi. U: Odgoj i obrazovanje na pragu 21. stoljeća (Zbornik radova II. Kongresa pedagoga Hrvatske, Dubrovnik). Pedagoško-književni zbor, Zagreb, str. 179-182.

U radu se razmatra futurološka tema: budućnost razvojno–pedagoške službe u školi. Opisana je razina zadane teme (cilj, zadaci, sadržaj, principi i metode rada stručnih suradnika) i opisno empirijsko neeksperimentalno istraživanje pod naslovom «Kako zamišljam budućnost razvojno-pedagoške službe u osnovnoj i srednjoj školi u slijedećih 40 godina». Uzorak su činili studenti 4. godine pedagogije, stručni suradnici u školama, prosvjetni djelatnici i profesori fakulteta. Do II. Kongresa pedagoga Hrvatske autor je predstavio dio rezultata (N=40).

Studenti su potvrdili hipotezu A (optimizam): «I dalje će postojati razvojno-pedagoška služba, ali će se razlikovati od današnjeg stanja. Ta će služba pronaći svoj identitet». Krizne 90-godine za stručne suradnike nisu potvrdili ovu hipotezu.

Znanstveni doprinos ovoga rada je u izboru (futurološke) teme i adekvatnoj metodologiji (empirijsko neeksperimentalno istraživanje). Hipoteze su definirane jasno i znanstveno utemeljeno. Od priopćavanja rezultata prošlo je šesnaest godina (1988). Rezultati koje je pokazalo istraživanje potiču na moguće komparacije.

7. Silov, M. (1991): Učitelj i odgoj za ljudska prava. U: Biondić, I. i Kujundžić, N. Učitelj za inovacijsku školu (zbornik radova skupa Učitelj: jučer, danas i sutra, Zagreb, 1989). Zagreb: Institut za pedagogijska istraživanja Filozofskog fakulteta Sveučilišta u Zagrebu, str. 58.

Autor je svoj rad priopćio na savjetovanju na temu Učitelj: jučer – danas – sutra (Zagreb, 1989). U zborniku se nalaze skraćene verzije priloga nastalih u okviru znanstvenog projekta Unutarnja reforma osnovne škole i priprema mladih za 21. stoljeće (voditelj: dr. sc. M. Matijević). Izvedena je kritička analiza zanemarivanja ljudskih prava u jugoslavenskoj državi. Definirana je sintagma ljudskih prava. Određeni su cilj i vrste ljudskih prava te koji su uvjeti potrebni za afirmaciju ljudskih prava. Autor je posebnu pozornost posvetio uvjetima koji su važni za afirmaciju učitelja u ostvarivanju odgoja za ljudska prava.

Vrijednost ovoga rada je u činjenici da je napisan u vrijeme kada je odgoj za ljudska prava bio sasvim zanemaren, 1989. godine. Autor je pravilno zaključio da je učitelj presudan čimbenik u afirmaciji odgoja za ljudska prava. Rad je nastao u okviru znanstvenog projekta čiji su autori istraživali pedagošku (unutarnju) reformu osnovne škole.

8. Silov, M. (1991): Odgoj za ljudska prava – inovacija u životu osnovne škole. U: V. Puževski (uredio), U potrazi za suvremenom osnovnom školom (zbornik radova). Zagreb: Institut za pedagogijska istraživanja Filozofskog fakulteta Sveučilišta u Zagrebu i Katehetski salezijanski centar, str. 29-35.

Autor je svoj rad predstavio na stručno-pedagoškom skupu «Inovacije u životu osnovne škole» u okviru Križevačkih pedagoških dana. Skup je ostvaren u sklopu aktivnosti za istraživački projekt Unutarnja reforma osnovne škole i priprema mladih za 21. stoljeće i Inovacijska škola (voditelj: M. Matijević).

Autor je dokazivao hipotezu o odgoju za ljudska prava kao inovacije u osnovnoj školi. Devedesetih godina nastale su povijesno-epohalne promjene u društvenim odnosima (individualnost – kolektivitet). Opisani su modeli integracije odgoja za ljudska prava u osnovnoj školi na primjeru Kanade i jedan mogući model prilagođen našim uvjetima.

Znanstveni doprinos ovoga rada je u dokazivanju hipoteze o odgoju za ljudska prava kao inovacije u osnovnoj školi. Autorova argumentacija je na razini teorijske rasprave i komparativne analize (inozemna i naša iskustva). Autor slijedi objektivnost u promišljanju teme: cjelokupni odgoj u kontekstu ostalih vrsta odgoja.

9. Silov, M. (1991): Temeljna načela i vrednote suvremenog školskog sustava u Hrvatskoj. U: Odgoj i obrazovanje u uvjetima demokratske preobrazbe (Zbornik radova sa savjetovanja u organizaciji Hrvatskog pedagoško-književnog zbora, Zagreb, 30. i 31. siječnja 1992. godine). Izdavač: Hrvatski pedagoško-književni zbor, Zagreb, str. 78-85 (Posebno izdanje časopisa Napredak).

Redakcija časopisa Napredak (Zagreb) tiskala je ovaj rad u zborniku kao «posebno izdanje časopisa Napredak» u kategoriji izlaganje sa znanstvenog skupa, UDK 37.014.3. Postoji sažetak na hrvatskom i engleskom jeziku.

U vrijeme aktualnih rasprava o reformi školskog sustava u Hrvatskoj autor podržava prije svega unutarnju ili pedagošku reformu školskog sustava. Uvijek treba krenuti od onoga što želimo postići pomoću školskog sustava. Zato autor postavlja temeljne principe i vrijednosti suvremenog školskog sustava u Hrvatskoj: ideja humaniteta, ljudska prava, autonomija škole, interkulturalizam, cjeloživotno učenje, inovativnost, ekološka paradigma, kooperativnost, mirotvorstvo, idejni pluralizam, pravna država i socijalna pravda i druge.

Autor je ponuđena načela i vrijednosti aplicirao na slikovni model (simbolika: zgrada škole). Suvremeni školski sustav čine opredmećena načela i ljudske vrednote. Ni to nije dovoljno. Suvremeni školski sustav traži suvremenu pedagogiju, znanost koja nije sluškinja ideologije i politike, već kritička, stvaralačka i integrativna znanost o odgoju (str. 84).

Znanstveni doprinos ovoga rada je u društvenoj aktualnosti i znanstvenoj argumentaciji. To je bilo od posebne važnosti u vrijeme povijesno-epohalnih promjena u Europi (i Hrvatskoj) 90-tih godina 20. stoljeća. Autor je ponudio i model konkretizacije načela i vrijednosti u školi.

10. Silov, M. (1996): Odgoj za ljudska prava i temeljne slobode. U: H. Vrgoč (uredio): Pedagogija i hrvatsko školstvo – jučer, danas i sutra (Zbornik radova s 1. sabora pedagoga Hrvatske, Opatija 1996.). Hrvatski pedagoško-književni zbor, Zagreb, str. 194-202.

U radu se razmatraju sva relevantna pitanja iz tematskog područja odgoj za ljudska prava i temeljne slobode: povijest («stablo»), određenje pojma, osnovni dokumenti, smisao i ciljevi, metodika te uloga škole i učitelja u ostvarivanju odgoja za ljudska prava.

Autor polazi od shvaćanja da je odgoj za ljudska prava oblik mirotvornog odgoja i odgovor društva i škole na suvremene probleme svijeta.

Ovim radom autor je dao vrijedan doprinos pedagogiji i metodici odgoja za ljudska prava i temeljne slobode. Rad ima i aplikativnu vrijednost: konkretizirana je uloga škole i učitelja u promicanju smisla i ciljeva odgoja za ljudska prava.

11. Silov, M. (1997): Škola i odgoj za ljudska prava. U: H. Vrgoč (uredio): Odgoj i obrazovanje za život u demokratskom društvu. Zbornik radova 21. Škole pedagoga, Stubičke Toplice, 1997. Hrvatski pedagoško-književni zbor, Zagreb, str. 45-58.

Autor polazi od tvrdnje da je ideja ljudskih prava najveći moralno–etički izazov 20. stoljeća. Škola je odgojna zajednica i promotor «treće pedagogije» (Suhodolski) koja ima najbolje izglede u ostvarivanju cilja i zadataka odgoja za ljudska prava. U radu su predstavljeni rezultati sadržajne analize temeljnih pedagogijskih pojmova (odgoj, obrazovanje, učitelj, škola, odgajanik). Sloboda je zajednički nazivnik originalnih definicija pojma odgoj. Odgoj za ljudska prava ima osnovni cilj ostvarivanje liberotropnih mogućnosti čovjeka. Ideja ljudskih prava postaje integralni dio cilja i kurikuluma školskog učenja. Autor je objasnio najvažnija pitanja iz kompleksa ljudskih prava. Posebnu je pozornost usmjerio na prava djeteta i međunarodne dokumente koji ta prava reguliraju. Opisani su modeli prosudbe odgoja za ljudska prava.

Cilj i zadatke ljudskih prava možemo ostvarivati u svim podsustavima škole (nastava, izvanredne aktivnosti i dr.).

Znanstvena vrijednost rada je u svestranom pristupu zadanoj temi (tehnološka i semantička analiza pojmova, povijest ideje ljudskih prava, dječja prava, analiza međunarodnih dokumenata i konkretizacija cilja i zadataka odgoja za ljudska prava u školskim uvjetima). Autor je napisane tvrdnje znanstveno utemeljio i priopćio na razumljiv i svestran način. Autorov je rad prvi cjeloviti prikaz mogućnosti opredmećivanju ideje ljudskih prava u školskim uvjetima.

12. Silov, M. (1997): Škola i razvoj. U: J. Božičević (uredio): Obrazovanje za informacijsko društvo. Hrvatska akademija tehničkih znanosti i Hrvatsko društvo za sustave (CROSS), Zagreb, str. 28-33.

Autor je svoj rad predstavio na 3. multidisciplinarnoj konferenciji «Tehničke znanosti za hrvatsko gospodarstvo». Konferencija je bila posvećena istraživačkom programu Obrazovanje za informacijsko društvo, Zagreb, 1997. godine u organizaciji Hrvatske akademije tehničkih znanosti i Hrvatskog društva za sustave. Na kraju ovoga skupa usvojen je Program obrazovanja za informacijsko društvo kao program promišljanja i poticanja razvoja i prilagodbe hrvatskog obrazovnog sustava» (str. 61).

Autor je razmatrao odnos između škole i ideje razvoja. Definirao je pojam razvoj, objasnio modele i strategije razvoja društva. Autor je ponudio i modele pomoću kojih je moguće ostvariti ideju razvoja u školi. Posebna je pozornost dana ulozi (obrazovnih) specijalista u promicanju ideje razvoja.

Autor je svojim radom dao važan doprinos interdisciplinarnom skupu o programu za informacijsko društvo. Istaknuta je uloga škole u opredmećivanju ideje razvoja, kao osnove za svaku promjenu, posebno prilagođavanju hrvatskog školskog sustava izazovima informacijskog društva.

13. Silov, M. (2000): Smisao, cilj i zadaci razvojne djelatnosti pedagoga – stručnih suradnika. U: H. Vrgoč (uredio): Pedagozi – stručni suradnici u inovacijskom vrtiću i školi. Zbornik radova 24. Škole pedagoga, Lovran, 30. i 31. III. I 1. IV. 2000. Hrvatski pedagoško-književni zbor, Zagreb, str. 42-52.

Autor je u formi znanstvenog eseja (četiri priče) opisao bitna pitanja nastanka, razvoja i djelovanja specijalista (stručnih suradnika) u sustavu odgoja i obrazovanja. Povijesna analiza pokazuje postojanje specijalizacije već u Sumeru. Temelje organizacijske teorije autor pronalazi u izlasku Židova iz Egipta (stožer specijalista, organizacijski savjet).

Konstruiran je i opći teorijski model za definiranje smisla postojanja razvojne djelatnosti i stručnih suradnika u školskom sustavu (str. 45). Dalje je autor opisao cilj, temeljna načela i funkcije i obrazovanje stručnih suradnika.

Znanstveni doprinos ovoga rada je u originalnosti teorijskog pristupa (znanstveni esej). Ishodište specijaliziranih stručnjaka u odgoju i obrazovanju (stručnih suradnika, školskih savjetnika) je podjela rada, ideja razvoja i savjet. Kritički je valorizirana korištena literatura. Posebna je vrijednost ovoga rada u konstrukciji općeg teorijskog modela za određivanje smisla razvojne djelatnosti i stručnih suradnika u školskom sustavu.

14. Silov, M. (2000): Mladi i pravo na (samo)organiziranje. U: Berislav Ličina (priredio): Izviđaštvo u razvoju mladeži i škole (Zbornik radova sa savjetovanja o izviđačkom pokretu). Savez izviđača Hrvatske i Visoka učiteljska škola u Petrinji, Petrinja, str. 105-113.

Autor je razmatrao aktualnu društvenu i pedagošku temu: pravo mladih na (samo)organiziranje. Izveo je i kritičku analizu (samo)organiziranja te populacije u posljednjih deset godina u Hrvatskoj. Metodom analize sadržaja izvedena je analiza međunarodnih dokumenata o ljudskim pravima s motrišta važnost (samo)organiziranja za socijalizaciju i personalizaciju njihove ličnosti. Autor je pozornost dao i semantičkoj analizi i smislu organizacije i organiziranja.

Sadržajna analiza programskih područja Saveza izviđača Hrvatske pokazuje velike mogućnosti za osmišljavanje dječjih prava u stvarnim životnim uvjetima. Kada izviđači imaju pravo na (samo)organiziranje, stvaraju se mogućnosti za opredmećenje ličnosti, razvitak ličnosti i pripremanje za život u demokratskom društvu.

Znanstveni doprinos rada je u utemeljenoj kritici zanemarivanja društvenog samoorganiziranja mladeži. Autor je podstavio zanimljiv teorijsko-metodološki okvir istraživanja: polazište za raspravu su ljudska prava, posebno prava djece i mladeži. Navedene su prednosti izviđačkog pokreta s motrišta (samo)organiziranja djece i mladeži.

15. Silov, M. (2001): Škola Jordanovac – model uspješne osnovne škole. U: H. Vrgoč (uredio): Uspješna škola. Poruke XII. Križevački pedagoški dani. Hrvatski pedagoško-književni zbor i Ogranak Hrvatskog pedagoško-književnog zbora Križevci, Zagreb – Križevci, str. 120-124.

U radu je izvedena kritička valorizacija uspješnosti Osnovne škole Jordanovac u razdoblju 1960. do 1970. godine. Autor je prvo objasnio obilježja pedagoške kritike, temeljna načela, identitet i razvojne etape Osnovne škole Jordanovac, jedne od eksperimentalnih škola onoga vremena. Postignuća Škole Jordanovac imaju povijesnu važnost za razvitak školstva u Hrvatskoj. Ta su postignuća, smatra autor, izazov pedagogijskoj teoriji.

Postignuća Škole Jordanovac valorizirana su pomoću modela nazvanog strukturalni model škole (M. Silov, 1991., 1997). Taj je model bio osnova za primjenu strukturalno-funkcionalne varijante pedagoške kritike – na primjeru Škole Joradanovac.

Znanstveni doprinos ovoga rada je u primjeni pedagoške kritike u strukturalno-funkcionalnoj varijanti na primjeru Osnovne škole Jordanovac u Zagrebu. Osnova za primjenu spomenute varijante pedagoške kritike bio je model od petnaest podsustava u kojima se može prepoznati stvarni život škole. Rezultati istraživanja su vrijedan doprinos nacionalnoj povijesti školstva i pedagogije i konkretizaciji jedne varijante pedagoške kritike.

16. Silov, M. (2003): Pedagogija srca (na primjeru učenja Isusa Krista i sv. Ivana Bosca). U: H. Vrgoč (uredio): Odgoj, obrazovanje i pedagogija u razvitku hrvatskog društva (Zbornik radova II. Sabora pedagoga Hrvatske, Pula, 2003). Hrvatski pedagoško-književni zbor, Zagreb, str. 126-133.

O pedagogiji srca (ljubavi, dobrote) pišemo na primjeru učenja Isusa Krista i svetog Ivana don Bosca. Ljubav ulazi u red viših osjećaja. Kršćansko shvaćanje ljubavi izvodi se iz shvaćanja da je Bog ljubav. Temelj pedagogije srca je učenje Isusa Krista o čovjeku kao osobi, ljubavi prema bližnjem i o Kraljevstvu nebeskom. Učenje Isusa Krista sastojalo se od propovijedanja, učenja i liječenja. Isus je «učitelj od Boga došao». S stajališta znanstvene pedagogije moguće je dokazivati suvremenost pedagogije srca na primjeru Isusa Krista i svetog Ivana don Bosca. Kriteriji za prosudbu mogu biti kategorije: ljubav, suživot, zornost, komunikacija, metode, sredstva odgoja, emocionalna inteligencija, holizam i konstruktivizam. Sveti Ivan don Bosco je talijanski religijski odgojitelj, učitelj i pedagog koji je u 19. stoljeću najbolje dokazao vrijednost pedagogije srca. Učinkovitost preventivnog odgojnog sustava sv. Ivana don Bosca dokazana je u praksi odgoja siromašnih dječaka. Znanstvena pedagogija je istraživačkim metodama potvrdila hipotezu o prednosti preventivnog nad represivnim odgojnim sustavom.

Opisani rad o pedagogiji srca Isusa Krista i sv. Ivana don Bosca predstavlja znanstveni doprinos općoj povijesti školstva i pedagogije. O učenju Isusa Krista i don Bosca napisana je brojna literatura. Međutim, prava je rijetkost da teme iz religijske pedagogije proučava jedan svjetovni pedagog. Tako je autor rada predstavio jedan mogući teorijsko-metodološki okvir istraživanja pedagogije srca (dobrote, ljubavi). Uspješno je dokazana tvrdnja o suvremenosti učenja Isusa Krista i don Bosca pomoću ovih kategorija: ljubav, suživot, zornost, komunikacija, metoda, sredstva odgoja, emocionalna inteligencija, holizam i konstruktivizam.

1.8. Urednik znanstvenog zbornika

Silov, M. (2001, urednik): Suvremeno upravljanje i rukovođenje u školskom sustavu: zbornik radova. Persona, Velika Gorica, 191. str., 2001.

2. Projekti

2.2. Voditelj domaćeg projekta

Teorija i praksa odgoja

Ministarstvo znanosti i tehnologije odobrilo je M. Silovu samostalan znanstveno- istraživački projekt 2002. godine

2.3. Aktivno sudjelovanje u realizaciji znanstvenih projekata

1. Ispitivanje moralnih kvaliteta učenika (voditelj: dr. sc. A. Vukasović), Odsjek za studij pedagogije Filozofskog fakulteta u Zagrebu (1970.-1975)

2. Sistem i program stručnog obrazovanja i usavršavanja nastavnika za rad u području planiranja obitelji (voditelj: dr. sc. A. Vukasović), Odsjek za studij pedagogije Filozofskog fakulteta u Zagrebu (1979.-1981)

3. Odgoj i obrazovanje u uvjetima razvoja samoupravnih društvenih odnosa – Istraživački zadatak: Terminologija na području pedagogijskih disciplina (koordinator: dr. sc. V. Mužić, 1981.-1985.)

4. Unutarnja (pedagoška) reforma osnovne škole (voditelj: dr. sc. M. Matijević), Filozofski fakultet – Pedagogijske znanosti (1986.-1990.)

5. Inovacijska škola (voditelj: dr. sc. M. Matijević), Filozofski fakultet – Pedagogijske znanosti (1991.-1995.)

6. Naobrazba za mir i ljudska prava u hrvatskim osnovnim školama (voditeljica: dr. sc. V. Spajić-Vrkaš), Hrvatsko povjerenstvo za UNESCO i Odsjek za studij pedagogije Filozofskog fakulteta u Zagrebu (1997.-1998.)

3. Pozvana predavanja (plenarna, sekcijska)

3.1. Pozvana predavanja na međunarodnom skupu

1. Međunarodni simpozij: Training Teachers for Educational Work in Area of Humanization of Relations between the Sexes, Zagreb, 18.-19. lipnja 1981. Institut za obrazovanje Filozofskog fakulteta u Zagrebu.

Radovi sa simpozija objavljeni u posebnoj knjizi pod istim naslovom. Priopćio temu The Phenomenon of Sexuality, str. 67-70.

2. Rehabilitacija i inkluzija u organizaciji Fakulteta za defektologiju (Zagreb, 23.-26. rujna 1997.). Na ovome je skupu podnio referat «Ideja ljudskih prava i odgoj djeteta». Rad je objavljen u časopisu «Napredak» (Zagreb).

3. Kvaliteta u odgoju i obrazovanju u organizaciji Pedagoškog fakulteta u Rijeci (Rijeka, 19. i 20. veljače 1998. godine). Na ovome je skupu podnio uvodno izlaganje Smisao odgoja i kvaliteta škole. Rad je objavljen u posebnom zborniku Pedagoškog fakulteta u Rijeci.

4. Hrvatska pedagogijska misao i pedagoška praksa od Stjepana Basaričeka do SOS – dječjeg sela (Lekenik, 27. i 28. studenog 1998). Na ovome je skupu podnio priopćenje Pedagogija u sustavu školovanja učitelja u Hrvatskoj. Rad objavljen u časopisu Napredak (1997., br. 3) u suradnji s M. Matijevićem pod naslovom Pedagogija i didaktika u sustavu obrazovanja razrednih učitelja u Hrvatskoj.

5. Peace and Human Rights Education for Primary Schools Project. International Symposium «Common Goals – Varieties of Approaches». Promotion of Peace, Human Rights and Demokratic Citizeship through Education. Međunarodni centar hrvatskih sveučilišta, Dubrovnik, 26.-29- studeni 1998. J. Božić, I. Fresl i M. Silov: Bibliografija radova na temu mir i odgoj za ljudska prava.

6. Drugi međunarodni znanstveni kolokvij Nastavnik – čimbenik kvalitete u odgoju i obrazovanju (Opatija, 25. i 26. ožujka 1999.) u organizaciji Filozofskog fakulteta Sveučilišta u Rijeci. Na ovome je skupu podnio priopćenje pod naslovom Stručni suradnici, inovacije i kvaliteta u školskom sustavu koje je objavljeno u posebnom zborniku Filozofskog fakulteta u Rijeci.

7. Didaktični in metodični vidiki nadaljevanjeg razvoja izobraževanja (Maribor, 25. i 26. XI. 1999. godine) u organizaciji Univerze v Mariboru – Pedagoška fakulteta v Mariboru. Na ovome je skupu predstavio svoje izlaganje na temu: Metoda igranja uloga u nastavnom predmetu priroda i društvo. Rad je objavljen u posebnom zborniku Pedagoškog fakulteta u Mariboru.

8. Nastavnik i suvremena obrazovna tehnologija, Gospić, 8. i 9. lipnja 2000. godine, u organizaciji Sveučilišta u Rijeci, Filozofski fakultet, Odsjek za pedagogiju i Ministarstva znanosti i tehnologije, Ministarstva prosvjete i športa Republike Hrvatske i Ličko-senjske županije. Podnio je priopćenje pod naslovom: Razvoj, inovacije i tehnologija u školskom sustavu. Rad objavljen u posebnoj publikaciji Filozofskog fakulteta u Rijeci.

9. VIII. međunarodni skup Društvo i tehnologija 2001, Opatija, 30. lipnja 2001. Priopćenje na temu Ideja razvoja i školski sustav. Rad objavljen u časopisu «Napredak», 2001, broj 3 i časopisu «Informatologija» (god. 34, br. 3-4, sažetak).

10. Drugi međunarodni znanstveni skup Didaktični in metodični vidiki prenove in razvoja izobraževanja, Maribor, 22. i 23. XI. 2001. godine, u organizaciji Univerze v Mariboru, Pedagoške fakultete v Mariboru – Odalek za pedagogiko, psihologijo in didaktiko. Na ovome je skupu podnio referat pod naslovom: Škola i zdravorazumsko mišljenje. Rad je objavljen u Knjizi sažetaka.

11. II. skup muzejskih pedagoga s međunarodnim sudjelovanjem, Zadar, 2002. Priopćenje na temu Narodna pedagogija. Rad objavljen u Knjizi sažetaka, str. 6-7.

12. Međunarodni stručni skup Humanistički pristup i zajedništvo u odgoju, Križevci 2003., Centar Mariapoli, Dječji vrtić Zraka sunca i Učiteljska akademija u Zagrebu.

13. VIII. međunarodni kolokvij Stanje i perspektive obrazovanja nastavnika, Rijeka, 20. listopad 2003. Organizator: Filozofski fakultet – Odsjek za pedagogiju. Voditelj: dr. sc. Vladimir Rosić. Priopćio rad na temu: Obrazovni specijalisti u školskom sustavu. Rad objavljen u knjizi sažetaka.

4. Sudjelovanje na znanstvenim skupovima

4.1. Sudjelovanje na međunarodnim skupovima

Zagreb, 1981.

Maribor, 1991., 1999. i 2001.

Rijeka, 1998., 1999.

Gospić, 2000.

Maribor, 2001.

Zadar, 2002.

Rijeka, 2003.

4. 2. Sudjelovanje na domaćim skupovima

Varaždin, 1980.

Zagreb, 1981.

Zadar, 1986.

Zagreb, 1987.

Dubrovnik, 1988.

Zagreb, 1989., 1991., 1994., 1997.

Opatija, 1996.

Stubičke Toplice, 1997.

Lovran, 2000.

Petrinja, 2000.

Križevci, 2001.

Pula, 2003.

5. Znanstvena društva (navesti funkciju)

- Hrvatski pedagoško-književni zbor (stalni član od 1962., član Upravnog odbora od 1997.- 2000.).

- Hrvatsko društvo za sustave (član od 1997.).

- Hrvatska udruga za vjerske slobode (član od 1993.).

- Hrvatsko pedagogijsko društvo (član od 2004.)

7. Član uredničkog odbora znanstvenog časopisa

Član uredništva Zbornika Učiteljske akademije Sveučilišta u Zagrebu (od 2003.).

8. Član znanstvenog ili programskog odbora znanstvenog skupa

- Član Programskog odbora znanstvenog skupa Obrazovanje za informacijsko društvo u organizaciji Hrvatske akademije tehničkih znanosti i Hrvatsko društvo za sustave, Zagreb, 1997.

- Član Znanstvenog odbora za organizaciju Sabora pedagoga Hrvatske, Pula, 2003. Organizator: Hrvatski pedagoško-književni zbor, Zagreb.

Ocjena sveukupne znanstvene djelatnosti pristupnika

Iz opširna prikaza znanstvene djelatnosti pristupnika vidljivo je da je on u referiranom razdoblju ostvario vrlo značajan, obuhvatan i pedagoški heterogen opus. Njegova aktivnost u znanstvenoistraživačkom radu (projekti, sudjelovanje na skupovima, pisani radovi i druge angažiranosti), jasno pokazuju pristupnikov zapažen doprinos teorijskom rasvjetljavanju pojmovno kategorijalnog određenja suvremene pedagogije u današnjim društvenim mijenama. Drugi, osobito zapaženi radovi odnose se na područje rada stručnih suradnika u odgoju i obrazovanju s gledišta modernog školskog menadžmenta; zatim radovi koji se odnose na različita metodička pitanja suvremene školske nastave; pa neke antropološko-pedagoške teme i, na kraju, u posljednje vrijeme, radove interkulturalne problematike s posebnim obzirom na odgoj za opoćeljudska i građanska prava. Njegovi su radovi ozbiljne analize, koje ne žure u zaključivanju za potrebe trenutka.

Pristupnik je u pedagoškim krugovima poznat kao ozbiljna osoba koja ne prečesto, nego selektivno, nastupa na stručnim i znanstvenim skupovima, ali se zato vrlo odgovorno i kvalitetno odnosi prema preuzetim obvezama. Radovi su mu problemski cjeloviti, zapaženi i referirani te istraživački provokativni. Znanstveno učinak sasvim adekvatan stvarnim i formalnim zahtjevima izbora u natječajno zvanje.

B. NASTAVNA DJELATNOST

Pristupnik ima dugogodišnju nastavnu praksu u bogatoj vertikali nastavne djelatnosti u našem školskom sustavu. U nepunih trideset godina sveučilišnog nastavnog rada prošao je u cjelini sve statuse i zvanja, prije posljednjeg, i bio aktivan u svim strukturalnim djelatnostima sveučilišnog nastavnika. Osim matičnih ustanova (Filozofskog fakulteta i Učiteljske akademije Sveučilišta u Zagrebu) gostovao je kao vanjski suradnik i na nekoliko drugih visokoškolskih ustanova.

1. Program i uvođenje novih predmeta

- dodiplomska nastava

- poslijediplomska nastava

U dodiplomskoj nastavi studija pedagogije: Nastavni program kolegija Metodika rada školskog pedagoga, Filozofski fakultet u Zagrebu – Odsjek za studij pedagogije.

U dodiplomskom studiju razredne nastave: Nastavni program kolegija Metodika nastave prirode i društva, Učiteljska akademija u Zagrebu – Odsjek za razrednu nastavu.

U dodiplomskom studiju razredne nastave i studija za obrazovanje odgojitelja predškolske djece: Nastavni programi kolegija Pedagogija i Uvod u pedagogiju.

Nastavni program izbornog kolegija Odgoj za ljudska prava, Učiteljska akademija u Zagrebu – Odsjek za izobrazbu učitelja.

Na dodiplomskom studiju predškolskog odgoja: Nastavni program kolegija Uvod u pedagogiju, Učiteljska akademija u Zagrebu – Odsjek za izobrazbu odgojitelja.

Na stručnom poslijediplomskom studiju u organizaciji Učiteljske akademije u Zagrebu (u postupku odobravanja)

- Teorija odgoja

- Školski savjetodavni rad

Na Dopunskom učiteljskom studiju (doškolovanje) za stjecanje visoke stručne spreme za učitelje koji su završili 2-godišnji studij učitelja razredne nastave, Učiteljska akademija u Zagrebu (u suradnji s dr. sc. M. Rijavec i dr. sc. M. Matijevićem): Nastavni program kolegija Suvremene pedagoške, psihološke i didaktičke teme.

(U suradnji s mr. sc. L. Magdić i dr. sc. D. Maleš): Prijedlog okvirnog programa iz područja odgoja za zajednički život. Ovaj je Prijedlog objavljen u časopisu Život i škola (Zagreb), god. 43, 1994., br. 2, str. 119-127.

4. Autorstvo i suautorstvo skripata

Pedagogija – skripta za studente učiteljskog i odgojiteljskog studija. Zagreb, Učiteljska akademija, od akademske godine 2003./2004.

6. Mentorstvo i podizanje znanstvenog podmlatka, posebno:

- diplomskog rada

- magistarskog rada

- doktorskog rada

Diplomski radovi studenata pedagogije u Odsjeku za studij pedagogije Filozofskog fakulteta Sveučilišta u Zagrebu i Odsjecima za izobrazbu učitelja i odgojitelja predškolske djece: ukupno 105 (sto i pet) diplomskih radova. U ovaj broj su uključeni diplomski radovi studenata koji su upisivali dopunski učiteljski studij (doškolovanje) na Učiteljskoj akademiji u Zagrebu (3 rada).

Magistarski rad

Predsjednik povjerenstva za ocjenu i obranu magistarskog rada Stjepana Staničića: Razvojno-pedagoška djelatnost u srednjem usmjerenom obrazovanju, Filozofski fakultet Sveučilišta u Zagrebu, 7. srpnja 1988.

Doktorski rad

U Povjerenstvu za obranu doktorske disertacije Mije Cindrića Pripravnički staž u procesu obrazovanja učitelja, Pedagoški fakultet Sveučilišta u Rijeci, 1996.

8. Dodiplomska nastava (predavanja, vježbe, seminari…)

U Odsjeku za studij pedagogije Filozofskog fakulteta u Zagrebu izvodio je nastavu ovih kolegija: Metodika rada školskog pedagoga (za redovite studente – predavanja i seminare i Metodika rada pedagoga (na izvanrednom studiju za studente koji su upisali smjer – doškolovanje pod nazivom Domski pedagozi).

U Odsjeku za razrednu nastavu i Odsjeku za predškolski odgoj Učiteljske akademije (do 1998. godine u Filozofskom fakultetu – Pedagogijske znanosti): Pedagogija, Uvod u pedagogiju, Metodika nastave prirode i društva, Odgoj za ljudska prava, Suvremene pedagoške, psihološke i didaktičke teme. Za sve navedene kolegije izvodio je predavanja, seminare i vježbe.

14. Gostujući nastavnik

- Filozofski fakultet u Zadru – Odsjek za studij pedagogije, voditelj kolegija: Školska pedagogija i Metodika rada školskog pedagoga (dvije akademske godine).

- Visoka učiteljska škola u Petrinji, voditelj kolegija: Metodika nastave prirode i društva (jedna akademska godina).

- Fakultet za fizičku kulturu (danas: Kineziološki fakultet) u Zagrebu.

Voditelj seminara u okviru kolegija Opća pedagogija (u suradnji s dr. sc. Josipom Pivcem).

- Prirodoslovno-matematički fakultet u Zagrebu.

Voditelj kolegija Opća pedagogija (jedna akademska godina, zamjena za mr. sc. R. Marinković).

Ocjena nastavne djelatnosti

Povjerenstvo drži da je pristupnik, dr. sc. Mile Silov do sada pokazao visok stupanj nastavne angažiranosti i odgovornosti. Osobno je različitim metodičkim inovacijama u radu pridonosio podizanju kvalitete nastavnog procesa, a svojim odnosom prema studentima pokazao visoki stupanj zahtjevnosti, ali i pedagoške fleksibilnosti, koja je pridonosila tretmanu studenta kao subjekta u nastavi koji najvećma svojom aktivnom ulogom stječe znanja i sposobnosti profesionalnog djelovanja. Različitim oblicima organizacije socijalno-integrativne nastave učinio ju je produktivnom, a sam je uređenjem skripti i pisanjem radova koji su bili, uz ostalo, i u funkciji nastave, pridonosio je njezinoj inovaciji i bio studentima u neposrednoj pomoći. Tako je svoja teorijska i empirijska iskustva kontinuirano prenosio u nastavni proces. Uvodnim kolegijima u studiju pedagogije na Učiteljskoj akademiji osobito doprinosi poimanju struke u njezinu razumljivom i prihvatljivom obliku i sadržaju, te solidnim temeljima za njezino kasnije izučavanje u specijalističkim kolegijima.

C. STRUČNA DJELATNOST

1. Knjiga, poglavlje u knjizi

1. Upravljanje i rukovođenje u školskom sustavu – temeljni pojmovi. U: M. Silov: Suvremeno upravljanje i rukovođenje u školskom sustavu. Persona, Velika Gorica, 2001., str. 9-12.

2. Odabrana bibliografija radova o upravljanju i rukovođenju u školskom sustavu. U: M. Silov (uredio): Suvremeno upravljanje i rukovođenje u školskom sustavu (zbornik radova). Persona, Velika Gorica, 2001., str. 181-187.

3. Rukovođenje organizacijom. U: B. Drandić (glavni urednik): Priručnik za ravnatelje odgojno-obrazovnih ustanova. Zagreb: Znamen, 1993., str. str. 85-97.

4. Aktivnosti i funkcije ravnatelja. U: B. Drandić (glavni urednik): Priručnik za ravnatelje odgojno-obrazovnih ustanova. Zagreb: Znamen, 1993., str. 133-143.

5. Razvojna pedagoška djelatnost u školi. U: B. Drandić (glavni urednik): Priručnik za ravnatelje odgojno-obrazovnih ustanova. Zagreb: Znamen, 1993., str. 285-298

4. Stručni rad objavljen u domaćem časopisu

Novinarske sekcije u osnovnoj školi. Školski vjesnik (Split), god. 1973., br. 4.

Dva modela ankete za ispitivanje mišljenja i stavova učenika osnovne škole. Školski vjesnik (Split), god. 1974., br. 3.

Ideja kolektivizma u pedagoškom sistemu A. S. Makarenka. Školski vjesnik (Split), 1974., br. 4, str. 275-282.

Prilog proučavanju problema spolnosti i spolnog odgoja. Školski vjesnik (Split), 1975., br. 1-2, str. 45-57.

O problemu didaktičkog materijala za sat razredne zajednice u osnovnoj školi. Propisi-praksa (Zagreb), 1975., br. 3, str. 10-19.

Plan i program odgojnog rada Osnovne škole «Vlado Vukušić» u Rabu. Ekonomika škola (Beograd), 1975., br. 7-8, str. 65-68.

Organizacija rada «male škole» (Iskustvo iz Općine Rab). Propisi-praksa (Zagreb), 1975., br. 10, str. 28-38.

Pedagoška koncepcija spolnosti i spolnog odgoja. Život i škola (Osijek), god. XXV, 1976., br. 1-2, str. 31-37.

Pedagoški tehničar – novi profil radnika u odgoju i obrazovanju. Propisi-praksa (Zagreb), god. VIII, 1977., br. 4, str. 21-26.

Planiranje sadržaja rada razrednog odjeljenja. Propisi-praksa (Zagreb), god. VIII, 1977., br. 2, str. 25-28.

Za suvremeniju metodiku vrednovanja i ocjenjivanja moralnog ponašanja (vladanja) učenika. Život i škola (Osijek), god. XXVI, 1977., br. 5-6, str. 27-41.

Organizacija upisa djece u prvi razred osnovne škole. Propisi-praksa (Zagreb), god. IX, 1978., br. 4, str. 48-53 (prvi dio).

Organizacija upisa djece u I razred osnovne škole. Propisi-praksa (Zagreb), god. IX, 1978., br. 5, str. 36-48 (drugi dio).

O problemima spolnosti i spolnog odgoja. Roditelji i škola (Zagreb), god. VII, 1978., br. 10, str. 10-13.

Sadržaj rada nastavnog tehnologa u osnovnoj školi. Propisi-praksa (Zagreb). God. IX, 1978., br. 10, str. 41-48.

Polugodišnji «popravni ispiti» - pedagoška funkcija i organizacijski aspekt. Propisi-praksa (Zagreb), god. IX, 1978., br. 12, str. 39-48.

Planiranje odgojnih sadržaja kroz sat razredne zajednice od I-V razreda osnovne škole. Propisi-praksa (Zagreb), god. X, 1979.,br. 7-8, str. 58-69.

Planiranje odgojnih sadržaja za sat razredne zajednice u petom (V) razredu osnovne škole. Propis-praksa (Zagreb), god. XI, 1980., br. 8-9, str. 49-57.

Pokušaj sistematizacije i definiranja različitih koncepcija spolnosti i spolnog odgoja. Školski vjesnik (Split), god. XXX, 1981., br. 2, str. 135-143.

Razmatranje osnovnih problema u radu pedagoške službe. Propisi-praksa (Zagreb), god. XII, 1981., br. 7-8, str. 49-57.

Stručni suradnici i razvojna djelatnost. Propisi-praksa (Zagreb), god. XIV, 1983., br. 6-7, str. 46-49.

Kako unaprijediti rad stručno-pedagoške službe (U povodu 30 godina djelovanja stručnih suradnika u radnim organizacijama odgojnih djelatnosti). Propisi-praksa (Zagreb), god. XVI, 1985., br. 6, str. 16-21.

Razvoj, problemi i perspektive stručno-razvojne službe u radnim organizacijama odgoja i obrazovanja. Obrazovanje i rad (Zagreb), god. IX (XX), 1986., br. 1-2, str. 32-39.

Timski rad stručnih suradnika u razvojno-pedagoškoj službi. Propisi-praksa (Zagreb), god. XVIII, 1987., br. 4, str. 39-43.

Stručno-pedagoška služba i razvojna djelatnost. Život i škola (Osijek), god. XXXVI, 1987., br. 1, str. 19-29.

Školski pedagog i humanizacija odnosa među spolovima u osnovnoj školi i srednjem usmjerenom obrazovanju. Propisi-praksa (Zagreb), god. XIX, 1988., br. 2-3, str. 40-44.

Biblioteka za ravnatelje – što je to? Ravnatelj (Zagreb), glasilo Hrvatske udruge ravnatelja osnovnih škola, Zagreb, god. I, 1998., br. 1, str. 4-5.

Ocjena stručne djelatnosti

Povjrenstvo ocjenjuje da je pristupnik mnogo učinio na popularizaciji i stručnoj diseminaciji pedagogije. Na temelju objavljenih radova, zatim sudjelovanja pristupnika na javnim skupovima, tribinama i popularnim predavanjima vidljiva je njegova angažiranost u prenošenju suvremenih dostignuća matične struke na mlade (učenike i studente), ali i širu (ne samo prosvjetnu) javnost. Pokazao je konstantnu angažiranost u području profesionalnog organiziranja pedagoga i stalnu osobnu prisutnost u upravnim tijelima više stručno-pedagoških udruga. Time je dao značajan prilog unapređivanju odgojno-obrazovne prakse kao važne kulturne i javne djelatnosti „od posebna društvenog interesa“.

D. Zaključno mišljenje i prijedlog

Na objavljeni natječaj Učiteljske akademije iz Zagreba (Narodne novine, 3. XI. 2003.), javio se samo jedan pristupnik, dr. sc. Mile Silov, izv. profesor.

Prema važećim zakonskim propisima, akademskim uvjetima i preporukama pristupnik zadovoljava traženo.

Pristupnik je nakon reizbora u zvanje izvanrednog profesora ostvario potrebne uvjete u znanstvenom, nastavnom i stručnom radu kojima ispunjava zahtjeve za izbor u više zvanje (redovitog profesora), koje je utvrdilo područno vijeće društvenih znanosti. U zbirnom je pogledu (što je pojedinačno analizirano), objavio 4 knjige znanstvenog sadržaja; 7 poglavlja u znanstvenim zbornicima; 12 članaka u ref. znanstvenim časopisima; 14 znanstvenih radova u zbornicima s međunarodnog znanstvenog skupa; 16 znanstvenih radova u zbornicima s domaćeg skupa te uredio jedan znanstveni zbornik. Nadalje, samostalno je vodio jedan znanstveni projekt i bio suradnik u šest (6) znanstvenih projekata. Održao je više predavanja na neposredni poziv i sudjelovao na više međunarodnih i domaćih znanstvenih skupova. Član je, također, u četiri znanstvene udruge i član uredništva jednog znanstvenog časopisa.

U nastavnom je radu, kao što smo već prikazali, zadovoljio sve uvjete sudjelovanjem u dodiplomskoj i poslijediplomskoj nastavi; zatim mentorstvom kod izrade diplomskih radnji, te kao član povjerenstava za obranu magistarskih ili doktorskih radnji. Za nastavne je potrebe izrađivao potrebni materijal i skripte za studente.

Napisao je više desetaka stručnih i popularnih članaka iz područja pedagogije, odgoja i obrazovanja i stalno radio na unapređenju stručne i profesionalne djelatnosti pedagoga.

Sve u svemu, pristupnik je ostavrio značajan doprinos pedagogijskoj teoriji i odgojnoj praksi osobito znanstvenim i stručnim radovima u području: pedagogijske terminologije; povijesno pedagoških tema; školske pedagogije i posebno školskog savjetodavnog rada; spolnog odgoja i humanizacije odnosa među spolovima te odgoju za ljudska prava.

Na temelju svega, a imajući u vidu prethodne analize i ocjene znanstvene, nastavene i stručne djelatnosti pristupnika, mišljenje je Povjerenstva da dr. sc. Mile Silov, izv. profesor, kao jedini prijavljeni pristupnik na natječaj Učiteljske akademije iz Zagreba, udovoljava zakonskim uvjetima za izbor u zvanje redovitog profesora u području društvenih znanosti, polje odgojne znanosti u okviru Sustavne pedagogije, a za predmete Opće pedagogije i Uvoda u pedagogiju, na Učiteljskoj akademiji Sveučilišta u Zagrebu.

Stoga predlažemo Matičnom povjerenstvu za područje društvenih znanosti, polje odgojnih znanosti, kao i Fakultetskom vijeću Filozofskog fakulteta te Akademijskom vijeću Učiteljske akademije iz Zagreba, da izvrše daljnji postupak izbora dr. sc. Mile Silova u zvanje redovitog profesora.

.

Stručno povjerenstvo:

________________________________

(Prof. dr. sc. Vlatko Previšić, predsjednik)

________________________________

(Prof. dr. sc. Dubravka Maleš, član)

_________________________________

(Prof. d. sc. Antun Mijatović, član)

Odsjek za psihologiju

Filozofskog fakulteta u Zagrebu

Zagreb, 20. studenoga 2004.

Fakultetskom vijeću

Filozofskog fakulteta u Zagrebu

Fakultetsko vijeće Filozofskog fakulteta u Zagrebu imenovalo nas je na sjednici od 13.listopada 2004. u stručno povjerenstvo za davanje mišljenja o ispunjavanju uvjeta predloženika za izbor u znanstveno-nastavno zvanje docenta, izvanrednog ili redovitog profesora za znanstveno područje društvenih znanosti, polje psihologije za predmet Edukacijska psihologija na Odjelu za psihologiju Sveučilišta u Zadru. Na natječaj objavljen u “Narodnim novinama” od 9. srpnja 2004 i "Vjesniku" od 7. srpnja 2004. javila se pristupnica doc.dr.sc. Izabela Sorić. Na temelju uvida u priloženu dokumentaciju podnosimo sljedeće

IZVJEŠĆE

Izabela Sorić rođena je 1963. godine u Zadru gdje je završila osnovnu i srednju školu te 1988. godine jednopredmetni studij psihologije na Filozofskom fakultetu. Njezina diplomska radnja Usporedba dvaju modela kauzalnih atribucija školskog (ne)uspjeha nagrađena je kao osobito vrijedna Zlatnom značkom Ramira Bujasa Društva psihologa Hrvatske. Izabela Sorić magistrirala je 1995. godine na Filozofskom fakultetu u Zagrebu obranom teme Kauzalne atribucije i strategije suočavanja u školskoj situaciji ispitivanja znanja. Doktorirala je na istom fakultetu 1998. godine obranom rada Provjera osnovnih postavki Weinerove i Lazarusove teorije emocija u školskoj situaciji ispitivanja znanja.

Od 1989. godine zaposlena je kao asistent na Odsjeku za psihologiju Filozofskog fakulteta u Zadru, a 1998. godine izabrana je u zvanje višeg asistenta. Izbor u zvanje docenta na Odsjeku za psihologiju Filozofskog fakulteta u Zadru proveden je 1999. godine.

Pregled znanstvene djelatnosti :

Znanstveni radovi

Izabela Sorić objavila je do sada 22 znanstvena rada, od toga 10 radova nakon izbora u zvanje docenta. Od toga su 3 rada prije izbora i 4 nakon izbora objavljena u časopisima sa međunarodnom recenzijom odnosno časopisima referenciranim u Current Contents.

Neki ranije objavljeni koautorski radovi bave se prilagodbom studenata i diplomiranih nezaposlenih mladih (Nezaposlenost kao stresor kod mladih s fakultetskim obrazovanjem, Social Support and Self-Esteem in Unemployed University Graduates, Korelati prilagodbe studiju tijekom prve godine, Samopoštovanje i usamljenost studenata na početku studija, Prijelaz i prilagodba studenata na studij – jednogodišnje praćenje i Usamljenost i samoća studenata: Uloga afilijativne motivacije i nekih osobnih značajki,). Ovi radovi pokazali su situacijsku uvjetovanost usamljenosti studenta, utvrdili prediktore usamljenosti, a istražen je i utjecaj nezaposlenosti na samopoštovanje i životno zadovoljstvo mladih.

Dva rada bave se interakcijskim modelom i skalama za mjerenje anksioznosti (Provjera Endlerovih skala i modela anksioznosti i Endlerove skale anksioznosti - još jedna provjera) i u njima su potvrđene Endlerove pretpostavke o odnosu anksioznog stanja i anksioznosti kao crte ličnosti te važnost socijalne evaluacije za predikciju doživljenog stanja anksioznosti u ispitnoj situaciji. Pristupnica je uspoređivala dva modela u predikciji učeničkih kognitivnih i emocionalnih reakcija na uspjeh (Usporedba dvaju modela kauzalne atribucije školskog (ne)uspjeha) te ispitivala prediktore školskog samopoimanja (Neke sociodemografske varijable, razredna okolina učenja i obrazovni uspjeh srednjoškolaca u relaciji s njihovim školskim samopoimanjem)

Dva rada ispitivala su prediktore i načine suočavanja s nastavničkim stresom (Prediktori nastavničkog stresa mjerena Fimianovim NS upitnikom i Stres kod nastavnika i načini suočavanja sa stresom).

Kako su spomenuti radovi već vrednovani kod prethodnog izbora opširnije ćemo prikazati radove pristupnice objavljene nakon izbora u zvanje docenta.

U ovom razdoblju pristupnica se zajedno sa suradnicima u najvećem broju radova bavila istraživanjem usamljenosti. U radu The effect of Culture on the Causes of Loneliness autori uspoređuju kanadski i hrvatski uzorak ispitan upitnikom uzroka usamljenosti. Rezultati pokazuju razlike među uzorcima kao i postojanje spolnih razlika unutar uzoraka, a autori to objašnjavaju razlikama među kulturama. U radu The effect of Culture on Coping With Loneliness ispitivane su kulturalne razlike u strategijama nošenja s usamljenošću i pokazano su razlike na svih šest ispitanih subskala. Razlike postoje i među uzorcima muškaraca i među uzorcima žena. Autori navode da je nošenje s usamljenošću ispitivano kao situacijski specifično a taj aspekt je očito kulturalno determiniran i naučen tijekom socijalizacije. Ovim područjem bavi se i rad Struktura iskustva usamljenosti mjerene upitnikom A.Rokach (razvojnopsihološka perspektiva). U njemu je faktoriziran upitnik iskustva usamljenosti i potvrđene su očekivane komponente. Istraživanje je pokazalo dobne razlike na pojedinim komponentama: na interpersonalnoj izoliranosti, povlačenju i socijalnoj neadekvatnosti značajno je veća usamljenost mlađih (16-24 godine), a na faktoru tjelesne manifestacije usamljenost starih (65-90 godina). Pokazano je da su žene usamljenije na svim skalama. U radu Uzroci usamljenosti (struktura, dobne i spolne razlike) cilj je bio provjeriti strukturu uzroka usamljenosti te ispitati dobne i spolne razlike. Dobiveni su sljedeći faktori uzroka: preseljenje, poremećene intimne veze, gubitak, poremećeni odnosi u roditeljskoj obitelji, emocionalna i socijalna neadekvatnost, traumatski događaji i poremećeni odnosi u vlastitoj obitelji. Na većini faktora postoje dobne razlike, a kod žena su znatno prisutniji uzroci: preseljenje, poremećene intimne veze, emocionalna i socijalna neadekvatnost, te poremećeni odnosi u vlastitoj obitelji. U radu Suočavanje s usamljenošću (značenje iskustva i uzroka usamljenosti) uspoređeni su nalazi faktorizacije upitnika strategija suočavanja s usamljenošću s faktorima dobivenim u kanadskom istraživanju. Pokazalo se da su pojedini uzroci usamljenosti vezani s različitim načinima suočavanja, a kod nekih strategija dob i spol ispitanika imaju bitnu ulogu.

Radovi Osobna kontrola razvoja: neki korelati i dobne razlike i Some predictors of Primary Control of Development in Three Transitional Periods of Life bave se područjem razvojne psihologije i povezuju tranzicijska razdoblja i načine reakcija na diskrepanciju između željenog i ostvarenog tj. oblike kontrole. Pokazano je da primarna kontrola opada, a sekundarna raste s dobi dok je tercijarna kontrola podjednaka u svim tranzicijskim razdobljima. Ova dva rada djelomice se poklapaju po problemima i načinu analize rezultata ali postoje bitne razlike među njima. U prvom radu provjereni su optimizam, pesimizam, usamljenost, samopoštovanje i samoća kao prediktori primarne, sekundarne i tercijarne kontrole. U drugom radu ispitivana je predikcija primarne kontrole u mlađoj srednjoj i starijoj dobi a u regresijskoj analizi su osim varijabli ličnosti korišteni: važnost osobnih ciljeva, razlike u važnosti i realizaciji ciljeva te sekundarna i tercijarna kontrola.

U radu Anxiety and coping in the context of a school examination pokazano je da anksioznost kao osobina (dimenzija socijalne evaluacije) prognozira stanje anksioznosti i prije i poslije ispita, a značajnu ulogu ima i percepcija prijetnje i nemogućnosti kontrole situacije. Rezultati pokazuju kako je uporaba strategija suočavanja određena osobinama ličnosti i percepcijom ispitne situacije, a autorica zaključuje da rezultati ovog istraživanja govore u prilog interakcijskom modelu stresa i anksioznosti.

Rad Kreativnost, inteligencija i školski uspjeh pokušava provjeriti međuodnose ovih varijabli na uzorku učenika osmog razreda osnovne škole. Nalazi potvrđuju pretpostavku o umjerenoj povezanosti kreativnosti i inteligencije ali i činjenicu da dobivene korelacije ovise o ispitivanim aspektima kreativnosti i inteligencije. Postignuće na testovima inteligencije i spol pokazali su se relativno dobrim prediktorima školskog uspjeha.

Taksonomija depresivnosti u djetinjstvu i adolescenciji: razlike i sličnosti s obzirom na spol i dob ispitanika je rad čiji je cilj bio ispitati promjene u simptomatologiji depresivnosti u tri dobne skupine. Analiza promjena promatrana je na tri taksonomske razine: razini simptoma, sindroma i kategorija. Autorice zaključuju da postoje razlike među ispitanicima s obzirom na tri ispitivane razine depresivnosti, broj simptoma koji razlikuju dječake od djevojčica ima trend porasta u funkciji dobi, u svakoj dobnoj skupini je grupiranje simptoma u klastere odnosno sindrome drugačije, a statistički značajne razlike među spolovima postoje samo na najstarijem ispitivanom uzrastu (4. razred srednje škole).

Doc.dr.sc.Izabela Sorić bila je urednica izdanja Međunarodni znanstveno-stručni skup XIII Dani psihologije u Zadru. Sažetci radova. Osim toga od 1997. do 2003. bila je članica Uredničkog odbora Radova Filozofskog fakulteta u Zadru – Razdio filozofije, psihologije, sociologije i pedagogije. Više puta bila je bila članica Organizacijskog ili Programskog odbora Dana psihologije u Zadru, a 2002. godine bila je predsjednica Organizacijskog odbora.

Pristupnica je aktivno sudjelovala na brojnim međunarodnim i domaćim skupovima u zemlji i inozemstvu, od toga 8 puta nakon izbora u zvanje docenta.

Sudjelovanje u znanstveno-istraživačkim projektima

Izabela Sorić sudjelovala je u znanstveno-istraživačkim projektima na matičnom Odjelu: Psihologijska istraživanja psihičkih procesa ljudskog ponašanja i Okolinski stresori i medijatori reakcije na stres u okviru kojeg je vodila podprojekt Usporedba Weinerove i Lazarusove teorije emocija.

Od kolovoza 2002. godine voditeljica je znanstvenog projekta Ministarstva znanosti obrazovanja i sporta Uloga kauzalnih atribucija u procesu samoregulacije učenja.

Kao predstavnica Sveučilišta u Zadru sudjeluje u TEMPUS projektu Strategic management of staff development at university.

Pregled nastavne djelatnosti:

Od početka svog rada Izabela Sorić izvodila je nastavu na više kolegija (vježbe na kolegijima Praktikum I i II, Fiziološka psihologija I, Edukacijska psihologija), a posljednjih godina vodi kolegije Edukacijska psihologija, Psihologija kreativnosti i Viši kognitivni procesi. Sudjeluje u Dopunskom pedagoško-psihološkom obrazovanju nastavnika koji nisu završili nastavnički fakultet u organizaciji Odjela za pedagogiju Sveučilišta u Zadru.

Tijekom akademske godine 2002/2003 držala je nastavu iz kolegija Kognitivna psihologija na Odsjeku za psihologiju Filozofskog fakulteta u Rijeci.

Angažirana je na Poslijediplomskom studiju psihologije na Filozofskom fakultetu Sveučilišta u Zagrebu i interdisciplinarnom Poslijediplomskom studiju jezikoslovlja Sveučilišta u Zadru.

Pod vodstvom doc.dr.sc. Izabele Sorić petnaestak studenata izradilo je svoje diplomske radnje i okončan je postupak izrade i obrane jednog doktorata. Trenutno je mentorica na Poslijediplomskom studiju psihologije Filozofskog fakulteta u Zagrebu.

Osim u visokoškolskoj nastavi pristupnica je predavala i na stručnim aktivima školskih psihologa zadarske županije.

Pregled stručne djelatnosti

Prije izbora u zvanje docenta Izabela Sorić objavila je dva stručna rada i jedno prethodno priopćenje. Nakon izbora pristupnica je objavila 7 priloga u Zbirci psihologijskih skala i upitnika. Osim toga objavila je u koautorstvu dva stručna rada u časopisu s međunarodnom recenzijom (Suvremena psihologija). Jedan rad odnosi se na adaptaciju i validaciju upitnika za ispitivanje strategija učenja, a drugi je iz područja dokimologije i povezuje osobine ličnosti i stavove nastavnika s njihovim načinom ocjenjivanja.

Osim objavljivanja stručnih radova relevantnih za rad školskih psihologa Izabela Sorić je nakon izbora u zvanje docenta nastavila svoje znanstveno i stručno usavršavanje te je na Interuniverzitetskom centru u Dubrovniku završila A second course in Structural Equation Modeling with LISREL (2000., voditelj prof. Steyer) i Teaching the Process of Inquiry in Psychological Science: Conceptual and Methodological Tools (2001., voditelj dr Schwartz). Sudjelovala je na seminarima održanim na Filozofskom fakultetu u Sarajevu: Multivarijatne statističke metode (2001., voditelji prof. Brenk i prof. Bucik) i Strukturalno modeliranje (2002., voditelj prof. Bucik). Završila je edukaciju Aktivno učenje i kritičko mišljenje u visokoškolskoj nastavi (2003/2004, voditeljica prof. Vizek-Vidović) i CARDS 2001- Ljudski potencijali: Strukovno obrazovanje i osposobljavanje (2001., voditelji dr. Tertsunen i dr. Sorensen). Članica je Hrvatskog psihološkog društva.

Doc.dr.sc. Izabela Sorić je svojim radom pokazala da je potpuno izgrađena znanstvenica čiji radni rezultati doprinose kvaliteti znanstvene i nastavne djelatnosti na Sveučilištu u Zadru ali i šire tj. domaćoj i međunarodnoj psihologijskoj zajednici. Njezini je znanstveni radovi svojim opsegom i kvalitetom kvalificiraju za izbor u zvanje izvanrednog profesora. Pristupnica udovoljava i drugim uvjetima za taj izbor: uvela je novi kolegij u sveučilišnu nastavu, voditeljica je znanstvenog projekta, u suradnji sa svojim studentima objavila je više znanstvenih radova, aktivno je sudjelovala na brojnim domaćim i međunarodnim znanstvenim skupovima. Dr.sc. Izabela Sorić objavila je i stručne radove te se bavila vlastitim znanstvenim i stručnim usavršavanjem

Na temelju svega zaključujemo da dr.sc. Izabela Sorić u potpunosti udovoljava uvjetima propisanim Zakonom o znanstvenoj djelatnosti i visokom obrazovanju i dosadašnjim uvjetima Rektorskog zbora za izbor u znanstveno-nastavno zvanje izvanrednog profesora za znanstveno područje društvenih znanosti (psihologija) na Odjelu za psihologiju Sveučilišta u Zadru te dajemo pozitivno mišljenje i predlažemo Vijeću da se ona izabere u navedeno zvanje.

U Zagrebu, 20. studenoga 2004.

Članovi stručnog povjerenstva:

dr.sc. Vesna Vlahović-Štetić, izv.prof.

dr.sc. Vlasta Vizek Vidović, red.prof.

dr.sc. Katica Lacković-Grgin, red.prof. (Odjel za psihologiju Sveučilišta u Zadru)

dr. sc. Alija Kulenović, red. prof.

dr. sc. Predrag Zarevski, red.prof.

Odsjek za psihologiju

Filozofski fakultet, Zagreb

dr. sc. Smiljka Horga, red. prof.

Kineziološki fakultet, Zagreb

Zagreb, 26.8.2004.

Fakultetsko vijeće

Filozofski fakultet, Zagreb

Predmet: mišljenje o ispunjavanju uvjeta za izbor dr. sc. Ksenije Bosnar u znanstveno-nastavno zvanje za znanstveno područje društvenih znanosti, polje psihologija, za predmet Kineziološka psihologija na Kineziološkom fakultetu Sveučilišta u Zagrebu;

Rješenjem Fakultetskog vijeća br. 3804-120-04-2 od 23.7.2004. imenovani smo u stručno povjerenstvo čija je zadaća ocjena ispunjavanja uvjeta za izbor dr. sc. Ksenije Bosnar u znanstveno nastavno zvanje. Na natječaj Kineziološkog fakulteta za izbor nastavnika u znanstveno-nastavnom zvanju docenta, izvanrednog ili redovitog profesora, objavljen 9.4.2004. u Vjesniku, prijavila se samo dr. sc. Ksenija Bosnar, docentica na istom fakultetu. Proučivši priloženu dokumentaciju, upućujemo Fakultetskom vijeću sljedeći

I Z V J E Š T A J

Dr. sc. Ksenija Bosnar rođena je u Zagrebu gdje je završila osnovno i srednje školovanje. Jednopredmetnu psihologiju diplomirala je 1979. na Odsjeku za psihologiju Filozofskog fakulteta u Zagrebu obranivši diplomsku radnju za koju je nagrađena ''Zlatnom značkom Ramira Bujasa'', odličjem koje Hrvatsko psihološko društvo dodjeljuje najboljim diplomskim radovima iz psihologije. Magistarsku radnju obranila je 1988. na istom fakultetu, gdje je 1996. i doktorirala izradivši i obranivši doktorsku disertaciju pod naslovom ''Empirijska provjera postavki kibernetičkog modela ličnosti''.

Od 1976. do 1980. kandidatkinja je bila zaposlena na Filozofskom fakultetu u Zagrebu gdje je radila u svojstvu voditelja automatske obrade podataka pri studentskoj službi. Od 1980. stalno je zaposlena na Kineziološkom fakultetu, najprije kao mladi istraživač, a kasnije u svojstvu asistenta. U znanstveno-nastavno zvanje docenta za znanstveno nastavno područje društvenih znanosti, polje psihologija, za predmet Kineziološka psihologija, izabrana je 1999. godine.

Dr. sc. Ksenija Bosnar aktivna je članica Hrvatskog psihološkog društva, Hrvatskog kineziološkog saveza i International Society for the Advancement of Kinanthropometry. U Hrvatskom psihološkom društvu vodila je Sekciju za psihologiju sporta, bila članica njegovog Upravnog odbora, a trenutno je predsjednica Društva psihologa Zagreba i Zagrebačke županije. Stalni je recenzent časopisa Kinesiology i Kinesiologia Slovenica.

Znanstvena djelatnost

Bogata i raznovrsna znanstvena aktivnost dr. sc. Ksenije Bosnar očituje se u aktivnom sudjelovanju u realizaciji većeg broja znanstvenih projekata, velikom broju objavljenih vrijednih znanstvenih radova te brojnim sudjelovanjima na domaćim i međunarodnim znanstvenim skupovima. Do posljednjeg izbora (1999., zvanje docenta) izradila je i objavila 76 znanstvenih radova među kojima su 2 knjige, 4 poglavlja u knjigama, 38 priloga objavljenih u znanstvenim časopisima (od toga 21 u međunarodno recenziranim ili s njima po vrsnoći izjednačenim časopisima), 22 rada u međunarodno recenziranim zbornicima radova sa znanstvenih skupova i 10 radova u zbornicima sa domaćih znanstvenih susreta. Rezultate svojih istraživanja izlagala je u tom periodu na dvadesetak domaćih i međunarodnih znanstvenih skupova, a aktivno je sudjelovala u realizaciji desetak znanstvenih projekata. Ovaj dio znanstvenog rada kandidatkinje prikazan je i adekvatno ocijenjen prilikom njezinog izbora u zvanje docenta te ga ovdje nećemo posebno razmatrati.

Nakon posljednjeg izbora kandidatkinja je surađivala na projektu ''Kibernetičko modeliranje ličnosti'' (voditelj: dr. sc. P. Zarevski) a od rujna 2002. kao glavni istraživač vodi projekt ''Inteligencija i ličnost u analizi kognitivno i afektivno složenih ponašanja''. U istom razdoblju rezultate svojih znanstvenih istraživanja i stručnih promišljanja priopćila je na 14 domaćih i međunarodnih znanstvenih i stručnih skupova, a na dva je sa zapaženim izlaganjima nastupila kao pozvani predavač. U ovom razdoblju izradila je i objavila ukupno 28 znanstvenih radova od čega 2 kao poglavlja u znanstvenoj knjizi, 2 u časopisima, 17 u međunarodno recenziranim zbornicima sa znanstvenih skupova i 7 u zbornicima s drugih skupova. Navedenoj listi treba dodati i jedno pozvano predavanje koje je objavljeno u međunarodno recenziranim zborniku i opravdano klasificirano kao znanstveni rad. U ovom izvještaju prikazat ćemo po našem sudu najvažnije novije znanstvene radove kandidatkinje.

Sudeći prema sadržaju objavljenjih radova, znanstveni interesi dr. sc. Ksenije Bosnar mogu se podijeliti u tri skupine. U prvu, opsegom najveću, spadaju istraživanja u kojima se na različite načine pokušavaju povezati sportske aktivnosti s jedne te psihološka i demografska svojstva s druge strane (radovi br. 6, 9-15, 18, 19, 25, 26, 28, 30, 32 i 33). Druga skupina je znatno heterogenija i najbolji zajednički nazivnik joj je vjerojatno ''metodološke teme'' koje su obuhvaćene radovima pod br. 1, 2, 5, 22, 23, 24, 27 i 29. Konačno, trećoj skupini pripadaju istraživanja koja nalikuju svojevrsnim ''epidemiološkim studijama'', objavljena pod naslovima navedenim pod rednim brojevima 16, 17, 20 i 21.

Dok su višekratna istraživanja dobnih i spolnih razlika u stavovima prema nogometu i borilačkim sportovima te preferencijama različitih sportskih disciplina (12, 13, 18, 19) dovela uglavnom do očekivanih rezultata, sukladnih stereotipima spolnih uloga (muški – i nastavnici i učenici – u pravilu imaju pozitivnije stavove prema ovim sportovima, uz izrazito pridavanje najveće važnosti ''najvažnijoj sporednoj stvari na svijetu''), rad na drugim temama polučio je mnogo zanimljivije rezultate. Ispitujući odnos između ''razvikane'' emocionalne inteligencije i sportskog postignuća (11), autorica je dobila jasan negativan nalaz: iako su obje varijable izmjerene tehnikom samoprocjena te iako je u analizi (opravdano) upotrijebljena ''spuriozna'' tehnika procjene veličine asocijacija, opažena povezanost bila je i brojčano i statistički zanemarive veličine. Iako autorica naglašava da negativan ishod ove provjere može biti i pod izvjesnim utjecajem nevelike pouzdanosti mjera emocionalne inteligencije, nalaz je važan utoliko što predstavlja rijedak (objavljeni) pokušaj nepristrane empirijske provjere relevantnosti koncepta emocionalne inteligencije. U drugom istraživanju (9) autorica je pokušala utvrditi položaj devet novih sportskih aktivnosti u psihološkom prostoru koji je omeđen faktorima interesa za poznate uobičajene sportove. Zanimljivo je da su u inače pregnantnoj 5-faktorskoj strukturi poznatih sportova jasno mjesto pronašla tek tri nova, čini se ipak ona s kojima su ispitanici imali nešto više osobnog iskustva. Iako ni drugi novi sportovi nisu medijska nepoznanica, autorica je opravdano zaključila da je za formiranje jasne mentalne reprezentacije nove aktivnosti nužno osobno iskustvo i aktivnost.

Dva rada svrstana u metodološki okvir (22 i 23) su klasična psihometrijska razmatranja svojstava nove skale za ispitivanje stavova prema borilačkim sportovima. Skala s 20 čestica zadanih u Likertovom formatu prvotno je izrađena za primjenu na studentskoj populaciji. U spomenutim radovima skala je isprobana na učenicima starijih razreda osnovne škole. Iako su opažene pouzdanosti tipa unutrašnje konzistencije ipak nešto niže, autorica je s pravom zaključila da ta poremetnja nije nikakva prepreka za primjenu skale i na nižim dobnim uzrastima te je preporučila kao adekvatan instrument za odgovarajuća longitudinalna istraživanja. Ipak, među osam radova u ovoj kategoriji najzanimljivijim smatramo one koji se odnose na primjenu modela neuronske mreže u rješavanju klasifikacijskih problema (1, 2 i 5). U dva od njih primijenjen je algoritam neuronske mreže za rješavanje problema grupiranja – prepoznavanja morfoloških tipova (2 i 5), a u trećem prepoznavanja tipova ličnosti (1). Kod identifikacije psiholoških tipova postignuto je izvrsno troklastersko rješenje uz koeficijent efikasnosti mreže od visokih 0.994, dok je učinkovitost algoritma kod prepoznavanja morfoloških tipova bila znatno manja, a rješenje složenije. Ipak, čini se da primjena ponešto drugačijeg algoritma u odnosu na prethodni (SIMTAX) daje učinkovito (oko 0.990) i jednostavno rješenje morfoloških tipova (5).

U posljednjoj skupini radova prikazana su opsežna anketna istraživanja (preko 1000 ispitanika) prisustva sportskih aktivnosti u zagrebačkoj srednjoškolskoj populaciji. Prema dobivenim rezultatima, među zagrebačkim maturantima svega se oko 33% muških i 17% ženskih maturanata bave sportom. Nešto više od 40% u svakoj skupini bili su angažirani u nekom sportu, ali su prekinuli i – konačno – oko 25% muških i čak 40% ženskih maturanata nikada se nije bavilo sportom. Ove i slične nalaze autorica objašnjava društvenim okolnostima i razvojnim razlozima, ali u njima vidi i dobar razlog za društvenu akciju koja bi sport i vježbanje približila srednjoškolskoj populaciji. U drugom istraživanju potvrđeno je da se skoro polovica muške maturantske populacije bavi nogometom i košarkom, uz i ovaj put visokih 27% indiferentnih prema bilo kakvom sportskom angažmanu. U trećem radu u kojem je promatran samo nogomet potvrđeno je da je to gotovo isključivo muški sport – u odnosu na 251 maturanta taj sport prakticira svega 5 maturantica. Iako je i ovaj put potvrđeno da se nogometom češće bave učenici iz škola sa završnim zanimanjem (u odnosu na gimnazijalce), vrhunske rezultate u ovom sportu postiže podjednak broj pripadnika ovih populacija. Konačno, analize sadržaja sportskih aktivnosti ženske srednjoškolske populacije pokazale su dominaciju rukometa, odbojke, košarke, atletike, aerobika i tenisa. I ovdje je uočena povezanost između socijalne strukture i sportskih sadržaja: škole sa završnim zanimanjima prepoznatljive su po istaknutim preferencijama za rukomet, odbojku i košarku, dok su polaznici gimnazija češći sudionici u atletici, aerobiku, tenisu, plivanju, skijanju i sl.

Stručna djelatnost

U sklopu svojih stručnih aktivnosti dr. sc. Ksenija Bosnar je nakon posljednjeg izbora napisala i objavila tri stručna rada. U prvom je (8), u obliku pozvanog predavanja, izložila suštinu, prednosti i mane tzv. autentičnog ocjenjivanja. U drugome je (31), objavljenom u zborniku sa stručnog skupa, obrazlagala sportske preferencije po jednog tipičnog ''muškog'' i ''ženskog'' fakulteta, a u trećem (34), također objavljenom u zborniku sa stručnog skupa, bavila se odnosom učitelja i učiteljica razredne nastave prema provođenju nastave tjelesne i zdravstvene kulture. Nadalje, kandidatkinja je redoviti sudionik Ljetne škole pedagoga fizičke kulture na kojoj daje zapažen doprinos psihološkom osposobljavanju osoba koje se profesionalno bave tjelesnim odgojem. Važnu kategoriju njezinih stručnih poslova predstavljaju i recenzije znanstvenih i stručnih radova predloženih za objavljivanje u časopisima Kinesiology i Kinesiologija Slovenica (stalni recenzent). Konačno, važan doprinos promociji i razvoju svoje struke kandidatkinja je dala angažmanom u Hrvatskom psihološkom društvu, organizirajući pored ostalog njegovu godišnju konferenciju, a naročito umješno vodeći stručne akcije Sekcije za psihologiju sporta.

Nastavna djelatnost

U sklopu redovitog studija na Kineziološkom fakultetu dr. sc. Ksenija Bosnar održava nastavu u sklopu predmeta Kineziološka psihologija namijenjenog muškim studentima druge godine. Osim toga, u sklopu dodiplomskog studija na svom nastavničkom meniju ima i dva izborna predmeta (Stavovi prema kineziološkim aktivnostima i Psihologija srednje dobi) namijenjena studentima sedmog i osmog semestra Kineziološkog fakulteta. Na postdiplomskim studijima kineziologije na Kineziološkom fakultetu jedan je od tri nositelja predmeta ''Odabrana poglavlja iz kineziološke antropologije'' koji spada u prvu obveznu skupinu predmeta, a u sklopu kojeg je držala predavanja iz područja inteligencije i ličnosti.

Na Veleučilišnim studijima za zvanje diplomiranog sportskog trenera nositeljica je predmeta Psihologija sporta. Osim toga, kandidatkinja redovito predaje na tečajevima za trenere koje organizira Kineziološki fakultet. Od svoga posljednjeg izbora bila je mentor sedmorici diplomanada na dodiplomskom i trinaestorici na veleučilišnom studiju.

Završno mišljenje i prijedlog

Iz izloženog sažetka profesionalne karijere dr. sc. Ksenije Bosnar vidljivo je da se radi o aktivnom i produktivnom znanstveniku, izrazito učinkovitom u svim aspektima posla znanstvenog istraživača. Teme kojima se ona bavi znanstveno su relevantne i tretirane su adekvatnim metodološkim alatima. Njezina, u pravilu empirijska istraživanja, odlikuju se solidnom teorijskom osnovicom, rigoroznom provedbom, umješnim odabirom i provedbom postupaka za testiranje hipoteza te naročito preciznim i primjerenim tumačenjima dobivenih rezultata. Osim toga, očigledno je da je kandidatkinja afirmirana i uspješna sveučilišna nastavnica koja daje zapažen doprinos razvoju i unapređenju svoga fakulteta i sveučilišta. Konačno, u najvažnije nedavne događaje u psihološkoj znanosti i struci (donošenje Zakona o psihološkoj djelatnosti i osnivanje Hrvatske psihološke komore) ugrađen je i njezin veliki doprinos.

Zaključno: dr. sc. Ksenija Bosnar ispunjava sve zakonima i drugim aktima propisane uvjete za izbor u zvanje izvanrednog profesora jer:

1. U svojoj dosadašnjoj karijeri objavila je ukupno 104 znanstvena rada, od čega 21 u međunarodno recenziranim časopisima ili časopisima koji su po vrsnoći izjednačeni s njima;

2. U razdoblju od posljednjeg izbora objavila je ukupno 28 znanstvenih radova od čega 17 u međunarodno recenziranim zbornicima radova sa znanstvenih skupova;

3. Voditeljica je kolegija na dodiplomskom i postdiplomskom studiju;

4. Pod njezinim mentorstvom izrađeno je 20 diplomskih radova;

5. Voditeljica je istraživačkog projekta ugovorenog s Ministarstvom znanosti RH;

6. Kao članica organizacijskog odbora sudjelovala je u organizaciji jednog svjetskog simpozija.

Sukladno izloženom, utvrđujemo da dr. sc. Ksenija Bosnar ispunjava sve uvjete za izbor u znanstveno-nastavno zvanje izvanrednog profesora, područje društvenih znanosti, polje psihologija te predlažemo nadležnima da je u to zvanje i izaberu.

Stručno povjerenstvo:

dr. sc. Alija Kulenović, red. prof.

dr. sc. Predrag Zarevski, red. prof.

dr. sc. Smiljka Horga, red. prof.

Odsjek za psihologiju
Filozofski fakultet u Zagrebu

Predmet: Mišljenje o ispunjavanju uvjeta predloženice za izbor u znanstveno-nastavno zvanje docenta, izvanrednog ili redovitog profesora

Fakultetskom vijeću Filozofskog fakulteta u Zagrebu

Na svojoj sjednici od 8. prosinca 2003. Fakultetsko vijeće Filozofskog fakulteta u Zagrebu imenovalo nas je stručnim povjerenstvom za davanje mišljenja o ispunjavanju uvjeta predloženice dr. sc. MIRE KLARIN za izbor u znanstveno-nastavno zvanje docenta, izvanrednog ili redovitog profesora za znanstveno područje društvenih znanosti, polje psihologije, za predmet Razvojna psihologija na Stručnom odjelu za izobrazbu učitelja i odgojitelja predškolske djece Sveučilišta u Zadru. To je mišljenje od Fakultetskog vijeća 29. listopada 2003. zatražilo Sveučilište u Zadru, na čiji se natječaj objavljen u "Vjesniku" 31. svibnja 2003. prijavila dr. sc. Mira Klarin.

IZVJEŠTAJ

Biografski podaci

Dr. sc. Mira Klarin rođena je 3.5.1963. u Zadru gdje je završila osnovnu i srednju školu. Na Filozofskom fakultetu u Zadru upisala je 1982. jednopredmetni studij Psihologije kojeg je završila 1987. godine. Na Filozofskom fakultetu Sveučilišta u Zagrebu upisala je 1995. poslijediplomski studij-znanstveno usavršavanje iz psihologije. Diplomu magistra društvenih znanosti iz znanstvenog polja psihologije stekla je početkom 1998. obranom magistarske radnje pod naslovom "Utjecaj rada u malim grupama na usvajanje znanja, stavove i neke aspekte samopoimanja", a u prosincu 2000. godine obranila je na istom fakultetu doktorsku disertaciju pod naslovom "Odnosi s vršnjacima kao prediktori različitih aspekata prilagodbe u školi" i time stekla akademski stupanj doktora društvenih znanosti, polje psihologije.

Svoj radni vijek Mira Klarin započela je odmah po diplomiranju 1987. godine zaposlivši se kao profesor psihologije i školski psiholog sukcesivno u matematičkoj, ekonomskoj i medicinskoj srednjoj školi. Nakon dopunskog rada na Filozofskom fakultetu u Zadru, na Odsjeku za razrednu nastavu i predškolski odgoj od 1990., 1993. godine primljena je u stalni radni odnos u zvanju predavača Razvojne i Edukacijske psihologije. 1999. godine izabrana je u zvanje višeg predavača za predmet Razvojna psihologija. U zvanje profesora visoke škole izabrana je 2001. godine. U tom periodu došlo je prvo do izdvajanja Odsjeka za razrednu nastavu i predškolski odgoj iz sastava Filozofskog fakulteta osnivanjem Visoke učiteljske škole, a potom 2003. njene transformacije u Sveučilišni stručni odjel za izobrazbu učitelja i odgojitelja predškolske djece. Dr. sc. Mira Klarin time je stekla pravo napredovanja u znanstveno-nastavna zvanja.

Znanstvena djelatnost

Dr. sc. Mira Klarin kontinuirano se bavi znanstveno istraživačkim radom. Objavila je 11 znanstvenih radova od čega pet u časopisima s međunarodno priznatom recenzijom i šest u časopisima citiranim u sekundarnim publikacijama (popis u prilogu). Pola od tih radova objavila je nakon izbora u zvanje profesora visoke škole 2001. godine. Uz to, aktivno je s priopćenjima sudjelovala na desetak međunarodnih i domaćih znanstvenih skupova. Njen znanstveno-istraživački opus u velikoj većini karakteriziraju samostalni radovi.

Znanstvene radove je objavila u domaćim časopisima od kojih tri imaju status časopisa s međunarodno priznatom recenzijom, citiranim u tercijarnim publikacijama (časopis Društvena istraživanja citiran je u bazi Current Contents, a časopisi Mediji, kultura i odnosi s javnošću i Informatologia u 8 baza podataka između kojih i u Science Abstracts-SA, uz naznaku da je Informatologia kategorizirana od strane Ministarstva znanosti i tehnologije RH u znanstvenu kategoriju A1). Ostali časopisi imaju status domaćeg časopisa s recenzijom, referiranog u sekundarnim publikacijama (časopisi Radovi Filozofskog fakulteta u Zadru i Zbornik Učiteljske akademije u Zagrebu referirani su u 4 baze, između ostalih u Sociological Abstracts, Zbornik radova Visoke učiteljske škole u Zadru referiran je u Modern Language Association International Bibliography MLA, dok se Ljetopis studijskog centra socijalnog rada referira u Sociological Abstracts – Social Services Abstracts Database).

Dr. sc. Mira Klarin dominantno se (u sedam radova) bavi socioemocionalnim aspektom razvoja djece - socijalnom kompetencijom i interakcijom djece s vršnjacima, roditeljima i učiteljicom (radovi: 1.1.3 – 1.1.5 te 1.2.3 – 1.2.6). Po jedan rad obrađuje metode poučavanja i interakciju u školskoj sredini (1.2.2), ispitivanje anksioznosti (1.2.1.), javnog mnijenja (1.1.1) i šire komunikaciju (1.1.2.).

Ovdje ćemo se osvrnuti primarno na radove iz preklapajućeg područja razvojne i socijalne psihologije koje smatramo bitnim pri kvalificiranju dr. sc. Mire Klarin za izbor u predloženo zvanje.

Interakcija djece s vršnjacima, različito je operacionalizirana u pojedinim istraživanjima Mire Klarin. U radu u kojem razmatra dimenzije obiteljskih odnosa kao prediktore (1.1.3) bavi se kvalitetom prijateljstva u dijadi te sociometrijskim mjerama prihvaćanja i odbijanja od strane vršnjaka. U dva rada (1.2.3 i 1.2.6) istražuje dimenzije roditeljstva i kvalitetu odnosa s najboljim prijateljem kao prediktore agresivnog, asertivnog i prosocijalnog ponašanja, dok u daljnjima (1.1.4) ispituje povezanost između percepcije socijalnih vještina, socijalne izoliranosti i usamljenosti, odnosno povezanost socijalnih vještina, agresivnog i prosocijalnog ponašanja (1.1.5). Usamljenost, prosocijalno i agresivno ponašanje ispituje i u kontekstu kvalitete interakcije s najboljim prijateljem (1.2.5). Kvalitetu socijalne interakcije (s učiteljicom) razmatra i kao odrednicu zadovoljstva školom, bitnim kontekstom cjelokupnog dječjeg razvoja (1.2.4.). Sve ove radove karakterizira podrobni opis teorijske podloge istraživanja (npr. Sullivanove interpersonalne teorije, modela koji nastoje objasniti povezanost obiteljskih i vršnjačkih odnosa, teorija roditeljskog odgojnog stila, teorija razvoja prosocijalnog ponašanja i sl.), korištenje upitnika provjerenih metrijskih karakteristika, obuhvat primjereno velikih uzoraka ispitanika - uglavnom adolescenata te primjena adekvatnih statističkih analiza.

Pobliže ćemo opisati radove koje smatramo ključnima u kvalificiranju dr. sc. Mire Klarin za izbor u znanstveno-nastavno zvanje za predmet Razvojna psihologija.

U radu Dimenzije obiteljskih odnosa kao prediktori vršnjačkim odnosima djece školske dobi provjerava se hipotetski model autora Deković i Meeus (1997) o povezanosti između odnosa roditelj-dijete i djetetova odnosa s vršnjacima kroz posredovanje djetetove slike o sebi. Kvaliteta interakcije roditelj-dijete određena je posredstvom dječjih procjena prihvaćanja i odbijanja od strane oba roditelja dok su vršnjački odnosi ispitani na dvije razine – kroz kvalitetu odnosa u dijadi i kroz prihvaćanja i odbijanja od strane vršnjaka. Slika o sebi uključivala je i opće i socijalno samopoštovanje. Ispitivanje je provedeno na 263 djece u dobi između 10 i 14 godina. Primjena stupnjevite regresijske analize rezultirala je nalazima da je socijalno samopoštovanje značajan medijator u objašnjenju veze između odnosa roditelj-dijete i djetetovih odnosa sa vršnjacima – kvalitete prijateljstva i doživljenog odbijanja.

U radu Dimenzije roditeljstva kao prediktori agresivnom i asertivnom ponašanju djece školske dobi autorica je nastojala, polazeći od Rohnerove teorije roditeljskog prihvaćanja i odbijanja objasniti dva nedovoljno diferencirana oblika socijalnog ponašanja – operacionalizirana Žužulovom skalom samoprocjene agresivnog ponašanja i upitnikom asertivnog ponašanja autrice Živčić-Bečirević. Rezultati regresijske i hijerarhijske regresijske analize ukazuju da iste dimenzije roditeljske interakcije stoje u osnovi oba ova oblika socijalnog ponašanja. Prihvaćanje od oba roditelja kao i interakcija s ocem, bolji je prediktor agresivnog ponašanja (u negativnom smjeru), dok je interakcija s majkom – bolji prediktor asertivnog ponašanja. Na osnovi preklapanja prediktora te visoke pozitivne povezanost agresivnog i asertivnog ponašanja zaključuje se o potrebi daljnjih istraživanja koja bi pridonjela njihovoj diferencijaciji.

Radom Stabilnost prosocijalnog i agresivnog ponašanja u socijalnom kontekstu – longitudinalno ispitivanje nastojale su se ispitati dobne i spolne razlike u prosocijalnom i agresivnom ponašanju, međuodnos ta dva vida ponašanja te u kojoj se mjeri mogu objasniti na osnovi obiteljskih i vršnjačkih odnosa. Ispitivanje je provedeno na učenicima u dobi od 10 i 12 godina (N=151), uz retest nakon dvije godine. Primijenjene su skale agresivnog i prosocijalnog ponašanja, dimenzija roditeljstva, kvalitete odnosa s najboljim prijateljem, uzajamnosti u izboru najboljeg prijatelja i reciprociteta davanja u prijateljskoj vezi. Rezultati istraživanja (uz značajnu negativnu povezanost agresivog i prosocijalnog ponašanja) podupiru pretpostavku o stabilnosti agresivnog ponašanja koje se vjerojatno formira u mlađoj dobi, izraženije je kod dječaka i može se objasniti udjelom obiteljske interakcije pri čemu je značajno prihvaćanje od oca. S druge strane, prosocijalno ponašanje, koje je izraženije kod djevojčica, ne pokazuje stabilnost – kod dječaka opada u funkciji dobi. Ovi se rezultati dovode u vezu sa spolno različitim načinima ostvarenja prijateljskih veza.

U radu Osjećaj usamljenosti u kontekstu vršnjačke interakcije Mira Klarin u kontekstu Sullivanove interpersonalne teorije nastoji utvrditi može li se osjećaj usamljenosti i ponašanje predadolescenata i adolescenata objasniti kvalitetom interakcije s vršnjacima. Regresijska je analiza pokazala da je kvaliteta interakcije s najboljim prijateljem značajan prediktor emocionalne usamljenosti te prosocijalnog i agresivnog ponašanja. Adolescenti sa subjektivno kvalitetnijim dijadnim interakcijama osjećaju se manje usamljeno i u većoj mjeri koriste prosocijalne obrasce ponašanja za razliku od onih koji su nezadovoljni interakcijom s najboljim prijateljem, doživljavaju višu razinu usamljenosti i koriste agresivno ponašanje. Utvrđene spolne razlike ukazuju na veći osjećaj usamljenosti kod mladića te na njihovo češće korištenje agresivnog ponašanja dok je kod djevojaka zastupljenije prosocijalno ponašanje. Iako se radi o korelacijskom istraživanju koje onemogućuje kauzalne interpretacije ističe se mogućnost praktične primjene ovih rezultata u smislu prevencije usamljenosti i agresivnog ponašanja te intervencije u smislu razvoja socijalnih vještina čime bi se smanjilo agresivno ponašanje i poboljšala socijalna interakcija.

U radu Kvaliteta interakcije s učiteljicom i zadovoljstvo školom polazi se od pretpostavke da je za djetetov normalan rast i razvoj bitno zadovoljenje potrebe za ljubavlju i sigurnošću. Uz zadovoljenje ove potrebe u interakciji s roditeljem ističe se i uloga odgajatelja i učitelja s kojima djeca provode značajan dio vremena. Kako u literaturi ne postoji model koji opisuje odnos učiteljice prema djetetu, kao polazište upoznavanja tog odnosa uzet je Rohnerov dvofaktorski model odnosa roditelj-dijete uz prilagodbu skale obiteljske interakcije za mjerenje interakcije učiteljica-dijete. Primjenom skale na uzorku od 109 učenika trećih i četvrtih razreda osnovne škole i faktorizacijom rezultata dobivena su dva faktora koja se nisu poklapala s faktorima roditeljskog prihvaćanja i odbijanja, ali su na osnovi sadržaja pripadajućih čestica ipak tako nazvana: faktorom učiteljičinog prihvaćanja (uključujući postavljanje zahtjeva, pružanje pomoći, razumijevanje, zanimanje za dijete) odnosno faktorom odbijanja (uključujući kažnjavanje, vikanje, nazivanje pogrdnim imenima, žrtvovanje i davanje). Za faktor odbijanja dobivene su značajne spolne razlike u smislu da djevojčice procjenjuju odbijanje manjim, a za faktor prihvaćanja značajne dobne razlike u smislu doživljaja većeg prihvaćanja od strane učiteljice kod učenika četvrtog razreda. Ispitivanje prognostičke valjanosti dviju dimenzija u predikciji zadovoljstva školom pokazalo je da je odbijanje značajan prediktor, ali samo kod učenika četvrtog razreda. Na osnovi kritičkog razmatranja ovih nalaza autorica ističe potrebu educiranja nastavnika i za uspostavu kvalitetnih odnosa s učenicima s ciljem bolje školske prilagodbe.

Cilj rada Socijalna kompetencija u kontekstu socijalnih i bihevioralnih korelata (koji se pogrešno vodi kao pregledni rad) bio je utvrditi prediktivnu vrijednost usamljenosti kao emocionalnog korelata i socijalne povučenosti kao bihevioralnog korelata socijalnih vještina. Rezultati primjene skala socijalnih vještina, usamljenosti i socijalne izoliranosti na 260 adolescenata ukazuju na njihovu međupovezanost i na potvrdu polazne hipoteze. Regresijska je analiza pokazala da su adolescenti sa slabije razvijenim socijalnim vještinama i manje snalažljivi u socijalnim situacijama – usamljeniji i izoliraniji u socijalnim kontaktima. Nađene spolne razlike govore da se žene osjećaju manje usamljenima te da posjeduju više socijalnih vještina.

Ovo su samo neki od nalaza koji proizlaze iz sustavnog i kvalitetnog bavljenja Mire Klarin ovim područjem. Oni rezultiraju njenim isticanjem da se razvoj socijalnih vještina odvija u ranoj dječjoj dobi i da bi stoga školske programe trebalo obogatiti sadržajima koji potiču i razvijaju interpersonalnu komunikaciju. Na taj način Mira Klarin povezuje rezultate svog znanstveno-istraživačkog rada sa zalaganjima na unapređenju nastavne prakse u kojoj bi se upražnjavala kvalitetna interakcija nastavnika i učenika, učenika međusobno i razvijale socijalne kompetencije.

Stručna djelatnost

Uz svoj znanstveno-istraživački rad, dr. sc. Mira Klarin svojim sudjelovanjem na stručnim skupovima iz područja predškolskog odgoja, te radovima objavljenim u zbornicima sa skupova, kontinuirano pridonosi permanentnom obrazovanju odgojitelja iz područja razvojne i edukacijske psihologije. Objavila je 13 stručnih radova.

Dominantna područja njezinog stručnog bavljenja su metode podučavanja i pokazatelji njihove učinkovitosti na planu znanja, kompetentnosti i zadovoljstva učenika, upućivanje budućih nastavnika u različite metode podučavanja i u primjenu teorija učenja u nastavi, te osvjetljavanje nekih razvojnih osobitosti predškolske i školske djece (nadarenost, potreba za sigurnošću, empatija i prosocijalno ponašanje, razvoj u socijalnom kontekstu, razvoj i igra). Na osnovi poznavanja suvremenih teorija učenja, nalaza empirijskih istraživanja te svojeg usporedbenog istraživanja efekata tradicionalne metode poučavanja i kooperativnog rada u malim grupama studenata u okviru nastave iz psihologije, koji govore o boljem znanju kooperativno podučavanih te porastu stereotipnih shvaćanja iz područja psihologije kod klasično podučavanih studenata, Mira Klarin se zalaže za uvođenje suvremenih metoda poučavanja te propagira kooperativno učenje, iskustveno učenje i problemski pristup u nastavi.

Njena stručna djelatnost sastoji se i od recenziranja radova za časopis "Informatologija", za "Zbornik radova Odjela za izobrazbu učitelja i odgojitelja predškolske djece" te radnih materijala "Mogu više i bolje" za predškolske ustanove. Član je uredništva "Zbornika radova Stručnog odjela za izobrazbu učitelja i odgojitelja predškolske djece " koji objavljuje stručne i znanstvene radove.

Član je Hrvatskog psihološkog društva i u proširenom je predsjedništvu Komunikološkog društva Hrvatske. U organizacijskom je odboru znanstveno-stručnog skupa "Živa baština" i "Djetinjstvo, razvoj i odgoj".

Nastavna djelatnost

Dr. sc. Mira Klarin ima obimnu i raznorodnu nastavnu djelatnost. U okviru dodiplomske sveučilišne izobrazbe učitelja i odgojitelja predškolske djece drži predavanja i seminare iz Razvojne psihologije i Edukacijske psihologije te izvodi Interdisciplinarni seminar - novi kolegij kojeg je uvela i koncipirala u vidu radionica s aktivnim sudjelovanjem studenata. Sudjeluje u doškolovanju za učitelje i u izvođenju izvanrednog studija za odgojitelje.

Uz svoj osnovni nastavni rad, gostujući je nastavnik na Visokoj teološko-katehetskoj školi u Zadru Sveučilišta u Zagrebu, na kojoj predaje Psihologiju nastave i obrazovanja te vodi kolegij Razvojna psihologija. Na Zadarskom sveučilišnom Odjelu za informatologiju i komunikologiju uvela je i predaje kolegij Psihologija komunikacije, dok na Visokoj školi za turistički management u Šibeniku predaje Psihologiju međuljudskih odnosa. Uz to predaje i kolegij Metodologija znanstvenog istraživanja. Svoj doprinos nastavi dala je i kao član tima za izradu novih programa četverogodišnjeg stručnog studija za učitelje i trogodišnjeg studija za odgojitelje predškolske djece, koji se trenutno preoblikuje u četverogodišnji studij. Izradila je i planove i programe kolegija koje izvodi na tim stručnim studijima, a trenutno sudjeluje u izradi programa za kolegij "Psihologija pregovaranja" na poslijediplomskom studiju turizma Sveučilišta u Ljubljani kojeg će realizirati u ovoj akademskoj godini.

Mentor je pri izradi više diplomskih radnji iz područja razvojne i edukacijske psihologije te psihologije komunikacije. Sa studentima surađuje i uključujući ih u istraživanja, obradu podataka i izlaganja na skupovima. U nastojanju da kontinuirano unapređuje svoj nastavni rad, polaznica je treninga "Aktivno učenje i kritičko mišljenje u visokoškolskoj nastavi"

Uz nastavni rad i oblikovanje nastavnih programa studija dr. sc. Mira Klarin je u svojoj radnoj sredini sudjelovala u višekratnom organizacijskom preustroju pri čemu je obnašala poslove prodekana za nastavu a potom i predstojnice Zavoda za predškolski odgoj.

Završna ocjena i prijedlog

Na temelju prikaza znanstvenog, stručnog i nastavnog rada dr. sc. Mire Klarin može se zaključiti da se radi o aktivnoj znanstvenici jasno profiliranog interesa koja se ujedno zalaže za primjenu stečenih spoznaja u neposrednoj odgojnoj i obrazovnoj praksi.

Zaključujemo da dr. sc. Mira Klarin ispunjava sve potrebne uvjete za izbor u znanstveno-nastavno zvanje docenta, propisane čl. 42. Zakona o znanstveno-istraživačkoj djelatnosti i čl. 74. Zakona o visokim učilištima te da udovoljava minimalnim uvjetima Rektorskog zbora i Područnog vijeća za društvene znanosti.

Naime, dr. sc Mira Klarin:

- objavila je 11 znanstvenih radova od kojih se 7 bavi aspektima socijalnog razvoja i njihovim prediktorima tj. ulazi u područje Razvojne psihologije. Od tih sedam, u skladu sa zahtijevanim minimumom, tri su publicirana u časopisima sa međunarodno priznatom recenzijom, citiranim u tercijarnim publikacijama dok su preostali objavljeni u domaćim časopisima s recenzijom (citiranim u sekundarnim publikacijama),

- više godina uspješno sudjeluje u izvođenju dodiplomske nastave,

- održala je 15 priopćenja na međunarodnim znanstvenim skupovima i

- mentorica je pri izradi diplomskih radnji.

Temeljem izloženog predlažemo da se dr. sc. Mira Klarin izabere u znanstveno-nastavno zvanje docenta za znanstveno područje društvenih znanosti, polje psihologija, za predmet Razvojna psihologija na Odjelu za izobrazbu učitelja i odgojitelja predškolske djece Sveučilišta u Zadru.

Zagreb, 28.6.2004.

Stručno povjerenstvo:

dr. sc. Goranka Lugomer-Armano, izv. prof.

dr. sc. Gordana Keresteš, doc.

dr. sc. Katica Lacković-Grgin, red. prof.

(Filozofski fakultet u Zadru)

Odsjek za psihologiju

Filozofski fakultet

Sveučilište u Zagrebu

Predmet: Mišljenje o ispunjavanju uvjeta dr. sc. Krunoslava Matešića za izbor u znanstveno-nastavno zvanje i prijedlog za izbor u nastavno-znanstveno zvanje docenta.

Na sjednici Fakultetskog vijeća Filozofskog fakulteta u Zagrebu, održanoj 13. listopada 2004., imenovani smo u stručno povjerenstvo za davanje mišljenja o ispunjavanju uvjeta predloženika za izbor u znanstveno-nastavno zvanje docenta, izvanrednog ili redovitog profesora za znanstveno područje društvenih znanosti, polje psihologija, za predmet Psihologija odgoja i obrazovanja na Učiteljskoj akademiji Sveučilišta u Zagrebu.

Učiteljska akademija objavila je natječaj u «Narodnim novinama» od 23. srpnja 2004. godine, na koji se javio samo jedan kandidat: dr. sc. Krunoslav Matešić, viši predavač.

M I Š L J E N J E

Dr. sc. Krunoslav Matešić rođen je 1949. godine u Kaptolu gdje je završio osnovnu školu; gimnaziju je završio u Požegi. Studij psihologije diplomirao je 1973. godine u Odsjeku za psihologiju Filozofskog fakulteta u Zagrebu. U Odsjeku za psihologiju Filozofskog fakulteta u Zagrebu magistrirao je 1985. godine obranom rada «Intelektualne sposobnosti u funkciji procesa starenja» i doktorirao obranom disertacije s naslovom «Uloga emocionalne inteligencije u stresnim stanjima i procesima».

Od 1975. do 1978. radio je u Laboratoriju za psihofiziologiju rad Instituta za medicinska istraživanja i medicinu rada tadašnje JAZU, a nakon toga u Zavodu za zaštitu zdravlja grada Zagreba. Od 1982. godine nastavnik je u Odsjeku za pedagoško i psihološko osposobljavanje Učiteljske akademije sveučilišta u Zagrebu, gdje u svojstvu višeg predavača drži nastavu iz predmeta Psihologija odgoja i obrazovanja studentima Filozofskog fakulteta, Prirodoslovno-matematičkog fakulteta, Muzičke akademije te Akademije likovnih umjetnosti.

U svom strukovnom društvu dr. Matešić bio je stalno izrazito djelatno i učinkovito angažiran. Od 1985. do 1991. bio je glavni i odgovorni urednik časopisa «Primijenjena psihologija» koji je za hrvatske psihologe imao presudnu važnost u diseminiranju rezultata primijenjenih istraživanja, ali isto tako i rezultata bazičnih istraživanja. U mandatu 1995. do 1997. bio je predsjednik Hrvatskog psihološkog društva i za vrijeme njegovog mandata Hrvatsko psihološko društvo primljeno je u Europsku udrugu psiholoških društava (EFPA). Nakon što se početkom devedesetih godina prošlog stoljeća «Primijenjena psihologija» ugasila K. Matešić je 1998. samostalno pokrenuo novi psihološki časopis «Suvremena psihologija» koji, ne samo da je ispunio prazninu iza «Primijenjene psihologije», nego je ubrzo postao respektabilan časopis nužan svakom psihologu u Hrvatskoj. K. Matešić je, također, član redakcije međunarodnog psihološkog časopisa «Review of Psychology». Za svoju djelatnost na promicanju psihologije kao struke dobio je 1986. nagradu «Ramiro Bujas», najvažniju nagradu u području primijenjene i znanstvene psihologije u Hrvatskoj.

No, treba posebno naglasiti kako djelatnost K. Matešića kao glavnog urednika izdavačke kuće Naklada Slap ima neprocjenjivu vrijednost za razvitak hrvatske psihologije, jer je ta nakladnička kuća, jedina u Hrvatskoj primarno orijentirana na izdavanje psihološke literature. Zahvaljujući izdanjima Naklade Slap studenti psihologije zadnjih desetak godina dobili su mnoštvo udžbenika, što prevedenih što originalno napisanih od hrvatskih autora, koji u velikoj mjeri pokrivaju njihove temeljne nastavne potrebe. Osim udžbenika, Naklada Slap publicira i drugu psihološku literaturu potrebnu psiholozima, kao i tzv. popularnu psihološku literaturu, koja je znanstveno i stručno fundirana. Jednako toliko važna, ako ne i najvažnija, jest djelatnost Naklade Slap posvećena izdavanju psihologijskih mjernih instrumenata (testova) i njihovom normiranju. Posao izdavanja testova (prevedenih kao i originalnih testova hrvatskih autora) izuzetno je zahtjevan i podliježe vrlo strogim pravilima i kriterijima, pa su stoga nužna i relativno velika materijalna ulaganja kako bi se, primjerice, standardizirao neki test za hrvatsku populaciju. Naklada Slap do sada je objavila 160 naslova namijenjenih psiholozima. Za tu svoju izdavačku djelatnost 2002. godine K. Matešić dobio je izvanrednu nagradu Hrvatskog psihološkog društva za promicanje psihologije «Ramiro Bujas».

Znanstvena djelatnost

Većina znanstvenih radova K. Matešića bavi se jednim od najzanimljivijih istraživačkih područja u psihologiji: intelektualnim funkcioniranjem čovjeka. To su radovi: "Intelektualne sposobnosti u zreloj i starijoj životnoj dobi", "Uspješnost pamćenja u zreloj i starijoj dobi", "Pregled faktora koji mogu utjecati na intelektualnu uspješnost tokom života", "Relations between results on Raven progresive matrices plus sets and school achievement", "Analiza učinka na Mill Hill ljestvicama rječnika", "Prilog provjeri kognitivnih aspekata petofaktorskog modela ličnosti", "Inteligencija i školski uspjeh - razlike s obzirom na spol učenika u završnim razredima osnovne škole".

U radu «Pregled faktora koji mogu utjecati na intelektualnu uspješnost tokom života» objašnjavaju se promjene intelektualne uspješnosti u zreloj i starijoj životnoj dobi polazeći od činjenice da su napušteni jednostrani pokušaji da se sve pripisuje isključivo procesima starenja. U članku se daje pregled sklopova faktora koji vjerojatno utječu na intelektualnu efikasnost tokom života.

U radu «Intelektualne sposobnosti u zreloj i starijoj životnoj dobi» prikazani su rezultati dobiveni u sklopu zagrebačke epidemiološke studije starenja u okviru koje je ispitano 578 ljudi, starih od 45 do 85 godina i više, nizom psihologijskih testova za provjeru neverbalnih i verbalnih intelektualnih sposobnosti te mentalne brzine. Ispitanici su najprije bili podijeljeni u osam dobnih skupina (45-49, 50-54, ...80 godina i više). Jednosmjernom analizom varijance ovih kohorti dobivene su statistički značajne razlike za sve ispitivane varijable u smislu redukcije uspješnosti u progresiji starenja. U trosmjernoj analizi varijance su osim dobi kontrolirani spol i stupanj školovanosti. Dok se za neverbalne intelektualne sposobnosti i mentalnu brzinu opet pojavljuje redukcija na planu uspješnosti u funkciji starenja to ne vrijedi i za verbalne sposobnosti. One duže vrijeme nisu pogođene starosnim utjecajima. Najizraženije razlike u uspješnosti rada na primijenjenim testovima i zadacima dobivene su s obzirom na školovanost ispitanika. Stoga se zaključuje da je edukacijski status odgovorniji za uščuvanost intelektualnih sposobnosti negoli same dobne promjene.

U članku «Uspješnost pamćenja u zreloj i starijoj dobi» prikazani su rezultati dobiveni na istoj skupini od 578 osoba starijih od 45 godina primjenom testova za ispitivanje sposobnosti pamćenja brojeva i logičkih elemenata pri čemu su sudionici bili podijeljeni u 8 dobnih skupina. Jednosmjerna analiza varijance pokazala je redukciju uspješnosti u funkciji dobi. Trosmjerna analiza varijance, kada je osim dobi kontroliran spol i edukacijska razina, pokazala je da je za promatrane sposobnosti pamćenja odgovorniji stupanj školovanosti negoli same dobne promjene.

Rezultati prikazani u ova tri rada pokazuju - kao što je i u drugim sličnim istraživanjima utvrđeno - kako promjene tijekom starenja u kognitivnom funkcioniranju nisu ni jednostavne, ni linearne i kako postoje zapravo kompenzatorni mehanizmi koji u znatnoj mjeri usporavaju deterioraciju intelektualnih funkcija starenjem. U radu "Pregled faktora ..." vrlo elaborirano su razmatrani čimbenici koji mogu utjecati na intelektualnu djelotvornost tijekom života, kao što je to brzina rada i snaga intelektualnih sposobnosti, darovitost, školovanost, profesionalno obrazovanje, zdravstveno stanje te okolinski i životni uvjeti.

U radu "Relations between results on Raven progresive matrices plus sets and school achievement" dobivene su uobičajene korelacije između školskog uspjeha u različitim školskim predmetima u svim razredima gimnazije i rezultata u RPM+ koje su se kretale od 0,14 za povijest do 0,35 za fiziku. No, važniji rezultat u ovom radu odnosi se na provjeru opravdanosti raširenog mišljenja kako nastavnici učenicima višeg kognitivnog statusa daju nešto lošije ocjene tijekom godine kako bi ih potakli na pojačano učenje; međutim, dobiveni rezultati tu hipotezu ne potvrđuju.

U novije vrijeme u suvremenoj psihologiji puno je istraživačke pažnje posvećeno tzv. petofaktorskom modelu ličnosti, pa je jedan svoj istraživački rad i K. Matešić usmjerio na provjeru tvrdnje autora ovog modela Costae i McCraea prema kojoj je dimenzija "otvorenost prema iskustvu" povezana s pokazateljima intelektualnog funkcioniranja. Na uzorku od 476 muških sudionika primijenjen je Inventar NEO-FFI i Test opće obaviještenosti koji može služiti kao pokazatelj kristalizirane inteligencije. Dobivena je statistički značajna povezanost između OPI i TOO od 0,29 što govori u prilog temeljnih pretpostavki petofaktorskog modela ličnosti.

Iako se radi o grupnom autorstvu, želimo posebno istaknuti rad "Testing practices in European countries" koji na temelju provedenog ispitivanja u šest europskih zemalja (uključujući i Hrvatsku) raspravlja o praksi primjene psihologijskih mjernih instrumenata, svakako najvažnijeg psihološkog oruđa. Rezultati ispitivanja pokazuju da psiholozi u Europi najčešće upotrebljavaju testove inteligencije, upitnike ličnosti te skale depresije. Detaljno analizirajući dobivene rezultate , u radu su ponuđene neke moguće mjere za poboljšanje prakse psihologijskog testiranja u Europi.

U širi kontekst gore ukratko opisanih radova idu i radovi preglednog tipa koji se odnose na emocionalnu inteligenciju, područje najsuvremenijih psihologijskih istraživanja, a koje je ujedno i jedno od najkontroverznijih, pa su stoga ozbiljna istraživanja i ozbiljni prikazi i važni i potrebni. K. Matešić se počeo baviti "emocionalnom inteligencijom" u istraživanju u okviru njegove disertacije, istraživanju koje je provedeno izuzetno ozbiljno i znanstveno vrlo utemeljeno. Zato se slobodno može reći kako je on jedan od rijetkih psihologa u Hrvatskoj koji je doista ekspert u tom području.

Napokon, ukratko ćemo još samo spomenuti tri rada koja spadaju u šire područje psihofiziologije rada, kojim područjem se K. Matešić intenzivnije bavio neposredno nakon što je diplomirao psihologiju.

U radu «Psihologijski aspekti ocjene poslova s posebnim uvjetima rada» na temelju dobivenih rezultata zaključuje se da su radnici koji su na svojim radnim mjestima kronično izloženi djelovanju pesticida, ali koji ne pokazuju znakove intoksikacije, općenito govoreći, sporiji u reagiranju na jednostavne podražaje, te da je spretnost njihove ruke manja nego u radnika sličnih osobina koji nisu bili izloženi kroničnom djelovanju pesticida. To isto se može ustvrditi i za mirnoću ruku prilikom izvođenja složenih pokreta. Ovi rezultati su u skladu s kliničkim podacima o djelovanju pesticida na ponašanje ljudi u kojih postoje jasni znakovi intoksikacije, samo što je u tim slučajevima intenzitet negativnog djelovanja pesticida bio mnogo izrazitiji. Ovi rezultati, prema tome, upućuju na naročiti oprez u proizvodnji i primjeni pesticida i jasno ukazuju na potrebu da se zaštiti radnika posveti mnogo veća pažnja nego što je to bio slučaj do sada kako bi negativno djelovanje pesticida što manje došlo do izražaja.

U radu «Dnevne varijacije u uspješnosti rada na zadacima za ispitivanje kratkoročne memorije» prikazani su rezultati promatranja dvanaestero ispitanika kod koji su praćene dnevne promjene oralne temperature i uspješnost rada na zadacima za ispitivanje kratkoročnog pamćenja. U periodu uobičajene budnosti između 7 i 22 sata izvršilo se na svakom ispitaniku po šest mjerenja. U ispitivanju nisu utvrđene jednoznačne razlike u dnevnim promjenama uspješnosti rada na zadacima za ispitivanje kratkoročnog pamćenja s obzirom na stupanj složenosti zadatka. U cjelini gledano, uspješnost rada na zadacima za ispitivanje kratkoročnog pamćenja bolja je u uvjetima sniženog, a slabija u uvjetima povišenog aktivacijskog nivoa.

U radu «Povezanost doživljaja neispavanosti s nekim drugim varijablama» prikazano je istraživanje provedeno na 53 trosmjenske tvorničke radnice koje je pokazalo kako većina doživljava neugodu neispavanosti zbog kratkotrajnog sna nakon rada u noćnoj smjeni (64% izjavljuje da su neispavane ili jako neispavane). Vrlo jaka i dugotrajna neispavanost često je jedna od najtežih popratnih tegoba noćnog smjenskog rada, jer uzrokuje iscrpljujuće lišavanje zadovoljavanja jedne od temeljnih biotičkih potreba.

Utvrđena je povezanost između doživljaja neispavanosti i nekih drugih subjektivnih i objektivnih varijabli, kao što su umor, raspoloženje, zdravstveno osjećanje, razdražljivost i dr. Rezultati potvrđuju vrijednost i upotrebljivost subjektivne metrike i u poučavanju doživljajnih aspekata smjenskog rada. Na temelju subjektivnih prosudbi radnika mogu se utvrditi poteškoće što ih uzrokuje smjenski oblik rada, te učiniti stanovite promjene i pratiti uspješnost poduzetih poboljšanja.

Autori predlažu neke promjene u vezi sa smjenskim radom: 1) uvođenje brže rotacije smjena, 2) skraćivanje trajanja radnog vremena noćne smjene, 3) poboljšanje radnih uvjeta u noćnoj smjeni, 4) osiguranje veće društvene pripomoći smjenskim radnicima i 5) uzimanje u obzir rada u noćnoj smjeni pri raspodjeli stanova.

K. Matešić je sudjelovao u izvođenju znanstvenog projekta «Razvoj individualnog kriterija točnosti u verbalnom učenju i neka motorička postignuća» (glavni istraživač dr. sc. Vladimir Andrilović, red. prof.).

Djelatno, s referatima, sudjelovao je na desetak međunarodnih i domaćih znanstveni skupova kao što su, primjerice, XIX International Congress on Occupational Health (Dubrovnik, 1978); 11th World Congress of International Association for Accident and Traffic Medicine» (Dubrovnik, 1985); 42. Kongress – Deutsche Gesellschaft fuer Psychologie (Jena, 2000); VIIth European Congress on Psychology (London, 2001).

Stručna djelatnost

K. Matešić je trajno i intenzivno angažiran u strukovnom društvu kao i u rješavanju mnogih stručnih pitanja psihologa. Ne samo da je bio predsjednikom Hrvatskog psihološkog društva nego je redovito član različitih stručnih odbora i komisija u HPD-u kao što i djelatno sudjeluje u oblikovanju rada Psihološke komore. Tu, svakako, valja spomenuti da je bio osnivač i glavni urednik "Hrvatskog psihološkog glasnika", strukovnog psihološkog glasila.

No, u svom se stručnom radu K. Matešić najviše bavi testovima i njihovom primjenom u radu psihologa, kako u praktičnom radu tako i u znanstvenim istraživanjima. Kao glavni urednik Naklade Slap velik dio svog posla usmjerio je na prilagodbu najpoznatijih stranih testova našim prilikama (prijevod te standardizacija) i osobito na poticanje izradbe naših originalnih testova različitog tipa (uključujući i testove sposobnosti kao i upitnike i skale za ispitivanje ličnosti u užem smislu). Tako, zahvaljujući naporima K. Matešića, već postoji četrdesetak psihologijskih mjernih instrumenata koji su uz obveznu i nužnu metrijsku opremu u opticaju u psihološkoj praksi u Hrvatskoj. Ta njegova djelatnost proteže se i izvan Hrvatske, jer je K. Matešić član Standing Committee for Tests and Testing Europskog uduruženja psiholoških asocijacija (EFPA).

K. Matešić objavio je petnaestak stručnih radova koji se bave poviješću hrvatske psihologije, testovima i testiranjem te biološkim ritmovima i njihovom povezanošću s radnom učinkovitošću.

Objavljivanjem dviju knjiga "Biološki ritmovi i ponašanje čovjeka" i "Testirajte svoju inteligenciju" K. Matešić je, također, pokazao temeljito poznavanje područja kojima se bavio ili se bavi.

K. Matešić napisao je samostalna poglavlja u nekoliko knjiga, a ovdje ćemo samo spomenuti poglavlje «Psihologijski temelji učenja», u prvoj knjizi, te «Temelji biotičke ritmičnosti u ljudi i vojna učinkovitost», u drugoj knjizi «Vojne psihologije».

Nastavna djelatnost

K. Matešić je dugogodišnji predavač "Psihologije odgoja i obrazovanja" studentima različitih fakulteta zagrebačkog Sveučilišta, predmeta koji je nužan za sve studente koji se obrazuju za nastavničko zanimanje. Taj predavački posao izrazito je zahtjevan zbog barem dva razloga. Jedan jest to što se radi o studentima kojima psihologija nije primarni interes, pa stoga psihološke sadržaje treba prilagođavati znanjima, kognitivnim okvirima i interesima tih studenata, a drugi je što se radi o raznolikim studijskim grupama, od studenata prirodnih znanosti (na Prirodoslovno-matematičkom fakultetu) do studenata umjetničkih područja (Muzička akademija i Akademija likovnih umjetnosti). K. Matešić taj nastavnički posao, za koji pokazuje iznadprosječnu motivaciju, obavlja na visokoj znanstvenoj i stručnoj razini na zadovoljstvo i studenata i fakulteta.

Završna ocjena i prijedlog

Na temelju prikazanog znanstvenog, stručnog i nastavnog rada dr. sc. Krunoslava Matešića opravdano je zaključiti kako se radi o aktivnom i produktivnom znanstveniku jasno izraženih interesa, osobi koja je svoju istraživačku djelatnost uspješno spojila sa stručnim djelovanjem te o nastavniku koji vrlo uspješno izvodi sveučilišnu nastavu. Istaknuta obilježja nastavničkog, znanstvenog i stručnog rada K. Matešića su temeljitost, savjesnost, učinkovitost te motiviranost za osuvremenjivanje i poboljšanje psihologije kao struke. Čitava njegova dosadašnja karijera pokazuje izrazitu predanost struci koju je izabrao kao svoj životni poziv.

Iz prethodnog prikaza vidljivo je da dr. sc. Krunoslav Matešić ispunjava i formalne uvjete potrebne za izbor znanstveno-nastavno zvanje docenta, propisane člankom 42. Zakona o znanstveno istraživačkoj djelatnosti i člankom 74. Zakona o visokim učilištima te sukladno uvjetima Rektorskog zbora i Područnog vijeća za društvene znanosti jer je objavio više od 5 znanstvenih radova (ukupno 15), od kojih je više od dva (ukupno 3) objavljeno u međunarodno recenziranim publikacijama), više godina uspješno obavlja visokoškolsku nastavu te održao 15 priopćenja na međunarodnim i domaćim znanstvenim i stručnim skupovima.

Temeljem izloženog, mišljenja smo da dr. sc. Krunoslav Matešić ispunjava sve uvjete za izbor u znanstveno-nastavno zvanje docenta za znanstveno područje društvenih znanosti, polje psihologija, za predmet Psihologija odgoja i obrazovanja u Odsjeku za pedagoško-psihološko osposobljavanje Učiteljske akademije Sveučilišta u Zagrebu.

U Zagrebu, 29.11.2004.

Stručno povjerenstvo:

Dr. sc. Vladimir Kolesarić, red. prof., predsjednik

Dr. sc. Alija Kulenović, red. prof., član

Dr. sc. Majda Rijavec, red. prof., (Učiteljska akademija

Sveučilišta u Zagrebu), članica

Odsjek za psihologiju

Filozofskog fakulteta u Zagrebu

Fakultetskom vijeću

Filozofskog fakulteta u Zagrebu

Predmet: Mišljenje stručnog povjerenstva o ispunjavanju uvjeta predloženika za izbor u naslovno nastavno zvanje predavača ili višeg predavača za znanstveno područje društvenih znanosti, polje psihologija, za predmet Edukacijska psihologija na Visokoj učiteljskoj školi u Petrinji.

Na molbu Visoke učiteljske škole u Petrinji Fakultetsko vijeće Filozofskog fakulteta na sjednici od 13. rujna 2004. imenovalo nas je u stručno povjerenstvo za ocjenu rezultata natječaja za naslovno nastavno zvanje predavača ili višeg predavača za znanstveno područje društvenih znanosti (polje psihologija).

Na natječaj objavljen u Večernjem listu 11. svibnja 2004. i Narodnim novinama 19. svibnja 2004. javila se mr. sc. Inge Tonković i stručno povjerenstvo podnosi ovo

Mišljenje

Pristupnica mr.sc. Inge Tonković, rođena 1955. godine u Mostaru, BiH, diplomirala je 1979. godine na Filozofskom fakultetu u Zagrebu psihologiju kao prvi (A) predmet i pedagogiju kao drugi (B) predmet. Stupanj magistra znanosti stekla je 1989. godine na Odsjeku za psihologiju Filozofskog fakulteta u Zagrebu obranom rada pod naslovom "Uvjerenje u mjesto kontrole potkrepljenja i stil roditeljskog rukovođenja u gradskoj i seoskoj sredini".

Nakon diplome pristupnica se zaposlila u Zavodu za preventivnu medicinu rada pri VB Zagreb. Od 1980. do 1981. godine radila je u Školi za slušno oštećene "Slava Raškaj" u Karlovcu na mjestu školskog suradnika. Od 1981. do 1989. godine radi CVTŠ "Ivan Gošnjak", Zagreb, na mjestu psihologa i nastavnika. Od 1989. godine do danas zaposlena je u KB "Dubrava" na Odjelu psihijatrije kao klinički psiholog.

Nastavna djelatnost:

Iskustvo u nastavnom radu pristupnica je stekla kao profesor psihologije i pedagogije u vojnoj gimnaziji. Osim nastave srednjoškolcima mr.sc. Inge Tonković ima iskustva i u nastavi sa studentima. Bila je voditelj vježbi za studente medicine i psihologije iz kolegija Psihologija boli na Višoj medicinskoj školi, te mentor na dodiplomskom studiju Više medicinske škole. Osim toga mr.sc. Tonković bila je mentor specijalističke prakse za specijalizante kliničke psihologije Poslijediplomskog studija Odsjeka za psihologiju Filozofskog fakulteta u Zagrebu.

Voditeljica je edukacija (radionica i seminara) iz područja primjenjene psihologije i NLP-a.

Stručna djelatnost:

Uz natječaj pristupnica je predala popis od petnaest radova (od toga je šest sažetaka ili izlaganja na skupovima) i u prilogu tekst sedam objavljenih radova.

Od priloženih radova njih četiri su znanstveni, a tri stručni radovi. U tim radovima vidljiv je širok raspon interesa pristupnice. Osim teksta pisanog za priručnik ostali radovi su koautorski.

U radu Preferencija za boje i neke crte ličnosti ispitivane su razlike u stupnju ekstravertiranosti kod ispitanika s različitim preferencijama za boje u selekcijskoj i neselekcijskoj situaciji. Rezultati su pokazali da u neselekcijskoj situaciji učenici s preferencijom za "žive" boje pokazuju više rezultate na E-skali od onih s preferencijom za "mirnije" boje. U selekcijskoj situaciji rezultati pokazuju suprotnu tendenciju. Autorice ove nalaze objašnjavaju stereotipima ispitanika o povezanosti preferencije za boju i ekstraverzije pa su rezultati u selekcijskoj situaciji interpretirani kao tendencija ka disimulaciji.

Rad Autogeni trening i svijest o sebi bio je eksperimentalnog karaktera. Pokazano je da nakon autogenog treninga niti u eksperimentalnoj niti u kontrolnoj skupini nije došlo do promjena u svijesti o sebi. Došlo je do promjena u socijalnoj anksioznosti koje su objašnjene autogenim treningom i situacijskim faktorima.

Coping strategies and the resolution of stressful situations je rad u kojem je potvrđena faktorska struktura Upitnika strategija sučeljavanja sa stresom te je pokazano da se skupine "uspješnih" i "neuspješnih" ispitanika međusobno razlikuju po korištenim strategijama i po percepciji karakteristika stresne situacije.

U radu Psychological condition hormone levels in war trauma autori na temelju rezultata tri skupine ispitanika u različitoj mjeri izloženih ratnom stresu zaključuju da su pronađene endokrine promjene više u vezi s psihološkim doživljajem stresa nego sa samom traumom.

Stručni rad Karakteristike ličnosti pitomaca i prilagodba na uvjete života i rada u Tehničkoj srednjoj vojnoj školi u Zagrebu pokazuje da je psihoticizam jedina ispitana varijabla koja prognozira lošu prilagodbu u školi internatskog tipa. U radu Grupni crtež kao jedan od parametara (dijagnostičkih i terapijskih) kod pacijenata sa PTSP pokušalo se usporediti pacijente s dijagnozom PTSP-a i pacijente s drugim dijagnozama, a Relaksacijske i sugestivne tehnike je tekst za priručnik. U tekstu se govori o autogenom treningu kao metodi za rad s pacijentima koji imaju PTSP.

Iz opisanog je vidljivo da su samo dva rada vezana uz područje obrazovanja ali kako to nije uvjet za izbor smatramo da priloženi radovi brojem i kvalitetom kvalificiraju pristupnicu za zvanje višeg predavača.

Pristupnica je prošla brojne edukacije (Transakcijska analiza, Kibernetika psihoterapije, Uvodna priprema iz grupne analize, Neurolingvističko programiranje) i tako pokazala da se bavi svojim stručnim usavršavanjem.

Mr.sc. Inge Tonković ima više od pet objavljenih radova i pokazala je sklonost prema nastavnom radu radeći sa srednjoškolcima i studentima. Bila je aktivna na stručnim i znanstvenim skupovima.

Iz navedenog vidljivo je da mr.sc. Inge Tonković udovoljava propisanim uvjetima Zakona o znanstvenoj djelatnosti i visokom obrazovanju (čl. 98, stavak 4) i dosadašnjim uvjetima Rektorskog zbora za izbor u zvanje višeg predavača za znanstveno područje društvenih znanosti polje psihologije za predmet Edukacijska psihologija.

U Zagrebu, 2. studenoga 2004.

Stručno povjerenstvo:

dr.sc.Vesna Vlahović-Štetić, izv.prof.

dr.sc. Vlasta Vizek Vidović, red.prof.

dr.sc. Majda Rijavec, red.prof. (Učiteljska akademija u Zagrebu)

Odsjek za psihologiju

Filozofski fakultet u Zagrebu

Zagreb, 3.11.2004.

Fakultetskom vijeću

Filozofskog fakulteta u Zagrebu

Na sjednici Fakultetskog vijeća Filozofskog fakulteta u Zagrebu održanoj 13. rujna 2004. godine imenovane smo u stručno povjerenstvo za davanje mišljenja o ispunjavanju uvjeta predloženika za izbor u naslovno nastavno zvanje predavača, višeg predavača ili profesora visoke škole za znanstveno područje društvenih znanosti, polje psihologija, za predmet Razvojna psihologija na Visokoj učiteljskoj školi u Petrinji. Proučivši natječajni materijal podnosimo Vijeću sljedeći

I Z V J E Š T A J

Na natječaj objavljen u «Večernjem listu» 11. svibnja 2004. godine i «Narodnim novinama» 19. svibnja 2004. godine prijavila se mr. sc. Marija Gabelica-Šupljika.

Pristupnica je rođena 15. srpnja 1959. godine u Zagrebu, gdje je završila osnovnu školu i gimnaziju. Godine 1983. diplomirala je jednopredmetnu psihologiju na Filozofskom fakultetu u Zagrebu, obranom diplomskog rada iz područja razvojne psihologije. Na istom je Fakultetu 1996. godine stekla naziv magistra humanističkih znanosti polja psihologije, obranivši magistarski rad pod nazivom «Prosocijalno ponašanje djece predškolske dobi i neke karakteristike njihovih roditelja». Pristupnica je članica Hrvatskog psihološkog društva i njegove Sekcije za predškolsku psihologiju.

Nakon završetka studija Marija Gabelica-Šupljika jednu je godinu radila u Ljubljanskoj banci u Zagrebu kao referent za obrazovanje kadrova. Godine 1985. zaposlila se na radnom mjestu psihologa – stručnog suradnika u Dječjem vrtiću Jarun u Zagrebu, na kojem je radila i u vrijeme prijave na natječaj Visoke učiteljske škole u Petrinji. Odlukom Ministarstva prosvjete i športa RH 1999. godine promaknuta je u zvanje stručnog suradnika-savjetnika.

Sudjelovanjem u brojnim projektima i aktivnostima usmjerenim na unapređenje skrbi o djeci predškolske dobi, mr. sc. Marija Gabelica Šupljika istaknula se kao vrsan i prepoznatljiv stručnjak za dječji razvoj. O njezinoj bogatoj stručnoj djelatnosti svjedoči tridesetak predavanja koje je održala na domaćim i međunarodnim znanstvenim i stručnim skupovima i javnim tribinama te više od dvadeset stručnih radova iz područja razvojne psihologije koje je kao samostalna autorica ili koautorica objavila u časopisima Obrazovanje i rad, Napredak, Zrno i Vjeverica, zbornicima radova sa stručnih skupova Dani predškolskog odgoja u Čakovcu, Dani dječjih vrtića Grada Zagreba, Dani predškolskog odgoja Istarske županije, Međunarodno savjetovanje Dijagnostika treniranosti sportaša i Međunarodni seminar za rukometne trenere. U koautorstvu s Mirjanom Milanović objavila je knjigu Blagdani djetinjstva (Školska knjiga, Zagreb, 1995). Jedna je od koautorica priručnika Pomozimo im rasti koji je nastao u sklopu zajedničkog projekta Ministarstva prosvjete i športa RH i UNICEF-a Psihosocijalna potpora djeci predškolske dobi te letaka i mape za odgojitelje i roditelje koji su prateći materijal uz taj priručnik. Koautorica je i Priručnika II. za odgojitelje uključene u Program psihosocijalne pomoći prognanoj / izbjegloj i ratom traumatiziranoj predškolskoj djeci, njihovim roditeljima i odgojiteljima koji s njima rade u dječjim vrtićima i igraonicama prognaničkih naselja koji su zajednički proveli Ministarstvo prosvjete i športa RH i UNICEF. Kao autorica i urednica sudjelovala je i u izradi dviju monografija o Dječjem vrtiću Jarun.

Među velikim brojem stručnih radova koje je pristupnica objavila, nekoliko ih je osobito značajnih za izbor u nastavno zvanje: (1) Gabelica-Šupljika, M. (1989). Komunikacija između djece i odgajatelja u odgojnoj grupi predškolske organizacije. Obrazovanje i rad, 12 (23), 93-96.; (2) Milanović, M. i Gabelica-Šupljika, M. (1993). Edukacija iz područja komunikacije i komunikacijski trening odgajatelja. Napredak, 134 (2), 172-178.; (3) Gabelica-Šupljika, M. i Matijaščić, Š. (1998). Ispitivanje razlike između biranja «ocjene» za sebe i «ocjene» za druge u kontekstu razvoja prosocijalnog ponašanja. Zbornik radova Dana predškolskog odgoja u Čakovcu, str. 162-166. (4) Gabelica-Šupljika, M. (1998). Neke osobine majki šestogodišnje djece. Zbornik radova Dana predškolskog odgoja Istarske županije, str. 139-144. (5) Gabelica-Šupljika, M. (1998). Stavovi odgojitelja koji obeshrabruju suradnju i potporu. U M. Milanović (Ur.), Pomozimo im rasti (str. 31-40), UNICEF i Ministarstvo prosvjete i športa RH; (6) Gabelica-Šupljika, M., Hrvoj, J., Fočić, B. (1999). Spremnost odgojitelja na procjenjivanje vlastitog rada prema zadanim kriterijima. Zbornik radova Dana predškolskog odgoja u Čakovcu, str. 57-59; (7) Gabelica-Šupljika, M. (2003). Psihologija – znanost i praksa u razvoju predškolskog djeteta. Zbornik radova Dana dječjih vrtića Grada Zagreba, str. 36-38.

U radu Komunikacija između djece i odgajatelja u odgojnoj grupi predškolske organizacije pristupnica se bavi procesom komunikacije između odgojitelja i djece u dječjem vrtiću, ističući njegove specifičnosti koje proizlaze iz normativnih razvojnih karakteristika djece predškolske dobi s jedne strane te znatnih individualnih razlika u razvoju s druge. Na temelju tih specifičnosti izvodi zaključak o nužnosti individualizacije u pristupu djetetu te ističe važnost osjetljivosti odgojitelja za djetetove potrebe. Istodobno, naglašava i veliku zahtjevnost posla odgojitelja, koji je u stalnoj interakciji s velikim brojem djece, od kojih je svakom potreban individualiziran pristup. Autorica potom prikazuje rezultate istraživanja kojima je pokazano kako se s porastom broja djece u vrtićkoj skupini ne samo smanjuje količina govora koji odgojitelj upućuje svakom djetetu, već se mijenja i sadržaj odgojiteljevih poruka (tako da prevladavaju zahtjevi i zabrane) i smanjuje reagiranje na djetetove signale. Razmatrajući implikacije tih nalaza zalaže se za smanjenje broja djece u odgojnim skupinama i druga poboljšanja uvjeta rada u vrtićima (pravilno strukturiranje materijalne sredine, fleksibilna organizacija procesa, pravilan izbor sadržaja i strukturiranje aktivnosti), koja bi doprinijela kvalitetnijoj komunikaciji između odgojitelja i djeteta. Kvalitetnu komunikaciju između djeteta i odgojitelja ističe kao jedan od najvažnih uvjeta optimalnog razvoja djeteta u kontekstu dječjeg vrtića. U postojećim, nepovoljnim uvjetima rada, autorica se zalaže za edukaciju odgojitelja o procesu komunikacije, držeći kako se takvom edukacijom može u određenoj mjeri povećati osjetljivost odgojitelja za prepoznavanje djetetovih potreba, pospješiti njihovo razumijevanje tih potreba i doprinijeti odgovarajućem reagiranju na njih. U radu pod brojem (2) opisuju se rezultati takve jednogodišnje edukacije odgojitelja. Evaluacija edukacije pokazala je pozitivne učinke ne samo na komunikaciju odgojitelja s djecom, već i s roditeljima, kao i na međusobnu komunikaciju odgojitelja.

U radovima pod brojem (3) i (4) Marija Gabelica-Šupljika prikazuje rezultate svog višegodišnjeg istraživačkog i praktičnog bavljenja dječjim prosocijalnim ponašanjem i činiteljima koji na to ponašanje utječu. U radu broj (3) autorice opisuju prednosti primjene standardiziranih postupaka prikupljanja podataka u predškolskim ustanovama, za razliku od onih koji se temelje na sjećanjima, općenitim dojmovima ili procjenama odgojitelja, ističući kako standardizirani podaci omogućuju točnije predviđanje dječjeg ponašanja i uspješnije kreiranje aktivnosti s djecom u dječjem vrtiću. Na primjeru dviju mjera dječjeg prosocijalnog ponašanja – procjena odgojitelja na temelju općenitog dojma i opažanja stvarnog ponašanja djece u posebno planiranoj situaciji (davanja ocjena za vlastiti crtež i crteže druge djece) – autorice demonstriraju takvo unošenje znanstvene metodologije u dio posla odgojitelja u vrtićima. Odgojiteljice su procjenjivale i opažale prosocijalno ponašanje 43 djece polaznika programa predškole u dječjem vrtiću Jarun. Rezultati su pokazali kako je prema procjenama odgojiteljica stupanj dječjeg prosocijalnog ponašanja znatno veći nego na temelju mjere izvedene iz opažanja ponašanja djece u situaciji ocjenjivanja vlastitog i tuđih crteža. U raspravi rezultata istaknuta je važnost upoznavanja odgojitelja s izvorima subjektivnosti u njihovim procjenama i mogućnostima prikupljanja objektivnijih podataka o djetetovu ponašanju.

U radu Neke osobine majki šestogodišnje djece autorica raspravlja o važnosti roditelja u djetetovu razvoju, kao i o utjecaju roditelja na ponašanje djeteta u vrtiću. Pritom ističe važnost stavova roditelja prema djetetovu prosocijalnom ponašanju, roditeljskih odgojnih postupaka te empatije. Kako bi ispitala te roditeljske karakteristike, provela je istraživanje na 125 majki šestogodišnjih djevojčica i dječaka – polaznika dječjeg vrtića Jarun u Zagrebu. Rezultati su pokazali kako majke imaju vrlo pozitivan stav prema različitim oblicima djetetova prosocijalnog ponašanja, smatrajući kako se djeca uvijek ili često trebaju tako ponašati. K tome, majke su izvijestile o visokoj vlastitoj empatiji. Konačno, utvrđeno je kako se prema djeci majke odnose s prihvaćanjem i suosjećajnošću te su općenito sklone demokratskom odgojnom stilu, pri čemu se majke djevojčica nisu razlikovale od majki dječaka.

U zadnja tri izdvojena rada na temelju suvremenih spoznaja iz područja razvojne psihologije razmatraju se mogućnosti unapređenja rada u predškolskim ustanovama. U radu pod brojem (5) Marija Gabelica-Šupljika analizira stavove odgojitelja koji otežavaju partnerstvo s roditeljima te najčešće dovode do izbjegavanja suradnje, a katkad i do otvorenih sukoba s roditeljima. Autorica razmatra moguće izvore i načine stjecanja takvih nepovoljnih stavova, kao i mogućnosti njihove promjene, budući da predstavljaju prijetnju djetetovoj dobrobiti i onemogućuju rješavanje problema koji se u vezi djetetova boravka u vrtiću ili razvoja općenito mogu pojaviti. U radu pod brojem (6) na temelju rezultata dobivenih ispitivanjem 49 odgojitelja raspravlja se o njihovoj spremnosti za procjenjivanje vlastitog rada, razmatraju se izvori subjektivnosti takvih samoprocjena i problematizira osposobljenost odgojitelja za procjenjivanje učinaka, produkata i postignuća u vlastitom radu. Također se predlaže postupak kojim bi se povećala valjanost odgojiteljskih procjena učinaka vlastitog rada, čiju bi važnu komponentu činila supervizija stručnog suradnika. U posljednjem radu Marija Gabelica-Šupljika opisuje psihologijske teorije, načela i metode koji imaju izravan ili posredan učinak na praksu u predškolskim ustanovama i govori o međuovisnosti i neodvojivosti znanstvenog i praktičnog pristupa stvaranju optimalnih uvjeta razvoja predškolskog djeteta. Ovaj rad na određeni način sintetizira autoričino dvadesetogodišnje radno iskustvo predškolskog psihologa i njezine znanstveno-istraživačke interese i sklonosti. Ukupno gledajući, radovi koje je pristupnica objavila visoke su vrijednosti i pokazuju njezinu analitičnost, temeljitost i dosljednu primjenu znanstvenog pristupa u rješavanju brojnih i vrlo različitih praktičnih pitanja s kojima se u svom radu susrela.

Osim u obliku objavljenih radova i održanih predavanja, stručna djelatnost Marije Gabelica-Šupljika ogleda se i u njezinoj prisutnosti u masovnim medijima, putem kojih na popularan način širi znanstvene spoznaje o dječjem razvoju i zalaže se za znanstveni i transdisciplinarni pristup odgoju i obrazovanju u predškolskoj i školskoj dobi. Njezin ukupni stručni rad Hrvatsko psihološko društvo prošle je godine nagradilo nagradom Marko Marulić koja se dodjeljuje za osobito vrijedan doprinos primijenjenoj psihologiji.

Sklonost nastavnom radu pristupnica je pokazivala još za vrijeme studija, kada je kao jedna od najboljih studentica u svojoj generaciji i višegodišnja demonstratorica na Katedri za eksperimentalnu fiziološku psihologiju sudjelovala u izvođenju vježbi za studente prve godine psihologije. Predavačkim se poslom bavila za vrijeme čitave dosadašnje radne karijere. Dok je radila u banci bila je suradnica Obrazovnog centra Ljubljanske banke i držala je predavanja i radionice na seminarima za komuniciranje sa strankama koji su se održavali u Ljubljani i Zagrebu. Kao psiholog u dječjem vrtiću velik je dio svog posla posvetila poučavanju i osposobljavanju odgojitelja za odgojno-obrazovni rad, stvaranje poticajnih uvjeta za rani razvoj, suradnju s roditeljima te planiranje, praćenje i evaluiranje vlastitog rada. Ministarstvo prosvjete i športa 1992. godine imenovalo ju je mentoricom za uvođenje psihologa početnika u samostalan rad (do sada je bila mentorica sedam pripravnica), a 2001. godine članicom povjerenstva za polaganje stručnih ispita za psihologe početnike. Akademske godine 1994./95. te 1995./96. izabrana je za nastavnika u zvanju stručnog suradnika za kolegij Razvojna psihologija na Odsjeku za studij razredne nastave u Zagrebu pri Filozofskom fakultetu – Odsjeku pedagogijskih znanosti, u okviru kojeg je vodila seminarsku nastavu za studente razredne nastave i predškolskog odgoja. U studenom 2002. godine imenovana je vanjskom suradnicom u nastavi na Katedri za razvojnu psihologiju Odsjeka za psihologiju Filozofskog fakulteta u Zagrebu, a u ljetnom semestru ak. god. 2003./04. bila je vanjska suradnica u nastavi Visoke učiteljske škole u Petrinji za predmet Razvojna psihologija. U svom nastavnom radu odlikuje se primjenom suvremenih metoda poučavanja, za što je završila i posebnu edukaciju u okviru programa Čitanje i pisanje za kritičko mišljenje u organizaciji Foruma za slobodu odgoja.

Temeljem uvida u priloženu dokumentaciju, stručno povjerenstvo zaključuje da mr. sc. Marija Gabelica-Šupljika ispunjava sve uvjete propisane Zakonom o visokim učilištima (članak 80, stavak 2., Narodne novine – pročišćeni tekst 59/96.), kao i minimalne uvjete Rektorskog zbora visokih učilišta RH (Narodne novine br. 94/96.) za izbor u nastavno zvanje višeg predavača, a brojne od propisanih uvjeta u velikoj mjeri nadmašuje. Pristupnica ima odgovarajuću visoku stručnu spremu iz psihologije (magisterij znanosti), dvadeset godina radnog iskustva u struci, izlagala je na velikom broju međunarodnih i domaćih stručnih i znanstvenih skupova, ima višegodišnje nastavno iskustvo i objavila je više od dvadeset stručnih radova.

Stručno povjerenstvo:

Dr. sc. Gordana Keresteš, docent, Filozofski fakultet u Zagrebu

Dr. sc. Gordana Kuterovac Jagodić, docent, Filozofski fakultet u Zagrebu

Dr. sc. Sanja Smojver-Ažić, docent, Filozofski fakultet u Rijeci

Dr.sc. Nataša Jokić-Begić, docent

Dr.sc. Lidija Arambašić, izv. Profesor

Filozofski fakultet Zagreb

Dr.sc. Jasminka Despot Lučanin, docent

Visoka zdravstvena škola u Zagrebu

Fakultetskom vijeću

Filozofskog fakulteta u Zagrebu

Predmet: Mišljenje stručnog povjerenstva o ispunjavanju uvjeta za izbor u naslovno nastavno zvanje predavača ili višeg predavača za znanstveno područje društvenih znanosti, polje psihologije, za predmet Zdravstvena psihologija na Visokoj zdravstvenoj školi u Zagrebu (Pristupnici: dr.sc. Ljiljana Pačić-Turk, Živana Miharija, prof.).

Na sjednici Fakultetskog vijeća Filozofskog fakulteta u Zagrebu održanoj 10. rujna 2004.  godine imenovane smo u stručno povjerenstvo za davanje mišljenja o ispunjavanju uvjeta predloženika za izbor u nastavno zvanje predavača, višeg predavača ili profesora visoke škole za znastveno područje društvenih znanosti, polje psihologija, za predmet Zdravstvena psihologija, na Visokoj zdravstvenoj školi u Zagrebu. Proučivši natječajni materijal podnosimo Vijeću sljedeće
 

IZVJEŠĆE

Na natječaj za izbor u nastavna i znanstveno-nastavna zvanja javili su se sljedeći pristupnici: dr. sc Ljiljana Pačić-Turk, profesor psihologije i mr. sc. Živana Miharija, profesor psihologije.

Ljiljana Pačić-Turk je rođena 1958.g. u Zagrebu, gdje je završila osnovnu školu i jezičnu gimnaziju. Diplomirala je psihologiju kao jednopredmetni studij na Odsjeku za psihologiju Filozofskog fakulteta u Zagrebu 1982. g. s odličnim uspjehom. Od 1985. g. stalno je zaposlena na Klinici za neurokirurgiju Medicinskog fakulteta KBC Rebro u Zagrebu na poslovima kliničkog psihologa. Uže područje rada kojim se bavi je područje kliničke psihologije i neuropsihologije, koje obuhvaća kliničku i neuropsihologijsku dijagnostiku, praćenje oporavka bolesnika nakon oštećenja središnjeg živčanog sustava te procjene radne sposobnosti.

Obranom magistarske radnje pod naslovom "Neuropsihologijski deficiti i promjene ličnosti nakon operacije aneurizme moždanih arterija" na Medicinskom fakultetu Sveučilišta u Zagrebu u veljači 1996. g. stekla je naslov magistra medicinskih znanosti. Obranom disertacije «Čimbenici promjena psihičkih funkcija nakon operacije aneurizme mozgovnih arterija», na Medicinskom fakultetu Sveučilišta u Zagrebu u srpnju 2003. g. stekla je naslov doktora medicinskih znanosti.

U sklopu poslijediplomske izobrazbe završila je Praktikum II iz bihevior terapije 1985. g. i međunarodnu Školu kognitivne terapije u Dubrovniku 1990. g. U organizaciji Svjetske zdravstvene organizacije pohađala je edukaciju: Interdisciplinarni pristup u rehabilitaciji u siječnju 1993.g, te Program kraniocerebralnog centra - analiza stanja i prijedlozi za unapređenje interdisciplinarnog timskog pristupa u lipnju 1993.g. Tijekom 1991-92. godine radila je kao volonter pri Telefonu za psihološku pomoć, a u travnju 1993. g. završila Međunarodni seminar o rehabilitaciji žrtava mučenja u Kopenhagenu. Tijekom rada na Klinici za neurokirurgiju sudjelovala je na većem broju seminara i kongresa u zemlji i inozemstvu.

Iskustvo u nastavnom radu pristupnica je stekla višegodišnjim sudjelovanjem u dodiplomskoj i poslijediplomskoj nastavi na Edukacijsko-rehabilitacijskom fakultetu (predavanja i vježbe iz kolegija Neurolingvistika), Hrvatskim studijima (nosilac kolegija Klinička psihologija), Visokoj zdravstvenoj školi (predavanja iz kolegija Neuropsihologija) i Medicinskom fakultetu (predavanja u okviru Integriranog turnusa nastave iz neurokirurgije) Sveučilišta u Zagrebu.

Ljiljana Pačić-Turk bila je tijekom svog rada mentor većem broju psihologa početnika, mentor u praksi studentima psihologije sa zagrebačkog i riječkog Sveučilišta.

Pristupnica je ukupno objavila 23 rada. Područje znanstvenog i stručnog interesa pristupnice jest neuropsihologijska dijagnostika, praćenje i rehabilitacija, osobito u bolesnika s kraniocerebralnim ozljedama

.

Uvidom u priloženu dokumentaciju stručno povjerenstvo je mišljenja da pristupnica dr. sc. Ljiljana Pačić Turk ispunjava uvjete propisane Zakonom o visokim učilištima i uvjete Rektorskog zbora za izbor u nastavno zvanje predavača. Pristupnica ima odgovarajuću stručnu spremu, više od tri godine radnog iskustva u struci i dugogodišnje nastavno iskustvo.

Pristupnica Živana Miharija rođena je 1941. godine u Šibeniku. Diplomirala je psihologiju je 1966.g. na Sveučilištu u Zagrebu. Obranom magistarskog rada pod nazivom "Socioekonomski faktori i tendencije u izboru zanimanja" 1978.godine na Sveučilištu u Rijeci stekla je naslov magistra industrijske pedagogije.

Od 1966. do 1968. godine pristupnica je radila u Centru za socijalni rad u Bosanskom Brodu, kao stručni suradnik za rad s djecom s teškoćama u razvoju. Od 1968. do 1974. godine radila je u Zavodu za zapošljavanje u Šibeniku, kao stručni suradnik za profesionalnu orijentaciju. Od 1974. do 1988.godine radila je Republičkom zavodu za zapošljavanje u Zagrebu kao Savjetnik za profesionalno savjetovanje. Provodila je istraživanja u području izrade i standardizacije psihologijskih mjernih instrumenata, istraživanja determinanti izbora zanimanja i profesionalnog razvoja, te na sustavu odgoja i obrazovanja darovitih . Sudjelovala je u raznim edukativnim djelatnostima: osposobljavanja učitelja, stručnih suradnika škola u školama (psihologa i pedagoga), na poslovima profesionalne orijentacije i rada s darovitima.

U zvanje znanstvenog asistenta izabrana je 1989.godine.

Od 1988. do 1995. godine radila je u Zavodu za prosvjetno pedagošku službu Republike Hrvatske, Ministarstvo prosvjete i športa, kao savjetnik i istraživač u području odgoja i obrazovanja, razvoju sustava brige za darovite:(otkrivanje i identifikacija darovitih učenika, te oblici podrške darovitima). Od 1992. godine voditelj je programa psihosocijalne pomoći djeci stradaloj u ratu.

Od 1998.g. je u mirovini.

Nastavno iskustvo pristupnica je stekla kao vanjski suradnik u Visokoj zdravstvenoj školi, u predmetu zdravstveni odgoj i obrazovanje na studiju sestrinstva i studiju radne terapije (u nastavi sudjeluje od 1995. godine). Vanjski je suradnik u Udruženju "Djeca prva" na psihosocijalnim programima s učiteljima, djecom i roditeljima. Autor je programa, supervizor, voditelj programa i suradnik u neposrednom radu s korisnicima programa.

Pristupnica ima objavljenih ukupno 50 radova. Područje znanstvenog i stručnog interesa pristupnice jest odgoj i obrazovanje, osobito u dijelu poticanja darovitih te pomoći djeci i roditeljima stradalima u ratu, kao i stručnim osobama koje rade s njima – psiholozima, učiteljima, zdravstvenim djelatnicima.

Pristupnica je sudjelovala u više znanstvenih i stručnih projekata, član je Vijeća za djecu (u svojstvu zamjenika) pri Državnom zavodu za zaštitu obitelji, materinstva i mladeži, te Vijeća za udžbenike, Ministarstva prosvjete i športa RH.

Povjerenstvo je mišljenja da pristupnica mr.sc. Živana Miharija ispunjava uvjete propisane Zakonom o visokim učilištima i uvjete Rektorskog zbora za izbor u nastavno zvanje predavača. Pristupnica ima odgovarajuću visoku stručnu spremu, više od tri godine radnog iskustva u struci i dugogodišnje nastavno iskustvo.

Na temelju svega iznesenog stručno povjerenstvo zaključuje kako pristupnice Ljiljana Pačić-Turk i Živana Miharija ispunjavaju uvjete za izbor u naslovno nastavno zvanje predavača za znanstveno područje društvenih znanosti, polje psihologija, za predmet Zdravstvena psihologija, na Visokoj zdravstvenoj školi u Zagrebu.

Stručno Povjerenstvo:

1. dr.sc. Nataša Jokić-Begić, docent

2. dr.sc. Lidija Arambašić, izv. prof.

3. dr.sc. Jasminka Despot-Lučanin, docent (Visoka zdravstvena škola)

U Zagrebu, 5. studenog. 2004.

FAKULTETSKOM VIJEĆU

FILOZOFSKI FAKULTET

SVEUČILIŠTE U ZAGREBU

I. LUČIĆA 3

10000 ZAGREB

Imenovani u Stručno povjerenstvo (dr. sc. Dušan Marinković, izv. prof.; dr. sc. Zvonko Kovač, red. prof.; dr. sc. Franjo Grčević, red. prof. u miru) prema odluci Fakultetskog vijeća Filozofskog fakulteta Sveučilišta u Zagrebu od 10. studenoga 2004. godine (Klasa: 640-03/04-01/83; Ur.broj: 3804-270-04-2; Zagreb, 19. studenoga 2004.).

Predmet: Izvještaj Stručnog povjerenstva za davanje mišljenja o ispunjavanju uvjeta dr.sc. Lidije Vukčević za stjecanje znanstvenog zvanja znanstvenog suradnika za znanstveno područje humanističkih znanosti, polje znanost o književnosti

I Z V J E Š T A J

Biografija dr.sc. Lidije Vukčević

Lidija Vukčević rođena je u Zagrebu 1954. godine. Od 1960. do danas živi u Samoboru gdje je završila osnovnu školu i gimnaziju. Na Filozofskom fakultetu Sveučilišta u Zagrebu diplomirala je na studiju Jugoslavenskih jezika i književnosti (A predmet) i Filozofiju (B predmet) 1977. Postdiplomski studij smjera književnost upisuje 1979. godine i završava 1985. obranom magistarskog rada «Bespuće» Veljka Milićevića u kontekstu književnosti svoga doba 1985. 1995. obranila je doktorsku disertaciju Romani Miloša Crnjanskog – evolucija romaneskne forme. Od 1979. radi kao nastavnica i profesorica u osnovnoj pa srednjoj školi da bi 1983-1987. bila lektorica hrvatskog i srpskog jezika, književnosti i kulture na Državnom sveučilištu u Milanu. Nakon povratka radi kao srednjoškolska profesorica, najduže u II. Ekonomskoj školi u Zagrebu te ubrzo stječe status mentorice studentima kroatistike. Do 2001. godine članica je Povjerenstva za udžbenike Ministarstva prosvjete i Komisije za stručne ispite te voditeljica Aktiva nastavnika hrvatskog jezika u srednjim školama grada Zagreba. 2001-2004. lektorica je za hrvatski jezik, književnost i kulturu na Sveučilištu Stendhal – Grenoble 3 u Grenoblu. 2002. postaje stručni savjetnik rješenjem Ministarstva znanosti i tehnologije Republike Hrvatske. Uz južnoslavenske jezike i latinski jezik dobro poznaje i govori talijanski, francuski i ruski jezik. Trenutačno nezaposlena. Neudata. Državljanka Republike Hrvatske.

ZNANSTVENA, NASTAVNA I STRUČNA DJELATNOST PRISTUPNICE

A) ZNANSTVENA AKTIVNOST

Magistarski rad: Roman «Bespuće» u kontekstu književnosti svoga doba. Filozofski fakultet Sveučilišta u Zagrebu, Zagreb, 1985; mentor: prof. dr. sc. Franjo Grčević

Doktorska disertacija: Romani Miloša Crnjanskog – evolucija romaneskne forme. Filozofski fakultet Sveučilišta u Zagrebu, Zagreb, 1995; mentor: prof. dr. sc. Franjo Grčević

1. Znanstveni radovi

1.1. «Bespuće» V. Milićevića u kontekstu književnosti moderne proze. U: Komparativno proučavanje jugoslavenskih književnosti, II. Zagreb/Varaždin, 1983, str. 83-87.

1.2. Eseji Vladana Desnice (izvori autorove poetike). «Prosvjeta», br. 47/48 (657/658), god. 8 (33), Zagreb, 2001, str. 49-52; preštampano u: Zbornik radova o Vladanu Desnici. SKD «Prosvjeta», Zagreb, 2004, str. 94-105.

1.3. Crnjanskijevi romani R/evolucija romaneskne forme. »Prosvjeta», god. 9 (34), br. 54 (664), Zagreb, 2002, str. 47-51.; preštampano u prijevodu na francuski jezik Les romances de M. Crnjanski – l evolution de la forme romanesque u Slavističkom časopisu u Grenoblu 2004. godine

1.4. Slika tajanstvene Boke (esej F. Alfirevića «Boka»). U: Ljetopis. SKD «Prosvjeta», Zagreb, 2004, str. 19-47

2. Stručni radovi, eseji, publicistički radovi, prikazi, književna kritika

2.1. Nova tradicija ili tradicija novoga?. «Identitet», br. 19, god. III, Zagreb, 1998, str. 34-35.

2.2. Slikar intimističkog ugođaja Vermeer Van Delft (1632-1675). «Hrvatsko slovo», Zagreb, 20. kolovoza 1999, str. 19.

2.3. Susreti sa Kišom. Poeziju nema tko da piše. «Identitet», br. 36, god. IV, 1999, Zagreb, str. 36.

2.4. La cultura e la coesistenza. La nazione, Pisa, 4. Luglio 1999.

2.5. Sulla poesia e sulla realta. «Kamen'», Codogno, 1999, str. 69-71.

2.6. Polet praha u visinu uz liriku Branislava Zeljkovića. U: Ljetopis. SKD «Prosvjeta», sv. VI, Zagreb, 2001, str. 460-462.

2.7. Između melankolije i plenerizma. (Mladen Lompar, Dodir za gubilište, DUKS, Podgorica, 2001). «Pobjeda», Podgorica, 2001, str. 90-93

2.8. Crnogorski «imoralist». Fikcionalno i faktičko u novom romanu Jevrema Brkovića «Jakvintine uzorite kćeri». DUKS, 2001. Podgorica). «Pobjeda», 11. avgust 2001, str. 27.

2.9. Ljuvene rime Jevrema Brkovića (Uz zbirku pjesama «Poetika erotike», Jevrema Brkovića, DUKS 2001, Podgorica). «Pobjeda», Podgorica, 18. avgust 2001, str. 28.

2.10. Poetska ozarenja Aleksandra Ristovića (Jedan pjesnik, jedna zbirka – Ta poezija, A. Ristovića). U: Ljetopis SKD Prosvjeta, sv. VII, Zagreb, 2002, str. 401-414.

2.11. Lo spirito d' oro oppure La speranza e l'ansia nella poesia di Aleksandar Ristović. «Kamen'», N. 24., Codogno, 2004

2.12. Sui significati del romanzo «Il derviscio e la morte» dello scrittore bosniaco Meša Selimovič. Instituto Lombardo, Milano, 1984/2004.

3. Projekti

3.1. Sudjeluje u realizaciji znanstvenog projekta «Polikulturalnost Boke Kotorske u XIX i XX stoljeću»

3.2. Prijavljena izrada postdoktorske radnje «Les memoires de voyage sur Buches de Kotor-les aspects comparatifs» na Sveučilištu Stendhal – Grenoble 3 u Grenoblu

4. Sudjelovanje na znanstvenim i stručnim skupovima

4.1. Komparativno proučavanje jugoslavenskih književnosti, Zagreb/Varaždin, 1982

4.2. Skup lektora hrvatskoga i srpskoga jezika, Ohrid, 1982

4.3. Skup lektora hrvatskog/srpskog jezika, Zagreb, 1983

4.4. Yugoslavia: un vicino sconosciuto, Milano, 1984

4.5. O književnosti Vladana Desnice, Zagreb, 1997

4.6. Ivo Andrić u književnosti svoga doba/Poredbeno proučavanje slavenskih književnosti, Zagreb, 1998

4.7. La cultura e coesistenza, Pisa, 1998

B) Nastavna i stručna djelatnost

1. Nastavna djelatnost

1.1. Dr. sc. Lidija Vukčević radila je kao profesorica u osnovnoj i srednjoj školi.

1.2. Bila je lektorica hrvatskog (i srpskog) jezika, književnosti i kultura na Državnom sveučilištu u Milanu (Italija, 1983-1987) i Sveučilištu Stendhal – Grenoble 3 u Grenoblu (Francuska, 2001-2004). Citiramo iz preporuke dr. sc. Radovana Fuchsa, pomoćnika ministra Ministarstva znanosti, obrazovanja i športa Republike Hrvatske o radu pristupnice kao lektorice: «Ministarstvo znanosti i tehnologije Republike Hrvatske, odnosno Ministarstvo znanosti, obrazovanja i športa RH, kao poslodavac dr. sc. Vukčević, nalazi jedino riječi pohvale za njezin lektorski rad o čemu svjedoče i godišnja izvješća o njezinu radu, primljena od strane šefa Odsjeka za slavistiku navedenoga sveučilišta, u kojima se posebice ističe savjesnost i predanost zadaćama lektorskoga posla.»

1.3. U četiri godine u funkciji lektora na Državnom sveučilištu u Milanu držala je jezične vježbe iz hrvatskog i srpskog jezika, vodila seminare i održavala predavanja iz suvremene hrvatske i srpske književnosti. Posebno bismo naglasili rad sa studentima slavistike na temama: Hrvatska poezija između dva svjetska rata, Srpski dokumentaristički roman i Turcizmi u Andrićevom djelu.

1.4. Na Sveučilištu Stendhal – Grenoble 3 u Grenoblu 2001-2004. godine držala je jezične vježbe iz hrvatskog i srpskog jezika te predavanja iz novije povijesti, književnosti, kulture i civilizacije južnoslavenskih prostora te seminare iz hrvatske, srpske i bošnjačke poezije.

2. Mentorstvo i podizanje znanstvenog podmlatka

2.1. Predavanja i seminari sa dvojicom studenata u poslijediplomskoj nastavi na Sveučilištu Stendhal – Grenoble 3 (2001/2002)

2.2. Suradnja u funkciji savjetnika u nekoliko projekata na istom sveučilištu

2.3. Sumentorstvo u izradi diplomskih radnji

3. Članstvo u stručnim društvima

3.1. Do 2001. članica Povjerenstva za udžbenike Ministarstva prosvjete Republike Hrvatske

3.2. Do 2001. članica Komisije za stručne ispite

3.3. Do 2001. voditeljica Aktiva nastavnika hrvatskog jezika u srednjim školama grada Zagreba

3.4. Članica Izdavačkog savjeta SKD «Prosvjeta» u Zagrebu od 1999.

4. Ostala aktivnost

4.1. Prevodilačka

4.1.1. M. Crnjanski: L amore in Toscana. Pisa. (prijevod sa srpskog na talijanski u suradnji s A. Bulvom). Milano, 1985/86.

4.1.2. A. Ristović: Questa poesia. (ciklus pjesama iz zbirke «Ta poezija» A. Ristovića). Kamen', jesen-zima 2004.

4.1.3. Više prijevoda vlastitih zbirki pjesama ili ciklusa pjesama, ali bez priloženih knjiga, odnosno časopisa (u suradnji s D. Marscheschi).

4.2. Pjesnička

4.2.1. Objavila pet zbirki pjesama

4.3. Esejistička

4.3.1. U bibliografiji pristupnica navodi da je objavila stotinjak eseja u domaćoj i stranoj periodici, ali materijalima nije priložila niti tekstove niti bibliografske podatke; članovi povjerenstva znaju za nekoliko njih, ali ih po sjećanju ne mogu ocijeniti

4.4. Knjige u pripremi

4.4.1. Rječnik slučajnosti. (zbirka proze). Profil, Zagreb; nije priložen rukopis niti bilo kakva druga potvrda s tim u vezi

4.5. Javna predavanja

4.5.1. Na međunarodnom skupu

4.5.1.1.Yugoslavia: un vicino sconosciuto, Milano, 1982

4.5.1.2.La cultura e coesistenza, Pisa, 1999

4.5.1.3.«Il derviscio e la morte dello scrittore bosniaco M. Selimović, Milano, 2004

4.5.2. Na književnim tribinama

4.5.2.1.Hommage D. Kišu, (povodom desetgodišnjice smrti), SKD «Prosvjeta», Zagreb, 1999

4.5.2.2.Crnjanski, svjetski pisac; (Povodom 110 godina rođenja), SKD «Prosvjeta», Zagreb, 2003

III OCJENA SVEUKUPNE DJELATNOSTI PRISTUPNICE

A. OCJENA ZNANSTVENE DJELATNOSTI

Dr. sc. Lidija Vukčević objavila je ukupno 4 znanstvena rada (1.1.-1.4.).

Sudjelovala je na 5 znanstvenih skupova, od toga na 2 međunarodna te na 2 stručna skupa.

Da bi se bliže vidjela znanstvena aktivnost pristupnice, dajemo prikaz objavljenih radova relevantnih za izbor u zvanje docenta te ocjena znanstvenog doprinosa (u zagradama se označava broj znanstvenog rada u II. dijelu izvještaja).

1) «Bespuće» V. Milićevića u kontekstu književnosti moderne proze. (1983); (1.1.1.)

U svome radu autorica najprije utvrđuje «poziciju» Veljka Milićevića u književnoj historiografiji te iz uvida koji konstatira o zanemarenosti Veljka Milićevića kao autora i posebno romana «Bespuće» uvjerljivo i argumentirano tumači njegov modernitet i na nivou oblikovnih principa (orijentacije na opis unutrašnjeg doživljajno-spoznajnog iskustva glavnog lika, redukcija fabule, sažimanje vremena, lirizacija naracije, simbolizacijski postupci, urbanizacija jezika, esejizacija itd.) i na tematskom planu (iskorijenjenost intelektualca). Sagledavanje Bespuća kao modernističkog teksta omogućava autorici da ga interpretira u kontekstu romanesknog iskustva autora srpske i hrvatske moderne, ali i u kontekstu literature nakon 1. svjetskog rata (B. Stanković, M. Uskoković, I. Ćipiko, V. Petrović, P. Kočić, J. Leskovar, D. Šimunović, A.G. Matoš te M. Crnjanski, M. Krleža). Znanstveni doprinos ovog znanstvenog rada sastoji se u primjeni suvremenih teorijskih uvida u tumačenju romana sa jedne te uvjerljivom argumentiranju posebne pozicije romana Bespuće u romanesknom iskustvu u razdoblju srpske moderne, a dijelom i hrvatske.

2) Crnjanskijevi romani R/evolucija romaneskne forme. (2002) (1.1.2.)

U svome radu autorica tumači genezu Crnjanskijevih romana, od prvog Dnevnik o Čarnojeviću (1921) do posljednjeg Roman o Londonu (1971), dakle cjelokupan romaneskni opus koji sačinjava pet romana i dva nedovršena. Odredivši roman kao veliku proznu formu koja ima «protejsku narav», autorica tumači evoluciju romanesknog oblika tog jednog od ključnih opusa u srpskoj književnosti od avangardnog Dnevnika o Čarnojeviću preko lirsko-historijskog Seobe I (1929) i Seobe II (1962) – romana u kojem eksperimentira sa nizom romanesknih žanrova (historijskim, lirskim, metafizičkim) pri čemu se koristi i brojnim baroknim stilizacijama do egzistencijalističkog romana Roman o Londonu (1971) i autopoetičkog Kod Hyperborejaca (1966). Autorica predlaže sljedeću tipologizaciju opusa: 1. Poetski i metafizički roman (Dnevnik o Čarnojeviću), 2. historistički roman: od romana kronike do romana legende – Prve i Druge Seobe, 3. egzistencijalistički roman: Roman o Londonu i 4. roman – sinteza Kod Hyperborejaca. Svojim radom autorica je dala značajan prilog literaturi o Crnjanskijevim romanima i s obzirom na tumačenje smjene/evolucije oblikovnih principa i postupaka te s obzirom na tematski njihov sloj.

3) Eseji Vladana Desnice (Izvori autorove poetike). (2004) (1.1.3.)

Eseji Vladana Desnice nisu u znastvenoj i stručnoj literaturi bili niti cjelovito niti kompleksno sagledani. Autorica iz te činjenice koja proizlazi kao rezultat interpretacije literature o Desničinim esejima, izabire da tumači izuzetno važan aspekt odnosa Desnica-esejist : Desnica – pripovjedač i romansijer pa će prema tome tumačiti Desničine eseje u kontekstu autopoetskog sazrijevanja autora. Autorica svoje tumačenje Desničine esejistike koncipira dijakronijski – od prvog Jedan pogled na ličnost Dositejevu iz 1934. godine do posthumno objavljenih Dva kratka eseja (Marginalije o iracionalnom, Zloupotreba jednog termina: detalj) i Tri zapisa o umjetnosti (O realizmu, Intencionalnost u umjetnosti, Hotimično iskustvo) tumačeći Desničin esejistički razvoj u kojem se može pratiti evolucija autorovih pogleda na pojedinačna pitanja umjetnosti i književnosti. Kontinuirano upozoravajući na Desničinu erudiciju i sklonost ka teorijskom (filozofskom) promišljanju, posebno naglašava Desničinu daleko veću prisutnost u općoj polemici/raspravi između zastupnika realizma i modernizma šezdesetih godina prošloga stoljeća nego što je to u dosadašnjim tumačenjima tog razdoblja uočavano i interpretirano. Međutim, autoricu ne zanima prvenstveno tumačenje Desničina priloga o realizmu i realnom u umjetnosti (književnosti), nego Desničin postupak koji se sastoji u tome da se Desnica esejist pojavljeje/legitimira kao autor koji kontinuirano u svojim fikcionalnim/narativnim tekstovima osmišljava i vlastitu stvaralačku pripovjednu praksu.

4) Slika tajanstvene Boke (Uz esej «Boka» Frana Alfirevića). (2004) (1.1.4.)

U ovom radu autorica interpretira esej Boka Frane Alfirevića, odnosno esej – putopis, koji je «produkt avangardističkih, napose ekspresionističkih nastojanja, premda jak intimistički ton tekstu daje samosvojan rukopis». Aktualiziranje Alfirevićeva eseja ne predstavlja samo prilog općoj literaturi o esejističkom dijelu književnog opusa nego i isticanje eseja – putopisa kao oblika kojim su pribjegavali autori da organiziraju svoj odnos prema pojedinačnom i univerzalnom, pogotovo u periodu kasnog ekspresionizma. I upravo u interpretaciji ekspresionističkog eseja-putopisa vidimo vrijedan doprinos ovog rada.

MIŠLJENJE I PRIJEDLOG STRUČNOG POVJERENSTVA

Polazeći od analize priloženog materijala i ocjene znanstvene, nastavne i stručne djelatnosti pristupnice dr. sc. Lidije Vukčević, a u skladu sa člankom 43, stavak 1. Zakona o znanstveno-istraživačkoj djelatnosti (NN 59/96), člankom 74, stavak 1. Zakona o visokim učilištima (NN 59/96), Minimalnim uvjetima za izbor u znanstveno-nastavno zvanje Znanstveno-područnog vijeća društvenih znanosti (NN 38/97) te prema odluci Rektorskog zbora visokih učilišta Republike Hrvatske (NN 94/96) i Pravilniku Ministarstva znanosti o mjerilima vrednovanja časopisa i publikacija s međunarodno priznatom recenzijom, kao i s njima po vrsnoći izjednačenim časopisima i publikacijama (članak 2, NN 2/97), utvrđuje se da

dr. sc. Lidija Vukčević ispunjava sve uvjete za izbor u znanstveno zvanje docent za znanstveno područje humanističkih znanosti, polje znanost o književnosti, jer se konstatira da je:

- doktorica društvenih znanosti, znanstveno polje: znanost o književnosti

- objavila 4 znanstvena rada u časopisima i publikacija sa međunarodno priznatom recenzijom kao i s njima po vrsnoći izjednačenim časopisima i publikacijama

- da je objavila 6 stručnih radova (2.2.; 2.4.; 2.5.; 2.6.; 2.11; 2.12.)

- održala 5 izlaganja na znanstvenim skupovima, od toga 2 međunarodna te 2 na stručnim skupovima

- da se stručno usavršavala na stranim sveučilištima

- da je izvodila nastavu na dodliplomskom studiju 7 godina

- pomagala diplomandima i magistrandima u izradi diplomskih i magistarskih radova

- da je predavala na Državnom sveučilištu u Milanu i Sveučilištu Stendhal – Grenoble 3 u Grenoblu

- da je održala 3 izlaganja na međunarodnim skupovima i 2 na književnim tribinama

- da je svojim prevodilačkim radom i organiziranjem književnih večeri i tribina (Milano, Grenoble) te izlaganjima na njima radila i na upoznavanju drugih kulturnih sredina s autorima i književnim pojavama hrvatske, srpske i bosanske književnosti

- da je svojim nastavnim radom kao lektorica i predavačica pobuđivala živ interes među studentima

PRIJEDLOG STRUČNOG POVJERENSTVA

Iz svega rečenog Stručno povjerenstvo smatra da dr. sc. Lidija Vukčević ispunjava potrebne minimane uvjete za izbor u znanstveno zvanje znanstvene suradnice u području humanističkih znanosti, polje znanost o književnosti.

Budući da pristupnica udovoljava minimalnim uvjetima za izbor u znanstveno zvanje znanstvene suradnice u području humanističkih znanosti, polje znanost o književnosti, Stručno povjerenstvo

predlaže

Fakultetskom vijeću Filozofskog fakulteta Sveučilišta u Zagrebu da ovaj prijedlog prihvati i uputi na potvrdu Matičnom povjerenstvu za izbor dr. sc. Lidije Vukčević u znanstveno zvanje znanstveni suradnik u području humanističkih znanosti, polje znanost o književnosti.

U Zagrebu, 29. 11. 2004.

Stručno povjerenstvo:

dr. sc. Dušan Marinković, izv. prof.

dr. sc. Zvonko Kovač, red. prof.

dr. sc. Franjo Grčević, red. prof. u miru

Ministarstvo znanosti, obrazovanja i športa Republike Hrvatske

10000 Zagreb

J. J. Strossmayera 4

Godišnje izvješće o radu znanstvenog novaka

Lea Rafolta u akademskoj godini 2003/2004.

U skladu s člankom 39. Kolektivnog ugovora za znanost i visoko obrazovanje podnosim Fakultetskom vijeću izvješće o radu znanstvenog novaka Lea Rafolta.

Profesor Leo Rafolt zaposlen je od 1. prosinca 2003. godine kao znanstveni novak na Katedri za stariju hrvatsku književnost Odsjeka za kroatistiku – na projektu Književna antropologija (broj 0130453). Voditeljica projekta je prof. dr. Dunja Fališevac.

Leo Rafolt rođen je 13. prosinca 1979. u Zagrebu. Osnovnu školu i gimnaziju završio je u Zagrebu. Diplomirao je dvopredmetni studij komparativne književnosti i kroatistike na Filozofskom fakultetu u Zagrebu 12. ožujka 2003. s prosjekom ocjena 4,9. Sada pohađa 3. semestar poslijediplomskog znanstvenog studija književnosti na matičnom fakultetu. Odlučio se za doktorski studij i opredijelio za temu doktorske disertacije: radit će na korpusu stare dubrovačke tragedije. Dosad je položio četiri poslijediplomska ispita s ukupnim prosjekom ocjena 5,0.

U akademskoj godini 2004/05. Leo Rafolt vodi seminar Tragedija, tragikomedija, libretistička drama za drugu godinu studenata kroatistike te pomaže u pripremi pismenih ispita. Kao lektor sudjelovao je na Zagrebačkoj slavističkoj školi i vodio seminar iz starije hrvatske književnosti.

Od 2003. vanjski je suradnik Leksikografskog zavoda "Miroslav Krleža" na projektu Hrvatska književna enciklopedija (ur. Velimir Visković i Zoran Kravar).

Već od 2001. godine Leo Rafolt objavljuje eseje, studije i prikaze u časopisima Republika, Književna republika, Dubrovnik, Mogućnosti i Kolo i na 3. programu Hrvatskoga radija. Protekle je godine objavio dva znanstvena i nekoliko stručnih radova (vidi bibliografiju). Isto tako, protekle je godine sudjelovao i na dva simpozija: na domaćem o Nikoli Nalješkoviću na kojem je održao referat «Ludičko i političko u komedijama Nikole Nalješkovića» te na međunarodnom Identitet i razlika; hrvatski i mađarski stereotipi u književnosti i kulturi na kojem je održao referat «Amerika i neeuropski svijet u dramama Kosorova pariškog ciklusa». Glavna su mu područja interesa sljedeća: poredbena povijest starije drame i kazališta, teorija i povijest tragedije, književna antropologija, kulturološki pristupi drami i kazalištu.

Leo Rafolt talentiran je mladi znanstvenik, koji s mnogo energije i entuzijazma pristupa nastavi i znanstvenom radu. Katedra za stariju hrvatsku književnost i Odsjek za kroatistiku Filozofskoga fakulteta u Zagrebu dobili su u njemu odgovornog, marljivog i talentiranog suradnika.

Znanstveni radovi

- Intertekstualni odnos Pseudo-Kalistenova romana o Aleksandru Velikom i hrvatske srednjovjekovne Aleksandride, «Mogućnosti», (XXXXVIII) 2001., 1-3, str. 141-156.

- Odgođeni oproštaj – modusi pjesničkog svijeta u Ujevićevoj Kolajni, «Republika», (LIX) 2002., 5-6, str. 149-165.

- Apsolutno pravo na priču, «Kolo», (XI) 2001., 2, str. 450-465.

- Čin a ne riječi ili što ih još vrag nije odnio (Dubrovačka trilogija, imperativ prošlosti i Vojnovićevo kategoričko Ne), «Dubrovnik», (XII) 2002., 3, str. 39-52.

- Tekst, povijest, identitet: književni rad Stanka Andrića, «Književna republika», (I) 2003., 9-10, str. 53-71.

- Slobodan Prosperov Novak, tko je to? Ili: O pozadini jednog projekta kanonizacije književne povijesti, «Književna republika», (II) 2004., 3-4, str. 191-210.

Stručni radovi (izbor)

- Sustavno poniranje u vrstu ili prolaznosti usprkos (Adriana Car-Mihec: Dnevnik triju žanrova. Hrvatski centar ITI-UNESCO, Zagreb, 2003.), «Književna republika», (I) 2003., 11-12, str. 242-244.

- O vrednovanju ili kajkaviana batushiciana (Nikola Batušić: Starija kajkavska drama: studije i rasprave. Disput, Zagreb, 2002.), «Književna republika», (I) 2003., 5-6, str. 200-202.

- Veliko spremanje hrvatske književnosti (Helena Sablić Tomić / Goran Rem: Slavonski tekst hrvatske književnosti. Matica hrvatska, Zagreb, 2003.), «Književna republika», (I) 2003., 9-10, str. 211-215.

U Zagrebu, 20. prosinca 2004.

Prof. dr. Dunja Fališevac,

voditeljica projekta «Književna antropologija» (130453)

Odsjek za kroatistiku prihvaća izvješće

ODSJEK ZA POVIJEST UMJETNOSTI

FILOZOFSKOG FAKULTETA

SVEUČILIŠTA U ZAGREBU

Akademik IGOR FISKOVIĆ, red.prof.

Zagreb:

FAKULTETSKOM VIJEĆU

FILOZOFSKOG FAKULTETA U ZAGREBU

Predmet: izvješće o radu znanstvenog novaka Ivana Bogavčića

Znanstveni novak Ivan Bogavčić na temelju odobrenja Ministarstva znanosti i tehnologije započeo je 15. listopada 1997. s radom na projektu prof. dr.sc. Igora Fiskovića 130715 «Umjetnička baština Jadranske Hrvatske od 11. do 16. stoljeća», tijekom kojeg je angažiran i u nastavi na Odsjeku za povijest umjetnosti Filozofskog fakulteta.

Poslijediplomski studij završio je obranivši magistarski rad u siječnju 2002. pod naslovom “Provjera radioničkog pristupa nastavi povijesti umjetnosti”, te je time stekao akademski stupanj magistra znanosti iz područja humanistićkih znanosti na znanstvenom polju povijest umjetnosti.

Odlukom Senata Sveučilišta u Zagrebu od 31. ožujka 2003. odobreno je mr.sc. Ivanu Bogavčiću pokretanje postupka stjecanja doktorata znanosti izvan doktorskog studija s prihvaćenom temom “Počeci razglednica u Hrvatskoj (sabiranje kao preduvjet za istraživanje i komunikaciju)”.

Rad na pripremi doktorske dizertacije odvija se:

a) istraživanjem i evidentiranjem zbirki razglednica u Hrvatskim muzejima, galerijama i svim ustanovama koje posjeduju muzejsku građu

b) istraživanjem i evidentiranjem razglednica u privatnim zbirkama u Hrvatskoj i inozemstvu

c) analiza tuzemnih i inozemnih publikacija u kojima se reproduciraju razglednice, uključujući aukcijske kataloge u kojima se nalaze razglednice iz Hrvatske

d) izrada kataloškog pregleda Početaka razglednica u Hrvatskoj kao svojevrsni uvod u komunikacijski aspekt

e) istraživanje kolekcionarskog pristupa skupljanju razglednica kao i samo sabiranje putem posjeta sajmovima antikviteta u zemlji i inozemstvu

f) upoznavanje s muzeološkim aspektom razglednica kao muzejskog predmeta putem posjeta izložbama sličnog karaktera u zemlji i inozemstvu

Odlukom Fakultetskog vijeća od 17. lipnja 2002. izabran je Ivan Bogavčić u istraživačko zvanje asistenta na Odsjeku za povijest umjetnosti.

U nastavi stoga učestvuje na Filozofskom fakultetu :

a) održava po jedan sat predavanja i jedan sat seminara tjedno studentima III. godine studija.

b) održava po jedan sat predavanja i jedan sat seminara tjedno studentima IV.godine studija.

c) prima i analizira studentske vježbe

d) održava konzultacije za studente dva do četri sata tjedno

e) prisustvuje i analizira studentske hospitacije u srednjim školama

f) vodi terensku nastavu za studente III. godine

Istovjetnim programom rada s jednakim dužnostima i obvezama Ivan Bogavčić sudjeluje u nastavi na Akademiji likovnih umjetnosti – Nastavnički smjer, što se sustavno održava u sporazumu s Filozofskim fakultetom – Odsjek za povijest umjetnosti. U sadašnjim prilikama ustvari nastava iz predmeta Metodike nastave povijesti umjetnosti slijedom dozvola Fakultetskog vijeća u potpunosti ovisi o djelovanju mr. sc. Ivana Bogavčića. Sljedno tome, prema odluci Ministarstva prosvjete i športa on je redovito član ispitnog povjerenstva za polaganje stručnih ispita iz nastavnog predmeta Likovna umjetnost, te sudjeluje kao predavač na stručnim skupovima/radionicama profesora likovne umjetnosti i povijesti umjetnosti.

Usporedno Ivan Bogavčić učestvuje u projektu «Metodičko usavršavanje nastavnika likovne umjetnosti» («metodičke sintagme i paradigme») koji vodi prof.dr.sc. Jadranka Damjanov a financira Ministarstvo znanosti i tehnologije (potpuno metodičko opremanje srednjoškolskog programa likovne umjetnosti na internetu).

Navedeni podaci u cjelosti predočuju zadovoljavajući rad mr. sc. Ivana Bogavčića kao zaposlenika na Filozofskom fakultetu u Zagrebu.

Zagreb, 3. studenog 2004.

Fakultetskom vijeću

Filozofskog faklulteta u Zagrebu

Na svojoj sjednici od 10. studenoga 2004. Vijeće nas je izabralo u povjerenstvo za ocjenu doktorske disertacije mr. Slavena Jurića pod naslovom "Počeci hrvatskoga slobodnog stiha – s teorijom oblika". Proučivši tekst radnje, podnosimo Vijeću ovaj

I Z V J E Š T A J

Tekst obasiže 380 stranica računalnog ispisa i podijeljen je na sljedeći način: nakon razmjerno kratkoga "Uvoda" (8 str.), u kojem se objašnjava izbor teme i obrazlaže strategija istraživanja, slijedi poglavlje "Preliminarne definicije – određenje opsega pojma"; tu se daje radna definicija slobodnoga stiha te se izlažu hipoteze na kojima se studija zasniva. Slijedi potom oveće poglavlje "Slobodni stih u eksplicitnim poetikama", u kojem se prikazuje kako je slobodni stih ušao u pojedine nacionalne književnosti (francusku, njemačku, angloameričku, talijansku) i kakvim je teorijskim razmišljanjima i poetičkim manifestima taj ulazak bio popraćen. Dolazi potom poglavlje "Mitovi novijih teorija – prema suvremenom opisu slobodnoga stiha", gdje se prikazuje današnje stanje u izučavanju toga fenomena (60 str). Prelazi se potom na hrvatsku književnost: najprije se u zasebnom poglavlju opisuju nemetrički stihovi u drugoj polovici 19. stoljeća, koji su, dakako, bili podloga za uvođenje pravoga slobodnog stiha, a onda dolazi glavni dio radnje – od oko 200 stranica – koji se bavi hrvatskim slobodnim stihom u formativnom periodu. Tu su zbirno obuhvaćeni pioniri poput Jelovšeka, Lovrića i Benešića, a kao zasebne teme važniji pisci poput Kamova, Šimića i Krleže, da bi se potom dao i prikaz pojavljivanja slobodnoga stiha u najvažnijim časopisima onoga doba. Na kraju slijedi tipološki prikaz našega slobodnog stiha u ranom periodu, koji ujedno služi i kao zaključak.

Tema radnje dobro je izabrana, a dobro je izabran i njezin naslov. Tema je valjana zbog toga što je naš slobodni stih – osobito u ranome svom razdoblju – slabo proučen, pa o njemu imamo ili sasvim općenite osvrte, ili specijalističke prikaze koji se tiču prakse pojedinih pisaca. Naslov je pak dobro izabran zbog toga što se u njemu naglašava kako radnja donosi i teoriju slobodnoga stiha: doista, ta je teorija bitan sastavni dio cjelokupne argumentacije, i na njoj se povijesno proučavanje i zasniva.

Polazeći od spoznaje kako je slobodni stih neobično teško odrediti, a u znanosti nema valjane gotove definicije, Jurić s pravom najprije precizira što mu zapravo znači slobodni stih. Odlučuje se pri tome – djelomično i uz oslonac na istraživanja Corneliusa F. P. Stutterheima - za minimalističku definiciju: on slobodni stih određuje kao obilježje književnoga teksta "kad taj tekst zadovoljava uvjet da je prezentiran u formi stihovnih redaka, dakle posjeduje barem jedno granično obilježje, a može, ali ne mora posjedovati bilo koje unutrašnje obilježje". Pri tome naglašava kako je tu riječ isključivo o formalnom kriteriju, pa upozorava da postoje i stihovi nalik slobodnima (npr. u doba romantizma), koji slobodni ipak nisu, jer se na metametričkoj razini ne suprotstavljaju vezanom stihu niti ga žele osporiti. Ta se definicija u daljem istraživanju pokazuje upotrebljivom zbog svoje elastičnosti, jer može pokriti raznovrsne stihotvorne prakse koje ponekad imaju različitu poetičku pozadinu, ali im je razultat sličan i na formalnoj i na metametričkoj razini.

To se pokazuje već u sljedećem poglavlju rada, gdje se daje vrlo iscrpan pregled rane faze slobodnoga stiha u raznim europskim literaturama, te se osobito pažljivo prezentiraju poetička stajališta koja su tada bivala iskazana (a njihovi su autori najčešće pjesnici koji i sami prakticiraju slobodni stih). Pokazuje se tako da se u francuskoj književnosti slobodni stih pojavio prije svega zato što su se u poeziji željeli ostvariti osobiti glazbeni efekti (Mallarmé, Kahn, Ghil i drugi). U njemačkoj književnosti, s druge strane, protagonist slobodnoga stiha Arno Holz poseže za tom formom zbog toga što drži da ona može bolje izraziti zbilju, a izražavanje zbilje vidi on kao glavnu zadaću književnosti. Drugačije je bilo u engleskoj književnosti, gdje je prijelaz na slobodni stih povezan s idejom novoga poetskog jezika. Opet je drugi slučaj u talijanskoj literaturi, gdje je na pojavu slobodnog stiha najviše utjecala poetika futurizma s njegovim radikalnim protivljenjem svemu tradicionalnom, pa i klasičnim stihovnim recima.

U sljedećem se poglavlju pak pokazuje kako je način pojavljivanja slobodnoga stiha u pojedinim nacionalnim tradicijama poslije utjecao i na njegove teorijske definicije u stihologiji. Postoji, naime, manje ili više eksplicitna sklonost da se ritmička i metametrička obilježja slobodnoga stiha tumače ili onako kako su ih tumačili njegovi pioniri, ili opet onako kako to tradicija neke nacionalne metrike sugerira. Zato će, jedni proučavatelji tražiti ritam slobodnoga stiha u akcentima, a drugi u izmjenjivanju slogova, već ovisno o tome koja im je tradicija osobito bliska. Jurić prikazuje jedan po jedan suvremeni pristup slobodnom stihu, da bi se na kraju – u skladu s domaćom stihološkom tradicijom - odlučio za nešto što naziva povijesnom kontekstualizacijom, to jest za pristup koji "bi trebao biti i dovoljno empiričan (distinktivan) i dovoljno osviješten u pogledu kulturalnih i estetičkih pretpostavaka koje uvjetuju formalnu izvedbu; s izoštrenim sluhom (vidom) za pojedinosti, bez gubljenja cjeline iz obzora" (str. 166). Uzimajući, dakle, u obzir i formalna i kontekstualna obilježja slobodnoga stiha, naš autor dobiva dobro polazište za opis početne faze našega slobodnog stiha.

I doista, pošto je prikazao situaciju u drugoj polovici 19. stoljeća, on najprije analizira nemetrični stih Janka Polića Kamova, koji najviše duguje biblijskom versetu, a potom se osvrće na pojavu slobodnog stiha kod ranih verlibrista (od kojih, zanimljivo, ni jedan nije zapamćen kao veliki pjesnik): kod Jelovšeka, Lovrića i Benešića. Za svakoga od njih on najprije raščlanjuje poetičku pozadinu i kontekstualne relacije, a onda opisuje ritmička obilježja njihova slobodnog stiha. Isto postupa i s većim pjesnicima koji su se služili slobodnim stihom, naime sa Šimićem i Krležom. Kad je riječ o Šimiću, posao mu olakšava okolnost što se taj pjesnik i izravno osvrnuo na pitanja stiha, a otežava činjenica da se oko karaktera Šimićeva slobodnog stiha nakupilo najviše zabluda, pa je bilo i nekih polemika među proučavateljima. Jurić, međutim, držeći se svojega instrumentarija, uspijeva na nov način opisati Šimićev stih, te odrediti njegov odnos u jednu ruku prema ekspresionističkoj stihotvornoj praksi, a u drugu ruku prema Holzu, kojemu se pripisuje primat u pisanju stihova sa simetralom u sredini. Slično je i dalje: kad se bavi Krležom, Jurić ocrtava faze pjesnikova služenja slobodnim stihom, definira ulogu rime i nastoji što preciznije opisati ritam. Istom je pristupu ostao dosljedan i u prikazu pojavljivanja slobodnog stiha u časopisima između 1900. i 1920. ("Savremenik", "Bosanska vila", "Književni jug", "Plamen", "Juriš" itd.), gdje je uspio dokazati povezanost slobodnoga stiha sa stanovitim poetikama i svjetonazorima, a naznačio je i razvoj odnosa slobodnoga stiha prema vezanome. Osobito nam se korisnom čini završna tipologija našega ranog slobodnog stiha, gdje se uočavaju četiri glavna tipa i nekoliko podtipova, pri čemu se uzimaju u obzir i ritmička i metametrička obilježja stihovnih redaka. Ta klasifikacija olakšava snalaženje u stihotvornoj praksi ranih faza naše moderne lirike, a znatno pridonosi i razumijevanju njezine poetičke pozadine.

Ta bi se kvalifikacija mogla proširiti i na cjelinu Jurićeva rada, kad ne bi imala taj nedostatak da samo djelomično otkriva njegove glavne kvalitete. Osobina je, naime, ove studije da neobično jasno i plastično prikazuje problematiku kojom se bavi, ali da nikad ne ostaje samo na prikazu, nego stiže i do mnogo širih zaključaka. Tako, recimo poglavlje o ranom slobodnom stihu u raznim europskim književnostima donosi sliku zbivanja koja teško da je igdje drugdje tako jasno i s toliko razumijevanja ocrtana. Autoru, međutim, nije dovoljno dati povijest nastanka slobodnog stiha, nego iz tog prikaza izvlači i teorijske zaključke, i to ne samo takve koji mogu bolje osvijetliti njegovu glavnu temu, nego i takve koji imaju mnogo općenitiji karakter. Kao primjer navodimo zapažanja o odnosu francuskih verlibrista prema Wagneru i malu povijest toga odnosa koja se u tom poglavlju daje. Isti je slučaj i s prikazom stanja teorijskog proučavanja slobodnog stiha danas: Jurić poznaje različite teorijske tradicije (od ruske, preko njemačke do anglosaksonske) te ih je kadar međusobno usporediti i dati ocjenu o dometu i upotrebljivosti pojedinačnih teorija. Pri tome nije ni doktrinaran niti se dade impresionirati: spreman je akceptirati i ono što odudara od njegova vlastitog shvaćanja slobodnog stiha, ali isto tako neće zazirati od kritike onoga što mu se učini neprihvatljivim.

Zbog toga je i njegova analiza rane faze našega slobodnog stiha uzorno izvedena: ne samo da je postavljena na dobre teorijske temelje, nego je i vođena u znaku izrazito relevantnih pitanja. Jurić naime nastoji pokazati kako su naši pjesnici uopće došli na to da pišu slobodne stihove, kako su potom tu svoju odluku obrazlagali, te u kakvoj je vezi ta odluka bila s njihovim shvaćanjem poezije, s njihovim poimanjem društvene uloge književnosti i s njihovim svjetonazorom. A kad se odgovori na ta pitanja stave u međunarodni kontekst – kad se izvidi odakle su našim autorima došli poticaji i po čemu su domaći pjesnici slični, a po čemu različiti od pjesnika u drugim književnostima – dobiva se situacija u kojoj je razumijevanje našega ranog slobodnog stiha zapravo razumijevanje jedne faze naše književne povijesti, i obratno. Po tim svojim osobinama Jurićeva će studija postati siguran temelj za dalja istraživanja.

Postat će to pogotovo zbog nekih svojih izvedbenih obilježja. Ona, naime, osim autorova izvrsnog uvida u građu, osim njegova suverenog snalaženja među teorijskim pristupima, osim poznavanja povijesnog konteksta onih pojava o kojima govori, pokazuje čistoću i jasnoću stila, snagu argumentacije i postupnost izlaganja. Osobito vrijednom smatramo Jurićevu sposobnost da privuče i zadrži čitateljevu pažnju, a da od stihološke problematike – bez ikakvih ogrešenja o znanstvenu strogost – napravi uzbudljivu i poučnu priču. Zato se njegovu radu ne mogu staviti nikakvi načelni prigovori, nego mu se eventualno mogu uputiti primjedbe koje se tiču izvedbenih nijansi.

O tome će, međutim, biti govora na obrani. Tekst je za obranu zreo, pa molimo Vijeće da ovaj izvještaj prihvati, a pristupnika da uputi na dalji postupak.

1. dr.sc. Pavao Pavličić, red.prof.

2. dr.sc. Zoran Kravar, red.prof.

3. dr.sc. Divna Mrdeža-Antonina, doc.

Predmet: Ocjena doktorskoga rada

mr. sc. Marijane Horvat

Fakultetskom vijeću Filozofskoga fakulteta u Zagrebu

Fakultetsko vijeće Filozofskoga fakulteta u Zagrebu imenovalo nas je u stručno povjerenstvo

za ocjenu doktorskoga rada mr. sc. Marijane Horvat pod naslovom Jezik Marulićeva

djela «Od naslidovan'ja Isukarstova i od pogarjen'ja tašćin segasvitnjih» ( Klasa: 643 –

02/04 – 04/3, Ur. broj 3804 – 240 – 04 – 2 od 18. ožujka 2004.) Podnosimo Vijeću ovo

Izvješće

Doktorski rad mr. sc. Marijane Horvat Jezik Marulićeva djela «Od naslidovan'ja

Isukarstova i od pogarjen'ja tašćin segasvitnjih» obaseže 308 računalnih kartica i

podijeljen je na šest poglavlja : I. Život i djelo Marka Marulića, II. Priprema korpusa za

izradbu konkordancija, III. Grafija i pravopis, IV. Jezična raščlamba, V. O Marulićevu načinu

prevođenja i značenju pojedinih riječi, VI. Zaključak. Spomenutim poglavljima prethode

Uvodne napomene, a na kraju rada nalazi se Literatura.

U Uvodnim napomenama (str. 7.- 8.) kandidatica nas podsjeća da je Marulićevo djelo Od

naslidovan'ja najstariji poznati nam hrvatski prijevod glasovitoga srednjovjekovnoga djela De

imitatione Christi koje se najčešće pripisuje Tomi Hämmerkenu (1380. – 1471.) iz Kempena.

Marulićev prijevod njegov je hrvatski prvijenac i kandidatica drži da je riječ o vrlo

prikladnom korpusu za istraživanje čakavskoga književnoga jezika na samom početku XVI.

stoljeća te ukratko nagovještava sadržaj svakoga poglavlja.

Prvo poglavlje Život i djelo Marka Marulića (9. – 30.) donosi najvažnije podatke iz života

velikoga književnika i sažet prikaz njegova stvaralaštva na hrvatskom, latinskom i

talijanskom jeziku. Taj se prikaz temelji na najnovijim dostignućima marulologije

(posebice Mirka Tomasovića) i smisao mu se može naći u određivanju mjesta koje u cjelini

Marulićeva opusa ima Naslidovan'je. Prijevodima nekolicine drugih autora toga djela na

hrvatski jezik te sudbini, sadržajnim i kompozicijskim značajkama Marulićeva prijevoda

posvećen je drugi dio prvoga poglavlja.

Drugo poglavlje Priprema korpusa za izradbu konkordancija ( 31. – 37.) najkraće je u radu i

govori o opsežnoj pripremi korpusa za jezikoslovnu analizu te o teškoćama koje su se javljale

u toj pripremi, ponajviše u prijenosu kompjutorskoga teksta u datoteku suvremenoga

hrvatskoga jezika. Nakon svih potrebnih prilagodba napravljene su konkordancije od kojih će

se u analizi upotrebljavati abecedna, čestotna, odostražna te konkordancija po duljini riječi.

Trećim poglavljem (Grafija i pravopis, str. 38. – 84.) počinje središnji dio rada. U dijelu o

grafiji govori se o općenitim grafijskim obilježjima, kraćenju, pisarskim pogrješkama,

grafijski povezanim fonemskim nizovima, grafiji slogotvornoga r, te posebice o onim

grafijskim svojstvima rukopisa koja – zbog neujednačenosti - izazivaju dvojbe pri čitanju,

što se može dobro razabrati iz korektno izrađene grafemsko – fonemske tablice.

Dio o pravopisu govori o rečeničnim i pravopisnim znakovima, o velikom i malom slovu, o

sastavljenom i rastavljenom pisanju riječi te bilježenju glasovnih promjena. Analiza pokazuje

«da prevladava odjelito zapisivanje leksičkih jedinica te da se naglasne cjeline…mogu pisati

spojeno» i da se, kao i u cjelokupnoj hrvatskoj pismenosti, primjenjuju oba pravopisna načela,

fonološko i morfonološko. Analizirajući stanje u svojem korpusu kandidatica ga uspoređuje

sa stanjem u nekim drugim dobro proučenim starim hrvatskim tekstovima, latiničnima i

glagoljičnima, služeći se rezultatima do kojih su došli Mate Hraste, Dragica Malić, Milan

Moguš, Josip Vončina i drugi. U temeljnom zadatku određivanja odnosa grafem : fonem u

Naslidovan'ju ona se stalno osvrće na dva čitanja iz 1989: jedno je ono Julija Derossija i

Zvonimira Kulundžića, a drugo je Milana Moguša. Usporedbu Marulićeve grafije s onom

kojom se služe drugi, prije i poslije Marulića, držimo dobrim rezultatom ovoga poglavlja.

Zato bismo se mogli složiti s autoričinom tvrdnjom da «iako se isti grafemi rabe za

označivanje različitih fonema, sam rukopis pruža prilično čvrsto uporište za njihovo ispravno

čitanje, odnosno broj dvojbenih slučajeva ipak je malen» (str. 68). Osim toga, i u Marulićevu

se tekstu može razabrati pisarski tradicionalizam, odnosno «poznavanje glagoljičke tradicije i

ugledanje na nju u latiničkim tekstovima» (str.77).

Četvrto poglavlje Jezična raščlamba ( 85. – 278.) najopsežnije je i za procjenu prinosa ovoga

rada najvažnije. Kandidatica ga je podijelila na četiri potpoglavlja: A. Glasovi, B. Oblici,

C. Tvorba riječi, D. Sintaksa. Analiza samoglasnika i suglasnika uključuje razmatranja o

refleksima jata, poluglasa i prednjega nazala, o slogotvornim sonantima, o zamjeni završnoga

–l, otpadanju i stezanju samoglasnika, o pokretnim samoglasnicima, o praslavenskoj i novijoj

jotaciji, o palatalizacijama, jednačenjima i razjednačivanjima te o metatezi suglasnika.

Analiza pokazuje da se fonološki sustav Marulićeva Naslidovan'ja sastoji od pet

samoglasnika i dvadeset i tri suglasnika, da je slogotvorni r devokaliziran, da je refleks jata u

skladu sa stanjem u srednjodalmatinskim govorima (ikavski s tek ponekim ekavizmom), da u

refleksima poluglasa i nazala nema nikakvih «autorskih» posebnosti, a slično je i s drugim

samoglasničkim pojavama. Suglasnički sustav ima sve suglasnike općehrvatskoga

suglasničkoga sustava osim afrikata (dž, đ). Praslavenska skupina *d' daje j, suglasnik f

javlja se samo u u domaćoj riječi ufati i izvedenicama te u stranima riječima fundament i

Francisko.Bez zvučnih su parnjaka suglasnici c, ć, f, h. U suglasničkim su promjenama

sporadično zabilježeni procesi koji pripadaju štokavskom zaleđu te utjecaji glagoljične

tradicije i dubrovačkih petrarkističkih ostvarenja.

Analizom oblika autorica je htjela prije svega pokazati «koliko je Marulićev tekst na

morfološkom planu povezan s hrvatskom književnom tradicijom, a koliko se u njemu

ogledaju začetci novih oblika». Ta analiza počinje prikazom imeničkih sklonidbenih tipova,

( o- i a - osnove, tj. glavna sklonidba, zatim sklonidba imenica ženskoga roda na suglasnik te

ostatci konsonantskih deklinacija). S obzirom na deklinaciju imenica Naslidovan'je

se dobro uklapa u jezik čakavskih spomenika svojega vremena (koji čuvaju dosta starine na

morfološkom planu) i u njemu nema sinkretizma množinskih padeža. Nove se tendencije

vide u pojavi gram. morfema –u u lokativu jednine.

Kod zamjeničkih oblika autorica je utvrdila dosta starih čakavskih oblika (pokazna zamjenica

saj, odsustvo zamjenica njen i njihov), ali i onih koji su posljedica utjecaja dubrovačkih

tekstova ( upitno- odnosno tko, pokazne zamjenice u nominativu – ovi, oni ti, navezak u

oblicima onej, sej i sl.) Najzanimljiviji rezultat analize pridjeva jest uočavanje činjenice da

u Naslidovan'ju nalazimo neodređeni oblik pridjeva češće nego što bi se u čakavskom tekstu

očekivalo pa kandidatica drži da je i u tom slučaju riječ o utjecaju štokavštine.

Svoje analize riječi s deklinacijom obogatila je brojnim tablicama koje pregledno

prikazuju deklinacijske tipove i omogućuju da čitatelj brzo nađe podatke koji ga zanimaju te

da ih s povjerenjem prihvati. Opis glagolskoga sustava također pokušava pratiti «staro i

novo» u jeziku Naslidovan'ja i počinje analizom prezentskih oblika. S obzirom da su oblici

na –t u trećim licima posve sporadični (ne uložit se, radujut se),najzanimljivije je

promatrati širenje gram. morfema –m u 1. licu jednine i miješanje gram. morfema iz različitih

glagolskih vrsta (stoju, pomagaš, maha, dihamo umjesto stoje, pomažeš, maše, dišemo). Staru

raspravu (Daničić, Rešetar, Hraste) o tome je li riječ o krnjem etičkom dativu ili odjelito

pisanom nastavku za treće lice u primjerima poput da ne dopusti t' se obilno nasićen'je

drži riješenom: za krnji etički dativ govori ne samo odjelito pitanje, nego i struktura rečenice.

U Marulićevu djelu imperfekti i aoristi nisu rijetki, ali u odnosu prema onodobnim i starijim

hrvatskim tekstovima perfekt ih češće zamjenjuje. Primjetljiva je i druga inovacija: u oblicima

pridjeva radnoga završno se –l kadšto zamjenjuje dugim –a (mogal > mogā). Rezultate do

kojih je došla u istraživanju oblika u Naslidovan'ju kandidatica uspoređuje sa stanjem u Juditi

i Suzani, ali i s onim u Zoranićevim Planinama te Zadarskom i Bernardinovu lekcionaru.

Svoje analize ponekad počinje nepotrebnim prepričavanjem općepoznatih mjesta i

navođenjem elementarnih određenja koja bi bila dobrodošla u udžbeniku, ali ne i u doktorskoj

radnji. Ipak, nema sumnje da su oblici opisani podrobno i korektno i da će rezultati do kojih je

autorica došla pomoći i drugim istraživačima.

U Tvorbi riječi opisala je izvođenje, slaganje i preobrazbu. Što se izvođenja sufiksalnom

tvorbom tiče, zanimljiv je u Naslidovan'ju raspored sufikasa –telj, - vac i –lac koji označavaju

vršitelja radnje. Osim što je utvrdila premoć sufiksa –telj, autorica je uočila da Marulić taj

sufiks upotrebljava kada imenicu tvori od svršenih glagola (dobitelj, opazitelj itd.: iznimka od

toga pravila je jedino tvoritelj), a sufiks –vac kad je glagol nesvršen (darivavac, mazavac,

raspravljavac). Autorica uočava i supostojanje sufikasa –ošć i –ost (milošć – milost) te

sufikse -išće i -šćina ( posvetilišće, pribivališće, mlohavšćina, pitomšćina), a zanimljivo je da

u Naslidovan'ju uopće nema uvećanica, a umanjenice su iznimno rijetke. Vrlo su, međutim,

česte glagolske imenice na –je ( linjen'e, dobitije,vazetje). Na tvorbenom šavu

prijedloga i osnove Marulić u nekim slučajevima ostavlja dvostruke suglasnike (oddahnuti,

oddiljati). Od primjera za čisto slaganje najzanimljiviji je napridokušenje (predosjećaj,

prediskustvo), a od sraslica one tipa dobrougodan, češćekrat i sl.

Zadnjih pedesetak stranica središnjega poglavlja posvećeno je sintaksi. Autorica opisuje

red riječi i strukturu rečenice, sintaksu padeža, sintaksu prijedloga i sintaksu glagolskih

oblika, a izdvojeno govori i o posebnostima sintaktičke uporabe imenskih riječi. U tom dijelu

upozorava na postpozitivnu uporabu posvojne i povratno – posvojne zamjenice (na volju tvoju

tvardost moju) i na činjenicu da odnosni i opisni pridjevi češće nego u našem današnjem

standardu stoje iza imenice (pakosti segasvitnje, bašćine nebeske, kripost velika). U osobitosti

Marulićeva stila ubraja i oblikovanje zanijekanoga kondicionala ( niječna čestica stoji ispred

glagolskoga pridjeva radnog: da bi ne bio izlizao, a da bih ne bio u ljubavi), izostavljanje

druge negacije u rečenici (nitko je od ovoga bogatiji), poredak enklitika u kome zamjenička

stoji ispred glagolske (ča mu će biti), konstrukciju za + infinitiv umjesto namjerne rečenice

( za imiti slobošćinu sartca), čestu pojavu glagola na kraju rečenice (Sudi se mojih bojati

imaš), akuzativ bez prijedloga ( počtovatelja bižati) itd. Kandidatica dobro uočava pojave i

pozorno ih analizira. Nisu, međutim, uvijek sretna njezina objašnjenja podrijetla pojedinih

konstrukcija i o toj će složenoj problematici sigurno biti govora na usmenoj obrani. Njezina

analiza doista pokazuje da su «Marulićeve rečenice skladne, jasne, sročene s posebnom

pažnjom. Rezultat su visoke naobrazbe i izuzetna jezičnog osjećaja» (246).

Peto poglavlje nosi naslov O Marulićevu načinu prevođenja i značenju pojedinih riječi

(279. – 286.) i u njemu kandidatica pokušava na odabranim primjerima pokazati «…

Marulićevo iznimno poznavanje obaju jezika i sposobnost pretvorbi latinskih struktura u

materinski jezik svojstvenu visokoobrazovanom čovjeku». To Marulićevo umijeće dokazuje

primjerima u kojima se vidi kako on dobro razumije značenjske nijanse pojedinih leksema, i

hrvatskih i latinskih, i primjerima u kojima izbjegavanjem doslovnoga prijevoda svoj izraz

udaljuje od stilski neutralnoga.

Na kraju se nalaze Zaključak (287.- 290.) u kome kandidatica sažeto iznosi rezultate svojih

istraživanja i Literatura (291.- 308.) s popisom 224 bibliografske jedinice kojima se služila

pri izradi svoga doktorskoga rada.

Zaključak i prijedlog

Doktorski rad mr. sc. Marijane Horvat pod naslovom Jezik Marulićeva djela «Od

naslidovan'ja Isukarstova i od pogarjen'ja tašćin segasvitnjih» zamišljen je kao prinos

proučavanju Marulićeva jezika i time kao prinos proučavanju jezika književnih djela stare

hrvatske književnosti. Kandidatica je bila svjesna da je beletristički stil samo jedan od

funkcionalnih stilova i tako je usmjerila svoje istraživanje,a činjenica da je riječ o prijevodu

omogućavala je zanimljiva zapažanja o tehnici prevođenja u staro vrijeme i na primjeru autora

čije je majstorstvo riječi neupitno. Srela se sa složenom problematikom određivanja podrijetla

pojedinih jezičnih osobitosti u Marulićevu djelu u kojima se nije uvijek najbolje snašla, a

poglavlja svojega rada često je nepotrebno opteretila pretjerano pojednostavljenim kratkim

uvodnim izlaganjima. Ipak, jezičnu analizu Marulićeva djela provela je pažljivo i podrobno

pa će rezultati do kojih je došla, i koje smo u prikazu rada naglašavali, zasigurno pomoći ne

samo budućim istražiteljima Marulićeve jezične vještine, nego i onima koji istražuju jezik

drugih i drukčijih tekstova iz stare hrvatske književnosti.

Stručno povjerenstvo drži da je mr. sc. Marijana Horvat ispunila zahtjeve koji se pred

doktorski rad postavljaju, posebice da je pokazala poznavanje znanstvene metodologije, i

predlaže Fakultetskom vijeću Filozofskoga fakulteta u Zagrebu da prihvati našu pozitivnu

ocjenu i kandidaticu uputi na usmenu obranu.

Zagreb, 28. prosinca 2004. Stručno povjerenstvo

----------------------------------------------

Akademik Stjepan Damjanović, predsjednik

--------------------------------------------

Akademik Milan Moguš, član

---------------------------------------------

Znanstveni savjetnik dr. sc. Dragica Malić, član

FAKULTETSKOM VIJEĆU

FILOZOFSKOG FAKULTETA U ZAGREBU

Ocjena doktorske disertacije

Na sjednici Fakultetskog vijeća od 15. prosinca 2004. imenovani smo u povjerenstvo za ocjenu doktorske disertacije SREĆKA LJUBLJANOVIĆA, pod naslovom Zagrebačko vinogradarstvo od XII. do XVI. stoljeća. U skladu s navedenom odlukom podnosimo Vijeću izvješće:

Doktorska disertacija Srećka Ljubljanovića obuhvaća ukupno 268 stranica teksta, od toga osnovni tekst s bilješkama 266 stranica. Disertacija je, nakon predgovora, uvodnih napomena i kratkog osvrta na izvore i literaturu (str. 3-8), podijeljena u više različitih poglavlja: Počeci vinogradarstva u zagrebačkom okružju (8-10), Nastanak zagrebačkih vinograda (10-13), Osnovne značajke zagrebačkog vinogradarstva u XIV. i XV. stoljeću (13-19), Biskupski i kaptolski vinogradi (19-25), Vinogradi pavlinskog samostana u Remetama (25-28), Medvedgradski vinogradi (28-30), Oblici vlasništva nad vinogradima u građanskom Zagrebu (30-79), Vinogradi crkve svetoga Marka (79-85), Vinogradi bolnica i ubožnica (85-89), Vinogradi bratovština (89-97), Vinogradi ostalih crkvenih institucija (97-106), Ugovorni odnosi (106-119), Nazivlje vinograda (119-141), Vinogorja (141-157), Organizacija vinogorja (157-161), Uzgojni oblici i sortiment zagrebačkih vinograda (161-170), Obrada vinograda (170-179), Privredno značenje vinogradarstva (179-188), Feudalna davanja od vinograda (188-211), Vinogradarstvo Zagreba u XVI. stoljeću (211-216), Gradski vinogradi (216-228), Gradski prihodi od vinograda i vina (228-232), Vino u zagrebačkoj trgovini (232-237), Cijene vina u usporedbi s cijenom rada, proizvoda i roba (237-240) te Vino u životu Zagrepčana (240-261). Na kraju osnovnog dijela teksta jest Sažetak (261-266). Tekst je dopunjen popisom korištenih izvora i literature (267-268).

Autor je prostorno definirao analizu zagrebačkog vinogradarstva potocima Vrapčakom na zapadu i Bliznecom na istoku, padinama Medvednice na sjeveru i savskom nizinom na jugu. Vremenski obuhvat disertacije definirao je s jedne strane prvim spomenom u izvorima jednog, uvjetno rečenog, zagrebačkog vinograda, dok je kraj 16. stoljeća nazvao subjektivnim izborom za završetak analize, ponajprije zbog nepostojanja objavljenih izvora za kasnija razdoblja. U tekstu autor je detaljno obradio različite vidove vinogradarstva u Zagrebu u razvijenom i kasnom srednjem vijeku, ponajprije prema strukturi vlasnika ili korisnika, od građanskih, preko gradskih kondicionalnih, kondicionalnih, kmetskih, slobodnih, samostanskih, župnih i drugih crkvenih te altarijskih vinograda. Obradio je zatim davanja od vinograda i njihovu visinu tijekom promatranog razdoblja, tako primjerice oblike i visinu cenzusa, komutaciju, opraštanja, smanjenja i otkup cenzusa. Bavio se zatim pitanjima međa, berbe, cijena vinograda, vinske desetine i sukoba oko nje, gornice, cibriona, tlake i darova te nadzora nad obradom gradskih vinograda. Posebnu je pozornost posvetio maloprodaji vina, gradskim krčmama i gostionicama, gradskim poklonima i čašćenjima te vjerskim praznicima s naglaskom na ulogu vina i vinogradarstva u svemu tome. Treba napomenuti da je najveći dio analize kolege Ljubljanovića zasnovan na korištenju objavljenih i dijelom neobjavljenih izvora o srednjovjekovnom Zagrebu.

Nažalost, unatoč legitimnoj temi za analizu, kolega Ljubljanović nije uspio istraživanja provesti na razini koja bi zadovoljila uvjete za stjecanje doktorata znanosti. Prije svega, izostala je teoretska refleksija i oblikovanje istraživačkih pitanja te radnih hipoteza kojima bi kandidat usmjerio istraživanja prema relevantnom historiografskom rezultatu. Stoga se kandidat našao suočen s mnoštvom literature i poglavito izvora koje, prema onome što se može pročitati, nije uspio usustaviti na višoj razini od opširnog i detaljnog nizanja pojedinačnih podataka iz raznih izvora. U rad je uložen veliki trud, analizirano je mnoštvo izvora, prikupljeni su na jednom mjestu svi uopće poznati podaci o zagrebačkom vinogradarstvu. Autor je pokazao da vlada osnovama zanata povjesničara, konzekventno i korektno oblikovao je znanstveni aparat. S obzirom na veliki broj novih ili nepoznatih podataka koje donosi, ne može se poreći stručni doprinos Ljubljanovićeva rada. Stoga je povjerenstvo sugeriralo kandidatu da bi bilo pogodnije i primjerenije objaviti tekst kao monografiju namijenjenu širem krugu čitateljstva, zainteresiranom za različite aspekte lokalne zagrebačke povijesti, nego inzistirati na proceduri prihvaćanja i obrane teksta kao doktorske disertacije. Navedenu sugestiju povjerenstva o objavi teksta u vidu opsežnog stručnog rada, umjesto provođenja procedure stjecanja doktorata znanosti, kandidat nije prihvatio.

Glavna zamjerka radu kolege Ljubljanovića, osim već navedenog, jest što je analiza zagrebačkog vinogradarstva u razvijenom i kasnom srednjem vijeku nedostatno kontekstualizirana. Iz rada se nedovoljno vidi kakva je uloga i značaj zagrebačkog vinogradarstva u gospodarskom i društvenom razvoju Zagreba i srednjovjekovne Slavonije, kako i koliko na promjene u zagrebačkom vinogradarstvu utječu društveni, politički i gospodarski okviri, koje su sličnosti, a koje razlike u razvoju vinogradarstva u Zagrebu u odnosu na Slavoniju i šire područje ugarsko-hrvatskog kraljevstva, i tako dalje. Da bi uspješno odgovorio na navedena pitanja kandidat bi morao proučiti bitno veću količinu domaće i strane relevantne literature, što je izostalo. Popis literature i izvora kolege Ljubljanovića sadrži svega 37 bibliografskih jedinica, od čega nekoliko njegovih vlastitih radova, među kojima, primjerice, nema niti jednog naslova na stranim jezicima niti rada ijednog stranog autora, posebice mađarskih povjesničara koji su vrlo važni za obrađivanu problematiku. Na navedene primjedbe, izrečene u razgovoru s povjerenstvom, kandidat je odgovorio da nema volje ni energije ulaziti u daljnju razradu predočenog teksta.

Uzimajući u obzir sve navedeno, mora se zaključiti da doktorska disertacija kolege Srećka Ljubljanovića, pod naslovom Zagrebačko vinogradarstvo od XII. do XVI. stoljeća, u ovom obliku ne može dobiti prolaznu ocjenu. Stoga predlažemo Vijeću da disertaciju u predočenom obliku ne prihvati za daljnji postupak.

Zagreb, 20. prosinca 2004.

Povjerenstvo:

dr. sc. Borislav Grgin, izv. prof., predsjednik

dr. sc. Nenad Moačanin, red. prof., član

dr. sc. Damir Karbić, znanstveni suradnik,

Odsjek za povijest HAZU Zagreb, član

Izvještaj prihvaćen na sjednici Odsjeka za povijest 21.12.2004.

Dr.sc. Iskra Iveljić, izvanredni profesor

Dr. sc. Nikša Stančić, redoviti profesor

Dr. sc. Franjo Šanjek, redoviti profesor Katoličkog

bogoslovnog fakulteta u Zagrebu

Fakultetskom vijeću Filozofskog fakulteta

Sveučilišta u Zagrebu

Fakultetsko vijeće Filozofskog fakulteta Sveučilišta u Zagrebu na sjednici održanoj 10. studenog 2004. godine imenovalo nas je u stručno povjerenstvo za ocjenu doktorske disertacije mr.sc. Slavka Sliškovića naslovljene Strossmayerova vanjska politika. Djelovanje i recepcija. Stoga Vijeću podnosimo

I z v j e š ć e

Doktorska disertacija Slavka Sliškovića Strossmayerova vanjska politika. Djelovanje i recepcija obuhvaća 244 kartice teksta koji se sastoji od Uvoda (1-6), 3 velika poglavlja (7-234), zaključka (235-240) te izvora i literature (241-244).

Katolički velikodostojnik, političar i ideolog, kulturni mecena, poticatelj znanosti i gospodarskog razvoja, Josip Juraj Strossmayer nedvojbeno je jedna od najvažnijih ličnosti hrvatske povijesti druge polovice 19. stoljeća a njegova široko profilirana djelatnost u svim vidovima nije u potpunosti interpretirana niti u modernoj historiografiji. Stoga je doktorski rad posvećen Strossmayeru dobrodošao u historiografskoj produkciji. S. Slišković u svoj je istraživački fokus postavio Strossmayerovu «vanjsku politiku» - nastojanja da koristeći se međunarodnim crkvenim i političkim vezama promiče svoje bitne ciljeve poput obnove jedinstva s kršćanskim Istokom, suradnje Južnih Slavena ali i Slavena uopće, te poboljšanja položaja Hrvatske. Svoju doktorsku disertaciju pristupnik je strukturirao u tri velika poglavlja posvećena crkvenoj, kulturno-prosvjetnoj i političkoj komponenti biskupova djelovanja.

Nakon kratka uvoda u kojem je ukratko ocijenio biskupovu viziju Europe kao zajednice ravnopravnih naroda utemeljene na kršćanstvu i smjestio Strossmayerov odnos prema južnoslavenstvu i slavenstvu u okvir duge hrvatske tradicije od V. Pribojevića do P. R. Vitezovića, Slišković u opsežnom poglavlju «'Za vjeru i domovinu'» (7-109) prikazuje biskupovu djelatnost na crkvenom planu. S pravom ističe kako je cjelokupni Strossmayerov habitus odredila njegova pozicija biskupa na razmeđi katoličanstva, pravoslavlja i islama, vodeći ga naporima da se potisne turska vlast s Balkana i usmjeravajući ga obnovi jedinstva s kršćanskim Istokom. Biskup je stoga posebice aktivan uoči i nakon austro-ugarske okupacije Bosne i Hercegovine, zalažući se svesrdno za uspostavu katoličke hijerahije u toj zemlji. Slišković detaljno prikazuje i biskupov angažman kao apostolskog administratora katolika u Srbiji, njegov odnos prema bosansko-hercegovačkim franjevcima te isticanje kulta sv. Ćirila i Metoda kao one kršćanske baštine koja može poslužiti kao poveznica prema pravoslavlju. Ipak, krucijalna su nastojanja da se Sveta Stolica poveže sa pravoslavnim zemljama, pa se Strossmayer konkretno zalaže za sklapanje konkordata s Rusijom, Srbijom, Crnom Gorom i Bugarskom. Politička konstelacija i problemi oko ustroja nacionalnih struktura pravoslavne crkve onemogućili su ta nastojanja, a jedini Strossmayerov uspjeh bio je sklapanje Konkordata Svete Stolice i Crne Gore. Biskup se prema pravoslavlju odnosio ekumenski, priznajući pravovjernost Istočne crkve i tretirajući pravoslavne vjernika kao shizmatike a ne kao heretike. Slišković vrlo dobro povezuje crkvene i političko-nacionalne aspekte biskupove aktivnosti, pokazujući kako biskupov ekumenizam ima i svoju političko-nacionalnu implikaciju kako u užem hrvatskom i južnoslavenskom, tako i u općeslavenskom okviru. Naime, suradnja i uzajamnost Južnih Slavena ali i Slavena uopće nije moguća ukoliko oni ostanu na vjerskom polju u suprotstavljenim pa i neprijateljskim taborima.

Za razliku od crkvenog, na kulturno-prosvjetnom području biskupova su nastojanja prilično uspješna, a Slišković ih razmatra u poglavlju «'Prosvjetom k slobodi'» (110-170). Pokazuje svestranu biskupovu aktivnost u utemeljenju kako svjetovnih institucija kulture, znanosti i prosvjete, tako i vjerskih (studij bosanskih franjevaca). Ovaj dio biskupove djelatnosti dobro je poznat pa je Slišković u njemu mogao ponoviti tek bitne činjenice kako je biskupova prosvjetna i kulturna aktivnost usko povezana s njegovim crkvenim i političko-nacionalnim ciljevima, pa je trebala biti u funkciji ostvarivanja jugoslavenskog ali i slavenskog zajedništva i uzajamnosti.

U zadnjem poglavlju naslovljenom «U političkim previranjima» (171-234), Slišković raščlanjuje biskupovu političku djelatnost, usredotočujući se na njegov odnos prema Slavenima. Unutar slavenskog korpusa biskup veliku pozornost pridaje Rusima i Rusiji, uzdajući se da će taj brojnošću ali i državnošću najjači slavenski narod postati promicateljem emancipacije slavenskih naroda posebice na Balkanu. Osim Rusa, najveću težinu ima odnos prema Srbima, koji je vrlo složen. Naime, usprkos uvjerenju da su Srbi i Hrvati dva plemena istog naroda koji su upućeni jedni na druge, te biskupova ekumenskog stava spram pravoslavlja, njegov odnos prema srpstvu nije jednoznačan. On je svjestan svih razlika i prepreka koje stoje na putu budućeg zajedništva, a i on kao i Rački, iako su tvorci i nositelji idelogije jugoslavenstva, smatraju da u Hrvatskoj postoji isključivo hrvatsko državno pravo. Slišković ukratko prikazuje i biskupov stav prema Bosni i Hercegovini, Crnoj Gori i Bugarskoj te poglavlje zaključuje kratkim prikazom odnosa prema Zapadnim Slavenima. Od svih Slavena biskup je relativno nepovoljno mišljenje imao jedino o Poljacima, dakako, iz političkih razloga, zbog njihove rusofobije te političke suradnje s Mađarima.

U zaključku je Slišković ponovio kako su svi vidovi biskupove djelatnosti čvrsto povezani te je na kraju iznio i tezu kako je Strossmayer «vizionar europske obitelji naroda u kojoj je želio vidjeti i Hrvate i ostale Južne Slavene».

S. Slišković je - premda njegov rad ne donosi brojnije činjenične i interpretativne novíne - sustavno i podrobno razložio biskupovu crkvenu, prosvjetno-kulturnu i političku djelatnost, dobro objasnivši njihovu međusobnu povezanost i isprepletenost. Nadalje, s pravom je naglasio kako je u temelju tih biskupovih aktivnosti nastojanje da Hrvati ali i Južni Slaveni te Slaveni uopće, ubrzanim društvenim razvojem nadoknade zaostatak za razvijenim europskim Zapadom, kako bi mogli u budućoj europskoj zajednici ravnopravnih naroda, temeljenoj na načelima kršćanstva, zauzeti dostojno mjesto. Slišković se u svom pristupu pokazao jednako vičnim u razglabanju uže crkvenog i teološkog konteksta biskupa djelovanja, kao i onog svjetovnog. Na taj način u svojoj je doktorskoj disertaciji vrlo uspješno povezao najbolje zasade kako crkvene tako i svjetovne literature. Stoga Fakultetskom vijeću predlažemo da Slavku Sliškoviću odobri nastavak postupka za stjecanje znanstvenog stupnja doktora znanosti.

U Zagrebu, 20. prosinca 2004.

Dr.sc. Iskra Iveljić, izv.prof.

Dr. sc.Nikša Stančić, red.prof.

Dr. sc. Franjo Šanjek, red. prof.

prof. dr. sc. Nikša Stančić

Odsjek za povijest

Filozofski fakultet Sveučilišta u Zagrebu

Kao član povjerenstva za ocjenu doktorske disertacije mr. sc. Slavka Sliškovića Strossmayerova vanjska politika. Djelovanje i recepcija potpisujem ocjenu uz sljedeći dodatak:

Disertacija mr. sc. Slavka Sliškovića pisana je uz uvažavanje rezultata dosadašnje historiografije i na osnovi brojne objelodanjene građe (objelodanjena je opsežna izvorna građa o Strossmayeru: njegova osobna i službena korespondencija, politički memorandumi, biskupske poslanice, saborski i dr. govori itd.), dijela suvremenog tiska (novinstva, nekih tiskanih Strossmayerovih tekstova) te arhivske građe iz Arhiva HAZU u Zagrebu i Dijecezanskog arhiva u Đakovu. Primjedbe iznesene u ocjeni ne dovode u pitanje ukupnu pozitivnu ocjenu disertacije.

U Zagrebu, 21. prosinca 2004.

prof. dr. sc. Nikša Stančić

Izvještaj prihvaćen na sjednici Odsjeka za povijest 21.12.2004.

dr. sc. Nikša Stančić, redoviti profesor

dr. sc. Drago Roksandić, redoviti profesor

dr. sc. Miroslav Bertoša, redoviti profesor u miru

Fakultetsko vijeće

Filozofskog fakulteta Sveučilišta u Zagrebu

Na sjednici Fakultetskog vijeća Filozofskog fakulteta Sveučilišta u Zagrebu održanoj 13. listopada 2004. imenovani smo u stručno povjerenstvo za ocjenu doktorske disertacije mr. sc. Zrinke Blažević pod naslovom “Ilirski ideologem tijekom 17. stoljeća: upotrebe, funkcije i značenja”, te Vijeću podnosimo sljedeće

i z v j e š ć e:

Doktorska disertacija mr. sc. Zrinke Blažević obuhvaća 381 stranicu kompjuterski složenog teksta s proredom i s podnožnim bilješkama. Sastoji se od 1. Uvoda (1-5), uvodnih tekstova 2. Pristup i metode (6-33) i 3. Pregled i vrednovanje literature (34-44), poglavlja 4. Genealogija i genologija ilirskog ideologema (45-76) i 5. Ilirski topoi (77-108) te središnjeg poglavlja 6. Ilirski ideologem tijekom 17. stoljeća: kontinuiteti i promjene (109-324) podijeljenog u podpoglavlja: 6.1. Rani ilirizmi: humanističke origines i reformacijski usus; 6.2. Reformnokatolički ilirizam: Petar Ohmučević, Mavro Orbini, Martin Rusić, Franjo Glavinić, Ivan Tomko Mrnavić, Jeronim Paštrić, Andrija Zmajević; 6.3. Staleški ilirizam: Juraj Rattkay te 6.4. (Proto)nacionalizam: Pavao Ritter Vitezović i Đorđe Branković. Slijede 7. Zaključak (325-338), popis izvora i literature (339-365), tekstualni i grafički prilozi (366-374), sažetak na hrvatskom i engleskom jeziku (375-380) te životopis autorice (381).

Premda se ilirsko ime kao oznaka za suvremene etničke i geografske entitete u literaturi sporadično pojavljuje već u srednjem vijeku, autorica je svoja istraživanja usmjerila prema razdoblju ranog novog vijeka, vremenu kada se od razdoblja reformacije i protureformacije u sklopu širih ideoloških sustava oblikovao kompleks predodžaba označen lirskim imenom, ilirski ideologem u različitim oblicima i različitim funkcijama. Pojavu ilirskog ideologema autorica promatra kao dio europskog ranonovovjekovnog fenomena na razini gornjeg društvenog sloja, tradicionalne društvene elite feudalnog i komunalnog plemstva i njegovih pratećih slojeva u sklopu kojega su sa svrhom ideološke mobilizacije, političke integracije, oblikovanja političkog ili etnokonfesionalnog identiteta i njihova povijesnog legitimiranja nastajali ideologemi poput njemačkog teutonizma, poljskog sarmatizma ili mletačkog henetizma. Oni su, također i ilirski ideologem, polazeći od sadašnjosti i implicitnih ili eksplicitnih ciljeva, oblikovali predodžbu o prošlosti kao osnovicu projekcije (idealne) budućnosti. Autorica je analizirala oblike i funkciju ilirskog ideologema u različitim sredinama u kojima se pojavio, prije svega hrvatskoj ali također slovenskoj i srpskoj, i u različitim povijesnim situacijama. Težište je stavila na tekstove 17. stoljeća, zalazeći pritom u rane oblike ilirskog ideologema od kraja 15. i obuhvaćajući razdoblje njegove najpregnantninije formulacije na početku 18. st. Predmet njezine analize su historiografski i historiografsko-publicistički tekstovi (povijesna djela, kronike, memorandumi, grbovnici) u kojima je, uz književna i jezikoslovna djela, ilirski ideologem bio najprisutniji i najfunkcionalniji.

U svojoj analizi tekstova autorica se poslužila metodama tekstološke analize iz sklopa nove kulturne historije usmjerene “lingvističkim obratom” i povijesne kontekstualizacije tekstova, pri čemu je pokazala zavidnu metodološku i teorijsku kompetenciju. Pritom je oblikovala vlastitu varijantu istraživačkog modela, oslanjajući se na teoriju tekstualnosti i intertekstualnosti u modelima koji su u analizu teksta uključili proces oblikovanja značenja u interakciji autora, čitatelja i analitičara kako su ih razvili književni povjesničari i teoretičari R. Lauer te J. Kristova i F. Jameson. Autorica je sve tekstove dosljedno podvrgla analizi zasnovanoj na tim načelima i istodobno ih stavila u njihov povijesni kontekst. U historiografska istraživanja je unijela književno povijesne i teorijske modele, zbog čega njezin rad ima izrazite interdisciplinarne značajke.

Autorica je pritom u tekstu pokazala svoju fasciniranost, u pozitivnom i negativnom smislu, tim suvremenim metodološkim i teorijskim obrascima i njihovim kategorijalnim aparatom. Svoju metodološku i teorijsku osviještenost pritom je iskazala uporabom književnoteorijskog kategorijalnog aparata i terminologije u preobilju koje tekst ponekad čini teško prohodnim i književnoteorijsku analizu teksta prenaglašenom u historiografskom tekstu, što ipak ne umanjuje historiografske domete disertacije.

Shvaćajući ilirski ideologem kao sklop sastavljen od međusobno povezanih i međuovisnih elemenata (topoi) koji čine jedinstveno strukturiranu cjelinu, autorica je identificirala elemente koji se pojavljuju u analiziranim djelima i koji u različitoj mjeri i na različite načine imaju integracijsku, mobilizacijsku, identifikacijsku ili legitimacijsku funkciju. To su: predodžbe o podrijetlu, teritorijalnoj rasprostranjenosti i jezičnom jedinstvu, nacionalna karakterologija, nacionalne institucije (državno pravo, nositelji vlasti: carevi, kraljevi, banovi), nacionalna geografija, nacionalni heroji i nacionalni sveci. One su, međutim, u različitim varijantama ilirskog ideologema različite, u njima su u različitoj mjeri i na različite načine prisutne te imaju različitu funkciju.

Polazeći od različitih funkcija ilirskog ideologema i njegovih različitih političkih i drugih operacionalizacija autorica je identificirala četiri njegove osnovne varijante i nekoliko njihovih podvarijanta. Za svaku od njih je utvrdila bitno obilježje kao cjeline, zasnivajući to na analizi sastavnica ilirskog ideologema, njihovoj prisutnosti ili neprisutnosti, njihovu sadržaju i funkciji.

Autorica svoju analizu započinje ranim ilirizmima s kraja 14. i u 16. st., tj. na razmeđu kasnog srednjeg i ranog novog vijeka, kada su na europskom prostoru nastale društvene, političke i kulturne pretpostavke za nastanak i upotrebu ideologema te vrsti. Predstavnici hrvatskog humanističkog ilirizma su Juraj Šižgorić sa svojim djelom De situ Illyriae et civitate Sibenici u kojem su prvi put sadržane gotovo sve sastavnice ilirskog ideologema, te Vinko Pribojević sa svojim djelom De origine succesibusque Slovorum. Prema autoričinoj ocjeni, taj je rani ilirizam, poput sličnih fenomena u susjednoj Italiji, imao ulogu identifikacijsko-legitimacijskih potreba dalmatinskih komuna koje su u to vrijeme bile suočene s jedne strane s mletačkim ekspanzionizmom, a s druge s kulturno i konfesionalno drugačije označenom osmanskom opasnošću. Središte političkog identiteta još uvijek je komunalna zajednica, ali ona interferira sa širim ilirskim, kod Šižgorića neslavenskim a kod Pribojevića slavenskim identitetom. Rani protestantski ilirizam, prisutan na slovenskom prostoru, po autorici je najbliži njemačkom protestantskom teutonizmu, te povezuje predodžbu o etničkoj, jezičnoj i konfesionalnoj zajednici u međusobno povezanoj funkciji jačanja i širenja protestantizma te oblikovanja slavenskog i užeg, slovenskog identiteta.

Prva od tri glavne varijante ilirskog ideologema 17. stoljeća prema autorici je reformnokatolički ilirizam s više svojih podvarijanta zajednička osobina kojih je da se taj partikularni, “naciotvornog” identifikacijski aspekt pokušava ostvariti unutar univerzalističkih postulata i ciljeva posttridentskog reformnog katoličanstva koje teži unutrašnjoj institucionalnoj i dogmatskoj konsolidaciji katoličke crkve i njezinu širenju na račun pravoslavlja (uspostavljanjem unije) i islama. Ta se koncepcija pokušava konkretno politički realizirati u sklopu protuosmanskih akcija u kojima se uspostavlja odnos suradnje, ali sukobljavanja, ranomoderne crkve i države (Španjolske i zatim Habsburške monarhije). Zbog toga je jedno od bitnih obilježja tog ilirskog ideologema protuosmanska mobilizacija. Autorica je identificirala pet njegovih podvarijanta.

Prva podvarijanta koju autorica identificira je interkonfesionalni ilirizam “prve generacije” koji je našao izraz u radovima dubrovačkih autora, napose djelu Il regno de gli Slavi Mavra Orbinija i grbovniku Petra Ohmučevića. Nastao je na prijelazu 16. i 17. st., u vrijeme ratova s ciljem oslobođenja (prema Ohmučevićevu izrazu) “balkanskih kršćana” u čemu su inicijativu imali papinstvo i Španjolska. Dubrovnik je pritom bio središte preko kojeg su išli kontakti s pravoslavnim stanovništvom i crkvenom hijerarhijom u pregovorima o uniji i dizanju ustanka. Ilirski ideologem je zbog toga bio interkonfesionalno obilježen, tj. on je uz predodžbu o širem “ilirstvu” (slavenstvu) kao sastavnicu užeg ilirskog identiteta i u projekciju “Kraljevstva Slavena” ili “Ilirskog carstva” uključivao i srpsku državnu i vjersku tradiciju (srpske vladare i svetce). Orbinijeva koncepcija, ocjenjuje autorica, povezuje dubrovački komunalni i širi slavenski identitet na način usklađen s programom onog dijela dubrovačke vlastele koji je u protuturskoj ofanzivi vidio mogućnost političke afirmacije Republike i koji je ambicije, svoje i svojih španjolskih saveznika, želio državnopravno legitimirati.

Franjevački ilirizam autorica izdvaja kao drugu zasebnu podvarijantu na osnovi specifičnog djelovanja pripadnika franjevačkog reda u skladu s načelima reformnog posttridentskog katoličanstva. Trsatski gvardijan i provincijal Franjo Glavinić u prvoj polovici 17. st., konstatira autorica, oslanja se na tradiciju franjevačke redodržave Bosne Hrvatske koja je u predosmanskom razdoblju obuhvaćala uglavnom područja pod frankopanskom vlasti, te u tim okvirima u sklopu šireg slavenstva i pod vodstvom knezova Frankopana vidi ostvarenje svojevrsne katolicizmom obilježene “države Božje” i staleškog Hrvatskog kraljevstva. Nešto kasnije, pak, dubrovački franjevac Martin Rustić s jednakim konfesionalnim usmjerenjem oblikuje predodžbu o užoj slavenskoj cjelini u opsegu redodržave Bosne srebrene, pridajući – na tragu svojih prethodnika Orbinija i Ohmučevića – zadaću njezina uspostavljanja španjolskom kralju u skladu sa španjolskim imperijalnim ambicijama.

Treću podvarijantu u kojoj je došlo do fuzije “kurijalnog” i habsburškog “imperijalnog” ilirizma u izvedbi kontroverznog Tomka Mrnavića autorica smješta u razdoblje kada je 1620-ih godina pokušajima potiskivanja Osmanskog carstva bila uspostavljena suradnja papinstva i Habsburgovaca. Mrnavić je tada u svojim djelima o “ilirskim” carevima i kraljevima ponudio predodžbu o povijesnoj cjelini “od Konstantinopola do Julijskih Alpa” kao sljednici Konstantinova Istočnog rimskog carstva koju bi trebalo obnoviti u vjerskom smislu u skladu s reformnim katolicizmom i u političkom smislu u skladu s imperijalnim interesima Habsburgovaca kao ugarskih apostolskih kraljeva. Povezano s tim je u svoj “ilirski” imaginarij vladara i svetaca uvrstio i osobe iz pravoslavne sakralno-dinastičke tradicije.

Dalmatinski ilirizam predsjednika rimskog Zbora sv. Jeronima Splićanina Jeronima Paštrića kao četvrtu varijantu reformnokatoličkog ilirizma autorica povezuje s prilikama kada je sredinom 17. st. došlo do sukoba papinstva i Habsburgovaca u pitanjima razgraničenja ovlasti nad crkvenom hijerarhijom u zemljama pod osmanskom vlasti, kada je Kandijski rat pružao izglede za potiskivanje Osmanskog carstva te kada je ban Nikola Zrinski planirao i pokušavao Hrvatskoj vratiti povijesne teritorije i istodobno obnovio važnost banske institucije. Paštrić je tada, u polemičkim spisima u vezi sa zahtjevom slovenskih i albanskih svećenika da budu primljeni u svetojeronimsku bratovštinu, iznio predodžbu o “dvostrukom Iliriku”, onom “univerzalnom, zajedničkom, općem i najširem” i onom “prirodnom, pravom, navlastitom i posebnom” koji obuhvaća Hrvatsku, Slavoniju, Dalmaciju i Bosnu. Tu će predodžbu 1655. prihvatiti sv. Rota kao kriterij za pravo na korištenje svetojeronimskih ustanova, ali je Paštrić istodobno uspostavio kontinuitet toga teritorija u državnopravnom pogledu s Kraljevstvom Dalmacije i Hrvatske, odnosno uspostavio legitimitet bana kao podkralja (prorex). Time je, kako ocjenjuje autorica, Paštrićev dalmatinski ilirizam stvorio uvjete za prihvaćanje elemenata reformnokatoličkog ilirizma od strane centara moći hrvatskog (pod)kraljevstva.

Interkonfesionalni ilirizam “druge generacije” Peraštanina, nositelja naslova barskog nadbiskupa i “primasa Kraljevstva Srbije” Andrije Zmajevića iz druge polovice 17. st. autorica identificira kao peti i najčišći oblik reformnokatoličkog ilirskog ideologema. On, naime, nije povezan sa španjolskim i habsburškim imperijalnim težnjama niti s intencijama staleških političkih struktura Hrvatskog kraljevstva. Zmajević je u kontaktima sa srpskom pravoslavnom hijerarhijom praktično iz Perasta djelovao u cilju uspostavljanja crkvene unije, zbog čega je u svoju koncepciju uključio elemente iz pravoslavne sakralno-dinastičke tradicije. Svoju slavensku “Državu svetu, slavnu i kreposnu” (kako je naslovio svoje kapitalno djelo) vidio je isključivo kao duhovnu tvorevinu na čelu s papom u kojoj bi se ostvarilo “jedinstvo kršćana u krilu svete matere Crkve”. Istodobno je oblikovao predodžbu u kojoj je “Slovinjane” učinio ravnopravnim djelatnim čimbenicima svjetske povijesti, što – prema autorici – govori o “potpuno novoj konceptualizaciji ilirskoga ideologema”.

U sljedećim dvjema glavnim varijantama ilirskog ideologema autorica registrira prijelaz sa konfesionalno i interkonfesionalno zasnovanih ilirizama prema svjetovnim, koji će biti više usmjereni prema svjetovnim središtima vlasti. Pritom u staleškom ilirizmu u izvedbi zagrebačkog kanonika Jurja Rattkaya vidi prijelaznu fazu. Rattkayev staleški ilirizam oblikovao se sredinom 17. st., u doba kada se od 1640-ih godina uz ugarske tendencije za emancipacijom javljaju i tendencije za većim stupnjem samostalnosti trojedne Kraljevine Dalmacije, Hrvatske i Slavonije, koje su se izrazile u politici sabora i banova Ivana Draškovića i Nikole Zrinskog. S obzirom na zastoj u habsburškoj politici potiskivanja osmanskoga carstva nakon Westfalskog mira, hrvatska staleška politika okreće se pripremanju vlastite vojne akcije u koaliciji zemalja ugarske krune. U tim uvjetima Rattkayev ilirski ideologem sadrži predodžbu u kojoj i iz “užeg Ilirika” kao zasebnu cjelinu izdvaja Kraljevinu Dalmaciju, Hrvatsku i Slavoniju, težište stavlja na instituciju bana kao podkralja i nositelja njezina suvereniteta, te apelira na habsburškog vladara da izvrši svoju povijesnu misiju političke i religijske obnove Ilirika.

(Proto)nacionalni ilirizmi su prema autorici fenomen kraja 17. i početka 18. st., razdoblja u vrijeme i nakon potiskivanja Osmanskog carstva za rata završenog mirom u Srijemskim Karlovcima 1699. zauzimanjem najvećeg dijela povijesnog ugarskog i dijela hrvatskog teritorija i u vrijeme nakon srpske seobe u južnu Ugarsku. To je doba uspona habsburškog centralizma i apsolutizma, ali i težnje za emancipacijom političkih (staleška hrvatska natio) i etno-konfesionalnih “naroda” (Srbi u Ugarskoj) u sklopu zemalja ugarske krune koju su nosili Habsburgovci. Autorica ocjenjuje da je tada došlo s jedne strane do sekularizacije, a s druge do “nacionalizacije” ilirskog ideologema, te konstatira da se tada prvi put uz hrvatsku pojavila i njegova srpska varijanta. Kao najveću novost autorica ističe činjenicu da su te ideologeme njihovi nositelji okrstili suvremenim nacionalnim imenom, hrvatskim i srpskim, što im je i osiguralo kultni status u razdoblju oblikovanja suvremenih nacija. Oba “ilirizma” su nastojala legitimirati težnje za uspostavljanjem partikularnih, vlastitih “nacionalnih” političkih institucija, ali su se u postojećoj konstelaciji kretali u sklopu habsburške državne ideologije. Pritom su, u složenom kompleksu odnosa, u kojem su oba participirala, hrvatski i srpski ilirski ideologem bili međuovisni, o čemu – upozorava autorica – govori činjenica da je prvu srpsku povjesnicu, koja je legitimirala srpski kolektivitet, napisao Pavao Ritter Vitezović to po narudžbi srijemskokarlovačkog mitropolita.

Vitezovićev hrvatski ilirizam, ocjenjuje autorica, sumira i “perfektuira cjelokupnu dotadašnju ilirsku tradiciju”, a s druge strane “nacionalizacijom” odnosno kroatizacijom ilirskog ideologema “postavlja ideologijske osnove za daljnji razvoj sekularnih nacionalnih ilirizama” koji će se graditi na povijesnopravnim i državnopavnim temeljima. U njegovim djelima su imena Iliri, Slaveni i Hrvati istoznačice i u njima istodobno iznosi s jedne strane predodžbu o “široj Hrvatskoj” koja se proteže od Baltika do Crnog mora, a s druge o povijesnoj “užoj” ili jedinstvenoj Hrvatskoj (tota Croatia) koja se podijelila na Bijelu i Crvenu Hrvatsku (tj. kasniju Hrvatsku u užem smislu i Rašku odnosno Srbiju), pri čemu je naslov kralja Hrvatske nastavio upotrebljavati vladar Bijele Hrvatske. Zbog toga je Leopoldu I., za kojega je i započelo potiskivanje Osmanskog carstva, predlagao da uzme naslov kralja “čitave Hrvatske” (totius Croatiae). Njegova “oživljena Hrvatska” (Croatia rediviva) u tom istom teritorijalnom opsegu trebala bi biti staleška država na čelu s banom, institucijom proisteklom iz hrvatske kraljevske časti, i pod vrhovništvom Habsburgovaca kao legitimnih nasljednika drevnih hrvatskih vladara.

Slične tendencije izražava i srpski ilirizam koji je najcjelovitije formuliran u djelima Đorđa Brankovića. Prema autoričinim riječima, Branković je bio “jedan od najutjecajnijih kreatora legitimacijske i emancipacijske ideologijske platforme novopridošlog srpskopravoslavnog elementa koji se nastojao kulturno i politički afirmirati u okviru katoličke Habsburške monarhije”. S tom svrhom je Branković srpskopravoslavnu povijesnu i kulturnu tradiciju spojio sa zapadnim modelima, što se napose ogleda u prihvaćanju ilirskog ideologema i njegova postupnog “nacionaliziranja”. Analogno Vitezovićevoj kroatizaciji, i Branković ilirski ideologem postupno “nacionalizira” odnosno “srbizira”. I on iznosi predodžbu o “širem” i “užem” Iliriku, široj “Sloveniji” i “užem Iliriku”, pri čemu “uži Ilirik” s vremenom postaje “Slavenosrpsko carstvo”. Središnja institucija kod Brankovića je svjetovna despotska institucija, kao što je to kod Vitezovića ban, premda će u konačnici u srpskom ilirizmu težište biti preneseno na teokratsko načelo i instituciju patrijarha. I konačno, kako konstatira autorica, jednako kao Vitezovićev ilirizam i srpski protonacionalni ilirizam uklapao se u okvire habsburške državne ideologije.

Kandidatkinja mr. sc. Zrinka Blažević je u tekstu svoje disertacije, izrazito interdisciplinarno obilježenom, na izabranim elementima ideoloških sustava 17. st. iznijela znanstveno utemeljenu predodžbu o obilježjima ilirskog ideologema i klasificirala njegove varijante prema funkciji koju su u svom vremenu i u različitim povijesnim prilikama imali, pri čemu je pokazala zavidnu metodološku i istraživačku kompetenciju.

U skladu sa svim iznesenim pozitivno ocjenjujemo doktorsku disertaciju mr. sc. Zrinke Blažević pod naslovom “Ilirski ideologem tijekom 17. stoljeća: upotrebe, funkcije i značenja” i predlažemo Fakultetskom vijeću Filozofskog fakulteta Sveučilišta u Zagrebu da odobri pristupanje kandidatkinje obrani doktorske disertacije u sklopu postupka za stjecanje akademskog stupnja doktora znanosti.

U Zagrebu, 20. prosinca 2004.

Povjerenstvo:

dr. sc. Nikša Stančić, redoviti profesor

dr. sc. Drago Roksandić, redoviti profesor

dr. sc. Miroslav Bertoša, redoviti profesor u miru

Izvještaj prihvaćen na sjednici Odsjeka za povijest 21.12.2004.

Fakultetskomu vijeću

Filozofskoga fakulteta u Zagrebu

Zagreb, 20. prosinca 2004.

PREDMET: Izvještaj stručnog povjerenstva za ocjenu doktorskoga rada mr. sc. Mije Jagatić pod naslovom Uloga nastavnikova govora u poticanju na komunikaciju na satu stranoga jezika

Na svojoj sjednici održanoj 15. prosinca 2004. godine Fakultetsko vijeće imenovalo nas je u stručno povjerenstvo za ocjenu doktorskoga rada mr. sc. Mije Jagatić pod naslovom Uloga nastavnikova govora u poticanju na komunikaciju na satu stranoga jezika. Pregledavši doktorski rad podnosimo Vijeću sljedeći

IZVJEŠTAJ

Doktorski rad mr. sc. Mije Jagatić ima 432 stranica teksta te tri dodatka (96 stranica). U svojoj se doktorskoj disertaciji doktorandica bavi dosad nedovoljno istraženom i izrazito interdisciplinarnom temom komunikacije u nastavi stranoga jezika. Doktorandica polazi od pretpostavke da je nastavna interakcija na stranome jeziku na satu stranoga jezika komunikacijska djelatnost pa, stoga, sadrži i sve njene relevantne sastavnice. Autoričin je glavni fokus poticanje na komunikaciju od strane nastavnika, a promatra ga istražujući nastavnikovu profesionalnu komunikacijsku sposobnost. Osnovnu hipotezu rada - kako polazište u poučavanju stranih jezika može biti komunikacija a ne jezik - provjerava razradom sastavnica nastavnikova govora kojima nastavnik, komunicirajući s učenicima na stranom jeziku, ujedno taj jezik i poučava.

Rad se sastoji iz teorijskog i istraživačkog dijela. Teorijski dio bavi se problemom govorne komunikacije, s posebnim naglaskom na govornoj komunikaciji u nastavi stranih jezika, a završava izradom protokola za praćenje nastavnikova govora na satu ruskoga kao stranoga jezika izvedenog iz prikazanih teorijskih postavki u literaturi i rezultata dosadašnjih istraživanja nastavnoga diskursa. Istraživački dio analizira nastavnikov govor u simuliranoj nastavnoj situaciji poučavanja ruskoga kao stranoga jezika prema posebno izrađenom protokolu i teorijskim postavkama govorne komunikacije, a završava razradom sastavnica nastavnikovog govora kojima se jezik poučava kroz komunikaciju.

Teorijski dio obuhvaća četiri dijela od kojih svaki započinje definicijom ključnog pojma razmatranja.

Prvi dio posvećen je govornoj komunikaciji s posebnim naglaskom na određenju društvene uloge sugovornika i procesu prijenosa govorne poruke razgovornim stilom komunikacijski kompetentnih govornika. Uspoređuju se promišljanja i teorije komunikacijskog procesa do kojih se došlo na polju pragmalingvistike, psiholingvistike, sociolingvistike i komunikologije i izdvajaju postavke bitne za određivanje karakteristika nastavnikova govora. Razmatra se pojam društvene uloge i utjecaj koji ona ima na govor u procesu komunikacije. Dio razmatranja posvećen je razgovornom ruskom jeziku s polazišta društvene uloge osobe koja se njime koristi. Analizira se pojam komunikacijske kompetencije prema lingvističkoj i komunikološkoj literaturi.

U drugom dijelu doktorandica se bavi diskursom kojeg učenik treba svladati tijekom nastavnoga procesa i definicijom komunikacijski i interakcijski kompetentnog učenika stranoga jezika. Autorica definira spomenute kompetencije prema kriterijima koji su razrađeni u dokumentu Common European Framework of Reference for Languages (Council of Europe, 2001) i prihvaćeni u suvremenoj nastavi stranih jezika u Europi. U ovom dijelu dominiraju razmatranja glotodidaktičara, ali se navode i lingvističke, pragmalingvističke i filozofske postavke koje su utjecale na teoriju poučavanja stranih jezika.

Treći je dio posvećen nastavnom diskursu s posebnim naglaskom na odrednice nastavnikova govora. U ovom se dijelu polazi od određenja društvene uloge nastavnika općenito i, posebice, nastavnika stranoga jezika te se daje kritički osvrt na istraživanja govorne interakcije u nastavnoj sredini. Prikazuju se rezultati istraživanja govora odgojitelja u interakciji s djecom na materinskom jeziku i nastavnika i učenika na materinskom, drugom i stranom jeziku.

U četvrtom dijelu doktorandica razmatra jedan aspekt nastavnikova govora - poticanje na govornu komunikaciju. Uspoređuje sustave za bilježenje nastavnikova govora i poglede na strukturu nastavnoga razgovora, te izdvaja one odrednice koje uključuju nastavnikov poticaj na govornu komunikaciju učenika. Obrazlaže protokol za praćenje nastavnikova govora koji je konstruirala za potrebe svoga istraživanja na temelju predočenih teorijskih postavki i rezultata istraživanja opisanih u literaturi.

Istraživački dio doktorske disertacije mr. sc. Mije Jagatić sadrži temeljno istraživanje nastavnikova govora u simuliranoj nastavnoj sredini i dva dopunska istraživanja o nastavnikovoj društvenoj ulozi te impresijama o nastavnim satima koja služe za verifikaciju rezultata analize nastavnoga diskursa. Doktorandica je podatke prikupila pomoću zvučnih zapisa interakcija na satima ruskoga jezika, bilježaka neutralnog promatrača te anketa otvorenoga i zatvorenog tipa.

Doktorandica polazi od sljedećih hipoteza:

- način komunikacije na nastavnom satu nameće nastavnik

- nastavnikovi iskazi upućuju na izbor načina komunikacije

- izbor načina komunikacije ovisi o predodžbi koju nastavnik ima o svojoj društvenoj ulozi

- postoji razlika između poučavanja jezika radi komunikacije i poučavanja jezika kroz komunikaciju.

Provjeru navedenih hipoteza doktorandica je operacionalizirala pomoću sljedećih pitanja:

- kako se nastavnik obraća svojim sugovornicima

- kakve iskaze nastavnik koristi pri poticanju na razgovor

- kakve iskaze dobiva kao odgovor na svoj poticaj

- kako reagira na odgovore i replike sugovornika-učenika

- koji su iskazi najdjelotvorniji za poticanje sugovornika na razgovor

- procjenjuje li nastavnik iskaze sugovornika i kako

- poučava li jezik kroz komunikaciju

- koje se sličnosti i razlike mogu uočiti u nastavnikovoj komunikaciji.

Uzimajući kao polazište temeljne postavke Vigotskoga i Hymesa o društvenoj uvjetovanosti govora, koje su u kontekstu poučavanja stranih jezika razrađene u teoriji govorne djelatnosti i društveno kulturnoj teoriji Lantoffa, te problematizirane u Nunanovim otvorenim pitanjima o istraživanju nastavnoga diskursa, mr. sc. Mija Jagatić pokušava istražiti može li polazište u poučavanju stranoga jezika biti komunikacija a ne jezik, te koje su odlike nastavnoga diskursa ako se poučava komunikacija.

U središnjem dijelu istraživanja analiziraju se sekvence transkripata zvučnih snimki nastavnih sati ruskoga jezika. Zapisi su najprije analizirani prema općim kvantitativnim zapažanjima o odnosima trajanja sata, broja izrečenih iskaza nastavnika i učenika, minimalnih dijaloga i epizoda komunikacije, te broja i kvalitete razmjena. Potom se zapisi analiziraju kvalitativno, prema protokolu za praćenje nastavnikovih pokretačkih i refleksnih poteza, kontakta, spontanog afektivnog govora i procjene znanja. Polazi se od iskaza kao jedinice analize i protokola za praćenje nastavnikova govora sastavljenog u prvom dijelu rada. Razmatranje iskaza prema sastavljenom protokolu rezultiralo je nešto drukčijom interpretacijom sastavnica nastavnoga razgovora od predviđene. Predviđena jedinica analize, iskaz, često je sadržavala dva ili više po funkciji različita poteza, pa je stoga razrada sastavnica temeljena na potezu. Analiza poteza u zapisima rezultirala je i nešto drukčijim grupiranjem sastavnica od onog predviđenog protokolom. Tako su potezi razmatrani u okviru dviju osnovnih kategorija, kategorija razmjene komunikacijskih informacija i kategorija razmjene nastavnih informacija. U obje su kategorije sastavnice određene funkcijom koju imaju u nastavnom razgovoru na stranom jeziku. Pristup je, međutim, bio različit. U prvoj kategoriji pošlo se od komunikacijske funkcije koju pojedini potez ima u nastavnom razgovoru, a zatim su navedeni jezični izrazi kojima se funkcija ostvaruje. U drugoj se kategoriji pošlo od strukture nastavnikova poteza kojemu je, zatim, određena funkcija u nastavnom razgovoru na stranom jeziku. Sama razrada kategorija i potkategorija predstavlja ujedno i interpretaciju rezultata istraživanja nastavnikove uloge u poticanju na komunikaciju na satu stranoga jezika.

Autorica je utvrdila da razmjenu komunikacijskih informacija čini osam osnovnih sastavnica: formule društvene komunikacije, privlačenje pažnje, uključivanje u razgovor, uključivanje u razgovor lica sa strane, upravljanje razgovorom davanjem informacija, funkcioniranje kanala veze, spontani afektivni govor i početak i kraj transakcije. Sve navedene sastavnice svojstvene su i prirodnom, nenastavnom razgovoru. Prema ovoj interpretaciji potezi pozitivne i negativne procjene učenikova iskaza uključene su u sastavnice funkcioniranja kanala veze, kojima govornik potvrđuje slaganje sa sugovornikom ili sugovornika pohvaljuje, i upravljanja razgovorom davanjem informacija kojima sugovornik traži pojašnjenje govornikova iskaza. Razmjenu nastavnih informacija čine potezi kojima se traži potvrđivanje ili opovrgavanje sadržaja postavljenog pitanja, potezi u kojima se nude mogućnosti izbora za odgovor i potezi kojima se ukazuje na traženu informaciju. I ove sastavnice svojstvene su i prirodnom, nenastavnom razgovoru. U sklopu ovoga pristupa formulacija nastavnikova poticaja učeniku stranog jezika može pomoći (ili odmoći) u odgovaranju na nastavnikov poticaj.

Na temelju dobivenih rezultata mr. sc. Mija Jagatić je odredila sastavnice nastavnoga razgovora na stranome jeziku u kojemu je polazište poučavanja komunikacija, a ne jezik. Određivanjem sastavnica razmjena komunikacijskih i nastavnih informacija potvrdila je svoju temeljnu istraživačku hipotezu da polazište u poučavanju stranoga jezika može biti komunikacija nastavnika i učenika na stranome jeziku. Utvrdila je, također, da se odlike nastavnoga diskursa u tome slučaju ne razlikuju od odlika prirodnoga diskursa u kojemu su sugovornikove uloge komplementarne.

Analizom impresija o transkribiranim nastavnim satima potvrdila je predodžbu o ulozi nastavnika kao voditelja komunikacije. Rezultati istraživanja mišljenja o nastavnikovim ulogama, provedenog prije realizacije zabilježenih sati, upozorili su na isticanje tradicionalnih uloga poučavatelja jezika (prenošenje znanja, tumačenje novih sadržaja, provjeravanje znanja i ispitivanje) s jedne strane, ali i, s druge, na uloge karakteristične za poučavatelja komunikacije (poticanje učenika na govor, razgovor, razmišljanje i aktivnost).

Na samom kraju svoje disertacije mr. sc. Mija Jagatić iznosi i niz otvorenih pitanja koja je njezino istraživanje potaknulo. Svako od tih pitanja moglo bi biti temom novih istraživanja. Kao najvažnija doktorandičina pitanja ističemo sljedeća dva: 1. kako poznavanje teorijskih postavki i praktično iskustvo utječu na izgrađivanje profesionalne uloge nastavnika; 2. koji su čimbenici odlučujući za prihvaćanje pojedinih nastavnikovih uloga.

U razradi teme doktorandica se koristila izvorima na hrvatskom, ruskom i engleskom jeziku, kao i prijevodima s njemačkog i francuskog na jedan od navedenih jezika. Popis literature sadrži 106 bibliografskih jedinica, a uključuje enciklopedije i rječnike, članke iz tematskih zbornika i časopisa, članke u internetskim bazama podataka, neobjavljene doktorske disertacije te autorske knjige.

Doktorsku disertaciju mr. sc. Mije Jagatić ocjenjujemo vrlo kvalitetnim samostalnim znanstvenim radom koji se bavi važnom i nedovoljno istraženom interdisciplinarnom temom. Posebnu vrijednost rada vidimo u iznimno sustavnom i kritičkom pregledu dosadašnjih spoznaja o komunikaciji u poučavanju stranoga jezika, u postavljenim relevantnim hipotezama te u dobro razrađenoj metodologiji istraživanja. Pristup temi te način na koji su obrađeni i interpretirani rezultati pokazuju da je riječ o inovativnom radu koji može potaknuti nova istraživanja u ovom području nudeći im dobru teorijsku i metodološku podlogu.

ZAKLJUČAK

Doktorska disertacija mr. sc. Mije Jagatić predstavlja dobro teorijsko-metodološki utemeljen, empirijski promišljen i izveden rad kojim je autorica došla do novih spoznaja u području uloge komunikacije u poučavanju stranih jezika. Rezultati do kojih je došla iznimno su relevantni za razumijevanje procesa poučavanja stranih jezika, mogu biti dobar temelj za daljnja istraživanja, a imaju i važne praktične implikacije.

Na temelju svega iznesenoga predlažemo Fakultetskomu vijeću Filozofskoga fakulteta u Zagrebu da prihvati doktorsku disertaciju Uloga nastavnikova govora u poticanju na komunikaciju na satu stranoga jezika, a doktorandici mr. sc. Miji Jagatić odobri nastavak postupka za stjecanje znanstvenoga stupnja doktorata znanosti.

Stručno povjerenstvo:

dr. sc. Željka Fink Arsovski, izv. prof. (predsjednica)

dr. sc. Jelena Mihaljević Djigunović, red. prof. (član)

dr. sc. Vesna Požgaj-Hadži, izv. prof., Filozofski fakultet Sveučilišta u Ljubljani, (član)

Izvještaj je prihvaćen na sjednici Odsjeka za istočnoslavenske jezike i književnosti održanoj 22. 12. 2004.

Dr. sc. Tihana Petrović, docentica, predsjednica Povjerenstva

Dr. sc. Ivan Lozica, znanstveni savjetnik, član Povjerenstva

Dr. sc. Jasna Čapo Žmegač, znan. savjetnica, članica Povjerenstva

Fakultetskom vijeću

Filozofskog fakulteta u Zagrebu

Predmet: ocjena magistarskog rada Ive Pleše “Etnografija elektroničkog dopisivanja: elektroničke poruke i pisma”

Fakultetsko vijeće Filozofskog fakulteta u Zagrebu na sjednici održanoj 15. prosinca 2004. imenovalo nas je u stručno povjerenstvo za ocjenu magistarskog rada Ive Pleše pod naslovom “Etnografija elektroničkog dopisivanja: elektroničke poruke i pisma”. Na temelju te odluke Vijeću podnosimo sljedeće

SKUPNO IZVJEŠĆE

Magistarski rad Ive Pleše obuhvaća 113 stranica, od čega 108 stranica teksta i 7 stranica popisa literature. Na kraju se nalazi Prilog (34 stranice). Napomene uz tekst (ukupno 73) priložene su na dnu odgovarajuće stranice. Rad je podijeljen u pet poglavlja.

Iva Pleše se bavi pojedinim praksama korisnika elektroničke pošte i tekstovima koji nastaju njezinom upotrebom. Upravo je taj aspekt interneta privlačio manje istraživačke pažnje jer je riječ o privatnoj komunikaciji dvaju ljudi, no kandidatkinja ga smatra dijelom tzv. etnografije pisanja, discipline koja se bavi svakodnevnom uporabom pisanja, njegovim žanrovima, normama i zajedničkim osobinama. Konkretno, I. Pleše analizira odnos nekolicine korisnica prema elektroničkoj pošti, značenja koja ona za njih ima, načine na koje se njome koriste, odnose koji se uspostavljaju među korespondenticama, razloge za sudjelovanje u tim odnosima, te same proizvode - elektroničke tekstove.

U prvome poglavlju - “Elektronička pošta iz etnografske perspektive”- I. Pleše se ograđuje od povijesne i tehnološke perspektive iz kojih se najčešće piše o internetu te obrazlaže zašto pozornost posvećuje upravo praksama tzv. “običnih” korisnika interneta. Budući da ih ne smatra samo pasivnim preuzimateljima novih tehnologija, u premisama rada sadržana je teza da “ljudi prihvaćaju tehnološke proizvode na različite načine, modificirajući njihove zamišljene funkcije, prihvaćajući ili odbacujući pojedine njihove mogućnosti” (str. 4). Ta teza izravno vodi kvalitativnom pristupu i etnografskom opisu pojedinačnih praksi korisnika koje će I. Pleše ocrtati kao “raznovrsne, promjenjive i u sebi ambivalentne” (str. 5). Kako i sama pripada skupini “običnih” korisnika interneta, vlastito iskustvo pisanja elektroničke pošte uključila je u korpus analizirane građe. Budući da se interpretacija uvelike gradi na temelju osobne elektroničke korespondencije, ovaj rad možemo nazvati ego-centriranom etnografijom. Ujedno, to je i etnografija pojedinačnoga - I. Pleše priča individualnu priču o upotrebi elektroničke pošte nekolicine visokoobrazovanih, zaposlenih žena u kasnim dvadesetim ili ranim tridesetim godinama, u razdoblju od 1999. do 2003. godine.

U drugom poglavlju naslovljenom “FW: Pošalji ovo na što više adresa iz vlastitog adresara” I. Pleše bavi se porukama koje se najčešće obraćaju više ili manje neodređenom primatelju i čiji su sastavljači primatelju najčešće nepoznati ili pošiljatelji koji ih dalje prosljeđuju nisu njihovi autori. Razvrstala ih je u nekoliko skupina: poruke koje pozivaju na društveni angažman i izražavanje društvenoga i/ili političkoga stava te se mogu nazvati oblikom “aktivizma na mreži”; poruke raznovrsnog sadržaja i s privicima - sa slikovnim materijalima, crtežima ili fotografijama, kratkim filmovima, sa šalama i vicevima, komentarima (primjerice. tzv. lanci sreće) - koje uglavnom bez suglasnosti primatelja preplavaljuju njihove elektroničke poštanske sandučiće; poruke “lažnoga sadržaja” koje (poput folklornih motiva) “putuju” svijetom mijenjajući neke svoje uzgredne elemente (npr. apeli za skupljanje humanitarne pomoći za neku teško oboljelu osobu ili sl.); elektroničke poruke koje najavljuju primateljima mogućnost zarade ili nagrade. U ovome se poglavlju već ocrtavaju neka obilježja elektroničke pošte: ona korisniku omogućuje privatnost (zato što “omogućuje ‘pristup sistemu’ pod uvjetima koje postavljaju sami korisnici”, str. 12), ona omogućuje i olakšava te ubrzava širenje informacija, mišljenja i komentara, te nosi demokratski potencijal - u smislu omogućavanja društvenoga angažmana preko mreže. Međutim, zbog velike količine informacija i poruka te često upitne vjerodostojnosti mnogih od njih, elektronička je pošta ambivalentna (str. 36) i nije posve bezrezervno prihvaćeni način komunikacije.

U trećem poglavlju - “Predmet: Elektroničko pismo” - Iva Pleše analizira privatnu i individualiziranu elektroničku korespondenciju, dakle takvu korespondenciju u kojoj se pošiljatelji obraćaju konkretnom i poznatom ili bliskom primatelju, te govore o sebi (str. 43). Premda je čvrstu razliku između pisma i elektroničke poruke teško povući, oslanjajući se na analiziranu korespondenciju i iskaze kazivačica, Pleše u daljnjem tekstu u heurističke svrhe razlikuje intimne i informativne elektroničke poruke, a unutar intimnih (duža) pisma i (kraće) poruke. Analizirajući ove druge dotiče se nekoliko vlastitih korespondentskih odnosa koji su se, nakon prvotnoga nepovjerenja prema mogućnosti intimnoga dopisivanja elektroničkim putem, izdvojili većom emocionalnom obojenošću i postali iznimno važnim dijelom autoričine elektroničke komunikacije. Suprotno općem mišljenju da će pisama i dopisivanja nestati, I. Pleše pokazuje da elektronička pošta zamjenjuje klasični medij razmjene pisama, ponekad ga čak i ojačavajući, te da, unatoč tome što je njezina bit brza razmjena informacija, ona “na neki način pokreće opsežniju i intimniju osobnu prepisku” (str. 63). U analiziranoj korespondenciji, naime, pojavljuju se pisma koja iz poslovnih prerastaju u privatna, pisma u kojima se obnavljaju davno prekinuti odnosi, pisma razmjenjivana s osobama iz bliske okoline - posebno zanimljiva stoga što se osobe koje se dopisuju redovito u živo viđaju, kao i ona razmjenjivana s osobama koje ne dijele isti fizički prostor, itd. Nadalje, na temelju potrebe iskazane u razgovorima (a ponekad i u analiziranim pismima) da autori pisama pišu o sebi, I. Pleše analizira elektroničko pismo kao autobiografski fragment. Na kraju poglavlja raspravlja o ambivalentnom odnosu korisnika prema čuvanju elektroničkih pisama.

U četvrtome poglavlju naslovljenom “Neke jezične i žanrovske osobine elektroničke poruke/pisma” I. Pleše zaključuje kako se elektroničke poruke oblikuju “kao osobit način komunikacije za koji je između ostaloga karakterističan nedostatak brižljivosti u oblikovanju rečenica to jest određeni otklon od standardnog ili pisanog jezika” (str. 91). U analiziranoj korespondenciji on je svakako namjeran i izraz je autorstva njezinih sudionica.

U epilogu Iva Pleše rezimira sadržaj rada, ali uvodi i neke nove teze. Najzanimljiva je ona koja naglašava procesualnost ili promjenjivost upotrebe elektroničke pošte. U opisanom konkretnom dopisivanju skupine korisnica u jednome je trenutku nestalo dužih, vrlo osobnih elektroničkih pisama, što I. Pleše tumači mijenom u tehnološkom razvoju i u karakteru elektroničke razmjene (prezasićenost poslovnim i lažnim porukama, većom prijetnjom usmjerenom na privatnost i zaštićenost osobne komunikacije i sl.), pritom ne zanemarujući utjecaj individualnih osobina i životnih faza korisnica elektroničke pošte.

***

Oslonjena na impresivnu stranu i domaću literaturu na temu interneta, u magistarskome radu Iva Pleše otkriva i razmatra jednu novu facetu suvremene svakodnevice, podvrgavajući je klasičnoj etnografskoj analizi. Premda je, ne samo u domaćoj nego i u stranoj etnološkoj i antropološkoj produkciji, ta tematika svojevrsni novum, Iva Pleše se hrabro prihvatila njezine razrade. Pomno proučavanje i sadržaja i forme osobnoga korpusa elektroničke korespondencije vodi je do zaključka o njezinim krajnje ambivalentnim obilježjima i nemogućnosti jasnog razgraničenja prema drugim oblicima pismenosti. Na temelju iznesenoga predlažemo Fakultetskom vijeću Filozofskog fakulteta u Zagrebu da prihvati pozitivnu ocjenu magistarskog rada Ive Pleše te da kandidatkinju uputi na daljnji postupak obrane.

U Zagrebu, 17. prosinca 2004.

Dr. sc. Tihana Petrović, predsjednica Povjerenstva

Dr. sc. Ivan Lozica, član Povjerenstva

Dr. sc. Jasna Čapo Žmegač, članica Povjerenstva

FILOZOFSKI FAKULTET SVEUČILIŠTA U ZAGREBU

ODSJEK ZA KOMPARATIVNU KNJIŽEVNOST

Stručno povjerenstvo za ocjenu magistarskog rada Kristine Riman u sastavu:

dr. sc. Stipe Botica, red. prof., predsjednik povjerenstva

dr. sc. Estela Banov, doc. (Filozofski fakultet u Rijeci), član povjerenstva

dr. sc. Davor Dukić, izv. prof., član povjerenstva

FAKULTETSKOM VIJEĆU

FILOZOFSKOG FAKULTETA U ZAGREBU

Predmet:

Ocjena magistarskog rada Kristine Riman pod naslovom: Tradicijske sastavnice Cithare octochorde

U odluci Fakultetskog vijeća Filozofskog fakulteta u Zagrebu br. 643-02/04-02/71 od 15. studenoga 2004. navedeno je da nas je Fakultetsko vijeće Filozofskog fakulteta u Zagrebu na sjednici održanoj 10. studenoga 2004. imenovalo u stručno povjerenstvo za ocjenu magistarskog rada Kristine Riman pod naslovom Tradicijske sastavnice Cithare octochorde. Na temelju donesene odluke i odredbi čl. 50 Zakona o visokim učilištima povjerenstvo, nakon što je proučilo rad Kristine Riman, podnosi o njemu Vijeću sljedeće skupno

IZVJEŠĆE

Magistarski rad Kristine Riman napisan je na ukupno 157 stranice računalnog ispisa i podijeljen je na 7 cjelina. Na početku je Uvod (str.1.- 3.), a u nastavku se nižu poglavlja Društvene i kulturne prilike u Hrvatskoj u 18. stoljeću (str. 3. - 18.), Pregled ranijih zbornika duhovnog pjesništva (str. 19. - 46.), središnje poglavlje Zbornik Cithara octochorda (str. 47. - 142.) te Zaključak, Sažetak i popis literature (koji sadrži 184 jedinice navedene abecednim redom uključujući knjige, članke i web-izvore) te na kraju Sadržaj. U tekst je uključeno 320 bilješki koje upućuju na bibliografske izvore i u kojima autorica iznosi digresije i komentare na podatke u glavnom tekstu. Služeći se decimalnom klasifikacijom, autorica razvrstava navedena poglavlja u dalja potpoglavlja te tako kontekstualno smješta analizirani zbornik u regionalno okružje i postojeću tiskanu, rukopisnu i usmeno prenošenu poetsku tradiciju osvrćući se na slične zbornike koji su mu prethodili, a zatim ga sustavno analizira prateći raspored tekstova u četvrtom izdanju zbornika Cithara octochorda.

Kandidatkinja je za predmet svojega rada odabrala analizu tiskanog zbornika nabožnog pjesništva Cithara octochorda koji je tijekom 18. stoljeća u razdoblju od pedesetak godina tiskan u tri izdanja te tako predstavlja recepcijski najrelevantniju zbirku sakralnih pjesama na hrvatskom i latinskom jeziku i njihovih napjeva. Istraživanje je bilo prvenstveno usmjereno na hrvatske tekstove u zborniku, a analiza se sustavno bavila tekstualnim elementima koji predstavljaju poveznicu između starijih hrvatskih pučkih pjesama, inačica pjesama objavljenih u drugim zbornicima i žive usmene tradicije čiji zapisi iz različitih razdoblja uključuju slične motivsko-tematske i stilističke elemente kao i analizirani primjeri.

Nakon kraćeg uvodnog dijela u kojem je prezentirala književnopovijesnu relevantnost istraživanja zbornika te napomenula da se rad temelji na najnovijem dvosveščanom četvrtom izdanju zbornika Cithara octochorda objavljenom 1998. godine u kojem prvi svezak predstavlja faksimilni pretisak trećeg izdanja iz 1757. godine te naznačila metodologiju istraživanja i kriterije klasifikacije pjesama u zbirci, pristupnica smješta predmet svog istraživanja u vrijeme i prostor te pripadajuće kulturološko okružje.

U poglavlju Društvene i kulturne prilike u Hrvatskoj u 18. stoljeću (str. 3. - 18.) najprije se opisuju povijesne okolnosti u kojima živi hrvatski narod u vrijeme jozefinizma, a zatim se opisuje i obrazovni sustav i specifičnosti prosvjetiteljstva u Austriji u odnosu na druge zapadne zemlje. Nakon kratkog opisa baroknih tendencija u književnosti, otvara se potpoglavlje Književnost sjeverozapadne Hrvatske. Pristupnica se ovdje bavi i suodnosima usmene i pisane književnosti u djelima pisaca starije kajkavske književnosti ističući kako usmena književnost u književna djela prodire izravno iz performancijskog konteksta i posredno kroz zapisane primjere. Analizirajući zasebno poetske i prozne uratke kao sastavnice ovog literarnog korpusa, autorica navodi tematske i stilske specifičnosti kao regionalne karakteristike i kao spojnicu s drugim segmentima nacionalne književnosti u vertikalnom i horizontalnom kontinuitetu. Među autorima poetskih i nabožnih tekstova posebno izdvaja Juraja Habdelića, Nikolu Krajačevića Sartoriusa i Juraja Muliha, dok među proznim primjerima kajkavske književnosti 16., 17. i 18. stoljeća izdvaja prilike, prispodobe, basne te legende iz života svetaca kao književne minijature koje su uključivane u druge pragmatične tekstove. Autorica obraća pozornost i jeziku ovih djela te uočava uključivanje čakavskih i štokavskih elemenata u dominantno kajkavsko okružje.

Poglavlje Pregled ranijih zbornika duhovnog pjesništva (str. 19. - 46.) obuhvaća potpoglavlja: Pojam, definicija, nastanak i razvoj, Liturgijsko značenje i uporaba crkvenih pjesmarica, Pučka popijevka u starom zagrebačkom obredu, Tekst crkvene popijevke i Pjesmarice prethodnih stoljeća u kojem se opisuju Molitvene knjižice i Sveti Evangeliomi, Prekomurska pjesmarica, Drnjanska pjesmarica i Pavlinski zbornik. Pristupnica definira pojam crkvene pjesmarice i smješta je u širi europski kontekst, razrađuje lirske vrste koje su bile uključene u ovakve zbornike, prati njihov povijesni razvoj te analizira pragmatičnu funkciju tekstova. Opisuje odnos između latinskog jezika i narodnog jezika pjesama koji je puku omogućavao razumijevanje njihova sadržaja te izdvaja temeljne povijesne razloge koji su u određenim razdobljima djelovali na izbor između ovih književnih medija u različitim zemljama Europe. Zbornik Cithara octochorda promatra se u kontekstu specifičnosti starog zagrebačkog obreda koji je posebno promicao crkvenu pučku popijevku te se izdvajaju kriteriji tekstualne prihvatljivosti pjesama. Tiskane i rukopisne zbirke koje su mogle biti izvor motiva i stilistike primjera uključenih u Citharu octochordu objavljivane su tijekom 17. stoljeća te na na kraju ovog poglavlja pristupnica opisuje okolnosti nastanka pojedinih primjera i iznosi podatke o njihovim zapisivačima.

Poglavlje Zbornik Cithara octochorda (str. 47. - 142.) sastoji se od slijedećih potpoglavlja: Opis djela, Sadržaj, Priređivači, Izvori, te na kraju. Interpretacija tekstova koja se dalje dijele. Faktografski opis zbornika prikazuje grafičke karakteristike tekstualnog i melodijskog segmenta te konvencije bilježenja i likovnu opremu. Opis sadržaja pjesmarice povezan je s diobom tekstova pjesama u osam cjelina s posebnim osvrtom na stilizacije u predgovoru zbornika. Autorica navodi dosada prezentirane teze i spoznaje o mogućim priređivačima zbornika među kojima se izdvajaju imena Tome Kovačevića i Mihovila Šiloboda-Bolšića te možda Adama Stepanića. Pišući o izvorima tekstova, pristupnica navodi naslove pjesama i ranije podatke istraživača o njihovim pojavljivanjima.

Interpretacija tekstova (str. 65. - 142.) predstavlja temeljni autoričin doprinos istraživanju problematike. Pristupnica analizira tekstove zbornika u nizu potpoglavlja s naslovima: Namjena tekstova, Melodijske i versifikacijske odrednice tekstova, Građa i okruženje, Jezik, Estetske i izvanestetske funkcije pjesama te govori o odjecima pjesama Cithare octochorde u 19. i 20. stoljeću. Primjeri u zborniku obredno su obilježeni, pa je pristupnica ovdje u raspravu uključila i podatke o liturgiji. Kako su pjesme bile namijenjene pjevanju, a istraživanju je dostupan i notni zapis, bilo je vrlo bitno uočiti veze između melodijskih i versifikacijskih aspekata nekih tekstova. Ističući da je Cithara octochorda “najznačajniji oblik baroknog anonimnog usmenog pjesništva sjeverne Hrvatske”, autorica istovremeno ističe i da se u njemu “nalaze i tekstovi koji podupiru vezu kajkaviziranih prepjeva s najstarijom glagoljaškom tradicijom” (73) potkrepljujući to i primjerima. Navodeći da se dokinućem starog zagrebačkog obreda 1787. prestalo koristiti zbornik, pristupnica ostavlja otvorenim pitanje izvedbenih specifičnosti izvornih napjeva jer notacija u zborniku koristi samo jedan notni grafem (85) pa se kod izvedbe smatralo potrebnim ritmizirati napjeve kao što je to bilo učinjeno u Pavlinskom zborniku. Detaljna analiza primjera iz svih dijelova zbornika upućuje na brojne suodnose s poetikom tradicijske usmene književnosti. Zapisi pučkog nabožnog pjesništva nastali tijekom 20. stoljeća kompariraju se s tekstovima u zborniku te se uočava niz poveznica. Interpretacija pjesama zaokružuje se navođenjem podataka o pokušajima revitalizacije izvedbe tekstova zbornika tijekom 19. i 20. stoljeća.

U Zaključku pristupnica koncizno sintetizira spoznaje do kojih je došla tijekom rada i istraživanja tekstova u zborniku. Ističe da je zbornik nastao u vrijeme kulminacije glazbenog baroka i reforme korala što se u našim prilikama očitovalo kao “specifična povezanost pučke, duhovne i svjetovne popijevke.” (143) Navodi kako su pjesme analizirane prema rasporedu u samom zborniku te da je u središtu pozornosti problematika “koja se javlja u vezi s usklađivanjem melodije i teksta, te inačica koje nastaju prilikom mnogostrukih preuzimanja ishodišnog teksta.” (143) Posebno naglašava oblikovanje tekstova u zborniku sintezom motivike i stilskih sredstava karakterističnih za usmenoknjiževni sustav i europske tradicije duhovnog pjesništva.

ZAKLJUČAK I PRIJEDLOG

Magistarski rad Kristine Riman vrijedan je prilog istraživanju niza sastavnica zbornika Cithara octochorda koje u dosadašnjim radovima hrvatske književne historiografije nisu bile adekvatno valorizirane i kontekstualno određene. Problem istraživanja dobro je postavljen, stil odgovara zahtjevima znanstvenog diskursa, kompozicija rada je uravnotežena, a rad je opremljen potrebnom znanstvenom aparaturom. Pristupnica je uspješno svladala metodologiju istraživačkoga rada: služenje literaturom, analiziranje problema, integriranje interdisciplinarnih spoznaja u književnopovijesnu analizu, uočavanje estetskih kvaliteta u tekstovima koji imaju i druge funkcije te sintetiziranje uočenih pojava i oblikovanje racionalno argumentiranih i utemeljenih zaključaka. Rad je izradila precizno i ozbiljno, uključujući brojne manje poznate književnopovijesne podatke čime je potvrdila svoju sposobnost poredbenog proučavanja tekstova i kontekstualnog smještanja literarnih fenomena u širi intermedijalni kontekst.

Na temelju dobre metodologije u izradi rada, uvjerljive argumentacije u iznošenju teza i iznošenja čvrstih dokaza u procesu zaključivanja povjerenstvo smatra da je pristupnica osposobljena za znanstveno istraživanje.

Stoga stručno povjerenstvo za ocjenu magistarskog rada predlaže Fakultetskom vijeću Filozofskog fakulteta u Zagrebu da prihvati pozitivnu ocjenu magistarskog rada Kristine Riman pod naslovom Tradicijske sastavnice Cithare octochorde te da time omogući nastavak postupka.

U Zagrebu, 21. prosinca 2004.

___________________________

dr. sc. Stipe Botica, red. prof.

predsjednik povjerenstva

___________________________

dr. sc. Estela Banov, doc.

član povjerenstva

___________________________

dr. sc. Davor Dukić, izv. prof.

član povjerenstva

Dr. sc. Vinka Uzelac, red. prof.

(Visoka učiteljska škola u Rijeci)

Dr. sc. Vedrana Spajić-Vrkaš, red. prof.

Dr. sc. Vlatko Previšić, red. prof.

Fakultetskom vijeću Filozofskog fakulteta Sveučilišta u Zagrebu

Zagreb, Ivana Lučića 3

Predmet: Izvješće i ocjena magistarskog rada pristupnika Antuna Barića.

Stručno povjerenstvo za ocjenu magistarskoga rada Izvannastavne aktivnosti u obrazovanju o opasnosti od zračenja u visokorizičnim područjima pristupnika Antuna Barića u sastavu: dr. sc. Vinka Uzelac, red. prof., Visoka učiteljska škola Rijeka, dr. sc. Vedrana Spajić-Vrkaš, red. prof. i dr. sc. Vlatko Previšić, red. prof., izabrano na 10. sjednici Fakultetskog vijeća Filozofskog fakulteta Sveučilišta u Zagrebu 1. srpnja 2003., podnosi istom sljedeće

I z v j e š ć e

Magistarski rad Izvannastavne aktivnosti u obrazovanju o opasnosti od zračenja u visokorizičnim područjima ima ukupno 170 stranice teksta. Osnovnu strukturu rada čini Uvod (str. 1.-13.) i 7 poglavlja: Temeljne promjene okoliša (str. 14.-35.); Okoliš u Hrvatskoj (str. 36.-54.); Nuklearna energija (str. 55.-69.); Uključenost ekoloških sadržaja, s posebnim osvrtom na nuklearnu energiju, u nastavni plan i program za osnovnu školu, (str. 70.-99.); Izvannastavne aktivnosti u strukturi školskog rada (str. 100.-126.); Nacrt programa zaštite od zračenja u izvannastvnim aktivnostima u područjima s nuklearnim odlagalištem 127.-146.) te Zaključak (str. 146.-151.). Na kraju rada predstavljena je Literatura u kojoj se navodi 66 izvora (152.-156.); Sažetak na hrvatskom i engleskom jeziku (str. 157.-158.); Ključne riječi na hrvatskom i engleskom jeziku (159.); Životopis (160.) i Prilozi (str.161.-170.). Osnovna se poglavlja sastoje od niz manjih cjelina.

Uvod donosi informacije o polazištima pristupnika u proučavanju problematike okoliša i sažet osvrt na probleme koji će se dalje detaljnije obrađivati. Govoreći o odgoju i obrazovanju za okoliš, pristupnik ističe potrebu za cjeloživotnim učenjem tijekom kojega se jednaka pozornost mora posvetiti složenom odnosu između škole, obitelji i društva u svim područjima koja izravno ili neizravno, neposredno ili posredno, utječu na razvoj ekološke osjetljivosti/svijesti. Razumijevanje uloge učitelja i učenika te utjecaja mnogobrojnih činitelja na okolinu, pretpostavke su uspješnog ekološko-odgojno-obrazovnog rada, osobito rada u izvannastavnim aktivnostima. U skladu s tim, pristupnik se zalaže za sveobuhvatan proces osvješćivanja koji uključuje i sve one koji određuju politike i izrađuju smjernice i planove razvoja odgoja i obrazovanja za okoliš.

Na početku prvog poglavlja Temeljne promjene okoliša, pristupnik se bavi pitanjem određenja ekologije u udžbenicima biologije za osnovnu i srednju školu u Hrvatskoj. Osobitu pozornost posvećuje dimenziji poremećaja u eko-sustavima uzrokovanih čovjekovim djelovanjem. Za prikaz su odabrana četiri ključna poremećaja: klima i promjene u okolišu, onečišćenje voda, onečišćenje ozonskog omotača i devastacija tla. Konstatira se da je svaki od navedenih poremećaja posljedica (ne)razumnog ponašanja čovjeka prema okolišu te svaki treba imati svoje mjesto u ekološko-odgojno-obrazovnoj praksi osnovnih škola.

Okoliš u Hrvatskoj naziv je drugog poglavlja u kojemu se pristupnik bavi zaštićenim biljnim i životinjskim vrstama u Hrvatskoj, uz poseban osvrt na biocenozu listopadne šume na Zrinjskoj gori. U tim se okvirima razmatra prijedlog za smještanje nuklearnog odlagališta na Zrinjskoj gori. Ističe se da bi nuklearno odlagalište dovelo do znatnih poremećaja u ravnoteži biocenoze tog područja, čime bi cijeli sustav prehrambenog lanca došao u pitanje, a time i kvaliteta života ljudi toga kraja, pa i šire. Razlažući najvažnije ekološke probleme na spomenutom području do kojih bi moglo doći nakon izgradnje odlagališta, pristupnik govori o potrebi uvođenja drugačijih sadržaja i metoda odgoja i obrazovanja primjerenih potrebama lokalne zajednice te postavlja neke opće smjernice za izradu i provođenje odgoja i obrazovanja za zaštitu okoliša.

U poglavlju Nuklearna energija pristupnik obrađuje problem nuklearne energije na više razina: nuklearna energija kao svjetski problem; opasnosti od nuklearne energije za čovjeka; počeci ekološkog osvješćivanja nakon Černobila. Posebno se govori o riziku korištenja nuklearne energije zbog i dalje neriješenog pitanja nuklearnog otpada i radijacije. Prema mišljenju pristupnika, promjene u stanju okoliša svakako trebaju naći svoje mjesto u odgoju i obrazovanju. To podrazumijeva preispitivanje dosadašnjih nastavnih sadržaja i rekonstrukciju pojedinih oblika nastavnoga rada i izvannastavnih aktivnosti učenika, uključujući veće otvaranje škole prema lokalnoj zajednici.

U četvrtom poglavlju, koji je naslovljen Uključenost ekoloških sadržaja u nastavni plan i program za osnovnu školu, s posebnim osvrtom na nuklearnu energiju, iznose se rezultati istraživanja koje je provedeno u tri dijela: analiza sadržaja nastavnih programa, analiza sadržaja ekoloških časopisa koji se mogu koristiti u nastavi te analiza znanja i stavova učenika. U uvodnom dijelu tog poglavlja pristupnik određuje problem i metodologijski okvir istraživanja, uključujući izbor uzorka te izradu upitnika i analitičke matrice. Svrha istraživanja bila je identificirati ekološko-odgojno-obrazovne sadržaje nastavnih programa i odgovarajućih časopisa, s osobitim osvrtom na pitanja nuklearne energije i opasnosti od zračenja, ali i utvrditi rezultate nastavnog rada. U skladu s tim, u prvom dijelu ovog poglavlja predstavljeni su rezultati analize sadržaja nastavnih programa koji su u 2000. godini bili u uporabi i četiriju ekoloških časopisa koji se najčešće koriste u nastavi prirodne skupine predmeta. U drugom dijelu predstavljeni su rezultati provjere znanja i ispitivanja stavova učenika iz područja zaštite okoliša, s posebnim osvrtom na nuklearnu energiju i uskladištenje nuklearnog otpada. Ispitivanje je provedeno u pet osnovnih i dvije srednje škole smještenih u mjestima koje gravitiraju prema Zrinjskoj gori, tj. u potencijalno visokorizičnim područjima.

Analiza sadržaja nastavnih programa pokazuje da se problemi zaštite okoliša obrađuju samo u nastavi prirodne skupine predmeta (priroda, biologija, kemija), da su ti sadržaji u programima drugih nastavnih predmeta sasvim zanemareni, a da je problem nuklearnog otpada posvema izostavljen u školi. Nadalje, analiza sadržaja ekoloških časopisa koji se najčešće koriste u nastavi potvrdila je raznolikost tema koji se u njima obrađuju, ali i zanemarivanje obrade pitanja odlaganja i uskladištenja nuklearnog otpada. Rezultati ispitivanja znanja učenika u skladu su s rezultatima analize sadržaja nastavnih programa i ekoloških časopisa. Učenici, naime, pokazuju solidno znanje o općim ekološkim pitanjima, ali ostaju neupućeni u probleme povezane s nuklearnom energijom i primjerenim uskladištenjem nuklearnog otpada. S druge strane, analiza njihovih stavova nedvojbeno potvrđuje njihov interes za boljim poznavanjem te problematike.

Držeći da su mogućnosti za obrazovanje u području zaštite od nuklearnog zračenja, zbog niza objektivnih razloga, ograničene u sklopu redovite nastave, pristupnik u petom poglavlju pod naslovom Izvannastavne aktivnosti u strukturi školskog rada otvara mogućnost obrade takvih sadržaja u sklopu izvannastavnih školskih aktivnosti. Odredivši nastavni proces kao jedinstvo redovite, izborne, dopunske i dodatne nastave te izvannastavnih aktivnosti, on se u daljnjem prikazu ograničava na izvannastavne aktivnosti: određuje njihove oblike, odnos između izvannastavnih i izvanškolskih aktivnosti te raspravlja o kulturnoj i društvenoj ulozi škole. U daljnjem tekstu opisuje različite pristupe izradi programa izvannastavnih aktivnosti u osnovnoj školi, precizira ulogu učitelja u vođenju tih aktivnosti, dodiruje pitanje općeg školskog ozračja i sl. te ocrtava probleme u organizaciji i metodama izvannastavne djelatnosti. Govoreći o uočenim nedostacima, pristupnik ističe da se oni trebaju ukloniti kako bi izvannastavne aktivnosti mogle postati primjeren okvir za poučavanje i učenje o nuklearnoj energiji, nuklearnom otpadu i opasnostima od zračenja.

Na temelju prethodnih analiza, pristupnik u šestom poglavlju predstavlja Nacrt programa izvannastavnih aktivnosti zaštite od zračenja u visokorizičnim područjima s nuklearnim odlagalištem. Nacrt počiva na načelu integracije nastavnih sadržaja (kemije, fizike, biologije i tehničkog odgoja), za koji pristupnik drži da osigurava nov pristup odgoju i obrazovanju za zaštitu okoliša i, osobito, za zaštitu od nuklearnog zračenja. U nacrtu se određuju ciljevi, tematske cjeline i sadržaji, te zadaci učenika, a govori se i o ulozi učitelja kao voditelja, kao i o poticajnom školskom ozračju i povezanosti škole s lokalnom zajednicom. Program sadrži osam nastavnih cjelina koje su predstavljene tako da se istovremeno određuju i zadaci učenika (Što je energija, Energija i onečišćenje okoliša, Prirodna bogatstva i onečišćenje okoliša, Umjetni izvori energije, Štednja energije, Vrsta otpada i zaštita okoliša, Opasnosti od nuklearnog otpada i Zaštita od radijacije). U dva posebna poglavlja opisuju se odgovarajući postupci, metode, nastavna pomagala i sl. Nacrt je dovoljno je razrađen da se može primijeniti u izvannastavnim aktivnostima viših razreda osnovnih škola koje se nalaze u rizičnim područjima.

U Zaključku pristupnik sažeto izlaže najvažnije rezultati svog teorijskog i empirijskog istraživanja i još jednom ističe potrebu preispitivanja dosadašnjih pristupa odgoju i obrazovanju. U područjima visokog rizika od nuklearnog zračenja lokalne vlasti i odgojno-obrazovne ustanove dužne su pripremiti i nastavnike i učenike za život s rizikom. To podrazumijeva uvođenje niza novih, na učenika usmjerenih sadržaja i fleksibilniju organizaciju nastave. Budući da je za područja visokog rizika od nuklearnog zračenja od presudne važnosti da njihovi stanovnici raspolažu odgovarajućim znanjima i vještinama, škola je, zajedno s drugim odgojno-obrazovnim čimbenicima, dužna prilagoditi postojeće nastavne programe i metode rada lokalnim potrebama i, u tom cilju, što je moguće više iskoristiti još nedovoljno iskorištene mogućnosti izvannastavnih odgojno-obrazovnih programa.

Zaključna ocjena i prijedlog

Magistarski rad Antuna Barića Izvannastavne aktivnosti u obrazovanju o opasnosti od zračenja u visokorizičnim područjima obrađuje temu koja spada u područje razvoja ekološke osjetljivosti učenika osnovne škole, što znači da se može promatrati kao sastavni dio odgoja i obrazovanja za okoliš. Usprkos tome, kod nas se pitanjima odgoja i obrazovanja o nuklearnom otpadu i zaštiti od radioaktivnog zračenja do sada nije pridavala dovoljna pozornost. U pedagogijskoj literaturi ta je tema sasvim zanemarena, pa ovaj rad predstavlja značajan doprinos pedagogijskoj teoriji i odgojno-obrazovnoj praksi.

Rad je dobro strukturiran, pitanja kojima se bavi su pregledna i relevantna, analiza teorijskih izvora je dobrim dijelom zadovoljavajuća, kao i metodologijski obrazac istraživanja. Zaključci su utemeljeni u prethodnim analizama i međusobno konzistentni. Pristupnik detaljno ocrtava sadržajnu i metodičku složenost odgoja i obrazovanja za okoliš i upozorava na nedostatke u pristupu tom području u našim osnovnim školama, ali i daje odgovarajuća rješenja. Razvidno je da je pristupnik uložio izuzetan napor kako bi probleme nuklearne energije i radioaktivnog otpada predstavio kao značajan dio odgoja i obrazovanja za zaštitu okoliša u područjima visokog rizika, ali i kako bi, na temelju analize nastavnih sadržaja i sadržaja odgovarajućih časopisa te provjere znanja učenika i njihovih stavova, izradio nacrt inovativnog izvannastavnog programa za zaštitu okoliša primjenjivog u školama koje se nalaze u takvim područjima. Nacrt programa bitno pridonosi kvaliteti rada, prvenstveno stoga što se oslanja na prethodno izvedene analize, čime je pristupnik odgovorio na važan pedagogijski zahtjev da teorijsko-analitičke rasprave vode promjeni odgojno-obrazovne prakse.

Dakako, i nadalje ostaje otvoreno pitanje kako provesti taj i slične programe budući da se odgoju i obrazovanju za zaštitu okoliša općenito u našim školama i danas pristupa nesustavno, redukcionistički i nedovoljno interdisciplinarno. Mogućnosti izvannastavnih aktivnosti rijetko se opažaju i koriste za pokretanje sveobuhvatnog ekološko-odgojno-obrazovnog procesa kojemu je cilj razvoj ekološke svijesti i osjetljivosti na probleme lokalne zajednice kojoj učenik pripada. Ciljevi i zadaci poučavanja i učenja u području zaštite okoliša nedovoljno su razrađeni i integrirani u cjelinu školskog života, uključujući nastavu, zbog čega ovaj rad i predstavlja pomak u tom području kod nas.

Određeni nedostaci u radu uglavnom se odnose na poneke nedovoljno precizne formulacije u sklopu teorijske analize i interpretacije rezultata istraživanja, kao i na nepotrebno širok pristup izvannastavnim aktivnostima. No uočeni nedostaci bitno ne umanjuje vrijednost cjelokupnog rada. U njoj je pristupnik uspio odgovoriti na do danas u pedagogiji zanemareno pitanje zašto je odgoj i obrazovanje o nuklearnoj energiji, uskladištenju nuklearnog otpada i zaštiti od zračenja potrebno promatrati kao sastavni dio rada škole, osobito u područjima visokog rizika, i kako taj zadatak ostvariti koristeći mogućnosti izvannastavnih aktivnosti. Kao dugogodišnji djelatnik u odgoju i obrazovanju, znalački je iskoristio svoje nastavno iskustvo i, obogativši ga analizama znanstvenih i stručnih radova, pridonio razvoju pedagogijske teorije i odgojno-obrazovne prakse u posebnom području zaštite okoliša.

Na temelju rečenoga, Stručno povjerenstvo pozitivno ocjenjuje magistarski rad Antuna Barića pod naslovom Izvannastavne aktivnosti u obrazovanju o opasnosti od zračenja u visokorizičnim područjima te

p r e d l a ž e:

Fakultetskom vijeću Filozofskog fakulteta Sveučilišta u Zagrebu da prihvati ovo izvješće, kao i pozitivnu ocjenu magistarskog rada, te da pristupniku odobri nastavak propisanog postupka obrane rada pred istim povjerenstvom.

U Zagrebu, 20. prosinca 2004.godine

Stručno povjerenstvo:

_________________________________

dr. sc. Vinka Uzelac, red. prof.

_________________________________

dr. sc. Vedrana Spajić-Vrkaš, red. prof.

_________________________________

dr. sc. Vlatko Previšić, red. prof.

Dr. sc. Zdenko Radelić, viši znanstveni suradnik, predsjednik povjerenstva

Dr. sc. Ivo Goldstein, redovni profesor, član povjerenstva i mentor

Dr. sc. Mira Kolar Dimitrijević, redovni profesor u miru, član povjerenstva

Fakultetskome vijeću Filozofskoga fakulteta Sveučilišta u Zagrebu

Predmet:

Ocjena magistarskog rada Davora Marijana Ustaške vojne postrojbe 1941.-1945.

Obrazloženje

Fakultetsko vijeće Filozofskoga fakulteta u Zagrebu imenovalo nas je na sjednici 10. studenog 2004. u stručno povjerenstvo za ocjenu magistarskog rada Davora Marijana pod naslovom: Ustaške vojne postrojbe 1941.-1945. Odluku o tome potpisao je 15. studenog 2004. dekan Filozofskoga fakulteta prof. dr. sc. Miljenko Jurković (Klasa: 643-02/04-02/88, Ur. Broj: 3804-160-04-2)

Fakultetskome vijeću podnosimo skupni izvještaj i ocjenu.

Izvještaj

Davor Marijan predao je u propisanom roku neuvezane primjerke magistarskog rada s gore navedenim naslovom.

Rad ima 152 stranicu računalnog ispisa s kombiniranim razmakom među redovima (1,5 za tekst radnje, bez proreda za citate i bilješke) i slovima veličine 12 u tekstu i 10 u bilješkama.

Rad je podjeljen na 22 dijelova, preciznije na uvod, 17 poglavlja, zaključak, popis izvora i korištene literature te popis kratica. Najveće poglavlje Ustrojbeni pregled ustaških vojnih postrojbi ima osam potpoglavlja. Ukupno rad ima 717 bilježaka.

Magistrand je u Uvodu (1-3) objasnio razloge koje su ga navele da istražuje ustaške vojne postrojbe. Najviše ga je motivirala gotovo potpuna neistraženost te teme. Objavljeno je tek nekoliko članaka onih malobrojnih autora koji su proučavajući Nezavisnu Državu Hrvatsku usput napisali ponešto o ustroju, broju i ustaških vojnih postrojbi. Na izostanak ozbiljnijih istraživanja, prema uvjerenju magistranda, najviše su utjecali neznanstveni razlozi.

Na početku prvog poglavlja Ustaše i Nezavisna Država Hrvatska (4-7) Davor Marijan prikazuje uzroke nastanka ustaškog pokreta, ciljeve djelovanja i njegov razvoj, kao i osnivanje Nezavisne Države Hrvatske (NDH). Marijan naglašava presudni utjecaj protujugoslavenstva i protusrpstva, kao i savezništvo s fašističkom Italijom na ustroj ustaškog pokreta i metode njegova djelovanja, a napose na totalitarne oblike tog radikalnog pokreta za osnivanje hrvatske nacionalne države, koji je svoj vrhunac imao u primjeni rasističkih zakona prema uzoru na drugog saveznika i pokrovitelja NDH Trećeg Reicha.

Magistrand je u poglavlju Ustaško vojno organiziranje do travnja 1941. (8-10) u najkraćim crtama objasnio ustroj vojne organizacije do osnivanja NDH. Upozorio je da je kao najvjerojatniji uzor poslužila ne samo talijanska fašistička organizacija, nego i mnoge zaštitarske organizacije koje su se pojavljivale širom Europe i to ne samo među onim strankama koje se smatraju fašističkima.

U drugome poglavlju Zapovjedna tijela Ustaške vojnice (11-15) magistrand je objasnio mnogobrojne promjene naziva i strukture najvišeg tijela Ustaške vojnice od Glavnog stožera do Zapovjedništva Ustaške vojnice. Osim naziva mijenjale su se i strukture pojedinih odjela i njihove kompetencije, a sve u ovisnosti od promjena u samoj ustaškoj vojnici. Do promjena je dolazilo zbog miješanja s kompetencijama Ministarstva oružanih snaga NDH te potrebi jedinstvenog zapovijedanja svim dijelovima Oružanih snaga NDH (OS NDH).

Ispitujući u trećemu poglavlju Ustrojbeni pregled ustaških vojnih postrojbi, koje zauzima najviše mjesta i ima osam potpoglavlja (16-58), Davor Marijan piše o nacrtu ustaške vojne organizacije, njezinoj ustrojbenoj podjeli na rojeve, vodove, satnije, bojnice i pukovnije, kao i o podjeli u organizacijskom smislu od bojne na službi pri poglavniku, redovite djelatne bojne, pripremne ustaške bojne, pričuvne ustaške bojne i ustaški pomladak. Osim toga, Marijan se vrlo detaljno bavi i osnivanjem pojedinih jedinica, ustrojem i njihovim zapovjednicima te smještaju. U pojedinim potpoglavljima bavi se većim reorganizacijama, napose na ustrojavanje stajaćih djelatnih zdrugova u srpnju 1942. Posebno obrađuje Željezničku ustašku vojnicu, Obrambeni zdrug Jasenovac, Poglavnikove tjelesne zdrugove, ustaške pripremne bojne, ostale ustaške postrojbe kao i vojnicu Njemačke narodne skupine.

U četvrtome poglavlju Udio ustaških vojnih postrojbi u Hrvatskim oružanim snagama od kraja 1944 do svibnja 1945. (59-69) magistrand upozorava da je dostupno vrlo malo dokumenata koji bi omogućili detaljniji prikaz posljednjih mjeseci oružane sile NDH. Ipak Marijan uspijeva prikazati brojna ustrojavanja ustaških jedinica. Posebnu vrijednost predstavlja detaljni prikaz ne samo naziva jedinica, njihove neprestane reorganizacije zbog ratnih potreba i učestalih gubitaka, nego i praćenje njihova smještaja.

U poglavlju Ustaški zborovi (70-72) upozorava da je ustrojavanje ustaških zborova pred sam kraj rata bilo i završno preustrojavanje OS NDH, a da su oni bili i glavna organizacijska značajka vojne organizacije.

U poglavlju Brojno stanje (73-76) Marijan kritizira dosadašnja istraživanja i dovodi u pitanje njihove rezultate. Upozorava da su zbog slabe istraženosti pojedinih postrojbi, njihovih čestih preimenovanja i reorganizacija, kao i nepotpune popunjenosti, kao i oslonac na nepouzdana izvješća Udbe iz kasnijeg razdoblja, nužno rezultirali pogrešnim rezultatima o broju pripadnika Ustaške bojnice, kao i Oružanih snaga NDH u cjelini. Marijanove procjene su mnogo manje od dosadašnjih, pa je primjerice ustanovio da 1941. nije moglo biti 16.000 ustaša u Ustaškoj vojnici, nego najviše 9.5000, a 1945. umjesto dosadašnjeg prevladavajućeg broja od 200.000, može se govoriti najviše do 100.000 pripadnika OS NDH.

U Naoružanju (77-80) magistand je obradio vrstu, količinu i način naoružavanja Ustaške vojnice, koja je bila naoružavana od strane svojih saveznika Kraljevine Italije i Trećeg Reicha, s time da su Nijemci značajnije količine isporučili tek od početka 1944.

Marijan je u poglavlju Školstvo i izobrazba (81-83) prikazao osnivanje i djelovanje časničkih i dočasničkih škola te tečajeva, kao i pomoć koju su u tom pogledu pružali stručnjaci Trećeg Reicha. U poglavljima Popuna ustaških vojnih postrojbi (84-88) i Kadrovi ustaških vojnih postrojba (89-94) pozabavio se pitanjem novačenja i strukture kadrova, napose njihove podjele s obzirom na problem stručnosti i ranije djelovanje u emigraciji ili, pak, u vojsci Kraljevine Jugoslavije. Posebno je obradio problem podrijetla i strukture prethodnih zanimanja ustaša povratnika, koji su velikim dijelom angažirani u Ustaškoj vojnici.

Poglavlje gdje do izražaja dolaze i interpretacije samog magistaranda naslovljeno je Ustaša: između želje i stvarnosti (95-108). Marijan govori o opreci između deklarativnih načela proizašlih iz težnji za samostalnom državom i same stvarnosti, koju su obilježili ozakonjena rasna, vjerska i nacionalna netolerancija. Među mnogobrojnim primjerima nedisciplinaranog ponašanja navodi pijančevanje, neposluh prema zapovijednicima i zapovjedima, nasilja, silovanja, pljačke, udaljavanja iz jedinica, što je sve utjecalo ne samo na slabu borbenu gotovost, nego i strah među stanovništvom, pa i pristašama NDH. Izuzetak među pojedincima, koje je promidžba NDH isticala kao primjer primjerenih ratnika, bio je Jure Francetić sa svojom jedinicom Crnom legijom. Marijan je posebno izdvojio problem sukoba na vjerskoj, odnosno nacionalnoj osnovi, između katolika i muslimana u Ustaškoj vojnici.

Operativno podređivanje ustaških vojnih postrojba (109-115) bavi se pitanjem operativne samostalnosti ustaških postrojbi i njihovom podređivanju njemačkim i talijanskim jedinicama te zapovjedništvima, napose sa stajališta jedinstvenog djelovanja protiv zajedničkih neprijatelja.

U poglavlju Odnos ustaša i domobrana (116-120) magistrand propitkuje odnos između dviju glavnih komponenti oružanih snaga NDH. Ustaše su najčešće nastupali pokroviteljski sa stavom pouzdanijih boraca u odnosu na domobrane, posebno podcjenjujući bivše časnike vojske Kraljevine Jugoslavije, kojih je među domobranima bilo dosta, a na koje su vršili i atentate.

Sličnim temama, ali sada sa stajališta općeg odnosa NDH i oružanih snaga prema vojnim snagama njenih saveznika, Marijan se bavi u poglavlju Ustaške vojne postrojbe u njemačkom i talijanskom vojno-okupacionom području (121-128). Zaključuje da su odnosi s talijanskom vojskom bili obilježeni Rimskim ugovorima prema kojima su ustaške postrojbe na područjima pod talijanskom kontrolom, Drugoj i Trećoj zoni, bile prisutne samo u simboličnom broju, a da je tamo gdje je dolazilo do suradnje to bio ponižavajući odnos. Među njemačkim predstavnicima bilo je podjeljeno mišljenje o konačnoj sudbini Ustaške vojnice, napose u odnosu na ulogu domobrana. Ustaška je vojnica tek od 1944. dobila jaču njemačku potporu.

Poseban prostor magistrand posvetio je ustaškim zločinima u poglavlju pod istoimenim naslovom Ustaški zločini (129-137), iako upozorava da bi ta tema trebala biti obrađena u posebnom radu, napose sa stajališta ocjene jeli riječ o ratnim zločinima ili zločinima u ratu. Navodeći i ukratko opisujući sve masovnije zločine, zaključuje da se nakon izrazito žestokog terora u 1941. i 1942. stanje donekle smirivalo u sljedećim godinama. Marijan prikazuje odnos prema takozvanim divljim ustašama, koji su svojevoljno i mimo bilo kakve procedure terorizirali stanovništvo, i slabašnim pokušajima vodstva NDH da pokretanjem istrage i kažnjavanjem pojedinaca spriječe njihove odmazde prema srpskom stanovništvu.

Glavna postignuća svog istraživanja Marijan je rekapitulirao u Zaključku (138-144).

U Popisu izvora i korištene literature (145-150) magistrand je objavio popis šest arhiva s nazivima fondova koje je pregledao, a osim toga donosi i popis novina te objavljenih izvora. Uključujući i objavljene izvore, na popisu je ukupno 114 bibliografskih jedinica. Rad završava s popisom kratica pod naslovom Kratice (151) i kratkim Životopisom (152).

Ocjena

Rad Ustaške vojne postrojbe ima sve propisne sastavnice kvalifikacijskog rada za stjecanje magisterija znanosti. Kandidat Davor Marijan dokazao je da je sposoban istraživač, da profesionalno nastavlja rad svojih rijetkih prethodnika, kao što vlastitim istraživanjima stvara nove rezultate i daje vrijedan doprinos vojnoj historiografiji.

Članovi povjerenstva ocjenjuju da se redoviti postupak za stjecanje magisterija znanosti može se nastaviti i da treba omogućiti Davoru Marijanu da obrani svoj rukopis kao magisterij.

Dr. sc. Zdenko Radelić, viši znanstveni suradnik, predsjednik povjerenstva

Dr. sc. Ivo Goldstein, redovni profesor, član povjerenstva i mentor

Dr. sc. Mira Kolar Dimitrijević, redovni profesor u miru, član povjerenstva

U Zagrebu, 14. prosinca 2004.

Izvještaj prihvaćen na sjednici Odsjeka za povijest 21.12.2004.

FAKULTETSKOM VIJEĆU

FILOZOFSKOG FAKULTETA U ZAGREBU

Ocjena magistarskog rada

Na sjednici Fakultetskog vijeća od 15. prosinca 2004. imenovani smo u povjerenstvo za ocjenu magistarskog rada KORNELIJE JURIN STARČEVIĆ, pod naslovom Srednjodalmatinsko zaleđe za vrijeme osmanske vladavine u 16. i 17. stoljeću. U skladu s navedenom odlukom podnosimo Vijeću izvješće:

Magistarski rad Kornelije Jurin Starčević, znanstvene novakinje u Zavodu za hrvatsku povijest pri Odsjeku za povijest Filozofskog fakulteta u Zagrebu, rezultat je istraživačkog rada na znanstvenom projektu Croato-Turcica. Rad je nastao pod mentorstvom voditelja projekta dr. sc. Nenada Moačanina. Rad ima ukupno 267 stranica. Sastoji se od predgovora (str. 2), uvoda (3-20), pet poglavlja (21-234), zaključka (234-237), popisa izvora i literature (238-249), pojmovnika uporabljenih osmanskih termina i mjera (250-256), popisa priloga i kratica (257-258), sažetka na hrvatskom i engleskom jeziku s ključnim riječima (259-262), životopisa pristupnice (263) te sadržaja (264-265). Tekst ima ukupno 614 bilježaka. U strukturu rada integrirana su 26 grafikona u boji, 5 tabela te 5 tematskih zemljovida. Tekst također prati desetak ilustracija koje nisu numerirane, ali su uvedene u popis priloga.

U radu se razmatra utjecaj osmanske vladavine na društvene, gospodarske i demografske odnose srednjodalmatinskog zaleđa u 16. i 17. stoljeću, odnosno na povijesne procese "srednjeg" i "dugog trajanja". Budući da do sada prostor srednjodalmatinskog zaleđa za razdoblja pod osmanskim suverenitetom nije bio predmet monografijskih istraživanja, posebice osmanističkih, u radu se nastoji problematizirati pojedina temeljna pitanja. Postizanje bitnih spoznaja iz sfere vojno-upravnih, gospodarskih, pravno-socijalnih i demografskih odnosa, poglavito na osnovu osmanske arhivske građe, nužna je podloga za buduća sustavna povijesna istraživanja.

U Predgovoru (str. 2) autorica nas upoznaje s okolnostima koje su dovele do odabira teme magistarskog rada koja je prihvaćena od strane Vijeća poslijediplomskog studija povijesti 19. ožujka 2003.

Uvod (str. 3–21) je podijeljen na dva dijela. U prvom dijelu obrazlaže se historiografsko-koncepcijski te metodološki pristup temi istraživanja. Autorica također pobliže određuje predmet istraživačkog rada, u prostorno-geografskom i kronološkom smislu, te objašnjava najvažnije motive za poduzeto istraživanje. Naglasivši da je nedovoljna istraženost obrnuto srazmjerna značenju osmanskog čimbenika u oblikovanju nove društvene i političke stvarnosti dalmatinskog zaleđa u 16. i 17. stoljeću, utvrđuje da je potreba za primjerenom obradom tog razdoblja hrvatske povijesti izrazito prisutna. Svjesna da je opsežno definiran predmet istraživanja gotovo nemoguće obraditi u totalitetu povijesnih preobrazbi, naglašava da svoj istraživački interes koncentrira na vojno-upravnu, socio-ekonomsku i demografsku problematiku, što je velikim dijelom uvjetovano i karakterom izvorne građe. U skladu s prirodom arhivskih vrela, kao i s intencijama suvremene historiografije, napose osmanistike, ističe primjerenost analitičkih, kvantitativno-statističkih te komparativno-historijskih metoda.

U drugom dijelu uvodnog izlaganja transparentno su izloženi neobjavljeni i objavljeni izvori koji su u radu korišteni, iz čega proizlazi da su najvažnija istraživanja obavljena na izvornoj osmanskoj građi koja se čuva u arhivima u Ankari, Istanbulu, Beču i Zadru. Ističe se značaj katastarskih popisa za historiografska istraživanja općenito te za izradu ovoga rada posebno. U ovom se dijelu pristupa razmatranju dosega i rezultata dosadašnje historiografske literature relevantne za temu rada te se izdvaja ona literatura koja je bila ključna za koncepcijsko i teorijsko utemeljenje rada.

Naslov trećeg poglavlja (Na periferiji Osmanskog Carstva, str. 21-94) sugerira ne samo prostorno-geografsku, nego i vojno-krajišku te socioekonomsku perifernost srednjodalmatinskog područja u kontekstu integriranja u raznovrsne društveno-pravne i upravno-vojne strukture Osmanskog Carstva. Autorica polazi od pretpostavke da se iz perspektive osmanskog pograničja može postići bolje poznavanje i razumijevanje temeljnih problema povijesti srednjodalmatinskog zaleđa u 16. i 17. stoljeću. Stoga naslov poglavlja predstavlja metaforu gotovo dvostoljetnog povijesnog iskustva srednjodalmatinskog prostora koje je bilo dio pograničnog pojasa. Ovo je poglavlje podijeljeno na dva potpoglavlja. U prvom potpoglavlju (21-28), uvodeći čitatelja u problem regionalne periodizacije osmanskog razdoblja, autorica daje osnovni kronološki okvir nužan za dublje razumijevanje obrađivane tematike te vrši podjelu razdoblja kojim se bavi na pet perioda.

U drugom, brojem stranica opsežnijem potpoglavlju (29-94), naglasak se stavlja na proučavanje procesa integriranja i funkcioniranja srednjodalmatinskog prostora u okvirima specifične vojno-krajiške i upravno-sudske organizacije. Ovaj se dio sastoji od pet odjeljaka, u kojima se razmatraju: prijelazna uprava vilajeta Hrvati (29-33), redovna uprava s podjelom na kadiluke i nahije (33-49), serhad/krajina i vojna organizacija (49-81), razgraničenja koja su definirala službeni doseg političke vlasti (81-90) te sociokulturni obrazac ponašanja proizašao iz posebnosti života na krajištu (90-94). Odjeljak o serhadu i vojnoj organizaciji razrađuje se dalje prema elementima koji su činili krajiški sustav i vojni ustroj pograničja, i koji će imati trajan utjecaj na sve segmente regionalnih struktura. Rekonstrukcija utvrda prema osmanskim vojnim popisima te nahija prema katastarskom popisu iz 1604. godine rezultirali su izradom dvaju preglednih zemljovida.

Četvrto poglavlje nosi naslov Zemlja, asker i seljaštvo (str. 94–156). Sastoji se od pet potpoglavlja u kojima se razmatra socioekonomska problematika, odnosno oblici vlasništva nad zemljom (94-96), obilježja timarsko-spahijskog sustava u Dalmaciji (96-106), fiskalna politika i struktura poreza pučanstva (106-124), izvori prihoda klase askera (staleža državnih službenika, uglavnom vojnika, 124-137) te agrarni odnosi (137-156).

Poseban je naglasak stavljen na izravne implikacije osmanske fiskalne politike na socijalni status pučanstva i gospodarske odnose u zaleđu, napose na agrarne odnose. Narav osmanskog zemljišno-posjedovnog i poreznog sustava, koja je uvelike formirala gospodarsko-kulturni krajolik, razmatra se u kontekstu jedinstvenosti srednjodalmatinskog povijesnog okoliša. U dijelu posvećenom agrarnim odnosima i vrstama agrarne eksploatacije izvršeno je izračunavanje obujma agrarne proizvodnje i pretvaranje u pšenični ekvivalent prema kvantitativno-statističkim metodama koje su razrađene u okvirima recentnih osmanističkih istraživanja.

Sljedeće poglavlje naslovljeno Rekolonizacija i ruralni pejzaž (str. 156-197) dalje se dijeli na četiri potpoglavlja. Prvim dvama potpoglavljima (157-187) autorica nastoji procijeniti stupanj pouzdanosti osmanskih katastarskih popisa za rekonstrukciju migracijskih kretanja ruralnog stanovništva i rekolonizaciju sela. Također nastoji dati sliku o približnom kretanju broja seoskog stanovništva u 16. i 17. stoljeću te ocrtati ritam depopulacije i repopulacije pojedinih dijelova analiziranog prostora. Dio istraživanja posvećuje tipologiji sela i grupiranju seoskih naselja šireg srednjodalmatinskog područja prema veličini, odnosno broju kuća kao fiskalnih jedinica, na osnovu čega izrađuje i zemljovid. U uskoj vezi s naseljenošću jest i tema sljedećeg potpoglavlja, a tiče se islamizacije sela (187-191) za koju dokazuje da je, premda s tendencijom blagog porasta, bila spora te poglavito ograničena na određene zone koje je nastojala pobliže odrediti. Također je iz izlaganja očito da islamizacija vlaškog pučanstva srednjodalmatinskog zaleđa nikada nije dostigla izraženiji postotak. Razloge takvome kretanju autorica traži u društvenom statusu, gospodarskoj orijentiranosti i stalnoj potrebi susjednih pograničja (mletačkog i habsburškog) za vojnim potencijalom vlaškog stanovništva. U potpoglavlju o crkvenoj infrastrukturi ruralnih sredina (191-197), naglašava da su spoznaje na osnovu katastarskih popisa ograničene na fragmentarne podatke te da je tek poredbenim analizama s vrelima zapadne provenijencije moguće detaljnije rekonstruirati postojanje crkvenih infrastruktura.

Poglavlje Urbani pejzaž: gradovi ili utvrde? (str. 197–219) dijeli se na četiri potpoglavlja koja se bave čimbenicima razvoja i statusom gradskih naselja (197-204), prostornom strukturom (204-211), strukturom zanimanja stanovništva (211-215) te materijalnom i duhovnom kulturom gradskih sredina (215-219). Naslov poglavlja izražen u obliku retoričkog pitanja posljedica je teze o dvojbenom urbanitetu naselja srednjodalmatinskog zaleđa označenih kao gradska, budući da su sva ostala ograničena na okvire ponajprije vojnih, pa potom prometnih ili lokalnih gospodarskih interesa. Autorica uspoređuje čimbenike razvoja pojedinih gradskih naselja, zaključujući da su državne intervencije i nastojanja osmanske vlasti bili presudni u preobrazbi utvrda u gradove. Prema podacima osmanske arhivske građe, razvidno je da su urbane sredine bile mjesta koncentracije muslimanskog stanovništva. Struktura zanimanja stanovništva razrađena je uglavnom prema mogućnostima posrednog zaključivanja, što je uvjetovano karakterom izvora (fiskalne jedinice i platne liste koje tek u ograničenoj mjeri specificiraju zanimanja).

Razmatrajući pitanja trgovačkih odnosa u sljedećem poglavlju (Trgovina i skele, str. 219-234), autorica zaključuje da se historiografija do sada ponešto bavila poviješću razmjene proizvoda između osmanskog zaleđa i mletačkih gradova-komuna, i to na osnovu mletačke građe. Nasuprot tome, o osmanskoj trgovini lokalnog karaktera i dosega spoznaje su krajnje ograničene. Stoga u prvom potpoglavlju (219-223) nastoji rekonstruirati trgovišta i lokalitete održavanja sajmova u srednjodalmatinskom zaleđu, kao i jedinstveni zakon o trgovini koji je vrijedio za cjelovito područje Kliškog sandžaka. Drugim potpoglavljem (223-234), koje se odnosi na skele i tranzitnu trgovinu, naglašava se značaj srednjodalmatinskog zaleđa u okviru osmanskog gospodarskog sustava, zbog blizine mletačkim lukama.

U Zaključku (234-237) su sažeti rezultati istraživanja, istaknute su najvažnije nove spoznaje o osmanskom razdoblju povijesnog razvoja srednjodalmatinskog zaleđa te naglašene najdalekosežnije posljedice osmanske vladavine. U popisu izvora i literature (238-249) nalazi se spisak najvažnijih neobjavljenih izvora sa signaturama te oko 180 bibliografskih jedinica koje su u radu korištene i citirane. Pojmovnik uporabljenih osmanskih izraza i mjera sadrži oko 150 objašnjenih termina, transkribiranih turskom suvremenom latinicom.

Povjerenstvo drži da je Kornelija Jurin Starčević svojim magistarskim radom Srednjodalmatinsko zaleđe za vrijeme osmanske vladavine u 16. i 17. stoljeću, izrazito monografskoga značaja, uspjela postaviti nezaobilazne temelje društvene, demografske i gospodarske analize povijesti ovoga prostora s mnogo širim implikacijama, kako za druge grane historijske znanosti, tako i u prostornome smislu, s obzirom na rezultate komparativnog proučavanja osmanskih i drugih (posebice mletačkih) izvora. Svime navedenim otvaraju se mogućnosti metodološki novih dimenzija tumačenja osmanskih izvora i na širim prostorima "Osmanske Europe". Korišteni su izvori u ovom radu velikim dijelom neobjavljeni, a ima i takvih koji su bili do danas praktički nepoznati. Stoga magistarski rad kolegice Jurin Starčević ocjenjujemo izrazito pozitivno i sukladno tome molimo Fakultetsko vijeće da izvješće prihvati i omogući pokretanje postupka njegove obrane.

U Zagrebu, 20. prosinca 2004.

Povjerenstvo:

dr. sc. Borislav Grgin, izv. prof., predsjednik

dr. sc. Nenad Moačanin, red. prof., član

dr. sc. Markus Koller, doc.,

Historiches Institut Bern, Švicarska, član

Izvještaj prihvaćen na sjednici Odsjeka za povijest 21.12.2004.

Dr. sc. Mario Strecha, docent

Dr. sc. Iskra Iveljić, izvanredni profesor

Dr. sc. Stjepan Ćosić, docent, Hrvatski državni arhiv, Zagreb

Fakultetsko vijeće Filozofskog fakulteta

Sveučilišta u Zagrebu

Fakultetsko vijeće Filozofskog fakulteta Sveučilišta u Zagrebu imenovalo nas je na sjednici održanoj 16. srpnja 2004. godine u stručno povjerenstvo za ocjenu magistarskog rada Tihomira Rajčića pod naslovom Srpski nacionalni pokret u austrijskoj pokrajini Dalmaciji 80-tih godina 19. stoljeća. Stoga Fakultetskom vijeću podnosimo slijedeće

I z v j e š ć e

Magistarski rad Tihomira Rajčića ima opseg od ukupno 293 stranice, a sastoji se od uvoda (I – VII), četiri poglavlja (1 -257), zaključka (258 - 268), popisa izvora i literature (269 - 278) te sažetka na hrvatskom i engleskom jeziku (279 –286).

U svom magistarskom radu Tihomir Rajčić nastojao je odgovoriti na istraživačko pitanje koje je glasilo: Na koji je način srpski nacionalni pokret funkcionirao u političkom životu Dalmacije tijekom osamdesetih godina 19. stoljeća, kako je bio strukturiran te koji su bili osnosvni elementi ideologije kojom su se inspirirali njegovi nosioci.

Problem djelovanja srpskog nacionalnog pokreta u Dalamciji u osamdesetim godinama 19. stoljeća, odnosno pitanje značaja njegove ideologije u hrvatskoj historiografiji do sada nije bilo sustavno istraživano. Stoga magistarski rad Tihomira Rajčića, koji je napisan na osnovi tiskanih izvora, suvremenog novinstva i relevantne historiografske literature predstavlja pokušaj cjelovitog prikaza značaja srpskog nacionalizma u Dalamciji osamdesetih godina 19. stoljeća.

U prvom poglavlju (1 – 63) kandidat je na temelju literature sažeto prikazao razvoj srpskog pokreta u Dalmaciji od njegovog nastanka u tridesetim godinama 19. stoljeća pa do osamostaljenja 1880. godine, to jest do osnutka Srpske stranke.

Slijedeće poglavlje (64 – 157) autor je u cijelosti posvetio osnutku i politici Srpske stranke tijekom osamdesetih godina 19. stoljeća. Srpska stranka osnovana je 1880. godine s programom u kojem su, kako ističe autor, bila proklamirana stajališta što ih je srpski nacionalizam povremeno izražavao još tijekom šezdesetih odnosno tijekom sedamdesetih godina, u razdoblju kad su hrvatski i srpski nacionalni pokret u Dalmaciji na političkoj razini funkcionirali zajednički, to jest preko Narodne stranke, koja je okupljala i hrvatske i srpske političare. Naime, već tijekom šezdesetih, a napose u sedamdesetim godinama 19. stoljeća, dio srpskih političara povremeno je izražavao mišljenja koja su u različitom stupnju odstupala od programa Narodne stranke, što je, prema autoru, bio izraz nastojanja dijela vodstva srpskog nacionalnog pokreta za osamostaljenjem. Radilo se o nastojanju koje je bilo uvjetovano preuređenjem Habsburške monarhije na principu dualizma, usponom hrvatskog nacionalnog pokreta u Dalamciji na ideološkoj podlozi koju su stvorili Mihovil Pavlinović i njegov krug, ali i vanjskom politikom Monarhije, to jest okupacijom Bosne i Hercegovine. Međutim, unatoč tome, suradnja između hrvatskog i srpskog dijela Narodne stranke potrajala je sve do izbora za austrijski parlament 1879. odnosno do 1880. godine, kada je osnutkom samostalne srpske političke grupacije konačno prekinuta.

Ključnu točku razlaza između srpskog i hrvatskog pokreta autor vidi u činjenici da je novoutemeljena stranka u svom programu istaknula isključivo srpske nacionalno-plitičke ciljeve te da je istovremeno odbacila zahtjev hrvatskih političara da se na temelju povijesnog, ali i prirodnog parava provede sjedinjenje Dalmacije s banskom Hrvatskom.

Iako se Srpska stranka u svom programu izjasnila za to da će se zalagati za hrvatsko-srpsku «slogu», nakon odbacivanja zahtjeva za sjedinjenjem banske Hrvatske i Dalmacije suradnja između hrvatske i srpske politike, prema autoru, više nije više bila moguća jer je upravo pitanje teritorijalne cjelovitosti Trojedne kraljevine u tom trenutku bio glavni cilj hrvatske politike u Dalamciji. Osim odustajanja od zahtjeva za sjedinjenjem Dalmacije s banskom Hrvatskom, koji se, osim na prirodnom, temeljio i na hrvatskom državnom pravu, to jest na hrvatskoj državnopravnoj ideologiji, koju je srpski nacionalizam stao odlučno odbijati, težeći isključivoj afirmaciji srpstva, golemu prepreku u suradnji osamostaljenog srpskog nacionalnog pokreta s hrvatskim, odnosno s Narodnom strankom, autor vidi i u sve izraženijem isticanju posebne srpske narodnosti, u promicanju ideje srpske državnosti i sve naglašenijem prihvaćanju koncepcije o tome da su svi štokavci Srbi, kao i u inzistiranju liberalnog krila srpskog pokreta, odnsono dalmatinske Srpske stranke, na razlici između nacionalne i konfesionalne pripadnosti.

Prema autoru, tijekom osamdesetih godina glavni cilj politike Srpske stranke u Dalamciji sastojao se u tome da zaustavi proces hrvatske nacionalne integracije u interesu postupne isključive afirmacije srpstva, što je u konačnici trebalo završiti pretvaranjem Dalamcije u srpsku pokrajinu. S tim u vezi Srpska stranka počela se odmah nakon svog osnutka žestoko sukobljavati s Narodnom strankom, optužujući je za vjersku, nacionalnu odnosno političku nesnošljivost prema dalmatinskim Srbima i Talijanima. Istovremeno, prema vladi, Srpska je stranka u praksi vodila popustljivu, u osnovi oportunističku politiku, nastojeći, doduše, bezuspješno, u suradnji s autonomašima, ostavriti političku prevlast u pokrajini. Međutim, suradnja između Srpske stranke i autonomaša imala je, prema autoru, ozbiljne pukotine. Gledišta Srpske stranke i autonomaša poklapala su se, doduše, na pitanju pobijanja teze o hrvatstvu Dalamcije, odnosno na pitanju odbijanja zahtjeva za njezinim sjedinjenjem s banskom Hrvatskom, ali su se razilazila na jezičnom, nacionalnom i vjerskom pitanju. Stoga je odnos između Srpske stranke i autonomaša također bio obilježen povremenim sukobima. Međutim, politička slabost Srpske stranke i autonomaša nalagala je da se, unatoč sporovima, suradnja među njima održi.

Iako je prema dalmatinskoj vladi u praksi vodila popustljivu politiku, na načelnoj razini, upozorava autor, Srpska se stranka predstavljala kao opozicijska. Osim toga, stranka je prilično oštro kritizirala politiku bečkog središta prema Srbima u Dalamciji, ali i općenito u Monarhiji, zamjerajući joj u prvom redu sustavni «progon» srpstva. Stranka je, upozorava autor, bila izričito kritična i prema vanjskoj politici Monarije, koja je nastojala osigurati hegemoniju na Balkanskom poluotoku, to jest nad Srbijom i Crnom Gorom. Što se tiče pitanja preuređenja Monarhije, Srpska stranka isticala je da bi se Habsburška monarhija trebala rekonstruirati po uzoru na Švicarsku, s time da bi Srbi u tako preuređenoj državi morali dobiti svoju posebnu jedinicu.

Interpretirajući politiku dalmatinske Srpske stranke autor je uzeo u obzir činjenicu da je ona dijelom bila uvjetovana time što stranka nije bila homogena. U okviru stranke, kao uostalom i u okviru srpskom nacionalnom pokretu, postojale su, naime, dvije struje, konzervativna i liberalna. Konzervativna struja, koja je zastupala stajalište o pravoslavlju kao temeljnom obilježju srpstva, u nacionalnom je smislu bila manje radikalna od liberalne i stoga sklonija suradnji s Narodnom strankom, ali i sa dalmatinskom vladom. Nasuprot njoj, liberalna struja, koja se suprotstavljala inače široko rasprostranjenom mišljenju o pravoslavlju kao temeljnoj srpskoj nacionalnoj odrednici, i koja je inzistirala na jezičnom modelu nacije, to jest na tezi o štokavštini kao srpskom jeziku, bila je sklonija radiklanijem nastupu prema Narodnoj stranci, autonomašima, ali i dalmatinskoj vladi.

Treće poglavlje (158 – 222) autor je posvetio pitanju odnosa dalmatinske Srpske stranke prema hrvatstvu. S tim u vezi autor je, između ostaloga, pokazao da je Srpska stranka, nastojeći afirimirati isključivo srpstvo, učestalo isticala tobožnje slabosti hrvatske nacije, predbacujući joj pritom, između ostaloga, sluganski mentalitet. Općenito, Srpska stranka u svom je glasilu isticala da hrvatstvo zapravo nema budućnosti, to jest da hrvatska nacija nema uvjeta za opstanak i uspješan samostalni razvoj. Zato je Hrvatima nudila da se «prirodnim» putem priključe srpskoj naciji. U skaldu s tim, Srpska je stranka putem svog tiska žestoko kritizirala i pojedine istaknute hrvatske političare, prije svega Mihovila Pavlinovića, Mihu Klaića i Josipa Jurja Strossmayera. Pavlinovića i Strossmayera stranačko je glasilo, primjerice, predstavljalo kao simbole hrvatskog «klerikalizma» odnosno kao glavne pobornike «pokatoličenja» i «pohrvaćenja» Srba.

Razumije se da se na meti kritike Srpske stranke našla i Starčevićeva Stranka prava, čiji je zahtjev za samostalnom hrvatskom državom izvan okvira Habsburške monarhije stranačko glasilo smatralo nerealnim i stoga neprovedivim. Od političara iz banske Hrvatske Srpska stranka s najviše je pozornosti pratila postupnu izgradnju režima Khuena Hedervaryja, čiju je politiku prema Srbima ocjenjivala pozitivno, priželjkujući pritom da se slična politika počne provoditi i u Dalmaciji. Nacionalni radiklaizam Srpske stranke očitavao se, ističe autor, i u činjenici da je stranka cijelu Dalamciju, kao uostalom i većinu hrvatskih zemalja, u osnovi smatrala dijelom srpskog nacionalnog prostora, kao i u činjenici da je pritom naglašeno inzistirala na srpstvu Dubrovnika, Boke kotorske i Bosne i Hercegovine. Nacionalni radikalizam Srpske starnke, koji je povremeno poprimao obilježja nacionalnog ekskluzivizma, pogodovao je pojavi i širenju prvaške propagande u Dalamciji.

U posljednjem, četvrtom poglavlju (223 –257), autor je nastojao utvrditi osnovne elemente nacionalne ideologije dalmatinske Srpske stranke. S tim u vezi pisao je o njezinim stajalištima prema jezičnoj problematici, prema pravoslavlju, odnosno prema pitanju odnosa između konfesionalne i nacionalne pripadnosti kao i prema pitanju odnosa između prirodnog i povijesnog, državnog prava. Osim toga, opisao je i predodžbu srpske nacionalne ideologije o srpskoj naciji, njezinom značaju i njezinoj povijesnoj ulozi, koja je, između ostaloga, bila u funkciji opravdanja zahtjeva Srpske stranke za stavranjem buduće jedinstvene srpske države, koja bi uz Dalmaciju, Slavoniju, prostor nekadašnje Vojne krajine obuhvatila i Bosnu i Hercegovinu, Srbiju, Crnu Goru, Kosovo i Makedoniju.

Magistarski rad Tihomira Rajčića pod naslovom Srpski nacionalni pokret u austrijskoj pokrajini Dalmaciji 80-tih godina 19. stoljeća pokazuje da je kandiat ovladao historiografskom tehnikom, odnosno da je pokazao sposobnost za znanstveni rad. Stoga povjerenstvo predlaže Fakultetskom vijeću da Rajčićev magisterij prihvati i da odobri nastavak postupka za stjecanje znanstvenog stupnja magistra znanosti.

U Zagrebu, 16. prosinca 2004.

Dr. sc. Mario Strecha, docent

Dr. sc. Iskra Iveljić, izvanredni profesor

Dr. sc. Stjepan Ćosić,docent

Izvještaj prihvaćen na sjednici Odsjeka za povijest 21.12.2004.

Dr. sc. Mario Strecha, docent

Dr. sc. Nikša Stančić, redoviti profesor

Dr. sc. Petar Strčić, znanstveni savjetnik, Arhiv HAZU, Zagreb

Fakultetsko vijeće Filozofskog fakulteta

Sveučilišta u Zagrebu

Fakultetsko vijeće Filozofskog fakulteta Sveučilišta u Zagrebu imenovalo nas je na sjednici održanoj 16. srpnja 2004. godine u stručno povjerenstvo za ocjenu magistarskog rada Stipana Trogrlića pod naslovom Katolička crkva i istarske nacionalno-političke i idejne podjele (1880.-1914.). Stoga Fakultetskom vijeću podnosimo slijedeće

I z v j e š ć e

Magistarski rad Stipana Trogrlića ima opseg od ukupno 197 stranica, a sastoji se od uvoda (1-7), pet poglavlja (7-185), zaključka (186-187) te popisa izvora i literature (188- 197).

U svom magistraskom radu Stipan Trogrlić istraživao je ulogu katolicizma, odnosno ulogu Katoličke crkve u sukobima između hrvatskog i talijanskog nacionalnog pokreta u Istri razdoblju između 1880. i 1914. godine. Istovremeno, nastojao je utvrditi odnos katolicizma i Katoličke crkve prema procesu postupne sekularizacije istarskog društva pod utjecajem širenja liberalnih shvaćanja. Pitanje odnosa katolicizma i Katoličke crkve prema hrvatskom, odnosno prema talijanskom nacionalizmu i liberalizmu u Istri koncem 19. i na početku 20. stoljeća u hrvatskoj historiografiji do sada nije bilo predmetom sustavnog znanstvenog istraživanja. O tome su postojale samo brojne pojedinačne obavijesti, raspršene u člancima i monografijama. Stoga magistarski rad Stipana Trogrlića, koji se dijelom temelji na arhivskoj građi, a dijelom na suvremenom tisku i recentnoj hrvatskoj i inozemnoj, ponajprije talijanskoj historiografskoj literaturi, pruža prvi cjeloviti pokušaj odgovora na pitanje na koji su način katolicizam, odnosno Katolička crkva u Istri potkraj 19. i na početku 20. stoljeća reagirali na hrvatsko-talijanske nacionalne, ali i ideološke, svjetonazorske sporove.

U prvom poglavlju (7 – 50), s namjerom da olakša razumijevanje složenog odnosa između katolicizma i Katoličke crkve i nacionalno-političke problematike, odnosno prema liberalizmu kao dominantnoj društvenoj ideologiji u 19. stoljeću, Stipan Trogrlić je prikazao stajališta eurpskog katolicizma, odnosno vrha Katoličke crkve prema modernom građanskom društvu krajem 19. i na početku 20. stoljeća.

U slijedećem poglavlju (51 – 77) autor je najprije ukratko opisao političke prilike u Istri u razdoblju austrijske vladavine, a zatim je, samo u osnovnim crtama, prikazao crkveno-političku situaciju u austrijskom dijelu Habsburške monarhije. Potom je, koristeći se crkvenim statističkim podacima, brojčano opisao crkvene strukture na području austrijskog dijela Istre u razdoblju između 1881. i 1914. godine. S tim u vezi autor je za svaku od tri istarske crkvene pokrajine – Tršćansko-koparsku, Porečko-pulsku i Krčku biskupiju – dao podatke o broju pripadnika katoličke konfesije po dekanatima, broj svjetovnog odnosno redovničkog svećenstva, a utvrdio je i broj redovnica i redovnika-laika u razmjerno brojnim istarskim ženskim odnosno muškim samostanima. Osim toga, utvrdio je i brojčani omjer između katoličkog svećenstva u biskupiji i broja žitelja koji su pripadali katoličkoj konfesiji. S obzirom na činjenicu je u navedenom razdoblju samo u Puli i njezinoj okolinci živjelo nešto pravoslavnog stanovništva, kao i s obzirom na to da je u navedenom razdoblju u Istri bilo izuzetno malo pripadnika židovske vjeroispovijesti, kao i pripadnika neke od protestantskih nominacija, autor je zaključio da je Istra krajem 19. i na početku 20. stoljeća u konfesionalnom smislu bila izrazito «katolička» pokrajina. Broj pripadnika katoličke konfesije u promatranom razdoblju bio je u svim biskupijama u značajnom porastu, dok se broj svećenika neznatno smanjivao.

Treće poglavlje (78 – 117) autor je posvetio pitanju uloge katolicizma, odnosno Katoličke crkve u konfrontacijama između hrvatskog i talijanskog nacionalnog pokreta od početka osamdesetih godina 19. stoljeća pa sve do početka djelovanja Hrvatskog odnosno Talijanskog katoličkog pokreta na početku 20. stoljeća. Za razliku od talijanskog nacionalnog pokreta, u hrvatskom, kao i u slovenskom nacionalnom pokretu, katoličko je svećenstvo sve do početka osamdesetih godina 19. stoljeća imalo vodeću ulogu jer na istarskom području sve do osamdesetih godina nije postojalo hrvatsko građanstvo čija bi inteligencija artikulirala program pokreta i usmjeravala njegovo djelovanje. Kasnije, tijekom osamdesetih godina, kad se u Istri najposlije pojavilo hrvatsko građanstvo i kad je njegova je inteligencija prezela vodstvo pokreta, katoličko je svećenstvo u njemu i dalje imalo veliku ulogu s obzirom na to da je sloj hrvatskog građanstva bio isuviše tanak a da bi u potpunosti mogao preuzeti vodstvo pokreta. Stoga je razumljivo da je hrvatsko katoličko svećenstvo, na različite načine, vrlo intenzivno sudjelovalo u sporovima hrvatskog s talijanskim nacionalnim pokretom, u kojem je svećenstvo također imalo važnu, iako ne i tako istaknutu ulogu kao u hrvatskom budući da je talijanski nacionalni pokret od početka vodilo građanstvo.

Četvrto poglavlje (118 – 161) autor je posvetio prikazu djelovanja Hrvatskog odnosno Talijanskog katoličkog pokreta na istraskom području. Riječ je o pokretima koji su organizirano počeli djelovati na početku 20. stoljeća, u trenutku kad je vrh Katoličke crkve započo voditi još jednu otvorenu, žestoku bitku protiv liberalizma, liberalnog katolicizma odnosno protiv sve izraženijeg procesa sekularizacije društva. S tim u vezi autor je posebnu pažnju posvetio djelovanju krčkog biskupa Antona Mahniča, organizatora Hrvatskog katoličkog pokreta, koji je počeo djelovati 1908. godine. Prema autorovoj ocjeni, na istarskom području Hrvatski katolički pokret djelovao je, doduše, prvenstveno sa stajališta ekskluzivnog, intransingentnog, militantnog katolicizma, koji je u cilju uspostave «kršćanskog društva» težio konačnom obračunu s pristalicama liberalizma, ali i s pobornicima liberalnoga katolicizma, no imao je i snažno izraženo nacionalno obilježje. Njegov cilj bio je, naime, «...kršćanska načela zadojena hrvatskim duhom udahnuti hrvatskoj Istri.» S tim u vezi autor je istaknuo da je u okviru katolicizma na istarskom području bilo vrlo izraženo tijesno povezivanje, ali ne i poistovjećivanje hrvatske nacionalne i katoličke vjerske ideje. Što se tiče Talijanskog katoličkog pokreta, njegovo mu je vodstvo, prema autoru, prvenstveno nastojalo dati pečat socijalnog pokreta. Zato je nacionalno-političku problematiku nastojalo potisnuti u drugi plan. Međutim, s obzirom na to da se na istarskom prostoru talijanski nacionalni pokret na početku 20. stoljeća suočavao s bitno ojačalim hrvatskim pokretom, u kojem je vjerski moment zbog sudjelovanja svećenstva bio izrazito naglašen, ni Talijanski katolički pokret nije se mogao posve distancirati od različitih akcija nacionalno-političkog značaja. No, unatoč činjenici da se nacionalno-politička shvaćanja talijanskih katolika i talijanskih liberala u Istri ni po čemu nisu bitno razkilovala, suradnja među njima nije se mogla realizirati zbog netrpeljivosti talijaskog katolicizma prema liberalizmu, odnosno zbog činjenice da su talijanski liberali vodstvo talijanskog nacionalnog pokreta u Istri željeli zadržati isključivo u svojim rukama.

U posljednjem, petom poglavlju (162 – 185), autor je pisao o odnosu talijanskih liberala i hrvatskih katolika u Istri prema Koparskom sjemeništu s ciljem da na konkretnom primjeru pokaže kako je na istarskom području koncem 19. i na početku 20. stoljeća u polarizacijama između katolika i liberala nacionalo-politička pitanja imala prednost u odnosu na pitanja vezana uz vjersko-religiozne odnosno ideološke probleme.

Iz navedenoga razvidno je da je kandidat odgovorio na postavljeno istraživačko pitanje, to jest na pitanje o ulozi katolicizma odnosno Katoličke crkve u nacionalno-političkim odnsono ideološkim sporovima u Istri potkraj 19. i na početku 20. stoljeća te da je pokazao sposobnost za znanstveni rad na području historiografije. Stoga povjerenstvo predlaže Fakultetskom vijeću Filozofskog fakulteta Sveučilišta u Zagrebu da prihvati magistarski rad Stipana Trogrlića pod naslovom Katolička crkva i istarske nacionalno-političke i idejne podjele (1880.-1914.) i da odobri nastavak postupka za stjecanje znanstvenog stupnja magistra znanosti.

U Zagrebu, 16. prosinca 2004.

Povjerenstvo:

Dr. sc. Mario Strecha, docent

Dr. sc. Nikša Stančić, redoviti profesor

Dr. sc. Petar Strčić, znanstveni savjetnik

Izvještaj prihvaćen na sjednici Odsjeka za povijest 21.12.2004.

FILOZOFSKI FAKULTET

ODSJEK ZA SOCIOLOGIJU

Ivana Lučića 3, Zagreb

FAKULTETSKOM VIJEĆU

FILOZOFSKOG FAKULTETA

U ZAGREBU

Predmet: ZVONKO KATALINIĆ

- izvješće o magistarskom radu

Fakultetsko vijeće Filozofskog fakulteta u Zagrebu na sjednici održanoj 10. studenoga 2004. godine imenovalo nas je u stručno povjerenstvo za ocjenu magistarskog rada Zvonka Katalinića pod naslovom «Koncept odgojno-obrazovne integracije djece s mentalnom retardacijom». Povjerenstvo podnosi Fakultetskom vijeću sljedeće

I Z V J E Š Ć E

1. Formalna oblježja rada

Magistarski rad obaseže 118 stranica zajedno sa popisom 64 bibliografske jedinice citirane literature. Priložen je sažetak rada na hrvatskom i engleskom jeziku, te životopis pristupnika. Rad je podijeljen sljedećih u dvanaest poglavlja: 1. Uvod (3-10 str.); 2. Izazovi civilnog društva u Republici Hrvatskoj (10-19 str.); 3. Osobe s invaliditetom i ljudska prava (19-23 str.); 4. Problem rada (23-25 str.); 5. Problem odgoja i obrazovanja djece s mentalnom retardacijom (26-44 str.); 6. Zakonske odrednice odgoja i obrazovanja učenika s mentalnom retardacijom (44-57 str.); 7. Obiteljsko-pravni status djece s mentalnom retardacijom (57-70 str.); 8. Dijete s mentalnom retardacijom u obitelji (70-80 str.); 9. Novi koncept integracije na pretpostavkama postupne deinstitucionalizacije i decentralizacije (81- str.91); 10 Integracija i socijalni model (91-95 str.); 11. Inkluzija (95-104 str.); 12. Roditeljska udruge – inicijatori obogaćivanja oblika skrbi za osobe s mentalnom retardacijom kao pravo izbora (104-107 str.) i 13. Zaključak (108-112 str.).

U osnovi se mogu prepoznati tri glavna dijela magistarskog rada pristupnika. Prvi dio obuhvaća poglavlja 1-4, drugi 5-8, a treći 8-12. Četvrti je zaključni dio.

Rad je napisan primjenom standardne stručne sociološke terminologije. Povjerenstvo drži da rad udovoljava formalnim uvjetima magistarskog rada.

2. Problem, cilj i metoda rada

U radu se polazi se od činjenice da u svijetu postoji između 8% i 10% (oko 580 milijuna) stanovnika koji imaju različite vrste i stupnjeve invaliditeta, te kojima je potrebna posebna društvena skrb, pa tako i odgoj i obrazovanje. Invalidnost je i veliki problem i za hrvatsko društvo, koji se povećao nakon Domovinskog rata. Statistika korisnika socijalne skrbi za 2000. godinu iskazuje 33.524 invalidne osobe (str. 5), ali je prema popisu stanovništva 2001. u Hrvatskoj ukupno bilo oko 420 tisuća invalida. Najviše je socijalno ugrožena populacija mladih s posebnim potrebama – mentalno retardirana djeca. Polazi se od teze da je cilj društva, posebice odgojno-obrazovnog sustava, socijalno integrirati mladi naraštaj, pa tako i mentalno retardiranu populaciju. Postojeći dualni sustav (redovni i specijalni) odgoja i obrazovanja djeluje segregacijski, koncentriran je u veća urbana središta i centraliziran je. Zato nije primjeren suvremenim zahtjevima integracije mentalno retardirane djece, pa je stoga potreban novi koncept.

Na osnovu tih spoznaja definiran je problem, cilj i metode u izradi magistarskog rada. Rad se koncentrira na problem odgoja i obrazovanja specifične skupine djece s posebnim potrebama – djece s mentalnom retardacijom, naročito osnovnoškolske i srednjoškolske djece. Polazi se od teze da u nas dominira segregacijski institucionalni sustav zbrinjavanja, zaštite i rehabilitacije, koji ne vodi dovoljno računa o potrebama djece i obitelji, nego su u prvom planu interesi institucija. Većina odgojno-obrazovnih institucija i službi koncentrirana je u gradovima. Zato je Katalinić kao glavni cilj rada postavio kritičku analizu postojećeg dualnog sustava (redovnog i specijalnog) i elaboraciju novog koncepta integracije djece s mentalnom retardacijom na pretpostavkama filozofije inluzije (Inclusive Education – T. Johnsson) i postupne deinstitucionalizacije (24 str.).

U analizi postojećeg dualnog sustava pristupnik je koristio rezultate i spoznaje inozemnih i domaćih istraživanja, raspoložive službene statistike i proveo malu anketu među roditeljima retardirane djece. To mu je poslužilo za strukturiranje novog koncepta odgoja i obrazovanja kao procesa deinstitucionalizacije i integracije. Pritom se susreo s izazovom interdisciplinarnosti, budući da se problematika retardiranih osoba odnosi ne samo na znanstveno polje sociologije, nego i na polje pedagogije i socijalnog rada. Stručno je povjerenstvo pristupniku honoriralo takvu vrstu poteškoća s kojima se susretao.

3. Sadržaj rada

Prvi dio rada (3-25 str.) obuhvaća četiri poglavlja. U uvodnom poglavlju pokazano je kako je problem invalidnosti svjetski problem, ali i problem hrvatskog društva. Pristupnik se kritički osvrće na nedovoljnu društvenu skrb o osobama s različitim vrstama i stupnjevima invalidnosti, argumentirajući kritiku stavom da gospodarski razvoj služi postizanju dobrobiti građana i da u politici treba ići dalje od uobičajenog normativnog pristupa. Moderno je društvo organiziralo dvojni sustav odgoja i obrazovanja u kojemu su osobe, uključujući djecu s invaliditetom, naročito mentalno retardiranu, društveno segregirane i izolirane.

U drugom poglavlju riječ je o izazovima civilnog društva s obzirom na položaj invalida. S razvojem civilnog društva problem invalida diospijeva u središte javne pažnje. Senzibilizacija socijalne okoline povećati će se s porastom uloge civilnog društva, a civilno društvo raste usporedo s rastom srednjih slojeva. Pristupnik raspravlja i o ulozi obitelji, športa i rekreacije, profesionalne rehabilitacije, mirovinskog osiguranja i socijalne pomoći i skrbi u odgoju i obrazovanju invalidne djece.

U trećem poglavlju pristupnik raspravlja o osobama s invaliditetom u kontekstu ostvarivanja ljudskih prava. Prikazana je geneza ljudskih prava na međunarodnoj razini, pa tako i prava na osposobljavanje, rehabilitaciju i socijalnu integraciju, te skrb o obitelji. U tom okviru, oslanjajući se na literaturu, daju se osnovna obilježja triju karakterističnih modela: medicinskog, modela deficita i socijalnog modela. Jedan od ključnih zaključaka u ovom poglavlju je sljedeći: «Izgradnjom sustava koji je isključivo usmjeren na zadovoljavanje potreba tzv. prosječne populacije, društvo stvara sustav koji je u osnovi netolerantan, pa tako proizvodi marginalne skupine koje po različitim kriterijima odstupaju od prosječne populacije» (23 str.). Sada dominira medicinski model kao socijalni model deficita kojega treba transformirati sukladno «filozofiji društva i njegovu odnosu prema pojedincu» (23 str.).

U četvrtom poglavlju, najprije se definira kategorija djece s mentalnom retardacijom, a zatim su opisani problem i ciljevi magistarskog rada (24 str.), te metode rada (25 str.).

*

Drugi dio rada (26-80 str.) odnosi se na poglavlja od 5. do 9. U njemu je sadržan prikaz sadašnjeg modela predškolskog, osnovnoškolskog i srednjoškolskog odgoja i obrazovanja djece s mentalnom retardacijom u Hrvatskoj. Konstatira se da dominira segregacijski institucionalni sustav zbrinjavanja, zaštite i rehabilitacije, zakonski reguliran u različitim vladinim resorima.

U petom poglavlju raspravlja se o shvaćanju mentalne retardacije, o stupnjevima retardacije i klasifikacijama. Za shvaćanje mentalne retardacije bitna su tri elementa: funkcioniranje, sposobnost osobe i očekivanje okolina (28 str.). Pristupnik ističe da to nije bolest, nego je njezino shvaćanje društveno uvjetovano, tj. više ovisi o raspodjeli društvene moći i društvenim stereotipuma nego o mentalnim sposobnostima pogođene populacije (32 str.). Nadalje, govori se o potrebi prevladavanja suprotnosti između redovitog i specijalnog (posebnog) odgoja, o potrebi prevladavanja postojećih shvaćanja o uključenosti ove populacije u odgojno-obrazovni sustav i nužnosti inoviranja tog sustava. Za to pristupnik navodi neke prijedloge: kontinuum odgojno-obrazovne prakse, kreiranje povoljnijih uvjeta i instrumenata i ublažavanje štetnih utjecaja segregacije, veće mogućnosti socijalizacije itd. Takve tendencije prisutne u svijetu, pa se Katalinić osvrće na neka inozemna iskustva u Srednjoj i Istočnoj Europi. No, s tim u svezi, pristupnik ističe «pomalo paradoksalni fenomen»: s povećanjem broja djece s posebnim potrebama u redovne škole, raste i sam broj djece s posebnim potrebama» (38 str.).

Šesto poglavlje namijenjeno je preispitivanju zakonskog reguliranja odgoja i obrazovanja učenika s mentalnom retardacijom u Hrvatskoj. Pristupnik analizira pojedine stupnjeve u obrazovnom sustavu (predškolski, osnovnoškolski i srednjoškolski). Osnovna je njegova konstatacija da u Hrvatskoj ne postoji poseban zakon koji bi regulirao ovu problematiku, nego se ona regulira u okvirima zakona o pojedinim odgojno-obrazovnim stupnjevima. Jedino se posebnosti mentalno retardirane djece reguliraju provedbenim propisima i pravilnicima.

U sedmom poglavlju Katalinić istražuje obiteljsko-pravni status djece s mentalnom retardacijom. Pozornost se posvećuje vraćanju poslovne sposobnosti, specifičnostima života takve djece u obitelji, ulozi oca, majke i djeteta.

U osmom poglavlju pristupnik iznosi rezultate samostalno provedene male ankete na prigodnom uzorku roditelja mentalno retardirane djece. Rezultati pokazuju da nakon prve faze «tuge i očaja» roditelji prihvaćaju svoje retardirano dijete. Ono mijenja tijek života cijele obitelji, jača njezinu koheziju (80 str.).

*

Treći dio magistarskog rada (81 - 107 str.) odnosi se na poglavlja 8 do 12, a u njemu je izložen novi koncept integracije djece s mentalnom retardacijom na pretpostavkama postupne deinstitucionalizacije i decentralizacije i inkluzije.

Ponajprije se (u devetom poglavlju) iznose iskustva procesa deinstitucionalizacije u svijetu a onda stanje u Hrvatskoj sa podacima o djelovanju «udruge za promicanje inkluzije». Važno mjesto u tom konceptu imaju stručne službe, ali i strategije koje sadrže neka načela koja se odnose na mentalno retardirane: da je svakoj osobi mjesto u zajednici; da ih treba uključiti u uobičajene stambene i radne sredine i aktivnosti koje nudi lokalna sredina; da im treba omogućiti smještaj u prirodnu i socijalnu sredinu; da institucija pruža podršku, a ne da zamijeni obitelj; da se potiče razvoj socijalnih odnosa s drugim članovima zajednice; da sudjeluju u životu zajednice; da roditelji i korisnici sudjeluju u kreiranju djelovanja stručnih službi itd (87-89 str.). Katalinić je izradio i vlastitu shemu regionalnog referalnog centra povezanog s nizom drugih institucija (91 str.).

U desetom poglavlju ističe da je proces intergacije retardirane djece je zapravo socijalni model, koji se ostvaruje kroz dva procesa: «ne izolaciju djece s mentalnom retardacijom iz obitelji, na način da roditelji dobivaju potrebnu stručnu i financijsku pomoć, a dijete pohađa institucije odgoja i obrazovanja sa svom ostalom djecom. (…) Drugi proces karakteriziraju nastojanja da se zatečeno stanje u tretmanu djece… postupno promijeni putem deinstitucionalizacije. Ukidanje klasičnih institucija postaje zahtjevom niza deklaracija UN-a i spada u područje poštovanja ljudskih prava» (92 str.). Pristupnik je naveo više stavova ravnatelja i prosvjetnih radnika koji svjedoče tome da redovne škole nisu bile pripremljene za uključivanje mentalno retardirane djece (94 str.) Novi koncept na retardiranu djecu ne gleda kao ograničenu, nego kao za nešto sposobne osobe, koji imaju vlastite interese i potrebe. Tome treba doprinijeti i proces reformiranja odgojno-obrazovnog sustava.

U takvom pristupu važan je proces «inkluzije», o kojoj se govori u jedanaestom poglavlju. Pojam «inkluzije» se razlikuje od pojma «integracije». Inkluzija je proces koji karakterizira suvremeno školstvo, a ne odnosi se samo na učenike s «teškoćama u razvoju», odnosno s «posebnim potrebama», nego na sve učenike bez obzira o kakvim se razlikama radilo (96 str.).

U posljednjem poglavlju obrazlaže se teza da roditelji mentalno retardirane djece i njihove udruge trebaju biti aktivni sukreatori u programima institucija i prihvatiti za to odgovornost.

Na kraju rada u zaključnom poglavlju Katalinić ističe da novi koncept odgojno-obrazovne integracije treba shvatiti kao socijalni model integracije jedne populacije u društvo i da je on temeljen na procesu inkluzije. Za taj proces bitna je pretpostavka promjena osobnih stavova koja ovisi o društvenim promjenama i stanju u cijelom društvu. «Društvene barijere su te koje, ustvari, onesposobljavaju djecu s mentalnom retardacijom u razvoju. Predrasude nisu naslijeđene, one su naučene i potrebno ih je mijenjati. Međutim, promjena stavova dugotrajan je i složen proces koji se zasniva na iskustvu te angažiranju cjelokupne zajednice» (112 str.).

4. Zaključno:

Tema koju u svom magistarskom radu obrađuje Zvonko Katalinić društveno je aktualna i znanstveno relevantna u kontekstu mijena suvremenog društva, posebice hrvatskog, kao i tendencija u obrazovanju početkom 21. stoljeća. Katalinić se problemima mentalno retardirane djece ne bavi izdvojeno iz socijalnog i institucionalnog sustava, nego problem fokusira kao pitanje institucionalnog sustava – stručnih službi i, posebice, sposobnosti i funkcionalnosti sustava organizacije odgoja i obrazovanja – koji treba omogućiti njihovo integriranje u društvo i smanjiti njihovu diskriminaciju. Problem integracije invalidne djece, naročito one s posebnim potrebama – mentalno retardiranih (predškolaca, osnovno- i srednjoškolaca) što je središnja tema rada, pristupnik analizira u kontekstu hrvatskog društva. Problem se može analizirati na različitim razinama: društvenoj, institucionalnoj i individualnoj. Pristupnik se koncentrira na institucionalnu razinu (predškolska, osnovnoškolska i srednjoškolska), posvećujući značajnu pozornost obitelji i ulozi roditelja. Aspekti prava i potreba također su zastupljeni u radu.

U radu se analiziraju dva konceptualna pristupa integraciji u obrazovnim sustavu. Prvi, koji nije sukladan suvremenom mišljenju i više ne zadovoljava suvremene ljudske potrebe jer djeluje segregirajuće i centralizirano i drugi za koji se autor zalaže, koji polazi od filozofije inkluzije i postupne deinstitucionalizacije. Katalinić ga naziva «socijalni model» kojeg shvaća kao proces u dvije faze: neizolacije djece od obitelji (društvena potpora obitelji, uključenost djece u redovno obrazovanje) i deinstitucionalizacije (formiranje stručnih službi potpore na lokalnoj razini).

Rad je pisan kao kritička analiza postojećeg stanja i integracijskog koncepta jedne društveno marginalne podskupine (mentalno retardiranih) s ciljem da oblikuje okvire novog koncepta u odgoju i obrazovanju kao integracijskog modela, primjerenog suvremenim društvenim uvjetima, znanstveno-stručnim spoznajama i mogućnostima društva. Glede toga, rad je korektno napisan, a novi koncept utemeljen. Novi model polazi od pretpostavke da svatko pripada društvu i na svoj način mu pridonosi, pa djecu s mentalnom retardacijom ne promatra na osnovu njihovih ograničenja i teškoća, nego njihovih sposobnosti, interesa, potrebe i prava. Tako pridonosi ukidanju njihove diskriminacije u društvu. Za to su potrebne velike promjene u odgojno-obrazovnom sustavu, ali i u svijesti društva i svakog pojedinca.

Povjerenstvo primjećuje da rad nije u svim dijelovima na jednakoj stručnoj razini, da je pristupnik mogao koristiti širi izbor literature, da se katkad kao istoznačnice shvaćaju riječi «socijalni model» i «koncept», te da sadrži i programatsku crtu dojmljivu kao normativni zahtjev, oslanjajući se na dokument Osnove ustroja školstva u RH. Unatoč tome, pristupnik je uspio održati konzistentnost ideje o potrebi novog modela u novim društvenim uvjetima u kojima civilno društvo donosi novi izazov, što je navedeno i u zaključnom dijelu rada. Iako suočen s različitim znanstvenim područjima: sociologija, pedagogije i socijalni rad, pristupnik je umješno koristeći rezultate drugih istraživanja, a isto tako koristeći rezultate svojih spoznaja, koja može poticajno utjecati na društveni i znanstveni diskurs o integracijskoj ulozi odgojno-obrazovnih institucija. Stručno povjerenstvo drži da magistarski rad Zvonka Katalinića udovoljava osnovnim uvjetima za obranu.

Na osnovu rečenog stručno povjerenstvo predlaže Fakultetskom vijeću da prihvati pozitivno izvješće o magistarskom radu Zvonka Katalinića i odobri njegovu usmenu obranu.

Zagreb, 8. prosinca 2004.

Članovi stručnog povjerenstva:

Dr. sc. Vlado Puljiz, red. prof. - predsjednik

Pravni fakultet u Zagrebu

Dr. sc. Ivan Cifrić, red. prof. – član

Odsjek za sociologiju Filozofskog fakulteta

Dr. sc. Neven Hrvatić, red. prof. - član

Odsjek za pedagogiju Filozofskog fakulteta

Stručno povjerenstvo za ocjenu

magistarskog rada Snježane Husić

Dr. Sanja Roić, red. prof.

Dr. Mladen Machiedo, red. prof.

Mr. Roberta Matković, asistent

Fakultetsko vijeće Filozofskog fakulteta u Zagrebu imenovalo nas je na svojoj sjednici održanoj 13. listopada 2004. u stručno povjerenstvo za ocjenu magistarskog rada Snježane Husić pod naslovom Autobiografija pod pseudonimom. Disperzija autobiografskog diskurza u književnom opusu Alberta Savinia.

Podnosimo Fakultetskom vijeću slijedeći

IZVJEŠTAJ

Magistarski rad Snježane Husić Autobiografija pod pesudonimom. Disperzija autobiografskog diskurza u književnom opusu Alberta Savinia obuhvaća 181 stranicu, odnosno 170 stranica teksta kompjutorskog ispisa artikuliranog u tri poglavlja i zaključak te bibliografiju koja na 10 stranica sadrži popis književnih djela A. Savinia (Atena, 1891 – Rim, 1952), popis kritičkih radova o Saviniu, popis internetskih stranica o Saviniu, popis radova o književnoj autobiografiji i popis šire kritičke literature.

U svom se radu kandidatkinja poduhvatila složenog zadatka da iz književnog opusa ovog multiformnog talijanskog umjetnika – čija se bogata kreativnost jednako uspješno očitovala u više umjetničkih područja: slikarstvu, književnosti, glazbi, teatru i filmu – selektira one dijelove koji pripadaju njegovom autobiografskom diskurzu i pokaže da ti fragmenti disperziranog, odnosno ne čvrsto artikuliranog autobiografskog diskurza tvore samosvojnu autobiografiju u kontekstu talijanske pa i evropske književne tradicije i prakse. Poznato je, naime, da unatoč djelima u kojima se tematiziraju pa i naknadno citiraju prepoznatljive epizode iz umjetnikove biografije (pisanim u 1.licu, ili u 3. licu, pretežno iz razdoblja djetinjstva i adolescencije) Savinio nije napisao autobiografiju u neposrednom smislu što ga danas taj pojam u teoriji i kritici označuje.

U Uvodu, koji je ujedno i I poglavlje rada, kandidatkinja je ustredotočena na ocrtavanje teorijskog okvira svog istraživanja te pristupa propitivanju teorijske i povijesne odrednice autobiografskog žanra, a zatim navodi da će “pozornost ... biti u najvećoj mjeri usmjerena na djela Alberta Savinia, kojima je posvećen drugi dio ovoga rada” (str. 14) jer se “upravo u Saviniovu opusu nalazi u kontekstu talijanske književnosti 20. stoljeća najveća raznolikost ostvaraja autobiografskog diskurza” (isto). Saviniov je književni opus ostao donekle u sjeni kako zbog svoje evropske “izmještenosti” (književni počeci u Parizu, dijelom na francuskom jeziku), ali i zbog dugotrajne kročeanske impostacije talijanske književne kritike, pa unatoč ponovljenim izdanjima njegovih djela već od 1960. godine (što je vidljivo iz izdanja Opere. Scritti dispersi tra Guerra e dopoguerra, 1989.) ona ostaju u sjeni sve do konca 70-tih.

U drugom poglavlju rada naslovljenom Autobiografski modeli i odstupanja (str. 16-115) kandidatkinja pomno i sustavno tematizira modele autobiografija u književnoj teoriji i kritici i odstupanja od tih modela, pa artikulira svoje izlaganje u šest potpoglavlja: “Autor, pripovjedač i lik”; “Ja i Drugi”; “Individualno i univerzalno”; “Zbilja i fikcija”; “Recepcija i etika”; “Autobiografija, autobiografizam, autofikcija”. U tom dijelu rada ona se dotiče autobiografskih tekstova, od kanoniziranih poput Confessiones sv. Augustina, sve do najnovijeg autofikcionalnog djela suvremenog talijanskog pisca Tiziana Scarpe, imajući u vidu autobiografske doprinose u evropskom kontekstu zapadnog kruga. Širina kojom se pristupa problemu s jedne strane je za pohvalu (opravdana je i francuskim dijelom autorova opusa), no s druge u stanovitoj mjeri udaljava kandidatkinju od fokaliziranja problema na uži kontekst talijanske književnosti. Kandidatkinja je, međutim, smatrala da je za ovo istraživanje funkcionalnije kritičko preispitivanje na temelju kojeg će biti predložena nadopuna Lejeunovoj definiciji autobiografije kroz istraživanje problema subjekta, referencijalnosti, etike čitanja i kategorije žanra. U završnom dijelu ovog poglavlja kandidatkinja se priklanja razumijevanju autobiografije kao “posebnog tipa diskurza” odnosno autobiografskog diskurza koji može zauzeti svoje mjesto između određenih tipova diskurza, a spominjući različite signale ovog posljednjeg zaključuje pregled recentnom pojavom autofikcije u djelima suvremenog autora T. Scarpe.

Treće poglavlje pod naslovom Alberto Savinio. Opus kao “precizna i opširna autobiografija”(str. 116-158) počinje potpoglavljem “Mreža tekstova, mreža identiteta”, odnosno od analize Saviniova kratkog teksta o problemu autobiografskog pisanja, odakle potječe i navod u podnaslovu. Kandidatkinja postavlja hipotezu, primjenljivu na Saviniov narativni književni opus, prema kojoj se se u ovom posljednjem ostvaruje “raspršeni autobiografski prostor” (str. 118), lišen centra, odnosno prema Lejeuneu lišen “prave autobiografije” te najavljuje uspostavljanje intertekstualne mreže unutar opusa, koja će dokazati postojanje takve “disperzivne autobiografske paradigme” (isto). Pritom ispravno uočava da Savinio svojim čitateljima nudi mrežu tekstova, ali i mrežu identiteta. U nabrojenim i žanrovski svrstanim Saviniovim književnim djelima (zanimljivo bi bilo za svako od njih spomenuti i opseg) zamijećena je s pravom i povijesna komponenta kao svojevrsna mogućnost pročišćenja (potpoglavlje “Povijest, geometrija i higijena”), a u potpoglavlju “Autocitatnost, sporazumi i identiteti” evidentirani su raznorodni identiteti – Nivasio Dolcemare, Dido, Dodi, Aniceto, Malino Fers, Omero Barchetta, Animo među kojima kandidatkinja dobro uočava razne, pa i neočekivane povezanosti. Razrada odnosa hipostaziranog disperzivnog ja mogla bi se eventualno proširiti i analizom veza s disperziranim identitetima roditelja (spominje se otac, ali ne i majka) ili brata koji je najčešće spomenut kao Giorgio de Chirico, kao i članova vlastite uže obitelji.

Pitanju autorova pseudonima (Alberto Savinio je pseudonim, ili bolje rečeno umjetničko ime Andree de Chirica, koji je mlađi brat slikara i spisatelja Giorgia de Chirica) kandidatkinja posvećuje četvrti dio ovog poglavlja i naslovljava ga “Pseudonim, metafizika i ‘kula bjelokosna’”. Problem pseudonima kandidatkinja detaljno tematizira na problematskoj razini i zaključuje da je Saviniov odabir drugog imena “čin etičkog iskustva nemogućeg” (str. 158).

U Zaključku, odnosno četvrtom poglavlju rada kandidatkinja zaokružuje kritičko razmatranje autobiografije polazeći od shvaćanja ove kao književne vrste, potom se krećući preko diskurza do autofikcije, zaključuje da pojedina djela iz Saviniova književnog opusa mogu funkcionirati i kao model Lejeunova “autobiografskog prostora”, kao model disperzije autobiografskog diskurza karakterističnog za 20. stoljeće, disperzije subjekta kroz umnožavanje pripovjednih identiteta i anticipaciju autofikcije, ali i ostvarenje etičkoga naloga, a to je “samostvaranje i samodostatnost subjekta” (str. 170). Ovdje kandidatkinja s pravom predlaže da se u tom svjetlu shvati i čin “samoimenovanja”.

Premda u primarnoj Bibliografiji magistarskog rada navodi gotovo sve relevantne Saviniove naslove (33 jedinice) koje je na početku rada i žanrovski razvrstala, kandidatkinja ih nije podjednako koristila u razradi središnjeg poglavlja. Rezultate je moglo dati, na primjer, istraživanje veze autobiografski-biografski diskurz, odnosno relacije između disperziranog autobiografskog i biografskog diskurza u knjizi Narrate, uomini, la vostra storia i u brojnim kratkim tekstovima (od kojih su neki također posvećeni piscima i umjetnicima) pisanim za novine u razdoblju od 1942-1952 (u nav. izd. Opere iz 1989.). Dragocjene informacije sigurno sadrži i Fond Savinio koji se nalazi u firentinskom Kabinetu Vieusseux (prezentiran na skupu “Le carte di Savinio”, 2000.) No, budući da je kandidatkinja veću pozornost posvetila kritičkoj bibliografiji uz temu autobiografije i autobiografizma (91 jedinica) u odnosu na kritičku bibliografiju o Saviniu (25 jedinica, te 6 internet adresa), to bi prešlo kvantitativne okvire magistarskog rada .

Smatramo da je kandidatkinja svojim magistarskim radom o složenoj i u hrvatskoj talijanistici neistraženoj temi Autobiografija pod pdeudonimom. Disperzija autobiografskog diskurza u književnom opusu Alberta Savinia posvjedočila sposobnost samostalnog istraživanja i književnokritičkog zaključivanja te predlažemo Fakultetskom vijeću da našu pozitivnu ocjenu ovog rada prihvati i kandidatkinju uputi na daljnji postupak stjecanja magisterija znanosti.

U Zagrebu, 21.11.2004. Prof. dr. Sanja Roić

Prof. Dr. Mladen Machiedo

Mr. Roberta Matković

IZVJEŠĆE JE PRIHVAĆENO NA SASTANKU ODSJEKA ZA TALIJANISTIKU

17. prosinca 2004.

Odsjek za sociologiju

Filozofski fakultet, Zagreb

Zagreb, 28.11.2004.

Predmet: Izvještaj o podobnosti za doktorat kand. mr. sc. S. Stanić

Na sjednici Fakultetskog vijeća održanoj 13. listopada 2004. g. imenovani smo u povjerenstvo koje treba ocijeniti zadovoljava li kandidatkinja mr. sc. Sanja Stanić uvjete za pristupanje, izradu i obranu disertacije pod naslovom «Suvremeno društvo i fenomen potrošnje: primjer trgovačkog centra Mercator Centar Split».

Vijeću podnosimo sljedeći

IZVJEŠTAJ

Kandidatkinja mr. sc. Sanja Stanić je podnijela molbu Filozofskom fakultetu u Zagrebu o tome da li ispunjava uvjete propisane zakonom za prijavu disertacije «Suvremeno društvo i fenomen potrošnje: primjer trgovačkog centra Mercator Centar Split». Iz materijala koji su povjerenstvu bili dosupni, vidljive su sljedeće činjenice:

• kandidatkinja je dipomirala iz područja društvenih znanosti

• kandidatkinja je magistrirala 2002. g. u području društvenih znanosti, polje sociologija te grana «socijalna ekologija» i time stekla stupanj magistra sociologije

• kandidatkinji je prihvaćen za tisak znanstveni rad pod naslovom «Mobilizacija lokalne zajednice protiv neželjene uporabe lokalnog prostora» (priložena potvrda uredništva časopisa «Društvena istraživanja» od 30.08.2004.-domaći časopis izednačen po vrsnoći s časopisima s međunarodno priznatom recenzijom) za objavljivanje u znanstvenom časopisu iz područja društvenih znanosti. Povjerenstvo konstatira da ne može biti sumnje u autorstvo navedenog rada.

· kandidatkinja je izradila opsežan, solidno dokumentiran i obrazložen sinopsis teme disertacije koji povjerenstvo ocjenjuje uspješnim i podobnim za izradu doktorskog rada budući da se bavi relativno neistraženim područjem «masovne potrošnje» ta da će svoj rad bazirati i na opsežnom empirijskom istraživanju koje je obrazložila u sinopsisu disertacije. «Sociologija potrošnje» kao jedna od posebnih sociologija danas je relativno nerazvijena te poslije značajnih kritika «masovnog društva» tijekom 1960. godina dolazi do opadanja interesa za taj tip diskursa. No, tijekom 1990. g. pojavili su se i neki noviji radovi (G. Ritzer, npr.) koji u teorijski sociologijski diskurs stavlja problem «mekdonaldizacije» i time ponovno temu masovne potrošnje stavlja u prvi plan. Pa i u hrvatskom društvu, «masovna potrošnja» se pojavljuje kao recentni fenomen potknut bujanjem niza centara masovne potrošnje. Ipak, osnovni interes ove disertacije će biti sociološka analiza uvjeta funkcioniranja predloženog centra u konkretnom socijalnom kontekstu, uz analizu aktera koji ga konstruiraju, gdje će neizbježno doći u predmet analize i segment kupaca-potrošača. Obzirom na rečeno, tema je vrlo relevantna, aktualna te je moguće je očekivati ostvarivanje značajnih i novih znanstvenih spoznaja kao rezultat ove disertacije.

Uzimajući sve navedeno u obzir, povjerenstvo konstatira da kandidatkinja mr. sc. Sanja Stanić ispunjava uvjete čl. 51., stavak 1. Zakona o visokim učilištima jer ima akademski stupanj magistra znanosti iz znanstvenog polja sociologije, da ima prihvaćen za objavljivanje jedan znanstveni rad iz područja teme disertacije kao i da je radila u realizaciji znanstvenoistraživačkog zadatka na Institutu društvenih znanosti «I. Pilar» u Splitu. Također, povjerenstvo konstatira da je Filozofski fakultet, obzirom na znanstveno područje i polje znanosti iz kojeg se predlaže izrada navedene disertacije, nadležan donositi odluke. Također, predloženi mentor je ocijenjen kao odgovarajući stručnjak za uže područje izrade disertacije.

Obzirom na rečeno, povjerenstvo predlaže Vijeću da prihvati ovaj izvještaj i time omogući kandidatkinji izradu disertacije pod gornjim naslovom.

Povjerenstvo:

dr. sc. Ognjen Čaldarović, red. prof.

dr. sc. Ivan Cifrić, red. prof.

dr. sc. Ozren Žunec, red. prof.

Fakultetskom vijeću Sanja Stanić

Filozofskoga fakulteta Ostravska 4

Sveučilišta u Zagrebu Split

Ivana Lučića 3

Zagreb

Sinopsis doktorskog rada

SUVREMENO DRUŠTVO I FENOMEN POTROŠNJE

Primjer trgovačkog centra Mercator Centar Split

Znanstveno područje: društvene znanosti

Polje: sociologija

Uvod

Odnos sociologije prema problematici potrošnje može se pratiti od zanemarivanja, preko kritike potrošačkog društva (D. Bell, H. Marcuse, E. Fromm, A. Toffler i dr.), do značajnog porasta interesa krajem 1980-ih (P. Otnes, J. Baudrillard, A. Warde, M. Featherstone i dr.), dok se posljednjih godina afirmira pojam održive potrošnje (M. J. Cohen, J. Murphy i dr.). Važnost potrošnje posvjedočuje zahtjev za novom ulogom potrošačke prakse kao fokusa svakodnevnog života, što je u ranijim razdobljima bilo zanimanje (Warde, 1997:8), te što se preusmjeravanjem interesa od tumačenja socijalne promjene u centru kojega je bila proizvodnja na analizu kulturnih značenja i komunikacije, dovodi u pitanje materijalistički pristup koncentriran na rad i proizvodnju (Corrigan, 1998:2).

Sredinom 1990-ih godina hrvatsko je društvo zahvaćeno procesima modernizacije čime suvremeni zapadni trendovi prodiru u sve sfere društva. Promjene koje su se u kratkom vremenu dogodile u potrošnji ukazuju kako se naše društvo sve više približava modernom potrošačkom društvu. Značaj promjena, kao i nedostatak socioloških istraživanja kod nas nalažu potrebu istraživanja navedene problematike.

Polazište i osnovne teze

Prema A. Wardeu (1997:19) potrošnja je kompleksno područje koje pokriva mnoge i različite aktivnosti, te veliki raspon roba i usluga, od kojih su mnoge u nekomodificiranim oblicima. Zbog heterogenih aktivnosti i tema koje obuhvaća, potrošnja nije koherentno konceptualno područje.

U okviru široke problematike, proučavaju se prodajna mjesta, njihova evolucija, te promjene koje su se sukladno tome događale u socijalnoj sferi (Corrigan, 1998). Trgovačke centre W. S. Kowinski (2002:45-46) naziva katedralama poslijeratne kulture, te ih smatra strukturama koje su obilježile naše vrijeme. Moderni prodajni centri promatraju se kao oblik postmodernih prostora (Woodward i sur., 2000), a po funkcijama se uspoređuju s grčkim trgom, rimskim forumom ili srednjovjekovnom tržnicom (Balsas, 2001:137). Iako su istraživanja pokazala kako su najčešći razlozi dolaska u trgovačke centre atraktivnost, bijeg od svakodnevice, želja za istraživanjem, ugodnost, otkrivanje novoga, te socijalno okružje (Rushkoff, 2002:89), ipak je njihova glavna svrha prodaja. Kupnja je prema W. S. Kowinskom (2002:47) postala glavna kulturalna aktivnost u SAD-u, a istraživanja potvrđuju da je nakon gledanja televizije, druga najčešća aktivnost u slobodnom vremenu (Goss,1993:18)

Problem, predmet, ciljevi, hipoteza i metode

Problem potrošnje u hrvatskom društvu treba promatrati u kontekstu političkih i gospodarskih prilika. Iako je u razdoblju socijalizma povećanje potrošnje proklamirano kao jedan od glavnih ciljeva, a potrošnja smatrana snagom koja potiče proizvodnju, zbog zanemarivanja tržišnih i ekonomskih zakonitosti, postojale su disproporcije proizvodnje i potrošnje. Sredinom 90-ih godina, sukladno demokratizaciji u politici, privatizaciji gospodarstva, te prodoru stranog kapitala, u sferi potrošnje bilježimo značajne promjene, primjerice, kvantitativno i kvalitativno bogatiju ponudu proizvoda i usluga, strukturne i sadržajne promjene prodajnih mjesta, čime je hrvatskom potrošaču sve postalo dostupnije negoli ikada prije. Istovremeno se odvija proces socijalnog raslojavanja društva.

U skladu s naznačenim osnovnim obrisima problema, predmet rada je fenomen potrošnje u hrvatskom društvu na početku 21. stoljeća, što je predviđeno istražiti na primjeru trgovačkog centra Mercator Centar Split.

Prodajno mjesto može se odrediti kao prostorni kontekst u kom se događa interakcija potrošača, kupnje i zaposlenika. Temeljni cilj rada bio istražiti i obrazložiti socijalni aspekt te interakcije, što bi bilo realizirano kroz posebne ciljeve: a) analizirati i opisati trgovački centar i način njegova funkcioniranja; b) istražiti socioekonomska obilježja potrošača; c) istražiti određene aspekte kupnje; d) istražiti aktivnosti i ponašanja potrošača; e) istražiti odnos potrošača prema trgovačkom centru.

U vidu opće hipoteze pretpostavljamo kako prodajno mjesto uvjetuje određenu strukturu, ponašanja, aktivnosti i odnos potrošača, te određene aspekte kupnje. U tom smislu se očekuje određena homogenost potrošačke populacije, obiteljska kupnja motivirana kvalitativnim čimbenicima i kombinirana s provođenjem slobodnog vremena, te osjećaj ugodnosti i zadovoljstva s čime je povezana redovitost posjećivanja.

Metodološki pristup, prikladno istraživanom problemu i postavljenim ciljevima, podrazumijeva kombiniranje kvantitativnih i kvalitativnih metoda. Tako će se koristiti metoda ankete, polustrukturirani intervju, promatranje sa sudjelovanjem i analiza sadržaja.

Obrazloženje strukture doktorske disertacije

Nakon Uvoda, slijede Teorijska razmatranja, gdje će se izložiti sociološki pristup fenomenu potrošnje i teorijski okvir istraživanja.

U drugom dijelu, Analiza trgovačkog centra, će se analizirati trgovački centar u prostoru i okolišu, tema, uređenje, prostori za kretanje, sadržaji, atmosferika, sigurnost i kontrola, te način funkcioniranja.

U trećoj cjelini s naslovom Istraživanje potrošača u trgovačkom centru, analizirat će se socijalna struktura potrošača, aspekti kupnje, aktivnosti, ponašanja i odnos kupaca prema prodajnom mjestu.

U Zaključku će se koncizno izložiti najvažniji rezultati istraživanja koji su opširnije elaborirani u radu, a kojima je dokazivana postavljena hipoteza.

Slijedi Literatura, te Dodaci u kojima će biti anketni upitnik, primjeri transkripta intervjua, prikupljeni dokumenti i tablični prikazi.

Rad će biti ilustriran fotografijama.

U Splitu, 6. rujna 2004.

mr.sc. Sanja Stanić

Dr.sc. Jadranka Lasić-Lazić, red. prof.

Dr.sc. Vjekoslav Afrić, red. prof.

Dr.sc. Maja Jokić

28. 10. 2004.

Predmet: Izvješće o ispunjavanju uvjeta za pristupanje

izradi i obrani disertacije izvan doktorskog studija

i prihvaćanju predložene teme za mr. sc. Tvrtka Ujevića

FAKULTETSKOM VIJEĆU

FILOZOFSKOGA FAKULTETA U ZAGREBU

Fakultetsko vijeće Filozofskoga fakulteta u Zagrebu na sjednici održanoj 13. rujna 2004. imenovalo nas je u Stručno povjerenstvo koje treba podnijeti izvješće o tome zadovoljava li mr.sc. Tvrtko Ujević uvjete propisane člankom 51., stav 1. Zakona o visokim učilištima za pristupanje izradi i obrani disertacije pod naslovom Model specijalne knjižnice u procesu upravljanja znanjem.

Na temelju uvida u priloženu dokumentaciju i prijedlog teme disertacije podnosimo Vijeću sljedeće

I Z V J E ŠĆ E

Mr.sc. Tvrtko Ujević rođen je 22. studenog 1956. godine u Zagrebu. Studij sociologije završio je na Filozofskom fakultetu u Zagrebu 1988. godine, a poslijediplomski studij Informacijskih znanosti smjer bibliotekarstvo 2004.

U stalnom je radnom odnosu od 1976. godine i to u knjižnicama prvo «Božidar Adžij», a od 1996 u knjižnici Hrvatske narodne banke. U vremenskom razdoblju od 1988. do 2003. godine intenzivno je radio na osnivanju Informacijsko knjižničnog odjela u Direkciji za istraživanja Hrvatske narodne banke. Za svoj rad nagrađen je i Priznanjem guvernera banke.

Član je Hrvatskog sociološkog društva, Hrvatskog knjižničarskog društva gdje je obavljao i niz funkcija. Oženjen je i ima dvoje djece.

Za temu disertacije mr.sc. Tvrtko Ujević predlaže naslov Model specijalne knjižnice u procesu upravljanja znanjem.

U prijedlogu istraživanja navodi da je model specijalnih knjižnica u procesu upravljanja znanjem izuzetno aktualna tema u svjetskim informacijskim i poslovnim krugovima. U korist ove tvrdnje kojom onda opravdava i relevantnost teme kandidat navodi činjenicu da su se vrlo recentni časopisi bavili tom problematikom te da je pretraživanjem baze podataka dobio čak 11 200 zapisa tematski vezanih za upravljanje znanjem. Kod nas se ta tema počela pojavljivati prije dvije godine tako da jedna od najvećih hrvatskih farmaceutskih tvrtki, Pliva organizira konferenciju na temu upravljanja informacijama i znanjem.

Zahvaljujući novo pridodanim vrijednostima kao što su: informacijsko komunikacijski kanali, obrazovanje na daljinu, online oblikovanje i planiranje proizvoda, praćenje, razmjena i pohrana informacija dobivenih putem vanjskih izvršitelja, specijalne knjižnice postaju izvorni poslužitelji informacijskih i edukativnih usluga. Kandidat će istražiti koliko naše specijalne knjižnice zadovoljavaju u sustavu upravljanja znanjem te kroz hipotezu «ako je permanentno obrazovanje i znstvenoistraživački rad temelj novog «društva znanja», tada su korporacijske specijalne knjižnice temelj «organizacije koja uči». Izvori za istraživanje predložene teme vrlo su raznovrsni i ukazuju na dobro poznavanje problematike kojom se kandidat želi baviti. Rezultat rada bila bi izgradnja teorijskog modela koji bi omogućio procjenu učinka modela sa stanovišta socoinformatičkih parametara kroz sve faze rada.

Predloženu temu disertacije Povjerenstvo smatra aktualnom i znanstveno opravdanom. Povjerenstvo je također zaključilo da mr. sc Tvrtko Ujević ispunjava uvjete Zakona o visokim učilištima, čl. 51., st. 1., jer je:

1) stekao akademski stupanja magistra znanosti znanstvenoga polja Informacijske znansoti,

2) ima objavljen znanstveni rad koji se prikazuje u Carent Contents- u i Social Science Citation Indexu. (vidi bibliografiju)

3) sudjeluje više godina u istraživačkom radu u području informacijskih znanosti u znanstvenoj ustanovi.

Povjerenstvo stoga predlaže Fakultetskom vijeću da mr.sc Tvrtku Ujeviću odobri izradu doktorske disertacije pod naslovom Model specijalne knjižnice u procesu upravljanja znanjem te da mu se za mentora odredi dr.sc. Vjekoslav Afrić.

Stručno povjerenstvo

Prof. dr. sc. Jadranka Lasić-Lazić

Prof. dr. sc. Vjekoslav Afrić

Dr. sc. Maja Jokić

Fakultetsko vijeće	Mr. sc. Tvrtko Ujević
Filozofskog fakulteta	Tuškanova 13
Sveučilišta u Zagrebu	10000 Zagreb
Ivana Lučića 3
10000 Zagreb

Sinopsis doktorskog rada

MODEL SPECIJALNE KNJIŽNICE U PROCESU

UPRAVLJANJA ZNANJEM

Znanstveno područje: društvene znanosti

Znanstveno polje: informacijske znanosti

Uvod

Sve značajnija uloga intelektualnog kapitala u zadobivanju tržišnih prednosti postavlja zahtjev za izgradnjom, uvođenjem i primjenom procesa upravljanja znanjem u suvremenim korporacijama. U promijenjenim okolnostima specijalna knjižnica postaje moderator u procesima proizvodnje i razmjene znanja, a uloga klasičnog knjižničara dobiva novu dimenziju, transformirajući ga u informacijskog specijalistu, radnika znanja (eng.. Knowledge Worker). Ovi zadaci, koje specijalna knjižnica mora obavljati u procesima upravljanja znanjem u korporacijama, nezamislivi su bez upotrebe informacijsko telekomunikacijskih tehnologija (ICT). Transformacija modela organizacije i uloge specijalne knjižnice, nove tehnologije, nove funkcije i nove oblasti njenog djelovanja moraju biti istraženi kako bi se pronašli optimalni modeli transformacije koji odgovaraju upravo našim hrvatskim uvjetima organizacije gospodarskog života.

Teorijska podloga i aktualne relevantne spoznaje

Tranzicijski model specijalnih knjižnica u procesu upravljanja znanjem izuzetno je aktualna tema u svjetskim informacijskim i poslovnim krugovima. U korist ove tvrdnje govori činjenica da se na Google pretraživaču (www.google.com) traženi pojam "Knowledge Management and Special Library" referira sa 1.800.000 zapisa, dok je pojam "Knowledge Management and Information Center" zastupljen sa 6.280.000 zapisa (upisom samo osnovnog pojma "Knowledge Management" dobit ćemo čak 11.600.000 zapisa). Unatrag par godina na engleskom govornom području pokrenuto je čak 29 časopisa tematski vezanih za upravljanje znanjem (npr. Knowledge Management Review, Knowledge Praxis ili The Knowledge Management Forum ... itd.), kao i čitav niz specijaliziranih brojeva tradicionalno vrlo utjecajnih časopisa iz područja informacijskih znanosti (npr. JASIST, vol. 53(2002), no.12 ili Journal of Information Science, vol. 27(2001), no.5). U posljednje vrijeme ta problematika nedvojbeno privlači sve veću pozornosti naše domaće informacijske i poslovno upravne strukture. Tako se primjerice, unazad nekoliko godina u organizaciji Nacionalne i sveučilišne knjižnice i najveće hrvatske farmaceutske tvrtke Plive redovito organizira konferencija na temu upravljanja informacijama i znanjem "CROinfo". Osnovni zadatak ove konferencije jest upravljačkoj strukturi ukazati na značenje i mogućnosti suvremenih izvora znanja i informacija, informacijskih sustava i institucija, a kolegama knjižničarima i ostalim informacijskim stručnjacima, pokazati i prikazati suvremene oblike načina korištenja tih izvora uključujući organizaciju takvih službi i sustava u različito profiliranim tvrtkama i ustanovama. Razlog takove pozornosti i promocije informacijskih stručnjaka je logičan, jer upravo su oni subjekti koji upravljaju znanjem i informacijama, a samim time omogućuju njegovu primjenu u novim okolnostima. Međutim, u tumačenju pravog značenja upravljanja znanja, upravljanja informacijama, upravljanja sadržajem, intelektualnog kapitala kao i poslovne inteligencije još uvijek su uočljive brojne dvojbe, zaziranja pa i pogrešni pristupi.

U potrazi za svim mogućim oblicima tržišne prednosti pred konkurencijom, početkom devedesetih godina prošlog stoljeća vodeće poslovne korporacije u vlastite organizacijske strukture poslovanja uvode nove procese "upravljanja znanjem" (engl. knowledge management). Ovi djelotvorni procesi prepoznavanja, prikupljanja, evidentiranja, ažuriranja i diobe znanja, uz uvjet da se ostvaruju na primjeren način, rezultiraju značajnim inovacijama, koje u konačnici omogućuju tržišno vodstvo tvrtke. Svrha upravljanja znanjem jest njegova identifikacija i analiza te planiranje i kontrola aktivnosti povećanja znanja i unapređenje procesa, radi ispunjavanja ciljeva tvrtke.

Razvojni odjeli mnogih tvrtki uvidjeli su nedovoljnu iskoristivost znanja u vlastitoj sredini, te činjenicu da se potrebno znanje može nalaziti na različitim mjestima unutar same organizacije: kako u uredskim ladicama i ormarima, tako i u organiziranim informacijskim repozitorijima znanja ili jednostavno u glavama ljudi. Shodno tome, za uspješno poslovanje tvrtke nužno je imati uvid u vlastite intelektualne i materijalne resurse. Upravljanje znanjem pretpostavka je dobrog upravljanja intelektualnim kapitalom tvrtke. On je suma "skrivene" imovine kompanije koja nije u potpunosti izražena u financijskoj bilanci.

Kako se u "društvu znanja" svi proizvodi baziraju upravo na znanju, do sve većeg izražaja dolazi važnost upravljanja ljudskim resursima, odnosno potencijalima. Time se podrazumijevaju raznovrsne aktivnosti kao što su temeljno obrazovanje, razvoj sposobnosti i komunikacijska vještina zaposlenika, njihovo trajno obrazovanje prema konceptu doživotnog učenja (engl. Life-long Learning), te konačno nagrađivanje za izvršeni rad. Činjenica je da stjecanje znanja zahtjeva vrijeme, da mnoge tržišno orijentirane tvrtke reduciraju i vlastito osoblje kako bi povećale profit, pa oni preostali zaposlenici moraju znati više, moraju biti otvoreni za usvajanje novih spoznaja i uspješnu primjenu istih. U suvremenom svijetu, intelektualni kapital nerijetko čini najveći segment ukupne vrijednosti tvrtke (npr. kompanije koje su zasnovane na znanju: Reuters, Microsoft, Oracle ili SAP), tako da se njihovo znanje smatra strateškim poslovnim resursom. Današnje tržište rada karakterizira sve veća fluktuacija visokostručne radne snage (otvorenost tržišta rada), posljedično tome tvrtkama se nameće potreba za upravljanje znanjem na način da se osigura decentralizacija a ne monopol znanja. Zahvaljujući tome one se uspješno osiguravaju od gubljenja kvalificiranih ljudi, a time i njihovog znanja.

Robert Kaplan i David Norton autori zapažene studije The Balanced Scorecard (President and Fellows of Harvard College, 1996. god.) ističu kako je za uspješan pristup upravljanju znanjem uvijek nužno imati na umu viziju poslovanja i djelovati u skladu s usvojenim strategijama. Potrebno je, nadalje, imati dobar tim ljudi koji će usklađeno djelovati kako bi učinkovito upravljali znanjem. Kompanija mora težiti pronalaženju načina da sačuva znanje koje posjeduje i da ga s vremenom povećava. To se može učiniti kroz tehnološku potporu (informacijski sustavi, komunikacijske tehnologije), kroz djelotvornu komunikaciju svih u organizaciji, daljnjim obrazovanjem zaposlenih i izgradnjom učinkovitog Informacijskog centra sa osnovnim zadatkom sustavnog praćenja, bilježenja i diseminacije protoka znanja kroz sve sfere sustava.

Informacijsko komunikacijsku infrastrukturu mnogi stručnjaci smatraju okosnicom, stožernim elementom ili živčanim sustavom cjelokupne korporacijske infrastrukture. U svojoj knjizi Poslovanje brzinom misli (Zagreb: Izvori, 2000. god.) Bill Gates je s pravom naziva digitalnim živčanim sustavom tvrtke. Specijalne knjižnice svih profila u privatnim i državnim institucijama vrlo brzo reagiraju na promjene izazvane potrebama njihovih vlasnika. U umreženim institucijama, specijalne knjižnice osiguravaju online pristupe svim internim i eksternim izvorima informacija i usluga. Činjenica je da su specijalne knjižnice neposredni posrednici između informacija i njihovih konzumenata, između ljudi i tehnologije. S obzirom na to, specijalne knjižnice utemeljuju nove mogućnosti poslovanja jer se informacijske aktivnosti koje su nekada bile odvojene sada integriraju. I kao što to dobro primjećuje Christina Borgman (From Gutenberg to the Global Information Infrastructure, The MIT Press, 2000. god.), izazov u stvaranju i održavanju informacije (bez obzira na profil) leži u opisivanju i organiziranju sadržaja na način da je mogu identificirati oni koji je nisu oblikovali, i koji mogu tražiti taj sadržaj u druge svrhe no što je prvotno bilo određeno.

U naprednim korporacijskim sustavima specijalne knjižnice se zahvaljujući zadacima i uslugama koje pružaju svojoj korisničkoj zajednici transformiraju u širi pojam "Informacijski centri". Zahvaljujući novo pridodanim vrijednostima kao što su: informacijsko komunikacijski kanali, obrazovanje na daljinu, online oblikovanje i planiranje proizvoda, praćenje, razmjena i pohrana informacija dobivenih putem vanjskih izvršitelja (engl. outsorcing), specijalne knjižnice postaju izvorni pružatelji informacijskih i edukativnih usluga (engl. information and education services provider). Ovakvim cjelovitim pristupom specijalna knjižnica zadovoljava sve aspekte sustava upravljanja znanjem. U svom ću istraživanju na mnogim stranim i pokojem domaćem primjeru opravdati hipotezu "ako je permanentno obrazovanje i znanstvenoistraživački rad temelj novog 'društva znanja', tada su korporacijske specijalne knjižnice transformirane u informacijske centre temelj 'organizacije koja uči'".

Praktična primjenjivost spoznaja do kojih se kani doći

U procesima uvođenja upravljanja znanjem često se angažiraju strane i domaće konzultantske kuće koje u svijetu razvijene modele pokušavaju implementirati u hrvatsku stvarnost s malo ili nimalo uspjeha, trošeći ne-mala materijalna sredstva. Transferi tehnologija zahtijevaju dobro poznavanje prostora tehnološke implementacije. Ukoliko želimo razvijati uspješne strategije upravljanja znanjem nužno je na osnovu svjetskih iskustava razviti nama primjerene modele organizacije specijalnih knjižnica kao informacijskih centara, koji su žarišna točka uspješnog upravljanja procesima produkcije i razmjene znanja u korporacijskim uvjetima. Centralna intencija ovog rada je doprinos ovom procesu, to jest, stvaranje vlastitog hrvatskog "Know-how" u modeliranju uspješnih specijalnih knjižnica kao informacijskih centara.

Uže područje rada

Ovaj rad u širem smislu pripada informacijskim znanostima s obzirom da je u njegovom žarištu razmatranje modela specijalne knjižnice kao informacijskog centra koji je temelj ustroja organizacije procesa upravljanja znanjem. U užem smislu s obzirom na društvene i tehnološke okolnosti u kojima se odvijaju ove transformacije on pripada socioinformatici, tretirajući društvene aspekte:

· organizacije procesa proizvodnje i razmjene (diseminacije) znanja,

· upravljanja ljudskim resursima koji sudjeluju u transformacijskim i integracijskim procesima znanja i

· implementacije informacijsko komunikacijskih tehnologija u stvaranju i osiguravanju kako informacijskih kanala, tako i svih oblika repozitorija znanja.

Ciljevi istraživanja

Tema disertacije neposredno je vezana uz moj svakodnevni stručni interes, obzirom na obavljanje radnih zadataka voditelja Informacijsko knjižničnog odjela Hrvatske narodne banke. U radu ću dati vlastito gledanje na zadanu temu, kao i prijedloge mogućih rješenja problematike uvođenja i primjene upravljanja znanjem u realnom informacijskom okolišu. Posebnu ću pozornost posvetiti specijalnoj knjižnici kao medijatoru informacijsko komunikacijskih kanala, te njezinoj transformaciji u informacijski centar. Prilikom analize i prikaza gotovih sustava (inozemni primjeri) koji imaju svoju primjenu u praksi koristit ću se komparativnom analizom.

Na primjeru automatiziranog modela sustava prijenosa znanja (koji će biti postavljen u stvarnom korporacijskom okolišu) primijeniti ću strukturalnu analizu logike entiteta modela, kao i analizu uspostave teorijskog modela u praksi s obzirom na tradicionalni model upravljanja znanjem koji se sastoji od definiranja ciljeva znanja, proizvodnje znanja, pohrane znanja, prenošenja znanja i primijene znanja.

Kako je cilj radnje izgradnja teorijskog pristupa koji omogućuje procjenu učinka modela sa stanovišta socioinformatičkih parametara kroz sve faze rada, a pri tome uzimajući brojne specifičnosti znanstvenog područja koje imam namjeru istraživati (interdisciplinarni pristup), u prikupljanju podataka koristiti ću se brojnim metodama i tehnikama kao što su upitnik, intervju fokus grupa i analiza sadržaja. U analizi podataka primjenjivati ću statističke analize, odnosno provoditi različite statističke metode i tehnike. Tabelarno i grafički ću predstaviti statističke serije, te na osnovi njih izvoditi opće i pojedinačne zaključke.

Nacrt strukture rada

Nakon predstavljanja istraživačkih problema i definiranja pojmova obrazložiti ću dosadašnje spoznaje prilikom uvođenja i primjene upravljanja znanjem u raznim institucijama (od znanstvenih instituta, banaka do industrije). Analizom praktične primjene upravljanja znanjem (u procesu stvaranja, koordiniranja i pohranjivanja, prijenosa i primjenjivanja tj. ponovnog korištenja znanja radi povećanja učinkovitosti organizacije), predstavit ću logiku tzv. "unutrašnjeg korporacijskog tržišta znanja" koja nam daje odgovore na pitanja: kakav je stav prema dijeljenju znanja?, kolika je količina prenesenog znanja?, kolika je količina novoga znanja?, kakva je svrsishodnost znanja?

Posebnu pažnju posvetiti ću ulozi društvenog kapitala i informacijsko telekomunikacijskim tehnologijama (ICT) u svrhu objašnjenja uvjeta koji su korporacije i njihove uprave navele na stratešku opredijeljenost prema uvođenju upravljanja znanjem ukazujući na porast značaja intelektualnog kapitala i njegove profitabilnosti. U sklopu ove problematike kao dublji sloj analize, analizirat ću modele specijalnih knjižnica u korporacijskom okruženju. Ova će analiza nakon određivanja temeljnih pojmova raspraviti projekte razvoja digitalnih repozitorija znanja, utjecaj informacijske tehnologije na razvoj komunikacijskih kanala i integraciju građe knjižničnih fondova u informacijske sustave.

Odgovori na ova pitanja uvest će me na područje intelektualnog kapitala kojeg neću obraditi sa ekonomskog stajališta, već sa socioinformatičkog aspekta. Biti će obuhvaćena problematika socijalne dinamike vezane uz razmjenu znanja, to jest, transfera skrivenog znanja (tacit knowledge) u eksplicitno znanje.

Posebni dio radnje obraditi će područje specijalnih knjižnica, njihovu ulogu u svakodnevnoj podršci upravljanja znanjem, modele specijalnih knjižnica u korporacijskom okruženju: od klasičnih specijalnih knjižnica do suvremenih Informacijskih centara, fokusirajući simbiozu informacija i znanja, tražeći razlike i sličnosti, utvrđujući kanale diseminacije znanja. Bit će obrađena i tematika "knjižničari kao medijatori u upravljanju znanjem" sa osvrtom na dostupnost izvora informacija (knjige, časopisi, standardi, tehnička i sva ostala tiskana dokumentacija, kao i elektronički izvori podataka, mrežne stranice, elektroničke forume itd.).

Informacijski specijalisti kao medijatori u upravljanju znanjem biti će posebno analizirani s aspekta suradnje informacijskih specijalista i korisnika u upravljanju znanjem, utjecaja ICT-a na njihove profesionalne vještine, te utjecaja sustava za online poučavanje i obrazovanja na ulogu informacijskih specijalista u novom modelu specijalne knjižnice.

Posebno ću razmotriti ustroj socioinformatičkih sustava i upravljanja znanjem, ukazujući na specifičnosti njegova razvoja, njegove infra-strukture, info-strukture i info-kulture, te ukazujući na njegov utjecaj na znanje, razumijevanje i donošenje odluka.

Kako se upravljanje znanjem temelji na interakciji ljudskih resursa, sadržaja i tehnološkog okruženja osvrnut ću se na nove medije (e-learning, long distance education, elektroničke prezentacije proizvoda itd.), kao i na njihove implementacije u svakodnevnu poslovnu rutinu postignutu posredstvom stvarne i virtualne korporacijske specijalne knjižnice. Obraditi ću i problematiku izgradnje i uloge informacijsko komunikacijskih portala (Dynamic Information Access), njihovu uspješnost u povezivanju različitih poslovnih internih (sektora, direkcija, odjela) i eksternih grupa (outsorcing) te u vertikalnoj i horizontalnoj komunikaciji (uprava, rukovoditelji, izvršitelji). Istražujući portale znanja razmotriti ću metodologije i arhitekture informacijskih portala, izvođenje sadržaja i usluge pristupa u portalima i sintezu usluga. Metodološka ću uporišta za ovu raspravu tražiti u radovima Heidi Collins Enterprise Knowledge portals. (New York: Amacom, 2003), Alison Scammell Handbook of Special Librarianship and Information Work. (London: Aslib, The Association for Information Management, 1999) kao i radovima objavljenim u elektroničkim časopisima D-Lib Magazine (http://www.dlib.org), Journal of Digital Information - JODI (http://jodi.ecs.soton.ac.uk), First Monday (http://www.firstmonday.dk), Internet Library For Librarians (http://www.itcompany.com) i drugim.

Zaključni dio istraživanja obuhvatit će moja vlastita iskustva u izgradnji specijalne knjižnice kao i njezinoj daljnjoj transformaciji u informacijski centar (engl. Case Study). Analizu i prikaz dobivenih rezultata ilustrirat ću primjerima Hrvatske narodne banke i Hrvatske elektroprivrede.

Zagreb, 16. prosinca 2004.

Potpis mentora	Potpis kandidata
Prof. dr. sc. Vjekoslav Afrić	mr. sc. Tvrtko Ujević

Fakultetskom vijeću Filozofskog fakulteta

Sveučilišta u Zagrebu

Zagreb, 4. prosinca 2004.

Predmet: ocjena podobnosti kandidata i teme doktorske disertacije

Fakultetsko vijeće Filozofskog fakulteta u Zagrebu na sjednici održanoj 10. studenoga 2004. imenovalo nas je u stručno povjerenstvo koje treba utvrditi da li asistentica Mihaela Banek Zorica ispunjava uvjete predviđene programom Poslijediplomskog doktroskog studija informacijskih znanosti i može li se odobriti tema pod naslovom Sustavi za upravljanje obrazovnim materijalom u elektroničkom okruženju.

Uvidom u priloženu dokumentaciju Vijeću podnosimo sljedeće

Izvješće

Mihaela Banek Zorica rođena je 1976. godine u Zagrebu. Na Filozofskom fakultetu Sveučilišta u Zagrebu studirala je češki jezik i književnost i informacijske znanosti te diplomirala s prosjekom 4,5.

Od 1. 09. 2000. godine zaposlena je na mjestu bibliotekara u knjižnici Odsjeka za informacijske znanosti a od 2001. radi kao znanstveni novak na Odsjeku za informacijske znanosti na projektu Organizacija informacija i znanja u elektroničkom obrazovnom okruženju

Tijekom 2003. i 2004. bila je na stručnom usavršavanju u Grazu i Londonu.

Poslijediplomski znanstveni studij informacijskih znanosti na Filozofskom fakultetu Sveučilišta u Zagrebu upisala je 2000/2001. godine.

Uredno je s izvrsnim ocjenama položila sve propisane ispite i prikupila 180 bodova koliko je predviđeno doktorskim studijem. U okviru studijskih obaveza na doktorskom studiju položila je doktorski ispit i obranila prijavu teze doktorata pod naslovom Sustavi za upravljanje obrazovnim materijalom u elektroničkom okruženju.

Objavila je, u koautorstvu, tri znanstvena rada, sudjelovala je s izlaganjima na domaćim i međunarodnim znanstvenim skupovima.

Osim ovih radova objavila je 3 rada koji su recenzirani i uvršteni u kategoriju preglednih radova. Sudjelovala je u dva znanstvena projekta financirana od Ministarstva znanosti i tehnologije RH te u Tempus projektu Aspects of organization and information systems: Curriculum Development.

U dogovoru s mentoricom za temu disertacije predložila je Sustave za upravljanje obrazovnim materijalom u elektroničkom okruženju.

Sinopsis disertacije dobro je koncipiran, a kandidatkinja je i na javnoj obrani teme pokazala da izuzetno dobro poznaje teorijsku literaturu i područje, te da stečeno znanje može vrlo kompetentno primjeniti na izradu sustava.

Tema disertacije je zanstveno relevantna i spada u područje društvenih znanosti polje informacijske znanosti za koje je ovlašten Filozofski fakultet Sveučilišta u Zagrebu.

Stručno povjerenstvo zaključuje da opseg rada, pristup, cilj te metodologija istraživanja i očekivani doprinos zadovoljavaju sve kriterije propisane za izradu doktorske disertacije.

Temeljem iznijetih činjenica povjerenstvo utvrđuje da je Filozofski fakultet Sveučilišta u Zagrebu ovlašten za područje kojemu pripada tema disertacije i predlaže Vijeću da asistentici Mihaeli Banek Zorica odobri rad na temi u okviru doktorskog studija i prihvati predloženu temu za disertaciju pod naslovom Sustavi za upravljanje obrazovnim materijalom u elektroničkom okruženju.

Disertaciju će pisati pod stručnim vodstvom mentorice prof.dr.sc. Jadranke Lasić- Lazić.

U Zagrebu, 4. prosinca 2004.

Povjerenstvo:

Prof. dr. sc. Jadranka Lasić-Lazić

Prof. dr. sc. Vjekoslav Afrić

Prof. dr. sc. Aleksandra Horvat

Mihaela Banek Zorica

Štefanićeva 5

10000 Zagreb

Znanstveno područje: Društvene znanosti

Sinopsis znanstvenog rada iz polja informacijskih znanosti, grana bibliotekarstvo

Sustavi za upravljanje sadržajem u elektroničkom okruženju

Uvod

Uporaba informacijske tehnologije u zadnjim desetljećima 20.stoljeća išla je kroz tri faze: automatizacija dosadašnjih poslova, eksperimentalna upotreba novih postupaka i rekonfiguracija aplikacija. (Castells, 1999) Prve dvije faze odnose se na učenje kroz uporabu, a treća je učenje kroz djelovanje. Ono što je različito od dosadašnjih djelovanja je to da je povratna veza brža nego kod prethodnih tehnologija. Zbog toga ali i uloge ICT u obrazovanju i svakodnevnom životu javlja se potreba za reorganizacijom obrazovanja, kako temeljnog tako i cjeloživotnog. S obzirom na činjenicu da je knjižnica dio obrazovnog procesa, promjene u tom procesu dovode i do promjene zadaća knjižnice u obrazovnom procesu. Proces distribucije i akumulacije znanja, najvažniji dio upravljanja znanjem tradicionalno se vezivao za instituciju škole i knjižnice koja je nabavljala, obrađivala, davala na korištenje i čuvala informacije i zabilježeno znanje.

Sasvim je izvjesno da klasično obrazovno okruženje s klasičnom knjižnicom (udžbenici, knjige i edukativni filmovi) ili klasična obrazovna tehnološka sredstva (ploča, kreda, olovka, bilježnica itd.) ne mogu najbolje odgovoriti na ove zahtjeve. Jedno od rješenja za ovu situaciju je upotreba suvremene informacijsko komunikacijske tehnologije, odnosno, izgradnja Elektroničkog obrazovnog okruženja koje je utemeljeno na objektnom pristupu, odnosno koje za svoj temeljni entitet ima Objekt učenja (Learning object). Takovo elektroničko obrazovno okruženje može zadovoljiti gore navedene zahtjeve i omogućiti oblikovanje obrazovanja koje će sadržavati uvijek nova znanja i trenutne spoznaje koje će biti tako izgrađeno da maksimalizira edukacijsku komponentu procesa diseminacije znanja. Ovakav socio – tehnološki pristup pruža mogućnost izgradnje procesa u kojem će se moći prevladati jaz između produkcije novih znanja i produkcije edukacijskih sredstava u kojima se stara znanja ažurno zamjenjuju novima, ali postavlja i neke nove probleme koje govore o nizu socio –tehnoloških prepreka u oblikovanju takovog podučavanja koje bi omogućilo suvremeno efikasno upravljanje znanjem.

Teorijska podloga

Danas postoji čitav niza softverskih alata za proizvodnju obrazovnog gradiva, a kao logična posljedica, i velika količina obrazovne građe različitog formata i provenijencije koju nije jednostavno organizirati, pretraživati i pronaći.

Rezultati ovih istraživanja danas su poznati kao javno dostupni direktoriji (gateways) s materijalima za učenje poput:

• Education Network of Australia – EdNA (http://www.edna.edu.au/EdNA)
• European Schoolnet (http://www.en.eun.org/eun.org2/eun/en)
• The Gateway to Educational Material – GEM (http://www.thegateway.org)

i mnogi drugi. Pored toga, tu je i niz velikih međunarodnih istraživačkih projekta poput: ARIADNE, GESTALT, EASEL, GUARDIAN i sl. koji su se fokusirali na organizaciju, pronalaženje, korištenje i pristup multimedijskoj obrazovnoj građi u višejezičnom, višekulturalnom okruženju suvremene Europe. Organizacija takvog materijala počiva na određenom znanstvenom i obrazovnom konsenzusu i po svojoj prirodi pripada širem području organizacije znanja.

Uže područje rada

Promjene koje su uslijedile primjenom informacijsko-komunikacijske tehnologije na gotovo sve segmente ljudskoga života, uvjetovale su i potrebu redefiniranja obrazovnog i informacijskog prostora. U radu će se pažnja posvetiti sustavima za upravljanje učenjem i znanjem koji moraju biti:

Dinamični što znači da se sustav mora brzo prilagođavati produkciji novih znanja.

Interaktivni jer sustav mora omogućiti aktivnu participaciju svih sudionika obrazovnog procesa.

Skalabilni kako bi se sustav mogao lako prilagođavati različitim nivoima obrazovanja.

Otvoreni što znači da sustav mora biti otvoren kako bi se u njemu mogle oblikovati najrazličitije arhitekture podučavanja.

Stoga će se u radu govoriti i istražiti organizacija takvog materijala, što znači da će se posebna pažnja posvetiti metapodacima za označivanje obrazovnog materijala, bez kojih sustav za upravljanje učenjem ne bi mogao funkcionirati. Rad bi na kraju ponudio model i strategiju za izgradnju repozitorija obrazovnog materijala.

Ciljevi istraživanja

Cilj rada je istražiti postupke i metode označivanja, pohrane i upravljanja nastavnim materijalom u elektroničkom okruženju. U radu će se istražiti i testirati objavljivanje, organizacija i prezentacija sadržaja odnosno upravljanje tim sadržajem (content management) te organizacija znanja obrazovnog materijala na primjeru gradiva Odsjeka za informacijske znanosti. Usporedit će se sustavi za upravljanje učenjem i znanjem, vrednovati te predložiti model repozitorija obrazovnog materijala (posebno s aspekta knjižnice) koji je u pozadini takovog sustava. Analizirat će se i vrste metapodataka koji postoje, vrednovati i predložiti najprimjerenija vrsta za označivanje obrazovnog materijala u hrvatskom obrazovnom okruženju.

Metodološki postupci

U radu će se primjeniti metoda ankete te statistička analiza rezultata. Komparativnom analizom vrednovat će se sustavi za upravljanje učenjem i znanjem i testiranjem na primjeru nastavnog materijala Odsjeka za informacijske znanosti izabrati i ponuditi najprihvatljiviji model za organizaciju i upravljanje obrazovnim sadržajem u novom, proširenom informacijsko-obrazovnom prostoru.

Nacrt strukture rada

Nakon uvodnog razmatranja odredit će se temeljna polazišta i definirati osnovni pojmovi i teorijska podloga. Raspravit će se koncept sustava za upravljanje učenjem i znanjem, standardi za njihovu interoperabilnost, te iznijeti problemi koji se javljaju kod korištenja takovog sustava. Analizirat će se i vrednovati postojeći standardi metapodataka koji se koriste za organizaciju znanja u repozitorijima znanja prema kriterijima uspješnosti, mogućnostima prilagodbe i iskoristivosti. Dio će biti posvećen i ulozi knjižnice u novom obrazovnom okruženju, s obzirom da su i repozitoriji jedna vrsta knjižnice. Prikaz i analiza bit će podloga za završni dio na osnovu kojega će se predložiti model sustava za upravljanje učenjem i znanjem u svrhu poboljšanja poučavanja i organizacije znanja. Rad će biti popraćen bilješkama, kazalom, te popisom literature.

Datum 04.10.2003.

Mentor: Voditelj studija: Kandidat:

prof.dr.sc.Jadranka Lasić-Lazić prof.dr.sc.Aleksandra Horvat Mihaela Banek Zorica

Fakultetsko vijeće Franjo Pehar

Filozofski fakultet Grgura Ninskog 9

Sveučilište u Zagrebu 23000 Zadar

Ivana Lučića 3

10000 Zagreb

Znanstveno područje: Društvene znanosti

Polje: Informacijske znanosti

Grana: Bibliotekarstvo

Sinopsis magistarskog rada

Naslov rada

Važnost časopisa u znanstvenoj komunikaciji u području informacijskih znanosti:

primjer časopisa Informatologia i Vjesnik bibliotekara Hrvatske

Teorijska podloga i relevantne spoznaje

"Interes određenog predmetnog područja za oblike vlastite znanstvene komunikacije pokazatelj je njegove zrelosti" (C. Borgman, 1990.). Komunikacija putem članaka objavljenih u časopisu najvažniji je formalni način komuniciranja za većinu znanstvenih područja. Uloga časopisa kao kanala komuniciranja znanstvenih spoznaja neosporno je značajna i prepoznata u radovima mnogih autora, među kojima je za potrebe uvoda u problematiku korisno izdvojiti rad Feehana (1987) koji naglašava središnju ulogu časopisa u evoluciji znanosti, te rad Goldhora (1972) u kojemu ističe da je jedan od glavnih pokazatelja zrelosti određenoga znanstvenog područja njegova uključenost u procese istraživanja, od konceptualizacije problema, predviđanja, analize, provjere i interpretacije te objavljivanja rezultata rada.

To se odnosi i na područje knjižnične i informacijskih znanosti. Objavljivanjem istraživanja, teoretskih ili praktičnih radova u knjižničarskim i/ili informacijskim časopisima profesionalna zajednica pridonosi napretku i razvoju izvrsnosti profesije.

Uže područje rada

Budući da su časopisi važni nositelji znanstvene produkcije knjižnične i informacijske znanosti, naše je zanimanje u radu usmjereno prema znanstvenim člancima objavljenim u dvama najvažnijim hrvatskim znanstveno-stručnim knjižničarskim i informacijskim časopisima: Informatologia (Yugoslavica) i Vjesnik bibliotekara Hrvatske.

Ciljevi istraživanja

Cilj ovoga rada je procjena stupnja konsolidacije knjižnične i informacijske znanosti, kao jednog od znanstvenih polja u Hrvatskoj temeljem analize podataka prikupljenih na uzorku dvaju hrvatskih znanstveno-stručnih časopisa iz područja knjižnične i informacijske znanosti, i to u cijelom razdoblju njihovog izlaženja.

Cilj istraživanja jeste istražiti sukladnost istraživačkog obrasca hrvatske znanstvene zajednice s međunarodnim tijekovima svjetske knjižničarske i informacijske zajednice u pitanju odabira tema istraživanja, korištenih pristupa i metoda u izradi znanstvenih članaka. Provedbom istraživanja stvorili bismo nužne preduvjete za uvid u trendove, promjene i zanemarena područja hrvatskoga knjižničarstva i informacijskih znanosti, te uputili na slične i/ili različite teme.

Metodologija

U istraživanju će se koristit provjerena metoda analize sadržaja koju su razvili dvojica finskih znanstvenika (Kalervo Järvelin i Pertti Vakkari), a na kojoj su se kasnije temeljile brojne studije časopisa (Aarek et al.,1993; Vakkari et al., 1993; Vakkari, 1996; Rochester, 1995; Cano i Ray, 1993; Yontar, 1995; Cheng, 1996; Layzell Ward, 1997). Korištenjem te metode otvara se mogućnost usporedbe rezultata analize dvaju hrvatskih knjižničarskih i informacijskih časopisa.

Istraživanje distribucije tema i korištenih metoda proširit ćemo bibliometrijskom analizom dodatnih indikatora neophodnih za relevantan uvid u prirodu objavljivanja istraživanja, kao što je broj objavljenih članaka (ukupno i prosjek po sveščiću), broj autora (problem koautorstva i timskoga rada) i institucionalne pripadnosti autora, čime će se stvoriti pretpostavke razumijevanja prirode formalne komunikacije pripadnika hrvatske knjižničarske i informacijske zajednice. Rezultate istraživanja usporedit ćemo s komplementarnim istraživanjima inozemnih knjižničarskih i informacijskih zajednica koje su koristile isti metodološki okvir.

Nacrt strukture rada

U uvodnome dijelu rada raspravit će se pojava i razvoj časopisa u knjižničnoj i informacijskoj znanosti, terminološka pitanja kao i izvori informacija o knjižničarskim i informacijskim časopisima (LISA, ISA, Library Literature and Information Science Full-Text, Urlich's itd.). Zatim će se dati osvrt na stanje časopisa iz područja knjižnične i informacijske znanosti, predstaviti njihova osnovna obilježja te izdvojiti najznačajniji tekući časopisi s obzirom na govorna područja – englesko i njemačko govorno područje te područje južnoslavenskih jezika. U završnom dijelu dat će se osvrt i na problematiku vrednovanja časopisa iz knjižnične i informacijske znanosti. U drugome dijelu rada predstavit će se hrvatski časopisi iz knjižnične i informacijske znanosti. Uz povijesni pregled njihove pojave i razvoja, problematizirat će se pitanja mogućeg odnosa sadržajnog i vremenskog određenja. U trećem dijelu rada provest će se bibliometrijska analiza hrvatskih časopisa iz knjižnične i informacijske znanosti. U četvrtom dijelu rada prikazat će se rezultati istraživanja sadržajne analize hrvatskih časopisa iz knjižnične i informacijske znanosti. Predstavit će se ciljevi i metode istraživanja, dobiveni rezultati i raspraviti odnos rezultata iz istraživanja u odnosu na rezultate istraživanja u sličnim radovima.

Rad će donijeti i zaključna razmatranja te uputiti na korištenu literaturu.

Zadar, 20.11.2004.

Potpis mentora Potpis voditelja studija Potpis kandidata

Doc. dr. sc. Jelka Petrak Prof. dr. sc. Aleksandra Horvat Franjo Pehar

Fakultetsko vijeće Rajka Švrljuga

Filozofskoga fakulteta Ružić selo 41

Sveučilišta u Zagrebu 51226 HRELJIN

Ivana Lučića 3

10000 Zagreb

Sinopsis magistarskoga rada

ODNOS SUBJEKTA I OBJEKTA

U NJEMAČKOM KLASIČNOM IDEALIZMU I NJEGOVA RECEPCIJA U HRVATSKOJ FILOZOFIJI

Znanstveno područje: humanističke znanosti

Polje: filozofija

Grana: povijest filozofije

1. Uvod

Javne reakcije u Hrvatskoj na temu subjekta i objekta u klasičnom njemačkom idealizmu kreću se od šturih i bescjenih novinskih napisa, sastavaka, članaka, predavanja, referata i drugih manje ili više važnih akademskih rasprava i knjiga. Svakako nezaobilazni su neki faktori, presudni u recepciji klasičnog njemačkog idealizma u našoj zemlji.

Razina, model, način i zamisao te recepcije uvjetovani su prvenstveno postojećom tradicijom, dobnom strukturom i globalnom intelektualnom klimom. Općekulturne i općedruštvene prilike neke zemlje ili sredine prevažni su faktor kad je u pitanju recepcija neke nove, osobito smione i progresivne ideje.

2. Teorijska podloga

Pristup će uzeti u obzir mjerodavne momente recepcije problema odnosa subjekt - objekt u klasičnom njemačkom idealizmu, kako one filozofske, tako i antropološke, teološke i druge.

Kroz dijalog s tematski mjerodavnim autorima treba dospjeti na "sam prag" povijesnog mišljenja, naznačiti njegove bitne osobine, i što je najvažnije, njegovu nužnost i zadaću.

3. Uže područje istraživanja

Recepcija problema odnosa subjekta i objekta u klasičnom njemačkom idealizmu u djelu V. Sutlića, H. Burgera, A. Pažanina, G. Petrovića, P. Vranickog, B. Bošnjaka, M. Kangrge, B. Despota, V. Filipovića, S. Zimmermanna i A. Baurera.

4. Ciljevi istraživanja

U svom pokušaju sinteze spoznajno-teorijskih temelja, povijesnih korijena i ideološke pozadine hrvatskog klasičnog idealizma pokušat ću dati odgovor na svoja tri zadana fundamentalna i kompleksna pitanja: kada, kako i zašto se klasični njemački idealizam pojavio u Hrvatskoj? Ta kompleksna pitanja zahtijevaju kritičku rekonstrukciju svih bitnih filozofskih pristupa problematici odnosa subjekta i objekta u klasičnoj njemačkoj filozofiji, koji su dani u nas.

5. Metodologija

Rad se bazira na kritičkoj analizi i komparaciji relevantnih tekstova domaćih autora o temi. Konceptualna višeznačnost klasičnog njemačkog idealizma u svakoj prilici zahtijeva strogi metodički stav: lučenje nazočnih utjecaja i implikacija u gotovo svim područjima kulture.

6. Struktura rada

Nakon uvodnog pregleda problematike odnosa subjekta i objekta u klasičnom njemačkom idealizmu, razmotrit će se bitni momenti interpretacije i recepcije klasičnog njemačkog idealizma u Hrvatskoj, s posebnim osvrtom na spomenutu problematiku. U obzir će se uzeti i društveno-povijesni kontekst koji je omogućio široku i divergentnu recepciju klasičnog njemačkog idealizma u našoj zemlji. Usporedbom različitih modela interpretacije i recepcije dat će se odgovor na pitanje o zakonomjernostima recepcije klasičnoga njemačkog idealizma, a vrednovanjem pojedinih doprinosa toj recepciji i odgovor na pitanje o nacionalnom i međunarodnom značenju naše filozofije utemeljene na klasičnom njemačkom idealizmu.

Datum: 10.12.2004.

Potpis mentora Potpis voditelja studija Potpis kandidata

_________________ ___________________ ________________

Prof. dr. Lino Veljak Prof. dr. Branko Despot Rajka Švrljuga

Prof. dr. sc. Vedrana Spajić-Vrkaš

Odsjek za pedagogiju

21. prosinca 2004.

NASTAVNOM VIJEĆU ODSJEKA ZA PEDAGOGIJU

DEKANU FILOZOFSKOG FAKULTETA

Predmet: Molba za plaćeni dopust

Molim da mi se odobri plaćeni dopust od 4.-27. veljače 2005. godine radi odlaska na University for Peace (UPEACE), San Hose, Costa Rica, na kojemu sudjelujem kao voditelj modula Obrazovni sustavi i obrazovne promjene I (Educational Systems and Educational Change I) u sklopu međunarodnog poslijediplomskog Studija iz mirovnog obrazovanja (M.A. Degree in Peace Education). Studij se ostvaruje u zajednici s Columbia University, Teachers' Colege, a u nj je uključen međunarodni tim nastavnika.

Do moje suradnje s UPEACE-om došlo je 2003. godine, kad sam, uz odobrenje Odsjeka, pozvana na Columbia University na konzultativni sastanak posvećen reformi tog studija: Nakon sastanka uključena sam u najuži tim za izradu novog programa, sa zadatkom da razradim navedeni modul. Tijekom lipnja 2004. godine moj prijedlog je prošao međunarodnu recenziju, a u srpnju sam pozvana kao predavač za ovu akademsku godinu s boravkom u naznačenom razdoblju.

U svezi s tim, molim da mi se dopusti organizirati ispite izmedju 1.-3. veljače i 28. veljače. Obveze na poslijediplomskom studiju ostvarit ću u dogovoru s kolegama koji sudjeluju u ostvarivanju istog programa.

Sa zahvalnošću i poštovanjem,

_______________________________

Prof. dr. sc. Vedrana Spajić-Vrkaš, v.r.

Privitak: kopija kalendara M.A. in Peace Education