ŽIVOTOPIS PRISTUPNICE
Pristupnica dr. sc. Hana Breko, rođena je u Splitu 20. ožujka 1970. godine.
Osnovnoškolsko i glazbeno obrazovanje stekla je u Sinju (Osnovna škola “Sinjski skojevci” i Škola za osnovno muzičko obrazovanje “Ante Acalija”). Srednjoškolsko je obrazovanje stekla u Sinju (Srednjoškolski centar “10. kolovoz”) i Splitu (Muzička škola “Josip Hatze” – usmjerenje: instrumentalist klavirist). Nakon
završene srednje škole upisala je 1988. Studij muzikologije i glazbene
publicistike na Muzičkoj akademiji
Sveučilišta u Zagrebu.
Tijekom studija
surađivala je s III. programom Hrvatskoga radija. Zagrebačku Muzičku akademiju
predstavljala je u travnju 1991. na susretima glazbenih
akademija/fakulteta bivše države u
Sarajevu.
Najraniji njezin muzikološki rad datira iz 1992. godine kada joj je u časopisu “Tonovi” objavljen seminarski rad iz nacionalne povijesti glazbe o Petom gudačkom kvartetu Mila Cipre. Dvije godine kasnije, 1994. godine, objavljen je njezin tekst u monografiji o Zagrebačkom kvartetu u izdanju Muzičkog informativnog centra Koncertne direkcije Zagreb.
Na Odsjeku za muzikologiju Muzičke akademije Sveučilišta u Zagrebu diplomirala je muzikologiju 1993. godine. Naslov je njezina diplomskoga rada Kompozicijsko-tehničke značajke skladbi za orgulje Anđelka Klobučara (mentor: red. prof. dr. sc. K. Kos, komentor: izv. prof. dr. sc. N. Gligo).
U godini 1993. dobitnica je Nagrade Hrvatskoga glazbenog zavoda (HGZ-a).
Godine 1998. na Muzičkoj akademijii Sveučilišta u Zagrebu stekla je akademski naziv magistra muzikologijske znanosti tezom Misal MR 70 zagrebačke Metropolitane (mentor: prof. dr. Andreas Haug, Sveučilište u Erlangenu-Nürnbergu, komentor akademkinja prof. dr. sc. Koraljka Kos, Sveučilište u Zagrebu).
U akademskoj godini 1994./95. bila je stipendistica DAAD-a (Institut für Musikwissenschaft der Universitaet "Friedrich Alexander" Erlangen-Nürnberg; F. Reckow, A. Haug).
Doktorat iz muzikologije stekla je 26. travnja 2002. godine na Muzičkoj akademiji Sveučilišta u Zagrebu disertacijom Pulski misal iz 11. stoljeća. Narudžba skriptorija Tegernsee za baziliku sv. Tome u Puli: tzv. šibenski "Liber sequentiarum et sacramentarium" (mentori: prof. dr. Andreas Haug, Sveučilište u Erlangenu-Nürnbergu i akademkinja prof. dr. sc. Koraljka Kos, Sveučilište u Zagrebu).
Stalno je zaposlena u Odsjeku za povijest hrvatske glazbe HAZU.
U istraživačko zvanje mlađeg asistenta izabrana je u siječnju 1996. U zvanje asistenta izabrana je 28. svibnja 1998., dok je 15. listopada 2002. stekla zvanje višeg asistenta pri Odsjeku za povijest hrvatske glazbe HAZU.
U registru istraživača Ministarstva znanosti i tehnologije Republike Hrvatske upisana je pod matičnim brojem 210683.
Od 1996. do danas naslovni je predavač kolegija Notacija rane glazbe, Seminar iz ranije nacionalne povijesti glazbe i Seminar iz ranije opće povijesti glazbe na Odsjeku za muzikologiju Muzičke akademije u Zagrebu.
Suradnica je na projektu "Sređivanje, katalogiziranje i obradba muzikalija i drugih izvora u Hrvatskoj" br. 213001 Ministarstva znanosti i tehnologije RH (glavni istraživač: prof. dr. sc. Stanislav Tuksar), a njezino su glavno područje istraživanja hrvatski izvori za liturgijsku glazbu Srednjega vijeka, te hrvatski izvori za ranu polifoniju u komparativnom kontekstu europskih liturgijskoglazbenih kodeksa.
U okviru znanstvenoistraživačkog projekta Ministarstva znanosti i tehnologije koji se obnaša preko Muzičke akademije Sveučilišta u Zagrebu posebno se bavila proučavanjem i katalogizacijom srednjovjekovnih izvora za liturgiju i glazbu biskupije Zagreb,
istraživanjem provenijencije hrvatskih neumatskih kodeksa pohranjenih u inozemnim arhivima
(u Augsburgu, Oxfordu,
Güssingu i Budimpešti),
te misnim obredom i nepoznatim izvorima za liturgiju i glazbu istarske regije.
Rezultate svojih istraživanja priopćavala je na znanstvenim skupovima u Hrvatskoj i inozemstvu,
te ih objavljivala u zbornicima,
znanstvenim i stručnim
časopisima.
Tri je izvorna znanstvena rada pristupnica objavila u stranim
časopisima[1],
šest izvornih znanstvenih radova objavila je u domaćem
časopisu[2] i u zbornicima[3] koji su svi po vrsnoći izjednačeni sa časopisima s međunarodnom recenzijom.
Također je dr. sc. Hana Breko sudjelovala
u radu organizacijskog odbora prvog medievističkoglazbenog međunarodnog
muzikološkog skupa u Splitu pod nazivom Mediaeval
Music Cultures of the Adriatic Region, 20-24. svibnja 1997, te je bila
jedan od glavnih organizatora međunarodnih simpozija pod nazivom Pasionska baština godine 1998. u Hvaru i
Koručuli i 2000. u Zadru i Preku.
Bila je gost predavač o temama iz
hrvatske glazbene baštine na XXXV. Seminaru Zagrebačke slavističke škole u
Dubrovniku 2001. godine.
Dr. sc. Hana Breko je redovita članica
studijske grupe “Cantus planus” Međunarodnog muzikološkoga društva (IMS-a),
Međunarodnog društva za himnologiju (IAH-a), Hrvatskog mariološkoga instituta,
te Hrvatskog muzikološkog društva i Hrvatskog društva skladatelja.
Sudjelovala je na simpozijima “Cantus planus “skupine IMS-a
(u Sopronu 1995., u Visegradu-Esztergomu 1998.), te na kongresima Međunarodnog muzikološkog društva
(London 1997., Leuven 2002.), na sastanku mladih muzikologa u Bratislavi 1996.,
te na Međunarodnoj konferenciji Slovene
Medieval Music and its European Connections u Ljubljani 1997. i na
simpoziju u Splitu 1997. godine.
Tri je puta bila sudionik američkih
nacionalnih konvencija American
Association for the Advancement of Slavic Studies, AAASS (u Seattleu 1997.,
u St. Louisu 1999., i Denveru 2000.).
Dva je puta, godine 1999. i 2002., u
Veneciji sudjelovala na seminarima u organizaciji Zaklade Levi (1999. Simpozij:
Civilità musicali a confronto:
tendenze del periodo barocco a Venezia e in Dalmazia; 2002. simpozij: Il canto
liturgico di Aquileia, del Patriarcato e delle regioni vicine europee).
U prosincu 2001.je u Zagrebu sudjelovala je
na međunarodnom simpoziju Religijske teme
u glazbi.
Uz
znanstvenoistraživački rad dr. sc. Hana Breko kontinuirano djeluje i na polju
primjene muzikoloških istraživanja na radiju i televiziji. Naime, od
1992.-2001. je bila autorica emisije “Musica sacra” na III. programu Hrvatskog
radija i autorica priloga u emisijama ozbiljne glazbe Hrvatske televizije.
ZNANSTVENA
DJELATNOST I OCJENA
Budući da je dosadašnja znanstvenoistraživačka djelatnost pristupnice, dr. sc. Hane Breko, dostatno prikazana u njezinome životopisu, ovdje ocjenjujemo neke od njezinih objavljenih izvornih znanstvenih radova:
1)
“The North
Italian Influences in the Hungarian Plainchant Sources”. U: Mediaeval Music Cultures of the Adriatic
Region, papers read at the conference in Split, 21.05.-24. 05. 1997,
zbornik radova međunarodnoga simpozija (urednik: S. Tuksar), Zagreb,
2000, str. 215-239.
Autorica u ovome radu otkriva do danas nepoznati sloj repertoarnog utjecaja srednjovjekovne patrijarhije Akvileja na kodekse mađarskog koralnog dijalekta i to na temelju triju alleluja stihova za nedjelje nakon Uskrsa: Modicum et non videbitis, Vado ad eum, Usquemodo non petistis. Na širokoj repertoarnoj bazi poznatih europskih srednjovjekovnih kodeksa i na temelju tada tek dovršenog projekta inventarizacije izvora Akvileje ona analizira tekstovni predložak ovih stihova i njihovo mjesto u liturgiji, utvrđujući na temelju glazbene analize napjeva frapantnu podudarnost između varijante melodija koje koriste mađarski kodeksi (među njima i kodeksi biskupije Zagreb) i kodeksi koji pripadaju liturgiji i obredu srednjovjekovne patrijarhije Akvileja i Cividalea. Cilj je ove sondaže na temelju repertoarne usporedbe melodija objasniti i ukazati na izvanmađarski sloj repertoara kodeksa mađarskih biskupija i time uputiti na do sada nepoznati pravac refleksije glazbenoga misnog repertoara zapadne obale Jadrana (sjeverne Italije i Akvileje) na istočnoeuropske obredne lokalitete.
2) "Liber
Hospitij Sanctae Elisabeth": na tragu mogućeg lokaliteta uporabe misala MR
70 zagrebačke Metropolitane u srednjovjekovnom Zagrebu”. U: Glazba, riječi i slike, Music, Words and
Images, svečani zbornik za Koraljku Kos (Essays in Honour of Koraljka Kos),
ur. V. Katalinić i Z. Blažeković, Zagreb, 1999.,
str. 165-175.
Autorica analizira marginalne naknadne dodatke u kodeksu iz 13. stoljeća – notiranom misalu zagrebačke Metropolitane MR 70 koji je nastao na njemačkom govornom području, najvjerojatnije na području enklave nadbiskupije Salzburg u srednjovjekovnoj Sloveniji. Analiza karakterističnih marginalnih dodataka, te osvrt na naknadno dopisane tekstove molitvi sv. Ladislavu i Leonardu u temporalu i sanktoralu misala potvrđuje vezu koju sugerira i jedan stari napis na koricama ovoga kodeksa – na vezu, naime, s kapelicom ili crkvom hospicija sv. Elizabete u srednjovjekovnome Zagrebu. Upravo su prema autoričinoj interpretaciji marginalije ovog kodeksa, nastale u Zagrebu tijekom 14. stoljeća, dokaz da je ovaj importirani kodeks bio u funkciji misnoga bogoslužja zagrebačkog obreda. Ovim je radom autorica ukazala na potrebu daljnje analize marginalija u zagrebačkim srednjovjekovnim kodeksima kao temeljima rekonstrukcije promjena i dopuna koje tijekom sedam stoljeća postojanja doživljuje lokalni obred crkve zagrebačke. Rad oduševljava novom tezom o mjestu uporabe misala MR 70 i argumentima za njegovu dataciju koji na vrlo precizan i metodološki uzoran način analiziraju “glazbene marginalije” jedne srednjovjekovne knjige zagrebačkog obreda kao relevantne izvore za rekonstrukciju glazbe Zagrebačke biskupije u 13. stoljeću.
3) “Na razmeđi
internacionalnoga i regionalnoga - Neke karakteristike velikotjednoga i
korizmenoga repertoara napjeva misnoga proprija u srednjovjekovnim misalima
biskupije Zagreb”. U: Pasionska baština
1998, Hvar, Korčula, 26. 03.-29. 03. 1998, Zagreb, 1999. (ur. Dino
Milinović), str. 203-213.
Autorica u ovom radu tematizira repertoar promjenjivih napjeva mise (misnoga proprija) najstarijeg misala dijeceze Zagreb. Riječ je rukopisnom glazbenom kodeksu koji se danas čuva u Franjevačkom samostanu u Güssingu u Austriji pod signaturom Gü 1/43 dovršenom u Zagrebu za liturgijsku uporabu crkve zagrebačke prije 1230. g. Kako je ovaj glazbeni rukopis zajedno s misalom MR 70 zagrebačke Metropolitane jedini dokument formacije i profilacije lokalnoga misnoga obreda crkve zagrebačke u 13. stoljeću i ujedno jedini sačuvani glazbeni kodeks povijesno-eklezijastičkog konteksta južne mađarske nadbiskupije Kaloča kojoj je biskupija Zagreb od godine 1180. bila sufragan, autorica u okviru pasionske tematike repertoarno uspoređuje misne napjeve Velikoga tjedna ovoga misala s kasnijim zagrebačkim misalima, te misalima mađarske nadbiskupije Esztergom. Posebni je osvrt posvetila regionalno raširenom napjevu, tractusu Rex regum, koji je bio prisutan isključivo u izvorima srednjovjekovnog Zagreba i u mađarskim izvorima. Ovim komparacijama osvjetljava specifične dijelove repertoara zajedničkog izvorima mađarskog koralnog dijalekta, ali i utvrđuje posebnosti ovih repertoara u odnosu na standardni gregorijanski repertoar velikotjednoga liturgijskog razdoblja.
4) “Music and
Religious Orders in Dalmatia in the 17th Century”. Musica e Storia, vol. VIII, n. 2, Dicembre 2000, Venezia, 2000.,
str. 455-477.
Ovaj je rad pokušaj sumiranja i prikaza najvažnijih relikata glazbe proisteklih iz radionice crkvenih redova u Dalmaciji u 17. stoljeću. Autorica konstatira da su glavne karakterstike franjevačke glazbene tradicije Dalmacije onoga vremena sačuvane u rukopisnim kantualima i pjesmaricama, te u Veneciji i Rimu tiskanim liturgijskim priručnicima. Osim analize pojedinih radova eminentnih skladateljskih imena poput benediktinca Damjana Nembrija i franjevca Ivana Marka Lukačića autorica pažnju usmjeruje ka jednom, ne često spominjanom svjedočanstvu franjevačkog baroka Dalmacije - bogato iluminiranim i notiranim rukopisnim kodeksima fra Bone Razmilovića koji pripadaju fondu Franjevačkoga samostana na Poljudu u Splitu (1670.-1675.). Komparativni kontekst ovih kodeksa u autoričinom osvrtu čini i trinaest rukopisnih glazbenih zbornika zadarskoga franjevca fra Frane Divnića nastalih razdoblju od 1645. do 1668. Autoricu posebno zanimaju njegova “dva kantuala iz godine 1645. i 1654. koji sadržavaju napjeve u dvoglasju, zabilježene menzuralnom notacijom u jednostavnom tzv. cantus fractus stilu”. Naime, sva su spomenuta svjedočanstva do sada bila argument za karakterizaciju glazbe Dalmacije u 17. kao “anakrone, konzervativne i tradicionalne, uz tek iznimno rijetke primjere prihvaćanja inovacija…” Temeljitijom usporedbom sa sličnim reliktima glazbe talijanske franjevačke tradicije i pozivajući se na rezultate zaključaka o karakterizaciji hrvatske glazbe srednjega vijeka u radu Richarda Gyuga[4], autorica propituje istinitost ovakve atribucije predlažeći revalorizaciju ove konstatacije u kontekstu uvjeta za produkciju i interpretaciju glazbe u Dalmaciji u 17. stoljeću, pritom zaključujući svoja promišljanja upitom: “Ne bi li te (prethodno citirane) odrednice trebalo smatrati namjernim, svjesnim održavanjem stare prakse primjerene lokalnom kontekstu i ondašnjim mogućnostima franjevačkih subjekata u Dalmaciji u 17. stoljeću?”
5) “Mittelalterliche
liturgische Gesangbücher der Diözese Zagreb”. Arti musices, 28/1-2, 1997., str. 3-17.
U radu se raspravlja o novom pogledu na izvore za liturgiju i glazbu zagrebačkog obreda u svjetlu novootkrivenog “najstarijeg misala zagrebačke biskupije” iz 1230., pohranjenog u samostanu franjevaca u austrijskom Güssingu, signatura 1/43. Ovaj je rad prvi rad u hrvatskoj muzikologiji koji upućuje na nastariji misal zagrebačke regije i korigira u literaturi često karakteriziranu “lakunu izvora” za liturgiju i glazbu Zagreba u 13. stoljeću. Autorica komparira misal Gu 1/43 sa misalom MR 70 koji se čuva u Zagrebu konstatirajući da su upravo ova dva izvora “središnji dokumenti faze oblikovanja jednog obreda s osobitim profilom, nakon prve faze u kojoj su dominirale liturgijske knjige uvezene iz mađarskog prostora u 11. stoljeću”[5]. Autorica donosi i konkretne primjere koji potkrepljuju spomenutu činjenicu: primjere iz repertoara alleluja stihova Uskrsnog tjedna i introitusa mise “surplus” koja slijedi u litrugiji nakon blagdana Duhova iz kojih je vidljivo da je zagrebački misal Gu 1/ 43 podudaran u dijelu repertoara sa kasnijim zagrebačkim misalima MR 133, MR 168 i 170 i istodobno bitno različit od standardnog repertoara kojega nalazimo u ostrogonskim misalima. Rad je prvi suvremeni hrvatski medievistički rad koji prikazuje i suvremene metode istraživanja repertoara srodnih eklezijastičkih prostora kakvi su nadbiskupija Ostrogon i Zagreb, istodobno donoseći vrlo opsežnu bibliografiju radova o problematici glazbe i notacije zagrebačkog obreda. Autorica njome raspolaže vrlo suvereno, postavljajući, poglavito u svjetlu recentnih mađarskih istraživanja, nove teze i hipoteze o karakteristikama liturgijske glazbe u srednjovjekovnom Zagrebu.
6) “Non Beneventan
Plainchant Relics in Medieval Dalmatia: Some Examples of Chant Manuscripts and
Fragments in German, Central Italian, Normano-Sicilian and Square Notation”. Journal of Croatian Studies, Vol. XLII,
2001, New York, str. 53-70
Ovaj je izvorni znanstveni rad autoričin prilog predstavljanju desetak do danas nepoznatih notiranih fragmenata srednjovjekovnih glazbenih kodeksa koji su notirani nebeneventanskom notacijom, a pohranjeni su u Splitu, Košljunu, Dubrovniku i Šibeniku. Uz kratki opis svakoga izvora i notiranoga fragmenta autorica analizira tip pisma i notacije svakog izvora, pokušavajući razumjeti kontekst pojavljivanja najdivergentnijih “Schriftbildera” u Dalmaciji - od njemačke notacije do normano-sicilijanske i srednjotalijanske. Njezin je cilj, osim samog faksimilnog premijernog predstavljanja izvora i postavljanje nove teze o “značenju tih izvora za novo shvaćanje hrvatske – dalmatinske srednjovjekovne glazbene prakse”. Prisutnost njemačkih, te centralno talijanskih i normano-sicilijanskih neuma u kontekstu beneventanske Dalmacije dokazuje da su dalmatinski centri znali za “promjene” koje su bile zahvatile talijanske centre. Dalmatinski su centri i dalje imali kontakte s drugim skriptorijima sustavno naručujući i kopirajući izvore nebeneventanske tradicije. Ova je sondaža imala za cilj inkorporiranje dalmatinskih nebenventanskih kodeksa u kartu srednjovjekovnih notacija, u kojoj do danas nema niti jednog zapisa bilo kojeg drugog tipa notacije u Dalmaciji osim onog beneventanskog predznaka. Autorica uvjerljivo, uz dobro poznavanje literature o tematici srednjovjekovne notacije, a na temelju konkretnih primjera iz arhiva Dalmacije, konstatira nužnost promjene i izrade nove karte neumatskih notacija mediteranskih prostora, upućujući na potrebu pronalaska “ostatka” pergamentnih kodeksa kojima su hrvatski fragmenti tek jedan početni trag.
7) “Zur Frage des
Entstehungs- und Vewendungskontextes von Missale MR 70 der Zagreber
Metropolitanbibliothek”. U Cantus planus, Papers read at the 9th
Meeting of the Cantus planus Study Group of the IMS, ur. László Dobszay,
Visegrad-Esztergom, 30.08-6.09. 1998, Budimpešta, 2000., str. 29-43.
Predmet je ovog rada prikaz najvažnijih rezultata repertoarnopovijesnog istraživanja mjesta nastanka i uporabe do danas nedovoljno istraženog kodeksa MR 70 zagrebačke Metropolitane. Autorica nastavlja svoje traganje za lokalitetom tj. skriptorijem nastanka ovog potpuno notiranog “missale plenuma” na temelju konstatacije Janke Szendrei koja je analizirala tip notnog pisma ovog izvora da je riječ o “kodeksu nastalnom u jednom njemačkom skriptoriju koji je bio u uporabi u srednjovjekovnom Zagrebu”. Autorica na temelju ove upute traga za konkretnim argumentima koji mogu potkrijepiti dvojnost i različitost konteksta ovog rukopisa. Ona u komparativnom kontekstu pedesetak njemačkih izvora analizira repertoar sekvenci, alleluja stihova i procesijskih napjeva misala MR 70 dolazeći do zaključka o frapantnoj podudarnosti njegova repertoara s repertoarom srednjovjekovnih sekvencijara slovenskog područja, podudarnosti koja se zrcali i u repertoaru alleluja stihova. Argumente o mjestu uprabe misala autorica analizira na temelju do tada nečitljivih relikata na margini kodeksa, relikata koji upućuju na lokalitet uporabe kodeksa MR 70 – na hospicij sv. Elizabete u srednjovjekovnom Zagrebu. Zaključci ovoga rada objavljeni u prestižnom zborniku Cantus planus predstavljaju sažetu verziju autoričina magistarskog rada i namijenjeni su stranom čitatelju. Oni su u hrvatskom, ali i svjetskom glazbenomedievističkom kontekstu primjer sveobuhvatnosti suvremenog rada na jednom glazbenom izvoru srednjega vijeka i respektablilan primjer “novih interpretacija” nekih starijih spoznaja u svjetlu najrecentnijih svjetskih istraživanja repertoara srednjovjekovne liturgijske glazbe njemačkih i akvilejskih prostora.
8) “Šibenski misal
kao izvor Gloria tropa, Le Missel de Šibenik comme un source d´un trope du
Gloria”. U: Muka kao nepresušno nadahnuće kulture, Passion une source inepuisable de l´inspiration en culture, Pasionska baština 2000, Patrimoine de la Passion, ur. Jozo Čikeš, Zagreb,
2001., str. 281-305.
Rad se bavi analizom do danas nepoznatog aspekta najvažnijeg njemačkog misala iz 11. stoljeća pohranjenog u Šibeniku (tzv. šibenski “Liber sequentiarum et sacramentarium”). Riječ je o autoričinu otkriću pristutnosti ordinarij tropusa u jednoj od melodija Gloria iz ovoga kodeksa. Autorica na temelju uvida u raširenost jednog elementa tropa – Climmatibus quadris – kojega duguje bazi podataka svih Gloria tropa, koji je dio opsežnog projekta švedske autorice Gunille Iversen, konstatira pristutnost šibenskog tropa u tek osam do danas poznatih srednjovjekovnoh tropara. Na temelju analize tropa i njegove diseminacije isključivo na njemačkom govornom području dolazi do jednog od najvažnijih argumenata za detekciju regije nastanka ovog, u Dalmaciju importiranog glazbenoga kodeksa. Na temelju sinoptičke transkripcije melodijskih inačica tropusa i na temelju njegove prisutnosti u najstarijim izvorima liturgije i glazbe srednjovjekovnog Regensburga ona zaključuje da je mjesto nastanka Libera jedan od skriptorija Bavarske i da je tropus koji bilježi šibenski misal zapravo tropus provenijencijom iz srednjovjekovnog Regensburga. Ovim je malim segmentom autorica pobila svaku mogućnost (do sada navođenu u literaturi) o sjevernotalijanskom mjestu nastanka Liber sequentiaruma. Način artikulacije problema i put ka njegovom argumentiranom rješenju uzoran je metodološki primjer rada s izvorima tropa u kontekstu suvremene hrvatske glazbene medievistike i dokaz zrelosti znanstvenice koja iz naoko “malih” segmenata repertoara jedne srednjovjekovne glazbene knjige lucidno izvodi nove argumente za novo lociranje hrvatskih kodeksa, koji ovakovim načinom poredbenog pristupa postaju repertoarno sastavnim dijelom europskog srednjovjekovnog glazbenog korpusa.
9) “Among the
Beneventan, Italian, South German and Hungarian Traditions: Research Aspects of
Croatian Medieval Plainchant
Manuscripts”. Journal of Croatian Studies,
Vol. XLII, 2001, New York, str. 71-91.
Autorica ovim radom teži k uspostavi novih “konteksta” komparativnog istraživanja izvora za liturgijsku glazbu hrvatskog srednjovjekovlja. Ona postavlja nove okvire repertoarnopovijesnog istraživanja glazbenoliturgijskih kodeksa hrvatskih regija u Srednjemu vijeku, a na temelju najrecentnijih, upravo dovršenih projekata katalogizacije izvora biskupije Zagreb, proučavanja nebeneventanskih kodeksa Dalmacije, te repertoarne analize kodeksa beneventanskog predznaka koji istraživanjem Richarda F. Gyuga dobijaju svoje novo mjesto u grupi talijanskih izvora starobenventanskoga korala. Naime, Gyugova hipoteza da je namjerno očuvanje beneventanskog pisma i notacije u dalmatinskim kodeksima nakon 11. stoljeća “odraz načina kojima su dalmatinski centri definirali svoj nacionalni identitet naspram talijanskih oponenata” može se, smatra autorica, aplicirati i na tumačenje prisutnosti nekih lokalnih repertoarnih posebnosti u izvorima biskupije Zagreb i Pula naspram mađarskih, odnosno akvilejskih liturgijskoglazbenih repertoara. U okviru triju velikih tradicija koje su se križale na prostorima srednjovjekovnih hrvatskih regija autorica komentira prisutnost često citiranog jedinog njemačkog kodeksa u srednjovjekovnoj Dalmaciji (tzv. šibenskog Liber sequentiaruma) u svjetlu vlastitih istraživanja njegovih paleografskih osobitosti. Pri tom otkriva frapantnu sličnost njegove neumatske notacije s načinom notiranja sekvenci u knjigama opatije Einsiedeln. Citirajući najvažnije konkretne primjere svih triju velikih tradicija kojima pripadaju hrvatski izvori (Zadarski kodeks Ox 277, Kotorski lekcionar, Missale Ragusinum i dr.) autorica apostrofira važnost “crkvenih provincija” kao temelja proučavanja nepoznatih karakteristika repertoara “velikih tradicijskih centara” i predloška za rekonstrukciju onoga što Andreas Haug naziva “Traditionshorizonten”. Nadalje upućuje na važnost
često zanemarivanih povijesnih granica crkvene hijerarhije koje ”do not always
coincide with the political borders”. Poput svojevrsnog naputka budućim
istraživačima sugerira neminovnost promatranja hrvatskih izvora za liturgijsku
glazbu Srednjega vijeka kao svojevrsnih “kontaktnih repertoara” u kojima
tragovi akvilejskih, beneventanskih i mađarskih predložaka kao reprezentenata
“liturgijskih centara” tek u konfrontaciji s nizom lokalnih i regionalnih
posebnosti objašnjuju razloge za često citirani “konzervativizam” repertoara
nekih hrvatskih regija.
Na temelju izloženoga zaključuje se da pristupnica sasvim suvereno i vrlo kompetentno vlada svojom znanstvenom disciplinom – glazbenom medievistikom – i da s aspekta znanstvenih sposobnosti u potpunosti zadovoljava uvjete koje bi joj postavilo znanstvenonastavno zvanje docenta za muzikološke predmete na Muzičkoj akademiji Sveučilišta u Zagrebu.
STRUČNA
DJELATNOST I OCJENA
Pristupnica dr. sc. Hana Breko autorica je triju preglednih radova[6], šest prikaza s međunarodnih znanstvenih skupova[7], dvaju stručnih komentara – programske knjižice nosača zvuka[8], dvaju prikaza[9], preko 50 sažetaka na engleskom jeziku hrvatske muzikološke literature za RILM u razdoblju od 1996-2000.
Pristupnica je održala brojna predavanja u Hrvatskoj i u inozemstvu: KBF Zagreb, Slovensko muzikološko društvo (1998.), Pontifikalni institut Toronto (1997.), Sveučilišta u SAD-u: Washburn (1997.), Missouri (1999.), Joliet College (2000.), a također je autorica brojnih radijskih emisija.
Stručna djelatnost pristupnice, dr. sc.
Hane Breko, raznolika je i intenzivna i kao takva potvrđuje njezine
kompetencije za rad u nastavnom procesu iz muzikoloških predmeta na Muzičkoj
akademiji Sveučilišta u Zagrebu.
ZAKLJUČNA
OCJENA I PRIJEDLOG
Na temelju izložene analize ukupne
djlatnosti i postignutih rezultata pristupnice, dr. sc. Hane Breko
ZAKLJUČUJEMO
SLJEDEĆE:
Dr. sc. Hana Breko je trenutno najmlađi
doktor muzikologijske znanosti i izuzetno talentirana mlada znanstvenica koja
je svojim dosadašnjim znanstvenim i stručnim radom stekla izuzetnu reputaciju u
Hrvatskoj i inozemstvu. Njezinih sedam godina rada u funkciji naslovnog
predavača kolegija i seminara srednjovjekovne glazbe pri Odsjeku za
muzikologiju Muzičke akademije Svučilišta Zagreb kao i rezultati dosadašnjeg
znanstvenog i stručnog rada dokazuju da bi vrlo kvalitetno i s odgovornošću
mogla obavljati poslove docenta za muzikološke predmete za koje se natjecala.
Od uvjeta koje propisuje Rektorski zbor (NN 1996, br. 94, str. 4097) pristupnica
zadovoljava dva sljedeća uvjeta:
·
Ona
kontinuirano od 1996. do danas aktivno sudjeluje, najprije kao mlađi asistent
(1996.-1998.), potom kao asistent (1998.-2002.), te konačno kao viši asistent
(listopad 2002 do danas) za
srednjovjekovne glazbene izvore Hrvatske na znanstvenoistraživačkom projektu
Ministarstva znanosti i tehnologije koji se obnaša preko Muzičke akademije
Sveučilišta u Zagrebu (Projekt MZT-a br. 213001: “Sređivanje, katalogiziranje i
obradba muzikalija i drugih glazbenih izvora u Hrvatskoj”, glavni istraživač:
prof. dr. sc. Stanislav Tuksar).
·
Pristupnica
je sudjelovala na šesnaest međunarodnih znanstvenih skupova. Od toga je
vlastitim priopćenjima sudjelovala na
trinaest međunarodnih znanstvenih skupova koje citiramo u nastavku kronološkim
redom:
1996. Bratislava,
Slovačka
XIII. simpozij mladih muzikologa, 15. -17. travnja 1996.
1997. Split, Hrvatska
Međunarodni
simpozij Musical Cultures on the Eastern
and Western Adriatic Shore up to 1500, Split, 21.-24. svibnja 1997.
1997. Ljubljana, Slovenija
Međunarodna
konferencija Slovene Medieval Music and
its European Connections, 19.-20. lipnja 1997.
1997. Seattle, Washington, SAD
29.
Nacionalna konvencija American
Association for the Advancement of Slavic Studies, AAASS, 20.-23.
studenoga 1997.
1998. Hvar-Korčula, Hrvatska
Međunarodna
konferencija Pasionska baština 1998,
26.- 29. ožujka 1998.
1998. Esztergom/ Visegrad,
Mađarska
Deveti kongres studijske skupine Cantus planus, Međunarodnoga muzikološkoga društva IMS-a, Sopron, Mađarska, 4.-9. rujna 1995.
1999. Venecija, Italija
XXII.
Seminar Civilità musicali a
confronto: tendenze del periodo barocco a Venezia e in Dalmazia, 6.-8.
svibnja 1999.
1999. St. Louis, Missouri, SAD
31.
Nacionalna konvencija American
Association for the Advancement of Slavic Studies, 18.-21. studenoga 1999.
2000. Zadar-Preko,
Hrvatska
Međunarodni znanstveni simpozij Muka kao nepresušno nadahnuće kulture (Passion, une source inepuisable de l´inspiration en culture) Pasionska baština 2000, Patrimoine de la Passion, 30. ožujka - 4. travnja 2000.
2000. Denver,
Colorado, SAD
32. Nacionalna
konvencija American Association for the
Advancement of Slavic Studies, 9. –12. studenoga 2000.
2001. Zagreb, Hrvatska
Međunarodni simpozij Religijske teme u glazbi, 15. prosinca 2001.
2002. Venecija,
Italija
27. Međunarodni studijski seminar ciklusa - Il canto liturgico di Aquileia, del Patriarcato e delle regioni vicine europee, 2. –5. svibnja 2002.
2002. Leuven, Belgija
17. kongres Međunarodnog muzikološkoga društva (IMS-a), Mgr. Sencie institute, 1.-8. kolovoza, 2002.
Budući da se u uvjetima koje propisuje Rektorski zbor (NN, 1996, br. 94, str. 4097) navode “barem dva priopćenja na znanstvenim skupovima, od kojih jedno na međunarodnom skupu”, razvidno je da je pristupnica, dr. sc. Hana Breko, u znatnoj mjeri premašila te uvjete.
Što se pak tiče objavljenih radova, odnosno minimalnih uvjeta za izbor u znanstveno nastavna zvanja znanstvenog područnog vijeća (NN, 1997, br. 38, str. 1506), konstatiramo ovo:
Radovi koji su u poglavlju Znanstvena djelatnost i ocjena
prikazani pod brojevima 4, 5, 6, 7 i 9 u potpunosti i svojom kvalitetom i
kvalitetom publikacija u kojima su objavljeni zadovoljavaju (a količinom i
premašuju) minimalne uvjete znanstvenog područnog vijeća.
Stoga
PREDLAŽEMO
da se pristupnica, dr. sc. Hana Breko, izabere u naslovno
znanstvenoistraživačko zvanje docenta.
________________________________
Dr. sc. Nikša Gligo
Redoviti profesor Muzičke akademije
Sveučilišta u Zagrebu
____________________________
Dr. sc. Eva Sedak
Redoviti profesor Muzičke akademije
Sveučilišta u Zagrebu
________________________
Dr. sc. Vladimir Biti
Redoviti profesor Filozofskog fakulteta
Sveučilišta u Zagrebu
Zagreb, prosinac 2002. godine
dr.sc. Vladimir
Marković,
redoviti profesor
dr.sc. Nada Grujić,
redoviti profesor
dr.sc. Ivo Babić,
redoviti profesor
FAKULTETSKOME VIJEĆU
FILOZOFSKOGA
FAKULTETA U ZAGREBU
Na sjednici Fakultetskoga vijeća
Filozofskoga fakulteta u Zagrebu održanoj 15. svibnja 2002. godine imenovani
smo u stručno povjerenstvo za davanje mišljenja o ispunjavanju uvjeta
predloženika za izbor u znanstveno-nastavno zvanje docenta, izvanrednog ili
redovitog profesora za znanstveno područje humanističkih znanosti, polje
povijest umjetnosti, grana povijest i teorija likovnih umjetnosti, arhitekture,
urbanizma i vizualnih komunikacija, za predmete Osnove likovnih umjetnosti i
Umjetnost danas, na Filozofskome fakultetu u Rijeci. U skladu s odredbama
Zakona o visokim učilištima i Odlukom o utvrđivanju minimalnih uvjeta za ocjenu
nastavne i stručne aktivnosti u postupku
izbora u znanstveno-nastavna zvanja podnosimo
SLJEDEĆE
IZVJEŠĆE
Na natječaj objavljen u Novom listu 2.
travnja 2002. za izbor u znanstveno-nastavno zvanje docenta, izvanrednog ili
redovitog profesora prijavio se jedan kandidat, dr.sc. Vladimir Goss.
Podaci iz životopisa
Dr.sc. Vladimir P. Goss rođen je u
Zagrebu 1942. godine. U Zagrebu je završio klasičnu gimnaziju i upisao studij
na Filozofskom fakultetu, engleski jezik i književnost te povijest umjetnosti.
Diplomirao je 1966. godine i 1968. je na istom fakultetu magistrirao s temom
«Vinodolski teritorij i njegova prostorna organizacija». Doktorsku disertaciju
«Pre-Romanesque and Early Romanesque Arhitecture in Croatia» obranio je 1972.
godine na Cornell University u New Yorku, SAD. (Doktorsku diplomu
nostrificirao je Filozofski fakultet u
Zagrebu 1993. godine)
Vladimir P. Goss bio je od 1965. do
1968. godine vanjski suradnik Instituta za povijest umjetnosti, a potom je
svoju znanstvenu i nastavnu djelatnost nastavio u SAD-u.
Dr.sc. Vladimir P. Goss državljanin je
Republike Hrvatske i Sjedinjenih američkih država.
Znanstvena
djelatnost
Znanstveni interes Vladimir P. Gossa
široko je usmjeren, ali nesumnjivo je najznačajnija postignuća ostvario na
području srednjovjekovne umjetnosti i u razmatranjima pojedinih renesansnih
tema. O predromaničkoj arhitekturi u Hrvatskoj objavio je tri knjige, Starohrvatska arhitektura, Zagreb, 1969., Early Architecture, London,
1997., Predromanička arhitektura u Hrvatskoj, 1996. Prva je uglavnom esejističkog
karaktera, a druge dvije su znanstvene. Osobito je važna posljednja Predromanička arhitektura u Hrvatskoj,
Zagreb, 1996. gdje razmatra predromaniku kao stil te u tom svjetlu tumači
hrvatske spomenike. Također uspostavlja novu njihovu podjelu i između
predromanike i rane romanike, što provodi na temelju stilskih osobina
građevina, a ne redosljeda njihove izgradnje. Tako na primjer crkvu Sv. Petra i
Marije u Solinu koju se smatralo primjerom predromanike, tumači kao izrazito
romanički strukturiranu arhitekturu. Sljedom istog sustavno provedenog
ispitivanja arhietktonskih svojstava
autor je identificirao «Kraljevsku skupinu» građevina, u biti hrvatsku verziju
karolinške arhitekture koju karakterizira pojava Westwerka. Tu temu karolinškog
utjecaja autor je već razvio u studiji «The Southeastern Border of Carolingien
Arhitecture (časopis Cahiers archeologiques 27, 1978.).
Važno je ovdje naglasiti i Gossov
kulturološki interes kada uspostavlja i tumači veze između spomenika i širih
povijesnih zbivanja (vidi «Two Early Croatien Royal Mausolea», Peristil,
18-19.). Goss se posljednji put vraća hrvatskoj
predromanici u kontekstu europske kulture u Zborniku simpozija «Europske
integracije i 21. stoljeće» održanog u Dubrovniku 1999. godine s radom
«Croatien Art and the West: A Venerable Witness Recalled». U tom radu Goss
točnije određuje sličnost između arhitektonske strukture Sv. Spasa na vrelu
Cetine i karolinške arhitekture Zapada.
Također su značajna skupina Gossovih
znanstvenih radova o romaničkom kiparstvu u Hrvatskoj i ponajviše o njezinim
vodećim predstavnicima Radovanu, Buvini i Majstoru Splitskog Navještenja. O toj
je problematici objavio šest studija: Prilog problemu školovanja majstora
Radovana (Prilozi povijesti umjetnosti u Dalmaciji 19, 1972.), "The
Lunette of the Nativity et Trogir (Studies in Medieval Culture 8-9,1976.),
Split Cathedral's
wooden doors (Commentari 1978/1982.), "Parma - Venice - Trogir... (Arte
Veneta 34, 1980.), Art and Politics in High Middle Ages... (Conference
Proceedings, Rennes , 1983.), Master Radovan
and the Drama of Medieval Church, isto Trogir, 1994). Neke od njih
poslužile su kao uvod u njegove kulturološke studije europskog
srednjovjekovlja.
U tim studijama Gossovo se istraživanje
usredotočuje na ličnost Majstora Radovana i to kako s atributivnog tako i
kulturološkog vida. Prvi je zapazio sličnost Radovana i skulptura na
Baptisteriju u Parmi, postavio odvažne no najvjerojatnije točne atribucije u
Parmi, zacrtao je smjer traženju Radovana u Veneciji i nagovjestio mogućnost
pronalaženje Radovanove ruke u Ils-de-Franceu, moguće Chartresu (sjeverni
portal). Goss je također uveo novu dimenziju u studij hrvatske umjetnosti 13.
stoljeća, a to je pitanje dualističke hereze i borbe protiv nje (rad u Studies in Medieval Culture, Commentari
1978), što sve sintetizira u Romanesque sculpture in Eastern Adriatic:
Between the West and Byzantium, 1983.,opsežnom tekstu objavljenom u Zborniku
velikog medijevalističkog simpozija u Parmi – «Romanico Padano-Romanico
Europeo», 1977. U toj studiji započinje i razmatranje trećeg velikana hrvatske
skulpture 13. stoljeća, Majstora splitskog Navještenja. U Zborniku simpozija Per Raduanum, 1990., Goss uspješno
uspostavlja vezu između Radovana i srednjevjekovne drame.
Rad na hrvatskoj srednjevjekovnoj
skulpturi doveo je Gossa i do razmatranja ključnog pitanja pojave monumentalne
fasadne skulpture u srednjem vijeku, koju on pojašnjava kao "javni medij
svoga vremena" (najraniji u toj skupini je referat na godišnjoj skupštini
College art Association u New Yorku, 1977. i seminar na tu temu na University
of Tel-aviv, 1979.). Sinteza tog višegodišnjeg istraživanja iznesena je na
simpoziju «L'art et artistes au Moyen-Age», Rennes, 1983; «Art and Politics in
High Middle Ages-Heresy, Investiture Struggle, Crusade», objavljeno 1990. Uz
primjere iz Hrvatske sustavno se analiziraju i ostvarenja iz zapadne Europe te
je tako autor pokazao s jedne strane duboke njihove povijesne veze, ali i
specifičnosti hrvatskih spomenika. U tom pogledu je obrazložena i kiparska specifičnost
naših majstora.
U ovom je tematskom krugu Goss ostvario
i važan pothvat - oragnizaciju međunarodnog simpozija «The Meeting of the TwoWorlds: Cultural
Exchange Between East and West During the Period od the Cruisades», Western
Michigan University i University of Michigan, 1981., uz potporu prestižnog
granta američke Nacionalne zaklade za humanistiku. Simpozij je okupio niz
istaknutih znanstvenika s područja srednjovjekovnih studija. Goss je uredio
opsežan zbornik radova Simpozija, napisao predgovor i prilog «Western
Architecture and World of Islam in the Twelfth Cntury», te sudjelovao u
organiziranju popratne izložbe u University of Michigan Museum of Art za
katalog koje je napisao tekst «Architectural Exchange Between East and West».
Goss se vraća još dva puta suradnji s ovom istaknutom muzejskom ustanovom
izložbama armenske umjetnosti i armenskih tepiha za koje uređuje i dobrim
dijelom piše kataloge. U ovaj krug pripadaju još dva teksta objavljena u Peristilu 22,19 «The Twelfth Century Architecture of
Acquitaine and the Cosmopolitan Character of the Occitan Culture», koji
pokazuju dobro poznavanje južnofrancuske romanike, posebice kupolnih crkava
Perigorda i «Miles Ensifer» isto tako temeljita znanja o romaničkoj skulpturi i
medijevalnoj epskoj poeziji, a bavi se i pitanjima reljefa kralja u splitskoj
krstionici; tekst se zasniva na referatu održanom 1982. na British School of
Archeology u Jeruzalemu.
Goss je objavio niz radova o ključnim
spomenicima romanike i rane gotike u kontinentalnoj Hrvatskoj u vrijeme kad ova
tema nije privlačila osobitu pažnju u znanstvenim krugovima. Tu je on
sljedbenik pionirskog rada Djure Szabe i Anđele Horvat. Ističemo dvije studije
o crkvi Majke Božje u Moroviću (Peristil
12-13, 1969/70; East European
Quarterly 16, 1980.), jer prelaze okvire monografskih prikaza; prva
određuje predmet istraživanja unutar širokog spektra srednjovjekovne
«saksonske» subkulture od Frizije do Sedmogradske, i od Jadrana do Baltika,
druga u okviru novih istraživanja o «Velikoj Moravskoj» donosi niz odvažnih no
dobro fundiranih prijedloga u vezi lokacije Velike Moravske i groba Sv.
Metodija, pa je važan doprinos poznavanju problematike ranog srednjeg vijeka u
panonskom bazenu (rad je dobio nagradu znanstvene udruge Delta Tau Kappa za
istočnoeuropske studije 1981.). Goss se također bavio istraživanjima
srednjovjekovnih fortifikacija u kontinentalnoj Hrvatskoj i objavio je o tome
tekstove u Hrvatskoj (Peristil, 10-11,
1967/68., Arhitketura, 98-99, 1967.) i svijetu (Bulletin-Institut International des Chateaux Historiques).
Pet Gossovih priloga bave se našim
«Schiavonima». Pažnju privlače dva teksta o mladom Franji Laurani (Arte Lombarda, 42-43, 1973., Napoli Nobilissima, 1980. neke vrsti
prvog poglavlja za nenapisanu monografiju). U te dvije studije Goss je nastojao
utvrditi djelatnost Laurane na našoj obali prije odlaska u Italiju, te mu je
pripisao nekoliko skulptura u Zadru i Dubrovniku, a što je djelomično bilo
prihvaćeno u svjetskoj stručnoj literaturi. U drugoj studiji «The Schiavone in
Vasari's Vita of Brunelleschi» (Commentari
27) u kojem se na vrlo zanimljiv
način postavlja pitanje izvora umjetnosti Jurja Dalmatinca i renesansne
komponente u njegovom radu.
Goss je danas zacijelo najbolji
poznavatelj suvremene umjetnosti hrvatske dijaspore, i to onih umjetnika koji
su postali dio «mainstreama» zemalja u kojima žive i rade (Marko Spalatin,
Anton Cetin, Vesna Kittelson, itd.). Osvrti te vrste po dnevnom su i tjednom
tisku i izložbenim vodičima. Ističemo kratak no za povijest suvremene hrvatske umjetnosti važan uvod kataloga velike retrospektive
Marka Spalatina u Butler Institute of American Art, 1995. (Butler je uz Witney
najvažnija ustanova za promicanje američke umjetnosti). U tisku je Gossov
opsežniji rad «Croatian-American Art and Literature and the Liberation War:
Josip Novakovich and Vesna Kittelson». Radi se o znanstvenom području na kojem
se u nas sustavno nije radilo, te tako Gossova znanstvena, publicistička i
galeristička aktivnost na tom polju dobiva posebno značenje. (Osamdesetih je
bio savjetnik Horace Williams House, galerije Udruge za zaštitu prošlosti u
velikom sveučilišnom središtu Chapel Hill u Sjevernoj Karolini, Goss je
organizirao, uz ostalo, dvije izložbe Marka Spalatina)
Dr.sc. Vladimir Goss sudjelovao je na
31 znanstvenom skupu, 11 puta kao predsjedatelj ili organizator, 20 puta kao
izlagač u Europi, Americi i Aziji. Dobitnik je 27 priznanja za znanost i
kulturnu djelatnost uključujući National Endowment for the Humanities, IREX,
ACLS, Kevorkien Foundation i Gulbenkien Foundation.
Nastavna djelatnost
Nastavnu je djelatnost kolega Goss
započeo 1971. godine kada je izabran za asistenta na Cornell University, SAD.
Potom je 1972. godine na University of Michigan-Dearborn napredovao u zvanje
docenta, 1975. u zvanje izvanrednog, a 1980. redovitog profesora. Istodobno je
bio znanstveni suradnik (1975.-1981.) i zatim znanstveni savjetnik
(1981.-1982.) u Center for Russian and East European Studies na University na
of Michigan-Ann Arbor, te znanstveni savjetnik (1978.-1982.) u Medieval and
Renaissance Collegium. Bio je gost-profesor 1979.-1980. godine na University of
Tel-Aviv te na University of North Carolina-Chapel Hill (1984. i 1987.) na
Appelachien State Universitiy. Također je i na Sveučilištu u Zagrebu na,
Hrvatskim studijima bio gost profesor 1999. i 2001. godine, te u Ljetnoj školi
hrvatskog jezika i kulture Filozofskog fakulteta 2001. i 2002. godine. Nastavna
djelatnost dr.sc. Vladimira Gossa uključuje i mentorstva nekolicini
doktoranata.
Mišljenje i
prijedlog
Na temelju svega u prethodnom tekstu
iznesenog povjerenstvo donosi sljedeće
mišljenje.
Stručno povjerenstvo smatra da je
dr.sc. Vladimir Goss u potpunosti udovoljio kriterijima za izbor u zvanje
redovitog profesora i to na osnovi članka 78, Zakona o visokim učilištima (NN
59/96 - pročišćeni tekst).
Stoga stručno povjerenstvo predlaže
izbor dr.sc. Vladimira Gossa u znanstveno-nastavno zvanje redovitog profesora za znanstveno područje humanističkih znanosti,
polje povijest umjetnosti, grana povijest i teorija likovnih umjetnosti,
arhitekture, urbanizma i vizualnih komunikacija, za predmete Osnove likovnih
umjetnosti i Umjetnost danas, na Filozofskome fakultetu u Rijeci.
Stručno povjerenstvo:
dr.sc. Vladimir Marković,
redoviti profesor
dr.sc. Nada Grujić,
redoviti profesor
dr.sc. Ivo Babić,
redoviti profesor
Predmet: Mišljenje
povjerenstva o ispunjavanju uvjeta predloženice za izbor u znanstveno-nastavno
zvanje docenta na određeno vrijeme, za
znanstveno područje društvenih znanosti, polje sociologija, za predmet
Medicinska sociologija, na Katedri liječnik i bolesnik I, na Medicinskom
fakultetu Sveučilišta u Splitu (dr. sc. Živka Staničić)
|
|
|
FAKULTETSKOM VIJEĆU |
|
FILOZOFSKOG FAKULTETA |
|
SVEUČILIŠTA U ZAGREBU |
Fakultetsko vijeće Filozofskog fakulteta Sveučilišta u Zagrebu, na sjednici održanoj 19. ožujka 2002. godine imenovalo je stručno povjerenstvo za davanje mišljenja o ispunjavanju uvjeta dr. sc. Živke Staničić za izbor u znanstveno-nastavno zvanje docenta za znanstveno područje društvenih znanosti, polje sociologija, za predmet Medicinska sociologija, na Katedri liječnik i bolesnik I, na Medicinskom fakultetu Sveučilišta u Splitu.
Stručno povjerenstvo podnosi Fakultetskome vijeću sljedeće
I Z V J E Š Ć E
Na natječaj Medicinskog fakulteta Sveučilišta u Splitu, koji je objavljen u "Slobodnoj Dalmaciji" 5. lipnja 2001. godine za izbor u znanstveno-nastavno zvanje docenta na određeno vrijeme, za znanstveno područje društvenih znanosti, polje sociologija, za predmet Medicinska sociologija prijavila se jedna kandidatkinja – dr. sc. Živka Staničić, dosadašnji nastavnik za predmet Medicinska sociologija.
ŽIVKA STANIČIĆ - ŽIVOTNA I RADNA BIOGRAFIJA
Predloženica dr. sc. Živka Stančić, rođena je 3, listopada 1955, godine u Podgorici. Osnovnu i srednju školu završila u Omišu. 1979, godine diplomirala je na Filozofskom fakultetu u Zagrebu na studijskim grupama sociologija – filozofija. 1982, godine magistrirala, a 1996 godine doktorirala na Filozofskom fakultetu u Zagrebu s temom “Sociološki aspekti suvremenih koncepcija zdravlja”.
Kao istraživač dr. sc. Živka Stančić sudjelovala je u istraživačkim projektima: "Zdravstvo i zdravstvena zaštita u Hrvatskoj", “Socijalna zaštita u Hrvatskoj” i “Sestre u psihijatriji. Društveni i kulturni kontekst psihijatrijske djelatnosti” Sudjeluje u radu Hrvatskog politološkog društva te slovenskih i talijanskih socioloških i politoloških udruga.
Dr. sc. Živka Stančić od 1979 zaposlena je na Medicinskom fakultetu u Zagrebu, Područni studij medicine u Splitu kao viši asistent na Katedri za sociologiju, za predmet Medicinska sociologija, a sudjeluje i u nastavi iz predmeta Medicinska etika.
Znanstveni rad
Objavljeni radovi predloženice, u domaćim znanstvenim i stručnim časopisima i drugoj periodici, te predavanja i stručni tečajevi, zaokružuju znanstveno-stručni opus karakterističan za izvornoga znanstvenika, znanstvenika koji je, uvijek, i znalački i iskustveno pristupao proučavanju i analizama područja društvenoga života koja su bila aktualna i urgentna. U analitičko-teorijskom obzoru, predloženica, uvijek postavlja pitanje o korisnosti i upotrebljivosti raznih teorijskih i znanstvenih aktivnosti, a u svrhu povećanja kvalitete života stanovništva.
Međunarodni projekt
U siječnju, 2001. Predloženica je održala zapaženo predavanje pod naslovom : Sociološki aspekti ljekarništva u okviru tečaja stručnog usavršavanja za sudionike u međunarodnom Twinning projektu Hrvatska-Njemačka: Pitajte o svojim lijekovima - Projekt Europharm Foruma/Who i Hrvatskog farmaceutskog društva.
Nastavni rad
Na Katedri liječnik i bolesnik I, dr. sc. Živka Staničić izvodila je sve programe, od asistiranja na predmetu Medicinska sociologija, do sadašnjega samostalnog izvođenja nastave iz predmeta Medicinske sociologije i sudjelovanja u izvođenju nastave iz predmeta Medicinska etika.
Mentor je studentici Farmaceutsko-biokemijskog fakulteta Ortner Zlatki u izradi diplomskog rada pod naslovom: Prepreke u ostvarenju koncepta ljekarničke skrbi.
Profesionalna i građanska
aktivnost
Članica je Hrvatskog sociološkog društva. Sudjeluje u radu Hrvatskog politološkog društva te slovenskih i talijanskih socioloških i politoloških udruga.
Prikaz i ocjena odabranih znanstvenih radova objavljenih nakon posljednjeg izbora
Odlučili smo se
prikazati ovih nekoliko radova, jer svaki za sebe predstavlja doprinos znanosti
ili struci:
1. Osobeni položaj liječnika u društvu; ili: o granicama liječnikovog djelovanja. Revija za sociologiju, Vol.32.,No.3-4.,2001. (str. 197-206)
U radu se pokušavaju ispitati dvije, u osnovi, protivrječne odredbe liječnikovog položaja koje proizlaze iz dvostrukosti relacije koju liječnik ima, s jedne strane spram bolesnika, a s druge strane, spram društva u čijem okrilju djeluje.
U odnosu spram bolesnika, liječnik djeluje kao čovjek od moći iz najmanje dva razloga: njegova se moć spušta do čovjekove najživotnije razine ( a to je razina čovjekovog tijela); jedino liječnik ima legitimitet imenovanja čovjekovih stanja kao bolesnih ili zdravih.
U odnosu spram društva, liječnik se, međutim, pojavljuje kao objekt moći čiji su korijeni « s onu stranu» medicinske profesije, u vladajućoj političkoj strukturi.
Postoje, dakle, neke izvanjske, neprikosnovene činjenice koje ne samo reguliraju i usmjeravaju, već i određuju sveukupni sadržaj, pravac i doseg liječnikovog djelovanja. Kao dokaz za navedenu tvrdnju, uzima se činjenica da je dijagnoza u osnovi socijalni konstrukt. Na taj način pokazuje se da liječnik nema potpunu znanstveno-stručnu autonomiju u svom radu; on ne predstavlja krajnju instancu ni u određenju dijagnoza ni u određenju terapije. To je zato jer liječnik i medicina u svakom društvu ima nadindividualnu socijalnu funkciju, a to znači da glavni «impuls» svom djelovanju dobiva od vladajuće političke strukture. U posljednje vrijeme dadu se uočiti grubi primjeri narušavanja ravnoteže između dviju oprečnih dužnosti/odgovornosti liječnika: činjenice da je on «apsolutni pristalica» života, ali i da je istovremeno i «učesnik u moći vrhovnih vlasti da odlučuju o životu».
2. Funkcionalna važnost komunikacije u liječnikovom djelovanju. Društvena istraživanja, Vol.11 (2002.), br.2-3, str. 469-484
U radu se analiziraju dva osnovna pravca liječnikovog djelovanja: svrhovito-racionalno i komunikativno djelovanje. Dokazuje se da sveukupno liječnikovo djelovanje ne može polaziti isključivo od prirodnih, empirijskih znanosti, unatoč tome što se mnogim liječnicima to područje čini najsigurnijim. U terapeutskoj stvarnosti, svrhovito-racionalno djelovanje predstavlja još uvijek samo predstupanj; za potpunu obradu bolesnika, liječnik treba, od razine ustanovljavanja činjenica «mjerenjem» i «računanjem», prijeći na razinu promatranja zbiljskog bolesnika a to, međutim, pretpostavlja jedno posve drugačije, principijelno novo liječnikovo djelovanje: komunikaciju. Dobrom komunikacijom, liječnik uspijeva otkloniti najnegativnije implikacije uloge bolesnika zbog koje on privremeno i/ili trajno cijeli svoj socijalni život treba živjeti manje-više sa ograničenjima. Komunikacija u interpersonalnom odnosu liječnika i bolesnika, potrebna je ne samo zato jer ona uspješno negira naglašenu asimetriju moći u njihovom odnosu, stvarajući time povoljno okruženje koje liječniku omogućava postizanje maksimalnog, stvarnog terapeutskog učinka, već i zato jer se čovjek, kao povijesno biće, ne može u potpunosti dokučiti čistom objektivizacijom i mjerenjem.
Ključne riječi: liječnikovo svrhovito-racionalno djelovanje; liječnikovo komunikativno djelovanje; funkcionalna važnost komunikacije iz perspektive liječnika; funkcionalna važnost komunikacije iz perspektive bolesnika; bolesnikov strah; ovisnost bolesnika od liječnika.
3. Smisao i najvažnije praktične implikacije socijalnog diskursa zdravlja i bolesti. Revija za socijalnu politiku, Godina 9, br.2, Zagreb 2002. (str. 161-171)
Cilj je ovog rada opovrći pozitivistička shvaćanja, ne samo u prirodnim već i u socijalnim znanostima, po kojima su intelektualni i tehnički sadržaji moderne medicinske znanosti – njezini koncepti, činjenice, metode – «čisto» empirijske, prirodnoznanstvene.
U suprotnosti spram toga prevladavajućeg stava, polazi se od tvrdnje da u proučavanju zdravlja i bolesti valja primjenjivati bitno metodologijsko načelo «dvostrukog diskursa», koje uključuje prirodnoznanstveni ali i socijalni diskurs kao jednakovrijedne. Tek u okviru sadržajno-disciplinarno različitih, ali bitno komplementarnih načina proučavanja (jedan prirodnoznanstveni a drugi socijalni), otvaraju se brojni putovi za plodno i mnogostruko istraživanje zdravlja i bolesti.
Obveza da se o zdravlju i bolesti, uz biomedicinski referentni sustav, raspravlja i u okviru socijalnog referentnog sustava, određena je najmanje dvjema bitnim činjenicama: čovjek je po prirodi «neprirodan»; veliki dio čovjekovog biologijskog bivstvovanja podliježe stalnom društvenom upletanju, što znači da su «egzistancijalne» osnove zdravlja i bolesti izvanmedicinske.
U zaključnom dijelu rada, navode se neke strukturne osobine i funkcije socijalnog diskursa zdravlja/bolesti koje ga bitno razlikuju od prirodnoznanstvenog. Za razliku od prirodnoznanstvenog diskursa, socijalni diskurs zdravlja/bolesti otvara prostor za afirmaciju potreba najvećeg broja ljudi koji se nalaze izvan tokova medicinsko-profesionalnog i/ili političkog odlučivanja, tj. dovodi do demokratizacije područja zdravstva.
Najvažnije implikacije socijalnog diskursa valja očekivati u većoj «produktivnosti» suvremenog liječnika; sasvim je sigurno da suvremeni liječnik, polazeći isključivo od biomedicinskog diskursa, nije više u dovoljnoj mjeri kompetentan ni u razumijevanju a još manje u liječenju mnogih bolesti koje prevladavaju u suvremenom društvu. Upravo zato je iznimno važno da suvremeni liječnik što prije shvati intelektualnu vrijednost socijalnog diskursa u svome svakodnevnom djelovanju.
4.
Aktualnost biomedicinske paradigme zdravlja,
bolesti i medicine. Socijalna ekologija,
Vol.10, No.3,srpanj-rujan 2001. (str. 125-140)
Iz činjenice da u suvremenom zapadnom društvu postoji cijelo mnoštvo najrazličitijih koncepcija liječenja, zdravlja i bolesti- koje se kreću u širokom rasponu od predlogičkih, primitivnih, magičnih do prirodnoznanstvenih - izvlači se pogrešan zaključak o postojanju konceptualne višeslojnosti, što implicira tvrdnju da različite paradigme liječenja, zdravlja i bolesti ravnopravno koegzistiraju bez stvarne mogućnosti da bilo koja od njih zauzme dominantan status.
U radu se dokazuje da teoretski pluralizam postoji samo prividno; na djelu je još snažno prisutan teoretski monizam, što znači da «tvrdo jezgro» biomedicinske paradigme, unatoč dodavanja i modificiranja, zapravo ostaje nepromijenjeno.
Ukazuje se kao se posebnim strategijama (putem indoktrinacije, obrazovne politike, financiranja, tzv.«poduzetnička znanost», socijalizacije, jer paradigma ima, među ostalim, i svojstvo «psihološke jedinstvenosti», izbora osnovnog predmeta proučavanja, sve ono što je izvan konceptualnog i instrumentalnog područja paradigme smatra se nevažnim) neutraliziraju i marginaliziraju sve one paradigme koje nisu bitno na tragu biomedicinske paradigme. Sve analize i kritike biomedicinske paradigme u funkciji su traženja odgovora na bitno pitanje: Zašto je, unatoč tome što više nije «kompatibilna sa činjenicama», biomedicinska paradigma još uvijek vladajuća paradigma u suvremenoj medicini? Naime, sve se više pokazuje da njezino monokauzalno tumačenje nije dostatno u objašnjavanju suvremenih degenerativnih bolesti koje je «stvorio» čovjek. Iako je, dakle, «dogmatska sigurnost» biomedicinske paradigme u novije vrijeme značajno poljuljana, ona nije ozbiljnije dovedena u pitanje, ponajprije zato jer biomedicinska paradigma reproducira i legitimira političku ekonomiju razvijenih društava.
5. poster : Strategija dobre verbalne i neverbalne komunikacije u kontekstu ljekarne, na IV kongresu farmaceuta Hrvatske, Cavtat, svibanj, 2001.
Autorica smatra da uz kognitivne i tehničko-manipulativne vještine, ljekarnik mora stjecati i razvijati komunikacijske vještine. Komunikacija ljekarnika sa bolesnikom predstavlja nedvojbeno, substancijalni dio ukupne ljekarnikove djelatnosti. Dobrom komunikacijom ljekarnik može oživjeti prividno krut i čvrsto postavljen odnos sa bolesnikom. Budući da se nalazi u tzv. «statuarnoj fiksiranosti» spram bolesnika, komunikacija predstavlja glavni medij, ali i glavno sredstvo putem kojeg ljekarnik može otkriti esencijalne bolesnikove znakove/potrebe. Preuzeto je očekivati da ljekarnika naučimo komunicirati; ali nužno je ukazati na neka pravila komunikacije in abstracto (paradigmatski) kako bi ih ljekarnici mogli primjenjivati u stvarnim situacijama, na konkretnoj razini. U tu svrhu, autorica iznosi plan ozbiljenja dobre/aktivne komunikacije: primjenu strategije skrbničke ili dobrohotne susretljivosti spram bolesnika. Svi postupci i metode, kojima se ta strategija ozbiljuje, imaju jedinstven cilj: ljekarnika u verbalnoj i neverbalnoj komunikaciji sa bolesnikom učiniti jednostavnim i «vitalno prisutnim» (Jaspers, K.). Autorica smatra da je to siguran način da ljekarnik pokaže istinsku, genuinu skrb spram bolesnika.
6. tekst pod naslovom: Socijalna farmacija. Zašto bi trebala postati redovni predmet na FBF-u? U časopisu PH., br. 2., prosinac 2001. Službeno glasilo CROPBSA-e Hrvatske udruge studenata farmacije i biokemije.
Iako još uvijek postoje brojne nejasnoće u pogledu određivanja statusa ljekarnika unutar zdravstveno-zaštitnog sustava, njezini pripadnici su definitivno sigurni da on ne može više biti isključivo distributer i prodavač lijekova već mora preuzeti ulogu ključnog člana unutar zdravstveno-zaštitnog tima. Bitna pretpostavka za ispunjenje takve nove uloge jest znatno veća orijentacija ka bolesniku. U suvremenim okolnostima, u kojima pružanje zdravstvene zaštite polazi od holističkog koncepta, postaje sve jasnijim kako sveukupno ljekarnikovo djelovanje ne može više polaziti isključivo sa tla prirodnih, empirijskih, analitičko-eksperimentalnih znanosti, iako se mnogi ljekarnici na tom području još uvijek osjećaju najsigurnijim. Pred ljekarničku profesiju sve se otvorenije postavljaju zahtjevi za proširenjem njihove dosadašnje uloge u pravcu sve bolje komunikacije sa bolesnikom/klijentom. Prema autoričinu mišljenju nova situacija od ljekarnika ultimativno traži da u farmakoterapeutskoj stvarnosti primjenjuje, uz stručno-racionalno djelovanje koje se ravna po tehničkim pravilima koja se temelje na empirijskom znanju (disciplina umijeća u užem smislu),i jedno principijelno posve novo djelovanje: komunikaciju. Autorica analizira ostvarene i moguće tipove komunikacije i teškoće u komunikaciji pacijent ljekarnik i zaključuje da, u današnjim uvjetima, trebamo stvarati jedan posve novi tip ljekarnika - ljekarnika sa dobrim poznavanjem socijalnih, bihevioralnih znanosti, epidemiologije ali i marketinga, menadžmenta, administracije, komunikacije, prava, etike; jednom riječju, trebamo “univerzaliste” a ne samo “tehničare”.
OCJENA ZNANSTVENOG, STRUČNOG I NASTAVNOG RADA I MIŠLJENJE STRUČNOG POVJERENSTVA
Na osnovu izloženog prikaza rada dr. sc. Živke Staničić, stručno povjerenstvo izvješćuje Fakultetsko vijeće o činjenicama i daje svoje stručno mišljenje o kandidatkinji, te prijedlog
NALAZI STRUČNOGA POVJERENSTVA
Stručno povjerenstvo je na osnovu priloženoga natječajnog materijala utvrdilo slijedeće:
1. Na natječaj koji je raspisao Medicinski fakultet Sveučilišta u Splitu, a za izbor u znanstveno-nastavno zvanje docenta za znanstveno područje društvenih znanosti, polje sociologija, na Katedri liječnik i bolesnik I, za predmet Medicinska sociologija, prijavila se je samo jedna kandidatkinja – dr- sc. Živka Staničić, viši asistent na Katedri liječnik i bolesnik I, Medicinskog fakulteta Sveučilišta u Splitu. Uz prijavu kandidature priložila je svu potrebnu dokumentaciju.
2. Dr. sc. Živka Staničić stekla je akademski stupanj doktora znanosti iz područja društvenih znanosti (sociologija) 1996. godine na Filozofskom fakultetu, Sveučilišta u Zagrebu.
3. Dr. sc. Živka Staničić udovoljava uvjetima Zakona o znanstveno-istraživačkoj djelatnosti, čl. 42 stavak 1 (Narodne Novine, 59/1996), uvjetima Zakona o visokim učilištima , čl. 74 stavak 1 (Narodne Novine, 59/1996), te Pravilniku o uvjetima i postupku izbora u zvanja Medicinskog fakulteta Sveučilišta u Splitu od srpnja. 1999.
Dakle:
- dugogodišnjim radom na predmetu Medicinska sociologija stekla je iznimno bogato nastavno i stručno iskustvo izvodeći nastavu cijelog programa na Katedri liječnik i bolesnik I. Posljednjih godina, njezina nastavna djelatnost proširena je još i na kolegij Medicinska etika i ljudska prava;
- što samostalno, što timskim radom izradila je veliki broj znanstvenih projekata i studija;
- sudjelovala je na međunarodnim stručnim i znanstvenim skupovima u okviru međunarodnog znanstveno-istraživačkog projekta;
- objavila je više (dva rada a1 i pet radova a1 + a2, te dva a3 rada prema klasifikaciji o minimalnim uvjetima za izbor u znanstvena zvanja) stručnih i znanstvenih radova iz različitih područja društvenoga života i time dala osobni doprinos u razvoju posebnih sociologija, ali i u primjeni socioloških spoznaja u društvenome kontekstu;
PRIJEDLOG STRUČNOG POVJERENSTVA
Stručno povjerenstvo na temelju uvida u dokumentaciju, znanstveni i istraživački rad, te nastavni rad, te uz prethodno izložene razloge, predlaže da se dr. sc. Živku Staničić izabere u znanstveno-nastavno zvanje docenta za znanstveno područje društvenih znanosti, polje sociologija, za predmet Medicinska sociologija, na Katedri liječnik i bolesnik I, na Medicinskom fakultetu Sveučilišta u Splitu.
Članovi stručnog povjerenstva:
Dr. sc. Benjamin Čulig, predsjednik povjerenstva
Dr. sc. Branka Galić, član povjerenstva
Dr. sc. Jugoslav Bagatin, član povjerenstva
Predmet:
Mišljenje povjerenstva o ispunjavanju uvjeta predloženice za izbor u
znanstveno-nastavno zvanje docenta, za
znanstveno područje društvenih znanosti, polje sociologija, za kolegije
Sociologija i zdravstvo i Socijalna farmacija, na Farmaceutsko - biokemijskom
fakultetu Sveučilišta u Zagrebu
|
|
|
FAKULTETSKOM VIJEĆU |
|
FILOZOFSKOG FAKULTETA |
|
SVEUČILIŠTA U ZAGREBU |
Fakultetsko vijeće Filozofskog fakulteta Sveučilišta u Zagrebu, na sjednici održanoj 18. srpnja 2002. godine imenovalo je stručno povjerenstvo za davanje mišljenja o ispunjavanju uvjeta dr. sc. Živke Staničić za izbor u znanstveno-nastavno zvanje docenta za znanstveno područje društvenih znanosti, polje sociologija, za kolegije Sociologija i zdravstvo i Socijalna farmacija, na Farmaceutsko - biokemijskom fakultetu Sveučilišta u Zagrebu.
Stručno povjerenstvo podnosi Fakultetskome vijeću slijedeće
IZVJEŠĆE
Na natječaj Farmaceutsko - biokemijskog fakulteta Sveučilišta u Zagrebu, koji je objavljen u "Vjesniku" 8. svibnja 2002. godine za izbor u znanstveno-nastavno zvanje docenta, za znanstveno područje društvenih znanosti, polje sociologija, za kolegije Sociologija i zdravstvo i Socijalna farmacija prijavila se jedna kandidatkinja – dr. sc. Živka Staničić.
ŽIVKA STANIČIĆ - ŽIVOTNA I RADNA BIOGRAFIJA
Predloženica dr. sc. Živka Stančić, rođena je 3, listopada 1955, godine u Podgorici. Osnovnu i srednju školu završila u Omišu. 1979, godine diplomirala je na Filozofskom fakultetu u Zagrebu na studijskim grupama sociologija – filozofija. 1982, godine magistrirala, a 1996 godine doktorirala na Filozofskom fakultetu u Zagrebu s temom “Sociološki aspekti suvremenih koncepcija zdravlja”.
Kao istraživač dr. sc. Živka Staničić sudjelovala je u istraživačkim projektima: "Zdravstvo i zdravstvena zaštita u Hrvatskoj", “Socijalna zaštita u Hrvatskoj” i “Sestre u psihijatriji. Društveni i kulturni kontekst psihijatrijske djelatnosti” Sudjeluje u radu Hrvatskog politološkog društva, te slovenskih i talijanskih socioloških i politoloških udruga.
Dr. sc. Živka Staničić od 1979 zaposlena je na Medicinskom fakultetu u Zagrebu, Područni studij medicine u Splitu kao viši asistent na Katedri za sociologiju, za predmet Medicinska sociologija, a sudjeluje i u nastavi iz predmeta Medicinska etika.
Znanstveni rad
Objavljeni radovi predloženice, u domaćim znanstvenim i stručnim časopisima i drugoj periodici, te predavanja i stručni tečajevi, zaokružuju znanstveno-stručni opus karakterističan za izvornoga znanstvenika, znanstvenika koji je, uvijek, i znalački i iskustveno pristupao proučavanju i analizama područja društvenoga života koja su bila aktualna i urgentna. U analitičko-teorijskom obzoru, predloženica, uvijek postavlja pitanje o korisnosti i upotrebljivosti raznih teorijskih i znanstvenih aktivnosti, a u svrhu povećanja kvalitete života stanovništva.
Međunarodni projekt
U siječnju, 2001. predloženica je održala zapaženo predavanje pod naslovom : Sociološki aspekti ljekarništva u okviru tečaja stručnog usavršavanja za sudionike u međunarodnom Twinning projektu Hrvatska-Njemačka: Pitajte o svojim lijekovima - Projekt Europharm Foruma/Who i Hrvatskog farmaceutskog društva.
Nastavni rad
Na Katedri liječnik i bolesnik I, dr. sc. Živka Staničić izvodila je sve programe, od asistiranja na predmetu Medicinska sociologija, do sadašnjega samostalnog izvođenja nastave iz predmeta Medicinske sociologije i sudjelovanja u izvođenju nastave iz predmeta Medicinska etika.
Mentor je studentici Farmaceutsko-biokemijskog fakulteta Ortner Zlatki u izradi diplomskog rada pod naslovom: Prepreke u ostvarenju koncepta ljekarničke skrbi.
Profesionalna i građanska
aktivnost
Članica je Hrvatskog sociološkog društva. Sudjeluje u radu Hrvatskog politološkog društva te slovenskih i talijanskih socioloških i politoloških udruga.
Prikaz i ocjena odabranih znanstvenih radova objavljenih nakon posljednjeg izbora
Odlučili smo se
prikazati ovih nekoliko radova, jer svaki za sebe predstavlja doprinos znanosti
ili struci:
5.
U radu "Aktualnost biomedicinske paradigme zdravlja, bolesti i
medicine, Socijalna ekologija,
Vol.10, No.3,srpanj-rujan 2001. (str. 125-140)" se dokazuje da teoretski pluralizam postoji samo prividno;
na djelu je još snažno prisutan teoretski monizam, što znači da «tvrdo jezgro»
biomedicinske paradigme, unatoč dodavanja i modificiranja, zapravo ostaje
nepromijenjeno.
Iz činjenice da u suvremenom zapadnom društvu postoji cijelo mnoštvo najrazličitijih koncepcija liječenja, zdravlja i bolesti- koje se kreću u širokom rasponu od predlogičkih, primitivnih, magičnih do prirodnoznanstvenih - izvlači se pogrešan zaključak o postojanju konceptualne višeslojnosti, što implicira tvrdnju da različite paradigme liječenja, zdravlja i bolesti ravnopravno koegzistiraju bez stvarne mogućnosti da bilo koja od njih zauzme dominantan status.
U radu se ukazuje kako se posebnim strategijama (putem indoktrinacije, obrazovne politike, financiranja, tzv.«poduzetnička znanost», socijalizacije, jer paradigma ima, među ostalim, i svojstvo «psihološke jedinstvenosti», izbora osnovnog predmeta proučavanja, sve ono što je izvan konceptualnog i instrumentalnog područja paradigme smatra se nevažnim) neutraliziraju i marginaliziraju sve one paradigme koje nisu bitno na tragu biomedicinske paradigme. Sve analize i kritike biomedicinske paradigme u funkciji su traženja odgovora na bitno pitanje: Zašto je, unatoč tome što više nije «kompatibilna sa činjenicama», biomedicinska paradigma još uvijek vladajuća paradigma u suvremenoj medicini? Naime, sve se više pokazuje da njezino monokauzalno tumačenje nije dostatno u objašnjavanju suvremenih degenerativnih bolesti koje je «stvorio» čovjek. Iako je, dakle, «dogmatska sigurnost» biomedicinske paradigme u novije vrijeme značajno poljuljana, ona nije ozbiljnije dovedena u pitanje, ponajprije zato jer biomedicinska paradigma reproducira i legitimira političku ekonomiju razvijenih društava.
6.
U radu "Osobeni položaj liječnika u društvu;
ili: o granicama liječnikovog djelovanja. Revija
za sociologiju, Vol.32.,No.3-4.,2001. (str. 197-206)" se pokušavaju
ispitati dvije, u osnovi, protivurječne odredbe liječnikovog položaja koje
proizlaze iz dvostrukosti relacije koju liječnik ima, s jedne strane spram
bolesnika, a s druge strane, spram društva u čijem okrilju djeluje.
U odnosu spram bolesnika, liječnik djeluje kao čovjek od moći iz najmanje dva razloga: njegova se moć spušta do čovjekove najživotnije razine ( a to je razina čovjekovog tijela); jedino liječnik ima legitimitet imenovanja čovjekovih stanja kao bolesnih ili zdravih.
U odnosu spram društva, liječnik se, međutim, pojavljuje kao objekt moći čiji su korijeni « s onu stranu» medicinske profesije, u vladajućoj političkoj strukturi.
Postoje, dakle, neke izvanjske, neprikosnovene činjenice koje ne samo reguliraju i usmjeravaju, već i određuju sveukupni sadržaj, pravac i doseg liječnikovog djelovanja. Kao dokaz za navedenu tvrdnju, uzima se činjenica da je dijagnoza u osnovi socijalni konstrukt. Na taj način pokazuje se da liječnik nema potpunu znanstveno-stručnu autonomiju u svom radu; on ne predstavlja krajnju instancu ni u određenju dijagnoza ni u određenju terapije. To je zato jer liječnik i medicina u svakom društvu ima nadindividualnu socijalnu funkciju, a to znači da glavni «impuls» svom djelovanju dobiva od vladajuće političke strukture. U posljednje vrijeme dadu se uočiti grubi primjeri narušavanja ravnoteže između dviju oprečnih dužnosti/odgovornosti liječnika: činjenice da je on «apsolutni pristalica» života, ali i da je istovremeno i «učesnik u moći vrhovnih vlasti da odlučuju o životu».
7. U radu "Funkcionalna važnost komunikacije u liječnikovom djelovanju. Društvena istraživanja, Vol.11 (2002.), br.2-3, str. 469-484" se analiziraju dva osnovna pravca liječnikovog djelovanja: svrhovito-racionalno i komunikativno djelovanje. Dokazuje se da sveukupno liječnikovo djelovanje ne može polaziti isključivo od prirodnih, empirijskih znanosti, unatoč tome što se mnogim liječnicima to područje čini najsigurnijim. U terapeutskoj stvarnosti, svrhovito-racionalno djelovanje predstavlja još uvijek samo predstupanj; za potpunu obradu bolesnika, liječnik treba, od razine ustanovljavanja činjenica «mjerenjem» i «računanjem», prijeći na razinu promatranja zbiljskog bolesnika a to, međutim, pretpostavlja jedno posve drugačije, principijelno novo liječnikovo djelovanje: komunikaciju. Dobrom komunikacijom, liječnik uspijeva otkloniti najnegativnije implikacije uloge bolesnika zbog koje on privremeno i/ili trajno cijeli svoj socijalni život treba živjeti manje-više sa ograničenjima. Komunikacija u interpersonalnom odnosu liječnika i bolesnika, potrebna je ne samo zato jer ona uspješno negira naglašenu asimetriju moći u njihovom odnosu, stvarajući time povoljno okruženje koje liječniku omogućava postizanje maksimalnog, stvarnog terapeutskog učinka, već i zato jer se čovjek, kao povijesno biće, ne može u potpunosti dokučiti čistom objektivizacijom i mjerenjem.
4. Cilj rada "Smisao i najvažnije praktične implikacije
socijalnog diskursa zdravlja i bolesti. Revija
za socijalnu politiku, Godina 9, br.2, Zagreb 2002. (str. 161-171)" jest opovrći
pozitivistička shvaćanja, ne samo u prirodnim već i u socijalnim znanostima, po
kojima su intelektualni i tehnički sadržaji moderne medicinske znanosti –
njezini koncepti, činjenice, metode – «čisto» empirijske, prirodnoznanstvene.
U suprotnosti spram toga prevladavajućeg stava, polazi se od tvrdnje da u proučavanju zdravlja i bolesti valja primjenjivati bitno metodologijsko načelo «dvostrukog diskursa», koje uključuje prirodno-znanstveni ali i socijalni diskurs kao jednakovrijedne. Tek u okviru sadržajno-disciplinarno različitih, ali bitno komplementarnih načina proučavanja (jedan prirodno-znanstveni a drugi socijalni), otvaraju se brojni putovi za plodno i mnogostruko istraživanje zdravlja i bolesti.
Obveza da se o zdravlju i bolesti, uz biomedicinski referentni sustav, raspravlja i u okviru socijalnog referentnog sustava, određena je najmanje dvjema bitnim činjenicama: čovjek je po prirodi «neprirodan»; veliki dio čovjekovog biologijskog bivstvovanja podliježe stalnom društvenom upletanju, što znači da su "egzistancijalne" osnove zdravlja i bolesti izvan-medicinske.
U zaključnom dijelu rada, navode se neke strukturne osobine i funkcije socijalnog diskursa zdravlja/bolesti koje ga bitno razlikuju od prirodno-znanstvenog. Za razliku od prirodno-znanstvenog diskursa, socijalni diskurs zdravlja/bolesti otvara prostor za afirmaciju potreba najvećeg broja ljudi koji se nalaze izvan tokova medicinsko-profesionalnog i/ili političkog odlučivanja, tj. dovodi do demokratizacije područja zdravstva.
Najvažnije implikacije socijalnog diskursa valja očekivati u većoj «produktivnosti» suvremenog liječnika; sasvim je sigurno da suvremeni liječnik, polazeći isključivo od biomedicinskog diskursa, nije više u dovoljnoj mjeri kompetentan ni u razumijevanju a još manje u liječenju mnogih bolesti koje prevladavaju u suvremenom društvu. Upravo zato je iznimno važno da suvremeni liječnik što prije shvati intelektualnu vrijednost socijalnog diskursa u svome svakodnevnom djelovanju.
7. Poster : "Strategija dobre verbalne i neverbalne komunikacije u kontekstu ljekarne, na IV. kongresu farmaceuta Hrvatske, Cavtat, svibanj, 2001. Polazi od pretpostavke da uz kognitivne i tehničko-manipulativne vještine, ljekarnik mora stjecati i razvijati komunikacijske vještine. Komunikacija ljekarnika sa bolesnikom predstavlja nedvojbeno, substancijalni dio ukupne ljekarnikove djelatnosti. Dobrom komunikacijom ljekarnik može oživjeti prividno krut i čvrsto postavljen odnos sa bolesnikom. Budući da se nalazi u tzv. «statuarnoj fiksiranosti» spram bolesnika, komunikacija predstavlja glavni medij, ali i glavno sredstvo putem kojeg ljekarnik može otkriti esencijalne bolesnikove znakove/potrebe. Preuzeto je očekivati da ljekarnika naučimo komunicirati; ali nužno je ukazati na neka pravila komunikacije in abstracto (paradigmatski) kako bi ih ljekarnici mogli primjenjivati u stvarnim situacijama, na konkretnoj razini. U tu svrhu, autorica iznosi plan ozbiljenja dobre/aktivne komunikacije: primjenu strategije skrbničke ili dobrohotne susretljivosti spram bolesnika. Svi postupci i metode, kojima se ta strategija ozbiljuje, imaju jedinstven cilj: ljekarnika u verbalnoj i neverbalnoj komunikaciji sa bolesnikom učiniti jednostavnim i «vitalno prisutnim» (Jaspers, K.). Autorica smatra da je to siguran način da ljekarnik pokaže istinsku, genuinu skrb spram bolesnika.
8. tekst pod naslovom: Socijalna farmacija. Zašto bi trebala postati redovni predmet na FBF-u? U časopisu PH., br. 2., prosinac 2001. Službeno glasilo CROPBSA-e Hrvatske udruge studenata farmacije i biokemije.
Iako još uvijek postoje brojne nejasnoće u pogledu određivanja statusa ljekarnika unutar zdravstveno-zaštitnog sustava, njezini pripadnici su definitivno sigurni da on ne može više biti isključivo distributer i prodavač lijekova već mora preuzeti ulogu ključnog člana unutar zdravstveno-zaštitnog tima. Bitna pretpostavka za ispunjenje takve nove uloge jest znatno veća orijentacija ka bolesniku. U suvremenim okolnostima, u kojima pružanje zdravstvene zaštite polazi od holističkog koncepta, postaje sve jasnijim kako sveukupno ljekarnikovo djelovanje ne može više polaziti isključivo sa tla prirodnih, empirijskih, analitičko-eksperimentalnih znanosti, iako se mnogi ljekarnici na tom području još uvijek osjećaju najsigurnijim. Pred ljekarničku profesiju sve se otvorenije postavljaju zahtjevi za proširenjem njihove dosadašnje uloge u pravcu sve bolje komunikacije sa bolesnikom/klijentom. Prema autoričinu mišljenju nova situacija od ljekarnika ultimativno traži da u farmakoterapeutskoj stvarnosti primjenjuje, uz stručno-racionalno djelovanje koje se ravna po tehničkim pravilima koja se temelje na empirijskom znanju (disciplina umijeća u užem smislu),i jedno principijelno posve novo djelovanje: komunikaciju. Autorica analizira ostvarene i moguće tipove komunikacije i teškoće u komunikaciji pacijent ljekarnik i zaključuje da, u današnjim uvjetima, trebamo stvarati jedan posve novi tip ljekarnika - ljekarnika sa dobrim poznavanjem socijalnih, bihevioralnih znanosti, epidemiologije ali i marketinga, menadžmenta, administracije, komunikacije, prava, etike; jednom riječju, trebamo “univerzaliste” a ne samo “tehničare”.
OCJENA ZNANSTVENOG, STRUČNOG I NASTAVNOG RADA I MIŠLJENJE STRUČNOG POVJERENSTVA
Na osnovu izloženog prikaza rada dr. sc. Živke Staničić, stručno povjerenstvo izvješćuje Fakultetsko vijeće o činjenicama i daje svoje stručno mišljenje o kandidatkinji, te prijedlog
NALAZI STRUČNOGA POVJERENSTVA
Stručno povjerenstvo je na osnovu priloženoga natječajnog materijala utvrdilo slijedeće:
1. Na natječaj koji je raspisao Farmaceutsko - biokemijski fakultet Sveučilišta u Zagrebu, koji je objavljen u "Vjesniku" 8. svibnja 2002. godine za a za izbor u znanstveno-nastavno zvanje docenta, za znanstveno područje društvenih znanosti, polje sociologija, za kolegije Sociologija i zdravstvo i Socijalna farmacija, prijavila se je samo jedna kandidatkinja – dr- sc. Živka Staničić, viši asistent na Katedri liječnik i bolesnik I, Medicinskog fakulteta Sveučilišta u Splitu. Uz prijavu kandidature priložila je svu potrebnu dokumentaciju.
2. Dr. sc. Živka Staničić stekla je akademski stupanj doktora znanosti iz područja društvenih znanosti (sociologija) 1996. godine na Filozofskom fakultetu, Sveučilišta u Zagrebu.
3. Dr. sc. Živka Staničić udovoljava uvjetima Zakona o znanstveno-istraživačkoj djelatnosti, čl. 42 stavak 1 (Narodne Novine, 59/1996), te uvjetima Zakona o visokim učilištima , čl. 74 stavak 1 (Narodne Novine, 59/1996.).
Dakle:
§ dugogodišnjim radom na predmetu Medicinska sociologija stekla je iznimno bogato nastavno i stručno iskustvo izvodeći nastavu cijelog programa na Katedri liječnik i bolesnik I. Posljednjih godina, njezina nastavna djelatnost proširena je još i na kolegij Medicinska etika i ljudska prava;
§ što samostalno, što timskim radom izradila je veliki broj znanstvenih projekata i studija;
§ sudjelovala je na međunarodnim stručnim i znanstvenim skupovima u okviru međunarodnog znanstveno-istraživačkog projekta;
§ objavila je niz stručnih i znanstvenih radova iz različitih područja društvenoga života i time dala osobni doprinos u razvoju posebnih sociologija, ali i u primjeni socioloških spoznaja u društvenome kontekstu;
§ ono što zaslužuje poseban naglasak je osobita susretljivost sa studentima na koje prenosi sva svoja znanja i iskustvo;
PRIJEDLOG STRUČNOG POVJERENSTVA
Stručno povjerenstvo na temelju uvida u dokumentaciju, znanstveni i istraživački rad, nastavni i profesionalni rad , te uz prethodno izložene razloge, predlaže da se dr. sc. Živku Staničić izabere u znanstveno-nastavno zvanje docenta za znanstveno područje društvenih znanosti, polje sociologija, za. kolegije Sociologija i zdravstvo i Socijalna farmacija, na Farmaceutsko - biokemijskom fakultetu Sveučilišta u Zagrebu
Članovi stručnog povjerenstva:
Dr. sc. Vjekoslav Afrić, red. prof.
predsjednik povjerenstva
Dr. sc. Davorka Matić, doc.
član povjerenstva
Dr. sc. Zdenka Kalođera, red. prof.
član povjerenstva
SVEUČILIŠTE U ZAGREBU
FILOZOFSKI FAKULTET
ODSJEK ZA SOCIOLOGIJU
Ivana Lučića 3
10000 Zagreb
FAKULTETSKOM VIJEĆU
FILOZOFSKOG FAKULTETA U ZAGREBU
PREDMET:
MIŠLJENJE O IZBORU U ZNANSTVENO-NASTAVNO ZVANJE IZVANREDNOG PROFESORA –
predloženik dr. sc. Antun Šundalić
Fakultetsko vijeće izabralo nas je u stručno
povjerenstvo za davanje mišljenja o ispunjavanju uvjeta predloženika za izbor u
znanstveno-nastavno zvanje izvanrednog profesora za znanstveno područje
društvenih znanosti, polje sociologija, za predmet Sociologija na Ekonomskom
fakultetu u Osijeku.
Ekonomski fakultet u Osijeku
raspisao je u "Glasu Slavonije" 2. studenoga 2002. godine natječaj za
izvanrednog profesora Sociologije, na koji se javio samo jedan pristupnik dr.
sc. Antun Šundalić. Pristupnik je prijavi na natječaj priložio: životopis,
preslik domovnice, preslik Odluke o izboru u sadašnje zvanje, popis svih
znanstvenih i stručnih radova, popis znanstvenih i stručnih radova od posljednjeg
izbora u znanstveno-nastavno zvanje, dokaze o ispunjavanju minimalnih uvjeta
propisanih zakonom i uvjeta Rektorskog zbora.
Stručno povjerenstvo pregledalo
je raspoložive materijale o pristupniku i podnosi Fakultetskom vijeću ovo
I Z V J
E Š Ć E
1. ŽIVOTOPIS
Dr. sc. Antun Šundalić rođen je
27. 11. 1959. godine u Orahovici. Gimnaziju je završio u Našicama a na
Filozofskom fakultetu u Zagrebu diplomirao je 1982. godine dvopredmetnu
studijsku grupu Filozofija-sociologija, magistrirao 1988. godine ("Religija
i komunikacija") i 1996. godine doktorirao ("Konfesionalni identitet
i identifikacija u uvjetima društvene krize"). Kao stipendist DAAD-a
boravio je (18. XI - 18. XII 1997.) na Fachhochschule Pforzheim.
Do 1992. godine radio je kao
srednjoškolski profesor u Osijeku a bio je i ravnatelj srednje škole. 1992. godine zaposlen je kao
asistent na Ekonomskom fakultetu u Osijeku, gdje i danas radi. Za docenta
izabran je 1998. godine. Kao vanjski suradnik na Pedagoškom fakultetu u Osijeku
predavao je Sociologiju odgoja (1995.-1997.), a od 1999.-2002. na
Prehrambeno-tehnološkom fakultetu u Osijeku predavao je Sociologiju i na
Poljoprivrednom fakultetu Agrarnu sociologiju.
Vanjski je suradnik Instituta
društvenih znanosti Ivo Pilar u Zagrebu, a bio je (1999.-2000.) v.d. voditelja
njegova Centra u Osijeku. Surađivao je kao kolumnist u "Glasu
Slavonije" te nastupao u emisijama na TV (U krupnom planu, Ekumena).
Objavljivao je i na Trećem programu Hrvatskog radija.
Član je Hrvatskog sociološkog
društva i European Sociological Association.
2. ZNANSTVENA DJELATNOST
Dr. sc. Šundalić je nakon
doktorata nastavio svoju znanstvenu aktivnost, ponajprije u istraživačkom
pogledu kao suradnik Instituta Ivo Pilar, a i samostalno je provodio
istraživanja.
Radove je objavljivao u
časopisima (Društvena istraživanja, Politička misao, Sociologija sela,
Socijalna ekologija) i zbornicima. Do sada je objavio ukupno 47 radova: 27
znanstvenih i 20 stručnih radova, uključujući i dvije knjige: Crkva, vjera i
politika (1999., doktorat) i Od rezignacije do utočišta (1999). Od izbora u
znanstveno-nastavno zvanje docenta objavio je 17 znanstvenih i devet stručnih
radova (vidi popis u prilogu).
Izvijestit ćemo o pristupnikovim
znanstvenim radovima, poglavito novijim, objavljenim nakon izbora u docenta za
koje držimo da ga kvalificiraju za izbor u izvanrednog profesora.
2.1. Objavljeni znanstveni radovi
Utjecaj
katoličkog socijalnog učenja u novoj političkoj klimi Hrvatske, Zagreb, "POLITIČKA MISAO", Vol. 32, No.
3-4(1995.), str. 200-212. Izlaženje iz socijalizma hrvatsko je društvo
obilježilo visokim stupnjem nacionalne homogenizacije koja je bila
intenzivirana ratom, ali i sviješću o samostalnoj državi. U tome je značajno
mjesto i ulogu dobila kršćanska tradicija i dominirajuća katolička konfesija.
Autor ističe ne samo povijesnu ulogu Rimokatoličke crkve za hrvatski narod u
okrilju drugih država, već i aktualnu zadaću oko oblikovanja moralnih kriterija
nove politike. Od Crkve se ne smije tražiti da bude samo čuvariteljica i
prenositeljica nacionalne tradicije, već i navjestiteljica i promicateljica
novina (posebice u gospodarstvu i politici). Crkvi se otvara prostor u novim
političkim prilikama Hrvatske, tvrdi autor, da na tragu Drugog vatikanskog
koncila učini korak od pozicije "kritičke distance" prema poziciji
"konstruktivne distance".
To nije put Hrvatske u izgradnju kršćanskog društva, već otvaranje prostora za katolička socijalna načela solidarnosti i supsidijarnosti, koja su, prema autoru, i te kako potrebna vremenu netransparentnog bogaćenja.
Selo
i grad kao socio-kulturni okviri shvaćanja župe, Zagreb, "SOCIJALNA EKOLOGIJA", Vol.5, No.
1/1996., str. 73-81. Život u selu i gradu danas je sve manje različit.
Modernizacija je učinila sela jednako otvorena informacijama, obrazovanju i
fizičkoj komunikaciji kao i gradove. Ipak, postoje razlike u stavovima i
shvaćanjima između stanovnika sela i grada koje su posljedica (1) različite
izloženosti demografsko-migracijskim promjenama, (2) različite prisutnosti i
uporabe informacijske tehnologije, (3) različitog intenziteta sekularizacije u
svakodnevnim aktivnostima. Koliko se ove razlike potvrđuju u stavovima
stanovnika grada i sela u shvaćanju župe, autor daje odgovor u članku.
Polazišnu hipotezu - da je župna zajednica među seoskim vjernicima shvaćena
više kroz sekularna obilježja, a među gradskim kroz sakralna – autor je dokazao
kroz empirijsko istraživanje (pisani upitnik) provedeno na stratificiranom
uzorku (296 ispitanika seoskih župa, 270 gradskih).
Kroz
distribuciju frekvencija i dva faktora ekstrahirana Varimax rotacijom pokazalo
se da vjernici gradskih župa župu shvaćaju kao zajednicu vjere, bogoštovanja i
ljubavi, dok je za seoski uzorak na
prvom mjestu tradicija i materijalna potpora Crkvi kao obilježja župne
zajednice. Ovime je autor ukazao na različite učinke istih socijalnih procesa
(migracija, modernizacije, sekularizacije i ateizacije) u selu i gradu.
A Model of Peaceful Reintegration and
the Possibility to Live Together,
Zagreb, "DRUŠTVENA ISTRAŽIVANJA", Vol. 6, No. 2-3(28-29)(1997.), str.
217-234.
Je
li moguća mirna reintegracija i kako je provesti na prostoru koji je opterećen
dugotrajnim neslaganjem i nasiljem? Kroz članak autor argumentira sva povijesna
razilaženja Hrvata i Srba na istoku Hrvatske te stvara pesimističnu sliku odgovora
na postavljeno pitanje. Takvoj slici uz razlike u jeziku, vjeri, tradiciji i
kulturi, posebno doprinosi progon i stradanje svih ne-Srba tijekom rata
1991.-1992. godine.
Poslije
svega suživot prognanih s progoniteljima dobio je političku dimenziju mirne
reintegracije i time se isplanirao kao ostvariv. Rezultati istraživanja među
prognanicima pokazuju vrlo visok stupanj nepovjerenja prema dojučerašnjim
susjedima Srbima, prema institucijama koje bi formirali Srbi (lokalnoj upravi),
kao i prema brizi hrvatske države za buduće povratnike. Veliki dio povratnika
očekuje da će Srbi napustiti Hrvatsku, a manje od trećine ih je spremno živjeti
zajedno. Također je izražan strah povratnika za osobnu sigurnost, strah od
siromaštva, besperspektivnosti ratom opustošenog područja osobito za mlade i
drugo. Želja za povratkom ali i strah što će ih dočekati, hoće li država imati
utjecaj na cijelom području, mogući je zaključak-komentar koji, ističe autor,
jasno govori o (ne)prihvatljivosti plana mirne reintegracije za prognanike.
Globalizacijsko brisanje – za ili
protiv?, "DRUŠTVENA
ISTRAŽIVANJA", Vol. 11, No. 2-3 (58-59), 2002., str. 397-411. U članku
autor pristupa globalizaciji kao procesu u novijoj povijesti Zapada, ali koji u
suvremenosti (od 80-tih godina dvadesetog stoljeća) dobiva novu dimenziju
određenu tehnološkim mogućnostima i na njima razvijenim potrebama slojevite
integracije svijeta. Takvu globalizaciju autor kvalificira kao
tehničko-tehnološku.
Nejasnoća
oko pitanja razvitka i napretka dovodi do polarizacije javnosti oko pristupa
globalizaciji kao fikciji ili stvarnom procesu. Autor nabraja šest točaka koje
izazivaju dvojbu je li na djelu globalizacija ili već postojeća regionalizacija
(to su: sam koncept globalizacije, nositelji moći, shvaćanje kulture, ekonomija,
nejednakost, svjetski poredak).
Nove
prilike otvaraju i pitanje, ističe autor, što je s lokalnim, kakvu ulogu u tom
procesu dobivaju mali narodi. To je pitanje osobito aktualno za Hrvatsku koja
se nastoji priključiti svjetskoj zajednici. Kako popuniti prazninu građanske
kulture koja Hrvatskoj nedostaje za preuzimanje neoliberalne koncepcije
razvoja? U radu se upozorava da je pred
Hrvatskom složen zadatak: potrebno je da odživi materijalno bogaćenje i istodobno
zaživi novi realitet – društvo znanja i visoke tehnologije. To je preduvjet
ulaska u europske i svjetske integracije. Pri tome se javlja opravdani strah da
će ekonomska i tehnologijska nadmoć vodećih kreatora globalizacije dovesti u
pitanje politički, kulturni i povijesni identitet malih naroda.
Globalizacija
kao svjetski proces sudbina je svih, pa i malih naroda. Vođena od
najrazvijenih, ona daje argumente i globalistima i skepticima. Autor vidi kao
važnu zadaću educirati javnost kako bi se stvorila svijest u društvu o dobrim i
lošim stranama globalizacije, te otvorio prostor zaštiti i razvoju kulturne i
povijesne posebnosti te izbjeglo brisanje identiteta malih naroda.
Uloga ljudskog čimbenika u
revitalizaciji slavonskog sela i poljoprivrede, "SOCIOLOGIJA SELA" , Vol. 38, No. 3-4
(149-150), 2000., str. 375-391. Ovim radom autor ukazuje na ozbiljan problem
hrvatskog društva a tiče se sela i poljoprivrede, posebno u Slavoniji. Autor
ističe da su u hrvatskim prilikama posrijedi bili modernizacijski procesi koji
su zaobišli selo i poljoprivredu. Tomu je pogodovala socijalistička
orijentacija razvoja na industriju, a tranzicijske su okolnosti također
poljoprivredi dodijelile minornu ulogu u ukupnom gospodarskom razvoju. Za
Slavoniju i Baranju bilo je pogubno djelovanje rata 1991.-92. i okupacije što
je osiromašilo i unazadilo ove izrazito poljoprivredne krajeve. Dogodilo se,
što je autor pokazao empirijskim istraživanjem među 150 studenata viših godišta
ekonomije i agronomije, da među budućim mladim stručnjacima nema interese za
djelatnosti vezane uz selo i poljoprivredu. Život u gradu se shvaća
perspektivnijim, zanimanja izvan poljoprivrede uglednijima.
Revitalizirati
selo i poljoprivredu zadatak je u kojemu, autor smatra, važnu ulogu ima
drugačije političko vrednovanje poljoprivrede i sela. Tri su koraka
revitalizacije sela i poljoprivrede: 1. selo treba postati socijalni prostor
ravnopravan gradu; 2. poljoprivreda treba dobiti primjereno mjesto u
gospodarskom sustavu zemlje, posebice kada je važno pitanje razvijanja ekološke
svijesti; 3. u selu se trebaju stvoriti infrastrukturni uvjeti za
"udomaćivanje" informatičke kulture koja se uglavnom smatra
urbano-industrijskom.
Kod
ovih koraka ljudski je čimbenik od presudne važnosti. Urgentno je, zaključuje
autor, inovirati svijest o odnosu prema poljoprivredi kao djelatnosti koja
traži obrazovane stručnjake.
Obrazovanje – od statusnog simbola do
egzistencijalne nužde,
"INFORMATOLOGIJA", Vol. 33, No. 1-2, 2000., str. 67-71. Autor
analizira promijenjenu socijalnu poziciju obrazovanja i znanosti. Sekularizirani
svijet sve je okrenutiji obrazovanju kao egzistencijalnom imperativu, kao
središnjoj društvenoj funkciji. Edukaciju, kompetenciju i kompeticiju autor
uzima kao neodvojive segmente "u aktualnoj socijalizacijskoj matrici
postindustrijskog društva". Obrazovanje za poziv potisnulo je nekadašnje
obrazovanje radi obrazovanja, ističe autor, i kao takvo postalo proizvoditelj
simboličkog kapitala.
Prevladavanje
scijentizma i pragmatizma dovelo je na marginu humanizam u obrazovanju, a
primarno se razvija tehno-scijentizam. Kod toga autor razlikuje obrazovanje za
korištenje tehnologije od obrazovanja za stvaranje tehnologije. Ono prvo je
namijenjeno većini, a ovo drugo odabranoj eliti talentiranih. Dualizam se,
dakle, ni ovdje nije izbjegao: na jednoj su strani malobrojni kreatori znanosti
i tehnologije, a na drugoj brojni "pasivni konzumenti zadanih
mogućnosti".
Na
primjeru hrvatske empirije člankom se pokazuje da je hrvatska stvarnost svjesna
važnosti obrazovanja i stručnosti (diplome), da znanstvene institucije uživaju
povjerenje javnosti, te da se za priključivanje Europi treba i može poraditi na
proširivanju obrazovanja.
Sustav vrijednosti u vrijeme politike
zaborava, u knjizi: M. Meštrović (ur.): Globalizacija i njene refleksije u
Hrvatskoj, Zagreb, Ekonomski institut, 2001., str. 65-82.
U
ovom radu središnja je tema tranzicijske smjernice transformacije društva na
gospodarskoj, političkoj i kulturnoj razini i praznine na koje se pri tome
nailazi. Postsocijalistička društva poput Hrvatske, svoj odmak od socijalizma
žele potvrditi prokapitalističkim otvaranjem u gospodarstvu (sloboda vlasništva
i tržište), politici (višestranačje i parlamentarizam) i kulturi (građanske
slobode). Sve to ostaje na nivou deklarativnosti, a bez empirijske
zaživljenosti, upozorava autor.
Nezaobilazna
praznina na koju se u članaku ukazuje proizlazi iz poređenja tehnološke i
organizacijske razine socijalističke industrijalizacije s razinom suvremenog
postindustrijskog Zapada. Navodeći potvrde u aktualnoj sociološkoj literaturi,
autor ističe današnju važnost (u razvijenom svijetu) simboličkog kapitala pred
materijalnim resursima. Tranzicijska praksa pokazuje da je Hrvatska stavila na
prvo mjesto imovinu kao uvažavani argument zapadnog mentaliteta, a što graniči
s "prvobitnoakumulacijskom političkom sviješću". Jedna od posljedica
takve orijentacije je polarizacija društva kroz rastuću socijalnu nejednakost,
kroz rastakanje socijalnog kapitala. Takve prilike govore o
"nekompatibilnosti verbalne politike i socijalne zbilje", o
"moralnom licitiranju prema dolje".
Kao prioritet autoru se nameće politički, gospodarski i moralni zaokret
u ponovnom razvijanju osjećaja solidarnosti i povjerenja, oživljavanju
socijalnog kapitala.
Autor
u zaključku kaže da socijalne institucije ne smiju služiti partikularnim
interesima, da moral mora dobiti ono mjesto koje mu pripada, a što država mora
poticati. Privatizacija ne smije poništavati vrijednosti kompetencije i
kompeticije, već se na njima mora graditi.
Evolucija
seljačkog posjeda i njezin utjecaj na seoski okoliš, u knjizi:
M. Štambuk, I. Rogić, A. Mišetić (ur.): Prostor iza – kako modernizacija
mijenja hrvatsko selo, Zagreb, Institut društvenih znanosti Ivo Pilar,
Biblioteka ZBORNICI, 2002., str. 197-220. U središtu je ovoga rada autorovo
istraživanje promjena koje su zahvatile hrvatsko selo u proteklom stoljeću.
Poseban je naglasak stavljen na evoluiranje seljačkog posjeda kako u aktivnosti
stanovništva, tako i u socio-ekonomskom pozicioniranju u društvu.
"Ekonomija
života" svojstvena seljačkoj kulturi ustupila je mjesto tržišnoj ekonomiji
industrijskog društva. Selo kao zajednica života ostaje marginalno pred urbanim
aglomeracijama, poljoprivredna djelatnost gubi korak pred industrijom. Te
promjene autor potkrepljuje podacima u tablicama za razdoblje od 1921. do 1991.
godine. Također tablično prikazuje kretanje veličine seljačkog posjeda na
prijelazu stoljeća (1895.-1931.) i u drugoj polovici 20. stoljeća
(1960.-1991.). Odnos prema zemljišnom posjedu danas je, tvrdi autor, samo odraz
odnosa prema selu i poljoprivredi. Četiri su najčešća odnosa prema
poljoprivrednim imanjima: nasljeđivanje,
prodaja, zakup, zapuštanje. U prvom slučaju nasljednici usitne i često
zapuštaju nasljeđeni posjed, a u zadnjem slučaju zapuštanje se događa kada
stara domačinstva nemaju nasljednika ili nema interesa za zakup i prodaju.
Tranzicijsko
je razdoblje također, primječuje autor, djelovalo nemotivirajuće glede
revitaliziranja sela i poljoprivrede. Nepoticajno su djelovali na selo i učinci
modernizacije. Dok je nekada seljački posjed djelovao kao ključni faktor
socijalizacije, danas je on degradiran na simbol slabo profitabilne i socijalno
neugledne djelatnosti. Zadatak je pred državom promijeniti takvo stanje
planskim mjerama poticaja razvoja poljoprivrede, a time i sela kao jedinog
životnog prostora poljoprivrednika.
Privatizacijski novum – obećavajuća ili
neizvjesna sudbina većine, u knjizi: D. Čengić, I. Rogić (ur.):
Privatizacija i javnost, Zagreb, Institut društvenih znanosti Ivo Pilar,
Biblioteka ZBORNICI, 1999., str. 141-174. Naslovom ovoga članka autor otvara
temu kojom je obilježeno zadnje desetljeće hrvatskog puta u kapitalizam. Taj je
put postao novina u odnosu na polustoljetno razdoblje socijalizma, posebno
glede transformacije vlasničkih odnosa. Privatno je vlasništvo trebalo biti
jasna potvrda da se događa kapitalizam, ali je isto tako izazivalo nepoznanice
u pitanjima same tehnologije provođenja privatizacije do jučer društvenog
(državnog) vlasništva. To je razdoblje tranzicije otvorilo brojne rasprave oko "modelskog
dualizma" koji je u Hrvatskoj živio kao dominirajući
"državno-kapitalistički model" i "poduzetničko-kapitalistički
model". Stavove javnosti o
privatizaciji autor prezentira kroz 39 tablica, služeći se univarijantnim
statističkim pokazateljima i multivarijantnim (varimax rotacija). Riječ je o
rezultatima istraživanja provedenog 1998. od skupine istraživaća za Hrvatski
centar strategijskih istraživanja na reprezentativnom uzorku (1001 ispitanik u
81 naselju Hrvatske).
Uočljivo
je da je u javnosti izražena slaba upoznatost sa tijekom privatizacije, kao i
to da je TV glavni izvor informacija. Najviše interesa pobuđuju nepravilnosti u
privatizaciji (kod 54,2 %). Nezadovoljstvo s privatizacijom raste što su
ispitanici obrazovaniji. Kao prioritetni zadaci privatizacije ističu se socijalnu sigurnost i socijalnu pravednost. Također je izražen
visok stupanj nepovjerenja prema državnim institucijama. Vidljiva je jača
orijentacija na socijalistički egalitarizam, ali i značajna prisutnost
orijentacije na tržišno-liberalne vrijednosti. Što se tiče percepcije razvojnih
ciljeva, autor je faktorima pokazao da je među građanima najjača orijentacija
na vrijednosti građanske demokracije, kao i na potrebu depolitizacije
gospodarstva, njegovu profesionalizaciju i marketizaciju. Temeljitom je
analizom autor uspio pokazati da je javnost zabrinuta zbog socijalno
neprihvatljivih učinaka ispolitizirane privatizacije, ali je i svjesna da je
privatizacija tranzicijski imperativ puta u kapitalizam.
Od rezignacije do utočišta – Sociologijske
studije, Osijek, Matica hrvatska,
Knjižnica Neotradicija, 1999., str. 246. Osnovna je ideja knjige odnos prema u
tradiciji hrvatskog društva baštinjenim kršćanskim vrijednostima u vremenu
tranzicijskih potresa, kako u politici i gospodarstvu, tako i u duhovnosti
naroda. Tom je idejom autor bio vođen kada je knjigom objedinio devet tekstova
koji su se bavili ovom problematikom.
Studije su raspoređene u četiri dijela knjige (Nasljeđe kršćanskih vrijednosti, Iznevjereno nasljeđe, Uporište
je humanizma ipak u kršćanskim vrijednostima, Religija kao socijalno i duhovno utočište).
Dilema
koja se postavljala pred sve obnašatelje socijalno odgovornih aktivnosti
svodiva je, prema autorovu mišljenju, na upit kako graditi novo a ne
iznevjeriti ono staro, duhovno prepoznatljivo i pripadajuće ovom podneblju, a
koje autor nalazi u kršćanskoj tradiciji koja s kroz katoličanstvo u hrvatskom
narodu pokazala čuvariteljicom nacionalnog. Ova je dimenzija osobito ojačala u
vremenu rata 1991.-92. godine. Ne samo u Crkvi, već i na političkoj pozornici
ova je dimenzija stvarnosti postala vrlo utjecajnom u oblikovanju javnog
mnijenja. No, ono što autor zamjećuje kao svojevrsno licemjerje nove zbilje, je
zaborav i zanemarivanje kršćanskih socijalnih vrijednosti. Uz opširan prikaz
ključnih socijalnih enciklika od Lava XIII. do Ivana Pavla II. ukazano je na
prihvaćanje kršćanske "ortodoksije", ali i na neprimjenjivanje
kršćanske "ortopraksije".
Kroz
drugi dio knjige autor hrvatski put u kapitalizam prikazuje kao "okašnjelu
modernizaciju", kao proces koji nema stvarnog nositelja – autonomnu i
poduzetnički zrelu srednju klasu. Sve negativne posljedice lošeg politički
instruiranog gospodarenja dobile su na težini osobito u krajevima gdje su ratna
stradanja bila najveća. Tu su Slavonija i Baranja na prvom mjestu. Nakon Erdutskog sporazuma stanovništvo je vrlo
neodlučno po pitanju suživota sa Srbima, kao i po pitanju državne skrbi za njih
i njihova naselja. Autor se koristi empirijski prikupljenim podacima u
argumentiranju zakazivanja institucionalnih rješenja na terenu.
Tranzicijske
su promjene duboko uzdrmale polustoljetne socijalističke obrasce življenja.
Postsocijalistička društva, među kojima je i hrvatsko, "naglavce" su
bačena u kapitalizam. Zahtjev za
ubrzanom i radikalnom transformacijom gospodarstva i politike, ali i svijesti,
stavlja ova društva u nezavidnu situaciju. Autor je, ukazujući na sve teškoće
ovakve kompleksne transformacije hrvatskog društva, posebnu pozornost usmjerio
na mjesto i ulogu kršćanske tradicije u ovom procesu. Bez davanja konačnih
odgovora, ostavio je temu otvorenu daljnjem istraživanju, a što i vrijeme
pokazuje neophodnim.
Iz prikazanih radova vidljivo je
da se dr. sc. Antun Šundalić bavio sociologijskim istraživanjima aktualnih
društvenih problema globalizacije i njezinim učincima na hrvatsko društvo,
pitanjima religijske identifikacije i konfesionalnim odnosima na prostorima
istočne Slavonije. Osim toga zastupljene su teme kao problem promjene
društvenih vrednota, privatizacije i pretvorbe, problema sela i seljaštva,
obrazovanja. Sve se to odnosi na tranzicijsko razdoblje. Relativno širok raspon
tema potvrđuje autorov interes za istraživanje aktualnih tema hrvatskog
društva. Njegovi radovi prinos su posebnim sociologijama, a naročito
sociologiji hrvatskog društva.
2.2. Sudjelovanje u projektima
Dr. sc. Antun Šundalić
sudjelovao je u više znanstvenih projekata kao suradnik Instituta za društvene
znanosti Ivo Pilar. To su: "Povratak prognanika na hrvatski Istok"
(1995.-1996.); "Socijalna struktura i socijalna integracija"
(1998.-); "Društvene i psihosocijalne posljedice privatizacije"
(1999.); Selo i seoski okoliš u hrvatskoj modernizaciji" (2000.-2002.).
Osim toga sudjelovao je i u drugim projektima: "Izrada sociološke karte
Tvrđe" (1997.) projekt Zavoda za ekonomska istraživanja Sveučilišta J. J.
Strossmayer u Osijeku; "Strukture gospodarske promjene istočne Hrvatske
uvjetovane svjetskim tržištem (1997.-1998.), projekt Ekonomskog fakulteta u
Osijeku. Sada je suradnik na projektu Instituta Ivo Pilar pod naslovom
"Odnos selo- grad u Hrvatskom društvu u postmodernoj perspektivi
(2002.-2003.).
2.3. Sudjelovanje na znanstvenim skupovima
Dr. sc. Antun Šundalić
sudjelovao je s pisanim priopćenjima na ukupno deset međunarodnih znanstvenih
skupova od kojih sedam nakon izbora u znanstveno-nastavno zvanje docenta (vidi
prilog u popisu). Navest ćemo samo nekoliko: Second European Conference for
Sociology: "European Societies: Fusion of fission" (Budapest, 1995.);
"XIX Conference of the Danube Countries" (Osijek, 1998.);
"Društvo i tehnlogija 2000" (Opatija, 2000., 2001. i 2002.);
"Makro, mikro und rechtliche Aspekten in Transitions-prozessen"
(Osijek, 2000.); "Reformen und Reformhemnisse in der Republik Kroatien und
in der Bundesrepublik Deutschland" (Pforzheim, 2001).
Također je sudjelovao s pisanim
priopćenjem na šest domaćih skupova, od kojih četiri nakon izbora u
znanstveno-nastavno zvanje docenta (vidi popis u prilogu). Primjerice,
"Dani Rudija Supeka" (Zagreb,1996. i 1997.); "Tijekovi i mijene
mišljenja, svijeta i čovjeka" (Zagreb, 2000). Većina priopćenja na
skupovima objavljena je u zbornicima skupa.
Također je organizirao jedan
skup (Razvojne perspektive Slavonije i Baranje, Osijek 2002.).
Stručno povjerenstvo ocjenjuje
da dr. sc. Antun Šundalić sudjelovanjem u znanstvenim projektima potvrđuje
svoju istraživačku orijentaciju angažiranog znanstvenika, a sudjelovanje na
znanstvenim skupovima dijalošku narav istraživača.
3. NASTAVNA DJELATNOST
Tijekom nastavničke djelatnosti
dr. sc. Antun Šundalić prošao je standardni put stjecanja kvalifikacije
sveučilišnog nastavnika. Kao asistent sudjelovao je u vođenju seminara iz
predmetu Sociologija na Ekonomskom fakultetu, a od izbora u docenta (1998.)
predaje i vodi seminare na dva kolegija Sociologija i Sociologija managementa
na Ekonomskom fakultetu u Osijeku.
Kao nastavnik sudjelovao je u
izradi sveučilišnog udžbenika "Primjena metodologije stručnog i
znanstvenog istraživanja" (Sveučilište J. J. Strossmayer u Osijeku, 2000.)
s poglavljem "Znanost i društvo (7.-31 str.).
Bio je mentor (1999.-2002.)
petorici studenata na Ekonomskom fakultetu u Osijeku u izradi diplomskih
radova.
Kao vanjski suradnik
(1999.-2002.) predavao je predmet Sociologija na Prehrambeno-tehnološkom
fakultetu (zimske semestre) i Agrarnu sociologiju na Poljoprivrednom fakultetu
(ljetni semestri) na Sveučilištu u Osijeku. Nastavna djelatnost svjedoči da je
dr. sc. Antun Šundalić nakon izbora u docenta proširio polje svoje nastavne
aktivnosti i na nekoliko posebnih sociologija.
U deset godina nastavnog rada na
različitim predmetima stekao je potrebno iskustvo sveučilišnog nastavnika za
koje stručno povjerenstvo drži da je primjereno nastavnom iskustvu potrebnom
izvanrednom profesoru.
4. STRUČNA DJELATNOST
Dr. sc. Antun Šundalić objavio
je dvadeset stručnih radova - devet poslije izbora u znanstveno-nastavno zvanje
docenta. Od toga broja jedanaest su prikazi i recenzije knjiga. Radovi su
objavljeni zbornicima a u časopisima "Revija", "Književna
revija", "Vijenac, "Kolo", "Socijalna ekologija"
i "Društvena istraživanja". U stručnim radovima najviše je
zastupljena problematika iz njegova užeg znanstvenog područja iz kojega je i
doktorirao - sociologija religije.
Konfesionalna
pripadnost – religijsko ili političko obilježje, Zagreb, "DRUŠTVENA ISTRAŽIVANJA", Vol. 4,
No. 6(20)(1995.), str. 911-926.Člankom autor istražuje "kvalitetu"
sadržaja svijesti vjernika o konfesionalnoj pripadnosti. Važnost ovakvog
istraživanja pojačana je bitnim zaokretom u odnosu prema vjeri i instituciji
crkve. Taj je zaokret u izlaženju vjere u sferu javnosti. On je osobito vidljiv
kroz odnos građana prema konfesionalnoj pripadnosti. Autor ukazuje na sekularnu
upotrebljivost konfesionalnosti u četiri momenta: konfesionalna pripadnost (1)
kao potvrda nacionalnog, (2) kao izraz tradicije, (3) kao izraz konformizma,
(4) kao izraz svjetovnih motiva (poticaja).
Nove su političke prilike otvorile prostor isticanju konfesionalnosti više kao svjetovnog, a manje sakralnog obilježja. Autor je to empirijski potvrdio među
566 katolika istočnoslavonskih župa. Premda je distribucijom frekvencija pokazano da vjernici konfesionalnost shvaćaju primarno kao religijsko obilježje, latentne dimenzije ekstrahiranih faktora pokazuju da važan politički okvir crkvenog života, da crkva može u datom trenutku biti u službi politike kao povijesni ujedinitelj nacije. Time, tvrdi autor, se nije pokazalo da je konfesionalna pripadnost izgubila svoju čistoću sakralnosti, već se od nje učinilo sudionika aktualnih socio-političkih procesa.
Utilitarna i etička mjerila tehnoznanstvenog
napretka, "SOCIJALNA
EKOLOGIJA", Vol. 9, No. 1-2, str. 95-104. Napredak se uzima kao
civilizacijska obveza. Ali što on sobom donosi, to je tema kojom se autor bavi
u ovom radu. Kroz povijest se pokazuje da napredak nije imao jednake učinke za
različite socijalne, religijske i kulturne skupine. Za neke je bio dobrobit, a
za neke prokletstvo. Kapitalizam je svojim zaživljavanjem napredak
materijalizirao i sekularizirao. Kapitalizam je postao "sila
kataklizmičkog preobražaja" za tradicionalna društva.
Kapitalizam
se od svojih početaka gradio na racionalnoj organizaciji i pozitivnom odnosu
prema radu i dobiti. Modernizacija se događa upravo kroz dominaciju znanosti i
njene aplikacije u tehnologiji. To je, ističe autor, dovelo do raskoraka između
tehnoloških mogućnosti i socijalnih potreba čovjeka. Civilizacijski napredak u
prvi je plan stavio utilitarna, a ne etička mjerila i sve se više određuje
novim tehnologijama i inoviranjem proizvodnih procesa, a njegov se socijalni
učinak ostavlja po strani. Tehnička je civilizacija, u utrci s vremenom,
izgubila čovjeka.
Jaz
koji je produbljen između tehnološki utilitarnog i socijalno etičkog treba
premostiti. Autor naglašava da se to pokušava mekdonaldiziranjem svakodnevice,
tj. širenjem osjećaja sigurnosti, kontrole i predvidivosti, čime se kompenzira
nedostatak zajedništva. To je prividno rješenje. Pravi korak prema
uravnoteženju odnosa utilitarnog i etičkog, okretanje je prirodi, a što je
svojevrstan povratak čovjeku. Jer, zajedništvo s prirodom je pretpostavka
izgrađivanja moralne zajednice ljudi, zaključuje autor.
5. ZAKLJUČAK, MIŠLJENJE I PRIJEDLOG
5. 1. Zaključak
Stručno povjerenstvo je
zaključilo da se na natječaj javio samo jedan pristupnik dr. sc. Antun
Šundalić, koji ispunjava uvjete natječaja što ga je objavio Ekonomski fakultet
u Osijeku.
Riječ je o sociologu srednje
generacije koji se znanstveno profilirao i dokazao kontinuiranim
znanstvenoistraživačkim radom. Empirijskim istraživanjima pokazao je da solidno
poznaje metodologiju socioloških istraživanja, a teoretski članci potvrđuju
poznavanje suvremene sociološke literature. Svojim radovima značajno je
pridonio razvoju hrvatske sociologije. Njegov profesionalni interes usmjeren je
na istraživanje aktualnih problema, a posebice pitanja o globalizaciji,
religioznosti u hrvatskom društvu. Sudjelovanjem na znanstvenim skupovima
potvrđuje sustavnost u znanstvenoj komunikaciji i dijalog. U nastavnom radu
stekao je potrebno iskustvo samostalnog sveučilišnog predavača ne samo za
predmet Sociologija, nego i za neke posebne sociološke discipline.
5. 2. Mišljenje
Stručno povjerenstvo mišljenja
je da dr. sc. Antun Šundalić ispunjava uvjete za izbor u višeg znanstvenog
suradnika iz članka 42 stavak 2 Zakona o znanstvenoistraživačkoj djelatnosti
(N. N. - pročišćeni tekst 59/96) jer ima doktorat znanosti, objavljene
značajnije radove iz područja sociologije i više od tri godine
znanstvenoistraživačkog rada u zvanju docenta.
Pristupnik ispunjava uvjete za
izbor u izvanrednog profesora iz članka 74 stavak 2 Zakona o visokim učilištima
(N. N. - pročišćeni tekst 59/96) jer ima (a) više od tri godine nastavnog rada
na visokom učilištu, (b) objavljene radove nakon izbora u zvanje docenta i (c)
udovoljava uvjetima koje propisuje Rektorski zbor (N. N. 94/96). Naime, dr. sc.
Šundalić (a) sudjelovao je u izradbi nastavnog udžbenika ("Primjena
metodologije stručnog i znanstvenog istraživanja", Osijek 2000) i (b) bio
je mentor petorici studenata u izradbi diplomskih radova, čime zadovoljava
potrebna dva uvjeta.
Pristupnik udovoljava minimalnim
uvjetima za izbor u znanstvena zvanja koje utvrđuje znanstveno područno vijeće
(N. N. 38/97) jer ima ukupno objavljeno više od 13 znanstvenih radova u
časopisima i zbornicima od kojih 9 radova u časopisima koji se referiraju u tercijarnim
publikacijama, te knjigu ("Od rezignacije do utočišta"). Stručno
povjerenstvo ističe ove znanstvene radove
kao minimalne uvjete za izbor (vidi u popisu radova): Utjecaj katoličkog
socijalnog učenja u novoj političkoj klimi Hrvatske (Politička misao,
32(3-4):200-212, 1995; Selo i grad kao socio-kulturni okviri shvaćanja župe.
Socijalna ekologija, 5(1):73-81, 1996; A Model of Peaceful Reintegration and
the Possibility to Live Together, Društvena istraživanja, 6(2-3):217-234, 1997;
Obrazovanje: od statusnog simbola do egzistencijalne nužde, Informatologija,
33(1-2):67-71, 2000; Uloga ljudskog čimbenika u revitalizaciji slavonskog sela
i poljoprivrede. Sociologija sela, 38(3-4):375-392, 2000; Globalizacijsko
brisanje - za ili protiv? Društvena istraživanja, 11(2-3):397-411, 2002 te
knjigu Od rezignacije do utočišta, 1999:246.
5. 3. Prijedlog stručnog povjerenstva
Ocjenjujući ukupnu djelatnost,
stručno povjerenstvo predlaže Fakultetskom vijeću da dr. sc. Antuna Šundalića
izabere u znanstveno-nastavno zvanje izvanrednog profesora za područje
društvenih znanosti, polje sociologija, za predmet Sociologija na Ekonomskom
fakultetu Sveučilišta u Osijeku.
U Zagrebu, 20. veljače 2003.
Članovi
stručnog povjerenstva:
Dr.
sc. Ivan Cifrić, red. prof.
Predsjednik
povjerenstva
Dr.
sc. Rade Kalanj, red. prof.
Član
povjerenstva
Dr.
sc. Aleksandar Štulhofer, izv. prof.
Član
povjerenstva
Filozofski fakultet Sveučilišta u Zagrebu
Odsjek za anglistiku
Zagreb, 1. ožujka 2003.
Fakultetskom vijeću Filozofskog fakulteta Sveučilišta u Zagrebu
Godišnji izvještaj o radu znanstvene novakinje Renate Geld
Renata Geld radi kao znanstvena novakinja na projektu Ministarstva znanosti i tehnologije broj 130514 Engleski jezik u Hrvatskoj od 1. ožujka 2002. godine. U travnju 2002. godine izabrana je u istraživačko zvanje mlađeg asistenta.
U protekloj godini Renata Geld bila je vrlo aktivna i uspješna u svim područjima svoga rada. Od samog početka uključena je u sva istraživanja koja se provode u sklopu znanstvenog projekta, a posebno ističemo njezino sudjelovanje u provođenju testiranja komunikacijske kompetencije u engleskom jeziku učenika osmih razreda osnovne škole te prvih i četvrtih razreda srednje škole, te pripremu rezultata testova za statističku obradu. Uspješno je obavljala i tehničku stranu organiziranja radnih sastanaka članova projekta. Na temelju dijela istraživanja u kojima je sudjelovala, u koautorstvu je napisala znanstveni članak u kojem se opisuje utjecaj prisutnosti engleskog jezika u Hrvatskoj na usvajanje engleskog vokabulara. Cijelo je vrijeme radila i na svom znanstvenom usavršavanju. Na poslijediplomskom znanstvenom studiju lingvistike položila je ispite iz generativne gramatike, sociolingvistike, temeljnih lingvističkih disciplina (fonetika i fonologija) te predala dva seminarska rada, a redovito je prikupljala i proučavala literaturu za studij i budući magistarski rad. Njezini znanstveni interesi bili su usmjereni na ulogu kognitivnih procesa u usvajanju glagolskih vremena u engleskom kao stranom jeziku. Sudjelovala je i u radionici o utvrđivanju kriterija za procjenu komunikacijske kompetencije na razini pisanja koju je za članove projekta u rujnu 2002. održala dr. sc. Marianne Nikolov sa Sveučilišta u Pečuhu.
Pod nadzorom prof. dr. J. Mihaljević Djigunović sudjelovala je u nastavi seminara i vježbi iz kolegija metodika nastave engleskog jezika. Pritom je pokazala zavidnu kreativnost i samostalnost u osmišljavanju i izvođenju nastave, a studenti su u provedenoj anketi vrlo visoko ocijenili njezinu stručnost i odnos prema njima. Uspješno je organizirala školsku praksu studenata treće i četvrte godine. Već treći semestar aktivno sudjeluje (kao suorganizatorica i predavačica) u radionicama koje Katedra za metodiku redovito organizira radi usavršavanja mentora za školsku praksu studenata anglistike.
Kao aktivni član stručnih udruga Hrvatskoga društva za primijenjenu lingvistiku i Hrvatskoga udruženja profesora engleskog jezika Renata Geld sudjelovala je na njihovim godišnjim konferencijama (u travnju i svibnju 2002) na kojima je održala zapažena izlaganja i aktivno sudjelovala u stručnim raspravama. Njezina će izlaganja biti uključena u zbornike radova s tih konferencija.
U travnju 2002. održala je seminar za nastavnike pripravnike u organizaciji Zavoda za unapređenje školstva. U srpnju 2002. bila je voditeljica međunarodne radionice za obrazovanje mentora koja je u suradnji Ministarstva prosvjete i športa i Instituta Otvoreno društvo Hrvatska organizirana u Dubrovniku. U veljači 2003. godine održala je seminar o ulozi postavljanja pitanja u nastavi engleskog jezika za županijski aktiv profesora engleskog jezika.
Renata Geld uspješno se uklopila u rad Odsjeka za anglistiku. Vrlo je cijenjena među svojim kolegama zbog svojih stručnih i ljudskih kvaliteta. Od ove akademske godine uspješno obavlja i satničarske poslove za potrebe Odsjeka pa do izražaja dolaze i njezine komunikacijske i organizatorske sposobnosti.
Rad Renate Geld u protekloj godini dana, kako onaj u sklopu projekta tako i na stručnom i nastavnom planu, ocjenjujemo vrlo visoko.
Voditeljica projekta 130514 (Engleski jezik u Hrvatskoj)
prof. dr. sc. Jelena Mihaljević Djigunović
Odsjek za informacijske znanosti
FAKULTETSKOM VIJEĆU
Predmet: Izvještaj o izboru Tomislava Stòjanova u istraživačko zvanje mlađeg asistenta (bez javnog natječaja)
Izabrani u stručno povjerenstvo za izbor Tomislava Stòjanova u istraživačko zvanje mlađeg asistenta (bez javnog natječaja) na Odsjeku za informacijske znanosti podnosimo Fakultetskom vijeću sljedeći
Izvještaj
za Tomislava Stòjanova, znanstvenog novaka na projektu 130 015 ''Označivanje i prepoznavanje riječi hrvatskoga jezika''.
Tomislav Stòjanov je rođen 30. kolovoza 1973. u Zagrebu. Na Filozofskom fakultetu u Zagrebu je diplomirao jednopredmetnu kroatistiku (s temom iz povijesti jezika Faust Vrančić i prvi hrvatski rječnik).
Na osnovi rada Korpus priloga na –ice u hrvatskome jeziku dobio je rektorovu nagradu Sveučilišta u Zagrebu 1995/96. godine.
Nekoliko je godina sudjelovao na projektu ‘Stoljeća hrvatske književnosti’ Matice hrvatske u uredništvu prof. dr. sc. Josipa Vončine na obradi leksikografske građe stare edicije ‘Pet stoljeća hrvatske književnosti’, računalnom prijepisu, lekturi, prilagođavanju rječnikā standardu nove edicije i na tekstološko-informatičkoj analizi.
Od rujna 2000. zaposlen je kao znanstveni novak na Odsjeku za informacijske znanosti (Katedra za računarsku lingvistiku) na Filozofskom fakultetu u Zagrebu gdje radi na projektu br. 130015 kod prof. dr. sc. B. Tepeša ‘Označivanje i prepoznavanje riječi hrvatskoga jezika'.
Dosada je imao
prigodu sudjelovati na međunarodnom kongresu ITI 2001 (23rd
International Conference on Information Technology Interfaces, Pula 19-22. 6.
2001.) s referatom ‘Database of Grammatical Sentences of Croatian Language’
koji je objavljen u zborniku kongresa. Poslijediplomski studij je upisao na
kroatistici s područjem interesa iz sintakse hrvatskoga jezika (pitanje
izraznih i tagmemskih struktura).
Radio je u Novom liberu na projektu ‘Enciklopedijskog rječnika hrvatskoga jezika’ (koji bi trebao izići sljedeće godine) kao redaktor, stručni suradnik za informatičko nazivlje, te na unosu građe iz elektronskog korpusa.
Mišljenja smo da Tomislav Stòjanov ispunjava uvjete za izbor u istraživačko zvanje mlađeg asistenta (bez javnog natječaja) na Odsjeku za informacijske znanosti, jer zadovoljava odredbama Zakona o visokim učilištima. Diplomirao je i upisao poslijediplomski studij, a ima i objavljene znanstvene radove.
Predlažemo stoga da Fakultetsko vijeće Filozofskog fakulteta u Zagrebu izabere znanstvenog novaka Tomislava Stòjanova u istraživačko zvanje mlađeg asistenta na Odsjeku za informacijske znanosti.
U Zagrebu, 29. lipnja 2001.
Povjerenstvo
dr. sc. Božidar Tepeš
dr. sc. Zdravko Dovedan
dr. sc. Jadranka Lasić-Lazić
Prof.dr.sc. Tomislav Raukar, red.prof.
Voditelj projekta br. 0130466
Filozofski fakultet
Odsjek za povijest
Zagreb, 5. veljače 2003.
Fakultetskom vijeću Filozofskog fakulteta u Zagrebu
Predmet:Godišnji
izvještaj o radu znanstvenog novaka Elvisa Orbanića za akademsku godinu
2002/2003.
Elvis Orbanić, diplomirani povjesničar zaposlen je od 1. veljače 2002. kao znanstveni novak na znanstvenom projektu br. 0130466 koji se vodi pri Ministarstvu znanosti i tehnologije Republike Hrvatske, glavni istraživač prof.dr.sc. Tomislav Raukar.
Uz izvršavanje dijela ispitnih te seminarskih obveza na poslijediplomskom studiju povijesti, u okviru priprema za izradu magistarskog rada završio je veći dio prikupljanja i pregleda povijesnih izvora u Riječkom i Pazinskom državnom arhivu te dio pregleda tiskanih dokumenata i literature. Trenutno je u fazi izrade teorijskog koncepta magistarske radnje te nastavlja s prikupljanjem povijesnih vrela u istarskim arhivima. Tijekom akademske godine 2003/2004. trebao bi završiti prikupljanje povijesnih vrela u istarskim arhivskim fondovima (Pazin, Rijeka, Kopar, Piran, Trst), kao i literature, te izraditi teorijski koncept radnje. Tijekom akademske godine 2004/2005. bi morao napisati magistarsku radnju.
U proteklom razdoblju sudjelovao je u pripremama i organizaciji znanstvene tribine na temu "Staleži i društveni zemljopis ANCIEN REGIMEA u komparativnohistorijskim studijima" čiji je predavač bio doc.dr.sc. Egidio Ivetic. Sudjelovao je na znanstvenom skupu "Hrvati u Trstu. I Croati a Trieste" održanom u Trstu (Pod pokroviteljstvom Hrvatske akademije znanosti i umjetnosti. Organizator: Zavod za povijesne i društvene znanosti Hrvatske akademije znanosti i umjetnosti te Hrvatska zajednica u Trstu), te na znanstvenom skupu "Pazinska knežija od 12. do 16. stoljeća" (Organizator: Katedra čakavskog sabora za povijest Istre, Pazin).
Elvis Orbanić je član Centra za komparativnohistorijske studije Zavoda za hrvatsku povijest (voditelj: prof.dr.sc. Drago Roksandić)
Objavio je sljedeće radove tijekom akademske godine 2002/2003:
Katedra svetog Nicefora. Povijesna skica Pićanske biskupije. Josip Turčinović d.o.o., Pazin 2002. (monografija, 68 str.: recenzenti: doc. dr.sc. Slaven Bertoša i Ivan Grah)
Iz prošlosti Pićanske biskupije, u: Istarska danica, str. 137-141. (5 str.), Pazin 2002.
Dr.sc. Tomislav Raukar, red.prof.
Prof. dr. sc. Petar Selem
Odsjek za povijest
Filozofski fakultet
Ivana Lučića 3
10000 Zagreb
Izvješće o radu mr. sc. Mladena Tomorada
Mr.
sc. Mladen Tomorad rođen je u Zagrebu 22. svibnja 1971. Završio je Centar za
upravu i pravosuđe 1990., a zatim 1993. upisao je studij povijesti
(jednopredmetna grupa) na Filozofskom fakultetu u Zagrebu, gdje je diplomirao
1997. diplomskim radom Šauabtiji u
Dalmaciji i Panoniji pod mojim mentorskim nadzorom.
Godine
1998. upisao je poslijediplomski studij povijesti na Filozofskom fakultetu.
Magistrirao je 27. lipnja 2001. na Filozofskim fakultetu u Zagrebu s temom Egipatske starine u hrvatskim povijesnim
znanostima. Početkom
studenoga 2002. godine mr. Tomorad podnio je zahtjev za pokretanje postupka
izrade doktorskog rada pod radnim nazivom Povijest
hrvatske egiptološke znanosti druge polovice XIX. i prve polovice XX. stoljeća,
pod mojim mentorskim nadzorom.
Od 1. lipnja 2000. godine do 2002. godine
radio je kao znanstveni novak na projektu
Protohistorija i antika hrvatskog povijesnog prostora, a od 2002. g. radi kao znanstveni novak na projektu
Signa et litterae. Zaposlen je na
Odsjeku za povijest i Zavodu za hrvatsku povijest Filozofskog fakulteta u
Zagrebu od 1. lipnja 2000. g.
Mladen
Tomorad objelodanio je slijedeće stručne radove: Rimski pogrebni običaji, OTIVM 2 (3-4), Zagreb1994., 45-53, Šauabtiji u Dalmaciji i Panoniji, Historijski zbornik 53, Zagreb 2001.,
1-14, Priskove vijesti o Maksiminovoj diplomatskoj misiji 448. (449.) na Atilin
dvor, Radovi Zavoda za hrvatsku povijest
Filozofskog fakulteta Sveučilišta u Zagrebu 32-33, Zagreb 2001., 19-30,
Egipatske zbirke u Hrvatskoj s posebnim osvrtom na egipatsku zbirku Gradskog
muzeja Varaždin, Zbornik radova
međunarodnog simpozija Stvaralački potencijali u funkciji društveno-ekonomskog
i kulturnog razvoja sjeverozapadne Hrvatske, Varaždin 21. – 22. studeni
2002., Zagreb – Varaždin 2002., 543-558. Trenutno je u tisku njegova knjiga Egipat u Hrvatskoj: egipatske starine u
hrvatskoj znanosti i kulturi, Barbat, Zagreb 2003.
Tomorad ima u pripremi
nekoliko priloga vezanih uz povijest starog Egipta ili informatizaciju
povijesnih znanosti, a najvažniji su: Egyptian collection of Town Museum in
Varaždin, Croatia, Trabajos de
Egiptología-Papers on Ancient Egypt (TdE), Madrid 2003. (s Igorom Uranićem); udžbenik povijesti za 5. razred osnovne
škole, radna bilježnica za 5. razred osnovne škole i udžbenik povijesti za 1.
razred gimnazije – koautor s Hrvojem Gračaninom i Ivanom Malus-Tomorad (Meridijani,
u postupku odobravanja kod Ministarstva prosvjete i sporta Republike Hrvatske).
Godine 2002. predložio je vlastiti projekt Croato-Aegyptica
electronica – baza podataka
egipatskih spomenika u Hrvatskoj trenutno bez financijske potpore.
Mladen Tomorad sudjelovao je u radu I. kongresa hrvatskih povjesničara (prosinac 1999., nastavljen u svibnju 2000.) i međunarodnog znanstvenog simpozija Stvaralački potencijali u funkciji društveno-ekonomskog i kulturnog razvoja sjeverozapadne Hrvatske (Varaždin, 21. – 22. studeni 2002.). Bio je zamjenik predsjednika organizacijskog odbora i aktivni sudionik međunarodne konferencije Povijesna istraživanja, studij povijesti i informatizacija (10. - 12. prosinac 2001). Kao aktivni sudionik prijavio se za međunarodnu znanstvenu konferenciju Geschichte und neue Medien / History and New Media, (Berlin, 9. - 11. travanj. 2003.) s referatom Croatian Database on Antiquity, First International Conference for Young Egyptologists – Egypt and Water, (Chianciano Terme – Sienna, 14.-18. October 2003.), 3rd Symposium Aegyptus et Pannonia, (Szombathely / Savaria, ljeto 2003.) i V. korisničku konferenciju CARNeta (Zagreb, rujan 2003.).
Prijavio se za dodijelu međunarodnih stipendija Sveučilišta Cambridge i Oxford za akademsku godinu 2003./2004., stipendiju British Scholarship Trust za akademsku godinu 2003./2004. i stipendiju Fulbright.
Mladen Tomorad posebno se odlikuje vrsnim poznavanjem računalske tehnike i informatizacije,
te aktivno sudjeluje u izradi web stranica Odsjeka i projekata. U siječnu 2002. g. imenovan je za voditelja novosnovanog Kompjutorskog laboratorija Odsjeka za povijest. Kao njegov voditelj tijekom 2002. godine aktivno je sudjelovao u informatizaciji Filozofskog fakulteta i Odsjeka za povijest te unapređenju nastave. Svojim se radom posebno istaknuo u opremanju multimedijske učionice A-001 Odsjeka za etnologiju i Odsjeka za povijest te osiguravanju financijskih sredstava i realizaciji kapitalnog projekta računale učionice i radionice Odsjeka za arheologiju, Odsjeka za etnologiju, Odsjeka za povijest i Odsjeka za povijest umjetnosti u prostoriji A-202 na
Filozofskom fakultetu u Zagrebu. Projekt
je u završnoj fazi, a mr. Tomorad je jedan od vodećih ljudi u realizaciji
projekta.
Kao
voditelj projekta ocjenjujem da je mr. sc. Mladen Tomorad ispunio obaveze
znanstvenog novaka te predlažem Fakultetskom vijeću Filozofskog fakulteta u
Zagrebu da prihvati podneseno izvješće.
U Zagrebu 18. ožujka 2003. g.
Dr. sc. Aleksandra Horvat, izv. prof.
Dr. sc. Tatjana Aparac Jelušić, red. prof.
Dr. sc. Jelka Petrak, doc.
Zagreb, 25. veljače 2003.
Predmet: mr. sc. Jadranka Stojanovski –
izvještaj o ispunjavanju uvjeta za
izradbu i obranu disertacije izvan doktorskog studija
FAKULTETSKOM VIJEĆU
FILOZOFSKOGA FAKULTETA U ZAGREBU
Na sjednici Vijeća održanoj 11. studenoga 2002. izabrani smo u povjerenstvo koje će utvrditi da li mr. sc. JADRANKA STOJANOVSKI zadovoljava uvjete propisane člankom 51. stavkom 1. Zakona o visokim učilištima za pristupanje izradbi i obrani disertacije izvan doktorskog studija i da li joj se može odobriti predložena tema pod naslovom Analiza sadržaja mrežnih stranica visokoškolskih knjižnica s pokazateljima razvoja digitalne knjižnice, s prof. dr. sc. Tefkom Saračevićem kao mentorom. Podnosimo sljedeći
I Z V J E Š T A J
Jadranka Stojanovski rođena je 1954. godine u Zagrebu, gdje je i diplomirala na Prirodoslovno-matematičkom fakultetu 1979. godine na studiju fizike. Od 1979. godine radi kao bibliotekar u knjižnici Instituta Rudjer Bošković, a 1996. postaje voditeljicom te knjižnice. Godine 1997. obranila je na Fakultetu organizacije i informatike u Varaždinu magistarski rad pod naslovom Virtualne knjižnice – primjer Prirodoslovlja u Republici Hrvatskoj i stekla naziv magistra društvenih znanosti iz polja informacijske znanosti. Od godine 1991. do 1994. sudjeluje u znanstvenom projektu Informacijski sustav prirodnih i tehničkih znanosti pod vodstvom mr. sc. Tibora Totha. Od godine 1995. voditeljica je projekta Sustav znanstvenih informacija – tematski podsustav Prirodoslovlje, koji danas uključuje stotinjak knjižnica. Godine 1996. u suradnji s CARNet-om inicira projekt Centar za online baze podataka, koji ima za cilj osiguranje pristupa bazama podataka za akademsku istraživačku zajednicu u Hrvatskoj. Godine 1997. za potrebe Ministarstva znanosti i tehnologije izvodi Hrvatsku znanstvenu bibliografiju, u kojoj su okupljeni radovi vezani uz znanstvnoistraživačke projekte prijavljene pri Ministarstvu. Ministarstvo znanosti i tehmologije imenovalo ju je članicom Nadzornoga odbora projekta NISKA 1 i NISKA 2. Članica je Programskog odbora Centra za stalno stručno usavršavanje knjižničara, koji vode Nacionalna i sveučilišna knjižnica, Filozofski fakultet u Zagrebu, Hrvatsko knjižničarsko društvo i Knjižnice grada Zagreba.
Godine 2001. dobila je nagradu Američkog društva za informacijsku znanost i tehnologiju za rad Croatian Scientific Bibliography: a four-year experience, a godine 2000. nagradu Hrvatskog informatičkog zbora za projekt Sustav znanstvenih informacija.
U popisu priloženih radova ističu se članak A model of Croatian natural sciences information system, objavljen u časopisu Informatik Forum 1997. godine, u kojemu J. Stojanovski izlaže osnove na kojima je postavljen i izveden podsustav znanstvenih informacija o prirodoslovlju u Hrvatskoj, kao i rad Hrvatske knjižnice na webu: analiza sadržaja (u suradnji s I. Pažur), objavljen u Vjesniku bibliotekara Hrvatske 2002. godine, u kojemu je već usmjerila svoj interes prema temi koju predlaže za svoju disertaciju.
Za temu svoje disertacije kandidatkinja predlaže izraditi model mrežnih stranica prikladan za visokoškolske knjižnice u Hrvatskoj. Model bi se zasnivao na rezultatima analize sadržaja mrežnih stranica odabranih visokoškolskih knjižnica u SAD-u, Zapadnoj i Srednjoj Europi, te svih hrvatskih knjižnica te vrste koje se javljaju na mreži. Analiza će obuhvatiti sadržaj i način prezentacije mrežnih stranica, nove usluge, koje knjižnica nudi, a koje su karakteristične za mrežnu sredinu, kao i načela i postupke kojima knjižnice grade svoje digitalne zbirke. Osobita će pažnja biti posvećena identifikaciji informacijskih izvora koji ne postoje u tiskanom obliku i koji su stoga reprezentativni za digitalnu knjižnicu, te načinima na koje digitalne knjižnice u nastajanju komuniciraju s korisnicima. U svom će radu kandidatkinja primijeniti novu metodologiju kategoriziranja elemenata sadržaja mrežnih stranica te odgovarajuće algoritme za sadržajnu analizu stranica. Ovdje treba napomenuti i to da je tema koju kandidatkinja predlaže suvremena i vrlo važna za knjižnice u Hrvatskoj.
Za mentora kandidatkinja predlaže prof. dr. sc. Tefka Saračevića.
Na temelju iznesenoga i uvidom u priloženu dokumentaciju, povjerenstvo utvrđuje sljedeće:
1. mr. sc. Jadranka Stojanovski ima akademski stupanj magistra društvenih znanosti u polju informacijske znanosti,
2. ima objavljen znanstveni rad iz tematike koju predlaže u disertaciji, a i više od godine dana sudjelovala je na znanstvenom projektu.
Mišljenje je Povjerenstva da mr. sc. Jadranka Stojanovski zadovoljava uvjete propisane člankom 51. stavkom 1. Zakona o visokim učilištima, te predlaže da joj se dopusti pristupanje izradbi i obrani disertacije pod naslovom Analiza sadržaja mrežnih stranica visokoškolskih knjižnica s pokazateljima razvoja digitalne knjižnice, a kao mentor imenuje prof. dr. sc. Tefko Saračević.
Dr. sc. Aleksandra Horvat, izv. prof.
Dr. sc. Tatjana Aparac Jelušić, red. prof.
Dr. sc. Jelka Petrak, doc.
Fakultetskom
vijeću Filozofskoga fakulteta
Sveučilišta
u Zagreb
Zagreb, 17. ožujka 2003.
Predmet: Izvještaj o ispunjavanju uvjeta mr.
sc. Tomislava Brleka za stjecanje doktorata
znanosti izvan doktorskoga studija
Na sjednici Fakultetskoga vijeća
održanoj 13. siječnja 2003. imenovani smo u stručno povjerenstvo koje treba
utvrditi zadovoljava li mr.sc. Tomislav Brlek uvjete propisane člankom 51.
stavkom 1. Zakona o visokim učilištima za stjecanje doktorata znanosti izvan
doktorskoga studija i može li mu se odobriti predložena tema disertacije pod
naslovom T.S. Eliot u
kontekstu suvremene književne teorije (mentor
doc. dr. Dean Duda). Stoga podnosimo sljedeći skupni
IZVJEŠTAJ
Tomislav Brlek rođen je u Zagrebu 4.
srpnja 1971. Na Filozofskom fakultetu u Zagrebu diplomirao je 10. travnja 1996.
engleski jezik i književnost te španjolski jezik i književnost. Iste godine
upisuje poslijediplomski studij književnosti na Filozofskom fakultetu u Zagrebu
i zapošljava se 1. listopada 1996. kao znanstveni novak na projektu Recepcija Shakespeareova djela u
hrvatskom kulturnom kontekstu
(voditeljica prof. dr. Janja Ciglar - Žanić). Na Odsjeku za anglistiku
Filozofskoga fakulteta sudjeluje u izvođenju kolegija “Uvod u studij engleske
književnosti”. U srpnju 1997. kao stipendist Britanskog savjeta sudjeluje u
radu The Shakespeare
Summer School na
Sveučilištu u Cambridgeu, a od siječnja do travnja 1999. boravi kao stipendist
zaklade The British Scholarship Trust na Sveučilištu Warwick.
Na Odsjek za komparativnu
književnost prelazi 1. srpnja 2001, i to kao mlađi asistent na Katedri za opću
povijest književnosti. U ak.god. 2001/2. bio je gostujući predavač na Odsjeku
za anglistiku Filozofskoga fakulteta Univerziteta u Tuzli. Magistrirao je 30.
travnja 2002. radom Mjesto
i značaj Teda Hughesa u shakespearskoj kritici pod mentorstvom prof. dr. Janje Ciglar
- Žanić. Njegov je magistarski rad,
povjerenstvo u sastavu prof.dr. Boris Senker, prof.dr. Ivo Vidan i prof.dr.
Janja Ciglar - Žanić, označilo kao prvi iscrpan, temeljit i koherentan pokušaj
tumačenja studije Teda Hughesa Shakespeare
and the Godess of Complete Being
(1992) s obzirom na njezina mitopoetska kritička i teorijska polazišta. Pritom
je, vodeći računa o nizu aspekata zanemarenih u dosadašnjim parcijalnim
kritičkim uvidima u Hughesovu studiju, nastojao i uspio dokazati da kritički
pristup što ga je problematizirao svojim magistarskim radom proizlazi iz
širokog raspona interpretativnih tradicija i da se njegova relevantnost očituje
kako u vlastitim uvidima tako i u rehabilitaciji tih, nerijetko osporavanih,
tradicija. Čitav se pak kritički projekt Teda Hughesa, prema Brlekovu sudu,
može "neizravno uzeti kao indeks procjene stanja stvari u zloglasno
heterogenom intelektualnom polju ili disciplini poznatoj kao proučavanje
književnosti i/ili kulture" (43). Hughesova studija tako se tumači i kao
moment osporavanja dominantnih kritičkih diskurza u proučavanju Shakespeareova opusa.
Tomislav Brlek je sudjelovao na
desetak međunarodnih znanstvenih skupova i objavio niz relevantnih znanstvenih
i stručnih radova u domaćim i inozemnim publikacijama (npr. „The
Tragic Equation: Semiotics of Myth in Ted Hughes' Shakespeare“, u: J. Bernard
& G. Withalm (eds.), Mythen, Riten, Simulakra: Semiotische
Perspektiven / Myths, rites, Simulacra: Semiotic Perspective (Angewandete
Semiotik 18/19), str. 969-992; „Bordering of History: Rewinding the Past in
Don DeLillo's Underworld“, S-European Journal for Semiotic Studies 12
(2): 275-292). Kritički je priredio nekoliko tekstova W. Shakespearea za domaće
nakladnike, surađivao u izdanjima Leksikografskoga zavoda, pisao književne i
filmske kritike, sudjelovao u radu Hrvatskoga semiotičkog društva, objavio niz
književnih i stručnih prijevoda s engleskoga i španjolskog jezika. Veoma je
zapažena i njegova nastavna djelatnost, posebice kolegiji posvećeni povijesti
novovjekoga romana. Trenutno sudjeluje u radu znanstvenoga projekta Književna
teorija nakon strukturalizma (voditelj doc.dr. Dean Duda).
Izvrsno
poznavanje suvremenih književnih teorija kao i književnoga i kritičkog rada T.
S. Eliota, Brlek je odlučio obraditi u svojoj disertaciji T.S. Eliot u
kontekstu suvremene književne teorije. Predloženi
nacrt disertacije i njezina problemska razrada pokazuju da bi posrijedi mogao
biti vrijedan rad. Nasuprot dominantnih tumačenja Eliotova kritičkog rada u
ključu novokritičke paradigme i historističko-pozitivističkoga pristupa, Brlek
mu namjerava pristupiti u kontekstu suvremenih književnih teorija u rasponu od
formalizma do poststrukturalizma i to preko središnjih pojmova teksta, autora,
kritike i tumačenja. Također, u osloncu na suvremenije studije o pojedinim
aspektima Eliotova rada (pragmatizam, indijska filozofija, američka kulturna
tradicija, diskurzivne strategije itd.), kandidat kani uputiti višestruku
dinamičku povezanost različitih elemenata opusa i naznačiti razloge
zapostavljenosti pojedinih problema u različitim književnoteorijskim
pristupima. Rad se temelji na genealogiji pojmova i stajališta koji se odnose
na radikalnu antisistematičnost teorijskoga mišljenja, dijalektičko poimanje
nasljeđa i sadašnjosti, epistemološki relativizam tumačenja smisla i značenja u
umnoživim kontekstima, kao i kritička društvena uloga estetskoga u njegovu
negativnom određenju. Cilj istraživanja je revalorizacija Eliotova rada s
obzirom na dosad prešućene teorijske uvide, kao i povezivanje njegovih
kritičkih načela s pozicijama i smjerovima suvremene književne teorije od C. S.
Peircea i Wittgensteina preko Adorna, Derridaa i de Mana do Eca i Taylora. Rad
će biti strukturiran u četiri problemske cjeline i to s obzirom na neke od
ključnih termina u Eliotovu djelu: tradicija, kritika, autor/subjekt i
tumačenje.
Predloženi
nacrt pokazuje da je kandidat doista kritički usvojio književnoteorijsko znanje
koje je neophodno u razradi odabranoga problema, da raspolaže razrađenim
autorskim tezama koje omogućuju izradu kvalitetne disertacije, i da izvrsno
poznaje Eliotov opus i njegovu književno teorijsku recepciju. Stoga
povjerenstvo na temelju dostupne dokumentacije utvrđuje sljedeće:
1.mr.sc.
Tomislav Brlek ima akademski stupanj magistra znanosti iz znanstvenoga područja
humanističkih znanosti, polje znanost o književnosti
2.ima
više objavljenih znanstvenih radova i više od jedne godine istraživačkoga rada
na projektu pri visokom učilištu
3.predložena
tema disertacije je znanstveno relevantna
4.Filozofski
fakultet ovlašten je za provedbu postupka stjecanja doktorata
Budući da su zadovoljeni svi propisani uvjeti,
predlažemo Fakultetskom vijeću da prihvati temu disertacije mr.sc. Tomislava
Brleka T.S. Eliot u kontekstu suvremene književne teorije.
dr.sc.
Dean Duda, doc.
dr.sc.
Borislav Knežević, doc.
dr.sc.
Milivoj Solar, red.prof.
Zagreb, 24. ožujka 2003.
Fakultetskome vijeću Filozofskoga fakulteta
Sveučilišta u Zagrebu
Imenovani u stručno povjerenstvo za davanje mišljenja o tome zadovoljava li mr. sc. Sanja Tadić-Šokac uvjete za izradu i obranu doktorske disertacije izvan doktorskog studija te može li se prihvatiti predložena tema Vijeću podnosimo sljedeće
I Z V J E Š Ć E
Mr. sc. Sanja Tadić-Šokac završila je poslijediplomski studij književnosti na zagrebačkome Filozofskom fakultetu te obranila 27. veljače 2002. magistarski rad pod naslovom Književno djelovanje Mije Miška Radoševića (mentorica prof. dr. sc. Mirjana Strčić). Dosad je objavila nekoliko stručnih i znanstvenih radova među njima i jedan u časopisu "Fluminensia" koji ima priznatu međunarodnu recenziju. Od 1997. znanstvena je novakinja na znanstveno-istraživačkome projektu Književnost Istre i kvarnerskog prostora u 19. i 20. stoljeću voditeljice prof. dr. sc. Mirjane Strčić.
Pristupnica je predložila temu doktorske disertacije pod naslovom Autoreferencijalnost u novijem hrvatskom romanu, a izradila bi je pod mentorstvom dr. sc. Gorana Kalogjere, redovitoga profesora riječkoga Filozofskoga fakulteta.
U prvome svojem izvješću od 14. studenoga 2002. ovo je povjerenstvo utvrdilo da pristupnica zadovoljava zakonom predviđene uvjete za pristupanje izradi disertacije izvan doktorskoga studija, da je tema opravdana, ali da je nedovoljno precizna, tj. da je istraživački korpus koji je opisan u sinopsisu a koji bi trebao pokrivati znanstveno inače neprikladan pojam novijega hrvatskog romana preopsežan. Zato smo bili predložili da pristupnica iznova formulira naslov svojega rada, što je ona i učinila.
Sada njezina tema glasi: Aztoreferencijalnost u hrvatskom romanu 20. stoljeća (od Isušene kaljuže J. P. Kamova do Koraljnih vrata P. Pavličića), pa ocjenjujemo da su i naslov i pretpostavljeni istraživački korpus prikladni.
Zato Vijeću predlažemo da temu prihvati te pristupnicu uputi u daljnji postupak stjecanja doktorata znanosti.
S poštovanjem!
Članovi povjerenstva
Dr. sc. Vinko Brešić, red. prof.
Dr. sc. Cvjetko Milanja, red. prof.
Dr. sc. Goran Kalogjera, red. prof. Filozofskog fakulteta u Rijeci
Dr. sc. Ana Sekulić-Majurec, red. prof.
Dr. sc. Arjana Miljak, red. prof.
Dr. sc. Dubravka Maleš, red. prof.
Zagreb, 26. veljače, 2003.
Predmet: Izvješće stručnog povjerenstva o zadovoljavanju uvjeta za stjecanje
doktorata znanosti izvan doktorskog studija i prihvaćanju teme doktorske
disertacije mr. sc. Anke Jurčević-Lozančić
FAKULTETSKOM VIJEĆU FILOZOFSKOG FAKULTETA
Zagreb, Lučićeva 3
Odlukom Fakultetskog vijeća
Filozofskog fakulteta u Zagrebu od 17. lipnja 2002. godine, imenovani smo u
Stručno povjerenstvo za utvrđivanje zadovoljava li pristupnica mr. sc. Anka
Jurčević-Lozančić uvjete za pristupanje izradi i obrani doktorske disertacije,
te da li se može prihvatiti tema
doktorske disertacije pod naslovom "Razvoj
socijalne kompetencije predškolskog djeteta u institucionalnom kontekstu".
Stručno povjerenstvo,
temeljem priložene dokumentacije (Diploma o završenom dodiplomskom i
poslijediplomskom studiju, Obrazloženje teme disertacije, Životopis, Uvjerenje
o sudjelovanju u znanstvenom projektu,
Popis objavljenih radova i sami radovi), te uvjeta propisanih člankom
51. stavkom 1. Zakona o visokim učilištima za pristupanje izradi i obrani
doktorske disertacije izvan doktorskog studija, Zakona o visokim učilištima,
podnosi skupno
I
Z V J E Š Ć E
1. Obrazovanje, profesionalna zaduženja i aktivnosti
1.1.
Biografski podaci
Mr.
sc. Anka Jurčević-Lozančić rođena je 11. studenog 1959. godine u Vinici (BiH).
Osnovnu i srednju školu završila je u Zagrebu, gdje je 1986. godine na
Filozofskom fakultetu diplomirala studij pedagogije (studij uz rad) i stekla
akademski naziv diplomirani pedagog.
Poslijediplomski studij
pohađala je na Fakultetu za defektologiju gdje je magistrirala 1996. godine na
području poremećaja u ponašanju djece predškolske dobi, s temom “Primarna
prevencija poremećaja u ponašanju i socioemocionalni razvoj predškolske djece”
te stekla naziv “magistar društvenih znanosti” iz znanstvenog polja
defektologije.
Pristupnica je najprije radila 10 godina kao
odgajatelj predškolske djece u Dječjem centru “Bukovački krč” u Zagrebu (od 1976. do 1986.), a potom 10 godina kao
pedagog u Dječjem vrtiću "Ciciban" u Velikoj Gorici (od 1986. do
1996.). Godine 1998. izabrana je u zvanje predavača u znanstvenom području
društvenih znanosti, polje odgojnih znanosti (pedagogija) za kolegije Metodika
upoznavanja okoline i početnih matematičkih pojmova i Pedagogija djece s
teškoćama u razvoju, na Visokoj učiteljskoj školi u Petrinji. Uz nastavu
organizira i rad studenata u predškolskim ustanovama – vježbaonicama,
koordinirajući rad odgajatelja-mentora i studenata. Uz to na Učiteljskoj
akademiji u Zagrebu vodi metodičke vježbe iz kolegija Metodika hrvatskog jezika
za studente predškolskog odgoja.
1.2.
Znanstvena i stručna
djelatnost
Pristupnica je objavila jedan znanstveni rad u
časopisu po vrsnoći izjednačenom s časopisima s međunarodnom recenzijom
(“Primarna prevencija poremećaja u ponašanju i socioemocionalni razvoj djeteta
u vrtiću”, Napredak, 1998., br. 1, str. 5-15). Osim toga objavila je i 8
stručnih radova, te sudjelovala na jednom međunarodnom znanstvenom skupu (Rad:
/sa Šagud, M./ “Dokumentiranje procesa učenja kao način podizanja kvalitete
odgojno-obrazovnog rada”. U zborniku: Nastavnik i suvremena obrazovna
tehnologija” (međunarodni znanstveni kolokvij): Gospić, 2002.). Od 1998. godine
uključena je u rad na znanstvenoistraživačkom projektu “Interakcijski pristup
strukturi pedagoških fenomena” pri Institutu društvenih znanosti Ivo Pilar
(voditelj: prof. dr. sc. S. Sakoman).
2. Obrazloženje teme doktorske disertacije
Mr.
sc. Anka Jurčević-Lozančić podnijela je ovom povjerenstvu nacrt i obrazloženje teme doktorske disertacije "Razvoj socijalne kompetencije
predškolskog djeteta u institucionalnom kontekstu", koje je
povjerenstvo ocijenilo nedovoljno preciziranim i razrađenim. Nakon detaljnijih konzultacija
povjerenstvo je sugeriralo pristupnici da malo promijeni naslov svoje
disertacije te dodatno razradi temu i instrumente sakupljanja podataka, što je
pristupnica učinila početkom ove godine. Predložen novi naslov “SOCIJALNA KOMPETENCIJE PREDŠKOLSKOG
DJETETA U RAZLIČITIM INSTITUCIJSKIM OKRUŽENJIMA” pristupnica je prihvatila i povjerenstvu
dostavila novo obrazloženje teme disertacije s detaljnije razrađenim nacrtom
istraživanja.
2.1. Teorijski
pristup obrazloženju problema
U naknadno predanom obrazloženju
teme pristupnica u teorijskom pristupu daje pregled različitih pogleda na ulogu
vrtičko-institucijskog okruženja u socijalnom razvoju predškolskog djeteta, te
s time povezanih relevantnih
istraživanja. Teorijski pristup temelji na
tridesetak novijih izvora, poglavito iz hrvatskog i engleskog govornog
područja, među kojima spominje neke od suvremenih najrelevantnijih istraživača
ove problematike (Katza, McKlellana, Fullera, Lafrenierea, Dumasa, Shwartza,
Sylvu i dr.)
U teorijskom obrazloženju problema
pristupnica najprije ukazuje na važnost primjerenog obiteljskog okruženja za
razvoj djeteta, ali i na činjenicu da velik broj djece dio svog djetinjstva
ipak provode izvan tog okruženja, u predškolskim ustanovama. Posebno ukazuje na
značaj sukladnosti utjecaja u vrtićkom i obiteljskom kontekstu, a potom i na
specifične mogućnosti vrtića da planiranim odgojnim pristupom potiče razvoj
sposobnosti djeteta, posebno njegov socijalni razvoj. Iza toga citira nekoliko
radova iz kojih je vidljivo da među stručnjacima ipak još ne postoji
jedinstveno gledište u svezi djelovanja predškolskog institucionalnog okruženja
na socijalni razvoj djeteta. Tu se posebno spominju autori koji taj problem
smatraju još nedovoljno istraženim (Papalia i Olds, 1992.; Salovey i Sluyter,
1999.), oni koji nalaze da boravak u predškolskoj ustanovi povoljno djeluje na
razvoj socijalne kompetencije djeteta (Lafreniere i Dumas, 1995.; Howes, 2000.;
Caplan i sur., 2001.; Špoljar, 2001.; Tremblay i sur., 1992.; Smith i Moran,
1990. i drugi) kao i oni koji ukazuju na neke nedostatke institucionaliziranog
odgoja i obrazovanja u predškolsko doba (Misirilić, 1999.; Edwards, 1997.). S
time pristupnica povezuje suvremeni pojam “praga obrazovne ustanove” kojim se
određuje koje uvjete predškolska ustanova mora zadovoljiti kako bi poticajno
djelovala na razvoj djeteta, te iskazuje svoje slaganje s poimanjem predškolske
ustanove kao ustanove u kojoj se rad
stalno unapređuje i usavršava na osnovi akcijskih istraživanja i
kritičkih promišljanja svoje osobne svakodnevne prakse samih odgajatelja,
njihovim djelovanjem kao “reflektivnih praktičara” (Miljak, 1990., 1991.,
1996.).
U teorijskom se pristupu
posebno razrađuje ulogu odgajatelja u stvaranju pozitivnog socijalnog ozračja u
grupi i poticanju socijalnog razvoja djeteta. Ukazuje se na pozitivan utjecaj
na razvoj socijalne kompetencije djeteta bogatijih socijalnih interakcija i
nekih specifičnih strukturiranih aktivnosti u predškolskim ustanovama (Sylva,
1980.; Papalia i Olds, 1992.; Pepler i Rubin, 1982.; Goffin i Day, 1994.), kao
i na odraz razvoja socijalne kompetencije u predškolsko doba na cjelokupni
kasniji razvoj i život pojedinca (Parker i Asher, 1987.; Tremblain, 1992., i
drugi). Na kraju se detaljnije objašnjava što se točno podrazumijeva pod izrazom
“socijalna kompetencija” u ovom radu. Do tog je objašnjenja pristupnica došla
objedinjavanjem tumačenja Fountaina, 1995.; Katza i McCellana, 2000. i
Schwarza, 1999. U skladu s time, socijalnu se kompetenciju predškolskog djeteta
određuje kroz spremnost na preuzimanja odgovornosti za vlastite postupke, na
suradnju i nenasilno rješavanje sukoba, kroz sposobnost uživljavanja u način
života, stavove i vjerovanja drugih, prihvaćanje drugih i poštivanje
različitosti te kroz empatičnost kao i kroz efikasnost komuniciranja i
neverbalnu komunikaciju.
2.2.
Empirijski pristup istraživanju
Kao temeljni problem svog istraživanja pristupnica
određuje ispitivanje socijalne kompetencije djece predškolske dobi koja dio
svog djetinjstva provode u različitim predškolskim institucijskim okruženjima
(primarnom vrtićkom programu i programu predškole). Cilj je tog istraživanja ustanoviti postoje li razlike u socijalnoj
kompetenciji djece predškolske dobi s obzirom na njihov boravak u različitim
institucijskim okruženjima, pri čemu će se posebna pozornost usmjeriti na
dužinu njihova boravka u predškolskoj ustanovi kao i neke značajke njihovih
obitelji.
Da bi odgovorila na postavljeni
problem i cilj istraživanja pristupnica je kao osnovne zadatke postavila: ispitati stupanj razvoja socijalne kompetencije
kod djece koja dulje vrijeme borave u predškolskoj ustanovi, odnosno polaze
primarni program (u trajanju od najmanje tri godine) i kod djece koja kraće
vrijeme borave u predškolskoj ustanovi, odnose polaze program predškole (u
trajanju od jedne godine); ispitati postoji li razlika s obzirom na stupanj
razvoja socijalne kompetencije između te dvije grupe djece, te ispitati postoji
li razlike u stupnju razvoja socijalne kompetencije između tih grupa djece s
obzirom na neke značajke njihovih obitelji (obrazovanje roditelja,
socio-ekonomski status obitelji, broj braće/sestara, red rođenja djeteta).
S obzirom na rezultate prethodnih istraživanja i
uvid u literaturu, pristupnica u svom istraživanju polazi od sljedećih hipoteza: (1). Djeca koja dulje borave
u predškolskoj ustanovi, odnosno polaze primarni program (u trajanju od najmanje tri godine) imat će veći stupanj
razvoja socijalne kompetencije od djece koja kraće vrijeme borave u predškolskoj
ustanovi, odnose polaze program predškole (u trajanju od jedne godine); (2).
Djeca čiji su roditelje višeg obrazovnog statusa, višeg socioekonomskog statusa
kao i ona koja imaju veći broj braće/sestara imat će višu socijalnu
kompetenciju, bez obzira na dužinu boravka u predškolskoj ustanovi. (3). Djeca
koja su prvorođena ili jedinci imat će nižu socijalnu kompetenciju od djece
koja nisu prvorođena, bez obzira na dužinu boravka u predškolskoj ustanovi. Iz
toga proizlazi da će osnovne nezavisne varijable
ovog istraživanja biti vrsta programa predškolske ustanove koji dijete polazi
(primarni program predškolske ustanove ili program predškole), dužina i
kontinuiranost boravka u predškolskoj skupini te neke, za istraživanje
relevantne, značajke obitelji: obrazovanje roditelja, socio-ekonomski status
obitelji, broj djece u obitelji i red
rođenja djeteta. Kao osnovna zavisna varijabla tretirat će se socijalna
kompetencija djeteta procijenjena od strane odgajatelja prema određenom
Upitniku.
Ispitivanje će se provoditi na uzorku od dvjestotinjak djece u dobi od šest do sedam godina, oba
spola, polaznika pet odgojnih skupina primarnog vrtićkog programa (stotinjak
djece) i pet odgojnih skupina programa predškole (stotinjak djece). Sve će
djeca biti iz dječjih vrtića na području grada Velike Gorice. Osnovni kriterij
njihova izbora biti će kontinuiranost polaženja određenog predškolskog
institucionaliziranog programa kao i kontinuiranost rada s istim odgajateljem.
Kao osnovni instrument sakupljanja
podataka u ovom istraživanju koristit će se “Preschool social behaviour
questionnaire” (Tremblay i sur., 1992.), prilagođen ovom istraživanju. Taj je
upitnik često korišten u sličnim istraživanjima u inozemstvu i ima dobre
metrijske karakteristike. U nas nije baždaren, ali će pristupnica provjeriti
njegovu pouzdanost usporedbom procjena socijalne kompetencije istog djeteta
dobivenim od dva odgajatelja iste odgojne skupine. Osim toga, posebno
konstruiranim upitnikom prikupit će se neki opći podaci o djetetu za koje se
provodi procjena (spol djeteta, datum i godina rođenja djeteta), podaci o nekim
značajkama njegove obitelji kao i podaci o zdravstvenom statusu djeteta (moguće
smetnje i sl.). Kriterij za odabir odgajatelja u istraživanje bit će duljina
boravka odgajatelja s djecom određene odgojne skupine, budući da to bitno
utječe na njihovo poznavanje djece.
Predviđeno
je da se u statističkoj obradi podataka stupanj razvoja socijalne
kompetencije djeteta prikaže postupcima deskriptivne statistika, posebno
analizom relativnih frekvencija. Odgovarajućim će se postupcima izvršiti
procjena normaliteta distribucije rezultata i provjeriti pouzdanost
primijenjenog upitnika. Uz to će se provjeriti značajnosti razlika dobivenih
statističkih parametara u pojedinim grupama, a diskriminativnom analizom
ustanoviti povezanost pojedinih značajki obitelji djeteta i stupnja razvoja njegove socijalne
kompetencije. Povjerenstvo sugerira pristupnici da statističku obradu podataka
proširi tako da se za analizu međuskupinskih razlika prema kvantitativnim
obilježjima koristi i analiza varijance,
(prema potrebi multivarijantna analiza varijance), za analizu povezanosti među
kvantitativnim varijablama – korelacijska i višestruka korelacijska
(regresijska) analiza, a za ocjenu razlika i povezanosti kvalitativnih
obilježja – analizu kontingencijskih tablica i odgovarajuće neparametrijske
statističke metode.
2.3. Očekivani
doprinos istraživanja
Danas
u svijetu, a posebno u nas postoji velik broj istraživanja koja se bave
proučavanjem procesa razvoja socijalne kompetencije djece predškolske dobi,
posebno u institucionaliziranom kontekstu. Većina je tih istraživanja provedena kvalitativnom metodologijom i
razvoj prate kao proces, te nam daju vrijedne podatke o čimbenicima koji
pogoduju razvoju socijalne kompetencije predškolskog djeteta u predškolskim
ustanovama i posebno u ulozi ukupnog ozračja u ustanovi kao i samopromišljanja
svoje osobne prakse odgajatelja u tom razvoju. Nažalost, klasična kvantitativno
usmjerena istraživanja ove problematike u posljednje su vrijeme u nas dosta
rijetka, a mogla bi nam dati još puno potrebnih podataka o toj problematici.
Jedna je od prednosti ovog istraživanja ponovo afirmira taj, u nas malo
zanemaren, metodologijski pristup proučavanju ove problematike.
Očekivani doprinos ovog istraživanja povjerenstvo
vidi na dvije razine: znanstvenoj i praktičnoj. Znanstvenim doprinosom smatramo to da ćemo dobiti valjane i
pouzdane podatke o povezanosti različitog institucijskog okruženja predškolskog
odgoja i razvoja socijalne kompetencije predškolskog djeteta. Ovi će se podaci
moći generalizirati na spoznaje o povezanosti različite dužine boravka u
predškolskim institucijama i razvoja socijalne kompetencije djece predškolske
dobi. Istraživanje će pokazati postoji li povezanost između polaženja
različitih institucijskih okruženja predškolskog odgoja i različite duljine
vremena provedene u njima i stupnja razvoja socijalne kompetencije djeteta, kao
i utjecaj različitih značajki obitelji na taj razvoj.
Praktični doprinos ovog istraživanja vidimo u tome da će ono pomoći u raščišćavanju nekih
postojećih dilema o korisnosti pohađanja predškolskih ustanova za dijete te,
posebno roditeljima, pomoći u donošenju odluka o ranijem ili kasnijem
uključivanju djeteta u predškolske ustanove.
3. Ocjena i prijedlog stručnog povjerenstva
Stručno
povjerenstvo je u donošenju prijedloga Znanstveno-nastavnom vijeću ocijenilo:
3.1. da je pristupnica stekla formalne uvjete
predviđene Zakonom o visokim učilištima,
članak
51. stavak 1. Pristupnica ima akademski stupanj magistra znanosti (“magistar
društvenih znanosti” iz znanstvenog polja defektologije, /točka 1.1. u
ovom izvješću/), te
je
objavila jedan znanstveni rad u časopisu koji se po vrsnoći izjednačuje s
časopisom s
međunarodno priznatom recenzijom (točka 1.2.). Osim toga, sudjelovala je
na jednom
međunarodnom skupu (i u koautorstvu objavila rad u zborniku tog skupa)
te je surađivala
u
realizaciji jednog znanstvenoistraživačkog projekta;
3.2. da je pristupnica u svom nacrtu doktorske
disertacije pokazala da je upoznata sa
suvremenom literaturom s područja koje namjerava istraživati. Ona dobro
pozna što je
sve na tom području već
istraženo, i na osnovi toga uspješno identificira ono što bi još
trebalo
istražiti, te tu smješta problem svog istraživanja. Metodologijski pristup
istraživanju korektno je razradila, te istakla mogući znanstveni
doprinos svog istraživanja
koji
ocjenjujemo aktualnim i značajnim za daljnji razvoj teorije i prakse
predškolskog
odgoja.
Trud koji je uložila u doradu nacrta istraživanja pokazuje njenu spremnost na
suradnju i njeno nastojanje da dobro obavi postavljeni si zadatak, pa
povjerenstvo s
povjerenjem očekuje da će sve eventualne propuste u nacrtu istraživanja
(primjerice u
svezi
sa statističkom obradom podataka) pristupnica tijekom rada na svojoj doktorskoj
disertaciji uspješno otkloniti;
3.3.
da je Filozofski fakultet Sveučilišta u Zagrebu ovlašten za provođenje postupka
izrade i
obrane doktorata iz područja društvenih
znanosti, polje odgojnih znanosti (pedagogija)
kojem tema ove disertacije pripada. Za
mentora je odabrana dr. sc. Ana Sekulić-Majurec,
red. prof. iz Odsjeka za pedagogiju ovog
Fakulteta.
Članovi
stručnog povjerenstva predložili su pristupnici da prvobitno predložen naslov
("Razvoj socijalne kompetencije predškolskog djeteta u institucionalnom
kontekstu") zamijeni naslovom “SOCIJALNA
KOMPETENCIJE PREDŠKOLSKOG DJETETA U RAZLIČITIM INSTITUCIJSKIM OKRUŽENJIMA”
što je pristupnica prihvatila. Ovako formuliran naslov dobro odražava problem
koji će pristupnica istraživati i povjerenstvu je prihvatljiviji od onog koji
je predložila pristupnica. Predložena tema je
u nas još, metodologijom koju pristupnica predlaže, nedovoljno
istražena, te znanstveno i stručno zanimljiva za područje predškolskog odgoja.
Zaključno
Stručno povjerenstvo je
utvrdilo da je pristupnica zadovoljila sve uvjete za izradbu doktorske
disertacije, kao i prihvatljivost naslova.
Na osnovi iznesenog, članovi
stručnog povjerenstva predlažu da se mr. Anki Jurčević-Lozančić odobri daljnji
postupak na izradi doktorske disertacije
Članovi stručnog povjerenstva:
1. Dr. sc. Ana Sekulić-Majurec, red. prof.
(predsjednica povjerenstva)
------------------------------------------
2. Dr. sc. Arjana Miljak, red. prof.
----------------------------------------
3. Dr. sc. Dubravka Maleš, red. prof.
-----------------------------------------
ODSJEK ZA PSIHOLOGIJU
FILOZOFSKI FAKULTET
SVEUČILIŠTE U ZAGREBU
U Zagrebu, 21. 3. 2003.
Fakultetsko vijeće
Filozofskog fakulteta u Zagrebu
Predmet: Mišljenje o podobnosti mr. sc. Ivane Ferić za pristupanje izradi i obrani doktorske
disertacije izvan doktorskog studija i ocjena predložene teme disertacije
Fakultetsko vijeće Filozofskog fakulteta u Zagrebu, odlukom br. 04-6-139-2002. donesenom na sjednici održanoj 10. 2. 2003. imenovalo nas je u stručno povjerenstvo sa zadaćom da ocijenimo zadovoljava li mr. sc. Ivana Ferić uvjete propisane člankom 51. stavkom 1. Zakona o visokim učilištima za pristupanje izradi i obrani doktorske disertacije izvan doktorskog studija, te prosudimo može li se prihvatiti tema disertacije pod naslovom (Ne)stabilnost vrijednosnih sustava: ispitivanje utjecaja konteksta na hijerarhiju i strukturu vrijednosti i uz mentorstvo dr. sc. Željke Kamenov, docentice. Zamolbi za pokretanje postupka kandidatkinja je priložila svu potrebnu dokumentaciju, temeljem čijeg proučavanja podnosimo Fakultetskom vijeću ovaj
I Z V J E Š T A J
Mr. sc. Ivana Ferić rođena je 1970. godine u Zagrebu, gdje je završila osnovnu i upisala srednju jezičnu školu. Četvrti razred srednje škole pohađala je u SAD-u, gdje je i maturirala 1988. godine. Psihologiju je diplomirala s odličnim uspjehom1997. godine na Odsjeku za psihologiju Filozofskog fakulteta u Zagrebu. Sljedeće godine upisala je poslijediplomski studij znanstvenog usavršavanja iz psihologije. Stupanj magistra znanosti stekla je 2002. godine obranom magistarskog rada pod naslovom Provjera postavki Schwartzove teorije univerzalnih sadržaja i strukture vrijednosti. Kao diplomirani psiholog radila je u Društvu za psihološku pomoć, a od ožujka 1998. zaposlena je kao znanstveni novak u Institutu društvenih znanosti Ivo Pilar u Zagrebu, na projektu «Istraživanje javnog mnijenja i medija masovnog komuniciranja». U istraživačko zvanje mlađeg asistenta izabrana je 1998., a od jeseni 2002. radi u istraživačkom zvanju asistenta. Od početka rada u Institutu Ivo Pilar sudjelovala je u realizaciji nekoliko opsežnih znanstvenih projekata vezanih uz istraživanje javnog mnijenja, izbornog ponašanja, nacionalnog identiteta i vrijednosnih sustava. Objavila je dva znanstvena rada u časopisu s priznatom međunarodnom recenzijom i s priopćenjima sudjelovala na dva međunarodna znanstveno-istraživačka skupa.
Izneseni podaci pokazuju da Ivana Ferić ima akademski stupanj magistra znanosti iz odgovarajućeg znanstvenog područja te traženo istraživačko iskustvo, odnosno zadovoljava uvjete članka 51. stavak 1. Zakona o visokim učilištima za pristupanje izradi i obrani doktorske disertacije izvan doktorskog studija.
Tema predložene disertacije spada u područje kognitivne socijalne psihologije, prema kojem je čovjekovo ponašanje pod utjecajem njegovih socijalnih kognicija, odnosno stavova, uvjerenja i vrijednosti stečenih tijekom socijalizacije. Pritom se autorica
usmjeruje na uže područje vrijednosti. Iako u području proučavanja vrijednosti
postoji nekoliko usmjerenja, danas se većina autora slaže s definicijom
Schwartza i Bilskyja s kraja 80-ih godina, prema kojoj su vrijednosti ideje ili
vjerovanja koja se odnose na neki željeni cilj ili ponašanje, nadilaze
specifične situacije, usmjeravaju odabir ili procjenu ponašanja i događaja.
Vrijednosti su hijerarhijski organizirane s obzirom na njihovu relativnu
važnost za pojedinca, što se naziva njegovim sustavom vrijednosti. Polazna
pretpostavka brojnih istraživanja vrijednosti jest da je sustav vrijednosti
pojedinca relativno trajan i stabilan. Predložena tema i ciljevi disertacije
trebali bi doprinijeti novim spoznajama o stabilnosti vrijednosnih sustava,
odnosno njegovoj kontekstualnoj uvjetovanosti.
U uvodnom dijelu priloženog nacrta istraživanja kandidatkinja opisuje suvremene postavke provjeravane u nekolicini istraživanja kojima se dovodi u pitanje trajnost i stabilnost vrijednosnih sustava pojedinaca. Naime, uvriježeno je mišljenje da svaki čovjek ima izgrađen samo jedan, jedinstveni sustav vrijednosti koji djeluje kao opće usmjeravajuće načelo u njegovu životu. Stoga se u gotovo svim istraživanjima u području vrijednosti vrijednosni sustav ispitanika ispituje i mjeri na način da se od ispitanika traži da procijeni ili rangira predložene vrijednosti «prema važnosti koje one imaju za njega osobno, kao usmjeravajuće načelo u životu». Mnoga su istraživanja pružila dokaze o visokoj pouzdanosti tako odmjerenog poretka vrijednosti kod pojedinca, kroz različito duge vremenske periode, potvrđujući postavku o trajnosti i stabilnosti vrijednosnog sustava.
Seligman i Katz su, međutim, sredinom 90-ih godina prošlog stoljeća, uočili zanimljivu pojavu koja ih je potakla na postavljanje hipoteze da vrijednosni sustav pojedinca nije u potpunosti stabilan, već da u velikoj mjeri ovisi o situacijskom kontekstu. Uočili su, naime, da pojedinci često zauzimaju potpuno oprečne stavove, opravdavajući ih važnošću različitih vrijednosti. Autori su stoga zaključili kako postoji mogućnost da kod istog pojedinca vrijednosti zauzimaju različit poredak po važnosti ovisno o konkretnoj situaciji (npr. pitanje pobačaja nasuprot pitanju smrtne kazne), odnosno da pojedinac nema izgrađen samo jedan, trajan i stabilan, vrijednosni sustav. Takva pretpostavka, dakako, dovodi u pitanje tradicionalno poimanje vrijednosti, ali još važnije, ona dovodi u pitanje i cjelokupni dosadašnji način mjerenja vrijednosti i vrijednosnih sustava.
Kandidatkinja opisuje nekoliko istraživanja koja su Seligman i Katz proveli kako bi provjerili svoju pretpostavku. Rezultati su pokazali da se hijerarhija vrijednosti ispitanika mijenjala ovisno o uputi koja im je dana – da li da vrijednosti razmatraju kao usmjeravajuća načela u životu, ili kao usmjeravajuća načela prilikom zauzimanja stava prema određenom objektu. Međutim, kandidatkinja se kritički osvrće na značaj ovih nalaza s obzirom na ozbiljne metodološke nedostatke provedenih istraživanja. Prvo, autori nisu vodili računa o izjednačenosti eksperimentalne i kontrolne skupine prije eksperimentalne manipulacije, niti su ih naknadno analizirali. Drugo, u eksperimentima nije postojala netretirana kontrolna skupina. Konačno, ozbiljan nedostatak korištenih nacrta s dvokratnim mjerenjem jest interakcija testiranja i tretmana. Glavno ograničenje odnosi se na prvo ispunjavanje upitnika vrijednosti tijekom istog eksperimenta. Iako se neke od ovih nedostataka nastojalo ispraviti u istraživanju koje je provela Blackwood (1991), ozbiljan prigovor svim navedenim istraživanjima odnosi se na smo mjerenje vrijednosti modificiranim Rokeachevim upitnikom usmjerenim isključivo na pojedinačne vrijednosti. Kandidatkinja s pravom uočava da pokušaj povezivanja individualnih razlika u ovako odmjerenim vrijednosnim prioritetima s razlikama u stavovima ili ponašanju može dovesti do iskrivljavanja rezultata. Kako je pouzdanost svake pojedinačne vrijednosti vrlo niska, na njenu povezanost s određenim stavom ili ponašanjem mogu djelovati brojni drugi faktori. Ovakav pristup zanemaruje pretpostavku koja se često ističe u literaturi, a to je da stavove i ponašanja pojedinca ne usmjerava prioritet dan nekoj pojedinačnoj vrijednosti, već odnos među različitim vrijednostima koje se istovremeno odnose na neki stav ili ponašanje.
Danas se u ispitivanju vrijednosti sve više koristi Schwartzov (1992) teorijski model strukture i sadržaja vrijednosti, prema kojem postoji 10 različitih motivacijskih tipova vrijednosti od kojih je svaki određen sadržajem pojedinačnih vrijednosti koje ga predstavljaju. Među pojedinim tipovima postoje dinamički odnosi konflikata i kompatibilnosti, što u cjelini stvara strukturu vrijednosnog sustava. Dosadašnja istraživanja su pokazala da korištenje ovakvog sustava omogućava potpunije i preciznije izučavanje odnosa između vrijednosti i specifičnih stavova odnosno ponašanja pojedinaca. Schwartz je također sastavio upitnik vrijednosti, čije su metrijske karakteristike provjeravane u nizu istraživanja, te se pokazao kao kvalitetan, valjan i pouzdan instrument za mjerenje strukture vrijednosnih sustava. Sama kandidatkinja je u svom magistarskom radu provjeravala i potvrdila osnovne postavke Schwartzove teorije i u Hrvatskoj, te je izradila i hrvatsku inačicu Schwartzovog upitnika vrijednosti, zadovoljavajućih metrijskih karakteristika.
Iako je Seligmanovoj i Katzovoj hipotezi o nestabilnosti vrijednosnog sustava posvećena određena pažnja u literaturi, kandidatkinja navodi da do sada nije bilo istraživanja koje bi se ozbiljnije posvetilo njezinoj provjeri, uvažavajući pritom navedene prigovore i metodološke nedostatke ranijih istraživanja. Stoga je glavni cilj ovog istraživanja provjeriti hipotezu o nestabilnosti vrijednosnog sustava koristeći odgovarajući eksperimentalni nacrt koji bi nadišao metodološka ograničenja, ne mjereći pritom hijerarhiju pojedinačnih vrijednosti već strukturalni sustav 10 vrijednosnih tipova. Sukladno tome postavljeni su i glavni problemi ovog istraživanja: (1) ispitati dolazi li pod utjecajem situacijskog konteksta do promjene u poretku (hijerarhiji) deset motivacijskih tipova vrijednosti, (2) ispitati dovode li različiti situacijski konteksti do različitih krajnjih poredaka motivacijskih tipova vrijednosti, te (3) ispitati dolazi li pod utjecajem situacijskog konteksta do različitih promjena u poretku motivacijskih tipova vrijednosti kod osoba koje se razlikuju u smjeru stava prema određenom objektu.
Za provjeru postavljenih hipoteza kandidatkinja predlaže složeni (faktorijalni) eksperimentalni nacrt 2x4 na nezavisnim skupinama. Sudjelovalo bi 8 skupina ispitanika, studenata svih godišta studija psihologije i sociologije Hrvatskih studija Sveučilišta u Zagrebu (ukupno oko 300), raspoređenih na osnovi rezultata predtestiranja. Prva nezavisna varijabla će biti situacijski kontekst (izazvan mjerenjem stava prema određenom objektu) i imat će dvije razine (postojanje/ne postojanje situacijskog konteksta). Druga nezavisna varijabla je vrsta situacijskog konteksta i imat će četiri razine (mjerenje stava prema četiri različita objekta stava). Uvođenje situacijskog konteksta mjerenjem stava prema određenom objektu prije odnosno poslije mjerenja vrijednosti zapravo je modifikacija eksperimentalnog postupka kojeg su koristili Zanna, Olson i Fazio (1981), a kojim je utvrđena veća povezanost stava i ponašanja kada se prvo od ispitanika traži da opišu svoje ranije ponašanje pa se zatim mjeri stav prema tom objektu. Naime, samoopažanjem, razmišljanjem i evaluacijom vlastitog ranijeg ponašanja stvara se određeni kontekst na osnovi kojeg pojedinci zaključuju o svom stavu. Primijeni li se ova logika na područje ispitivanja vrijednosti, mjerenje stava prema određenom objektu prije mjerenja vrijednosti stvorilo bi kontekst na osnovi kojeg bi ispitanici «zaključivali» o svojim vrijednostima, dok u situaciji obrnutog redoslijeda mjerenja tog konteksta ne bi bilo. Variranje različitih objekata stava izazvalo bi različite kontekste, a upravo je njihovo pojavljivanje ili nepojavljivanje neophodno za utvrđivanje preciznih odgovora na postavljene probleme istraživanja. Podražajni materijal bit će skale za ispitivanje stavova prema četiri različita objekta, konstruirane u predistraživanju na uzorku iz iste populacije. Kao objekti stavova bit će odabrani oni za koje je u ranijim istraživanjima utvrđeno da su značajno povezani s različitim tipovima vrijednosti, kako bi se postigla četiri različita situacijska konteksta. Kao mjera zavisne varijable koristit će se hrvatska inačica Schwartzovog upitnika vrijednosti (SVS-HR), koju kandidatkinja prilaže nacrtu. U nacrtu je također i detaljno razrađen sam postupak planiranog istraživanja, koji je zamišljen tako da se prevladaju metodološki nedostaci ranijih istraživanja. Kandidatkinja detaljno opisuje planirane statističke postupke za obradu podataka kako bi se dobio odgovor na svaki problem istraživanja. Planirani postupci odgovaraju prirodi varijabli i omogućit će davanje valjanih odgovora na postavljene probleme.
Potvrđivanje Seligmanove i Katzove hipoteze ovim istraživanjem pružilo bi čvrsti dokaz o promjenjivosti vrijednosnog sustava, čija bi daljnja implikacija bilo nužno preispitivanje dosadašnjeg poimanja i mjerenja vrijednosti i vrijednosnih sustava. Opovrgavanje hipoteze govorilo bi u prilog tradicionalnom poimanju vrijednosnog sustava kao jedinstvenog, trajnog i stabilnog poretka vrijednosti koji usmjerava ponašanje pojedinca te djeluje kao opći plan za ratrješavanje konflikata i donošenje odluka.
Na osnovi navedenog zaključujemo
da istraživanje koje predlaže mr. sc. Ivana Ferić može značajno unaprijediti
spoznaje u području istraživanja i razumijevanja vrijednosti kao odrednica
čovjekovog ponašanja, te da predloženi nacrt disertacije odgovara standardnim
zahtjevima koji se postavljaju u znanstvenoj grani psihologije. Predložena tema
je znanstveno relevantna, a istraživanje je planirano sukladno suvremenim
metodološkim standardima u području istraživanja. Stoga predlažemo
Fakultetskom vijeću da odobri mr. sc. Ivani Ferić izradu doktorske disertacije
izvan doktorskog studija, pod naslovom «Provjera stabilnosti vrijednosnih
sustava: ispitivanje utjecaja konteksta na hijerarhiju i strukturu vrijednosti»
uz mentorstvo dr. sc. Željke Kamenov, docentice.
Stručno povjerenstvo:
dr. sc. Željka Kamenov, docent
predsjednik povjerenstva
dr. sc. Branimir Šverko, red. prof.
član povjerenstva
dr.sc. Dean Ajduković, red. prof.
član povjerenstva
1
Dr. sc. Slavko Tkalac, red. prof., Filozofskog fakulteta u Zagrebu,
predsjednik povjerenstva
Dr. sc. Mario Plenković, red. prof., Grafičkog fakulteta u Zagrebu,
član povjerenstva
Dr. sc. Milan Jurina, red. prof. Visoke policijske škole u Zagrebu,
član povjerenstva
FAKULTETSKOM VIJEĆU
FILOZOFSKOG
FAKULTETA U ZAGREBU
Predmet: Ocjena
disertacije mr. sc. Ljubice Bakić-Tomić
Fakultetsko vijeće Filozofskog fakulteta u Zagrebu na sjednici od 11. listopada 2002. godine imenovalo nas je u Stručno povjerenstvo za ocjenu disertacije mr. sc. Ljubice Bakić-Tomić pod naslovom “Komunikološko-menadžerski profil rukovoditelja u hrvatskoj policiji”. Na temelju te odluke podnosimo Vijeću sljedeće
SKUPNI IZVJEŠTAJ
I
Formalne karakteristike rada
Doktorska disertacija mr. sc. Ljubice Bakić-Tomić «Komunikološko-menadžerski profil rukovoditelja u Hrvatskoj policiji» obuhvaća zajedno s popisom literature, dodatcima, sažetkom, ključnim riječima, životopisom i sadržajem 200 stranica teksta. Tekst same disertacije sastoji se od pet većih cjelina: 1) Uvod; 2) Teorijsko obrazloženje komunikološko-menadžerskog profila rukovoditelja u policiji; 3) Metodologija empirijskog istraživanja komunikološko-menadžerskog profila rukovoditelja u Hrvatskoj policiji; 4) Prikaz dobivenih rezultata empirijskog istraživanja komunikološko-menadžerskog profila rukovoditelja u Hrvatskoj policiji s raspravom te 5) Zaključna razmatranja. Svako poglavlje osim prvoga podijeljeno je na niz potpoglavlja. Literaturom je obuhvaćeno 175 znanstvenih jedinica referentne literature.
II Sadržaj i glavne teze rada
U Uvodu su obrazloženi razlozi koji su kandidatkinju potakli na ovo istraživanje.
U okviru Teorijskog obrazloženja napravljen je pregled područja istraživanja i ukratko su izložene, za istraživanje najznačajnije teorije s područja komunikologije, organizacije i menadžmenta kao i teorije o ulozi komunikologije u upravljanju sustavom. Kandidatkinja je posebnu pažnju posvetila specifičnostima upravljanja u sustavu policije.
Kandidatkinja je obradila glavne povijesne pravce razvoja policijskog menadžmenta u svijetu posebno ističući njihov komunikološki aspekt. To su teorije humane organizacije: rana klasična teorija, strukturalizam i birokracija Maxa Webera, škola ljudskih veza, škola društvenih sistema, strukturalni funkcionalizam. Prema definiciji M. Jurine, policijski menadžment predstavlja «specifični oblik javnog menadžmenta (po sadržaju i obliku), s tim da je sustav rukovođenja zasnovan na hijerarhiji (subordinaciji) te uz rukovođenje ima i obvezu zapovijedanja». Funkcije menadžmenta su stupovi organizacijskih sustava današnjice, tako da su menadžerske funkcije (planiranje rada, odlučivanje, vođenje policijskih akcija, delegiranje, kontrola, kooperativnost i komuniciranje) uzete za okosnicu menadžerskog profila policijskog rukovoditelja.
U trećem dijelu opisane su metode korištene za prikupljanje podataka, definiran je uzorak na kojem je istraživanje izvedeno, i hipoteze koje je kandidatkinja željela istraživanjem potvrditi.
Postoji nekoliko važnih teza i ciljeva koje je kandidatkinja izložila i htjela postići u svojoj disertaciji. Glavna teza rada glasi: Transformaciju iz tradicionalnog rukovođenja u moderni policijski menadžment moguće je postići razvojem komunikološko-menadžerskog profila. On se može razvijati i poboljšavati jedino obrazovanjem za suvremeni pristup vođenju procesa i provođenju menadžerskih funkcija te osposobljavanjem za kvalitetnu menadžersku komunikaciju. Mijenjati način rada znači mijenjati način komuniciranja, jer je komuniciranje u organizaciji nezaobilazni kooperativni dinamički sustav koji povezuje organizacijske ciljeve s ljudima koji participiraju u radu. Kako bi tezu dokazala, kandidatkinja je provela odgovarajuće istraživanje na teorijskoj i empirijskoj razini.
U teorijskom istraživanju kandidatkinja polazi od multidisciplinarne holističke paradigme koja predstavlja novi kut znanstvenog proučavanja. U cjelovitom i sustavnom pristupu problemima i pojavama koje proučava, holistička paradigma posebnu pažnju posvećuje komponenti dinamičnosti što je od posebnog značaja kod izučavanja procesa, a komuniciranje je proces koji se odvija unutar radnog procesa.
Komunikološkim fenomenima u ljudskom društvu kandidatkinja pristupa sa stajališta multidisciplinarne holističke paradigme koja komuniciranje shvaća kao kompleksni proces u koji je uključena simbolička interakcija, a komunikacijski događaj sadrži dinamičnu kombinaciju nekoliko elemenata. Prema riječima Umberta Eca: «Ako pokušavamo izgraditi komunikološki model jednog otvorenog procesa kao što je proces rada, iz perspektive cjelokupnosti, u sferi sagledanoj sub specie communicationis, moraju biti obuhvaćeni i oni elementi koji se s komunikacijom isprepliću ali se na nju ne mogu svesti, a ipak određuju njezin modalitet». Ovako shvaćena komunikološka istraživanja predstavljaju sistemska istraživanja koja komunikaciju hvataju u jednom trenutku tumačeći ju u procesu stalne promjenjivosti. U tom smislu, u organiziranom procesu rada policije, pojam menadžmenta pokriva sve ove komponente.
Višestranačje i demokracija u Republici Hrvatskoj uvjetovali su depolitizaciju Ministarstva unutarnjih poslova RH. Promijenjene okolnosti zahtijevaju promjene u načinu rada policije, njeno otvaranje prema društvu što je svakako jedan od najvažnijih razloga za uvođenje suvremenog menadžmenta u policiju. Suvremeni trend u policijama država s razvijenom demokracijom jest strategija služenja zajednici.
U teorijskom dijelu rada kandidatkinja je odredila obilježja komunikološkog i menadžerskog profila rukovoditelja u policiji koja se mogu mjeriti objektivnim mjerilima te na temelju mjerenja odrediti značajke stilova rukovođenja i stilova komuniciranja.
Komunikacija podržava djelovanje organizacije i predstavlja svojevrsno ogledalo organizacije. Kroz komunikaciju organizacija i njeni menadžeri transformiraju politiku i procedure u operativne aktivnosti. U radu je kao okosnica komunikološkog profila prosuđivana kvaliteta oblikovanja i slanja poruka, kvaliteta primanja i razumijevanja poruka, ciljevi interakcijskog djelovanja policijskih menadžera tijekom razgovora i primjene komunikološkog bontona (pravila za asertivnu komunikaciju).
Četvrti dio rada posvećen je prikazu rezultata empirijskog istraživanja. Detaljno su obrađene karakteristike uzorka na kojem je istraživanje provedeno i razmotreni dobiveni rezultati. Na kraju su, u svjetlu dobivenih rezultata, analizirane polazne hipoteze.
Cilj koji je kandidatkinja postavila u empirijskom dijelu rada bio je: utvrditi djelotvorne i nedjelotvorne, poželjne i nepoželjne elemente komunikološko-menadžerskog profila rukovoditelja u hrvatskoj policiji. Dobro definiran komunikološko-menadžerski profil je uvjet za unaprjeđenje funkcije rukovođenja policije, odnosno uvjet za praćenje suvremenih trendova na tom području.
Današnji policijski menadžer sve više postaje menadžer – komunikator, jer je upravo policijska služba po stohastičnosti i entropičnosti (nepredvidivosti i kaotičnosti) specifična organizacija koja najvećim dijelom svoga rada rješava probleme koji se pojavljuju u društvu sa sigurnosnog stajališta.
Dodirne točke komunikološkog i menadžerskog u rukovođenju možemo naći u više teorija. Od menadžerskih u situacijskoj ili kontingencijskoj teoriji, a od komunikoloških u sistemsko-kibernetičkoj teoriji komuniciranja i interpersonaloj teoriji komuniciranja, koje je kandidatkinja prezentirala u svom radu.
Postojeća se mikroorganizacijska struktura prilagođava potrebama situacije i stvaraju se fleksibilni organizacijski modeli (timska i matrična struktura). Ovakav pristup policijskoj organizaciji sve je prisutniji jer situacije često zahtijevaju od policije brzo reagiranje tako da se stvaraju promptne skupine za rješavanje problema koji zahtjevaju angažiranje djelatnika iz različitih organizacijskih jedinica.
Pod utjecajem suvremenih promjena došlo se do mikrorazine u kojoj centralno mjesto zauzima menadžer. Postaje neobično važan njegov profil, njegova znanja, sposobnosti i vještine koje daju garanciju (ili ne) da će organizacija dobro i učinkovito funkcionirati. Dok se menadžment bavi svladavanjem složenosti, vođenje se bavi svladavanjem promjena. Obrat koji se devedesetih godina prošlog stoljeća dogodio u zapadnoeuropskom menadžmentu, to jest zaokret prema vođenju, prema S. Coveyu, dogodio se jer se prešlo od etike načela prema etici karaktera. O potrebi mijenjanja ljudskog karaktera sve više govore radovi i istočnih i zapadnih autora u čemu se Istok i Zapad konačno približavaju i ujedinjuju.
Menadžer u najširem smislu riječi treba posjedovati sposobnosti vođenja, vještine komuniciranja i znanja organiziranja. Budući da se sposobnosti mogu razvijati, vještine treniranjem uvježbati, a znanja stjecati tada ovakva krajnje pojednostavljenja plijeni našu pozornost jednostavnošću i sveobuhvatnošću.
Analizirajući američke i brojne europske programe za osposobljavanje menadžera kandidatkinja zaključuje kako su u svim programima neizostavne slijedeće temeljne vještine i aplikativna znanja menadžera koja upućuju na dominaciju komunikologijskih primijenjenih znanja i vještina: organizacijska kultura (u užem smislu, ophođenje), kontrola i korištenje neformalne organizacije, organiziranje osobnog rada, komuniciranje, vođenje razgovora, pregovaranje, vođenje sastanaka, vođenje timskog i grupnog rada, rješavanje konfliktnih situacija, korištenje MIS-a (informacijskih sustava za rukovođenje).
Istraživanja posljednjih godina u policijama svijeta pokazuju da je komunikacija najvažniji problem u menadžmentu te da nedostaje komunikacija sa zaposlenicima. Najviše žalbi građana prema policiji također je zbog loše komunikacije. Policijskim menadžeri moraju se upoznati s organizacijskom komunikacijom u svojem poslovnom okruženju.
Kandidatkinja zaključuje da komunikacijski događaj nije statičan i izoliran, i zbog toga ga treba analizirati u situaciji u kojoj se dogodio i u procesima koji su utjecali ili će tek utjecati na tijek komunikacije među ljudima.
Provedeno je empirijsko istraživanje na određenom uzorku. Metodološki uzorak može biti definiran kao stratificiran. 311 ispitanika bilo je određeno svojim radnim mjestom, a prema Pravilniku o unutarnjem redu Ministarstva unutarnjih poslova RH. Podaci su, preko upitnika, prikupljeni tijekom 2000. godine.
Upitnik je sastavljen na osnovu rezultata rada istraživačkog tima okupljenog na Visokoj policijskoj školi Ministarstva unutarnjih poslova RH pod rukovodstvom prof.dr. M. Jurine. Kod sastavljanja upitnika korišten su iskustva domaćih i stranih autora koji se bave problemom menadžmenta, odnosno uloge komunikacije u menadžmentu (npr. V.Srića, S.Foy itd.).
Nakon izrade recenziju upitnika su napravili: prof.dr.sc. M. Jurina, stručnjak za organizaciju i menadžment u policiji, prof.dr.sc. M. Plenković, komunikolog te psiholog – metodolog, višegodišnji suradnik Policijske akademije na metodologiji istraživanja sigurnosnih pojava prof.dr.sc. B. Petz.
Upitnik je složeni instrument u kojem se pojavljuju pitanja višestrukog izbora, nadopunjavanja, te kombinacija Likertovih i Thurstonovih skala.
Statistička obrada podataka rađena je na personalnom računalu u standardnim statističkim «paketima»: Excell, «Statistica» i «Microsta» IBM-ove i Microsoftove proizvodnje.
Za obradu podataka korištene su metode deskriptivne statistike (aritmetička sredina, medijan, raspon, standardna devijacija, skewness, kurtozis). Na osnovu distribucije odabrane su metode testiranja. Za testiranje su korišteni Studentov t-test gdje je to bilo moguće, a za testiranje atributivnih podataka korišten je c2-test. Za ostale analize i usporedbe korištene su proporcije (relativne vrijednosti) i testovi proporcija. Za grafičko prikazivanje podataka korišteni su odgovarajući tipovi dijagrama.
U Zaključnim razmatranjima na osnovu dobivenih rezultata definiran je profil rukovoditelja u hrvatskoj policiji, a rezultati dobiveni istraživanjima uspoređeni su s rezultatima sličnih istraživanja koja su u hrvatskoj policiji provedena ranije, kao i s rezultatima odgovarajućih istraživanja u svijetu. Na kraju je ukazano na mogućnost korištenja dobivenih rezultata u obrazovanju policijskih menadžera.
Provjerom postavljenih hipoteza (glavnih i pomoćnih) nakon provedenog istraživanja kandidatkinja je došla do slijedećih zaključaka:
Nađeno je da 59% rukovoditelja ima visoku spremu, 76,50% rukovoditelja nije educirano za rukovođenje i menadžment, samo ih je 11% u cijelosti zadovoljno poslom, 56,27% ih je odrastalo na selu.
Uspješnost rukovoditelja u obavljanju menadžerskih funkcija je sljedeća: planiranje (makro i mikro) provodi 67,20% rukovoditelja; 64,31% se u planiranju rada savjetuje sa svojim suradnicima što je odlika timskog rada; pomoću osobnog iskustva odluke donosi 40% rukovoditelja, analiziranjem i prosuđivanjem njih 40%, a znanstveni (istraživački) model odlučivanja primjenjuje manje od 1% rukovoditelja. Rješavanje problema timski provodi 26,68% rukovoditelja, a njih 67,19% se savjetuje s drugima, ali odlučuju sami; kad vode policijsku akciju, zapovijedi izdaju verbalno, a manje pismovno i često preskaču zapovjednu liniju; 72,35% rukovoditelja srednje razine iznad sebe ima 2-4 nadređena rukovoditelja; pismovna komunikacija s nadređenima zastupljena je s 45,34%, a s podređenima 13,11%. Organizacijskom komunikacijom MUP-a prevladava verbalna komunikacija koja se upravo pokazala slabije razvijenom; 66,88% rukovoditelja u svim fazama rada provode kontrolu pravdajući to potrebom za planiranjem i vrednovanjem uspješnosti obavljenog posla. 50,16% rukovoditelja surađuje (kooperira) s drugim organizacijskim jedinicama zbog uzajamnog pomaganja, a svi ostali to čine po zapovijedi ili iz koristi.
U nekim funkcijama rukovođenja zapaža se pomak (preko 50% od poželjnog ponašanja). U hrvatskoj policiji još uvijek su rukovoditelji srednje razine rukovođenja više rukovoditelji, a manje menadžeri, mada se naslućuje trend transformacije što je u zaključnim razmatranjima detaljno obrazloženo. Najslabija točka im je loš model odlučivanja te preveliki broj nadređenih rukovoditelja, što predstavlja organizacijski problem, a samim tim otežava i kvalitetnu komunikaciju.
Na osnovu rezultata istraživanja moguće je uočiti tri stila rukovođenja: autoritativno-birokratski ili tvrdi stil koristi 36,66% rukovoditelja, liberalno-praktični ili meki stil 30,26% i fleksibilno-prodorni ili mješoviti stil 24,44%.
Sveukupna razvijenost komunikološkog profila iznosi samo 51,45%; 50% rukovoditelja ima neku lošu komunikacijsku naviku; 34,54% rukovoditelja ima negativan stav, stereotip ili predrasudu u pogledu kvalitetne komunikacije i ne koristi pozitivne tehnike razgovora; 56,79% rukovoditelja ne poštuje komunikacijski bonton u interakciji s drugima, 80% voli slati poruke, više govoriti nego slušati, ali ih je u tome uspješnih samo 60,77%; 35,58% rukovoditelja je asertivno, imaju dobru komunikacijsku interakciju sa sugovornikom.
Rukovoditelji u hrvatskoj policiji imaju osvješteniji komunikološki stil nego komunikološki profil. Oni intuitivno znaju kako bi trebalo kvalitetno komunicirati ali to ne čine jer su opterećeni lošim komunikacijskim navikama, stereotipima i predrasudama, stečenim kroz život, kao i negativnim stavom prema mogućnosti učenja vještine komuniciranja. Komunikološki profil (c2= 9,20 p<0.005) bolje je razvijen kod rukovoditelja obrazovanih na Policijskoj akademiji. Oni koriste kvalitetnije stilove komuniciranja (c2= 9,62 p<0.005) nego rukovoditelji obrazovani na građanskim fakultetima. Kongruentni stil komuniciranja koristi značajno više rukovoditelja s manje radnog staža u policiji (c2=19,08 uz p<0.001), a mlađi rukovoditelji kvalitetnije šalju i primaju poruke od starijih rukovoditelja (c2= 132,00 uz p<0.001), što znači da im je komunikološki profil bolje razvijen. 50% policijskih rukovoditelja s podređenima razgovara i dogovara se, a ostali izdaju naloge (njih 30%) ili zapovijedi (njih 20%). Komuniciranje s javnošću svojim poslom smatra samo 38,26% rukovoditelja.
76% rukovoditelja nije spremno učiti kvalitetnije komunicirati ili misli kako je to nemoguće, što govori o neznanju i predrasudama koje ljudi općenito imaju prema učenju komuniciranja. To u obrazovnom smislu znači da motiviranje za promjenu treba biti prioritetni zadatak obrazovanja, zaključuje kandidatkinja. Istraživanje je pokazalo da su statistički značajno više menadžeri oni rukovoditelji koji su završili Policijsku akademiju (kooperativniji, fleksibilniji i otvoreniji, te kvalitetnije komuniciraju) nego rukovoditelji koji dolaze s različitih drugih fakulteta (autoritativni, konformistični i komunikacija im je lošija).
III Ocjena rada
Kandidatkinja mr.sc. Ljubica Bakić-Tomić je teorijski obradila i empirijski istražila komunikološko-menadžerski profil rukovoditelja u Hrvatskoj policiji. U svom radu kandidatkinja koristi i polazi od rezultata svjetskih istraživanja na ovom području. Aplicirajući rezultate do kojih se došlo u svijetu na našu sredinu kandidatkinja je u radu definirala stanje i ukazala na potrebne i moguće korekcije. Pored mogućnosti primjene rezultata u praksi (reorganizacija policije, utvrđivanje procedura rada i komuniciranja te organiziranje obrazovanja policijskih menadžera) rad predstavlja solidnu osnovu za dalja istraživanja ovog područja.
Povjerenstvo drži da je znanstvena vrijednost:
- U definiranju poželjnog komunikološko-menadžerskog
profila rukovoditelja u hrvatskoj policiji i detektiranja odstupanja
stvarnog stanja od poželjnoga. To je važna komponenta transformacije
hrvatske policije od tradicionalne u modernu.
- Analiza kvalitete komuniciranja upućuje na mogućnost razotkrivanja tendencija i stanja u jednoj organizaciji, jer je komunikacija ogledalo funkcioniranja organizacije, pa i šire društvene zajednice. Menadžer koristi komunikaciju kao sredstvo za motiviranje, discipliniranje i uvježbavanje djelatnika s ciljem da postigne organizacijske ciljeve.
- Rezultati provedenog empirijskog istraživanja izazov su i za obrazovanje policijskih menadžera, jer će trebati pronaći nove obrazovne modele kojima će se moći motivirati rukovoditelje za učenje i promjenu kako bi se vizija razvoja policije mogla ostvariti.
Na temelju izloženoga Stručno povjerenstvo predlaže Fakultetskom vijeću Filozofskog fakulteta u Zagrebu da prihvati pozitivnu ocjenu disertacije mr. sc. Ljubice Bakić-Tomić pod naslovom “Komunikološko-menadžerski profil rukovoditelja u hrvatskoj policiji” i da dopusti daljnji postupak obrane.
U Zagrebu, 24. ožujak 2003.
Prof. dr. sc. Slavko Tkalac, predsjednik
Prof. dr. sc. Mario Plenković, član
Prof. dr. sc. Milan Jurina, član
SVEUČILIŠTE U ZAGREBU
FILOZOFSKI FAKULTET
Odsjek za kroatistiku
Ul. Ivana Lučića 3, Zagreb
FAKULTETSKOM VIJEĆU FILOZOFSKOG
FAKULTETA SVEUČILIŠTA U ZAGREBU
Odlukom Vijeća br. 04-6-143-2002. od 13. veljače 2003. godine imenovani u stručno povjerenstvo za ocjenu doktorske disertacije mr. sc. Branka Kune iz Osijeka pod naslovom Atributni genitiv u hrvatskome standardnom jeziku podnosimo Vijeću sljedeći
I Z V J E Š T A J
Doktorska disertacija mr. sc. Branka Kune pod navedenim naslovom obaseže 213 stranica računalnoga ispisa i podijeljena je u tri poglavlja, i to: I. Uvod, II. Ustrojstvo imenične skupine i mjesto atributnog genitiva te III. Analiza atributnog genitiva. Tim trima poglavljima dodan je opširan zaključak te popis literature i izvora.
U uvodnom se dijelu najprije raspravlja o predmetu i svrsi rada, pa se između ostaloga kaže da će se u pristupu i tipologiji atributnih genitiva polaziti od toga postoji li između glave NP i genitivne dopune tematski odnos. Na tome se temelji podjela na tematske genitive (posvojni, subjektni i objektni), na netematske genitive (odglagolski, dijelni i objasnidbeni), a posebno mjesto zauzima kvalitativni genitiv. Glavno je obilježje tematskih genitiva da predstavljaju argument imenice, a dodatna je oznaka toga statusa mogućnost zamjene takvih genitiva nekim od posvojnih morfoloških oblika (tj. posvojnom zamjenicom ili pridjevom), npr. skidanje Đurđe - Đurđino skidanje - njezino skidanje prema ideja sloboda *slobod(i)na ideja - *njezina ideja.
Za teorijsko-metodološki okvir svoga rada doktorand je odabrao nekoliko sastavnica generativne teorije načela i parametara (TNP). Taj formalni gramatički model opisa našao je osobito veliku primjenu u morfosintaktičkom opisu imeničke skupine u njemačkom jeziku, pa su upravo ti opisi, uz monografiju Milana Mihaljevića Generativna sintaksa i semantika, poslužili doktorandu kao polazište u opisu atributnog genitiva u hrvatskome jeziku.
U uvodnom dijelu disertacije raspravlja se još o gramatičkom ustroju imenskih skupina, o fraznim strukturama i tzv. X' shemi, o tematskim ulogama, o padežnoj teoriji, o podjeli argumenata na unutrašnje i vanjske te o razlici između strukturnoga, kongruencijskoga i semantičkoga padeža.
U drugom se poglavlju raspravlja o pojmu imenovanja i o jezičnim univerzalijama, o odnosu između imenovanja kao univerzalije i kategorije riječi te o razlici između izoliranoga apstraktnog značenja leksema i kontekstualiziranoga značenja. Analiziraju se i Lyonsove postavke prema kojima sadržaj riječi čine smisao, denotacija i referencija. Smisao se pritom određuje kao skup "više ili manje relevantnih obilježja kojima se određuje izvjesna klasa izvanjezičnih entiteta", denotacija kao "odnos između leksema i odgovarajućeg skupa izvanjezičnih entiteta - ljudi, predmeta, mjesta, osobina, procesa i djelovanja izvanjezičnog sustava", dok bi referencija predstavljala "odnos između konkretno upotrijebljenog leksema u tekstu i nekog izvanjezičnog entiteta (referenta)" (str. 26-27).
Raspravlja se nadalje i o odnosu između leksičkih i funkcionalnih kategorija, pri čemu se pod prvima poimaju riječi koje imaju deskriptivno, idiosinkretičko značenje (imenice, glagoli, pridjevi, prilozi i prijedlozi), a pod drugima "riječi koje primarno služe za prenošenje informacije o gramatičkim svojstvima određenih tipova izraza unutar rečenice", a to su čestice, zamjenice i determinatori (str. 27-28).
U nastavku je riječ o aktualizaciji jezičnih jedinica (a ona se određuje kao obavijesno uključivanje označenog referenta u kontekst) i o referencijalnosti (kao svojstvu jezičnoga znaka da može izdvojiti neki realan predmet iz naše stvarnosti, str. 33).
Raspravlja se također o pojmovima kvalifikacije, kvantifikacije i identifikacije vezanih za imenice. Kvalifikacija se tako određuje kao izdvajanje imenice po nekom svojstvu, veličini, pripadnosti i sl., kvantifikacija kao izdvajanje po količini, brojivoj ili nebrojivoj, a identifikacija kao dovođenje imenice u vezu s referentom, i to upućivanjem na govornu situaciju ili kontekst (str. 35).
U pristupu tipologiji atributa doktorand dijeli sve atribute najprije na prenominalne i postnominalne. U prenominalne ubraja determinatore (ova djevojka), kvantifikatore (puno novaca), pridjeve i participe (napuštena kuća) te imenice (brat Josip), a u postnominalne ubraja imenice (dan pobjede), prijedložne sintagme (šetnja po parku), priloge (student zdesna), vezničke (?!) sintagme (pisanje kao način umjetnosti), infinitivnu sintagmu (sposobnost izdvojiti bitno) i relativnu rečenicu (pita da poližeš prste). Nakon toga se u posebnim potpoglavljima raspravlja o izdvojenim tipovima atributa, pri čemu se unutar pojedine vrste nude i daljnje diferencijacije, pa se tako npr. determinatori dijele na diferencijalizatore (pridjevi), demonstrativizatore (pokazne zamjenice), posesivizatore (posvojnie zamjenice i pridjevi), kvantifikatizatore (količinski pridjevi) i relativizatore (pridjevske zamjenice i/ili neodređeni član).
Pozornost zavređuje i doktorandova podjela (prema T. Lindaueru) jukstapozicijski strukturiranih nominalnih sintagmi. Takve sintagme on naime dijeli na determinativne (npr. slučaj Lora), objasnidbene (npr. hotel Central) i višečlana vlastita imena, kojima je svojstven odnos usporednosti, a nisu svojstveni ni tematski odnos ni odnos objasnidbenosti (npr. Ivan Nikolić).
Nešto slično može se reći i za razlikovanje apozicije i parenteze. Apoziciji je naime svojstvena padežna sročnost (npr. U knjižnici sam vidio Zdenku, buduću ravnateljicu), a parentezi padežna nesročnost (npr. U knjižnici sam vidio Zdenku - /ona je/ buduća ravnateljica).
U nastavku istoga poglavlja analiziraju se opisi atributnoga genitiva u dosadašnjoj kroatističkoj literaturi, i to u Veberovoj Slovnici, u Maretićevoj i Brabec-Hraste-
-Živkovićevoj gramatici, u Katičićevoj Sintaksi i u dijelu sintakse u Hrvatskoj gramatici (kojemu je autorica M. Znika), a posebna se pozornost, opravdano, posvećuje opisu atributnog genitiva u monografiji Značenje i sintaksa srpskohrvatskog genitiva poljskoga kroatista F. Feleszka, koja sadrži dosad najpotpuniji i najbolji opis značenja i porabe genitiva u hrvatskome jeziku. (Za tu je monografiju karakteristično, između ostaloga, i to što se u vezi s partitivnim genitivom upotrebljava termin "obrnuti" atribut jer se smatra da je u konstrukcijama s takvim genitivom, npr. boca mlijeka, formalna glavna sastavnica, tj. sastavnica boca, zapravo atribut.)
Treće je poglavlje (Analiza atributnog genitiva) u cijelosti posvećeno raščlanjivanju i tipologiziranju pojedinih vrsta atributnoga genitiva. Najviše prostora posvećuje se posvojnom genitivu, za koji se utemeljeno smatra da zauzima središnje mjesto među atributnim genitivnim kategorijama. Najprije se određuje sam pojam posvojnosti (kao odnos između dvaju entiteta od kojih je jednome dodijeljena uloga posjednika, a drugome uloga posjedovanoga), čija su prototipična obilježja [+živo], [+ljudsko] i [+EGO], ali se izvan centra posjednik odnosi i na pojave odnosno predmete i neživoga svijeta (npr. ručica stroja i sl.).
Na zanimljiv način raspravlja se dalje o odnosu između predikatne i atributne posvojnosti. U predikatno, tj. glagolski izraženoj posvojnosti može se topikalizirati, tj. staviti u prvi plan, bilo posjednik (npr. Ivan ima kuću ili Boca je puna vina) bilo posjedovano (npr. Kuća pripada obitelji ili Računalo je očevo), dok je za atributnu posvojnost karakteristično da se u njoj izricanje posvojnosti pretpostavlja. Atributno se posvojnost može izražavati posvojnom zamjenicom (moj novac), povratno-posvojnom zamjenicom (uzeti svoje stvari), posvojnim pridjevom (rakova djeca), imenicom u genitivu (lice majke), imenicom u dativu (Kosa mu je bila raščupana) te prijedložno-padežnim izrazima različitoga tipa (ključ od ormara, jezik u Hrvata, vino iz Baranje, žbuka na pročelju, ladica u ormaru, odjel pri fakultetu).
U vezi s ovim tipom genitiva vrlo je zanimljivo zapažanje da u načelu svaka (genitivna) dopuna može dobiti svoju genitivnu dopunu tako da se može načiniti teorijski beskonačan genitivni lanac, npr. sin profesora povijesti naroda skandinavskih zemalja novoga doba i sl.
U posebnu vrstu svrstavaju se genitivni atributi koji su nastali nominalizacijom glagolskih ili pridjevskih oblika, a u te spadaju subjektni, objektni i tzv. odglagolski genitiv. Subjektni (npr. zdravlje čovjeka) i objektni genitiv (npr. pisanje pisma) argumenti su nominaliziranom glagolu koji ima ulogu glave konstrukcije, dok odglagolski genitiv (npr. program obnove) sadržava nominalizirani oblik koji je argument glave konstrukcije.
U vezi s podrobnijim analizama subjektnoga i objektnoga genitiva posebnu pozornost, po našem sudu, zaslužuje upozorenje na tzv. aktivni i pasivni raster, kojima se zapravo označuje činjenica da se o aktivnom i pasivnom značenju može govoriti i na razini (nominalne) sintagme, i to bez posebnih semantičkih operatora. Nerijetko aktivni odnosno pasivni raster mogu biti uvjetovani i leksičko-semantičkim svojstvima glagola. Tako npr. glagol poraziti pretpostavlja pasivni raster pa se rečenice tipa Hajduk je porazio Rijeku ne mogu preoblikovati u nominalne sintagme tipa *poraz Hajduka Rijeke, *Hajdukov poraz Rijeke ili *Hajdukov poraz od (protiv) Rijeke, dok, s druge strane, glagol pobijediti pretpostavlja izrazito aktivni raster pa su moguće takve nominalizacije, npr. prema Hajduk je pobijedio Rijeku moguće je pobjeda Hajduka protiv Rijeke, Hajdukova pobjeda protiv Rijeke, Hajdukova pobjeda nad Rijekom (str. 141).
Odglagolskim genitivom (sam doktorand kaže da to terminološki možda i nije najbolje rješenje!) naziva se onaj genitiv kojim se obilježuje nominalizirani element koji može biti dopuna samo ograničenoj klasi apstraktnih imenica (npr. programa obnove, kodeks ponašanja, uvjeti rada i sl.). Naime, glave tekvih konstrukcija predstavljaju svojevrsni koncept, zamisao, svojstvo, uzrok, cilj, namjenu i sl.
Vrlo je relevantno i sljedeće zapažanje: ako su takvi deverbativni genitivi izvedeni od glagola stanja, onda im ekvivalentni mogu biti popridjevljeni participi, npr. mjesto sjedenja prema sjedeće mjesto, ali ako su izvedeni od glagola radnje, onda slični ekvivalenti ne dolaze u obzir, npr. programa plivanja prema *plivajući program (str. 149).
Dijelni (partitivni) genitiv, koji pretpostavlja da se nekom riječju imenuje određeni ili neodređeni dio odnosno određena ili neodređena količina, a da genitiv označuje entitet na koji se taj dio odosi, osoben je po tome što njega određuje jezgrena imenica, a nije obrnuto kao kod tematskih atributa. Drugim riječima, njemu je svojstveno svojevrsno poništavanje načela primarnosti. Osim toga, za dijelni genitiv bitno je i načelo priložnosti (adjacencije), koje se očituje npr. u činjenici da glava konstrukcije i genitiv moraju biti u izravnu dodiru. Zato je npr. gramatično dvije boce mineralne vode, a nije gramatično *dvije boce od zelene plastike mineralne vode (str. 153).
U vezi s objasnidbenim (eksplikativnim) genitivom doktorand ističe da je njega najteže semantički odrediti ili da ga je, možda, potrebno odrediti negativno, a osvrće se i na neke terminološke neusklađenosti u vezi s tom vrstom genitivnih konstrukcija, npr. na odnos između pojmova genitivus definitivus (koji upotrebljava K. Felszko) i genitivus explicativus. Za tu vrstu genitiva bitno je, po doktorandovu sudu, "poistovjećivanje imenice u genitivu sa svojom jezigrenom imenicom u nominativu te priopćavanje o njihovoj pojmovnoj podudarnosti", npr. ideja revolucije revolucija je ideja.
Doktorand
se osvrće i na neka mišljenja prema kojima treba razlikovati definicijski
genitiv (npr. kazna zatvora) od
objasnidbenog genitiva, koji bi pretpostavljao metaforičnost, npr. avet rata. On smatra, po našem sudu
posve utemeljeno, da izdvajanje takvih semnatičkih potkategorija ne bi bilo
korisno naprosto zato što metaforičko značenje može zahvatiti bilo koju jezičnu
jedinicu i/ili konstrukciju (str. 168). Slično mišljenje iznosi i o
razlikovanju tzv. genitiva sadržaja i eksplikativnog genitiva, koje je npr.
provedeno u Katičićevoj Sintaksi.
Kvalitativni genitiv (npr. profesor starog kova) s obzirom na svoje sintaktičke i semantičke osobine predstavlja kombinaciju prethodno spomenutih osobina, ali se ipak jasno razlikuje od drugih tipova genitiva, i to po tome što označuje svojstvo. Takav genitiv obavezno ima atribut, ali taj atribut ne mora nužno biti pridjevski (kako misle neki istraživači s kojima se doktorand u disertaciji spori), nego može imati i oblik imenice u genitivu, npr. oči boje mora.
Vrlo su važna i doktorandova zapažanja koja se tiču odnosa između kvalitativnog genitiva i drugih sredstava za izražavanje kvalitativnosti. Tako on uočava da je u izražavanju bitne, esencijalne osobine kvalitativni genitiv u konkurentnom odnosu s pridjevom (npr. oči smeđe boje prema smeđe oči). Međutim, ako je riječ o identifikaciji imenice (cjeline) isticanjem svojstva njezina dijela, onda je konkurencija kvalitativnom genitivu pridjev tvoren složenosufiksalnom tvorbom (npr. žena crnih očiju prema crnooka žena). U tom značenju ganitivu konkurira i instrumental karakteristične pojedinosti (npr. žena s crnom kosom).
S tim u vezi doktorand se osvrće i na neka mišljenja savjetničkoga tipa prema kojima kvalitativni genitiv ima prednost u odnosu na instrumental, ali upozorava i na vrlo važnu činjenicu da ima konstrucija u kojima umjesto instrumentala uopće ne može doći genitiv, npr. umjesto glava s čupavom bijelom kosom ne može se reći *glava čupave bijele kose niti se umjesto bolesnik s umjetnim kukom može reći *bolesnik umjetnoga kuka. Kad je dakle riječ o kvalifikaciji dijelova tijela ili o bolesti odnosno tjelesnim nedostacima, onda genitiv uopće ne konkurira instrumentalu. S druge strane, doktorand ispravno i duhovito upozorava i na to da nisu točna zapažanja prema kojima se instrumental karakteristične pojedinosti može upotrijebiti u svim slučajevima, a kvalitativni genitiv samo kad označuje dio živog bića jer po tome ni sam naziv instrumental karakteristične pojedinosti ne bio bio gramatičan! (str. 179). Slično vrijedi i za zapažanje da se kvalifikacija imenice pomoću njezina imanentnog dijela u hrvatskom jeziku najčešće ostvaruje baš kvalitativnim genitivom, što se nikako ne može smatrati nekim općim i/ili univerzalnim pravilom (npr. u njemačkom jeziku kvalitativnoga genitiva ima samo u tragovima).
Na osnovi svega rečenoga može se zaključiti da doktorska disertacija mr. sc. Branka Kune sadrži vrlo velik broj dobro utemeljenih raščlambi te da sasvim sigurno predstavlja ubuduće nezaobilaznu monografiju o cijelom kompleksu atributnog genitiva u hrvatskome jeziku. Mislimo također da je disertacija i u teorijsko-metodološkom i u izvedbenom smislu od početka do kraja pregledna i konsistentna. U tome je bez sumnje vrlo važnu ulogu imala i činjenica da doktorand dobro poznaje noviju literaturu (posebno generativističku i kognitivističku) koja se odnosi kako na probleme atributivnosti tako i uopće na pitanja raščlambe nominalnih konstrucija. Šteta je samo što sadrži povelik broj formalnih, tehničkih (npr. u vezi s načinom citiranja ili upućivanja na literaturu), pa i pravopisnih propusta i/ili nedosljednosti. Na njih će doktorand svakako biti upozoren na obrani.
Zbog svega što je rečeno molimo Fakultetsko vijeće da prihvati ovaj naš izrazito pozitivni izvještaj koji se odnosi na doktorsku disertaciju mr. sc. Branka Kune pod naslovom Atributni genitiv u hrvatskome standardnom jeziku, a da doktorandu omogući nastavak postupka kojim će steći akademski naslov doktora filologije.
Zagreb, 24. ožujka 2003.
STRUČNO POVJERENSTVO
dr. sc. Josip Silić, red. prof.
dr. sc. Ivo Pranjković, red. prof.
dr. sc. Sanda Ham, izv. prof. Pedagoškoga
fakulteta u Osijeku
Dr. sc. Borislav Mikulić, izvanredni profesor
Dr. sc. Stipe Kutleša, viši znanstveni suradnik
Dr. sc. Lino Veljak, redoviti profesor
Fakultetskom vijeću
Filozofskog fakulteta Sveučilišta u Zagrebu
Predmet: Ocjena magistarskog rada Tonćija Kokića
Stručno povjerenstvo za ocjenu magistarskog rada Tonćija Kokića pod naslovom Filozofske implikacije nekih modela razvoja znanosti imenovano na sjednici Fakultetskog vijeća Filozofskog fakulteta Sveučilišta u Zagrebu dana 11. studenog 2002. (Odluka broj 04-5-69-2002 od 14. Studenog 2002) podnosi Fakultetskom vijeću
I Z V I J E Š Ć E
Magistarski rad T. Kokića ima 123 stranice kompjuterskog sloga. Tekst je podijeljen u tri cjeline s 24 poglavlja, uvodom, prilogom uvodu, zaključkom, sažetkom (na hrvatskom i engleskom) bibliografijom, popisom ključnih riječi i životopisom.
U Uvodu i Prilogu uvodu, koji bi trebali tvoriti jednu cjelinu, autor dosta uopćeno skicira zadatak svog magistarskog rada ističući da se neće baviti modelima znanosti ni pitanjem razvoja znanosti nego samo njihovim filozofskim implikacijama. U tu svrhu autor ocrtava posve šturo «pretpovijest» svoje tematike prikazom najkarakterističnijih teza logičkog empirizma ne upuštajući se u elaboraciju ranih kritika te filozofske pozicije iz vlastitih redova (Neurath, Popper) što bi bila vrlo važna pretpostavka rada. U tom smislu bi dobro došle i vrlo značajne usporedbe, koje autor samo nabacuje, kao npr. izmedju Wittgensteina i Humea te Comtea i pretpovijesti pozitivizma. Autor je u uvodnom dijelu propustio analizirati pojam znanstvenih modela barem toliko koliko je potrebno za bolje razumijevanje njihovih filozofskih implikacija.
U prvoj cjelini rada u deset poglavlja T. Kokić govori o modelu Thomasa Kuhna. Najprije navodi definiciju znanstvene zajednice kako je vidi Kuhn u svom glavnom djelu i u nešto modificiranoj verziji nakon što su uslijedile kritike na njegove ideje. Donosi i odredjuje znanstvene zajednice kako je shvaćaju drugi autori, npr. Metron. Autor upućuje na pitanja unificirane percepcije znanstvene zajednice što je važno za razumijevanje svijeta kao osnovnog objekta znanosti. Zastupajući pluralitet mogućih osjetilnih svjetova koji odgovaraju jednom svijetu po sebi, Kuhn je potaknuo pitanje propitivanja historiografije znanosti i svoju kritiku usmjerio na stariju epistemologiju i historiografiju znanosti. Kako je pojavni svijet objekt znanosti važno je znati kako se konstituira taj objekt. Stoga Kuhn raspravlja o modelima učenja u znanstvenoj zajednici. To vodi, kaže Kokić, na tipično kuhnovski model razvoja znanosti s osnovnim pojmovima kao što su paradigma, predparadigma, normalna znanost, anomalije, zrela znanost, znanstvena revolucija i dr. Autor se u svom tumačenju prirode razvoja znanosti ne oslanja samo na Kuhna nego i na njegove sljedbenike i tumače. Pritom ističe neka sporna pitanja kao što su postojanje univerzalnog konsenzusa u znanstvenoj zajednici i analogije izmedju rješavanja zagonetki u znanosti i normalne znanosti. Normalna se znanost razvija u okviru vladajuće paradigme (disciplinarne matrice) i po svojoj je naravi dogmatična, a proces porasta znanja u njoj je kumulativan. Faza znanstvene revolucije se razlikuje od normalne znanosti po tome što progres znanosti u fazi znanstvene revolucije nije kumulativan nego se dogadja kriza normalne znanosti iz koje slijedi nova paradigma koja objašnjava anomalije u okviru normalne znanosti. Paradigme su, prema Kuhnu, medjusobno neusporedive (nesumjerljive). Skicirajući Kuhnovu sliku stvarnosti Kokić preuzima mišljenje nekih autora o Kuhnovu modelu razvoja znanosti kao o nihilizmu, epistemološkom relativizmu ili iracionalizmu. Te bi iskaze trebalo jače potkrijepiti. Isto tako je trebalo elaborirati vezu izmedju socioloških i psiholoških faktora s iracionalnošću kod Kuhna.
Druga cjelina rada obradjuje Lakatosev model istraživačkih programa koji, za razliku od Kuhnova modela, spada u racionalističku i kumulativnu skupinu modela razvoja znanosti. Ističe se da istraživački programi imaju tzv. čvrstu jezgru koja predstavlja dogmatski element istraživačkih programa i zaštitni pojas pomoćnih hipoteza. Autor ukazuje na odnos izmedju istraživačkih programa i Kuhnovih ideja i daje kriterije za odbacivanje istraživačkih programa: oni ne mogu biti odbačeni na temelju krucijalnih eksperimenata nego u konkurenciji istraživačkih programa. Znanstvene su revolucije iracionalni procesi a filozofija znanosti se svodi na psihologiju i sociologiju znanosti Istraživački programi ne ovise o psihološkim, sociološkim i drugim okolnostima. I tu bi dobro došla nešto opsežnija analiza.
Treći dio rada bavi se modelom L. Laudana kod kojeg je jedinica racionalne analize istraživačka tradicija. Istraživačke tradicije obuhvaćaju komplekse teorija; one nisu dogme, mijenjaju se, razvijaju i propadaju (evolutivnost i historičnost istraživačkih tradicija). Njihova (ne)uspješnost ne znači ujedno njihovo potvrdjivanje ili odbacivanje, njihovu istinitost ili neistinitost. One imaju kao komponente svoju ontologiju i metodologiju. Mogu, medjutim, postojati istraživačke tradicije bez jedne ili bez obje komponente (nestandardizirane istraživačke tradicije). Racionalno je izabrati najbolju istraživačku tradiciju a to je ona koja najefikasnije rješava probleme uz maksimalni doseg i minimum anomalija.. Progres nije, po Laudanu, kaže autor, čisti kumulativni proces. Ističući razliku izmedju Kuhna i Laudana kaže da je istraživačke tradicije moguće usporedjivati. Laudanova teorija znanstvenog rasta pretpostavlja da ne postoji bitna razlika izmedju znanstvenih i neznanstvenih problema. U tom smislu se postavlja pitanje o problematičnosti tvrdnje o znanosti kao najuspješnijem mehanizmu rješavanja problema.
Zaključak rada je prije kratki sažetak nego zaključak koji bi trebao odgovoriti na pitanje postavljeno u naslovu rada – o filozofskim implikacijama obradjenih modela. U čemu se one sastoje? Dobro bi bilo da je autor iznio vlastite stavove o prikazanim modelima razvoja znanosti.
Zaključak
Tema rada svakako je vrijedna pozornosti i znanstvene analize jer su još uvijek vrlo aktualne rasprave o znanosti, njezinom razvoju, dosezima i dr. T. Kokić je u svom magistarskom radu vrlo solidno izložio naznačene modele razvoja znanosti iako nije poduzeo samostalnu analizu njihovih filozofskih implikacija; takodjer, neke tvrdnje nedorečene (kao npr. ona o sociološkom modelu znanosti kao iracionalnom). Izrazitija vlastita refleksija o iznesenim pitanjima bitno bi doprinijela većoj kvaliteti rada.
S obzirom da rad i svojim sadržajem i temeljnim akademskim kriterijima zadovoljava očekivanja, predlažemo Fakultetskom vijeću Filozofskog fakulteta Sveučilišta u Zagrebu da magistarski rad Tonćija Kokića prihvati i odobri njegovu javnu obranu.
Zagreb, 3. ožujka 2003.
Prof. dr. sc. Borislav Mikulić
Dr. sc. Stipe Kutleša
Prof. dr. sc. Lino Veljak
Prof. dr. sc. Tomislav Šola, predsjednik Povjerenstva
Prof. dr. sc. Tatjana Aparac-Jelušić, članica
Povjerenstva (mentorica)
Doc. dr. sc. Kata Ivić, članica Povjerenstva
Zagreb, 18. siječnja 2003.
Fakultetsko Vijeće
Filozofskog fakulteta
Predmet: Ocjena magistarskog rada Ivana Pehara
Fakultetsko vijeće Filozofskog fakulteta u Zagrebu na
sjednici održanoj 11. studenog 2002. godine donijelo je odluku br.
04-5-77-2002. kojom nas je imenovalo u Povjerenstvo za ocjenu magistarskog rada
Ivana pehara pod naslovom Mogućnosti promicanja službi i usluga narodne
knjižnice. Podnosimo Vijeću sljedeći
Izvještaj
Magistarski rad Ivana Pehara pod naslovom Mogućnosti
promicanja službi i usluga narodne knjižnice bavi se problematikom
marketinga u narodnim knjižnicama, poglavito mogućnostima koje se pružaju
narodnim knjižnicama u svjetlu njihovih novih zadaća i usluga. Rad je napisan
na 134 stranice, opremljen je grafičkim prilozima i tabelama te popisom
korištene literature (77 bibliografskih jedinica), sažetkom i sažetkom na
njemačkom jeziku.
Kandidat je u svome radu nastojao kritički se osvrnuti na dosadašnja teorijska promišljanja i neka pozitivna praktična rješenja vezana uz marketing usluga narodnih knjižnica. U radu je pošao od opće, kvalitativne hipoteze da se službe i usluge narodne knjižnice ne promiču dovoljno u javnosti te da bi se njihovim sustavnim promicanjem mogla jačati svijest o mogućem doprinosu narodne knjižnice podizanju opće kulturne razine stanovništva i da bi se mjesna javnost mogla potaknuti na pojačano sudjelovanje u stvaranju pozitivnog ozračja za financiranje djelatnosti narodne knjižnice.
Osnovni je predmet magistarskog rada Ivana Pehara istraživanje stvarnog i
potencijalnog korištenja raspoloživih materijalnih i ljudskih potencijala u
narodnim knjižnicama te istraživanje o mogućim kvalitativnim promjenama u
organizaciji i upravljanju hrvatskim narodnim knjižnicama s posebnim osvrtom na
marketinške mogućnosti i doprinose, a posebno razrađeno na primjeru Gradske knjižnice Zadar.
Ishodište za vlastita promišljanja kandidat Ivan Pehar našao je u mogućnost primjene općih marketinških strategija i modela na upravljanje narodnom knjižnicom, izdvajajući pritom najvažnije elemente oblikovanja i primjene marketinga u procesu upravljanja strateškim marketingom u narodnoj knjižnici.
Na osnovi iskustva narodnih knjižnica u razvijenim sredinama, poglavito u Europi, kandidat u svom radu ocjenjuje koja je među njima moguće primijeniti, uz prilagodbe ili usavršavanja, na upravljanje strateškim marketingom u hrvatskim narodnim knjižnicama. Pritom se oslanja na bogatu literaturu, poglavito s njemačkog govornog područja, te na opće dokumente i smjernice, poput Uneskova Manifesta o narodnim knjižnicama, IFLA-inih Preporuka za narodne knjižnice, dokumenata i preporuka Europskoga Vijeća i Europske Unije te standarda i mjerila za utvrđivanje uspješnosti poslovanja narodnih knjižnica.
U radu su korištene metoda komparativne analize, istraživačka metoda anketiranja, metoda slučaja i kvalitativna analiza.
Tekst je organiziran u šest cjelina. Nakon Uvoda, u drugome dijelu rada kandidat pojašnjava terminološki aparat kojim se služi, utvrđujući osnovne pojmove i koncepte koji se susreću u teorijskim radovima o marketingu neprofitnih organizacija, te pojašnjava teorijska stajališta o marketingu kao procesu, a poglavito važnost strateškog marketinga i temeljnih i izvedenih strategija marketinga neprofitnih organizacija.
U trećem dijelu rada obrađena su polazišta, tumačenja i problemi vezani uz odnos suvremene narodne knjižnice i društva Kandidat se pritom posebno usmjerio prema tumačenjima društveno-političkog konteksta velikogradskih sustava, problematici čitanja u vremenu virtualne komunikacije, te mogućim iskoracima u tumačenju uloge i zadaća narodne knjižnice u suvremenom društvu.
U četvrtome dijelu rada kandidat je problematizirao marketinške koncepte u narodnoj knjižnici, posebno se zanimajući za problematiku strateškog upravljanja kao važnog uporišta za primjenu strateškog marketinga u narodnoj knjižnici.
U petome dijelu rada predstavljeni su metodologija i rezultati istraživanja koje je kandidat proveo među ravnateljima hrvatskih narodnih knjižnica s ciljem da analizira njihova stajališta, komentare i prijedloge vezano uz dosadašnju praksu provođenja marketinga i planiranje djelatnosti. Nakon obrade rezultata istraživanja i zaključnih razmatranja, kandidat je potanko predstavio marketinški koncept i iskustva Gradske knjižnice Zadar, knjižnice koja je svojim marketinškim pristupom i konceptom ostvarila značajne rezultate i potaknula druge narodne knjižnice u Hrvatskoj na osmišljavanje marketinških programa. Na raščlambi marketinškog koncepta Gradske knjižnice Zadar, nastojao je oblikovati model sustavna obavještavanja o djelatnostima narodne knjižnice te promicanja ideje njezina poslanja, službi i usluga koje nudi aktivnim i potencijalnim korisnicima.
U Zaključnome dijelu rada, u kojemu se kandidatu sugerira da preglednije istakne zaključke do kojih je došao na osnovi predstavljenih, opisanih i kritički promotrenih teorijskih koncepata vezanih uz marketing u neprofitnim organizacijama i zaključaka iz provedenog istraživanja, pojašnjavaju se prednosti promicanja usluga narodnih knjižnica u matičnoj zajednici i njihova doprinosa društvenome boljitku. Ti su zaključci prihvatljivi i poticajni za daljna istraživanja.
Prijedlog ocjene
Kandidat Ivan Pehar u svojemu je magistarskom radu Mogućnosti promicanja službi i usluga narodne knjižnice, na osnovi jasno izloženih teorijskih polazišta, provedenog istraživanja i studije slučaja, izložio zanimljive teze i predložio moguće marketinške pristupe u djelovanju narodnih knjižnica. Izloženim
stajalištima i tumačenjima kandidat je potvrdio svoju tezu da se
sustavnim promicanjem knjižničnih službi i usluga u javnosti jača svijest o mogućem doprinosu narodne knjižnice podizanju opće kulturne razine stanovništva te da se mjesna javnost može potaknuti na pojačano sudjelovanje u stvaranju pozitivnog ozračja za financiranje i vrednovanje djelatnosti narodne knjižnice.
Magistarski rad Ivana Pehara metodološki je primjereno postavljen i proveden, a rezultati do kojih je došao izloženi su jasno i pregledno. Stoga predlažemo Fakultetskome vijeću da prihvati pozitivnu ocjenu magistarskog rada Ivana Pehara pod naslovom Mogućnosti promicanja službi i usluga narodne knjižnice te da dopusti kandidatu postupak obrane.
Prof. dr. sc. Tomislav Šola,
predsjednik Povjerenstva
Prof. dr. sc. Tatjana
Aparac-Jelušić, članica Povjerenstva (mentorica)
Doc. dr. sc. Kata Ivić,
članica Povjerenstva
prof.dr. Ivo Maroević
doc. dr.sc. Mirna Wiler
doc.dr.sc. Žarka Vujić
P.n.
FAKULTETSKOM VIJEĆU FILOZOFSKOG FAKULTETA U ZAGREBU
Predmet : Ocjena magistarskog rada Gorana Zlodija
Fakultetsko vijeće Filozofskog fakulteta u Zagrebu na svojoj sjednici od 10. veljače 2003. imenovalo nas je u Stručno povjerenstvo za ocjenu magistarskog rada Gorana Zlodija pod naslovom «Muzejska vizualna dokumentacija u digitalnom obliku». Temeljem te odluke, a u skladu s odredbama čl. 50. Zakona o visokim učilištima, podnosimo Vijeću ovo
S K U P N O I Z V J E Š Ć E
Navedeni magistarski rad obuhvaća ukupno 142 stranice. Od toga broja tekstu pripada 129 stranica opremljenih s 204 bilješke, popisu korištene literature sastavljenom od 88 bibliografskih jedinica 7 stranica, dok se na kraju rada nalazi popis slika i tablica, sažeci na hrvatskom i engleskom jeziku, te životopis kandidata. Tekstualni dio podijeljen je u devet cjelina:
1. Uvod (str. 6-8). Ovdje su naznačeni poticaji nastanka rada koji su pronađeni u povezivanju uspješnog informatičkog rješavanja pohrane i distribucije velikog broja vizualnih informacija i institucije muzeja kao najznačajnijeg izvora i pružatelja takvih informacija za različite korisničke zajednice, a među kojima je osobita pažnja posvećena onoj akademskoj. Uz to su kratko navještene teme idućih poglavlja.
2. Vizualni sadržaj u digitalnom obliku (str. 10-28). U ovom su poglavlju izloženi osnovni pojmovi i problemi vezani uz vizualne sadržaje u digitalnom obliku općenito. Tako su pojašnjene osnovne karakteristike digitalne slike – razlučivost, dubina kao i modeli za opis boja, sami postupci digitalizacije kao i pohrane, nadzora nad kvalitetom, te dugoročne zaštite i upravljanja vizualnom građom u digitalnom obliku. Unutar potonjeg posebno se zaustavilo na problemu i postojećim rješenjima indeksiranja kako bi se osiguralo što uspješnije vizualno pronalaženje informacija u sadržaju digitalne slike.
3. Muzejska vizualna dokumentacija i promjene u računalnom okruženju (str. 29-48). Prvo je predstavljena muzejska vizualna dokumentacija i to kako u odnosu na ostale oblike dokumentacije u muzeju, tako i u odnosu na sve tri muzeološke funkcije. Time je pripremljen put za prvo ozbiljnije elaboriranje sržne teme - digitalne vizualne dokumentacije. Opisane su njene osobine, prednosti, mjesto unutar integriranih informacijskih sustava i mogućnosti uporabe u akademskom okruženju.
4. Posebnosti vizualne građe u
digitalnom obliku i njeno dokumentiranje (str.
49-74). Riječ je o poglavlju u kojem su pojašnjene posebnosti ove građe,
osobito njena uloga reprezentiranja/zastupanja trodimenzionalnog muzejskog
predmeta, ali i općenita dvojnost svakog vizualnog zapisa (predstavlja i
stvarni predmet i ideju). Uzimajući sve to u obzir raspravljene su mogućnosti
obrade s naglaskom na najvažnijem postupku - očitavanju i obradi sadržaja.
5. Podatkovni standardi i
smjernice važni za muzejsku vizualnu dokumentaciju u digitalnom obliku (str. 75-108). Analizirani su svi postojeći, pretežito međunarodni,
standardi razvijeni za potrebe muzeja i ostalih baštinskih ustanova, a koji se
tiču kako strukture tako i sadržaja i vrijednosti podatka. U okviru potonjeg
opsežno je opisan tezaurus kao najmoćnije oruđe kontrole nazivlja i pri obradi
digitalne građe.
6. Ključni razvojni projekti u
svijetu – prikaz i usporedba (str. 109-114). Kao
što i naslov kazuje na ovom su mjestu predstavljeni najvažniji razvojni
projekti stvaranja i distribucije digitalnih zbirki vizualne građe, dok je
naglasak stavljen na AMICO - najreprezentativniji projekt američke muzejske
zajednice.
7. Pilot-projekt
digitalizacije i obrade vizualne dokumentacije na Katedri za muzeologiju (str. 115-118). Kratko je opisano oblikovanje podatkovnog modela,
izrada baze podataka, digitaliziranje i obrada više od 1500 dijapozitiva.
Dakako, u opis su uključena sva iskustva kao i vrednovanje učinjenog.
8. Perspektive razvoja i
uporabe informacijskih sustava za upravljanje, distribuciju i uporabu muzejske
vizualne dokumentacije u digitalnom obliku (str.119-127).
Razvoj u okviru odabrane teme svakako određuju
tehnološke promjene (mrežno sučelje, WWW). No, kako razvoj uvelike uzima
u obzir zahtjeve korisnika, upravo su u ovom poglavlju oni pomno analizirani.
9. Zaključak (str. 128-129). Sažeto su
pobrojana su sva iskustva nastala tijekom istraživanja odabrane teme.
Goran Zlodi pokazao je u cjelini svojeg magistarskog rada posvećenog suvremenom fenomenu muzejske vizualne dokumentacije u digitalnom obliku, izuzetno poznavanje svjetski relevantnih promišljanja odabrane teme. No, istovremeno je kao vrstan stručnjak za programiranje, osobito u okolišu baštinskih institucija, primijenio uspješno sve spoznato na teoretskoj razini u pilot projektu digitalizacije i obrade vizualne dokumentacije na Katedri za muzeologiju, a čiji je rezultat oveća baza podataka koja će uskoro biti javno dostupna u web-okružju. Ocjenjujući doprinos i iskoristivost i jednog i drugog rezultata unutar akademske, ali i arhivsko-knjižničarsko-muzejske zajednice u Hrvatskoj, valja reći kako je doista riječ o vrijednom prinosu – magistarskom radu koji po mišljenju ovog povjerenstva zaslužuje pozitivnu ocjenu. Temeljem toga, a uz potpisivanje skupnog izvješća, predajemo ga na usvajanje Fakultetskom vijeću s prijedlogom da se kandidatu odobri daljnji postupak stjecanja znanstvenog stupnja magistra znanosti.
U Zagrebu, 24. ožujka 2003.
doc.dr.sc. Žarka Vujić
prof.dr. Ivo Maroević
doc. dr.sc. Mirna Willer
Predmet: Nikica Gilić,
Izvješće o magistarskom radu,
Klasa: 643-02/03 –02/5
Ur. broj: 3804-360-03-1
Zagreb, 12. ožujka 2003.
F A K U L T E T S K O M V I J E Ć U
Filozofski fakultet, Zagreb
Povjerenstvo za ocjenu magistarskog rada Nikice Gilića podnosi slijedeće
I Z V J E Š Ć E
Magistarski rad «Filmološki aspekti naratologije» Nikice Gilića, asistenta na Odsjeku za komparativnu književnost (Katedra za teatrologiju i filmologiju) broji 156 stranica.
Gilić je građu rasporedio u pet poglavlja: 1.Uvod, 2.Teorija pripovijedanja i naratologija, 3. Filmska teorija pripovijedanja, 4.Naratologija, kognitivizam i «velike teorije» i 5.Zaključak. Slijede: Bibliografija, Filmografija, Sažetak i Ključne riječi.
U Uvodu (str. 1-10) Gilić obrazlaže povod za svoj rad. On je primarno u
sve većoj rasprostranjenosti naratoloških istraživanja na području filmologije. Ta istraživanja kreću iz različitih znanstvenih perspektiva, među njima dolazi do preklapanja, i cilj je Gilićevoga rada rasvjetljavanje odnosa među najutjecajnijim strujama. Budući da je nezanemariv dio proučavatelja filmske umjetnosti književne naobrazbe i budući da zbog toga preuzimaju postulate književne teorije pripovijedanja i naratologije kao i književnoteorijsku terminologiju, Gilić drži neizbježivim da njegov pristup bude interdisciplinarno utemeljen, dijelom izveden komparativnom metodom.
U drugom poglavlju - Teorija pripovijedanja i naratologija (str. 11- 94) – Gilić pruža pregled književnih teorija pripovijedanja i naratoloških istraživanja: polazište su mu lingvisti strukturalističkog usmjerena, ruski formalisti i Vladimir Propp, američka tradicija teorije pripovijedanja (H.James, P.Lubbock, W. Booth), zatim najistaknutiji predstavnici teorije pripovijedanja i naratologije kao i oni koji su utjecali na razvoj tih disciplina u drugoj polovici XX. stoljeća (R.Barthes, J. Derrida, M.Foucault, L.Althusser, J.Lacan, J. Kristeva, L. Irigaray, Sh.Felman i dr.), a zatim naznačuje i definira prve dosege na filmskom području. Filmološka su se naratološka istraživanja, naročito početno, pretežito oslanjala na ranija književnateorijska pa se može i samim slijedom «preuzimanja» ustanoviti orijentacija u ovoj filmološkoj disciplini. Nakon ovog kompendijskog i panoramskog pregleda Gilić konkretizira područje svojega istraživanja obrazlažući temeljne kategorije pripovijedanja (prostor, vrijeme, točka gledišta i fokalizacija, narativne instance, pripovjedač i njegove vrste). Ovaj dio rada - koji je zapravo uvod u slijedeće poglavlje - ukazuje na sličnosti i distinktivne komponente unutar relacije film-književnost što je od iznimne važnosti. Naime, filmološka teorija pripovijedanja i naratologija preuzele su književnoteorijsku terminologiju što može biti – ukoliko se ne ustanove razlike među tim umjetnostima – uzrokom nesporazuma i pogrešnih zaključivanja.
Treće poglavlje – Filmska teorija pripovijedanja (str.95- 126) – pruža pregled sagledavanje građe iz filmološke perspektive. U tu svrhu Gilić najprije ukazuje na specifičnosti filmskoga medija i stoga se najprije osvrće na «klasična» proučavanja filma koja polaze od karakteristika osjetilne recepcije filma (R. Arnheim i dr.), no, pozivajući se na Noëla Burcha, utvrđuje da se specifičnosti medija mogu nalaziti i provjeravati i u njegovoj «dijegetičkoj snazi» (str. 95). Ta dijegetička snaga proizlazi i iz temporalne dimenzioniranosti filma, a to priziva starija ali značajnim dijelom ne i demantirana uspoređivanja filma i glazbe (npr. S.M. Ejzenštejn); u tom smislu može se govoriti o bliskostima strukturiranja filmskih i glazbenih djela, posebno o funkciji ritma u tvorbi narativnih sklopova (J. Mitry). Slijedi detaljna raščlamba fenomena zornosti filma, odnosno, njezinog dovođenja u svezu s pripovjedačem. U tom kontekstu Gilić zastupa tezu kako se pripovjedača nikako ne može shvatiti kao osobu koja doista kazuje priču, već kao konstrukt koji je čitanjem (odn. gledanjem filma) konstruiran iz zapisa. Tu problematiku ističe u potpoglavlju Personalizirani pripovjedač (str. 101-102), a razvija je u idućima: najprije analizira dojam neposredovanog odvijanja priče, a ključne argumentacijske elemente nalazi u filmskom verbalnom komentaru i pripovjedačevom «glasu», tj. tzv naratoru, kao činjenicama putem kojih se naracijsko filma očituje najjasnije. Zaključni dio tog poglavlja čini komentar istraživanja Davida Bordwella i Seymoura Chatmana. Bordwell je filmolog ali je svoja istraživanja (npr. u «Narration in the Fiction Film», 1985) usmjeravao pozivanjem na psihologiju kognitivnog usmjerenja (koja se izrazitije oslanja na fenomene percepcije i obrade tipičnijih senzornih stimulusa) ali i na književnu teoriju pripovjedanja (od ruskih formalista i Proppa do Gerarda Genettea i Tzvetana Todorova). Pristup Seymoura Chatmana je poglavito utemeljen u teoriji književnosti, ali se on u svojim djelima (npr. u «Story and Discourse», 1978, i «Coming to Terms, The Rhetoric of Narrative in Fiction and Film»,1990) često služio komparativnom metodom – uspoređivanjima književnih i filmskih pripovjednih tehnika. Njegov se teorijski model, uz važnu ulogu strukturalne lingvistike, najčvršće zasniva na tradiciji naratologije Rolanda Barthesa i Gérarda Genettea. I Bordwell i Chatman bave se figurama narativnosti, no, zbog naznačene razlike u polazištima, Bordwell se više usredotočuje na kognitivne pretpostavke razumijevanja priče, dok Chatmana ponajviše zanima ono što je zajedničko pripovijedanju u različitim medijima. Stoga se, unatoč proklamiranom sintetskom pristupu obojice teoretičara, može reći da Bordwell u većoj mjeri proučava osjetilno i intelektualno djelovanje pojedinih tipova filmskog izlaganja, dok Chatman, u strukturalističko naratološkoj tradiciji, obrazlaže što je narativna transmisija, odnosno koji su njezini važni aspekti ili dijelovi.
Četvrto poglavlje – Naratologija, kognitivizam i velike teorije (str. 127- 135) – uspostavlja vezu između naznačenih dosega teorije pripovijedanja i naratologije te kognitivistčkih pručavanja i tzv. velike teorije (npr. Barthes, Deridda, Lacan). Naime, kao i u teoriji književnosti novija strukturalistička i zatim poststrukturalistička proučavanja prožela su i filmologiju. Naizgled došlo je do jačanja interdisciplinarnog pristupa, no u tim proučavanjima film je uglavnom korišten kao ilustracija širih razmatranja (primjerice: o prirodi značenja i jezika, o društvenim odnosima itd.). Zbog toga, slijedeći terminologiju Davida Bordwella, dobar dio poststrukturalističke teorije filma može se nazvati simptomatskim interpretiranjem (u filmu se pretežito traže simptomi izvanfilmskih procesa).
U zaključku (str. 136-140) Gilić sažeto podsjeća na tvrdnje iz trećeg i četvrtog poglavlja rada, posebno naglašava razlikovne dimenzije tih istorodnih istraživanja i ukratko nagoviješta kakav bi mogao biti slijed daljnjih istraživanja. Zaključuje pri tom kako su ambicioznost i težnja sveobuhvatnosti teoretiziranja, kolikogod ih mogli smatrati «idealizacijskim» vrijednostima, još uvijek važna i poticajna pretpostavka proučavanja filma.
Gilić navodi (Biblografija, str. 140-145) 130 bibliografskih jedinica. Zastupljeni su svi najznačajni predstavnici teorije pripovijedanja i naratologije – filmske i književne u svijetu, ali posebnu pozornost privlači i relevantna litearura na hrvatskom koja je obuhvatila sve hrvatske filmologe, ali i niz hrvatskih književnih naratologa što može usmjeriti i filmologa prema toj komplemantarnoj literaturi.
U filmografskom dijelu (Filmografija, str. 146-149) prilaže, abecednim redom hrvatskih prijevoda naslova filmova, popis od 73 filma (hrvatska i inozemna) koji su predstavljali podlogu njegovih istraživanja; filmografske jedinice izrađene su po standardiziranom uzorku: uz domaći naziv navodi se naziv originala, godina nastanka filma i ime redatelja.
Na kraju dodaje sažetak (i na engleskom), indeks ključnih riječi i kratak životopis.
Opsežan magistarski rad Nikice Gilića zasniva se na iznimno širokom i temeljitom poznavanju i književnih i filmskih teorija s područja teorije pripovijedanja i naratologije, kao i, općenito, poznavanju teorija književnosti i filmologije. Tim teorijama Gilić pristupa kritički i primjerno analitički, odnosno, s jasnim razaznavanjem prednosti i nedostataka njihovih prožimanja u postojećoj teorijskoj praksi, a svoje izlaganje pomno i postupno razvija tijekom cijeloga teksta. Gilić se služi suvremenom znanstvenom metodologijom, njegov je rad pisan pregledno i argumentirano, a sve tvrdnje potkrijepljuje zorno prezentiranim primjerima iz poznatih filmova – od nijemih do suvremenih, hrvatskih i inozemnih. Budući da u hrvatskoj filmološkoj literaturi postoji tek manji broj tekstova tog teorijskog usmjerenja, tekstova uglavnom znatno kraćih ili koji tek parcijalno dodiruju to područje, «Filmološki aspekti naratologije» od presudnog su značenja za razvoj te discipline u našoj sredini. Kao kompendij spoznaja s tog područja on može poslužiti i kao priručnik za studente filmologije na Filozofskom fakultetu i Akademiji dramske umjetnosti. Povjerenstvo zbog toga pozitivno ocjenjuje magistarski rad «Filmološki aspekti naratologije» asistenta Nikice Gilića i predlaže Fakultetskom vijeću da pokrene postupak obrane.
Zagreb, 31. ožujka 2003. Stručno povjerenstvo:
1) dr.sc. Boris Senker, red. prof.
predsjednik povjerenstva
2) dr. sc. Ante Peterlić, red. prof.
član povjerenstva
3) dr. sc. Hrvoje Turković, izv. prof.
Akademije dramske umjetnosti u Zagrebu
član povjerenstva
REPUBLIKA HRVATSKA
SVEUČILIŠTE U ZAGREBU
FILOZOFSKI FAKULTET
Ivana Lučića 3
Predmet: Izvješće stručnoga povjerenstva za ocjenu
magistarskog rada Slavice Žura: Život i
književno djelo Mare Čop
Izabrani na sjednici Fakultetskoga vijeća od 1o. ožujka 2003. u stručno povjerenstvo za ocjenu naslovljena magistarskog rada Slavice Žura, podastiremo Vijeću skupno
IZVJEŠĆE
Magistarski rad Slavice Žura Život i književno djelo Mare Čop obasiže 400 stranica, plus 108 stranica dodataka, uglavnom faksimila dokumenata. Rad je podijeljen u tri dijela, zapravo tri veće cjeline, uz uvodno kontekstualiziranje Mare Čop: Uvod (str.II-VII.), Život Mare Čop (str. 1-48.), Prepiska Mare Čop i članstvo u etnografskim društvima (49-81), Djelo Mare Čop (str.82-321), ta na kraju Zaključak, iscrpna biobibliografija, zaključak na njemačkom jeziku, ključne riječi i životopis (str.323-400).
Nakon što je precizirala predmet i cilj rada ove značajne hrvatske spisateljice na njemačkom jeziku i uopće kulturne djelatnice, koja je djelovala u srednjoeurpskom i južnoeuropskom arealu, ove hrvatske femme savante - a cilj se sastojao u ponajprije ogromnom istraživačkom i tekstološkom radu - i nakon što je Maru Čop situirala u kulturni i književni kontekst ženskih djelatnica, europskih i hrvatskih, kandidatkinja je u provom dijelu rada detaljno opisala životni put Mare Čop, njezinu genealogiju i životni itinerer koji je Maru Čop vodio različitim putovima, različitim sredinama i različitim prijetljstvima i bračnim zajednicama, koje su vazda imale i kulturne posljedice za autoricu. Zapravo, prateći život Mare Čop kandidatkinja crta kulturnu panoramu naznačena prostora kojim se Čop kretala i u kojemu je živjela, pa tako sam opis njezina života, osim što je dakakao pozitivističko-biografski ujedno je i deskripcija i uoće kulturnih propulzija primjerenih toj sredini.
Već je za ovaj segment svojega rada kandidatkinja Žura uložila izniman trud, jer je trebalo provjeriti pozamašan broj dokumenata “na licu mjesta”, što znači u arhivima i bibliotekama različitih gradova u kojima je Čop živjela i djelovala (Bruxelles, Paris, Beč, Gorizia, Hrvatska). Istraživanje biografije nije samo imalo primarni zadatak, nego i zato što Mara Čop u svoja djela upliće autobiografske referencije, iako je Žura svjesna opasnosti pukoga svođenja autobiografije na književnu strukturu. No, ipak je iz Čopina djela razvidno, jer je spisateljičin život bio “književnosan”, da je u njima znatna autobiografska podloga, od motiva i tema, koje je crpila iz osobna događaja, do likova plemića, državnika, liječnika, oficira, te mjesta i interijera u kojima se radnja odvija, načina ophodnje, vrste jela - dakle društveni ritual i dnevne opskrbe života, a to je upravo ono što smo prije naznačili kao kulturološku činjenicu. Ono, međutim, što je u metodološkom smislu već i u ovom dijelu rada uspostavljeno kao metoda rada jest pozitivističko-tekstološka monuciozna razrada, što znači da kandidatkinja, s obzirom na to da je primarna literatura sva na stranom jeziku (njemačkom), donosi važnije citate na izvornom jeziku i prevodi ga (u zagradama), što doduše opsegom povećava magistarski rad, ali je upravo znanstveno i akribijski primjeren.
U drugom dijelu rada - “Prepiska Mare Čop i članstvo u etnografskim društvima” (str.49-81.), - kandidatkinja iznosi faktografske činjenice koje nam nude spoznaju o iznimnoj kulturnoj aktivnosti Mare Čop, njenom osobnom poznavanje mnogih tadašnjih relevantnih aktera sociokulturne dinamike (Bučar, Miklošić, Grlović, Eugen Tomić, Bleibteru, Bruch-Sinn, Pohler, i drugi), njenom prijateljstvu s austrijskim nadvojvodom Josipom, što, opet, nije samo u funkciji pukoga podastiranja zanimljivih zgodica iz života Mare Čop, nego je navlastito u funkciji razrade teze o znatnijoj afirmaciji žena u posljednjoj trećini 19. i početku 20.stoljeća. O tome nam kandidatkinja daje skiciozno, ali iscrpnu detekciju - pače podastire i statističke podatke - institucija i nastojanja u europskom prostoru koja su otvorila vrata naobrazbi i omogućila veći javni utjecaj žena.
Dakako da je nosivi dio magistarsgoga rada treći dio, koji problematizira djelo Mare Čop. Nakon što je kandidatkinja Žur opisala književne prilike u Hrvatskoj u drugoj polovici 19. stoljeća i tako književnopovijesno kontekstualizirala spisateljicu, analizi djela Mare Čop pristupa se po književnim vrstama i žanrovima, kako se autorica javljala,i to monografski, što znači da svakom spisateljičinu djelu posvećuje analitičko poglavlje. A Čop je pisala kratku prozu, drame, romane, te književno-znanstvene radove i publicistiku, od etnografskih studija, feljtona do monografije o kazalištu. Mi ćemo prikazati tim redom spoznaje i zaključke do koji kandidatkinja dolazi promatrajući djelo Mare Čop.
Analizirajući kratku prozu Mare Čop kandidatkinja ukazuje na spisateljičina autopoetička određenja kada još nije u uporabi bio pojam “Kurzgeschichte” nego samo “Geschichte”, što je u 19.stoljeću opći pojam i za pripovijest i za roman (primjerice u Šenoe), jer je roman bio na putu stjecanja svoga statusa “ozbiljne književnosti”, pa je zbog toga, doduše rjeđe, bilo predlagano rabljenje pojma “studija”. Ujedno Žurić daje generičko određenje vrste koje Čop prakticira u svojemu pisanju, pa to ukazuje i na spisateljičinu književnoteorijsku svijest. Analizom ambijenta kandidatkinja dolazi do zaključka da je Čop podosta koristila autobiografski repertoar (posebice motiv bolesti i smrti djeteta, motiv neodlučna muškarca - ovaj će potonji obilato koristiti Leskovar), dok je tematski repertoar crpljen iz različitih civilizacijskih i kulturnih stratuma i različitih društvenih slojeva (primjerice plemići, cigani, seljaci), što u svjetonazornom aspektu otkriva Čop kao tolerantnu i kozmopolitsku. Ona ne riše svoje likove crno-bijelom tehnikom, iako vazda nije nazočna društvena motivacija, naznačuje kandidatkinja, što Čop udaljava od ekskluzivno realističke stilske paradigme, i prema “natrag” i prema “naprijed”, pa je zato Žura dobro uočila primjerice “formulaičan” (vanjski) opis likova, a što nije drugo do naslijeđenih toposa onodobne proze, a s druge strane već impresionistički (slikarski) opis pejzaža (posebo hrvatske prirode), te izbjegavanje moralne karakterizacije, a u postupku, nadalje, slobodni neupravni govor, instanciju nepouzdana pripovjedača. Već u ovom segmentu, dakle, Žura nalazi spisateljičinu opću značajku - folklorno-etnografski element u opisu likova i radnji, pri čemu je spisateljica koristila etnografska proučavanja, i općenito vlastitu naobrazbu (primjerice Nietzsche, Jean Paul, ili mitološka i književna naobrazba), te polilingvizam. Prema tome, Čop je bilo stalo da ukaže na kulturalne modele, instituciju braka i određeni tip (zapadnoeuropsko-kršćanske) strukture obitelji, etičku dimenziju, ali i na početke sveopće industrijalizacije i moći kapitala - ističe kandidatkinja, potkrijepljujući svje teze i sekundarnom stručnom literaturom.
Dramsko djelo Mare Čop kandidatkinja promatra po žanrovima, to jest igrokaze (Schauspiel), kojih je napisala pet, vesele igre, komedije kojih je napisala četiri, te dramu u stihovima i libreto za operu, pri čemu su neki dramatizacija Mauppassantova romana, ili primjerice prijevod i adaptacija Vojnovićeve Psyche. Sva su ta dramska djela, osim jednoga, bila uprizorena u Beču, Pragu, Grazu i Brnu, a prikaziava su i u niz drugih gradova. I u dramama, opisuje kandidatkinja, Čop koristi sličnu ambijentalnu topografiju kao i u kratkim prozama, dok su likovi gotovo isključivo iz viših društvenih slojeva. Što se tiče tema koje obrađuju dramska djela Mare Čop, one legitimiraju onodobnu društvenu scenu u vrijeme silaska plemićke klase sa scene, moć novca, društvene skandale i korupciju, moralno rasulo i sudar svjetova i civilizacija, pa su onda i etnografski sadržaji u funkciji motivacije. Komedije, pak, obrađuju teme intimnijega kruga (salona, budoara, ureda, slikarskih ateljea), pa su tome primjereni likovi, situacije, sredine i ambijenti. Međutim, u njima je spisateljici stalo i do ocrtavanja kulturno-povijesne situacije vremena, tako da primjerice u Die Ueberbildeten dobivamo gotovo cjelovitu sliku Pariza na kraju 19.stoljeća. Drama u stihovima obrađuje povijesnu građu iz 15.stoljeća, slično Bogoviću, a riječ je o posljednjem bosanskom kralju Stjepanu Tomaševiću, ali se u Mare Čop ne radi o preuzimanju ili izravnoj posudbi, zaključuje Žura, podastirući odjeke uprizorenja u njemačkom i hrvatskom tisku, u hrvatsko, naime, za one drame koje su bile prikazane u Zagrebu (Lugoška svatovska svadba), te ukazujući na elemente naturalizma u nekim njezini dramama, što je također bila značajka hrvatske i austrijske drame u vrijeme moderne.
Tek je pred kraj života Čop počela pisati romane, pa je tako objavila dva društvena i jedan vojničko-humorističan roman. I upravo u romanima kandidatkinja nalazi najviše podudarnosti s autobiografijom Mare Čop, počam od ambijenta, mjesta na kojima se odvija radnja, društvenih slojeva i njihovih aktera, te teme lažnoga društvenoga morala, položaja žene, braka, karijere. Što se tiče tehnolgije, kolegica Žura prepoznaje filmičan način prikazivanja, unutrašnji monolog, govor likova u skkadu sa svojim obrazovanjem, što bi bili elementi modernizma, te u prevalirajućem opsegu ipak realistički stilski način, koji podrazumijeva društvenu motivaciju likova i fabulu koja je u funkciji razotkrivanja karaktera.
I na posljetku književno-znanstveni i publicistički Čopin rad kao i esejistički i feljtonistički, na svojevrstan se način nadovezuje na ostali spisateljičin književni opus i zapravo ga, se jedne strane podupiru, a s druge pak strane je neka vrsta “sirove” građe, korišteve u literarnim radovima, i spektrom tema i kritičkim pristupom. Kandidatkinja upozorava i na vrijedan prinos Mare Čop - studija o hrvatskom kazalištu (objavljenom na francuskom i njemačkom jeziku).
Ovim smo magistarskim radom dobili doličan portret do sada podosta nepoznate i zanemarene hrvatske spisateljice na njemačkom jeziku, Mare Čop, koja je sebe nazivala “najžešćom naturalistkinjoj”, i koja se na taj način pridružuju nemalom broju hrvatskih pisaca koji su pisali na jednom od dvanaest jezika na kojima je sve pisana hrvatska književnost - s time što ona, za razliku primjerice od Preradovića, ili Demetra, Vide ili Marune, nije pisala na hrvatskom jeziku. Iako je Mara Čop autorica skromnije književne vrijednosti, njezin umjetnički, publicistički i popularno-znanstveni rad bio je vrijedan pozornosti, jer ima i svoje kulturološke vrijednosti. Rad je metodološki realiziran deskriptivno-tekstološki, u jednome sloju, jer je bilo nužno eksceptirati, a ponekad i prepričati fabule pojedinoga djela, pa je zbog toga rad i kvantitativno tako obiman. U vezi s tim dijelom povjerenstvo će sugerirati kandidatkinji kraćenja i sažimanja, navlastito glede životnih “činjenica” u funkciji djela. U drugom je sloju izvedbe rad analitičke prirode, pri čemu se kandidatkinja služila kritičkom i stručnom literaturom o djelu (i pojedinačnim djelima) Mare Čop, ali je, kao što je navedeno, analize strukturirala tako da je dala generičko određenje, a potom deskriptivno i naposljetku analitičko-kritičko, uz potporu stručne literature, dok je u zaključku data sintezni prikaz i sud o opusu Mare Čop. Vrhu toga, da bi se posao, tako zamišljen, priveo valjano kraju, kandidatkinja je morala uložiti toliko truda, toliko vremena, obići toliko gradova, knjižnica i arhiva, da je već samo taj golemi rad, ovdje i akribijski potvrđen, vrijedan pohvale. On pozitivistički možda opterećuje rad, ali je argumentacijski opravdan, o čemu će se prodiskutirati na usmenoj obrani. Stoga povjerenstvo upućuje Vijeću molbu da kandidatkinji odobri pristup usmene obrane rada.
U Zagrebu, 20. ožujka 2003.
Povjerenstvo:
Prof.dr.sc.Milivoj Solar, predsjednik povjerenstva
Prof.dr.sc.
Cvjetko Milanja, član povjerenstva
Akademik Mirosla Šicel, član povjerenstva
Prof.dr.sc. Marijan Bobinac, član poverenstva
Doc. dr.sc. Dean Duda, član povjerenstva
FILOZOFSKI FAKULTET U ZAGREBU
FAKULTETSKOM VIJEĆU
Zagreb, 25. ožujka 2003.
Predmet: Ocjena magistarskog rada: Poetika Mare Švel-Gamiršek
Vladimire Rezo
Fakultetsko vijeće Filozofskog fakulteta Sveučilišta u Zagrebu na sjednici održanoj 10. veljače 2003. imenovalo nas je u stručno povjerenstvo za ocjenu magistarskog rada Poetika Mare Švel-Gamiršek Vladimire Rezo. Primivši i pročitavši spomenuti rad, podnosimo Vijeću sljedeće
I Z V J E Š Ć E
Magistarski rad Vladimire Rezo Poetika Mare Švel-Gamiršek obuhvaća 203 stranice gustoga računalnog sloga. Podijeljena je na sljedeća poglavlja: Uvodne napomene (str.1-2), Književnica u vremenu i prostoru (str.3-7), Skica za portret (str.8-16), Književno djelo i recepcija (s odjeljcima Prvi nastup na književnom obzoru; Pojedinačni restauratorski pokušaji; Napokon u recepcijskom fokusu, str.27-38), Poezija (s odjeljcima Objavljene pjesme; neobjavljene pjesme; Općenito o poeziji Mare Švel; Pjesme u prozi, str.39-51), Proza (s odjeljcima Šokački ciklus; Proze s gradskom tematikom; Proze s religioznom tematikom; Priče za djecu; Trenutni snimci; “Bajke za odrasle”; Prikazi; Neliterarni tekstovi, str.52-176), Igrokazi (str.178-183) te Mjesto i uloga Mare Švel-Gamiršek u kontekstu hrvatske književnosti (str.184-185). Sastavni dio radnje je još Bibliografija radova Mare Švel-Gamiršek (str.186-192), Važnija literatura (str.193-196) i Literatura o Mari Švel (str. 197-200). Na kraju se nalazi Sažetak (str.201), Summary (str-202), Ključne riječi (str.202), Key words (str.202) i Životopis (str.203). Cijelu radnju prati iznimno velik broj bilježaka ispod crte, njih 309 ukupno, od kojih mnoge nisu samo suhi faktografski podaci nego i opširnija eksplikacija dotaknutoga pitanja.
Istakavši svoju namjeru da književnu pojavu Mare Švel-Gamiršek, na temelju sustavnoga književno-povijesnoga i estetskoga suda, smjesti u kontekst hrvatske književnosti 20. stoljeća, nakon što je godinama bila zapostavljana i prešućivana od književne kritike, pristupnica je najavila da joj ta zadaća ne dopušta primjenu samo jedne kritičke metode ni samo jednog izvora podataka. Takav pluralan pristup, odmjeren u svim pojedinostima, osigurao je njezinu radu potrebnu širinu, punu pouzdanost iznesenih činjenica i kritičku utemeljenost prosudbi.
Kandidatkinja je ispravno postupila prikazavši životopis Mare Švel-Gamiršek u punoj ovisnosti o vremenu u kome je živjela i događajima koji su – kako je pokazala - ponekad i presudno utjecali na njezinu književnu sudbinu. U tome dijelu svoje radnje pristupnica je pokazala iscrpno poznavanje svih relevantnih društveno-političkih kretanja i događaja u razdoblju od 1918. do sredine sedamdesetih godina 20. stoljeća, kao i sposobnost uočavanja njihovih refleksa i odjeka u spisateljičinim djelima. Na taj je način stvorila pouzdan temelj za svoju književno-povijesnu i estetsku prosudbu bogatoga i raznovrsnoga književnog djela Mare Švel-Gamiršek.
Započela ju je poglavljem Književno djelo i recepcija iscrpnom rekapitulacijom kritičkoga mišljenja o djelu Mare Švel u rasponu od Ljubomira Marakovića i njegova kritičkog prikaza autoričine prve knjige Šuma i Šokci (1937.) do najnovijih znanstveno-kritičkih prosudbi (K. Čorkalo, S. Marijanović, D. Detoni-Dujmić, G. Rem, K. Nemec i dr.).
Kad pristupnica u poglavlju o poeziji Mare Švel-Gamiršek odmah na početku primjećuje da hrvatski pisci u pravilu svoja prva umjetnička nagnuća pokušavaju izraziti stihovima, da bi se tek potom okušali i u prozi, u kojoj se pokazuju i uspješnijima, autorica je već time implicitno opisala i slučaj Mare Švel-Gamiršek. Tezu će potom i analitički potvrditi: poezija M. Švel bitno je slabija od njezine proze; stihovi su bili samo vježba za pisanje proze, kojom je ova spisateljica najpotpunije ostvarila svoj umjetnički profil. Podrobna analiza, počevši od prvih objavljenih stihova 1935. u listu “Naša žena”, preko onih što ih je objelodanila 1952. u riječkom vjerskom listu “Gore srca”, zatim onih što su ih njezini prijatelji posthumno objelodanili 1976. u “Hrvatskoj reviji”, ali i onih što ih je sama pristupnica pronašla u rukopisnoj ostavštini, potkrijepljena obiljem faktografske građe, govori o tematskim, leksičkim, metričkim i drugim značajkama pjesama M. Švel. Kandidatkinja s pravom primjećuje bitne nedostatke ove poezije: tematsko i motivsko siromaštvo, izrazito sentimentalnu privatnost nekih pjesama te konvencionalnu versifikaciju, bez ikakvih inovantnih pokušaja.
Najviše je pozornosti pristupnica s pravom posvetila proznim radovima naše književnice. Među njima posebno izdvaja “Šokački ciklus”, koji u glavnini tvore novelističke zbirke Šuma i Šokci (1940.) i Portreti nepoznatih žena (1942.) te romani Hrast (1942.) i Ovim šorom Jagodo (1975.). Temeljitim raščlambama sadržaja, motiva, strukture i tipova naracije svih pripovijedaka pojedinačno, kao i oba romana, s osloncem na eklektički odabrane teorijske radove (Auerbach, Fowley, Booth, Bahtin), pristupnica pokazuje da u tome ciklusu Mara Švel uspješno rabi različite pripovjedačke postupke (retrospekcije, intertekstualnost, autoreferencijalnost) i dolazi do ispravna zaključka da “šokačke proze” Mare Švel tvore zaseban narativni ciklus regionalistički strukturirame proze: “tematiziraju isto vrijeme (1870.-1941.) i prostor (županjsku Posavinu, Šokadiju, Cvelferiju), obrađuju iste ili slične motive, isti im je ugođaj, opći ton i model pripovijedanja (česte analepse, prolepse, provodni motivi i višekratno ponavljanje zbivanja), uglavnom realistička modelativna tehnika, blaga tendencioznost i didaktičnost, a navodi još i sličan način karakterizacije likova te jednakost jezika i stila. Ovaj ciklus je, po ocjeni kandidatkinje, najvrjedniji segment književnog djela Mare Švel, potvrda njezina posebnog afiniteta za tu sredinu i dokaz izvrsnog poznavanja života i psihologije ljudi tematiziranoga mikrokozmosa. Raščlanjujući na isti način Šveličine pripovijetke s gradskom tematikom, kandidatkinja s pravom zaključuje da je u njima više umjetnički neprevladanih slabosti.
Doličnom pozornošću istraživala je kandidatkinja i ciklus od 38 kraćih i duljih proznih tekstova s religioznom tematikom, od kojih je samo petnaest bilo tiskano u zbirci Legende (1969.). Time je upozorila na važnost koju ovaj ciklus ima u kontekstu književnoga djela Mare Švel. Podijelivši ih na proze o biblijskim likovima i događajima i proze obilježene osobnim doživljajima vjere, kandidatkinja je u zaključku svojih raščlambi o njima opisala, uz obilje primjera, sličnosti i razlike između ovih dvaju tipova religioznih priča s obzirom na stil, jezik i tip naracije.
Kandidatkinja je u pravu kad priče za djecu i igrokaze Mare Švel, svrstava među manje uspjele segmente njezina književnog djela, premda ističe da nekoliko priča iz zbirke Priče za Sveu i Karen može izdržati visoke estetske kriterije.
Najzad, kandidatkinja je vrlo korektno izvijestila i o Šveličinim memoarskim tekstovima s autobiografskim detaljima, o nekoliko njenih književnih i filmskih prikaza, kao i o neliterarnim, uglavnom naručenim didaktičnim člancima, koji u sastavu njezina opusa nemaju nikakva posebnoga značenja osim faktografskog.
U zaključku kandidatkinja je, na temelju svojih obilnih raščlambi, odredila i svoje viđenje stvaralaštva Mare Švel-Gamiršek u cjelini hrvatske književnosti. Ono je, implicitno, bliže ocjenama Vladimira Kovačića i Bore Pavlovića, koji u njemu prepoznaju tragove Bunjina, Reymonta, Andersena i Selme Lagerlöf, nego ocjeni Stanislava Marijanovića, koji je smatra “tipičnom šokačkom spisateljicom” koja ne prelazi regionalne granice. Priklanja se mišljenjima kritičara (Balentović, Milković, Gašparović, Ježić) da Mara Švel doduše uglavnom tematizira slavonski kronotop, ali svojim najboljim djelima ipak izlazi iz uskih regionalnih okvira i stoga zaslužuje revalorizaciju u kontekstu cjelokupne hrvatske književnosti. Kandidatkinja posebno ističe spisateljičin izniman interes za ženske sudbine kao značajan prilog hrvatskom “ženskom pismu” između dvaju ratova.
Na kraju želimo upozoriti i na temeljito izrađene bibliografije djela Mare Švel- Gamiršek i literature o njoj, koje su zahtijevale posebno istraživanje, te obilnu domaću i stranu opću i posebnu literaturu (79 bibliografskih jedinica), kojom se magistrandica služila u svome radu s punim razumijevanjem i adekvatnom primjenom.
Na temelju izloženoga Povjerenstvo zaključuje da je pristupnica uspješno izložila svoju temu, korištenu literaturu korektno primjenjivala i u pregledno oblikovanom tekstu izvela čvrste i logične zaključke. Njezin je rad cjelovita monografska studija o jednoj nepravedno zanemarenoj hrvatskoj spisateljici. Na neke manje primjedbe, vezane uglavnom uz neke omaške pri navođenju podataka u bilješkama ispod crte, povjerenstvo će upozoriti pristupnicu na samoj obrani.
Magistarski rad Vladimire Rezo Poetika Mare Švel-Gamiršek potvrđuje
njezino dobro poznavanje kako obrađene teme tako i književno-znanstvene
metodologije te pruža nove spoznaje o obrađenoj temi. Stoga predlažemo stoga
Fakultetskom vijeću da prihvati ovo naše
izvješće i pristupnicu uputi na daljnji postupak za stjecanje akademskog
stupnja magistra znanosti.
dr.sc. Krešimir Nemec, red. prof.
akademik Dubravko Jelčić
dr.sc.Cvjetko Milanja, red. prof.
Dr.
sc. Ana Sekulić-Majurec, red. prof.
Dr.
sc. Vladimir Jurić, red.prof.
Dr.
sc. Anđelka Peko, doc.
Zagreb,
15. 2. 2003.
Predmet: Magistarski rad pristupnika Branka Bognara
- izvješće i ocjena stručnog
povjerenstva.
FAKULTETSKOM VIJEĆU
FILOZOFSKOG FAKULTETA
SVEUČILIŠTA U ZAGREBU
Zagreb, Ivana Lučića 3
Fakultetsko vijeće Filozofskog fakulteta u Zagrebu, na svojoj sjednici održanoj 18. srpnja 2002. godine, imenovalo je stručno povjerenstvo u sastavu: dr. sc. Ana Sekulić-Majurec, red. prof. Odsjeka za pedagogiju Filozofskog fakulteta u Zagrebu (predsjednik), dr. sc. Vladimir Jurić, red. prof. Odsjeka za pedagogiju Filozofskog fakulteta u Zagrebu (član) i dr. sc. Anđelka peko, docentica Pedagoškog fakulteta Sveučilišta u Osijeku (član), za ocjenu magistarskog rada Branka Bognara pod naslovom "KRITIČKO-EMANCIPACIJSKI PRISTUP STRUČNOM USAVRŠAVANJU UČITELJA OSNOVE ŠKOLE". Povjerenstvo je pregledalo magistarski rad te pristupniku uputilo nekoliko primjedbi i rad vratilo na doradu (poglavito zbog grafičkog uređenja teksta). Nakon što je pristupnik predao konačnu verziju svog magistarskog rada, u kojoj je uvažio upućene mu primjedbe, imenovano povjerenstvo podnosi Fakultetskom vijeću sljedeće skupno
I Z V J E Š Ć E
Magistarski rad pristupnika Branka Bognara pod naslovom "Kritičko-emancipacijski pristup stručnom usavršavanju učitelja osnovne škole" napisan je na ukupno 383 stranica. Od toga su 302 stranice izvorni tekst sa 24 tablice i 38 slika, 11 stranica popisa korištene literature sa 164 bibliografskih jedinica (najviše na hrvatskom i engleskom jeziku, str. 303-314); pa Sažeci (str. 315-316) s ključnim riječima (str. 317-318) na hrvatskom i engleskom jeziku; kratak Životopis (str. 319), popis tablica (str. 320-321) i slika (str. 322-323) i Sadržaj rada (str. 324-332). Na kraju se nalazi 60 stranica priloga u kojima se nalaze u tekstu nenavedene ilustracije pojedinih aktivnosti tijekom ostvarivanja ovog projekta (rada u pedagoškim radionicama) i razmišljanja sudionika istraživanja o provedenim aktivnostima i mogućim načinima njihova poboljšavanja.
S a d r ž a j r a d a
Sadržaj rada smisleno je podijeljen u četiri veće tematske cjeline: 1.Uvod, 2. Empirijski pristup, 3. Kvalitativna analiza i 4. Zaključna razmatranja.
U Uvodu (str. 1-79) autor detaljno objašnjava osnovna polazišta svog istraživanja: filozofska, teorijska i metodološka. U uvodnom se dijelu najprije kritički osvrće na našu školu i ulogu učitelja u njoj, te iznosi ideje o mogućem načinu prevladavanja postojeće prakse kroz prihvaćanje i realiziranje nekih novih ideja o školi i ulozi učitelja u njoj. Osobno se opredjeljuje za kritičko-emancipacijsku orijentaciju koja rezultira idejom o učitelju kao reflektivnom praktičaru (Schon, 1987.; Norton, 1997, Crebbin, 2000. i dr.) koji kontinuirano unapređuje svoju praksu putem akcijskih istraživanja, i naznačuje da će njegovo istraživanje imati kao osnovno polazište upravo tu orijentaciju. Stoga prvo detaljnije obrazlaže filozofska polazišta svog istraživanja, koje utemeljuje na ideji autonomije - slobode, budućnosnoj (stvaralačkoj) orijentaciji, kritičko-refleksivnom mišljenju, emancipaciji, komunikacijskom djelovanju i ideji zajednice učenja. Pojedinačno analizira svaku od tih odrednica, i to upravo s obzirom na osnovna polazišta svog istraživanja.
Iza toga nešto detaljnije elaborira osnovna teorijsko-pedagoška polazišta svog istraživanja. Najprije daje detaljniji prikaz osnovnih odrednica škole na prijelazu iz industrijskog u postindustrijsko društvo, pa definira osnovne odrednice uloge učitelja u postindustrijskoj školi (društvu). Potom govori o razlikama između "teorije koju zagovaramo" i "teorije u upotrebi", specifičnostima "učenja učitelja" tijekom rada (učenja odraslih, posebno učitelja), da bi sve to povezao s najnovijim pogledima na učitelja kao refleksivnog praktičara i akcijskog istraživača. U ovom dijelu autor posebno naglašava važnost uvođenja novih mogućnosti stručnog usavršavanja učitelja koje se temelje na njihovoj autonomnosti pri donošenju odluka u svezi njihovih profesionalnih aktivnosti, ali i njihovoj odgovornosti, kako za osobno stručno napredovanje, tako i za kvalitetu cjelokupnih zbivanja u školi.
U posljednjem dijelu Uvoda autor pojašnjava osnovna polazišta svog metodologijskog pristupa. Kao ishodište uzima Habermasovo određenje tri temeljne znanstvene paradigme: empirijsko-analitičke, historijsko-hermeneutičke i one kritički orijentirane znanosti, i interese koji predstavljaju njihova polazišta. U tom dijelu rada posebno određuje ulogu učitelja u odnosu na svaku od tih paradigmi, te zadatke u svezi njihovog obrazovanja i stručnog usavršavanja koji proizlaze iz njih. Definirajući koju ulogu, i koje zadatke nameće učitelju kritičko-emancipacijski pristup dolazi do akcijskih istraživanja koja detaljnije objašnjava (njihov razvoj u svijetu i u nas, vrste, osnovne značajke, etape provođenja i specifičnosti izvješća o istraživanju. Na kraju se opredjeljuje za kritičko-emancipacijsko akcijsko istraživanje koje određuje kao suradničko i komunikativno djelovanje sudionika odgojno-obrazovnog procesa (zajednice učenja) koji, polazeći od autonomno postavljenih vrijednosti, kritički i samokritički propituju zatečene uvjete i osobne aktivnosti s ciljem daljnjeg razvijanja i usavršavanja svojih pedagoških umijeća i ostvarivanja svojih pedagoških vizija (str. 79)
U drugoj cjelini rada, naslovljenoj "Empirijski pristup" (str. 80-125) autor detaljno elaborira svoj pokušaj uvođenja kritičko-emancipacijskog pristupa u stručnom usavršavanju učitelja osnovne škole. Najprije, kao što je uobičajeno za metodologiju kritičko-emancipacijskog akcijskog istraživanja ukratko određuje polazne vrijednosti svog istraživanja. Potom, točno slijedeći metodološke naputke, locira gdje se nalazi ishodište problema njegovog istraživanja. On ga nalazi u "neskladu između onog što želimo postići (naših vrijednosti i vizija) i onoga što imamo (zatečeni uvjeti i naše trenutno djelovanje)" (str. 80) u odnosu na ulogu učitelja. Taj nesklad potom detaljnije povezuje sa širim i užim kontekstom: općim problemima školstva u Hrvatskoj i specifičnim problemima koji se javljaju u školi u kojoj se istraživanje provodilo (OŠ "Vladimir Nazor" u Slavonskom Brodu). Iza toga navodi neke ohrabrujuće tendencije u društvu za povoljno rješavanje uočenog problema, da bi na kraju svoj problem suzio na pitanje "Kako pomoći učiteljima osnovne škole da preuzmu novu profesionalnu ulogu i postanu refleksivni praktičari sposobni unapređivati svoju praksu posredstvom akcijskih istraživanja?" (str. 85). Iza toga slijedi dio u kome autor koncizno citira izuzetno velik broj razmišljanja eminentnih autora kao i rezultate provedenih istraživanja o mogućim rješenjima postavljenog problema, dijeleći ih u cjeline koje daju odgovore na pitanja tko može učiteljima pomoći u tome, kako im može pomoći, što bi trebali naučiti s obzirom na ulogu refleksivnog praktičar, i sl. U odnosu na te odrednice autor izvodi i specifične ciljeve svog istraživanja.
U sljedećem je dijelu rada dan vrlo detaljan opis tijeka istraživanja: njegova koncepcijskog okvira, plana njegova ostvarivanja putem refleksivnog praktikuma i akcijskog istraživanja, definiranja istraživačkih pitanja kojima će se pratiti zbivanja i postignuća tijekom provođenja istraživanja i kojim će se postupcima instrumentima tražiti odgovori na ta pitanja, te način formiranja akcijske skupine. U zasebnim su dijelovima ovog poglavlja detaljnije opisani korišteni postupci i instrumenti sakupljanja podataka (sustavno promatranje, kvalitativno intervjuiranje, rad na dokumentaciji), mjerne i ostale značajke tih instrumenata i način obrade podataka. Posebno je detaljno prikazan poseban kompjutorski program za kategorizaciju i kvalitativnu analizu podataka koji je sam autor izradio za potrebe ovog istraživanja.
U trećem su dijelu rada ("Kvalitativna analiza", str. 126-284) najprije detaljno prikazani organizacijski, materijalni, stručni, prostorni i tehnički uvjeti za ostvarivanje programa ovog istraživanja u OŠ "Vladimir Nazor" u Slavonskom Brodu. Neke relevantne značajke sudionika istraživanja prikazane su tabelarno, a ostali uvjeti primjerima tipičnih razmišljanja sudionika o njima. Nakon toga je vrlo detaljno prikazan tijek događaja u refleksivnom praktikumu (s detaljnim opisima pojedinih radionica i interpretacijama zbivanja u njima), a iza toga i proces ostvarivanja akcijskog istraživanja (s detaljnim opisima sastanaka akcijske skupine i interpretacijama zbivanja u njima). Iz teksta je razvidno da se cijeli program osniva na autonomnosti, stvaralačkoj orijentaciji i emancipaciji sudionika istraživanja, te kritičkom promišljanju pedagoške prakse sa svrhom njenog stalnog unapređivanja, (pri čemu se stalno ističe razlika u odnosu na dosadašnji nekonzistentan pristup stručnom usavršavanju).
U posljednjem dijelu ovog poglavlja detaljno su elaborirane promjene i unapređenja odgojno-obrazovne prakse do kojih je došlo tijekom provođenja istraživanja. Kao važniji rezultat projekta istaknuto je redovito dolaženje i aktivno sudjelovanje u radionicama svih sudionica projekta, ali i njihovo jasnije definiranje problema istraživanja, postavljanje jasnijih istraživačkih pitanja, planiranje promjena u svome radu korištenjem stručne literature ili znanja dobivenih na stručnim skupovima, njihovo korištenje različitih postupaka prikupljanja podataka o učenicima i svome radu, te posebno njihova izrada izvješća o svome radu te pripremanje i vođenje sastanaka na kojima se analiziralo učešće svake sudionice u akacijskom istraživanju. Prezentirani su i podaci o zadovoljstvu sudionika istraživanja provedenim istraživanjem i postignutim rezultatima, kao i prednosti i nedostaci provedenog istraživanja, uvođenja kritičko-emancipacijskog pristupa stručnom usavršavanju učitelja osnovne škole, s prijedlozima za poboljšanje za sljedeće cikluse istraživanja. Posebno je istaknuto da bi u budućim istraživanjima svakako trebalo više pozornosti posvetiti razvoju simetrične komunikacije među sudionicima te jasnijem dogovaranju načina rada u radionicama.
U četvrtom dijelu rada ("Zaključna razmatranja", str. 285-302) autor ponovo ukratko ukazuje na svoja osnovna polazišta, koja povezuje s provedenim istraživanjem. Posebno, u formi zaključaka, elaborira niz već spomenutih uvjeta koje je potrebno ostvariti u školi kako bi se ovaj projekt ostvario, tj. kako bi se mogao ostvariti kritičko-emancipacijski pristup stručnom usavršavanju učitelja osnovne škole. Iznosi bitne elemente provedbe projekta, refleksivnog praktikuma i akcijskog istraživanja, te navodi promjene i unapređenja kritičko-emancipacijske prakse do kojih je provedeno istraživanje dovelo. Na samom kraju izvodi zaključke o prednostima i nedostacima svog projekta iz čega izvodi ideje o budućim poboljšanjima.
Z a k l j u č n a o c j e n a
i p r i j e d l o g
Povjerenstvo pozitivno ocjenjuje, i to s ocjenom "izvrstan" magistarski rad Branka Bognara "Kritičko-emancipacijski pristup stručnom usavršavanju učitelja osnovne škole".
U svom magistarskom radu autor se opredijelio za jedan specifičan pristup stručnom usavršavanju učitelja osnovne škole, pristup koji proizlazi iz suvremenih određenja učitelja kao reflektivnog praktičara koji svakodnevno promišlja i unapređuje svoju praksu, najčešće putem akcijskih istraživanja (sve do njihova određenja kao samoistraživanja). Iako je takav pogled na učitelja u posljednjih desetak godina prilično elaboriranom u stručnoj i znanstvenoj literaturi s tog područja, on je još uvijek, posebno u nas, nedovoljno implementiran u svakodnevnu školsku praksu. Ovom je problemu autor prišao s u našoj pedagoškoj literaturi rijetko tako eksplicite izraženim osobnim polazištem (proizišlim iz suvremenih određenja uloge učitelja) da u školi demokratskog društva učitelj više ne može biti realizator tuđih ideja (zamišljenih najčešće daleko od neposredne odgojno-obrazovne prakse) koji "sljedeći više ili manje jasne upute ostvaruje izvana nametnute ciljeve odgoja i obrazovanja" (str. 1), što ga stavlja u ulogu činovnika koji zanatski odrađuje nastavu i čija je osnovna zadaća ostvarivanje predviđenog plana i programa. Umjesto toga on učitelja vidi kao aktivnog stvaraoca svoje prakse, autonomnu osobu odgovornu za svoj rad, svoje osobno i stručno napredovanje i unapređivanje svog rada, ali i za kvalitetu života u školi i napredovanje svojih učenika. U tom se kontekstu i stručno usavršavanje učitelja mora odvijati kao kritičko-emancipacijski proces osvješćivanja i unapređivanja njihove osobne svakodnevne prakse.
Tu svoju ideju autor vrlo uspješno povezuje s njenim filozofskim i teorijsko-pedagoškim polazištima, čime pokazuje svoje veliko teorijsko poznavanje biti tog problema, kao i svoju sposobnost izvođenja odgovarajućih konciznih zaključaka iz velikog broja podataka iz literature, usmjerenih upravo na problem kojim se bavi. Kao posebno vrijedno u teorijskoj obradi problema izdvajamo to što je autor svako područje koje obrađuje digao na razinu jednog kvalitetnog preglednog rada. Svako je područje (primjerice ideja slobode, emancipacije, učitelja kao refleksivnog praktičara, učitelja kao akcijskog istraživača i sl.) objedinjeno i strukturirano na originalan način, pri čemu se stalno osjeća autorovo suvereno poznavanje problematike kojom se bavi, kao i njegov originalni autorski doprinos nekim novijim načinima razmišljanja o tom području.
Posebno vrijednim u ovom radu smatramo i autorovu transformaciju osnovnih filozofskih i teorijsko-pedagoških polazišta u odgovarajući metodološki pristup provedenom istraživanju. U ovom radu autor pokazuje odlično poznavanje metodologije kvalitativnih istraživanja, posebno akcijskih istraživanja. Njegovo elaboriranje akcijskih istraživanja (str. 61-79) predstavlja jedan od najdetaljnijih ali i najcjelovitijih prikaza tih istraživanja u našoj pedagoškoj literaturi. Vidljivo je da dobro pozna njihov teorijski okvir i paradigmatska određenja. Zahvaljujući tome, on na odgovarajući način dolazi do problema svog istraživanja i određuje njegove ciljeve kao i način provođenja i evaluiranja postignuća u području realno ostvarivog. Kompjoterski program za kvalitativnu analizu podataka koji je samostalno izradio predstavlja autorov originalan doprinos obradi kvalitativnih podataka, nešto čega u dosadašnjim pedagoškim istraživanjima provedenim u nas do sada nije bilo. On prelazi uporabnu vrijednost na razini ovog rada i može se upotrebljavati za analizu podataka u sličnim istraživanjima.
Iz prikazane izrade programa, načina njegova provođenja, razmišljanja o uvjetima njegove provedbe i postignutim učincima, prikazanih provedenih unapređenja i evaluacije programa stručnog usavršavanja učitelja osnovne škole vidljivo je da autor ni u jednom dijelu provedenog istraživanja ne upada u zamku da dobivenim pokazateljima (podacima) pripiše vrijednosti koje nemaju ili pak da ne prepozna na što oni ukazuju (što se vrlo često događa kad takva istraživanja provode oni koji nedovoljno poznaju samu bit takvih istraživanja). Time on čini značajan odmak od velikog broja dosadašnjih istraživanja provedenih kvalitativnom metodologijom na području pedagogije, što također smatramo jednom od osobitih vrijednosti ovoga rada. U trećem poglavlju rada, u kome detaljno objašnjava uvjete u kojima je istraživanje provedeno te daje iscrpnu interpretaciju rada u pedagoškim radionicama vješto bira najilustrativnije primjere aktivnosti i mišljenja sudionika istraživanja te pojavu koju želi istači ilustrira najmarkantnijim primjerima, što također ukazuje na njegovo odlično poznavanje problematike kojom se u svom magistarskom radu bavi.
Zaključno razmatranje naoko predstavlja rekapitulaciju onog o čemu je u radu govorio, ali ono je, u stvari, smislena sinteza svega bitnog za uvođenje kritičko-amancipacijskog pristupa stručnom usavršavanju učitelja u našu školsku praksu. U ovom dijelu rada autor jasno pokazuje da, u duhu primijenjene metodologije, njegov rad na osposobljavanju učitelja za takav pristup svom stručnom usavršavanju neće prestati završetkom ovog magistarskog rada, već će se slijedeći, iskustva iz ovog rada poboljšani ciklus nastaviti sve do konačnog ostvarenja postavljene pedagoške vizije.
Iako povjerenstvo smatra da magistarski rad Branka Bognara zadovoljava propisane kriterije za pozitivnu ocjenu, ipak je potrebno ukazati i na neke njegove manjkavosti. To se posebno odnosi na ograničenja koja proizlaze iz nekih specifičnosti uzorka na kome je istraživanje provedeno, ali, to se nije moglo izbjeći budući da je istraživanje provedeno u relativno maloj sredini, a akcijska skupina (zajednica učenja) je formirana na načelu dragovoljnosti. Druga se zamjerka odnosi na prisutnost relativno nesimetrične komunikacije tijekom rada u radionicama, kao i autoritarnu poziciju koju je voditelj povremeno uzimao. Iako je radu moguće naći još neke zamjerke, sam je autor u radu pokazao da je svjestan svih tih nedostataka, i dao neke korisne ideje o tome kako ih prevladati u sljedećim ciklusima istraživanja, pa ovi prigovori ni na koji način ne umanjuju vrijednost rada ni temeljni zaključak povjerenstva da ovaj magistarski zaslužuje visoku pozitivnu ocjenu.
Analizirajući magistarski rad Branka Bognara "Kritičko-emancipacijski pristup stručnom usavršavanju učitelja osnovne škole" nameče se kao zaključak da se u svom radu autor usmjerio na proučavanje jednog specifičnog načina stručnog usavršavanja učitelja osnovne škole, proizašlog iz suvremenih pogleda na ulogu učitelja u odgojno-obrazovnom radu i školi općenito. To je učinio u skladu sa svim suvremenim spoznajama o tom fenomenu i do kraja iscrpljujući jedan specifičan metodološki pristup. Korištena metodologija i posebno način obrade podataka (kvalitativna analiza) i interpretacija provedenih aktivnosti i postignuća bez svake sumnje mogu poslužiti kao primjer budućim istraživanjima ove problematike. Iz rada je vidljivo da pristupnik detaljno pozna područje kojim se bavi, da je suvereno ovladao specifičnom metodologijom njegova istraživanja, te da je uporabom te metodologije dao značajan doprinos uvođenju pozitivnih promjena u školsku praksu, posebno mijenjanju uloge učitelja u suvremenoj školi. Autor je također pokazao da izvrsno poznaje domaću i stranu literaturu s tog područja, relativno malobrojna provedena sustavna istraživanja s tog područja, te kontradiktornosti koje se tu javljaju. U cijelom se radu poziva na velik broj relevantnih bibliografskih jedinica, te gotovo sve o čemu govori uspoređuje s podacima iz literature i propituje u odnosu na njih.
P r i j e d l o g
Na osnovi iznesenog u ovom
izvješću povjerenstvo predlaže Fakultetskom vijeću Filozofskog fakulteta
Sveučilišta u Zagrebu da prihvati našu pozitivnu ocjenu (i to ocjenu
"izvrstan") magistarskog rada Branka Bognara pod nazivom
"Kritičko-emancipacijski pristup stručnom usavršavanju učitelja osnovne
škole" i da pristupniku odobri nastavak propisanog postupka pred istim
povjerenstvom.
Stručno povjerenstvo:
1. Dr. sc. Ana Sekulić-Majurec, red. prof. - predsjednica
---------------------------------------------
2. Dr. sc. Vladimir Jurić, red.prof. - član
----------------------------------------------
3. Dr. sc. Anđelka Peko, doc. - član
---------------------------------------------
Dr. sc. Iskra Iveljić, docent
Dr. sc. Marijan Maticka, izvanredni profesor
Dr. sc. Ljubomir Antić, redoviti profesor
Fakultetsko
vijeće Filozofskog fakulteta
Sveučilišta
u Zagrebu
Fakultetsko
vijeće Filozofskog fakulteta Sveučilišta u Zagrebu imenovalo nas je na sjednici
održanoj 13. siječnja 2003. godine u stručno povjerenstvo za ocjenu
magistarskog rada Dinka Čuture naslovljenog Hrvatske postrojbe u I. svjetskom
ratu i vojni raspad Austro-Ugarske. Stoga Fakultetskom vijeću podnosimo
sljedeće
I z v j e š ć e
Magistarski rad obuhvaća ukupno 158 stranica i sastoji se od uvoda
(1-7), osam poglavlja (8-127), zaključka (128-131), izvora i literature
(132-137) i priloga (138-158).
Dinko Čutura latio se istraživanja teme izuzetno slabo obrađene u
hrvatskoj historiografiji. Hrvatska vojna povijest do 1918., osim one vezane uz
Vojnu krajinu, u cjelini je još neistražena. Stoga je tema magistarskog rada
vezana uz taj kompleks izuzetno dobro došla u našoj historiografiji. Autor je
na temelju arhivskog gradiva (središnjih upravnih oblasti - Zemaljske vlade,
Narodnog vijeća Slovenaca, Hrvata i Srba) i tiskanih izvora (periodike)
prikazao hrvatske postrojbe uoči sloma Austro-ugarske Monarhije. Budući da je
riječ o razdoblju tektonskih prijeloma ne samo u hrvatskoj, nego i europskoj pa
i svjetskoj povijesti, autor vojnu i političku situaciju u Hrvatskoj s pravom
neprestance stavlja u kontekst općih zbivanja, napose u Austro-Ugarskoj.
Nakon kraćeg uvoda u kojem sumarno oslikava stanje izvora i literature,
autor daje pregled vojne problematike u Austro-Ugarskoj uoči I. svjetskog rata:
ustroj, naoružanje, političku i nacionalnu problematiku, u mjeri u kojoj one
zahvaćaju vojnu komponentu. Zaključak toga poglavlja ("Austro-ugarska
vojska uoči prvog svjetskog rata, 8-18") jest da su se vrhovi Monarhije prekasno odlučili za posvemašnju
modernizaciju vojske te da je ona zapravo vojno i politički nepripremljena
krenula u svjetski oružani sukob. Potom D. Čutura prikazuje istu problematiku ali u Hrvatskoj ("Austro-ugarska
vojska u Hrvatskoj uoči prvog svjetskog rata", 19-28), prateći ju na tri
razine: zajedničke vojske, domobranstva i pučkog ustanka u različitim hrvatskim
regijama: Hrvatskoj i Slavoniji, Istri i Dalmaciji.
Nakon prikaza bitnih
zbivanja 1917.-18., dakle odlučujućih, zadnjih ratnih godina ("Posljednje
godina prvog svjetskog rata",
29-42) Čutura prelazi na samu jezgru svoga rada, u kojoj iznosi podatke i teze
do kojih je došao i na temelju vlastitih istraživanja. Riječ je o poglavljima
"Hrvatske postrojbe u prvom svjetskom ratu" (43-60) i "Vojni i
politički problemi u Hrvatskoj potkraj rata" (61-88). U prvom od ta dva
poglavlja D. Čutura istražuje položaj i djelatnost hrvatskih postrojbi na
ratištu, sistmatizirajući njihov ratni raspored u nizu vlastitih tablica
("Prilozi", 138-158). Autor također nudi i konkretne brojčane
pokazatelje: ukupno 640.000 mobiliziranih u Hrvatskoj od kojih je 66% hrvatske
nacionalnosti. Doda li se toj brojci ona od 360.000 mobiliziranih u Bosni i
Hercegovini (21% Hrvata) dolazi se do impresivne sume od ukupno 1 milijun
mobiliziranih iz te dvije zemlje. U svjetlu tih brojaka samo od sebe se nameće
pitanje: kako se ta masa mobiliziranih odnosi prema političkim, nacionalnim i
vojnim promjenama? Kako na nju utječe sve teža situacija za Centralne sile
na ratištima te od 1918. sve izgledniji
raspad Austro-Ugarske? Raspada li se ta vojska i po nacionalnim kriterijima?
Riječ je o pitanjima na koja je teško dati odgovor. D. Čutura dolazi do
zaključka kako hrvatske postrojbe zapravo izuzetno dugo uspijevaju zadržati
red, pa i barem prividnu lojalnost državi i dinastiji. Rasap počinje tek 1918.
kada dolazi do ozbiljnih pobuna vojnika kako na bojišnicama, tako i u
Hrvatskoj. U Hrvatskoj dolazi sve češće do antimađarskog i prosrpskog raspoloženja. Prema navodima D.
Čuture, upravo je srpsko stanovništvo u znatnoj mjeri izazivalo izgrede, te je
sve sklonije provokativnom isticanju srpskih simbola. D. Čutura pokazuje kako
središnja ali i lokalna vlast sve više gube kontrolu. S jedne strane, ponekad
je posrijedi neučinkovitost i nevoljkost da se stanje riješi. I sama
Hrvatsko-srpska koalicija, prema mišljenju autora, nije sklona energičnom
suzbijanju nereda, pripremajući se već za raspad Monarhije. S druge strane, u
teškim ratnim okolnostima problemi Monarhije postaju još izraženiji. Složeni
dualistički ustroj i mnogonacionalnost u tim se uvjetima pokazuju kao uteg oko
vrata države. Tako niti uvođenje strogih
mjera nema učinka (primjerice, u Bosni se ne proglašava prijeki sud kad
i u Hrvatskoj pa je moguća fluktuacija pobunjenika iz Hrvatske u Bosnu). Od
jeseni 1918. pobune na ratištu su učestale a zanimljivo je da su im najčešći
uzroci gladovanje ili brutalan postupak časnika te da u pravilu izbijaju u
trupnim tijelima u pozadini fronte. Da je pobunama uzrok prije svega
katastrofalna situacija na bojištu, svjesni su bili i neki zapovjednici.
Svetozar Borojević naređuje da se s pobunjenicima pod njegovim zapovjedništvom
ne postupa prema vojnom zakonu!
Zasebni tekst D. Čutura posvetio je zelenom kadru ("Mjere
vlasti Austro-ugarskog Carstva protiv zelenog kadera", 100-107), koji je
od ljeta 1918. izuzetno osnažio i sve se
otvorenije upušta u izazivanje nemira. D. Čutura utvrđuje njegov broj na
60.000-70.000, ističući da je koncentriran na Petrovoj, Zrinskoj i Fruškoj gori
te Papuku. I prema zelenom kadru vlasti često nisu u stanju oštro i učinkovito
nastupiti, a kada se tih mjera prekasno
i late, one više nisu upješne. Na primjeru Ličko-krbavske županiji autor
pokazuje kako više ni uvođenje prijekog suda nije pomoglo. Zeleni kadar prešao
je i razvojni put od običnih bjegunaca do naoružanih, ponegdje i dobro
organiziranih skupina koje dolaze i pod utjecaj ideja Oktobarske revolucije.
Tako se osnivaju republike, doduše, sve vrlo kratkotrajne, i uspješnije Kolo
gorskih tića djelatno u Đakovštini sve do 1920. Premda su sve te republike bile
kratkoga vijeka, autor vidi njihov utjecaj u slabljenju hrvatske nacionalne
svijesti i namjeri da se srpska vojska prikaže kao oslobodilačka.
Tim ciljevima trebao je
poslužiti i dobrovoljački korpus sastavljen od jugoslavenskih zarobljenika na
istočnoj bojišnici ("Postupak prema Hrvatima zarobljenima na istočnoj
bojišnici i uloga tkz. dobrovoljačkog korpusa", 89-99). D. Čutura se
prvenstveno bavi pitanjem načina ustroja toga korpusa i zastupljenosti Hrvata u
njemu. Tvrdi kako se često pri formiranju korpusa rabi prisila, te da je
njegovo osnivanje suprotno vrijedećim međunarodnim vojnim konvencijama. Tek
relativno mali dio zarobljenih Hrvata pristao je stupiti u korpus.
U zaključnom poglavlju ("Vrijeme vlade Narodnog vijeća
SHS", 108-127) D. Čutura analizira političku i vojnu situaciju neposredno
uoči i nakon sloma Austro-Ugarske, te zaključuje kako je Narodno vijeće SHS u
izuzetno teškoj poziciji pa je njegov primarni zadatak obrana hrvatskog
teritorija. Politička situacija toga prijelaznoga razdoblja dobro je obrađena u
historiografiji, no Čuturin tekst pruža uvid u stanje na lokalnoj razini i
pokazuje kako upravo tu vladaju nered i
zbunjenost. Narodno vijeće ne uspijeva držati kontrolu, nego je s jedne strane
prisiljeno oslanjati se na stare institucije i pojedince, a s druge provodi
ponekad i drakonske mjere. Već za razdoblja Narodnog vijeća autor uočava sve
prevalentniji srpski vojni i politički utjecaj, što je i razumljivo s obzirom
da srpska vojska ulazi na hrvatski teritorij, a sve izglednijim postaje
formiranje jugoslavenske države pod srpskom dinastijom.
Premda D. Čutura neke izvore za hrvatsku vojnu povijest nije
obradio (materijale u Kriegsarchivu u Beču, rukopisnu ostavštinu Stjepana
Sarkotića u Hrvatskom državnom arhivu) te iako se mjestimice previše upušta u
događajnicu detaljno prepričavajući pojedinačna zbivanja, ipak je njegov rad doprinos domaćoj historiografskoj
produkciji. Tim više što su određene nedorečenosti ovoga magistarskog rada
uvelike posljedak upravo nedostatka temeljnih studija o hrvatskoj vojnoj
povijesti.
Usprkos navedenim nedostacima, rad Dinka Čuture je u cjelini djelo koje nam omogućuje bolji i
diferenciraniji uvid u hrvatske vojne postrojbe u prvom svjetskom ratu, prikazujući ih u
interakciji vojnih, političkih i nacionalnih silnica. Pritom autor stalno promatra hrvatsku
povijest i u okviru općih zbivanja, te se služi komparativnom metodom. Na
temelju brojčanih podataka izradio je niz tablica, kvantificirajući tako vojni
raspored, brojnost i ustroj hrvatskih postrojbi u prvom svjetskom ratu. Stoga
predlažemo Fakultetskom vijeću da prihvati magistarski rad Dinka Čuture Hrvatske postrojbe u I. svjetskom ratu i
vojni raspad Austro-Ugarske i da odobri nastavak postupka za stjecanje
znanstvenog stupnja magistra znanosti.
U Zagrebu, 17.
ožujka 2003.
Povjerenstvo:
Dr.sc.
Iskra Iveljić, docent
Dr.sc.
Marijan Maticka, izvanredni profesor
Dr.
sc. Ljubomir Antić, redoviti profesor
dr.sc. Predrag Zarevski
dr.sc. Alija Kulenović
Filozofski fakultet, Zagreb
dr.sc. Vladimir Takšić
Filozofski fakultet, Rijeka
U Zagrebu, 19.03.03.
Fakultetsko vijeće
Filozofski fakultet, Zagreb
Odlukom Fakultetskog vijeća Filozofskog fakulteta u Zagrebu br. 643-02/03-02/7 od 12.3.03. donijetom na sjednici održanoj 10.3.2003. izabrani smo u stručno povjerenstvo koje treba ocijeniti magistarski rad koji je, kao završni rad na postdiplomskom studiju znanstvenog usavršavanja iz psihologije na Odsjeku za psihologiju Filozofskog fakulteta u Zagrebu, pod naslovom
Emocionalna inteligencija u školskom kontekstu
izradio Milan Papić. Proučivši priloženi tekst, podnosimo Vijeću ovaj
I Z V J E Š T A J
Magistarska radnja Milana Papića napisana je na sveukupno 154 stranice. Raspoređena je u 8 dijelova. Glavni tekstualni dio obuhvaća prvih 6 poglavlja, u koji su uključene tablice s prikazima rezultata numeričkih analiza kvantitativnih podataka, napisan je na 121 stranici. Njemu je pridodano 8 stranica s popisom od 59 jedinica korištene literature te 19 stranica priloga u kojima se nalaze grafički prikazi i dio korištenih instrumanata za procjenu emocionalne inteligencije. U prvom dijelu rada, naslovljenom kao Uvod, obrađeni su glavni teorijski pristupi i objašnjenja posvećeni klasičnoj i emocionalnoj inteligenciji. Sustavno su prikazana najvažnija istraživanja u ovom području, a velik je dio uvoda posvećen značajnom problemu operacionalizacije emocionalne inteligencije. Naime, postoji dvojak pristup tom problemu: jedan je upitnički, sa svim nedostacima koje nosi sa sobom, a drugi je usmjeren na mjerenje sposobnosti i/ili vještina koje se ubrajaju u emocionalnu inteligenciju. Budući da je riječ o još uvijek nedovoljno jasnom psihološkom konstruktu (i teorijski i sa stajališta mjerenja), Milan Papić na koncu uvodnog poglavlja daje šire obrazloženu racionalu istraživanja pod nazivom Uvod u probleme istraživanja. Nakon toga je obrazložen temeljni Cilj istraživanja: provjera opravdanosti i potencijalne korisnosti uvođenja koncepta emocionalne inteligencije, osobito sa stajališta edukacijskog konteksta. Budući da je riječ o kompleksnom problemu s više međusobno povezanih podproblema vrlo su sustavno razgranati i prikazani problemi istraživanja – ukupno 6 problema. Poglavlje Metoda sadrži detaljan opis postupka odabira ispitanika (gimnazijalci jedne državne i dvije privatne škole), postupka prikupljanja podataka te sustavni prikaz operacionalizacije svih prediktoskih i kriterijskih varijabli. Pod naslovom Rezultati navedeni su i opisani glavni nalazi te provedena njihova interpretacija. Dobiveni rezultati zatim su raspravljeni u širem teorijskom kontekstu (Opća rasprava), a u posljednjem dijelu radnje - Zaključku - rezimirani su odgovori provedenog istraživanja na postavljena pitanja.
Tema magistarske radnje Milana Papića odnosi se na razmjerno nov psihološki konstrukt oko kojeg su se povele vrlo žustre znanstvene rasprave s jedne strane, a s druge strane, pojam emocionalne inteligencije među laicima i među stručnjacima raznih struka nailazi na veliko odobravanje i prihvaćanje. Premda je iz uvoda jasno da smo daleko od odgovora na suštinsko pitanje je li uopće riječ o novoj vrsti inteligencije, s obzirom na neke doprinose koje ima uvođenje tog konstrukta u edukacijsku praksu, čini se vrijednim istraživati razne aspekte tog pojma. Dakako, ostaje otvorenim pitanje nije li to samo jedan vid od ranije poznatog pojma socijalne inteligencije s "dodatkom" metakognicije. Kako bi odgovorio na dio tih pitanja Milan Papić dizajnira istraživanje kojim želi pokušati odgovoriti na 6 sljedećih problema:
1.) Provjera povezanosti samoprocjenjene emocionalne inteligencije s učinkom na jednoj objektivnoj mjeri emocionalne inteligencije.
2.) Provjera povezanosti mjera emocionalne inteligencije i “klasične” inteligencije.
3.) Provjera odnosa između sposobnosti emocionalne inteligencije i empatije.
4.) Ispitivanje odnosa emocionalne inteligencije i “klasične” inteligencije s jedne te školskog uspjeha s druge strane.
5.) Provjera odnosa između upitničkih i objektivnih mjera emocionalne inteligencije i procjena emocionalne inteligencije od strane učenika i profesora.
6.) Provjera slaganja procjena i mjera emocionalne inteligencije u privatnim i državnim školama.
Autor postavlja niz testabilnih hipoteza od kojih su najznačajnije one da bi mjere emocionalne inteligencije trebale biti značajno povezane s kriterijem školskog uspjeha, neovisno o “klasičnoj” inteligenciji. Naime, jedan je od glavnih motiva istraživanja koncepta emocionalne inteligencije jest upravo mogućnost “pokrivanja” velikog dijela varijance školskog uspjeha koji nije objašnjen “klasičnom” inteligencijom. Slabije ili jače razvijene pojedine sposobnosti emocionalne inteligencije kod pojedinca trebale bi biti “prepoznate” od njegove okoline. Prema tome, trebala bi postojati značajna povezanost između mjera emocionalne inteligencije i procjena emocionalne inteligencije od strane profesora i učenika. Na koncu autor smatra da je opravdano očekivati veće slaganje testovnih rezultata s procjenama profesora i učenika u privatnim nego u državnim školama. Rad sa učenicima u privatnim školama kvalitativno je drugačiji nego u državnim - manji broj učenika u razredima i u cijeloj školi, dugotrajniji boravak u školi, mentorski rad, neformalniji oblici druženja učenika i profesora na čestim putovanjima i sl. Učenici i profesori se međusobno bolje poznaju u privatnim školama, a to bi, ako se pak radi o testovima koji zaista mjere sposobnosti koje “prepoznaje” i okolina, trebalo rezultirati potvrdom navedene hipoteze.
Da bi odgovorio na postavljena pitanja Milan Papić je organizirao i proveo istraživanje u kojem je koristio više metoda prikupljanja podataka (procjene vršnjaka i profesora, samoprocjene i uspjeh na objektivnim testovima "klasične" i emocionalne inteligencije)
Glavne ishode svoga istraživanja kandidat je pregledno, a istodobno koncinzo, prikazao u 6 odjeljka koji korespondiraju postavljenim problemima. Oni se mogu sažeti na sljedeći način: Test analize emocija kao objektivna mjera emocionalne inteligencije zadovoljava korelacijski kriterij za “novu inteligenciju” prema kojem bi njezine mjere trebale umjereno korelirati s mjerama “klasične” inteligencije. Povezanost između Upitnika emocionalne kompetentnosti kao mjere samoprocjene emocionalne inteligencije i mjere “klasične” inteligencije nije statistički značajna, što je u skladu sa rezultatima većine istraživanja u kojima se emocionalna inteligencija pokušava mjeriti metodom samoprocjene ispitanika. Znatno je teže objasniti zašto nije nađena povezanost između upitničke i objektivne mjere emocionalne inteligencije. I ovo istraživanje pokazuje da je “klasična” inteligencija najjači faktor u predikciji školskog uspjeha, a da obje korištene mjere emocionalne inteligencije u kombinaciji sa mjerom “klasične” inteligencije razmjerno malo, ali statistički značajno doprinose poboljšanju njegove predikcije. Korelacijska analiza pokazala je da postoji statistički značajna povezanost između obje mjere emocionalne inteligencije i procjena emocionalne inteligencije od strane učenika i profesora, te da je to slaganje veće je u privatnoj nego u državnoj školi.
Posebno je vrijedan napor Milan Papić učinio da u završnim riječima opće rasprave pokuša sumirati ono što je iz metodološki opravdanih razloga razdvojio u 6 problema. Smatra da ako se drugačijim pristupom odgoju i obrazovanju (što bi trebala biti uloga škole) može utjecati na razvoj tog “nečega”, a to bi rezultiralo ne samo boljim školskim uspjehom (što je manje bitno), već i kvalitetnijim odnosom prema drugima i sebi, onda treba mijenjati pristup odgoju i obrazovanju. Treba raditi na istraživanju tog “nečega”, usavršavati mjerne instrumente za “njegovo” mjerenje, implementirati programe (formalne ili neformalne) koji bi “ga” razvijali u odgojnim i obrazovnim ustanovama (i ne samo njima). Da li će se to “nešto” zvati baš “emocionalna inteligencija” nije toliko bitno.
Magistarska radnja Milana Papića može se ocijeniti kao vrijedan prilog istraživanju niza još nedovoljno provjerenih svojstava i korelata emocionalne inteligencije. Problem njegovog istraživanja teorijski je dobro utemeljen, postupak istraživanja je pomno isplaniran i realiziran, a sažimanje, prikaz i analiza podataka provedeni na odgovarajući način. Kvantitativna i kvalitativna interpretacija dobivenih rezultata u cijelosti su usuglašeni sa suvremenim mjerilima ove vrste znanstvenog rada. teorijske okvire šireg značaja.
No, neka pitanja i rješenja predstavljaju nedoumice koje zaslužuju posebnu raspravu.
To se u prvom redu odnosi na mali broj ispitanika u jednoj od dvije privatne škole (svega 30 ispitanika) što primjenu multivarijetnih tehnika čini vrlo upitnom. U interpretaciji podataka također su moguće još neke postavke, no to su najvećim dijelom pitanja za raspravu i promišljanja koja mogu povećati dosege rezultata ovog vrijednog istraživanja. Stoga oni nisu utjecali na općenito pozitivnu ocjenu koju je povjerenstvo suglasno pridružilo analiziranom magistarskom radu.
Predlažemo Fakultetskom vijeću Filozofskog fakulteta da prihvati našu pozitivnu ocjenu magistarskog rada Milana Papića i da kandidatu odobri nastavak postupka pred istim povjerenstvom.
Stručno povjerenstvo:
prof. dr. sc. Predrag Zarevski, predsjednik
prof. dr. sc. Alija Kulenović, član
doc. dr.sc. Vladimir Takšić, član
Stručno povjerenstvo za ocjenu
magistarskog rada Dubravke
Dubravec Labaš
Dr. Sanja Roić, red. prof.
Dr. Mladen Machiedo, red. prof.
Dr. Elis Deghenghi Olujić, docent
Fakultetsko vijeće Filozofskog fakulteta u Zagrebu imenovalo nas je na svojoj sjednici održanoj 10. veljače 2003. u stručno povjerenstvo za ocjenu magistarskog rada Dubravke Dubravec Labaš pod naslovom Poetika Grazie Deledde.
Podnosimo Fakultetskom vijeću slijedeći
IZVJEŠTAJ
Magistarski rad Dubravke Dubravec Labaš Poetika Grazie Deledde obuhvaća 151 stranicu, odnosno 114 stranica teksta kompjutorskog ispisa artikuliranog uUvod, sedam poglavlja, Zaključak i dva Dodatka, zatim slikovne priloge na 16 stranica te bibliografski pregled opusa Grazie Deledde odnosno primarnu bibliografiju, popis sekundarne bibliografije na 10 stranica te sažetke na hrvatskom i talijanskom jeziku, ispis ključnih riječi u magistarskom radu i životopis kandidatkinje.
U svom se radu kandidatkinja poduhvatila složenog zadatka da iz bogatog opusa talijanske spisateljice ocrta i definira njezinu poetiku, čemu je pristupila situirajući Deleddu kronološki i kulturološki navodeći temeljne podatke o autorici koja je djelovala na prijelazu iz 19. u 20. stoljeće a za koju se u kritičkoj literaturi najčešće vezuje odrednica pokrajinske književnosti, odnosno verizma primijenjenog na specifično podneblje njezinog rodnog otoka Sardinije. Položaj ove spisateljice u talijanskoj i evropskoj književnosti na stanovit se način „zakomplicirao“ činjenicom da joj je 1926. godine Švedska akademija u Stockholmu dodijelila Nobelovu nagradu za književnost: Deledda je nakon Carduccija, koji je nagrađen 1906. godine, bila druga dobitnica znamenite nagrade u talijanskoj književnosti, a nakon Selme Lagerlöf i druga spisateljica. Činjenice da je djelovala izvan tokova i vladajućih poetika svoga vremena, pa i u odnosu na verizam, vezan ponajviše za Siciliju i Južnu Italiju, a u manjoj mjeri za Sardiniju, a i što je bila izdvojena od inače relativno zastupljenih žena pisaca u talijanskoj književnosti svoga vremena rezultirale su kontroverznim mišljenjima o njezinom opusu i mjestu u talijanskoj književnosti uopće.
U uvodnom dijelu svog rada kandidatkinja evidentira autoričin bogat opus od preko 60 naslova te postavlja dva pitanja: „zašto čitati Graziu Deleddu“ i „je li, i u kojoj mjeri, Deledda zaslužila ući među književne klasike“. Da bi odredila poetiku Autorice, kandidatkinja se na tragu kritičkih pristupa Deleddinom opusu iz vremena njezinog života i u kasnijem razdoblju, sve do suvremenih odlučuje za kronološki pristup djelovanju od gotovo pet desetljeća u okvirima talijanske književnosti (Deledda svoj prvi prozni novelistički tekst objavljuje 1888, a posljednji postumno objavljen roman izlazi 1937.) te uočava tri poetičke odrednice koje karakateriziraju njezinu prozu.Temelji se pritom na bibliografiji od konca sedamdesetih godina naovamo, osobito na iznimno vrijednim filološkim doprinosima firentinske talijanistice Anne Dolfi. U pregledu kritičkih prinosa od De Michelisa, Crocea, Cecchija, preko Russa, Spagnolettija do Petronija i Spinazzole kandidatkinja s pravom vremenski situira svaki doprinos (slijedeći Petronievo načelo) ali pritom ne zadržava uvijek međusobni kronološki slijed, a sudove ne smješta u kontekst pripadajućeg kritičkog pravca. U talijanskim se monografijama to ne čini zbog evidentnosti konteksta, no u radu pisanom iz strane talijanistike takva bi kontekstualizacija kritike bila korisna. No taj će dio rada moći će uz neznatne preinake biti bolje usustavljen u konačnoj verziji.
Od Drugog poglavlja kandidatkinja daje pregled etapa Deleddinog stvaralaštva: od prvih radova (1888.-1900.) koje dijeli na prozu, poeziju i epistolar, a zatim pristupa analizi jednog od njezinih najpoznatijih i najuspjelijih romana za koji se može ustvrditi da pripada verističkoj poetici Elias Portolu (Treće poglavlje). U Četvrtom poglavlju, na tragu pobuda talijanske kritike, kandidatkinja ocrtava problem antropologije u Deleddinim verističkim djelima, njezin izvoran interes za tradiciju, legendu, zapis, usmenu predaju na tlu rodnog otoka. Značaj otočke geografije pokazao se doista relevantnim na planu, na primjer, istraživanja talijankog folklora, bajke, priče, no većini etabliranih Deleddinih suvremenika ta činjenica nije izgledala relevantnom. Kandidatkinja vrlo dobro kontekstualizira podatke o Deleddinim antropološkim interesima i njihovoj reaktualizaciji osobito s obzirom na zavičajnu geografiji, o čemu svjedoči podatak da su njezine Leggende sarde /Sardske legende/ tiskane u kontekstu tih obnovljenih interesa1995. godine.
Veze s umjetnicima „Male rimske avangarde“i s nekim prominentnim intelektualcina, poput sveučilišnog profesora Angela De Gubernatisa ili Giovannija Cene, ondašnjeg glavnog urednika i danas važnog književnog časopisa „Nuova Antologia“ u Rimu, u koji će se Deledda preseliti s obitelji 1900. godine evidentirane su u Petom poglavlju i demistificiraju brojne ranije prikaze ove autorice kao osobe koja je djelovana potpuno izvan kulturnih krugova i intelektualnih previranja svoga vremena. Kandidatkinja s pravom ističe činjenicu da je Deledda participirala i u krugu tada mladih figurativnih umjetnika, čiji će doprinosi biti ispravno vrednovani tek mnogo kasnije i zbog razvoja povijesnih prilika u Italiji, ali je u prijateljskim odnosima i s nekolicinom intelektualaca, pojedinaca, osoba, a ne krugova, kružoka, predstavnika i nositelja pojedinih poetičkih pravaca, što je u to vrijeme bio običaj.
U Šestom poglavlju kandidatkinja
analizira Deleddin roman La Madre kao primjer modernističke poetike na
tragu jednog osobenog simbolizma (u manjoj mjeri ekspresionizma), te evidentira
i specifične postupke u izboru teme, postupka karakterizacije likova, pa i inovacija na planu strukture romana. Ovi
su pomaci označeni s pravom i kao rezultat suvremenih ratnih zbivanja (prvi svjetski rat) čiji odjeci u talijanskoj
kulturi i književnosti ostavljaju duboke tragove. Navodi se također da je romanu La Madre u engleskom prijevodu
predgovor napisao D.H. Lawrence, podatak svakako zanimljiv kada je riječ o
evropskim odjecima Deleddinog opusa ili poticajima što ih je mogla dobiti izvan
Italije, no kandidatkinja se ne opredjeljuje za dublje istraživanje ovog
aspekta. U sedmom poglavlju magistarskog
rada, posvećenom romanima zrele dobi, Il paese del vento i postumno
objavljenom i nedovršenom romanu Cosima, kandidatkinja traga za elementima koji bi
Deleddu mogli približiti poetici modernističkog romana. U diskusiji na obrani
tematizirat će se kandidatkinjina naznaka o proustovskom elementu u Deledde kao
pokušaj komparativnog situiranja autorice i inovativni element njezine
prethodne verističke i na antropološkim elementima utemeljene poetike, kao i
razlozi za zaobilazak tragova Deleddinih
lektira kao inspiracije, te jedinog njezinog prijevoda s francuskog, Balzacove Eugenie
Grandet, koji se navodi u Bibliografiji. Talijanska je filologija označila
ovaj vid Deleddinog istraživanja kao „realizam svijesti“ (Spinazzola) i „roman
putovanje“ odnosno „roman bajka“ (Barberi Squarotti) pa je u tom pravcu možda
bilo plodotvornije usmjeriti potragu za inovacijskim elementima u poetici
njezinih romana.
Dubravka Dubravec Labaš u svom radu definira poetiku Grazie Deledde,
poetikološki dijelom izdvojene, ali na njezinim počecima i geografski distantne
autorice talijanske književnosti, djelatne u prvim desetljećima povijesno,
društveno i umjetnički kontroverznog dvadesetog stoljeća. Rad je napisala s
velikim marom, proučivši (golemu) dostupnu bibliografiju, istražujući u
talijanskim knjižnicama i, naposljetku, posjetivši i muzej u rodnoj kući
talijanske Nobelovke u Nuoru, na Sardiniji. U zaključnom dijelu daje svoj,
potvrdan, odgovor na pitanje “zašto čitati Deleddu” odnosno “je li Deledda
klasik”. U Dodatku je skicirala i odjeke
Deleddina djela u Hrvatskoj, što bi se moglo naknadno produbiti u zasebnom radu
koji bi se temeljio na nekim teže dostupnim, ali već provedenim istraživanjima
domaćih talijanista.
Svojim magistarskim radom Poetika Grazie Deledde Dubravka Dubravec
Labaš je posvjedočila sposobnost samostalnog istraživanja i književnokritičkog zaključivanja, te molimo
Fakultetsko vijeće da našu pozitivnu ocjenu ovog rada prihvati, a kandidatkinju
uputi na daljni postupak stjecanja magisterija iz oblasti talijanske
književnosti.
U Zagrebu, 25.
ožujka 2003.
………………………………………….
1. Dr. Sanja Roić, red. prof.
Predsjednik povjerenstva
2…………………………………………
Dr. Mladen Machiedo, red. prof.
Član povjerenstva
3.…………………………………………
Dr.
Elis Deghenghi Olujić, docent
Član
povjerenstva
Sveučilište u Zagrebu
Filozofski fakultet
Odsjek za talijanistiku
Vijeću Filozofskog fakulteta u
Zagrebu
Predmet: Izvješće o ocjeni magistarskog rada
Viviane Viviani, naslovljenoga La lirica di Giacomo Scotti in lingua
italiana
Na sjednici održanoj 23.
studenog 2000. Fakultetsko vijeće Filozofskog fakulteta u Zagrebu imenovalo nas
je u Stručno povjerenstvo za ocjenu magistarskog rada Viviane Viviani, pod
naslovom Giacomo Scotti: a cavallo fra
due culture. U Izvješću koje smo Fakultetskom vijeću podnijeli 13. veljače
2001, izložili smo niz primjedaba metodološke naravi, predložili smo da
pristupnica izabere sadržaju primjereniji naslov te smo zamolili Fakultetsko
vijeće da rad uputi na doradu. Na temelju izvješća i usmenih konzultacija sa
članovima povjerenstva, pristupnica je rad preustrojila i znatno dopunila te promijenila
naslov, koji ovo povjerenstvo prihvaća. Stoga Fakultetskom vijeću podnosimo
IZVJEŠĆE
Magistarski rad Viviane
Viviani, pod naslovom La lirica di
Giacomo Scotti in lingua italiana (Lirika Giacoma Scottija na talijanskome
jeziku), napisan je na talijanskome jeziku i obuhvaća 174 stranice
kompjutorskog ispisa, u koje se ne ubraja 6 stranica bibliografije. Rad se dijeli na sljedeća poglavlja: Uvod,
(1) Povijesno-politički kontekst
razdoblja nakon Drugoga svjetskog rata, (2) Kulturni i književni kontekst od
pedesetih godina do danas, (3) Giacomo Scotti: život, (4) Lirika Giacoma
Scottija, (5) Giacomo Scotti u svojemu povijesno-poetičkom kontekstu, (6)
Zaključak, (7) Sažetak na talijanskom jeziku, (8) Sažetak na hrvatskom jeziku,
Bibliografija.
Nova verzija magistarskoga
rada Viviane Viviani nastoji prikazati Scottijevu talijansku liriku smještajući
je u povijesni, politički i poetički kontekst, pri čemu se, slijedeći upute
ovoga povjerenstva, trudi na manju mjeru svesti ideologiziran panegirički ton,
a više pozornosti posvetiti formalno-poetičkim obilježjima i intertekstualnoj
uvjetovanosti autorova djela. Pristupnica je u korištenu literaturu uvrstila
nekoliko neizostavnih književno-povijesnih i teorijskih jedinica i ujednačila
način navođenja literature.
Prva dva poglavlja, u kojima
se donosi kratak pregled povijesnih, političkih, kulturnih i književnih prilika
u razdoblju nakon Drugoga svjetskog rata, nije izravno povezan s predmetom
istraživanja. Treće poglavlje sadrži sumaran autorov životopis, uz naznaku da
se njegovim “vrlo intenzivnim i burnim životom” bavi biografski roman Luigija
Lusentija La soglia di Gorizia. U
četvrtome i petome poglavlju pristupnica razmatra autorovu liriku na
talijanskome jeziku, koju razvrstava po tematskom kriteriju, na način koji i
sam podsjeća na romanesknu konstrukciju autorova moralnog i biografskog lika
kao uzora čestitosti i pravednosti, beskompromisna buntovnika, žrtve
neodređenih političkih progona i herojskog promicatelja ugroženih nacionalnih
interesa. U opisu Scottijevih sastavaka nastoje se istaknuti retorička i
stilska svojstva autorova iskaza. Najkorisniji je pristupničin prilog
proučavanju teme pokušaj da autorovo pjesničko djelo na talijanskome postavi u
odnos prema poetičkim strujama suvremene i starije talijanske književnosti, pa
tako u Scottijevim sastavcima ističe nazočnost reminiscencija na lirske opuse
Giuseppea Ungarettija, Salvatorea Quasimoda, Rocca Scotellara i Umberta Sabe,
kao i tragove autorovih nastojanja da prati neoavangardističke eksperimente odnosno zasade neorealističke
socijalno angažirane poezije. Pristupnici treba prigovoriti što tekstove drugih
talijanskih autora redovito navodi iz druge ruke. Kako pristupnica ne vodi
računa o Scottijevoj uronjenosti u netalijanski književni kontekst, potpuno
izostaje osvrt na poetičke veze s hrvatskom, srpskom i ostalim književnostima s
kojih je Scotti prevodio; očit je primjer razmatranje Scottijeve pjesme Il mare ride (str. 54-5), koja doslovno
parafrazira Pupačićevu pjesmu More i ja.
Problematičnom se doima
impostacija istraživanja koju pristupnica ponovno najavljuje na str. 3,
određujući svoj rad kao “odavanje počasti” Giacomu Scottiju. Iz takva poimanja
književno-znanstvenog istraživanja ishode ton radnje koji nije uvijek primjeren
akademskom diskursu, subjektivne procjene dnevničko-ispovjednih značajki i
ideoloških stavova kao nepatvoreno “estetskih” vrijednosti, pohvale autorovoj
nedokazivoj “spontanosti” i “iskrenosti”, izvođenja kritičkih sudova iz
nagađanja o “vjerojatnoj” podudarnosti osobnih iskustava s “nadahnućem”,
inzistiranje na doslovnoj referencijalnosti Scottijeva pjesništva, kao i na
shvaćanju poezije kao funkcionalnog odvjetka nacionalne demografije, te
poglavito reproduciranje patetičnih autorovih pritužaba na ničim potkrijepljenu
političku opasnost koja talijanskoj nacionalnoj skupini prijeti u “vučjem
okruženju” (str. 124; usp. i str. 121, 123, itd.) i ekstatičnih vizija o
ponovnoj uspostavi navodno isključivo kulturnog “idealnog jedinstva talijanskog
naroda, Talijana s obiju obala” (str. 24).
Uza sve stilske i metodološke
manjkavosti istraživanja i iznošenja građe, što će biti predmetom rasprave na
obrani, rad Viviane Viviani prvi je pokušaj sustavna monografskog prikaza
Scottijeve lirike na talijanskom jeziku te udovoljava minimalnim zahtjevima
znanstvenog rada na razini magistarskog rada. Stoga predlažemo Fakultetskom
vijeću da magistarski rad Viviane Viviani, pod naslovom La lirica di Giacomo Scotti in lingua italiana, uputi u daljnji
postupak.
Dr. sc. Morana Čale, docent
predsjednica
povjerenstva
Prof.
dr. Vera Glavinić, red. prof. u miru
članica
povjerenstva
Prof. dr. Mladen Machiedo, red. prof.
član povjerenstva
Sveučilište u Zagrebu
Filozofski fakultet
Fakultetsko vijeće
10000 Zagreb, Ivana Lučića 3
Svojom nas je odlukom od 20. veljače 2003. (Klasa: 643-02/03-03/4, Ur. broj: 3804-240-03-2) Fakultetsko vijeće obavijestilo da utvrdimo je li mr. sc. Amir Kapetanović udovoljio svim uvjetima predviđenim Programom Jednogodišnjega doktorskog studija kroatistike i može li mu se odobriti tema pod naslovom Arhaizmi u hrvatskom jeziku. Proučivši dostavljenu nam dokumentaciju, podnosimo vam ovaj
Izvještaj
Mr. sc. Amir Kapetanović Upisao je 2001./02. akademske godine Jednogodišnji doktorski studij na Poslijediplomskom znanstvenom studiju kroatistike. Navrijeme je udovoljio svim obvezama predviđenim Programom toga Studija. Položio je propisane ispite (s prosječnom ocjenom 5) te izradio i obranio obje doktorske kvalifikacijske radnje.
Do upisa je na jednogodišnji doktorski studij Poslijediplomskog znanstvenog studija kroatistike priredio (s akademikom Nikolom Batušićem četiri srednjovjejkovna prikazanja u knjizi "Pasije" i objavio dva (samostalna) rada: Na prvoj stubi hrvatske preporodne leksikografije. Daničina zbirka, 1835. ("Kolo", VIII, 1, Zagreb, 1998., str. 40-59) i Hrvatski preporoditelj Vjekoslav Babukić ("Forum", XXXIX, 7-9, Zagreb, 2000., 1080-1109). Za studija je objavio još tri rada: Prijepori oko "mlađih prijepisa" i Nalješkovićeve "Pjesni ljuvene" ("Rasprave Instituta za hrvatski jezik i jezikoslovlje", 27, Zagreb, 2001, 113-131), Jezik Karnarutićeva spjeva o babilonskim ljubavnicima ("Rasprave Instituta za hrvatski jezik i jezikoslovlje", 27, Zagreb 2001., 133-144) i Drobnićev rječnik i hrvatska preporodna leksikografija ("Rasprave Instituta za hrvatski jezik i jezikoslovlje", 28, Zagreb, 2002).
I u razgovorima je sa svojom mentorom i u doktorskim kvalifikacijskim radnjama i u sinopsisu pokazao da problematika kojom se želi pozabaviti odgovara zahtjevima doktorskoga rada, pa mu se tema za nj Arhaizmi u hrvatskom jeziku može prihvatiti.
U tome bi se (doktorskom) radu pozabavio jezičnim jedinicama koje je u jezikoslovlju uobičajeno nazivati arhaizmima (zastarjelicama). Dosadašnja su njegova (i ne samo njegova) istraživanja pokazala da se gramatički (morfo(no)loški i sintaktički) arhaizmi ne razlikuju od realizacije aktualnih pravila jezičnoga sustava (koje se obično objašnjavaju kao "ostatak" prošlosti ili kao "iznimka od pravila"). U leksiku pak nije na zadovoljavajući način objašnjen odnos među arhaizmima, neologizmima, nekrotizmima i historizmima. I jedni su i drugi arhaizmi (i gramatički i leksički) izazvali brojne teorijske i metodološke probleme s kojima se treba "uhvatiti ukoštac".
Jedan je od tih problema poslijesosirovsko shvaćanje dihotomije jezik : govor (usmjereno sociolingvistički) i potreba za reinterpretacijom dihotomije sinkronija : dijakronija pokrenute Coseriuovom trihotomijom jezik : norma : govor, u kojoj normu ne zanima korektno - nekorektno, nego uobičajeno - neuobičajeno (kolektivno - individualno) u jezičnoj djelatnosti.Coseriuova reinterpretacija dihotomije sinkronija : dijakronija pokazuje da to nisu dvije suprotstavljene dimenzije jezika, nego dva plana (dvije perspektive) istraživanja jezika. Novija istraživanja jezičnih promjena ne prihvaćaju mogućnost njihova proučavanja u okviru dihotomije sinkronija : dijakronija. To su naime (sinkronija i dijakronija) pojmovi jezikopovijesnoga opisa, a ne pojmovi teorije jezičnih promjena.
Uže će područje rada biti ciljano odabiranje jedinica za uspostavljanje jedinstvena, vremenski i funkcionalno raslojena, korpusa.
Na tome će korpusu biti preispitane postojeće definicije arhaizama te provjerene nove metode i kriteriji za njihovo novo definiranje. Te će nove metode istraživanja pokazati i to da treba odustati od tvrdnje da leksički historizmi "zastarijevaju" i da pripadaju pasivnomu leksiku.
Osnovni će metodološki postupci biti izrada i analiza korpusa te sinteza podataka dobivenih promatranjem i utvrđivanjem gramatičkih i leksičkih odnosa.
U uvodnome će se dijelu rada odrediti njegova teorijska polazišta, dvodioba i trodioba jezične djelatnosti, (su)odnos sinkronije i dijakronije, pojam "jezična promjena", pasivno : aktivno, staro : novo, korektno : nekorektno, potrebno : nepotrebno. U drugome će se dijelu zasebno analizirati gramatički (morfo(no)loški i sintaktički) te leksički arhaizmi. Nakon razgraničenja historizama, neologizama i arhaizama analizirat će se "izrazni" i "sadržajni" arhaizmi. U trećemu će se dijelu dati osvrt na frazeološke i ortografsko-grafijske arhaizme. U četvrtome će se dijelu objasniti reanimacija starih jezičnih jedinica, a u završnome stilogenost arhaizama.
U Zagrebu, 19. ožujka 2003.
Povjerenstvo:
___________________________________
dr. sc. Josip Silić, predsjednik
____________________________________
dr. sc. Ivo Pranjković, član
____________________________________
dr. sc. Stjepan Damjanović, član
FAKULTETSKO VIJEĆE AMIR KAPETANOVIĆ
FILOZOFSKOGA FAKULTETA MIRKA OŽEGOVIĆA (stan Cicvarić)
SVEUČILIŠTA U ZAGREBU 10290 ZAPREŠIĆ
IVANA LUČIĆA 3 01/33/11/958
10000 ZAGREB akapetan@matica.hr
SINOPSIS DOKTORSKOGA RADA
ARHAIZMI U HRVATSKOM JEZIKU
Znanstveno područje: HUMANISTIČKE
ZNANOSTI
Polje: FILOLOGIJA
Grana: KROATISTIKA
1. Do sada je nedovoljno pozornosti usmjereno na istraživanje jezičnih pojava koje osjećamo ili detektiramo kao "staro" ili "zastarjelo" u jeziku. Takve jezične jedinice obično nazivamo arhaizmima. Istraživanje koje predlažemo potakle su aporije i teorijska neutemeljenost dosadašnjih definicija tih pojava, a one se mogu promatrati ne samo na leksičkom nego i na gramatičkom planu. Preliminarno istraživanje pokazuje da su nedovoljno istraženi gramatički arhaizmi u hrvatskom jeziku. Gramatičke arhaizme (fonološke, morfološke, sintaktičke) često ne razlikujemo od realizacije aktualnih pravila jezičnoga sustava (koju obično objašnjavamo kao "dah" ili "ostatak" prošlosti, "iznimka od pravila", ili "neprobavljiva jezična prošlost"). U području leksika nije dostatno razjašnjen odnos arhaizama, neologizama, nekrotizama i historizama, pa se javljaju problemi u razgraničenju i definiranju tih razreda leksema. Također, ne možemo biti zadovoljni dosadašnjom tipologijom arhaizama u hrvatskom jeziku. Smatramo, stoga, da postoje opravdani razlozi za predloženo istraživanje, a navedeno samo djelomično ilustrira mnoštvo metodoloških i teorijskih problema s kojima se susrećemo u lingvističkim i filološkim istraživanjima.
2. Poslijesosirovska lingvistika (sociolingvistički usmjerena) ublažila je "oštrinu" dihotomije jezik – govor te reinterpretirala dihotomiju sinkronija – dijakronija. Razlikujemo, dakle, dvije apstrakcije (jezični sustav i normu) koje se realiziraju u govoru. U trodiobi sustav – norma – govor (E. Coseriu) norma nije instanca koju zanima korektno – nekorektno u jeziku, nego instanca koja je usredotočena na uobičajeno – neuobičajeno (individualno/kolektivno) u jeziku. U sustavu i normi nema arhaizama, ali se arhaizmi kao činjenice realizacije utvrđuju prema odnosima koji vladaju u sustavu i normi.
Reinterpretacija odnosa sinkronije i dijakronije (E. Coseriu) pokazala je da to nisu dvije suprotstavljene dimenzije jezika, nego dva plana (perspektive) istraživanja jezika. Noviji teorijski pristupi jezičnim promjenama (npr. R. Keller) odbacuju mogućnost njihova proučavanja u okviru opreke sinkronija – dijakronija jer su sinkronija i dijakronija pojmovi jezičnopovijesnoga opisa, a ne teorije jezičnih promjena.
Arhaizme možemo detektirati u realizaciji, kontrastiranjem jezične jedinice s dinamikom ”stanja” u kojemu se aktualizira (arhaizam prema odnosima koji su ga derivirali kao "normalnu" jedinicu realizacije / arhaizam prema zatečenim odnosima koji vladaju u sustavu u trenutku kad se jezična jedinica realizira kao arhaizam).
Mnoga neriješena teorijska pitanja vezana uz leksičko-semantičke odnose i prijeporna "otvorenost" leksičkoga sustava otežavaju istraživanje leksičkih arhaizama. Međutim, moguće je analizirati leksičke arhaizme na temelju poznatoga trokuta (’izraz’ – ’sadržaj’ – ’referent’) te suodnosa leksema s obzirom na sinonimiju, homonimiju, polisemiju. Također, posve smo uvjereni kako možemo dokazati da je pripadnost leksičkih arhaizama (ali i historizama, neologizama) kojemu od leksičkih slojeva (tzv. pasivni) irelevantna za njihovo definiranje i detekciju u jezičnoj realizaciji.
3. Rezultati istraživanja mogu se aplicirati u istraživanju gramatičkih i leksičkih odnosa u različitim presjecima hrvatskoga jezika te u izradi suvremenih gramatika i rječnika hrvatskoga jezika.
4. Uže područje rada u istraživanju predstavlja ciljano odabiranje jedinica za uspostavu jedinstvenoga korpusa koji mora biti vremenski i funkcionalno raslojen. Iako se u prvi mah može osporavati validnost toga metodološkoga postupka jer onemogućuje "slučajnost" potvrda, preliminarno istraživanje pokazalo je da je ”ciljanost" nužna zbog nefrekventnosti arhaizama. Rad na korpusu važna je dionica istraživanja. Korpus je pretpostavka istraživanja, ali i materijal na kojemu moramo provjeravati i ovjeravati teorijske postavke.
5. Preispitivanjem postojećih definicija (radom na korpusu) uspostavit ćemo niz novih metoda i kriterija za utvrđivanje arhaizama. Zaključci istraživanja omogućit će novu definiciju arhaizma. Cilj ćemo postići ako istraživanjem uspijemo stvoriti pretpostavke za prevladavanje nesigurnosti u interpretaciji jezičnih elemenata koje nazivamo arhaizmima. Želimo postići i neke sporedne ciljeve, naprimjer, u razgraničenju leksičkih arhaizama i historizama pokazat ćemo da historizmi ne "zastarijevaju" i ne pripadaju tzv. pasivnom leksiku. Osvijetlit će se njihova terminološka vrijednost, pa i mogućnost dehistorizacije metaforom.
6. U istraživanju osnovni metodološki postupci su izrada i analiza korpusa te sinteza podataka dobivenih promatranjem i utvrđivanjem gramatičkih i leksičkih odnosa.
7. U uvodnom
dijelu rada odredit ćemo teorijska polazišta (sinkronija/dijakronija; dvodioba
i trodioba jezične djelatnosti, problem jezičnih promjena,
"pasivno"/"aktivno", "staro"/"novo",
"potrebno"/"nepotrebno",
"korektno"/"nekorektno"). U drugom dijelu analizirat ćemo
zasebno gramatičke (fonološke, morfološke, sintaktičke) i leksičke arhaizme
(poslije razgraničenja historizama, neologizama i leksičkih arhaizama
analizirat ćemo posebno izrazne i sadržajne leksičke arhaizme). U trećem dijelu
osvrnut ćemo se na frazeološke arhaizme (i arhaizme u frazemu), a zatim na
(orto)grafske arhaizme. Proces reanimacije ”starih” jezičnih jedinica (uzroci i
posljedice) objasnit ćemo u četvrtom dijelu rada, a u završnom razmotrit ćemo
stilističku vrijednost arhaizama.
Zagreb, 8. siječnja 2003.
mentor voditelj studija kandidat
dr. sc. JOSIP SILIĆ dr. sc. JOSIP SILIĆ AMIR KAPETANOVIĆ
FILOZOFSKI FAKULTET
SVEUČILIŠTA U ZAGREBU
ODSJEK ZA KROATISTIKU
Vijeću Poslijediplomskih
studija
Filozofskog fakulteta
Fakultetsko vijeće Filozofskog fakulteta u Zagrebu imenovalo nas je na sjednici od 10. veljače 2003. u Stručno povjerenstvo koje će utvrditi je li mr. sc. Boris Kuzmić ispunio sve uvjete predviđene programom Jednogodišnjeg doktorskog studija kroatistike i može li se odobriti tema pod naslovom Odnos između dvojine i množine u predstandardnom razdoblju hrvatskoga jezika. Nakon uvida u priložene dokumente, podnosimo sljedeće
IZVJEŠĆE
1. Boris Kuzmić upisao je jednopredmetni doktorski studij kroatistike 14. 12 2001.
2. Kandidat je izvršio sve obaveze u skladu s programom poslijediplomskoga studija:
a) položio je propisane ispite
b) izradio seminarske radove
c) prosjek ocjena je 5
d) sudjelovao je u znanstveno-istraživačkom radu: Za prvu knjigu projekta Hrvatski paleoslavisti i istraživači hrvatskoga glagoljaštva napisao je 11 priloga. Surađuje na izradi Rječnika staroslavenskoga jezika. Surađuje na projektu Općeslavenski lingvistički atlas u pripremi hrvatskoga dijalektnog materijala (koji se šalje u sve slavenske zemlje), kao i u pregledavanju karata, indeksa i komentara za knjigu o refleksima jora i jera u 850 slavenskih punktova (koja se priprema za tisak u Hrvatskoj).
e) ima
objavljene znanstvene radove:
2001:
Stupnjevanje pridjeva u Senjskom korizmenjaku, Drugi hrvatski slavistički kongres, Zbornik radova 1, Gl. ur.
Dubravka Sesar, HFD, Zagreb, 237–241.
2001:
Oblici pridjeva u Senjskom korizmenjaku (1508.), Senjski zbornik, 28, 79–104.
2001:
Jezik Veprinačkog zakona (1507), Fluminensia,
1–2, 1–24.
2002:
Jezična obilježja Senjskog korizmenjaka (1508), Rasprave Instituta za hrvatski
jezik i jezikoslovlje, 28, 87-101.
f) s mentoricom se dogovarao o temi disertacije
g) obranio je doktorski klasifikacijski rad Odnos između dvojine i množine u predstandardnom razdoblju hrvatskoga jezika s ocjenom izvrstan.
3. Kao korpus za jezičnu analizu odnosa dvaju gramatičkih brojeva, množine i dvojine uzimaju se hrvatski tekstovi pravne regulative od 13. do 18. st. U radu se analizira odnos dvojine i množine, i to slobodna dvojina i množina. Kongruentna, sindetička i anaforička dvojina i množina analiziraju se u svezi s brojevima kvantifikatorima dva, oba(dva), tri, četiri. Istražuje se u kojim se padežima imenica očuvala slobodna dvojina i kako je razvojno tekao njezin gubitak, kada i u kojim vrstama riječi započinje proces miješanja dvojinskih i množinskih nastavaka uz brojevne kvantifikatore, čuva li se morfološka kongruentna dvojina i je li njezino značenje postalo množinsko, kakva je sudbina sindetičke dvojine u razvoju hrvatskoga jezika itd. Rad će obuhvaćati sve tipove dvojine i množine u istraživanom razdoblju u suodnosu svih hrvatskih književnojezičnih tipova s posebnim osvrtom na stanje u deklinaciji brojeva.
Pitanje odnosa gramatičkih brojeva dvojine i množine u hrvatskoj jezičnoj povijesti nije dovoljno ni sustavno istraženo, ovaj bi rad osvijetlio nerazjašnjena pitanja, a u perspektivi može voditi prema izradi povijesne gramatike hrvatskoga jezika.
4. Prilog: sinopsis kandidata
Zaključak
Stručno je povjerenstvo zaključilo da je mr. Boris Kuzmić ispunio sve obaveze u skladu s programom jednogodišnjeg doktorskog studija kroatistike i odobrilo predloženu temu smatrajući da će doktorat Borisa Kuzmića biti vrijedan znanstveni doprinos istraživanju hrvatske jezične povijesti. Stručno povjerenstvo moli Vijeće da prihvati predloženi zaključak.
Stručno
povjerenstvo:
1. dr. sc. Mira Menac-Mihalić, docentica
predsjednica povjerenstva, mentorica
2. dr. sc. Josip Silić, red. prof.
član povjerenstva
3. dr. sc. Stjepan Damjanović, red. prof.
član povjerenstva
U Zagrebu, 1. ožujka 2003.
Fakultetskom
vijeću Boris
Kuzmić
Filozofskog
fakulteta Sisačka
5
Sveučilišta
u Zagrebu 10410
Velika Gorica
Ivana
Lučića 3, Zagreb
Sinopsis
doktorskoga rada
ODNOS IZMEĐU
DVOJINE I MNOŽINE U PREDSTANDARDNOM RAZDOBLJU HRVATSKOGA JEZIKA
Znanstveno područje:
humanističke znanosti
Polje: jezikoslovlje
Grana: kroatistika
U istraživanju hrvatske jezične povijesti važno je pitanje odnosa između
dvaju gramatičkih brojeva, množine i dvojine. Navedeni odnos, poglavito na
morfološkom i sintaktičkom planu, dosada nitko od hrvatskih jezikoslovaca nije
uzimao u obzir kao relevantnu činjenicu, a i rijetki znanstveni prilozi,
objavljeni u hrvatskoj periodici, nerijetko daju uopćenu i iskrivljenu sliku o
odnosu između dvojine i množine u hrvatskome jeziku. Kao korpus za jezičnu
analizu spomenutoga odnosa uzimaju se hrvatski tekstovi pravne regulative od
13. do 18. st. (uključujući 18. st.). Raznovrsnost hrvatskih književnojezičnih
tipova, kao i šira vremenska protežnost, čini se najvažnijim uvjetom u
istraživanju navedenoga problema, koji se u doktorskom radu uzima u obzir, a
tako će se najtočnije pokazati kako se razvijao odnos između dvojine i množine
u povijesti hrvatskoga jezika.
Podjela dvojine na tipove preuzima se od ruskoga lingvista Olega F. Žolobova (Symbolik und historische Dynamic des slavischen Duals = Simvolika i istoričeskaja dinamika slavjanskogo dvojstvennogo čisla, Frankfurt am Main 1998). Dosadašnje relevantne spoznaje o odnosu između dvojine i množine mogu se navesti u nekoliko točaka: a) Dvojina u hrvatskom jeziku nestaje u 16. st.; b) Dvojina se najprije gubi u glagolskim oblicima počevši od 16. st.; c) Tek od 15. st. dvojinski oblici prodiru u imeničku i zamjeničku morfološku strukturu u množini; d) Tek u 17. st. dvojinski nastavak -oma u DLI mn. realizira se kao -ima; e) Uz dvojinu imenica već do kraja 13. st. mogla se upotrebljavati i množina u predikatu; f) Najprije se u hrvatskom jeziku gubi anaforička dvojina, a tek poslije drugi tipovi dvojine; g) Indeklinabilnost brojeva u svezama bez prijedloga javlja se tek u 18. st.; h) u štokavskim je tekstovima dvojina prevladala nad množinom, u kajkavskim množina nad dvojinom, a u čakavskim se dvojina čuva uz brojevni kvantifikator 2.
Problem koji će se radom istražiti može u perspektivi imati i praktičnu primjenljivost, poglavito u izradi povijesne gramatike hrvatskoga jezika.
Kao uže područje rada uzima se analiza odnosa između dvojine i množine koja se proučava kroz nekoliko tipova karakterističnih za oba gramatička broja: analizira se slobodna dvojina/množina, a vezana, kongruentna, sindetička i anaforička dvojina/množina, samo u svezi s brojevnim kvantifikatorima 2, oba(dva), 3 i 4.
U radu će se istražiti: a) U kojim se padežima imenica očuvala slobodna dvojina i kako je razvojno tekao njezin gubitak; b) Kada i u kojim vrstama riječi započinje proces miješanja dvojinskih i množinskih nastavaka, uz brojevne kvantifikatore; c) Je li u starijim razdobljima dvojina imenica, poglavito m. i sr.r., uz brojevne kvantifikatore 3 i 4, starijega postanja nego množina, koja će tek jezičnim razvojem steći dominaciju nad dvojinom?; d) Čuva li se morfološka kongruentna dvojina i je li njezino značenje postalo množinsko?; e) Kako izgleda proces preuzimanja morfoloških i sintaktičkih obilježja množine u pridjeva i glagolskih oblika?; f) Kakva je sudbina sindetičke dvojine u razvoju hrvatskoga jezika; g) Izostaju li dvojinski oblici u anaforičkoj uporabi?; h) Kako se od 13. do 18. st. sklanjaju brojevi 2, oba(dva), 3 i 4?; i) Jesu li se brojevi 2, oba, 3 i 4 u zavisnim padežima, ako su bili dijelom prijedložnoga izraza, sklanjali ili nisu?
U istraživanju odnosa između dvojine i množine služit ću se deskriptivno-komparativnom metodom što znači da će se istovremeno pratiti navedeni odnos u svim hrvatskim književnojezičnim tipovima; u znanstvenoj obradi podataka, izvođenju zaključaka i sudova služit ću se induktivno-deduktivnom metodom; u izračunavanju frekvencije pojedinih gramatičkih pojavnica služit ću se i statističkom metodom.
Strukturno će rad obuhvaćati sve tipove dvojine / množine od 13. do 18. st. u suodnosu svih hrvatskih književnojezičnih tipova s posebnim osvrtom na stanje u deklinaciji brojeva.
U Zagrebu, 9. siječnja 2003.
Mentor: Voditelj studija: Kandidat:
_______________________ ____________________ ___________________
Dr. Mira Menac-Mihalić, doc. Dr. Josip Silić, red. prof. Mr. Boris Kuzmić, asist.
Fakultetskom vijeću Filozofskog fakulteta u Zagrebu
Na sjednici Fakultetskog vijeća održanoj 13. siječnja 2003. imenovani smo u stručno povjerenstvo koje će utvrditi je li Maja Anđel ispunila sve uvjete predviđene programom Poslijediplomskog doktorskog studija lingvistike i može li se odobriti tema pod naslovom Strukturiranje glagolskih dopuna u konekcionističkom modelu. Podnosimo
Izvještaj
Maja Anđel upisala je Poslijediplomski znanstveni studij lingvistike u akademskoj godini 1998/99. Položila je sve propisane ispite, a kvalifikacijski rad «Usvajanje morfologije u okviru psiholingvističkih teorija (s osobitim naglaskom na teoriju prirodne morfologije)» obranila je 10. srpnja 2002. godine pred povjerenstvom u sastavu dr. sc. Zrinka Jelaska, docent, predsjednica; dr. sc. Zrinjka Glovacki-Bernardi, red. prof., član; dr. sc. Mirko Gojmerac, izv. prof., član. Time je stekla uvjete za upis doktorskog studija koji pohađa od 26. listopada 2002. godine.
Maja Anđel objavila je nekoliko izvornih znanstvenih članaka (npr. Anđel i dr. (2000.): Acquisition of verbs in Croatian, French and Austrian German: An outline of a comparative analysis. Suvremena lingvistika 49-50, 5-25; Anðel (2001.): Einfluss der frühen Mehrsprachigkeit auf späteres Fremdsprachenlernen. Der kroatische Deutschlehrerverband, 4. internationale zagreber Konferenz: Europa – Mitteleuropa – Mittlemeeraum. Mehrsprachigkeit als Voraussetzung kultureller Vielfalt und Integration in Europa. 36 – 39); dva poglavlja u knjizi, od kojih je dosad tiskano Morphology and semantics – the basis of Croatian case. Maria D. Voeikova & Wolfgang. U. Dressler (ur.), Pre- and Protomorphology. München: LINCOM Europa, 2002. 177-189 (u suradnji sa Z. Jelaskom i M. Kovaèeviæ, treæi autor); sudjelovala je na brojnim skupovima u Hrvatskoj i inozemstvu.
Tema disertacije Maje Anđel je Strukturiranje glagolskih dopuna u konekcionističkom modelu.
Konekcionistički modeli predstavljaju pokušaj računalne simulacije strukture i funkcije ljudskoga mozga. Sastoje se od računalnih jedinica međusobno povezanih i organiziranih po uzoru na mrežu neurona biološkoga mozga. Namjena je ovako organiziranih modela učenje i konačno (samostalno) generaliziranje zakonitosti lingvističkih struktura, za razliku od simboličkog procesiranja u kojemu se računalo oslanja na niz unaprijed zadanih pravila. U ovom će se radu model trenirati na skupu podataka (rečenica) s različitom strukturom glagolskih dopuna, za hrvatske glagole i njihove njemačke ekvivalente. Zatim će se analizirati ponašanje mreže u uvjetima «učenja» podataka iz jednog i iz drugog jezika. Na kraju slijedi usporedba procesa za oba jezika. U svjetskoj se lingvistici ova metoda koristi od početka osamdesetih godina.
Članovi stručnog povjerenstva utvrdili su da kandidatkinja Maja Anđel ispunjava uvjete predviđene programom Poslijediplomskog doktorskog studija lingvistike za odobravanje teme doktorata.
Predloženi rad Strukturiranje glagolskih dopuna u konekcionističkom modelu dobro je obrazložen i predstavljat će značajan teorijski doprinos u našoj lingvistici dosad neprimjenjivanoj metodi i kontrastivnom proučavanju glagolskih struktura u njemačkome i hrvatskome pa stoga predlažemo Fakultetskom vijeću da ga prihvati.
Prof. dr. Zrinjka Glovacki-Bernardi voditeljica je projekta uz koji je vezana tema disertacije pa predlažemo da se prihvati njezino imenovanje za mentoricu.
Zagreb, 17.2.2003.
Stručno povjerenstvo
dr.sc. Stanko Žepić, red.prof.
dr.sc. Mirko Gojmerac, red. prof.
dr.sc. Zrinjka Glovacki-Bernardi, red.prof.
Fakultetsko vijeće Maja Anđel
Filozofskoga fakulteta Tijardovićeva 28
Sveučilišta u Zagrebu 10000 Zagreb
Ivana Lučića 3
10000 Zagreb
Sinopsis doktorskoga rada
STRUKTURIRANJE GLAGOLSKIH DOPUNA
U KONEKCIONISTIČKOM MODELU
Znanstveno područje: humanističke znanosti
Polje: znanost o jeziku
Grana: germanistika
Cilj ovoga rada jest utvrditi sličnosti i razlike u obradi struktura glagolskih dopuna, tj. modela glagolske valencije u hrvatskome i njemačkome, u uvjetima konekcionističkog modela – umjetne neuralne (neuronalne, neuronske) mreže.
Pojam glagolske valencije, tj. strukture glagolskih argumenata, javlja se pedesetih godina dvadesetog stoljeća. Sukladno koncepciji valencije atoma poznatoj iz kemije, glagol dobiva ulogu rečeničnog «atoma» koji ima obvezu ili mogućnost da uza se veže neizostavne, odnosno fakultativne dopune u obliku različitih sintaktičkih elemenata. Premda ova zamisao u trenutku kada ju Tesnière formalno oblikuje nije posve nova, ipak tek tada uzrokuje u lingvistici posve nov način gledanja na sintaktičke odnose u rečenici. Glagol postaje središtem sintaktičke konstrukcije, a sve rečenične dopune ovise o njegovim sintaktičkim i semantičkim svojstvima.
Poput svih drugih pojava u jeziku, i glagolska je valencija predmet promatranja psiholingvistike. No iz psiholingvističkog očišta svaki jezični fenomen dobiva novu dimenziju koja proizlazi iz čovjekovih bioloških i psiholoških osobina. Drugim riječima, psiholingvistika postavlja pitanje kako čovjek najprije usvaja, a zatim pohranjuje i obrađuje podatke koji se odnose na jezičnu djelatnost. Metode kojima psiholingvisti pokušavaju pronaći odgovor na to pitanje različite su. Jedna od najnovijih i sve utjecajnijih rezultat je sve većeg razvitka računalne znanosti, a poznata je pod nazivom konekcionizam.
Konekcionizam je naziv za računalno modeliranje obrade podataka koje se temelji na podražavanju ustroja i rada ljudskoga mozga. Konekcionistički model, odnosno umjetna neuralna mreža, sastoji se od jedinica (čvorova) koje preuzimaju ulogu ljudskih neurona. Kao i pravi neuroni u moždanoj kori, i jedinice konekcionističkog računalnog modela organizirane su u slojevima i međusobno povezane kako bi mogle razmjenjivati podatke. Njihova je zadaća da «uče» i iz naučenog materijala stvore matricu koja uvjetuje njihovo buduće ponašanje u novim situacijama ili im omogućava predviđanje budućih kretanja (povezanima s područjem u kojemu je mreža do tad «učila»).
Jedno od znanstvenih područja na kojima je konekcionizam naišao na najširu primjenu upravo je lingvistika. Naime, s pojavom kognitivne lingvistike pojavile su se pretpostavke suprotstavljene psiholingvističkim postulatima Chomskoga o modularnom smještaju jezika unutar ljudskoga mozga i o urođenosti (barem nekih) jezičnih funkcija. Nativističkim su se pretpostavkama tako suprotstavile empiricističke, prema kojima je ljudski mozak tabula rasa spremna za upijanje podataka koje treba akumulirati, analizirati i generalizirati na odgovarajući način. Umjetna neuralna mreža u tom je smislu idealna za simuliranje aktivnosti u ljudskom mozgu. Pojednostavljeno rečeno, dovoljno je da ju organiziramo na sličan način (neuroni organizirani u slojeve, dendriti i aksoni, sinapse, neurotransmiteri) i dobit ćemo alat donekle ekvivalentan ljudskome mozgu. Nepostojanje specijaliziranih modula i urođenih jezičnih mehanizama znači da se sav jezični materijal u početku obrađuje zajedno, pravilni oblici i konstrukcije uz nepravilne, produktivni zajedno s neproduktivnima. Konekcionistički modeli time su u skladu s temeljnim pretpostavkama kognitivne lingvistike, koje obuhvaćaju shematičnost, nemodularnost, radijalnost kategorija itd. Proces «učenja» računala zatim se uspoređuje s procesom učenja istog sadržaja u ljudi.
U svojem kvalifikacijskom radu za izradu doktorske disertacije bavila sam se teorijom prirodnosti, lingvističkom teorijom bliskom kognitivnoj lingvistici, koja istražuje ontogenetski i filogenetski razvoj jezika s nativističke pozicije. Teorija prirodnosti također se temelji na pretpostavci da čovjek (dijete u procesu jezičnog usvajanja) prikuplja jezični materijal do takozvanog kritičnog trenutka, kada masa prikupljenih podataka postaje prevelika i počinje se samoorganizirati prema načelima teorije kaosa (Karpf, 1990). Takva samoorganizacija podataka, njihova analiza i generalizacija obilježja su procesa učenja i konekcionističkih modela.
Konekcionistički modeli primjenjuju se u lingvistici od sredine osamdesetih godina (Rumelhart i McClelland, 1986.) za istraživanja svih jezičnih sastavnica - fonologije, morfologije, sintakse, leksika, a najpoznatiji radovi odnose se na množinsku morfologiju u engleskome. No kako konekcionizam postaje sve prihvaćeniji, mreže sve bolje i savršenije u smislu simuliranja moždane aktivnosti, istraživanja se proširuju na sve više lingvističkih problema u sve većem broju jezika.
U Hrvatskoj umjetne se neuralne mreže danas koriste uglavnom na području telekomunikacija i medicine. Konekcionistička obrada obilježja njemačkoga jezika brzo se razvijala od devedesetih godina 20. stoljeća, kad su objavljeni brojni radovi vezani uz fonologiju, morfologiju i sintaksu njemačkoga, dok obilježja hrvatskoga tek trebaju postati temom konekcionističkih istraživanja.
Mreža bi se trenirala unošenjem podataka (jezičnog materijala) koji se prikuplja unutar projekta «Hrvatsko-njemačke jezične veze» u svrhu izrade hrvatsko-njemačkog rječnika glagolske valencije, tj. stvarnih rečenica iz hrvatskoga jezika i njihovih prijevodnih ekvivalenata na njemačkome. Zadatak mreže bio bi naučiti prepoznavati i klasificirati modele glagolske valentnosti u hrvatskome i na taj način odabrati odgovarajući prijevodni ekvivalent u njemačkome. Budući da je važna komponenta za omogućavanje prepoznavanja i semantika, najzanimljiviji zadatak predstavljat će klasificiranje polisemnih glagola, osobito onih koji imaju veći broj različitih mogućih valencijskih modela.
Polazišna literatura:
Curcio, M. L. (1999.): Kontrastives Valenzwörterbuch Italienisch-Deutsch. Mannheim. (teoretski dio)
Eikmeyer, H.-J., Schade, U., Kupietz, M. (1995.): Ein konnektionistisches Modell für die Produktion von Objektbenennungen. Kognitonswissenschaft, 4, 108-117.
Karpf, A. (1990.): Selbstorganisationsprozesse in der sprachlichen Ontogenese. Tübingen.
McClelland, J., Rumelhart, D., i dr. (1986.): Parallel Distributed Processing, vol. 2. Boston.
Pinker, S., Prince, A. (1988.): On Language and Connectionism: analysis of a parallel distributed processing model of language acquisition. Cognition, 28, 1-2, 73-193.
Touretzky, D. S., Hinton, G. E. (1985.): Symbols among the neurons: details of a connectionist inference architecture. Proceedings of the International Joint Conference of Artificial Intelligence.
Touretzky, D. S., Hinton, G. E. (1988.): A distributed connectionist production system. Cognitive Science, 12, 423-466.
Welke, K. (1988.): Einführung in die Valenz- und Kasustheorie. Leipzig.
Westermann, G. (2001.): Modelling Cognitive Development with Constructivist Neural Networks. U: R. M. French i J. P. Sougné (ur.): Connectionist Models of Learning, Development and Evolution, 123-132.
U Zagrebu, 11. 11. 2002.
Mentor Voditelj studija
dr. sc. Zrinjka Glovacki-Bernardi, red. prof. dr. sc. Vesna Muhvić-Dimanovski
Kandidatkinja:
Maja Anđel
POSLIJEDIPLOMSKI ZNANSTVENI STUDIJ LINGVISTIKE
FILOZOFSKI
FAKULTET U ZAGREBU
Predmet: Izvješće
povjerenstva o uvjetima za prihvat teme disertacije
Irene Zovko
Dinković
VIJEĆU
POSLIJEDIPLOMSKIH STUDIJA
FILOZOFSKOG
FAKULTETA U ZAGREBU
Odlukom Fakultetskog vijeća Filozofskog fakulteta u Zagrebu od 9. prosinca
2002. izabrani u povjerenstvo koje će utvrditi je li Irena Zovko Dinković
ispunila sve uvjete propisane programom poslijediplomskoga znanstvenog studija
lingvistike i može li se prihvatiti tema disertacije pod naslovom Negacija
u engleskom i hrvatskom jeziku, podnosimo ovo izvješće i prijedlog:
I. Irena Zovko Dinković rođena je 1973. godine u Zagrebu gdje je 1991.
godine maturirala u Jezičnom obrazovnom centru. Iste godine upisala je studij
engleskog i francuskog jezika i književnosti na Filozofskom fakultetu
Sveučilišta u Zagrebu. Kao jedan od najboljih studenata dobila je 1993. godine
stipendiju Grada Zagreba, a u daljnjem tijeku studija i stipendiju za
jednomjesečno usavršavanje u Francuskoj. Diplomirala je 1996. s prosjekom
ocjena 5,0 stekavši zvanje diplomiranog anglista i romanista. Od 1. studenog
1996. radi kao znanstveni novak, a od 2000. kao mlađi asistent na Katedri za
lingvistiku Odsjeka za anglistiku Filozofskog fakulteta u Zagrebu, na projektu
s međunarodnom suradnjom Semantička polja i sintaksa. Od 1997. godine
drži Jezični seminar iz sintakse studentima IV. godine anglistike, a od
ove školske godine predaje i Sintaksu engleskog jezika: Vrste riječi
studentima III. godine. Školske godine 1998./1999. držala je i dio nastave iz
kolegija Semantika engleskog jezika studentima II. godine anglistike na
Filozofskom fakultetu Sveučilišta u Rijeci. Poslijediplomski znanstveni studij
lingvistike na Filozofskom fakultetu u Zagrebu upisala je 1997. Ispite je
položila s prosjekom ocjena 4,7, a 3. svibnja 2001. obranila je kvalifikacijski
rad pod naslovom Semantičko-sintaktički odnosi u rečenicama s dvostruko
prijelaznim glagolima u engleskom jeziku. Mentori su bili prof. dr.
Vladimir Ivir i prof. dr. Milena Žic Fuchs. Sudjelovala je na više međunarodnih
i domaćih lingvističkih skupova. Objavila je dosad tri rada: jedan izvorni
znanstveni članak, jedan članak bez kategorizacije i jedno prethodno
priopćenje. Članica je Hrvatskoga filološkog društva, Hrvatskoga društva za
anglističke studije, Hrvatskoga društva za primijenjenu lingvistiku i
Američkoga lingvističkog društva.
II. Irena Zovko Dinković upisala
je poslijediplomski znanstveni studij lingvistike s posebnim osvrtom na
engleski jezik. Izvršila je sve
propisane obveze. Položila je sve ispite i izradila potrebne seminarske radove.
Prosjek njezinih ocjena na poslijediplomskom studiju iznosi 4,7. Obranila je
kvalifikacijski rad pod naslovom Semantičko-sintaktički odnosi u rečenicama
s dvostruko prijelaznim glagolima u engleskom jeziku s ocjenom odličan (5).
Sudjeluje u znanstveno-istraživačkom radu na projektu Semantička polja i
sintaksa prof. dr. Milene Žic Fuchs, a surađivala je s prof. Robertom D.
Van Valinom sa Sveučilišta u Buffalu (SAD) na obradi hrvatskih jezičnih
podataka za njegovu knjigu Introduction to Syntax (Cambridge University
Press, 2001). S mentorima prof. dr. Vladimirom Ivirom i dr. Milanom
Mihaljevićem obavila je sve obveze mentorskog rada i dogovarala se o temi
disertacije.
Irena Zovko Dinković sudjelovala
je na više međunarodnih i domaćih lingvističkih skupova. U studenom 1998.
sudjelovala je na Vilem Mathesius Lecture Series u Pragu. U
lipnju i srpnju 1999. pohađala je šestotjednu seriju predavanja u Lingvističkom
institutu koji je na Sveučilištu u Illinoisu (Urbana-Champaign, USA) organiziralo Američko lingvističko
društvo. U okviru Instituta i sama je izlagala o temi Impersonal Constructions
in Croatian (Bezlične konstrukcije u hrvatskom). Na savjetovanju Hrvatskoga
društva za primijenjenu lingvistiku 2000. godine održala je referat pod
naslovom Sintaktičko obilježavanje hrvatskog korpusa. Na međunarodnom
znanstvenom skupu CSSCC-2000, New
Theoretical Perspectives on Syntax and Semantics in Cognitive Science sudjelovala je referatom Dative Shift in
Croatian, a na savjetovanju Hrvatskoga društva za primijenjenu
lingvistiku 2001. godine referatom Realnost i leksikalizacija: Instrumenti kao
ćinitelji. U Institutu za
slavensku filologiju u Varšavi odrćala je 2000. godine dva predavanja: Neke
posebnosti jezika u televizijskim prijevodima i Sociološki aspekti
uporabe krćkoga dijalekta. Objavila je tri rada: 'Isn't it pun? –
Problems in translating puns', zbornik radova s konferencije British
Cultural Studies – Cross-Cultural Challenges, The British Council Croatia,
1998. (bez kategorizacije); 'Odnos prema tuđicama u engleskom i francuskom
jeziku', zbornik radova sa savjetovanja HDPL-a Jezična norma i varijeteti,
Zagreb-Rijeka, 1998. (izvorni znanstveni članak) i 'Uporaba riječi ono u
govorenom jeziku', zbornik radova HDPL-a Teorija i mogućnosti primjene
pragmalingvistike, Zagreb-Rijeka, 1999. (prethodno priopćenje).
U svojemu kvalifikacijskom radu
Irena Zovko Dinković istražila je tzv. dativnu (engl. dative alternation,
dative shift) smjenu u engleskim rečenicama s dvostruko prijelaznim glagolima.
Riječ je o smjeni u kojoj se mijenjaju sintaktički odnosi tako da neizravni
objekt postaje izravnim objektom. Stanje
u engleskom jeziku usporedila je s onim u hrvatskom jeziku. Utvrdila je da to
nije samo sintaktička smjena, već semantički i pragmatički motivirana
konstrukcija u kojoj se tematizira primatelj stavljanjem na mjesto izravnog
objekta. Time se, prema njezinu mišljenju, jasno pokazuje da je značenje temelj
sintagmatskog određivanja rečeničnih odnosa. Usporedba engleskog stanja s
hrvatskim pokazala je da se u hrvatskom jeziku mogu izostaviti neki argumenti u
dativnoj smjeni koji su u engleskom neizostavljivi. Najčešće se može izostaviti
trpitelja, ali govornici prihvaćaju i primjere u kojima je izostavljen i
primatelj.
U članku 'Isn't it pun? – Problems in translating puns' govori se o
problemima prevođenja jezičnih igara i postupcima kojima se prevoditelji pritom
služe. Istraživši stotinjak engleskih primjera, autorica je utvrdila da se 77
posto jezičnih igara koje se temelje na polisemiji može lako prevesti na
hrvatski. Od igara koje se temelje na doslovnom shvaćanju frazema i drugih
idiomatskih izraza na hrvatski je lako prevesti 73 posto, a od igara koje se
temelje na zamjeni naslova, imena i drugih kulturnospecifičnih pojmova lako je
na hrvatski prevesti oko 85 posto primjera. Najveće su poteškoće s
igrama koje se temelje na homofoniji i homonimiji. Lako je prevodljivo samo 12
posto homofonijskih i 16 posto homonimijskih primjera.
Članak 'Odnos prema tuđicama u
engleskom i francuskom jeziku' govori o povijesnim uzrocima oprečnog odnosa
prema tuđicama u francuskom i engleskom jeziku i o tome kakav je taj odnos
danas. Na temelju toga autorica izvodi svoj zaključak o tome kako bi se trebalo
odnositi prema tuđicama. Po njezinu mišljenju tuđice ne treba istjerivati
silom, ali treba prekoriti one koji bezrazložno posežu za tuđicama ne
poznavajući dovoljno vlastiti jezik.
Iako je članak 'Uporaba riječi
ono u govorenom jeziku' klasificiran kao prethodno priopćenje, autorica je u
njemu utvrdila osnovne funkcije poštapalice ono u govorenom jeziku i
sintaktička ograničenja za njezino pojavljivanje. Riječ ono služi kao
poštapalica kojom se popunjava stanka u govoru dok govornik oblikuje misao, kao
zamjena za neizrečeni dio rečenice čije se značenje iščitava iz konteksta i kao
najava (isticanje) ključne obavijesti u izričaju. Ta se riječ ne može pojaviti
na svim mjestima u rečenici, kao ostale poštapalice, već za njezinu pojavu
postoje neka sintaktička ograničenja: najčešće se pojavljuje iza pomoćnoga
glagola ili ispred ostatka imenskog predikata ili priložne oznake, a rjeđe
ispred objekta ili glagola. Taj rad ipak samo najavljuje obimnije istraživanje
te pojave na većem uzorku razgovora u većem broju različitih situacija.
III. Kandidatkinja predlaže za
temu svoje doktorske radnje Negaciju u engleskom i hrvatskom jeziku uz
sljedeće obrazloženje i nacrt sadržaja:
Iako je s logičkog motrišta
negacija prividno jednostavna pojava mijenjanja istinitosti iskaza, u prirodnim
jezicima ona ima različite, vrlo složene sintaktičke, semantičke i pragmatičke
vidove. Negacija je jedno od ključnih obilježja ljudskog jezika i mišljenja pa
je samim time iznimno važna za jezična proučavanja, a osobito za razvoj
sintaktičkih i semantičkih teorija. Stoga je kandidatkinja za cilj svojemu radu
postavila sveobuhvatan i kritički prikaz rečenične negacije u engleskom i
njezinu usporedbu s negacijom u hrvatskom jeziku.
Rad će biti podijeljen na četiri
glavna dijela. U uvodnom će dijelu biti obrazložena osnovna motrišta s kojih se
pristupa opisu negacije. Prvo, koje zastupa većina postojećih rasprava o
negaciji u engleskom jeziku, temelji se na sintaktičkoj i logičkoj raščlambi,
dok drugo, kojemu se priklonila i Praška škola, negaciji pristupa sa stajališta
informacijske strukture rečenica (Lambrecht, 1994). Zatim će biti izneseni
glavni problemi u opisu negacije, a to je ponajprije paradoksalna činjenica da
je mjesto negativne riječi u rečenici fiksno, a njezino semantičko djelovanje
nije do kraja određeno. Kod negacije je, dakle, ključna opozicija koju valja
razjasniti između mjesta na kojem se negacija pojavljuje i dosega njezina djelovanja.
U drugom će dijelu rada biti
kritički prikazani dosadašnji opisi negacije u engleskom jeziku, s naglaskom na
sintaktičkim i semantičkim svojstvima pojava kao što su negativna polarnost i
slaganje, zatim područje djelovanja negacije, negativna inverzija, kognitivna
motiviranost indirektne negacije i dr. Pritom će se poći od dva djela koja su
bitno utjecala na sve kasnije opise i teorije o negaciji. U prvomu Jespersen
(1917) opisuje različite vidove negacije, od morfologije do tipologije i
pragmatike, a najbitniji doprinos kasnijim teorijama daje uspostavom tzv.
Jespersenova ciklusa – postupnim slabljenjem niječna se riječ pretvara u
proklitiku, a zatim se ponovno pojačava, često dodatnom riječju koja opet
tijekom vremena slabi. Jespersenov ciklus ključan je za razvoj dviju pojava
koje su u središtu suvremenih radova o sintaksi i semantici negacije, a to su
negativna polarnost i negativno slaganje. Rad Edwarda Klime (1964) prvi je
pokušaj osmišljavanja gramatike negacije unutar generativnoga pristupa. Iako je
taj teorijski okvir odonda bitno izmijenjen, poopćenja do kojih je došao Klima
temelj su većine kasnijih radova o negaciji. U tom će dijelu biti prikazani i
pristupi negaciji unutar razlićitih suvremenih sintaktičkih teorija formalnog i
funkcionalnog usmjerenja u kojima je glavni problem utvrđivanje, po mogućnosti
univerzalne, strukture koja služi kao sredstvo izražavanja rečenične negacije.
Formalni pristupi uvode zaseban simbol (Neg) i/ili zasebnu projekciju (NegP) na
određenom mjestu u rečenici, dok neki funkcionalni prikazi smatraju da je
podrućje djelovanja negacije određeno fokusnom strukturom rečenice.
U trećem, ujedno i glavnom dijelu
rada negacija u engleskom jeziku bit će uspoređena s negacijom u hrvatskom
jeziku. Razmotrit će se sličnosti i razlike među načinima na koje se rečenična
negacija ostvaruje u ta dva jezika, tj. njezino morfosintaktičko kodiranje.
Promatrat će se položaj negativne riječi u rečenici te područje djelovanja
negacije kao i odnos negativne riječi s finitnim glagolom – u nekim se jezicima
ona nalazi ispred glagola, u nekima iza, a u nekima na oba ta položaja, što
otežava njihov formalni prikaz. Također će se razmotriti dvije bitne pojave.
Jedna je negativna polarnost – postojanje riječi i izraza koji se pojavljuju
samo uz negaciju te u semantički povezanim kontekstima, i dopustivost
pojavljivanja takvih izraza (licensing). Druga je pojava negativno
slaganje (negative concord), tj. činjenica da dvije negativne jedinice u
rečenici ne dokidaju uvijek jedna drugu, već naprotiv mogu pojačati uzajamno
djelovanje. Ta je pojava u engleskom jeziku supstandardna, dok je u nekim
drugim jezicima, među kojima je i hrvatski, negativno slaganje uobičajeno i
pripada standardu. Zanimljiva je pojava i tzv. ekspletivna negacija, tj.
negativne jedinice koje naizgled rečenici ne daju negativno značenje, kao u
primjeru The things he wouldn't do to win her heart! Neki autori
(Portner i Zanuttini, 2000) smatraju da je tu negativno značenje prisutno, ali
prikriveno pragmatičkim implikacijama. Na kraju će biti prikazani neki
pragmatički vidovi negacije.
U zaključnom dijelu rada bit će
izneseni rezultati opisa negacije u engleskom jeziku i njezine usporedbe s
hrvatskim jezikom, što bi trebalo omogućiti temeljitije tumačenje negacije i
njezina suodnosa s drugim dijelovima jezičnog sustava u engleskom i hrvatskom
jeziku.
Zaključak i prijedlog:
Na temelju izloženoga
Povjerenstvo zaključuje da Irena Zovko Dinković ispunjava sve uvjete propisane
programom poslijediplomskoga znanstvenog studija lingvistike za stjecanje
doktorata znanosti. Tema je njezine radnje zanimljiva i iznimno važna, a u
hrvatskom je jezikoslovlju dosad slabo istražena, a obrazloženje i predloženi
nacrt radnje obećavaju vrlo vrijedne i zanimljive izvorne znanstvene rezultate.
Stoga predlažemo Fakultetskomu vijeću da kandidatkinji odobri izradu doktorske
radnje pod navedenim naslovom.
U Zagrebu, 3. veljače 2003.
Povjerenstvo:
______________________________
dr. sc. Damir
Kalogjera, red. prof.
predsjednik povjerenstva
______________________________
dr. sc. Vladimir Ivir, red. prof.
član povjerenstva
______________________________
dr. sc. Milan Mihaljević, znanstveni savjetnik
Staroslavenskog instituta
član povjerenstva
Fakultetsko vijeće Irena
Zovko Dinković
Filozofskoga fakulteta Botinka
7 a
Sveučilišta u Zagrebu 10255
Gornji Stupnik
Ivana Lučića 3
10000 Zagreb
Sinopsis doktorskoga rada
NEGACIJA U ENGLESKOM I HRVATSKOM JEZIKU
Znanstveno
područje: humanističke znanosti
Polje:
jezikoslovlje
Grana:
anglistika
Iako
je s logičkoga gledišta negacija prividno jednostavna pojava mijenjanja
istinitosti iskaza, u prirodnim jezicima ona poprima mnogo složenije
sintaktičke, semantičke i pragmatičke oblike. Negacija je jedno od ključnih
obilježja ljudskog jezika i mišljenja pa je samim time od velike važnosti za
mnoga područja jezičnog proučavanja, osobito za razvoj sintaktičkih i
semantičkih teorija. Stoga je cilj ovog rada sveobuhvatan i kritički prikaz
rečenične negacije u engleskom jeziku i njezina usporedba s negacijom u
hrvatskom jeziku.
U
uvodnom će dijelu rada biti prikazana osnovna gledišta s kojih se pristupa
opisu negacije. Prvo, koje zastupa većina postojećih rasprava o negaciji u
engleskom jeziku, temelji se na sintaktičkoj i logičkoj raščlambi, dok drugo, kojemu
se priklonila i Praška škola, negaciji pristupa sa stajališta informacijske
strukture rečenica (Lambrecht, 1994). Zatim će biti izneseni najvažniji
problemi u opisu negacije, a to je ponajprije paradoksalna činjenica da je
mjesto negativne riječi u rečenici fiksno, dok njezino semantičko djelovanje
nije do kraja poznato. Kod negacije, dakle, ključna je opreka, koju valja
razjasniti, između mjesta na kojem se pojavljuje i područja njezina djelovanja.
U
drugom će dijelu rada biti kritički razmotreni dosadašnji opisi negacije u
engleskom jeziku, s naglaskom na sintaktičkim i semantičkim svojstvima pojava
kao što su negativna polarnost i slaganje, područje djelovanja negacije,
negativna inverzija, kognitivna motiviranost indirektne negacije i druge. Pritom
će se poći od dva djela koja su imala velik utjecaj na sve kasnije opise i
teorije negacije.
Prvo
je djelo Otta Jespersena Negation in
English and Other Languages iz 1917. godine u kojem se opisuju različiti
vidovi negacije, od morfologije do tipologije i pragmatike. Najvažniji je
njegov doprinos kasnijim teorijama uspostavljanje tzv. Jespersenova ciklusa –
postupno slabljenje negativne jedinice do položaja proklitike te njezino
ponovno pojačavanje, često dodatnom riječju koja opet tijekom vremena slabi.
Jespersenov ciklus ima ključnu ulogu u razvoju dviju pojava koje su u središtu
suvremenih radova o sintaksi i semantici negacije, a to su negativna polarnost
i negativno slaganje.
Rad
Edwarda Klime Negation in English iz
1964. godine prvi je pokušaj osmišljavanja gramatike negacije unutar
generativnoga pristupa. Iako je taj teorijski okvir odonda u mnogome
izmijenjen, generalizacije do kojih je došao Klima temelj su većine kasnijih
radova o negaciji.
U
ovom će dijelu rada biti prikazani i različiti suvremeni opisi negacije unutar
sintaktičkih teorija formalnog i funkcionalnog usmjerenja, gdje je glavni
problem točno utvrđivanje, po mogućnosti univerzalne, strukture koja služi kao
sredstvo izražavanja rečenične negacije. Formalni pristupi tu strukturu vide
kao zaseban simbol (Neg) na određenom mjestu u rečenici ili kao postojanje
zasebne projekcije (NegP), dok neki funkcionalni pristupi smatraju da je
područje djelovanja negacije određeno fokusnom strukturom rečenice.
U
sljedećem, glavnom dijelu rada negacija u engleskom jeziku bit će uspoređena s
negacijom u hrvatskom jeziku. Razmotrit će se sličnosti i razlike između načina
na koji se rečenična negacija ostvaruje u ta dva jezika, tj. njezino
morfosintaktičko kodiranje. Promatrat će se položaj negativne jedinice u
rečenici te područje djelovanja negacije, kao i odnos negativne riječi s
finitnim glagolom. U nekim se jezicima negativna riječ nalazi ispred glagola, u
drugima iza glagola, a u nekima na oba položaja, što otežava formalni prikaz strukture. Razmotrit
će se i dvije bitne pojave: 1. negativna polarnost, tj. postojanje riječi i
izraza koji se pojavljuju samo uz negaciju ili u semantički povezanim
kontekstima i dopusnost pojavljivanja takvih izraza (licensing), 2. negativno slaganje (negative concord), tj. činjenica da dvije negativne jedinice u
rečenici ne dokidaju uvijek jedna drugu, već naprotiv mogu pojačati uzajamno
djelovanje. Ta je pojava u engleskom jeziku supstandardna, a u nekim drugim
jezicima, među kojima je i hrvatski, negativno je slaganje uobičajeno i pripada
standardu.
Još
je jedna zanimljiva pojava tzv. ekspletivna negacija, tj. negativne jedinice
koje naizgled rečenici ne pridaju negativno značenje, kao u primjeru The things he wouldn't do to win her heart!
Neki autori (Portner i Zanuttini, 2000) smatraju da tu negativno značenje
postoji, ali je prikriveno pragmatičkim implikacijama. Na kraju će biti opisana
i neka pragmatička svojstva negacije.
U
zaključnom će dijelu rada biti izneseni rezultati opisa negacije u engleskom
jeziku i njezine usporedbe s hrvatskim jezikom, što bi trebalo omogućiti
temeljitije tumačenje negacije i njezina suodnosa s ostalim dijelovima jezičnog
sustava u engleskom i hrvatskom jeziku.
LITERATURA:
Haegeman, Liliane (1995), The Syntax of Negation; Cambridge: Cambridge University Press
Horn, Laurence R. i Kato, Yasuhiko (ur.) (2000), Negation and Polarity; Oxford: Oxford
University Press
Horn, Laurence R. (2001), A Natural History of Negation; Chicago: University of Chicago Press
Jespersen,
Otto (1917), Negation in English and
Other Languages; Copenhagen: A.F. Host
Klima, Edward (1964), 'Negation in English', u The Structure of Language, ur. Fodor,
Jerry A. i Katz, Jerrold J.; New Jersey: Prentice-Hall, Inc.
Lambrecht, Knud (1994), Information structure and sentence form; Cambridge: Cambridge
University Press
Portner, Paul i Zanuttini, Raffaella (2000), 'The
Force of Negation in Wh Exclamatives and Interrogatives', u Negation and Polarity, ur. Horn,
Laurence R. i Kato, Yasuhiko; Oxford: Oxford University Press
Quirk, Randolph i Greenbaum, Sidney (1985), A University Grammar of English; Longman
20. studeni 2002.
Mentori: Voditelj
studija: Kandidat:
prof. dr. Vladimir Ivir dr.
Vesna Muhvić-Dimanovski Irena Zovko Dinković
dr. Milan Mihaljević
Fakultetsko vijeće Marcel
Burić
Filozofskoga fakulteta Trnsko
1e
Sveučilišta u Zagrebu Zagreb
Ivana Lučića 3
10000 Zagreb
Zagreb, 6. ožujka 2003.
Sinopsis magistarskoga rada
VINČANSKA KULTURA U HRVATSKOJ
Bapska – naselje vinčanske kulture u Zapadnom Srijemu
Znanstveno područje: humanističke znanosti
Polje: arheologija
Grana: prapovijesna arheologija - neolitik
Vinčanska je kultura jedna od arheoloških
pojava kasnog neolitika i ranog eneolitika JI Europe. Rasprostirala se od
Rumunjskih (Transilvanijskih) Alpa na sjeveru, preko uže Srbije sve do Kosova i
Makedonije na jugu. Istočna granica uglavnom je određena tokom donjeg Dunava
gdje dolazi u doticaj s istovremenim kulturama istočne Europe. Zapadna granica,
ona koja će biti predmetom ovog magistarskoga rada, označena je nalazištem
Bapska koje leži svega nekoliko kilometara zapadno od Iloka. Smještaj
lokaliteta u tom području iznimno je interesantan jer su ovdje nosioci
vinčanske kulture dolazili u dodir s kulturama zapadno od svog rasprostiranja,
tj. neolitičkim kulturama Hrvatske (u prvom redu sopotskom kulturom). Ti su
doticaji doveli do specifičnih kulturno-tehnoloških miješanja jer su u
različitim vremenskim fazama vinčanska i sopotska kultura živjele, više ili
manje intenzivno, jedna uz drugu.
Naselje u Bapskoj nekoliko je puta kratko
istraživano malim pokusnim sondama tijekom prošlog stoljeća. Tada su se
pokazala dva glavna horizonta života. U prvom je prevladavao arheološki
materijal sopotske kulture s vinčanskim importom, a u drugom, mlađem, vinčanski
s ostacima prijašnjeg sopotskog utjecaja.
Iz ove ukratko izložene situacije očita je složenost i važnost Bapske kao arheološkog lokaliteta, stoga će ovaj rad biti usmjeren na cjelovitu obradu arheološkog materijala pronađenog prilikom gore spomenutih višekratnih istraživanja, od kojih je posljednje i najvažnije bilo ono dr. Stojana Dimitrijevića polovicom 60-ih godina. Prof. Dimitrijević nažalost nije stigao obaviti tipološku, statističku i na koncu arheološku analizu cijelokupnog iskopanog materijala, što će biti glavni cilj ovoga magistarskoga rada.
U uvodu će se izložiti povijest i trenutačno stanje istraživanja vinčanske kulture općenito i na prostoru Hrvatske. Nakon toga izvršit će se prikupljanje cjelokupne dokumentacije koja se nalazi na Odsjeku za arheologiju Filozofskog fakulteta Sveučilišta u Zagrebu, Arheološkom muzeju u Zagrebu te u Gradskom muzeju u Vukovaru. Potom će područje Bapske biti geološki obrađeno. Slijedit će rekonstrukcija keramičkog materijala u mjeri u kojoj će to biti moguće, crtanje tabli s nalazima, te na koncu, detaljna tipološka i statistička analiza.
Mentor Voditelj studija Kandidat
Dr. Tihomila Težak-Gregl Dr. Nives Majnarić-Pandžić Marcel Burić
Fakultetsko vijeće Daria Ložnjak
Filozofskog fakulteta Sv. Martin pod Okićem 64
Sveučilišta u Zagrebu 10 435 Sv. Martin pod Okićem
Ivana Lučića 3
10000 Zagreb
Sinopsis magistarskog rada
ILOK-REZULTATI ISTRAŽIVANJA NASELJA
BOSUTSKE GRUPE 2001.-2003. GODINE
Odnos bosutske i daljske grupe u hrvatskom Podunavlju u prvim stoljećima posljednjeg tisućljeća prije Krista
Znanstveno područje: humanističke znanosti
Polje: arheologija
Grana: prapovijesna arheologija
UVOD
Područje
istočne Slavonije i Srijema oduvijek je bilo privlačno za naseljavanje zbog
svojih prirodnih resursa i svog geografskog smještaja što je često bilo uzrokom
promjena stanovništva, seoba, ratova te miješanja raznih utjecaja koji su
strujali tim područjem. Istraživanje faze naselja iz vremena prijelaza kasnog
brončanog na starije željezno doba u Iloku pružit će podatke prema
keramografiji o njegovoj kulturnoj pripadnosti bosutskoj i odnosima sa
susjednom daljskom grupom, dijelom rasvijetliti zapadnu granicu bosutske grupe
i horizontalnu stratigrafiju prapovijesnih naselja na iločkom Gornjem gradu.
TEORIJSKA PODLOGA
Dosadašnja sustavna i(li) zaštitna istraživanja na području Iloka bila su vrlo rijetka. Slučajni nalazi govore o intenzivnoj ljudskoj djelatnosti na ovom području. Zadaci obnove i revitalizacije dvorca Odescalchi u Iloku (nekada Dvor knezova Iločkih) dala su priliku za arheološko-konzervatorske radove koji su na svijetlo dana iznijeli stratigrafiju slojeva bosutske grupe, uz ostalo jedan dijelom očuvani poluukopani objekt s dosta nalaza brončane zgure te nalaze keramike kako iz stratigrafskih prapovijesnih slojeva tako i iz kronološki mlađih slojeva kuda je keramika dospjela bogatom naseobinskom aktivnošću na ovom mjestu.
Pored
starih spoznaja i novih istraživanja prisutna su u literaturi otvorena pitanja
o granicama rasprostiranja bosutske i daljske kulture, njihovom međusobnom
kronološkom odnosu i problem prijelaza kasnog brončanog na starije željezno
doba na području Srijema, odnosno hrvatskog Podunavlja (P. Medović, N. Tasić,
K. Vinski-Gasparini, J. Šimić).
UŽE PODRUČJE RADA
U ovom radu obradit će se rezultati i nalazi arheoloških istraživanja na Gornjem gradu u Iloku na položaju Dvor knezova Iločkih koja su obavljena 2001.- 2002.(3). godine iz vremena prijelaza kasnog brončanog na starije željezno doba. Tipološko-statističkom analizom keramičkih nalaza te usporedbom s rezultatima sličnih istraživanja na drugim naseljima bosutske grupe dobit će se tipovi posuda korištenih u naselju te kronološka pripadnost istraženog objekta i slojeva naselja. Datiranjem istraženog dijela naselja i analizom slučajnih nalaza na području grada Iloka iz istog vremena dobit će se mikrotopografija kraja kasnog brončanog i početka starijeg željeznog doba što je važno u pitanju razgraničenja i zona utjecaja bosutske i daljske grupe.
CILJEVI ISTRAŽIVANJA
Kronološka pripadnost istraženog dijela naselja, moguće isčitavanje strukture naselja te djelatnosti stanovnika primarni su ciljevi istraživanja. Iločku mikrozonu promatrat ću u odnosu na zbivanja u Srijemu i Podunavlju u vrijeme prvih stoljeća posljednjeg tisućljeća prije Krista.
METODOLOGIJA
Nakon arheoloških iskopavanja po stratigrafskim jedinicama (znači po strukturama koje su nastale ljudskom ili geološkom djelatnošću, stratigrafskim pravilom od najmlađe do najstarije jedinice) moguće je obaviti detaljnu tipološko-statističku analizu najbrojnijih, u ovom slučaju keramičkih nalaza, i dobiti odnose među pojedinim strukturama. Ti rezultati omogućuju datiranje istraženog dijela naselja i kronološku odrednicu unutar pripadajuće grupe. Rezultati interdisciplinarnih istraživanja: arheobotaničke, arheozoološke i petrografske analize omogućit će šire zaključke o djelatnosti stanovnika naselja. Kartiranje dosad poznatih nalaza u iločkoj mikrozoni i njihova datacija unutar vremena obuhvaćenog ovim istraživanjem te kulturna odredba daje sliku o granicama među kulturnim pojavama, a u gore spomenutim rezultatima tipološko-statističke analize bit će moguće ocrtati odnose između bosutske i daljske grupe.
STRUKTURA RADA
Nakon uvodnog dijela u kojem je naznačena tema rada, njen vremenski i prostorni okvir slijedi opis geografskog položaja Iloka te Srijema i hrvatskog Podunavlja. U povijesti istraživanja bosutske i daljske grupe u Srijemu i hrvatskom Podunavlju dat će se pregled dosadašnjih istraživanja nalazišta obiju grupa, problematike vezane uz njihovu rasprostranjenost i kronologiju na kraju kasnog brončanog i na početku starijeg željeznog doba. U tom dijelu bit će opisani i rezultati novijih istraživanja u Iloku koji će biti obrađeni u ovom radu. Slijedit će tipološko-statistička analiza keramičkih nalaza s opisanih istraživanja u Iloku na položaju Dvor knezova Iločkih i komparativna analiza materijala s istovremenih nalazišta. U kronološkim razmatranjima bit će datirani istraženi objekti prema rezultatima tipološko-statističke analize i uklopljeni u opća zbivanja u južnom dijelu Panonske nizine u prvim stoljećima posljednjeg tisućljeća prije Krista. Slijedit će poglavlje o odnosu bosutske i daljske grupe na području hrvatskog Podunavlja. U zaključku bit će predstavljeni rezultati dobiveni arheološkim istraživanjem, tipološko-statističkom analizom, interdisciplinarnim analizama i valorizirani s dosadašnjim znanstvenim rezultatima o počecima starijeg željeznog doba u hrvatskom Podunavlju.
U Zagrebu, 03. 02. 2003.
Potpis mentora: Potpis voditelja studija: Potpis kandidata:
____________________________ __________________________ _______________
prof.dr.sc. Nives Majnarić-Pandžić prof.dr.sc. Nives Majnarić-Pandžić Daria Ložnjak
|
Fakultetsko vijeće Filozofskog fakulteta Sveučilišta u Zagrebu Ivana Lučića 3 10000 Zagreb |
Mesihović Salmedin Mihrivode 10 Sarajevo, Bosna i Hercegovina |
Sinopsis magistarskog rada
PROBLEM KULTURNE I ETNIČKE ZAJEDNICE AUTARIJATA
Znanstveno područje: humanističke
znanosti
Polje: povijesne znanosti
Grana: protopovijesna arheologija
Ilirski narod Autarijati spada u jedno od najbitnijih
predrimskih etnikuma koje je naseljavalo dijelove teritorija današnje Bosne i
Hercegovine. Njihov značaj se još više povećava, ako se ima u vidu da
arheološka i povijesna građa koja nam donosi informacije o Glasinačkoj kulturi
i Autarijatima koji su bili njen nosilac spada u najvažniji element izučavanja starijeg
željeznog doba i protopovijesti na tlu Bosne i Hercegovine.
Krajem XIX stoljeća otpočelo je intenzivno
istraživanje arheoloških lokaliteta na području jugoistočne Bosne sa posebnim
težištem na glasinačkom platou. Već nakon prvih nalaza, postalo je jasno da je
riječ o jednom od najvažnijih i najvećih pretpovijesno- kulturnih kompleksa na
prostoru zapadnog i centralnog Balkana. O monumentalnosti ovog kompleksa,
dovoljno svjedočanstvo, i to o samo jednom dijelu kulturne (duhovne)
zaostavštine Autarijata, nam pruža mišljenja dr. Truhelke, vođe prvih
arheoloških kampanja na ovom području; Po prvom mišljenju Čire Truhelke,
iznesenom 1889, broj glasinačkih tumula procjenjuje se na oko 20 000. Međutim
već iduće 1890, godine, nakon jasnijeg rekognisciranja terena, Truhelka daje
tri puta veću procjenu samo broja tumula, sa opaskom da se ni tada «još neče primaknuti istini» , tj
spoznaji o ukupnom broju tumula u jugoistočnoj Bosni.
Aktuelna spoznaja o Autarijatsko-«glasinačkom» fenomenu je
zasnovana na vrlo malom broju činjenica i dubljeg analitičkog rada. Na primjer,
do sada je istraženo samo preko 1200 tumula, što je malo više od 5 % od prve,
minimalne Truhelkine procjene, dok su gradinska naselja uglavnom samo
evidnetirana uz manja sondažna istraživanja (Ilijak, Kusače), bez ikakvog
sistematskog istraživanja. Istina o autarijatsko-glasinačkom pitanju, postoji
mnogobrojna literatura i sa arheološkog i povijesnog i filološkog problema, ali
bez do sada jasnog pregleda kompletnog autarijatsko-«glasinačkog» fenomena.
Glasinačka kultura i Autarijati
svojim značajem daleko prevazilaze usko-regionalni karakter i predstavljaju
jednu od osnovica ilirologije, izučavanja problema ilirske etničke zajednice.
Rješavanjem pitanja koja proizilaze iz fenomena Glasinačke kulture, odnosno
postojanja ilirskih Autarijata, dobili bi se dobri temelji u daljnem razvitku
ilirologije.
Uže područje rada se fokusira
vremenski na period starijeg željeznog doba i protopovijest, sve do prvih
godina III stoljeća prije nove ere, zemljopisno najvećim dijelom na
prostoru jugoistočne Bosne, a manjim
dijelom na prostore Sandžaka, i jugoistočne Srbije. Rad se primarno koncentriše
na izučavanje kulturne baštine Autarijata, njihov političko-društveni, gospodarski i duhovni život, te specifične karakteristike
Autarijatskog etničkog bića.
Primarni cilj istraživanja je dovesti Autarijate i kulturu čiji su oni bili nosilac u kontekstu pretpovijesnog i protopovijenost razvitka na području Balkanskog poluostrva. Zatim, slijedi rješavanje nedoumica pa i proturječnosti koje su sve do sada proizilazile iz izučavanja autarijatsko-«glasinačkog» fenomena.
Zbog specifičnosti teme, iako
arheologija i njeni rezultati imaju najveći značaj, metodološki pristup ima
multidisciplinarni karakter, gdje i povijesna i filološka istraživanja snose
dobar dio odgovornosti za uspjeh projekta. Prvo će se obraditi dosadašnja
izvorna građa, zatim će se pristupiti revizionom ispitivanju. Na uobličene
zaključke će se onda dodati rezultati novih istraživanja.
Rad je podijeljen na dva osnovna dijela, prezentaciju izvorne građe i njeno tumačenje.U prvom dijelu će se predstaviti izvorna (materijalna, pisana i filološka) građa i izvršiti njena primarna analiza i statistička obrada, dok će se u drugom, u više odvojenih poglavlja predstaviti zaključci doneseni njenom revizijom, detaljnom analizom, i novim istraživanjima i promatranjima.
Datum; 3. II 2003. godine
|
Potpis mentora akademik Aleksandar Stipčević |
Potpis voditelja studija ili zamjenika ________________ dr. sc. Nives Majnardžić-Pandžić |
Potpis kandidata Mesihović Salmedin |
Fakultetsko
vijeće Mirsad
Sijarić
Filozofskoga fakulteta Azize Šaćirbegović 12
Sveučilišta u Zagrebu Sarajevo
Ivana Lučića 3
10000 Zagreb
Sinopsis magistarskog rada
MAČEVI 11. DO 15. STOLJEĆA IZ BOSNE I HERCEGOVINE
Znanstveno područje: humanističke znanosti
Polje: Arheologija
Grana: Srednjovjekovna arheologija
Za izbor navedene teme svoga magistarskog rada
odlučio sam zbog postojanja relativno velika broja neadekvatno publiciranih i
nepubliciranih srednjovjekovnih mačeva u muzejskim zbirkama širom Bosne i
Hercegovine. Kako su istraživanja nalaza mačeva iz perioda 11. – 15. stoljeća u
mnogim europskim zemljama rezultirala znakovitim povećanjem znanja o njihovu
podrijetlu i produkciji, stilskom razvoju i kronološkoj determinaciji, smatram
da bi obrada toga materijala, u skladu sa standardima postavljenim u
specijaliziranoj literaturi, doprinijela boljem poznavanju problematike
srednjovjekovnoga oružja u Bosni i Hercegovini. Uvriježeno mišljenje da se to
oružje, u prvim stoljećima ovdje postavljenoga kronološkog okvira, na prostore
jugoistočne i centralne Europe uglavnom uvozilo sa Zapada činjenica je koja
izabranoj problematici daje dodatnu važnost.
Teorijska
podloga za istraživanje koje namjeravam provesti zasniva se na općeprihvaćenim
standardima postavljenim u djelima E. Oakeshotta (The Sword in the Age of
Chilavry, Records of the Medieval Sword), A. Nadolskog (Studia nad uzbrojeniem polskim w X, XI i XII wieku),
A. Ruttkaya (Waffen und Reiterausrüstung des 9. bis zur erste Hälfte des 14.
Jahrhunderts in der Slowakei), J.
Leppäaha (Späteisenzeitliche
Waffen aus Finnland. Schweertinschriften und Waffenverzierung der 9 – 12
Jahrhunderts) te drugih autora.
Cilj je rada pružiti što potpuniju sliku nalaza srednjovjekovnih
mačeva s prostora
BiH-a analizirati i stručnoj javnosti prezentirati do sada nepublicirane nalaze
te u nekoliko slučajeva revidirati stare postavke u skladu s novijim spoznajama
o toj problematici. Na raspolaganju mi se nalaze mačevi iz Zemaljskoga muzeja
BiH-a u Sarajevu (12 primjeraka) te mačevi iz muzeja u Visokom (1 primjerak) i
Travniku (2 primjerka). U kontaktima s muzejima u Banja Luci, Bijeljini i
Mostaru dana su mi obećanja o ustupanju primjeraka iz njihovih zbirki, što bi
broj do sada analiziranih mačeva povećalo za 6 ili 7 primjeraka.
U svome radu
pokušat ću koristiti suvremen pristup problematici koji isključuje prevladanu
praksu da se mačevi tipološki i kronološki determiniraju samo na osnovi oblika njihovih
jabučica i nakrsnica. Svi sastavni elementi mačeva bit će podjednako
razmatrani, a posebnu pozornost namjeravam posvetiti analizi natpisa i znakova,
od kojih će svaki biti zasebno fotografiran. Relevantni metrološki podaci bit
će tabelarno prikazani. S obzirom na to da sam jedan dio mačeva bio u prilici i
rendgenski snimiti, i ove će snimke biti uvrštene u rad.
U uvodu rada
planirao sam dati kratak osvrt na dosadašnja istraživanja tematike o kojoj je
riječ, te dati obrazloženje za izbor terminologije za koju sam se
oprijedijelio. Glavni dio rada, u kojem će pojedinačno biti analiziran svaki
dostupni nalaz, planiram podijeliti u dva poglavlja. Prvo poglavlje odnosilo bi
se na mačeve perioda 11. – 13. st., a drugo na mačeve perioda 14. – 15. stoljeća.
Ta se podjela zasniva na stilskoj i funkcionalnoj evoluciji koja se odigrala na
prijelazu iz 13. u 14. st., a koja je usko povezana s razvojem zaštitne opreme
(oklopa).
U opširnijem zaključnom razmatranju pokušat ću definirati određene opće zaključke; a ako to bude moguće, nalaze ću mačeva smjestiti u povijesni kontekst.
Datum:__________
Potpis mentora Potpis voditelja Studija Potpis kandidata
Dr.sc. Željko Demo Prof.dr.sc. Nives Majnarić Pandžić Sijarić Mirsad
Elvis Čavić
Šibenska 9c
23000 Zadar
Znanstveno područje: Humanističke znanosti
Polje: Povijest
Grana: Nacionalna povijest
Sinopsis magistarskog rada
GOSPODARSTVO ZADARSKOG OKRUŽJA U RAZDOBLJU NEOAPSOLUTIZMA
OD 1852. DO 1860. GODINE
1. Dalmacija je za
vrijeme druge austrijske uprave (1815.-1918.) bila područje izrazito okrenuto
poljoprivredi. Iste karakteristike imalo je i Zadarsko okružje. Većina
pučanstva bavila se poljodjelstvom, uglavnom vinogradarstvom, maslinarstvom,
ribarstvom te nešto manje stočarstvom. Sredinom XIX. stoljeća uočljivi su
skromniji pomaci od tradicionalnog načina života, rada i gospodarenja prema
modernom građanskom društvu. Ove strukturalne promjene potrebno je istražiti i
prikazati u ovom radu.
2. Gospodarske
prilike u sjevernoj Dalmaciji u doba neoapsolutizma nisu obrađene u dovoljnoj
mjeri, iako postoje radovi koji se dotiču razdoblja neoapsolutizma samostalno
ili u sklopu drugih tema. Za spomenuto razdoblje postoje obimni arhivski
fondovi čijom bi se obradom i valorizacijom u znatnoj mjeri obogatilo
poznavanje gospodarskih prilika zadarskog područja u navedenom razdoblju. Uz
spomenutu arhivsku građu, prvenstveno iz Državnog arhiva u Zadru, pri obradi
ove teme koristit ću i tiskane izvore, u najvećoj mjeri onodobnu periodiku
(novine i časopise), te relevantnu literaturu.
3. Istraživački
rezultati ovog magistarskog rada omogućit će da se pouzdanije sagledaju
gospodarske prilike ne samo Zadarskog okružja, već i čitave pokrajine u doba
neoapsolutizma. Također će omogućiti da se sagledaju problemi koji su
onemogućavali ubrzaniji gospodarski razvoj pokrajine.
4. Područje
istraživanja ograničeno je vremenski na razdoblje neoapsolutizma, a
teritorijalno na Zadarsko okružje. U ovom radu naglasak će biti na opisu
gospodarskih prilika kao posljedice političkih promjena unutar habsburške
Monarhije, a dijelom će biti dotaknuta društvena i demografska kretanja,
političke prilike, kulturni razvoj i sl.
5. Cilj
istraživanja je proučavanje preobrazbe koju donosi razdoblje neoapsolutizma u
tradicionalnom životu, načinu rada i gospodarenju. Konjunktura u
vinogradarstvu, proizvodnja ulja, usoljene ribe i još nekih grana omogućila je
početke gospodarskog rasta u ovom razdoblju. Ove polagane promjene stvaraju
preduvjete za ubrzani razvoj seoskog življa. Unapređenje znanja i tehnologije
bilo je preslabo za radikalnije promjene. Uz razvoj poljodjelstva i ostalih
grana privrede širi se trgovina i jedrenjačko brodarstvo. Pojava akumuliranog
kapitala omogućila je prva ulaganja u proširenje vinogradarstva i proizvodnju
vina koji postaje prvi izvozni artikl pokrajine. Zahvati središnje
modernizacijske politike reflektiraju se i u formiranju akcionarskih društava i
trgovačko obrtničkih komora.
6. Arhivska građa
omogućuje analitički pristup u istraživanju gospodarskih prilika. Na prvom
mjestu potrebno je statistički prikazati rezultate gospodarski prilika i njihov
utjecaj na socijalnu i demografsku sliku stanovništva. U tu svrhu koriti će se
metode ekonomske i socijalne povijesti kojim se može prikazati sveobuhvatna
slika ovog historiografskog istraživanja.
|
Mentor: |
Voditelj studija: |
Kandidat: |
|
prof. dr. sc. Nikša Stančić |
prof. dr. Z. Janeković-Römer |
Elvis Čavić, prof. |
Fakultetsko vijeće Igor Duda
Filozofskoga fakulteta Krležina 37
Sveučilišta u Zagrebu 52100 Pula
Ivana Lučića 3
10000 Zagreb
Sinopsis magistarskoga rada
U POTRAZI ZA ODMOROM I BLAGOSTANJEM
O povijesti dokolice i potrošačkoga društva u Hrvatskoj 1950-ih i 1960-ih
Znanstveno područje: humanističke znanosti
Polje: povijest
Grana: nacionalna povijest
Temeljite društvene promjene, gospodarski uzlet i modernizacija 1950-ih i 1960-ih pronašli su svoje mjesto u mnogim europskim historiografijama, no hrvatski povjesničari još nisu pokazali dovoljno zanimanja za onodobne socijalne, ekonomske i kulturne procese. U Hrvatskoj je to dobrim dijelom neistraženo razdoblje, a sasvim je netaknuto s gledišta povijesti dokolice i povijesti potrošačkoga društva, zajedničkih podgrana socijalne, kulturne i gospodarske povijesti.
Magistarski će rad tako nastati na susretištu socijalne i gospodarske povijesti europskoga zlatnoga razdoblja i jugoslavenskoga privrednoga čuda te povijesti dokolice kao važnog kulturnog fenomena vremena poslije industrijske revolucije. Poslijeratno je razdoblje idealno za spoj ovakve vrste jer su plaćeni godišnji odmor i potreba za napuštanjem stalnoga boravišta postali neizostavnim mjerilom blagostanja.
Obrada teme mora biti multi- i interdisciplinarna te uz već spomenute historiografske pristupe, uključuje i novu kulturnu povijest, povijest radništva, povijest turizma, povijest prometa te, kada je riječ o teoriji dokolice, teoriji upotrebe prostora i vremena i konzumerizmu, sociologiju, kulturalne studije, antropologiju, geografiju. Pored toga, kakvoća življenja i odmaranja u Hrvatskoj može biti razumljiva samo usporedi li se s onom u ostatku Europe, a položaj Jugoslavije između Istoka i Zapada bitno je utjecao na hrvatske potrošačke zahtjeve, očekivanja i navike.
Rad će se temeljiti na obimnoj literaturi, pretežito inozemnoj, te na izvornoj građi: dnevne novine, tjednici i mjesečnici, statistički izvori, sociološka istraživanja, turistički vodiči, književna i televizijska ostvarenja, zakoni i dr.
Prva poglavlja bit će posvećena obradi dokolice i potrošačkoga društva u europskim historiografijama te povijesti konzumerizma i dokolice od kraja XVIII. st. Bit će to priprema za poglavlja o poratnoj potrazi za blagostanjem, vikendu i godišnjem odmoru te načinima njihova provođenja.
Radom se žele sagledati dometi stvaranja potrošačkoga društva i društva dokolice u socijalizmu, prikazati odnos prema slobodnom vremenu, razmotriti udio socijalnoga turizma u izgrađivanju zadovoljstva i vjere u daljnji boljitak, utvrditi sličnosti i razlike u odnosu na zapadno- i istočnoeuropske modele masovne kulture, odmaranja i potrošnje, te sagledati postojanje klasnih razlika u besklasnom društvu.
Magistarski se rad nastavlja na diplomski rad (Osvajanje vremena i prostora. Dokolica kao užitak dugog XIX. stoljeća, 2000.), a s obzirom na mnoštvo izvorne građe otvara značajan prostor za buduća istraživanja.
6. veljače 2003.
Mentor Voditeljica studija Kandidat
dr. sc. Marijan Maticka dr. sc. Zdenka Janeković-Römer Igor Duda
Fakultetsko vijeće Robert
Jolić
Filozofskoga fakulteta Avenija
G. Šuška 3
Sveučilišta u Zagrebu 10040
Zagreb
Ivana Lučića 3
10000 Zagreb
Sinopsis magistarskoga rada
KATOLIČKO PUČANSTVO U DUVNU U VRIJEME OSMANSKE I AUSTROUGARSKE VLASTI OD 18. DO POČETKA 20. STOLJEĆA
NA TEMELJU CRKVENIH MATIČNIH KNJIGA
Znanstveno područje: humanističke znanosti
Polje: hrvatska povijest
Grana: demografija
Historiografska istraživanja na temelju sačuvanih matičnih knjiga,
osobito crkvenih matica (za starija povijesna razdoblja), dala su vrijedne
rezultate, osobito za regionalnu povijest. U svijetu su takva istraživanja
daleko odmakla, također i u nekim hrvatskim regijama (primjerice u Dubrovniku i
njegovu ozemlju, Istri, nekim otocima). Zahvaljujući sačuvanim matičnim
knjigama duvanjskih župa moguće je pratiti demografski razvoj Duvna i njegove
okolice u kasnom razdoblju osmanske i tijekom austrougarske vlasti.
Matične knjige duvanjskih župa dosad
su istraživane tek malim dijelom i samo u određene svrhe, dok su u najvećoj
mjeri još uvijek gotovo netaknute. Na toj podlozi, uz najvažniju dostupnu
literaturu moguća je analiza prepoznatljivih pojavnih oblika, struktura i
zakonitosti u kojima su se u dugom vremenskom trajanju ogledale socijalne,
gospodarske, kulturne, svakodnevne i ostale sastavnice prošle stvarnosti
katoličkog pučanstva u naseljima duvanjskog kraja.
Mogućnost praktične primjene postignutih rezultata istraživanja veoma je široka, no posebno valja naglasiti mogućnost rekonstrukcije pojedinačnih hrvatskih obiteljskih rodoslovlja u ovom dijelu Bosne i Hercegovine.
Vremensko područje rada omeđeno je najstarijim sačuvanim popisima katoličkog pučanstva u Bosni i Hercegovini, kao što su popisi biskupa Dragićevića iz 1743. i Bogdanovića iz 1768., te najstarijih sačuvanih župnih matica u Duvnu, počev od 1882. pa do svršetka austorugarske vlasti 1918. godine. U središtu istraživanja bit će drevna duvanjska župa sa sjedištem u naselju Seonica, a obuhvaća prostor današnjih katoličkih župa Seonica, Bukovica i Kongora. Građa je sadržana u maticama krštenih, umrlih i vjenčanih župa Seonica i Bukovica (osnovana 1880.). Župa Kongora osnovana je 1917. godine pa njezine samostalne matice neće biti predmet ovoga rada.
Cilj istraživanja je analiza demografskih kretanja i promjena na spomenutom prostoru; stanje obiteljskih zajednica, napose analiza zadružnog načina života; pojedinačna obiteljska rodoslovlja; stanje i promjene prezimena, migracije, djelovanje župnika i popova glagoljaša, mogući socijalni fenomeni (nezakonita djeca, neobična zanimanja, neobične smrti, problematična vjenčanja i sl.).
U postupku utvrđivanja i međusobne povezanosti činjenica izvršit ću ponajprije kvantitativnu i kvalitativnu analizu, a primijenit ću i druge metode uobičajene u povijesnim istraživanjima kako bih osvijetlio važne sastavnice prošle stvarnosti duvanjskog kraja od 18. do početka 20. stoljeća.
U strukturi rada dat ću historiografski osvrt, a zatim ću objasniti znanstveni pristup i metode kojima ću se u radu služiti. U sklopu općeg povijesnog pregleda duvanjskoga područja, razložit ću stanje katoličkih župa i stanje matičnih knjiga. U središnjem dijelu rada prikazat ću pojedinačne matice i izvršiti analizu demografskog razvoja: prirodno i mehaničko kretanje, promjene u strukturama pučanstva, rekonstrukcije obitelji, problem toponima, nastanak prezimena, djelovanje svećenika, zanimljive i neobične događaje svakodnevice. Tekst će biti popraćen grafičkim prikazima, tablicama, ilustracijama i preslikama dokumenata.
Zagreb, 13. veljače 2003.
Mentor Voditelj
studija
Kandidat
Dr. sc. Božena Vranješ-Šoljan, Dr. sc. Zdenka Janeković-Römer, Robert Jolić
izv. prof. docent
Fakultetskom vijeću Kornelija Jurin Starčević
Filozofskog fakulteta Vranička 53
Sveučilišta u Zagrebu Zagreb
Sinopsis magistarskog rada
SREDNJODALMATINSKO
ZALEĐE ZA VRIJEME OSMANSKE VLADAVINE U 16. I 17. STOLJEĆU
Znanstveno
područje: Humanističke znanosti
Polje:
Povijest
Uvod – razlozi za predloženo
istraživanje
Padom
Klisa 1537. godine veliki dio srednje Dalmacije zajedno s ranije osvojenim
susjednim područjem u Bosni i Hercegovini ulazi u sastav Kliškog sandžaka iz
kojeg se 1580. godine izdvaja dio teritorija i priključuje novoosnovanom
Krčko-ličkom sandžaku.
O
povijesti tog velikog dijela Dalmacije
danas se zna daleko više na temelju izvora neturske, uglavnom mletačke
provinijencije, negoli osmansko-turske. Usprkos iznimnoj vrijednosti mletačke
građe, slika koja ne bi uključila sustavnu i ozbiljnu analizu osmansko-turske
građe, ne bi bila cjelovita. Tema ovog magistarskog rada bila bi
srednjodalmatinsko zaleđe u 16. i 17. stoljeću, ali osvjetljeno iz perspektive
osmanskih izvora. Ovaj rad bio bi pokušaj da se temeljna pitanja povijesti
srednjodalmatinskog zaleđa za vrijeme osmanske vladavine objasne analitički s
turkološkog stajališta, da se izvrši evaluacija postojeće literature te
komparativnim pristupom osmansko-turskoj i mletačkoj građi stekne što
cjelovitiji i uravnoteženiji pogled na osmanski period povijesnog razvoja
srednjodalmatinskog zaleđa. U radu bi se posvetilo pozornost upravnim,
društvenim, gospodarskim, vojnim i demografskim prilikama Kliškog sandžaka te
dijela Krčko-ličkog sandžaka koji je obuhvaćao prostor srednjodalmatinskog
zaleđa.
Teorijska podloga te aktualne
relevantne spoznaje
Dok
o “događajnoj” povijesti vezanoj za ratove s Osmanlijama na području Dalmacije,
pljačkaškim provalama, četovanjima itd. postoji prilično veliki broj različitih
radova (A.R. Filipi, B. Hrabak, K. Kosor, I. Mažuran, G. Stanojević, S.
Traljić, HNJ itd.) dotle o drugim aspektima života hrvatskog pučanstva srednjodalmatinskog
zaleđa pod Osmanlijama postoji tek manji broj usko specijaliziranih iako
nesumnjivo vrlo vrijednih historiografskih prinosa (F. Spaho, S. Traljić, H.
Šabanović, S. Buzov). O povijesti srednjodalmatinskog zaleđa pod osmanskom
vlašću u 16. i 17. stoljeću ne postoji ni jedan opsežniji rad koji bi
analitički i interdisciplinarno sagledavao društveno-ekonomske, demografske,
etničke i druge odnose u svoj njihovoj složenosti.
Praktična primjenjivost
spoznaja
Ovaj
magistarski rad bio bi doprinos hrvatskoj historiografiji i istraživačkom
projektu nazvanom Croato-Turcica na kojem sudjelujem kao znanstveni novak.
Uže područje rada i ciljevi
istraživanja
Pitanja
kojima se dosada nije posvećivala potrebna pozornost, a koja smatram temeljnima
jesu: oblikovanje granica i teritorija Kliškog sandžaka te iz njega 1580.
godine izdvojenoga Krčko-ličkog sandžaka te u vezi s tim timarska organizacija
i administrativno - upravna podjela na nahije i kadiluke, vojna organizacija
tj. struktura i raspored tvrđavskih vojnih jedinica, društveni odnosi unutar
pojedinih društvenih skupina te interakcije s drugim skupinama, veze između
grada i sela te ekonomske prilike na selu, demografska i migracijska kretanja.
Metodološki postupci
Ovaj
rad zasnivao bi se jednim dijelom na neobjavljenoj građi osmanske
provinijencije pisanoj osmansko-turskim jezikom i arapskim pismom koja je
pohranjena u Başbakanlık Osmanlı Arşivi – BOA (fondovi: Maliye
Defteri, Maliyeden Müdevver, Mühimme Defterleri), u Topkapı Sarayı
Müzesi Kütüphanesi –TSMK (Koğuşlar), a do čijih sam fotokopija došla
ljubaznošću prof. dr.sc. Nenada Moačanina te na fondovima Hrvatskog državnog
arhiva, pristiglim iz Turske. Drugi dio
rada bazirao bi se na objavljenim izvorima: osmansko-turskim koji su tek u
određenoj mjeri transliterirani (Mühimme Defterleri) u latinički sustav,
osmansko-turskim koji su prevedeni na hrvatski jezik (uglavnom građa koju su
objavili F. Dž. Spaho, E. Kovačević, B. Đurđev ) te na mletačkim izvorima koje
su objavili Š. Ljubić i G. Novak.
Koristit
ću i dostupnu literaturu čije ću spoznajno-teoretske rezultate kritički
obraditi i evaluirati.
Metodološki
postupci bit će primjereni historijskoj znanosti. Građi ću pristupiti
interdisciplinarno, koristeći komparativne metode, analitičke, statističke i kvantitativne,
metode historijske geografije itd.
Mentor:
Voditelj studija: Kandidat:
Prof.
dr.sc. Nenad Moačanin dr.sc.
Zdenka Janeković – Römer Kornelija
Jurin Starčević, prof.
Fakultetsko vijeće Miše Lukač
Filozofskoga fakulte Pavla Hatza 30/3
Sveučilišta u Zagrebu 10 000 Zagreb
Ivana Lučića 3
10 000 Zagreb
Sinopsis magistarskoga rada
SOCIOLOŠKI
KORELATI TRADICIONALNOG,
MODERNOG
I POSTMODERNOG SUSTAVA VRIJEDNOSTI
Analiza zagrebačke srednjoškolske populacije
Znanstveno područje: društvene znanosti
Polje: Sociologija
I Uvod
U posljednjih dvanaest godina, od
osamostaljenja, domovinskog rata i stresnog
razdoblja sazrijevanja mlade demokracije, došlo je do velikih promjena u
hrvatskom društvu. Te promjene moguće je pratiti na gotovo svim razinama
društvenog života. Nas zanimaju promjene u sociokulturnom kontekstu koje bitno
utječu na odgoj, obrazovanje i vrijednosne orijentacije mladih u hrvatskom
društvu.
U
mnogim obiteljima narušeni su temeljni uvjeti /sigurnost, povjerenje, ljubav/
za zdrav i sustavan odgoj mladih. Kroz posebno teške traume i iskustva prošla
su djeca iz obitelji prognanika i izbjeglica. U našem društvu su na djelu: dvostruki moral, korupcija, velike socijalne
razlike, izopačeni moralni profil nekih javnih osoba, nepouzdani uzori i sl. U
našem obrazovnom sustavu nisu učinjene adekvatne reforme.
II Teorijska
podloga
U
radu se polazi od pretpostavke da se sustavi vrijednosti mogu promišljati kroz
prizmu koja razlikuje tri osnovna tipa: tradicionalizam, modernizam i
postmodernizam. Ova se klasifikacija
elaborira na temelju radova: Ingleharta,
Habermasa, Bella, Gehlena i Lyotarda, gdje se konceptualno određuju ovi
vrijednosni sustavi.
III Primjena
Primjena
rezultata ovog istraživanja moguća je u nastavi
humanističkih predmeta u gimnazijama i drugim srednjim školama i
institucijama koje se bave odgojem i obrazovanjem mladih.
IV Uže područje rada
Uže
područje rada jest analiza zagrebačke srednjoškolske populacije, u okviru koje
ćemo posebnu pažnju posvetiti mladima iz obitelji prognanika i izbjeglica.
V Ciljevi istraživanja
Ustanoviti strukturu vrijednosnih preferencija koje čine osnovu tri sustava vrijednosti: tradicionalizam, modernizam i postmodernizam
Statistički
provjeriti hipotezu o razlici u strukturi preferencija seoske i gradske
populacije u okviru tri navedena sustava vrijednosti.
Statistički provjeriti hipotezu o razlikama izbjegličke/prograničke u odnosu na domicilnu populaciju, s obzirom na vrijednosne preferencije tradicionalnog, modernog i postmodernog sustava vrijednosti
Osim navedenog u radu ćemo verificirati i slijedeće hipoteze:
Srednjoškolci migranti su skloniji prihvaćanju tradicionalističkih vrijednosti.
Srednjoškolci iz gradske populacije skloniji su prihvaćanju vrijednosti iz koncepta modernizma.
VI Metodologija
Podaci
na temelju kojih će se provjeravati navedene hipoteze bit će prikupljeni
metodom ankete.
Anketno istraživanje bit će provedeno na
slučajnom, reprezentativnom i stratificiranom uzorku učenika srednjoškolske
populacije, unutar koje će se posebno izdvojiti uzorak učenika
prognanika/izbjeglica.
Podaci će biti obrađeni odgovarajućim
univarijatnim i multivarijatnim statističkim procedurama. Za provjreru
navedenih hipoteza koristit će se model faktorske analize i analize varijance.
Obrada podataka provest će se u okviru SPS statističkog paketa.
U Zagrebu, 27. 2. 2003.
Mentor: Dr. Benjamin Čulig Voditelj studija: Dr. Milan Mesić kandidat: Miše Lukač
Fakultetsko vijeće Željana Puljiz
Filozofskoga fakulteta IX. južna obala 12/II
Sveučilišta u Zagrebu 10020 Novi Zagreb
Ivana Lučića 3 desidera@hi.hinet.hr
10000 Zagreb
Sinopsis magistarskog rada
KNJIŽEVNO
PRIKAZIVANJE LIKA SV. MARIJE MAGDALENE
Primjeri baroknih
poema i modernističkih drama u hrvatskoj književnosti
Znanstveno područje: humanističke znanosti
Polje: znanost o književnosti
Uvod: Lik Marije Magdalene često je obrađivan u "manirističkim" razdobljima hrvatske književnosti, no u teoriji gotovo da i nije istraživan. Važnost pri istraživanju jest činjenica da je Marija Magdalena već od ranog srednjovjekovlja u zapadnoj tradiciji neopravdano poistovjećivana sa "javnom grešnicom" koja je u kući farizeja Šimuna pomazala Isusu noge i otrla ih svojom kosom te sa Marijom iz Betanije. Ovu tezu naposljetku su sankcionirali i katolički teolozi 1521. g. na Sorboni, a Rimski je kalendar s ovom pogrešnom pretpostavkom raskrstio tek 1969. g. Kao razlog ovog poistovjećivanja feminističke su teologinje uzimale upravo Magdalenin neobično "blizak" odnos s Isusom te uopće njezinu važnu ulogu u ranoj Crkvi.
Teorijska podloga: Istraživanje teme stoga kreće s aspekta feminističke književne teorije i teologije: radi se, dakle, o odbacivanju tradicionalne teologije te promjeni predznaka - s muške na žensku vizuru lika Marije Magdalene (primjerice, Elisabeth Schüssler Fiorenza: In Memory of Her: A Feminist Theological Reconstruction of Christian Origins, 1983.; Luise Schotroff: Let the Oppressed Go Free: Feminist Perspectives on the New Testament, 1991.; Susan Haskins: Mary Magdalene: Myth and Metaphor, 1993.; Esther De Boer: Mary Magdalene: Beyond the Myth, 1996.; Sandra M. Rushing: The Magdalene Legacy: Exploring the Wounded Icon of Sexuality, 1994; Ingrid Maisch: Between Contempt and Veneration...Mary Magdalene: The Image of a Woman Through the Centuries, 1998., etc.).
Uže područje rada: U uvodnom će se dijelu analizirati Magdalenin lik u kanonskim i gnostičkim evanđeljima, kao i u medievalnim predanjima: poglavito ću se osvrnuti na njezin životopis u Zlatnoj Legendi (Legenda aurea) Jacobusa de Voraginea (oko 1228.-1298.) kojeg ću zatim komparirati s hrvatskoglagoljskim tekstom Mirakuli Marije Magdalene iz Ivančićeva zbornika (početak 15. st.). Nadalje, Magdalenin razbludni život inspiriran franačkom predajom čest je motiv u književnosti baroka: u talijanskoj literaturi nailazimo na religiozne poeme Erasma da Valvasonea (Le lagrime di Santa Maria Maddalena, 1586.), Gabriella Chiabrere (La conversione di Maria Maddalena) i Gioseppe Policretija (La conversione di Maria Maddalena, 1588.; Maddalena convertita, 1588.); u dubrovačkoj pak na plačeve Ivana Bunića Vučića Mandaljena pokornica (1630.) i Ignjata Đurđevića Uzdasi Mandaljene pokornice (1728.). U radoblju modernizma istražit ću dramske radove Galovića, Krleže i Strozzija. Za razliku od Bunićeve i Đurđevićeve zavodnice (naglašavam, njihova Magdalena nikako nije bila bludnica kakvom su je držali naši književni povjesničari), koja je nedvosmisleno naumila "kastrirati" i samog Isusa, Galovićeva je Marija Magdalena iz istoimene drame (napisane 1912. g.) kurtizana koja - prvi puta u hrvatskoj književnosti - i poslije pokajanja otvoreno ljubi Isusa kao žena. I u drami Ecce homo (1924.) Tita Strozzija, u kojoj se nametnuo sukob na razini muški-ženski spol (odnosno sukob duha i tijela), Magdalena je također prikazana kao stereotipna bludnica. Tek je dvadesetogodišnji Krleža destruirao dvomilenijski mit - u njegovoj Legendi (1914.) u Krista tako više nije zaljubljena preljubnica Marija Magdalenka već istom djevica Marija iz Betanije.
Ciljevi istraživanja: Cilj ove magistarske radnje jest pokazati kako su seksualnost ove kontroverzne i danas iznimno popularne svetice, koja je postala ikonom za feminizam, žensku mudrost i spiritualnost te - dakako - seksualnu slobodu, vidjela petorica hrvatskih pisaca. U radnji tako kroz sintagmu tijelo (bludnica-zavodnica-bludnica) - duh pratimo Magdalenin razvojni put od evanđelja do feminističke teologije.
Zagreb, 8. prosinca 2002. god.
Mentorica: Voditelj studija: Postdiplomantkinja:
prof. dr. Andrea Zlatar prof. dr. Milivoj Solar prof. Željana Puljiz
Fakultetsko vijeće Anita Pavić Pintarić
Filozofskoga fakulteta Ante Starčevića 8C
Sveučilišta u Zagrebu 23000 Zadar
Ivana Lučića 3
10000 Zagreb
Sinopsis magistarskoga rada
RAZVOJ TVORBENIH
MODELA OD STAROVISOKONJEMAČKOGA DO SUVREMENOGA NJEMAČKOG JEZIKA
Znanstveno
područje: humanističke znanosti
Polje: jezikoslovlje
Grana:
germanistika
Tema ovoga magistarskog
rada je razvoj tvorbenih modela od starovisokonjemačkoga razdoblja do razvoja
suvremenoga njemačkog jezika.
Cilj ovoga rada
je proučiti postojanje složenica i
izvedenica, njihovu zastupljenost u njemačkome jeziku pojedinoga razdoblja,
produktivnost modela složenica i izvedenica te njihovu promjenu kroz stoljeća.
Istraživanje će
se temeljiti na proučavanju korpusa iz odabranih književnih tekstova za
starovisokonjemački, srednjevisokonjemački te novovisokonjemački jezik, dok će
temelj za proučavanje ranovisokonjemačkoga jezika biti gramatika Justusa G.
Schottela.
Rad će se
temeljiti na dijakronijskome proučavanju tvorbe riječi koje je bitno za shvaćanje razvoja njemačkoga jezika te
njegove promjene pod unutarnjim i vanjskim utjecajima. Uz dijakronijsko
koristit će se i sinkronijsko proučavanje budući da će se istraživati tvorbeni
modeli u svakome od navedenih razdoblja razvoja njemačkoga jezika.
Struktura
magistarskoga rada bit će sljedeća:
1. tvorbeni
modeli u starovisokonjemačkome
2. tvorbeni modeli u srednjevisokonjemačkome
3. tvorbeni modeli u ranovisokonjemačkome
4. tvorbeni modeli u novovisokonjemačkome
1. STAROVISOKONJEMAČKI
Na temelju korpusa iz književnih djela sakupljenih u
"Althochdeutsches Lesebuch"
utvrdit će se postojanje složenica odnosno izvedenica, njihovo
podrijetlo i zastupljenost. To će biti podloga proučavanju razvoja i promjene
tvorbenih modela na ostalim stupnjevima razvoja njemačkoga jezika.
2. SREDNJEVISOKONJEMAČKI
Proučavajući književna djela (epove i legende kao
izraz viteške kulture) pratit će se razvoj tvorbenih modela te njihove promjene
u odnosu na prethodno razdoblje razvoja njemačkoga jezika.
3. RANOVISOKONJEMAČKI
Na temelju korpusa iz gramatike Justusa Georga
Schottela "Ausführliche Arbeit von der Teutschen Sprache" proučavat će se razvoj i zastupljenost tvorbenih modela u njemačkome
jeziku 17. stoljeća uz usporedbu s
prethodnim razdobljima.
4.
NOVOVISOKONJEMAČKI
Korpus za
proučavanje tvorbenih modela u njemačkome jeziku 19. stoljeća temeljit će se na
Goetheovom djelu "Italienische Reise". Ovim djelom zaokružit će se
proučavanje razvoja tvorbenih modela od starovisokonjemačkoga jezika.
9.
ožujka 2003.
|
MENTOR |
VODITELJ
STUDIJA |
KANDIDATKINJA |
|
prof.
dr. sc. Stanko Žepić |
prof.
dr. sc. Vesna Muhvić-Dimanovski |
Anita
Pavić Pintarić |
|
|
|
|
Željka Boić Bakarić
Vlaška 70b
10000 Zagreb
Fakultetsko vijeće Filozofskog fakulteta
Sveučilište u Zagrebu
Predmet: Sinopsis magistarskog rada
Roman « Jehan de Saintré « - preteča modernog francuskog romana u
prozi
Znanstveno područje: humanističke znanosti
Polje: znanost o književnosti
Razvoj romana u Francuskoj i
drugim europskim književnostima vrlo je složen i slojevit problem. Nakon pojave
avanturističkog i udvornog romana u
stihu (Chanson de geste i Roman Courtois) u 12. stoljeću, te proznih preradbi
romana o Svetom Graalu i vitezovima Okruglog stola u 13.stoljeću, dakle djela
koja predstavljaju početak pripovjedne proze, u posljednja dva stoljeća
Srednjeg vijeka malo je novina što se romana tiče i vlada osjetno osiromašenje inspiracije. Ne
treba, naravno, zanemariti razvoj povijesne literature sa Froissart-om i
Commynes-om koja ima priličan utjecaj na razvoj romana.
U 15.
stoljeću povijesno obilježenom stogodišnjim ratom dolazi do promjena odnosa
prema viteštvu i staležima, a na književnom planu do zasićenosti publike
karakterom avanturističkog i udvornog romana.
Prema ruskim formalistima,
književnost se razvija kao smjena stilova po načelu kontrasta, te samim time u
svakoj književnoj epohi dolazi do zasićenosti publike odredjenim književnim
postupcima. Zato je potrebno da se iznadju novi postupci , pa čak i nove
književne vrste. Publici je potrebno « iznenadjenje ». Književno
djelo koje u 15. stoljeću oblikuje Antoine de la Sale svojim djelom Jehan de
Saintré , predstavlja upravo to iznenadjenje.
Antoine
de la Sale, pišući prvi roman koji se identificira sa stvarnošću, vješto
pretače stvarnost u fikciju. Zahvaljujući životu provedenom u službi dvojice
prinčeva, dakle izravno na dvoru,
savršeno poznaje život na dvorovima i sustav izobrazbe toga doba s
obzirom da je radio kao paž, odgojitelj, pratilac i preceptor. Nadalje, česta
putovanja od mladih dana po Italiji, Španjolskoj i Sjeveru Evrope, tokom
praktički cijelog života, daju mu izravan uvid u tradiciju i kulturu tih
zemalja, a službovanje za Louisa od Luxemburga omogućava mu smiren život i daje
mogućnost da se posveti pisanju. Njegovu naraciju karakterizira, živ i prirodni
dijalog, scene protkane humorom,i on je prvi pisac romana koji ulazi u srž
karaktera svojih glavnih likova čiji razvoj i evoluciju majstorski prati. Roman
se sastoji od tri djela pri čemu se u
strukturi susrećemo sa novelom koja predstavlja zasebnu cjelinu u romanu.
Možemo zaključiti da nam način pripovijedanja
omogućuje da se prolazeći kroz strukturu priče protkanu finim nitima dvorskih
zbivanja postupno okružimo sa dogadjajima s kojima nas autor želi zbližiti. Tu
u mnogome prividna naivnost prikaza, poduprta ljepotom i efektom sadržaja,
čitaoca vodi kroz priču na način kao što
osobi koja promatra slike toga doba jednostavnost prikaza poduprta snagom boje
koja izbija iz slikareva doživljaja, omogućuje vizualni užitak i razumijevanje
poruke.
Ovo je
djelo podloga za tvrdnju da je roman reprezentativna književna vrsta ili
dominantni književni izraz epohe koji će po tematskoj klasifikaciji odgovarati
povijesnom, viteškom, ljubavnom, idiličnom, i psihološkom romanu, a po stavu
autora, satiričkom i didaktičkom romanu.
Sa književnoteoretskog stanovišta La Sale se sa lakoćom
uklapa u većinu teoretskih rasprava o
modernom romanu, te se, analizirajući
njegov roman dotičemo zaključaka ruskih formalista, i teoretičara poput
Kaysera, Stanzela,Staigera i Lukacsa. Cilj istraživanja je na osnovi poznatih
metodologija romana prikazati da je
Jehan de Saintré preteča modernog
francuskog romana u prozi. Oslanjajući se,dakle, na metodologiju ruskih
formalista i po metodologiji srodnih škola koje su se na tim osnovama razvile u radnji će se analizirati struktura
djela, postupci za oblikovanje psihologije likova, uloga pripovjedača, odnos
sižea i fabule, tehnika pripovijedanja i način na koji se pojedini dijelovi
romana uključuju u cjelinu.U tom je okviru,primjerice, Stanzelovu teorija po
kojoj se dogadjaj može « izvana « ispričati a « iznutra »
prikazati, možda najbliža La Saleovoj strukturi. Na osnovu te dihotomije analizirati će se struktura romana i pristup
fabuli i sižeu. Jehan de Saintré
predstavlja književni oblik izveden iz temeljnog duhovnog stremljenja
svoje epohe po čemu je zapravo kao roman
prvi predstavnik onoga što će Lukacs nazvati načinom izražavanja u kojem se
sabire cjelokupno iskustvo književnog pa i jezičnog izraza epohe.
Mentor : Student :
Prof.dr. August Kovačec Željka
Boić Bakarić
Voditelj poslijediplomskog studija književnosti:
Prof.dr. Milivoj Solar
Vijeću poslijediplomskog studija
Predmet: Završni rad na Poslijediplomskom
stručnom prevoditeljskom studiju.
Na temelju rasprave vođene 27. siječnja 2003. godine a u dogovoru s profesorom Gojmercom i Silićem, nakon konzultacija s prodekanom za znanost i prodekanicom za nastavu, predlažem da završni rad nosi naslov: Prijevod s engleskog/njemačkog na hrvatski i s hrvatskog na engleski/njemački jezik s osobitim obzirom na područje ...
Student će osim toga napisati tekst obrazloženja svojega rada na prijevodima i posebno se osvrnuti na specifične probleme odabranog područja. To će obrazloženje biti polazna točka na obrani rada.
Svi će mentori imati akademski stupanj najmanje magistar znanosti.
Zagreb, 10.3.2003.
Voditelj studija
Prof. dr. sc. Vladimir Ivir
Fakultetskom vijeću
Filozofskog fakulteta
Sveučilišta u Zagrebu
Sinopsis stručnoga specijalističkoga rada
Prevođenje s engleskog na hrvatski i s hrvatskog na
engleski jezik s osobitim obzirom na područje prava
Ovim radom želim pokazati kako se
teoretske spoznaje o lingvistici i prevoditeljstvu mogu praktično primijeniti u
prevođenju stručnih, znanstvenih i književnih tekstova s engleskoga na hrvatski
i s hrvatskoga na engleski jezik. U tu svrhu odabrala sam 50 autorskih kartica
teksta na engleskom jeziku s tri razna područja i taj ću tekst prevesti na
hrvatski jezik. Druga polovica rada obuhvaća 50 stranica hrvatskoga teksta koji
ću prevesti na engleski jezik. Za prevođenje sam odabrala tekstove iz
različitih područja, međutim težište mojeg prevoditeljskog interesa bit će
područje prava.
Za prijevod na hrvatski odabrala sam:
(1) “Obnova” Project in Croatia: Support to the Ministry for European Integration in the process of the approximation of law (2001) Guide to Harmonisation of Law in Croatia (pravo)
(2) Lucie-Smith, Edward (1996) Visual Arts in the 20th century,
Laurence King Publishing (likovna umjetnost)
(3) Lodge, David (1985) Small World, Penguin (književnost)
Za prijevod na engleski odabrala sam:
(1) Marković, Milvija (2002) “Decentralizacija i financiranje strukovnog obrazovanja u svijetu”, u Decentralizacija i financiranje strukovnog obrazovanja u Republici Hrvatskoj, istraživački projekt (obrazovanje)
(2) Bilen, Milenko i Bučar Perić,
Kristina (2002) Ekonomska geografija
Hrvatske, Školska knjiga (ekonomska geografija)
(3) Mesić, Jasen i Frka, Daniel (2002) Tajne Jadrana – ronilački vodič po olupinama hrvatskog Jadrana, Adamić (ronilaštvo)
U radu na tim prijevodima koristit ću razna pomagala – referentna jezična djela (jednojezične i dvojezične rječnike, pojmovnike, pravopise i gramatike), referentna stručna djela (enciklopedije, priručnike), internet, konzultacije sa stručnjacima za pojedina područja.
Smisao ovoga rada je da potvrdim svoju prevoditeljsku spremu i sposobnost, da ih radeći na tim tekstovima još više unaprijedim, te da tako pridonesem unapređenju prijevodnih standarda i prevoditeljske struke u našoj zemlji.
U Zagrebu, 28. studenoga 2002.
Mentor: Voditelj studija: Kandidat:
mr. sc. Nataša Pavlović Prof. dr. Vladimir Ivir Tihana Kraš, prof.
Filozofskom vijeću
Filozofskog fakulteta
Sveučilišta u Zagrebu
Sinopsis stručnog specijalističkog rada
Prevođenje s
engleskog na hrvatski i s hrvatskog na engleski jezik s osobitim obzirom na
područje beletristike
Ovim radom želim pokazati kako se teoretske spoznaje o lingvistici i prevoditeljstvu mogu praktično primijeniti u prevođenju stručnih, znanstvenih i književnih tekstova s engleskoga na hrvatski i s hrvatskoga na engleski jezik. U tu svrhu odabrala sam 50 autorskih kartica teksta na engleskom jeziku s tri razna područja i taj ću tekst prevesti na hrvatski jezik. Druga polovica rada obuhvaća 50 kartica hrvatskog teksta koje ću prevesti na engleski jezik. Za prevođenje sam odabrala tekstove iz različitih područja, međutim težište mojeg prevoditeljskog interesa bit će područje beletristike.
Za prijevod na hrvatski odabrala sam:
(1) Vinge, Vernon. (2000.) A Deepness in the Sky. London: Millenium (beletristika)
(2) Axtell, Roger E. (1994.) The Do's and Taboos of International Trade: a Small Business Primer. New York: John Wiley & Sons, Inc. (poslovanje s pripadnicima drugih kultura)
(3) Montgomery, Martin. (2001.) An Introduction to Language and Society. London: Routledge (lingvistika)
Za prijevod na engleski odabrala sam:
(1) Udovičić, Božo. (1983.) Elektroenergetika. Zagreb: Školska knjiga (elektrotehnika)
(2) Kesić, Tanja. (1999.) Ponašanje potrošača. Zagreb: Adeco (marketing)
(3) Tribuson, Goran. (1998.) Zvijezda kabarea. Zagreb: Znanje (beletristika)
(4) Ekspertna skupina za internetizaciju zdravstva (2001.). ''Prijedlog implementacijske strategije bolničkih IS'' (informatika)
U radu na tim prijevodima koristit ću razna pomagala – referentna jezična djela (jednojezične i dvojezične rječnike, pojmovnike, pravopise i gramatike), referentna stručna djela (enciklopedije, priručnike), Internet, konzultacije sa stručnjacima za pojedina područja.
Smisao ovoga rada je da potvrdim svoju prevoditeljsku spremu i sposobnost, da ih radeći na tim tekstovima još više unaprijedim te da tako pridonesem unapređenju prijevodnih standarda i prevoditeljske struke u našoj zemlji.
U Zagrebu, 28. studenoga 2002.
|
Mentor: Dr.sc. Goranka Antunović |
Voditelj studija: Prof. dr. Vladimir Ivir |
Kandidat: Ankica Žarnić |
Fakultetskom vijeću
Filozofskog
fakulteta
Sveučilišta
u Zagrebu
Sinopsis
stručnoga specijalističkog rada
Prevođenje s engleskog na hrvatski i s hrvatskog
na engleski jezik s osobitim obzirom na područje statistike zapošljavanja
Ovim radom želim pokazati kako se teoretske
spoznaje o lingvistici i prevoditeljstvu mogu praktično primijeniti u
prevođenju stručnih, znanstvenih i književnih tekstova s engleskoga na hrvatski
i s hrvatskoga na engleski jezik. U tu svrhu odabrala sam 50 autorskih kartica
teksta na engleskom jeziku s tri razna
područja i taj ću tekst prevesti na hrvatski jezik. Druga polovica rada
obuhvaća 50 stranica hrvatskoga teksta koji ću prevesti na engleski jezik. Za
prevođenje sam odabrala tekstove iz različitih područja, međutim težište mojeg
prevoditeljskog interesa bit će područje statistike zapošljavanja.
Za prijevod na hrvatski odabrala sam:
(1) Sixteenth International
Conference of Labour Statisticians – Resolution concerning the measurement of
underemployment and inadequate employment situations; Resolution concerning the
measurement of employment-related income, International Labour Organization,
Geneva, 1998 (područje: pravo)
(2) Employment in Europe 2002:
Recent Trends and Prospects, European Commission, Directorate-General for
Employment and Social Affairs, Unit EMPL/A.1, 2002 (područje: makroekonomijska
analiza)
(3) Oxford Illustrated History
of Modern Europe, Edited by T. C. W. Blanning,
Oxford, New York, Oxford University Press , 1998 (područje: povijest)
Za prijevod na engleski odabrala sam:
(1) Dr. Željko Mrnjavac -
Mjerenje nezaposlenosti, Ekonomski fakultet Split, Split, 1996. (područje:
makroekonomija)
(2) A. Wertheimer-Baletić - Stanovništvo i razvoj, MaTe, Zagreb,
1999. (područje: demografija)
(3) Dr. A. Šimić – Turističko
poslovanje 100 pitanja i odgovora, Informator, Zagreb, 1994. (područje: marketing)
U
radu na tim prijevodima koristit ću razna pomagala – referentna jezična djela
(jednojezične i dvojezične rječnike, pojmovnike, pravopise i gramatike),
referentna stručna djela (enciklopedije, priručnike), internet, konzultacije sa
stručnjacima za pojedina područja.
Smisao ovoga rada je da potvrdim
svoju prevoditeljsku spremu i sposobnost, da ih radeći na tim tekstovima još
više unaprijedim, te da tako pridonesem unapređenju prijevodnih standarda i
prevoditeljske struke u našoj zemlji.
U Zagrebu, 27. studeni 2002.
Mentor: Voditelj
studija: Kandidat:
mr. sc. Jasna Bilinić-Zubak prof. dr. Vladimir Ivir Tihana
Cukina
Fakultetskom vijeću
Filozofskog fakulteta
Sveučilišta u Zagrebu
Sinopsis stručnoga specijalističkog rada
Prevođenje s engleskog na hrvatski i s hrvatskog na engleski jezik s osobitim obzirom na područje gospodarstva
Ovim radom želim pokazati kako se teoretske spoznaje o lingvistici i prevoditeljstvu mogu praktično primijeniti u prevođenju stručnih, znanstvenih i književnih tekstova s engleskoga na hrvatski i s hrvatskoga na engleski jezik. U tu svrhu odabrala sam oko 50 autorskih kartica teksta na engleskom jeziku s tri razna područja i taj ću tekst prevesti na hrvatski jezik. Druga polovica rada obuhvaća 50 stranica hrvatskoga teksta koji ću prevesti na engleski jezik. Za prevođenje sam odabrala tekstove iz različitih područja, međutim težište mojeg prevoditeljskog interesa bit će područje gospodarstva
Za prijevod na hrvatski odabrala sam:
(1) Women's Work and Family Roles: Sources of Stress and Sources of Strength (popularna psihologija)
(2) White Paper - Enterprise Architecture Essentials: Achieving Business Value with IT (informatičke znanosti)
(3) Notes from a Small Island (književnost – putopis)
Za prijevod na engleski odabrala sam:
(1) Reforma sustava visokog obrazovanja i znanosti: tranzicija iz nepoznatog u nepoznato (visoko školstvo)
(2) Prehrana djece predškolske dobi – Ocjena stanja uhranjenosti djece (medicina)
(3) Financijska analiza hotelske tvrtke (ekonomija – financije i poslovanje hotela)
U radu na tim prijevodima koristit ću razna pomagala – referentna jezična djela (jednojezične i dvojezične rječnike, pojmovnike, pravopise i gramatike), referentna stručna djela (enciklopedije, priručnike), Internet, konzultacije sa stručnjacima za pojedina područja.
Smisao ovoga rada je da potvrdim svoju prevoditeljsku spremu i sposobnost, da ih radeći na tim tekstovima još više unaprijedim te da tako pridonesem unapređenju prijevodnih standarda i prevoditeljske struke u našoj zemlji.
U Zagrebu, 28. studenoga 2002.
Mentor: Voditelj studija: Kandidat:
|
Dr. sc. Goranka Antunović |
Prof. dr. Vladimir Ivir |
Vlasta Jelašić |
Fakultetskom vijeću
Filozofskog fakulteta
Sveučilišta u Zagrebu
Sinopsis stručnog specijalističkog rada
Prevođenje s
engleskog na hrvatski i s hrvatskog na engleski jezik s osobitim obzirom na
područje popularne psihologije
Ovim radom želim pokazati kako se teoretske spoznaje o lingvistici i prevoditeljstvu mogu praktično primijeniti u prevođenju stručnih, znanstvenih i književnih tekstova s engleskog na hrvatski i s hrvatskoga na engleski jezik. U tu svrhu odabrala sam 50 autorskih kartica teksta na engleskom jeziku s tri razna područja i taj ću tekst prevesti na hrvatski jezik. Druga polovica rada obuhvaća 50 stranica hrvatskoga teksta koje ću prevesti na engleski jezik. Za prevođenje sam odabrala tekstove iz različitih područja, međutim težište mojeg prevoditeljskog interesa bit će područje popularne psihologije.
Za prijevod na hrvatski odabrala sam:
1) ‘The Mind Map Book’, Tony Buzan, Plume Books, 1996.
2) ‘Food: How Safe? How Altered?’, Jennifer Ackerman, National Geographic Magazine, May 2002.
3) ‘Mother Bear Man, Ben Kilham nurtures cubs back to nature’, Robert Caputo, National Geographic, March 2002.
Za prijevod na engleski odabrala sam:
1) ‘Čuda se ipak događaju’, Psihologija pozitivnog mišljenja, Majda Rijavec, IEP, 1997.
2) ‘Pristup likovnom djelu’, Matko Peić, Školska knjiga, 1987.
3) ‘Moj djed astronaut’, Branka Primorac, Naklada Ljevak, 2002.
U radu na tim prijevodima koristit ću razna pomagala – referentna jezična djela (jednojezične i dvojezične rječnike, pojmovnike, pravopise i gramatike), referntna stručna djela (enciklopedije, priručnike), internet, konzultacije s stručnjacima za pojedina područja.
Smisao ovoga rada je da potvrdim svoju prevoditeljsku spremu i sposobnost, da ih radeći na tim tekstovima još više unaprijedim te tako pridonesem unapređenju prijevodnih standarda i prevoditeljske struke u našoj zemlji.
U Zagrebu, 27. studenoga 2002.
Mentor Voditelj studija Kandidat
Mr.sc. Jasna Bilinić-Zubak Prof.dr.Vladimir Ivir Sandra Truntić
Fakultetskom vijeću
Filozofskog fakulteta
Sveučilišta u Zagrebu
Sinopsis stručnoga
specijalističkog rada
Prevođenje s
njemačkoga na hrvatski i s hrvatskoga na njemački jezik s osobitim obzirom na
područje sociologije
Ovim radom želim pokazati kako se teorijske spoznaje o lingvistici i prevoditeljstvu mogu praktično primijeniti u prevođenju stručnih, znanstvenih i književnih tekstova s njemačkoga na hrvatski i s hrvatskoga na njemački jezik. U tu svrhu odabrao sam oko 50 autorskih kartica teksta na njemačkom jeziku s tri razna područja koje ću prevesti na hrvatski jezik. Druga polovica rada obuhvaća oko 50 stranica hrvatskoga teksta koje ću prevesti na njemački jezik. Za prevođenje sam odabrao tekstove iz različitih područja, međutim težište mojeg prevoditeljskog interesa bit će područje sociologije.
Za prijevod na hrvatski odabrao sam:
Ingomar Hauchler – Dirk Messner – Franz Nuscheler (1999):
- Globale Trends 2000,
- Strukturen und Trends der Weltgesellschaf,
Fischer Taschenbuch Verlag GmbH; Frankfurt am Main, 1999.
Bernard Cassen – Susan George – Jean Ziegler u.a.: Eine andere Welt ist möglich
Dokumentation des Attac-Kongresses vom 19.-21.10.2001 in
Berlin; VSA-Verlag Hamburg
- Zeit zum Umdenken (61-68 str.)
- Frauenarbeit: Der Pfeiler der Globalisierung (108-114 str.)
Za prijevod na njemački odabrao sam:
Katarina Spehnjak (2002): Javnost i propaganda: Narodna fronta u politici i
kulturi Hrvatske 1945.-1952.
Hrvatski institut za povijest: Dom i svijet, 2002.
(Biblioteka Hrvatska povjesnica. 3, Monografije i
studije; 17)
- Narodna fronta i stvaranje javnosti
- Uloga novina
- Narodna fronta i kulturno-prosvjetna politika
U radu na tim prijevodima koristit ću razna pomagala – referentna jezična djela (jednojezične i dvojezične rječnike, pojmovnike, pravopise i gramatike), referentna stručna djela (enciklopedije i priručnike), internet, a konzultirat ću i stručnjake za pojedina područja.
Smisao ovoga rada je da potvrdim svoju prevoditeljsku spremu i sposobnost, da ih radeći na ovim tekstovima još više unaprijedim, te da tako pridonesem unapređenju prijevodnih standarda i prevoditeljske struke u Hrvatskoj.
U Zagrebu, 8. siječnja 2003.
Mentor: Zamjenik voditelja studija: Kandidat:
mr. Christine Reiser-Dumbović prof. dr. Mirko Gojmerac Damir Salarić
Fakultetskom vijeću
Filozofskog fakulteta
Sveučilišta u Zagrebu
Sinopsis stručnoga specijalističkog rada
Prevođenje s
engleskog na hrvatski i s hrvatskog na engleski jezik s osobitim obzirom na
područje kulture
Ovim radom želim prikazati kako se teoretske spoznaje o lingvistici i prevoditeljstvu mogu praktično primijeniti u prevođenju stručnih, znanstvenih i književnih tekstova s engleskog na hrvatski i s hrvatskog na engleski jezik. U tu svrhu odabrala sam 50 autorskih kartica teksta na engleskom jeziku s tri razna područja koje ću prevesti na hrvatski jezik. Druga polovica rada obuhvaća 50 stranica hrvatskoga teksta koje ću prevesti na engleski jezik. Za prevođenje sam odabrala tekstove iz različitih područja, međutim težište mojeg prevoditeljskog interesa bit će područje kulture.
Za prijevod na hrvatski odabrala sam:
(1) Hitchcock on Hitchcock: Selected Writings and Interviews, Sidney Gottlieb, Paperback,
1997.
(2) Windsurfing, Ken Winner, Human Kinetics Publishers,Inc., Leeds, 1995.
(3) Churchill, Clive Ponting, Sinclair-Stevenson, London, 1995.
Za prijevod na engleski odabrala sam:
(1) Svijet dječje psihe, osnove medicinske dječje psihologije, prof. dr. Staniša Nikolić i
suradnici, Prosvjeta, Zagreb, 1989.
(2) Rastoke (Na slapovima Slunjčice), Toma Žalac, Regionalni zavod za zaštitu spomenika
kulture, Zagreb, 1990.
(3) Kirurgija, Ivan Bradić i suradnici, Medicinska naklada, Zagreb, 1995.
U radu na tim prijevodima koristit ću razna pomagala – referentna jezična djela (jednojezične i dvojezične rječnike, pojmovnike, pravopise i gramatike), referentna stručna djela (enciklopedije, priručnike), internet, konzultacije sa stručnjacima za pojedina područja.
Smisao ovog rada je da potvrdim svoju prevoditeljsku spremu i sposobnost, da ih radeći na tim tekstovima još više unaprijedim, te da tako pridonesem unapređenju prijevodnih standarda i prevoditeljske struke u našoj zemlji.
U Zagrebu, 24. studenoga 2002.
Mentor: Voditelj studija: Kandidat:
Dr. Goranka Antunović Prof. dr. Vladimir Ivir Zrinka Paulić
Fakultetskom vijeću
Filozofskog fakulteta
Sveučilišta u Zagrebu
Sinopsis stručnoga specijalističkog rada
Prevođenje s
njemačkoga na hrvatski i s hrvatskoga na njemački jezik s osobitim obzirom na
područje političke ekonomije
Ovim radom želim pokazati kako se teorijske spoznaje o lingvistici i prevoditeljstvu mogu praktično primijeniti u prevođenju stručnih, znanstvenih i književnih tekstova s njemačkoga na hrvatski i s hrvatskoga na njemački jezik. U tu svrhu odabrala sam oko 50 autorskih kartica teksta na njemačkom jeziku s tri razna područja koje ću prevesti na hrvatski jezik. Druga polovica rada obuhvaća oko 50 stranica hrvatskoga teksta s tri razna područja koje ću prevesti na njemački jezik. Za prevođenje sam odabrala tekstove iz različitih područja, međutim težište mojeg prevoditeljskog interesa bit će na području političke ekonomije:
Za prijevod na hrvatski odabrala sam:
(1) Schulz, Gerd M. (1999.) “Symbole
politischer Macht”. U: W. Köpke, B.
Schmelz (ur.), Das gemeinsame Haus
Europa. Handbuch zur europäischen Kulturgeschichte. München: dtv.
(2) Bertsch, Franz (2002.) Der Stand der Deutschen Einheit aus
wirtschaftlicher und sozialer Sicht. Bonn: Goethe-Institut Inter Nationes.
(3) Zeh, Juli (2002.) “Supranationales
Glänzen, oder: Die schlechteste aller
Staatsformen”. Stuttgarter Zeitung
(skraćena verzija), 16. 7.
2002., br. 162.
Za prijevod na njemački odabrala sam:
(1) Dojčinović, Gorana et al. (2001.) “Slobodno kretanje roba; Kretanje radnika, poslovni nastan, pružanje usluga, kapital; Usklađivanje zakonodavstva, njegova provedba i pravila tržišnoga natjecanja; Pravosuđe i unutarnji poslovi”. U: M. Pejčinović-Burić (ur.), Što Hrvatskoj donosi Sporazum o stabilizaciji i pridruživanju?. Zagreb: Ministarstvo za europske integracije Republike Hrvatske.
(2) Milinović, Miroslav (2002.)“Mjerenje hrvatskog web prostora za potrebe projekta NISKA”. URL: http://www.srce.hr/mwp/, (5. 10. 2002.)
(3) Premec, Krunoslav (2001/2002.) „Ultraljubičasto sunčevo zračenje i njegov značaj.”
U: Hrvatski meteorološki časopis, sv. 35/36.
U radu na ovim prijevodima koristit ću razna pomagala – referentna jezična djela (jednojezične i dvojezične rječnike, pojmovnike, pravopise i gramatike), referentna stručna djela (enciklopedije i priručnike), internet, a konzultirat ću i stručnjake za pojedina područja.
Smisao je ovoga rada da potvrdim svoja prevoditeljska znanja i vještine, da ih radeći na ovim tekstovima još više unaprijedim, te da tako pridonesem unapređenju prijevodnih standarda i prevoditeljske struke u Hrvatskoj.
U Zagrebu, 5. studenoga 2002.
Mentor: Voditelj
studija: Kandidat:
Prof.dr. Vladimir Ivir Prof. dr. Vladimir Ivir Ivana Tušek
Fakultetskom vijeću
Filozofskog fakulteta
Sveučilišta u Zagrebu
Sinopsis stručnoga specijalističkog rada
Prevođenje s engleskog na hrvatski i s hrvatskog na engleski jezik s osobitim obzirom na područje odgoja i obrazovanja
Ovim se radom želi pokazati kako se teoretske spoznaje o lingvistici i prevoditeljstvu mogu praktično primijeniti u prevođenju stručnih, znanstvenih i književnih tekstova s engleskog na hrvatski i s hrvatskog na engleski jezik. U tu svrhu odabrala sam 50 autorskih kartica teksta na engleskom jeziku s tri razna područja koje ću prevesti na hrvatski jezik. Druga polovica rada obuhvaća 50 kartica hrvatskog teksta koje ću prevesti na engleski jezik. Za prevođenje sam odabrala tekstove iz različitih područja, međutim težište mojeg prevoditeljskog interesa bit će područje odgoja i obrazovanja.
Za prijevod na hrvatski odabrala sam:
(1) Lucie-Smith, Edward (1996). Visual Arts in 20th Century. London: Lawrence King
(2) Crisis Management Department, (1997). Madrid Declaration on Euro-Atlantic Security and Cooperation,
(3)
Organisation for Economic Co-operation and
Development, (2001). Thematic Review
of National Policies for Education.
Za prijevod na engleski odabrala sam:
(1) Vlada Republike Hrvatske (1999). Nacionalni program odgoja i obrazovanja za ljudska prava. Zagreb: Vjesnik d. d.
(2) Godišnje izvješće Zagrebačke banke za 2000. godinu, Zagreb, 2000.
(3) Godišnje izvješće Ericsson Nikola Tesla d.d. za 2001. godinu, Zagreb, 2001.
U radu na tim prijevodima koristit ću razna pomagala- referentna jezična djela (jednojezične i dvojezične rječnike, pojmovnike, pravopise i gramatike), referentna stručna djela (enciklopedije, priručnike), internet, konzultacije sa stručnjacima za pojedina područja.
Smisao ovoga rada je da potvrdim svoju prevoditeljsku spremu i sposobnost, da ih radeći na tim tekstovima još više unaprijedim, te da tako pridonesem unapređenju prijevodnih standarda i prevoditeljske struke u našoj zemlji.
U Zagrebu, 5. studenog 2002.
Mentor: Voditelj studija: Kandidat:
Mr. sc. Jasna Bilinić- Zubak Prof. dr. Vladimir Ivir Ivana Degmečić
Fakultetskom vijeću
Filozofskog fakulteta
Sveučilišta u Zagrebu
Sinopsis stručnoga
specijalističkog rada
Prevođenje s engleskog na hrvatski i s hrvatskog na engleski jezik s osobitim obzirom na područje likovne umjetnosti
Ovim radom želim pokazati kako se teoretske spoznaje o lingvistici i prevoditeljstvu mogu praktično primijeniti u prevođenju stručnih, znanstvenih i književnih tekstova s engleskog na hrvatski i s hrvatskog na engleski jezik. U tu svrhu odabrala sam 50 autorskih kartica teksta na engleskom jeziku s tri razna područja koje ću prevesti na hrvatski jezik. Druga polovica rada obuhvaća 50 kartica hrvatskog teksta koje ću prevesti na engleski jezik. Za prevođenje sam odabrala tekstove iz različitih područja, međutim težište mojeg prevoditeljskog interesa bit će područje likovne umjetnosti.
Za prijevod na hrvatski odabrala sam:
(4) Lucie-Smith, Edward (1996). Visual Arts in 20th Century. London: Lawrence King
(5) Zimmerman, Barry J. – Bonner, Sebastian- Kovacs, Robert (1996). Developing Self-Regulated Learners. Washington, D.C.: American Psychological Association
(6) Nina Kalitina (1990). Claude Monet- Paintings in Soviet Museums. Lenjingrad: Aurora Art Publishers
Za prijevod na engleski odabrala sam:
(4) Vlada Republike Hrvatske (1999). Nacionalni program odgoja i obrazovanja za ljudska prava. Zagreb: Vjesnik d. d.
(5) Vujević, Eda (2001). Droga-opća opasnost. Split: Lukana d. o. o.
(6) Pongrašić, Zoran (2001). Nespretna krila anđela. Zagreb: Znanje d. d.
U radu na tim prijevodima koristit ću razna pomagala- referentna jezična djela (jednojezične i dvojezične rječnke, pojmovnike, pravopisise i gramatike), referentna stručna djela (enciklopedije, priručnike), internet, konzultacije sa stručnjacima za pojedina područja.
Smisao ovog rada je da potvrdim svoju prevoditeljsku spremu i sposobnost, da ih radeći na tim tekstovima još više unaprijedi, te da tako pridonesem unapređenju prijevodnih standarda i prevoditeljske struke u našoj zemlji.
U Zagrebu, 5. studenog 2002.
Mentor: Voditelj studija: Kandidat:
Mr. sc. Jasna Bilinić- Zubak Prof. dr. Vladimir Ivir Anita Damjanović
Fakultetskom vijeću
Filozofskog fakulteta
Sveučilišta u Zagrebu
Sinopsis stručnog specijalističkog rada
Prevođenje s
engleskog na hrvatski i s hrvatskog na engleski jezik s osobitim obzirom na
područje razvojne psihologije
Ovim radom želim pokazati kako se teoretske spoznaje o lingvistici i prevoditeljstvu mogu praktično primijeniti u prevođenju stručnih, znanstvenih i književnih tekstova s engleskoga na hrvatski i s hrvatskoga na engleski jezik. U tu svrhu odabrala sam 50 autorskih kartica teksta na engleskom jeziku s tri razna područja koje ću prevesti na hrvatski jezik. Druga polovica rada obuhvaća 50 stranica hrvatskoga teksta koje ću prevesti na engleski jezik. Za prevođenje sam odabrala tekstove iz različitih područja, međutim težište mojeg prevoditeljskog interesa bit će područje razvojne psihologije.
Za prijevod na hrvatski odabrala sam:
(1) Miall, Anthony, and Milsted David (1999). The Xenophobe's Guide to The English.
London: Oval Books (područje kulture)
(2) Norwood, Robin (1994). Why Me, Why This, Why Now. London: Arrow Books (područje
popularne psihologije)
(3) Discovery Health Channel: Autism by Grace Tsai, Ph.D. (područje zdravlja i medicine)
Za prijevod na engleski odabrala sam:
(1) Ljubešić, Martina: Rana komunikacija i njezina uloga u učenju i razvoju djeteta.
Odsjek za logopediju, Edukacijsko-rehabilitacijski fakultet Sveučilišta u Zagrebu
(područje razvojne psihologije)
(2) Pezo, Vladimir (2002). Priče iz veterinarske ambulante. Zagreb: Inter-ing,
(područje beletristike)
(3) Istraživači projekt: Decentralizacija i financiranje strukovnog obrazovanja u Republici
Hrvatskoj (područje obrazovanja)
U radu na tim prijevodima koristit ću razna pomagala – referentna jezična djela (jednojezične i dvojezične rječnike, pojmovnike, pravopise i gramatike), referentna stručna djela (enciklopedije, priručnike), internet, konzultacije sa stručnjacima za pojedina područja.
Smisao ovog rada je da potvrdim svoju prevoditeljsku spremu i sposobnost, da ih radeći na tim tekstovima još više unaprijedim, te da tako pridonesem unapređenju prijevodnih standarda i prevoditeljske struke u našoj zemlji.
U Zagrebu, 5. studenoga 2002.
Mentor: Voditelj studija: Kandidat:
Mr.sc. Jasna Bilinić-Zubak Prof.dr. Vladimir Ivir Gordana Novak
Fakultetskom vijeću
Filozofskog fakulteta
Sveučilišta u Zagrebu
Sinopsis stručnoga specijalističkog rada
Prevođenje s
engleskog na hrvatski i s hrvatskog na engleski jezik s osobitim obzirom na
područje međunarodnih odnosa
Ovim radom želim pokazati kako se teoretske spoznaje o lingvistici i prevoditeljstvu mogu praktično primijeniti u prevođenju stručnih, znanstvenih i književnih tekstova s engleskoga na hrvatski i s hrvatskoga na engleski jezik. U tu svrhu odabrala sam 50 autorskih kartica teksta na engleskom jeziku s tri razna područja i taj ću tekst prevesti na hrvatski jezik. Druga polovica rada obuhvaća 50 kartica hrvatskoga teksta koji ću prevesti na engleski jezik. Za prevođenje sam odabrala tekstove iz različitih područja, mežutim težište mojeg prevoditeljskog interesa bit će područje međunarodnih odnosa.
Za prijevod na hrvatski odabrala sam:
1. The Emergence of a Tradition – Literature in Irish – Introduction, Mythological Tales
2. Edward Lucie-Smith: Visual Arts in the 2oth Century –Chapter 7
3. a) The Challenge of Competitiveness; b) Competitiveness, the Belgian case (predavanja)
Za prijevod na engleski odabrala sam:
1. Zakon o ustanovama
2. P. Brajša: Umijeće bračnog života – dva poglavlja
3. Pregled napretka Republike Hrvatske u provedbi obveza preuzetih na temelju Sporazuma o stabilizaciji i pridruživanju od njegova potpisivanja do studenog 2002. godine
U radu na tim prijevodima koristit ću razna pomagala – referentna jezična djela (jednojezične i dvojezične rječnike, pojmovnike, pravopise i gramatike), referentna stručna djela (enciklopedije, priručnike), internet, konzultacije sa stručnjacima za pojedina područja.
Smisao ovoga rada je da potvrdim svoju prevoditeljsku spremu i sposobnost, da ih radeći na tim tekstovima još više unaprijedim, te da tako pridonesem unapređenju prijevodnih standarda i prevoditeljske struke u našoj zemlji.
U Zagrebu, 6. prosinca 2002.
Mentor: Voditelj studija: Kandidat:
Mr.sc.Nataša Pavlović Prof.dr. sc Vladimir Ivir Sandra Pavlović,prof.
Fakultetskom vijeću
Filozofskog fakulteta
Sveučilišta u Zagrebu
Sinopsis stručnoga specijalističkog rada
Prevođenje s
engleskog na hrvatski i s hrvatskog na engleski jezik s osobitim obzirom na
područje prava
Ovim radom želim pokazati kako se teoretske spoznaje o lingvistici i prevoditeljstvu mogu praktično primijeniti u prevođenju stručnih, znanstvenih i književnih tekstova s engleskoga na hrvatski i s hrvatskoga na engleski jezik. U tu svrhu odabrala sam 50 autorskih kartica teksta na engleskom jeziku s tri razna područja i taj ću tekst prevesti na hrvatski jezik. Druga polovica rada obuhvaća 50 stranica hrvatskoga teksta koje ću prevesti na engleski jezik. Za prevođenje sam odabrala tekstove iz različitih područja, međutim težište mojeg prevoditeljskog interesa bit će područje prava.
Za prijevod na hrvatski odabrala sam:
(1) Direktiva o elektroničkom potpisu
(2) Mastering the Zone (Barry Sears)
(3) Europe's liberalised telecommunications market – a guide to the rules of the game
Za prijevod na engleski odabrala sam:
(1) Metoda upravljanja rizikom u zaštiti okoliša
(2) Dr. Vladimir Bayer: Kazneno procesno pravo
(3) Melita Rundek: Psima ulaz zabranjen
U radu na tim prijevodima koristit ću razna pomagala – referentna jezična djela (jednojezične i dvojezične rječnike, pojmovnike, pravopise i gramatike), referentna stručna djela (enciklopedije, priručnike), internet, konzultacije sa stručnjacima za pojedina područja.
Smisao ovoga rada je da potvrdim svoju prevoditeljsku spremu i sposobnost, da ih radeći na tim tekstovima još više unaprijedim, te da tako pridonesem unapređenju prijevodnih standarda i prevoditeljske struke u našoj zemlji.
U Zagrebu, 5. studenoga 2002.
Mentor: Voditelj studija: Kandidat:
Mr.sc. Jasna Bilinić-Zubak Prof. dr. sc. Vladimir Ivir Irena Malbaša
Sinopsis stručnog specijalističkog rada
Prevođenje s engleskog na hrvatski i s
hrvatskog na engleski jezik s osobitim obzirom na područje ekonomije
Ovim
radom želim pokazati kako se teoretske spoznaje o lingvistici i
prevoditeljstvu mogu praktično primijeniti u prevođenju stručnih, znanstvenih i
književnih tekstova s engleskog na hrvatski i s hrvatskog na engleski jezik. U
tu svrhu odabrala sam 50 autorskih
kartica teksta na engleskom jeziku s tri razna područja i taj ću tekst prevesti
na hrvatski jezik. Druga polovica rada obuhvaća 50 stranica hrvatskoga teksta
koji ću prevesti na engleski jezik. Za prevođenje sam odabrala tekstove iz
različitih područja, međutim težište mojeg prevoditeljskog interesa bit će
područje ekonomije.
Za prijevod na hrvatski odabrala sam:
(1) Benefits of Bi-Amping (Not Quite Magic, But Close) (Elliot Sound Products, elektroničko izdanje na ESP internet stranici; 2001; elektrotehnika)
(2) Managing Risk (The Professional Briefing Notes series, The institute of Internal Auditors-United Kingdom, London; 1998)
(3) Contract for Consultants’ Services between Central Bureau of Statistics of the Republic of Croatia and the Institute of Economics (Ekonomski institut; Zagreb; 2000)
Za prijevod na engleski odabrala sam:
(1) Pravilnika o mjerama i radnjama za sprječavanje pranja novca (Zagrebačka banka d.d.; Zagreb;1997)
(2) Ekonomska nejednakost u Hrvatskoj 1998: manja od očekivanja (Danijel Nestić, Ekonomski institut; Zagreb; 2002)
(3) Vrijednost kontinuiranog praćenja serumskih koncentracija proteina akutne faze i oligoelemenata u Chronovoj bolesti – doktorska disertacija (Željko Krznarić; Medicinski fakultet Sveučilišta u Zagrebu; Zagreb; 1997)
U radu na tim prijevodima koristit ću razna pomagala – referentna jezična djela (jednojezične i dvojezične rječnike, pojmovnike, pravopise i gramatike), referentna stručna djela (enciklopedije, priručnike), internet, konzultacije sa stručnjacima za pojedina područja.
Smisao ovoga rada je da potvrdim svoju prevoditeljsku spremu i sposobnost, da ih radeći na tim tekstovima još više unaprijedim, te da tako pridonesem unapređenju prijevodnih standarda i prevoditeljske struke u našoj zemlji.
U Zagrebu, 5. studenog 2002.
Mentor Voditelj
studija Kandidat
dr.sc. Goranka Antunović prof.dr.sc. Vladimir Ivir Višnja Kukić
Fakultetskom vijeću
Filozofskog fakulteta
Sveučilišta u Zagrebu
Sinopsis stručnoga specijalističkog rada
Prevođenje s
engleskog na hrvatski i s hrvatskog na engleski jezik s osobitim obzirom na
područje ekonomije
Ovim radom želim pokazati kako se teorijske spoznaje o lingvistici i prevoditeljstvu mogu praktično primjeniti u prevođenju stručnih, znanstvenih i književnih tekstova s engleskoga na hrvatski i s hrvatskoga na engleski jezik. U tu svrhu odabrala sam 50 autorskih kartica na engleskom jeziku i taj ću tekst prevesti na hrvatski jezik. Druga polovica rada obuhvaća 50 stranica hrvatskog teksta koje ću prevesti na engleski jezik. Za prevođenje sam odabrala tekstove iz različitih područja, međutim težište mojeg prevoditeljskog interesa bit će područje ekonomije.
Za prijevod na hrvatski odabrala sam:
(1) R.T.
Bell: Translation and Translating, Longman Group UK, London, 1991. -
prvi dio drugog poglavlja - The
translator: knowledge and skills –
(lingvistika)
(2) L.
Moore: Like life, Faber and Faber Limited, London, 1998. - novela
Two boys – (književnost)
(3) Time Out Guide to Rome, Penguin Books,
London, 2001. - poglavlje naslovljeno History – (turizam)
Za prijevod na engleski odabrala sam:
(1) V. Demarin et al.: Priručnik iz neurologije, Prosvjeta d.d., Bjelovar, 1998. - poglavlje pod nazivom „Demencija”, autorice Tanje Rundek – (medicina)
(2) M.
Šoić, Z. Cvitan et al.: Obrt – priručnik o uvjetima otvaranja i poslovanja
obrta, obrazovanju za obrtnička zanimanja, organiziranosti obrta i vođenju
poslovnih knjiga, Inženjerski biro, Zagreb, 2001. - uvodno poglavlje –
(ekonomija)
(3) Ministarstvo
za europske integracije: 100 pitanja o europskim integracijama, MEI, Zagreb,
2002. - prvih šest poglavlja – (europske integracije)
U radu na tim prijevodima koristit ću razna pomagala – referentna jezična djela (jednojezične i dvojezične rječnicke, pojmovnike, pravopise i gramatike), referentna stručna djela (enciklopedije, priručnike), internet, konzultacije sa stručnjacima za pojedina područja.
Smisao ovog rada je da potvrdim svoju prevoditeljsku spremu i sposobnost, da ih radeći na tim tekstovima još više unaprijedim, te da tako pridonesem unapređenju prijevodnih standarda i prevoditeljske struke u našoj zemlji.
U Zagrebu, 8. siječnja 2003.
Mentor: Voditelj studija: Kandidat:
dr.sc.
Goranka Antunović Prof.dr. Vladimir
Ivir Iva Gotovac
Fakultetskom vijeću
Filozofskog fakulteta
Sveučilišta u Zagrebu
Sinopsis stručnog specijalističkoga rada
Prevođenje
s engleskog na hrvatski i s hrvatskog na engleski jezik s osobitim obzirom na
područje ekonomskih integracija
Ovim radom želim pokazati kako se teoretske spoznaje o lingvistici i prevoditeljstvu mogu praktično primijeniti u prevođenju stručnih, znanstvenih i književnih tekstova s engleskoga na hrvatski i s hrvatskoga na engleski jezik. U tu svrhu odabrala sam 50 autorskih kartica teksta na engleskom jeziku s tri razna područja i taj ću tekst prevesti na hrvatski jezik. Druga polovica rada obuhvaća 50 stranica hrvatskog teksta koje ću prevesti na engleski jezik. Za prevođenje sam odabrala tekstove iz različitih područja, međutim težište mojeg prevoditeljskog interesa bit će područje ekonomskih integracija.
Za prijevod na hrvatski odabrala sam:
(1) Jeremyj Paxman, The English: A Portrait of a People, London: Penguin Books, 1999. (sociologija)
(2) studija IMO and Ro-Ro Safety, elektroničko izdanje, 1997. (pomorstvo i brodogradnja)
(3) Frank McDonald i Stephen Dearden, European Economic Integration, New York: Longman, 1999.
Za prijevod na engleski odabrala sam:
(1) Milorad Zoričić, Podrumarstvo, Zagreb: Nakladni Zavod Globus, 1996.
(2) Goran Tribuson, Povijest pornografije, Zagreb: Znanje, 1998.
(3) članak iz časopisa Info trend, Zagreb: svibanj/lipanj, 2002. (telekomunikacije)
U radu na tim prijevodima koristit ću razna pomagala - referentna jezična djela (jednojezične i dvojezične rječnike, pojmovnike, pravopise i gramatike), referentna stručna djela (enciklopedije, priručnike), Internet, konzultacije sa stručnjacima za pojedina područja.
Smisao ovoga rada je da potvrdim svoju prevoditeljsku spremu i sposobnost, da ih radeći na tim tekstovima još više unaprijedim, te da tako pridonesem unapređenju prijevodnih standarda i prevoditeljske struke u našoj zemlji.
U Zagrebu, 12. prosinca 2002.
Mentor Voditelj studija Kandidat
dr. sc. Goranka Antunović prof. dr. sc. Vladimir Ivir Enisa Jelečević
Fakultetskom vijeću
Filozofskog
fakulteta
Sveučilišta u
Zagrebu
Sinopsis
stručnoga specijalističkog rada
Prevođenje
s njemačkog na hrvatski i s hrvatskog na njemački jezik s osobitim obzirom na
područje radnog prava
Ovim radom želmi pokazati kako se teoretske
spoznaje o lingvistici i prevoditeljstvu mogu praktično primijeniti u
prevođenju stručnih, znanstvenih i književnih tekstova s njemačkog na hrvatski
i s hrvatskog na njemački jezik. U tu svrhu odabrala sam 50 autorskih kartica
teksta na njemačkom jeziku s tri razna područja koje ću prevesti na hrvatski
jezik. Druga polovica rada obuhvaća 50 stranica hrvatskog teksta koje ću prevesti
na njemački jezik. Za prevođenje sam odabrala tekstove iz različitih područja,
međutim težište mojeg prevoditeljskog interesa bit će područje radnog prava.
Za prijevod na hrvatski odabrala sam:
(1) Konsignationslagerverträge
(Konsignacijski ugovori)
(2) Lohnherstellungsvertrag (Ugovor o proizvodnji
u doradi)
(3) Physiologie der
Nervenzelle und ihrer Synapsen – Das Neuron, J.C. ECCLES, II. svezak, 1994. (članak iz područja neurologije)
(iz knjige „Vorlesungen über
Physiologie“, Ernst Brücke, Wien, Wilhelm Braun Müller, 1884.-1885.
Za prijevod
na njemački odabrala sam:
(1) Pliva
Godišnje izvješće 2001.
(1 a) Pismo
predsjednika Uprave, izvješće Nadzornog odbora, informacije za investitore)
(1 b)
Pregled poslovanja - matično poslovanje PLIVE (opis djelatnosti poduzeća i
izvješće revizora )
(1 c)
Konsolidirana financijska izvješća (bilanca dobiti i gubitka, izvješće o
novčanom toku te bilješke 1 i 2 uz financijske izvještaje)
U radu na tim prijevodima koristit ću
razna pomagala – referentna jezična djela (jednojezične i dvojezične rječnike,
pojmovnike, pravopise i gramatike), referentna stručna djela (enciklopedije,
priručnike), internet, konzultacije sa stručnjacima za pojedina područja.
Smisao ovoga rada je da potvrdim svoju prevoditeljsku spremu i sposobnost, da ih radeći na tim tekstovima još više unaprijedim, te da tako pridonesem unapređenju prijevodnih standarda i prevoditeljske struke u našoj zemlji.
U Zagrebu, 24. siječnja 2003.
Mentor: Zamjenik
voditelja studija: Kandidat:
________ _________________ __________________
dr.M. Gojmerac Prof. dr. M. Gojmerac Branka Ključarić-Filipan
Fakultetskom
vijeću
Filozofskog
fakulteta
Sveučilišta u
Zagrebu
Sinopsis stručnoga specijalističkog rada
Prevođenje s engleskog na hrvatski i s hrvatskog na engleski
jezik s osobitim obzirom na područje kulture
Ovim radom želim pokazati
kako se teoretske spoznaje o lingvistici i prevoditeljstvu mogu praktično
primijeniti u prevođenju
stručnih, znanstvenih i književnih tekstova s engleskoga na hrvatski i s
hrvatskoga na engleski jezik. U tu svrhu odabrala sam 50 autorskih kartica
teksta na engleskom jeziku s tri razna područja koje ću prevesti na hrvatski
jezik. Druga polovica rada obuhvaća 50 stranica hrvatskoga teksta koje ću
prevesti na engleski jezik. Za prevođenje sam odabrala tekstove iz različitih područja, međutim težište mojeg
prevoditeljskog interesa bit će područje kulture
Za prijevod na hrvatski odabrala sam:
(1) Reading the Referent: Postcolonialism and the Writing of Modernity, Simon Gikandi, Essays and Studies 2000, the English Association, (tekst s područja teorije književnosti)
(2) Film, Class and National Identity - Re-imagining communities in the age of devolution, Julia Hallam, British Cinema, Past and Present, Routlege 2000 (tekst s područja teorije filma)
(3) Training of Consultants, Urban Institute, (plan rada voditelja tečaja - stručni upravni tekst)
Za prijevod na engleski odabrala sam:
(1) Srednji gradovi - mit ili
stvarnost?, Ante Marinović-Uzelac, (tekst s područja arhitekture)
(2) Biševo – Razgovor o povijesti –
Korčula, Crkve i palače u Dubrovniku – Lokrum,
Izidor Kršnjavi, Putopisi i studije, Pet stoljeća
hrvatske književnosti, knjiga 68
(3) Model upravljanja imovinom, za
lokalnu samoupravu, Urban Institute, (stručni upravni tekst
U radu na tim prijevodima
koristit ću razna pomagala - referentna jezična djela (jednojezične i
dvojezične rječnike, pojmovnike, pravopise i gramatike), referentna stručna
djela (enciklopedije, priručnike), internet, konzultacije sa stručnjacima za
pojedina područja.
Smisao ovoga rada je da
potvrdim svoju prevoditeljsku spremu i sposobnost, da ih radeći na tim
tekstovima još više unaprijedim te da tako pridonese unapređenju prijevodnih
standarda i prevoditeljske struke u našoj zemlji.
U Zagrebu, 2. prosinca 2002.
Mentor:
Voditelj studija: Kandidat:
mr.sc. Vera Andrassy Prof.dr. Vladimir Ivir Renata Ozorlić
Fakultetskom vijeću
Filozofskog fakultet
Sveučilišta u Zagrebu
Sinopsis stručnog specijalističkog rada
Prevođenje s
engleskog na hrvatski i s hrvatskog na engleski jezik s osobitim obzirom na
područje ekonomije i prava
Ovim radom želim pokazati kako se teoretske spoznaje o lingvistici i prevoditeljstvu mogu praktično primjenjivati u prevođenju stručnih, znanstvenih i književnih tekstova s engleskoga na hrvatski i s hrvatskoga na engleski jezik. U tu svrhu odabrala sam 50 autorskih kartica teksta na engleskom jeziku s tri razna područja koje ću prevesti na hrvatski jezik. Druga polovica rada obuhvaća 50 stranica hrvatskoga teksta koje ću prevesti na engleski jezik. Za prevođenje sam odabrala tekstove iz različitih područja, međutim težište mojeg prevoditeljskog interesa bit će područje ekonomije i prava.
Za prijevod na hrvatski odabrala sam:
(1) Uredba Vijeća EEZ-a br. 17/1962 i Uredba Vijeća EEZ-a br. 26/1962. (zakonodavstvo EU)
(2) članak "Put za Kaliforniju", National Geographic", rujan 2002. (povijest)
(3) "Godišnje izvješće – i na čemu se ono temelji" – poglavlje iz knjige "Guide to Analysing Companies" (ekonomija)
Za prijevod na
engleski odabrala sam:
(1) Sloboda pružanja usluga – dio očitovanja RH na upit EU o ispunjenju obveza koje proistječu iz Sporazuma o stabilizaciji i pridruživanju (ekonomija i zakonodavstvo)
(2) "Hrvatsko pravosuđe u
posttranziciji: Kriza pravosuđa ili kriza pravne struke", Prof. dr. Ivo
Josipović (pravosuđe)
(3) zbir sažetaka radova raznih autora na temu hrvatske povijesti
U radu na tim prijevodima koristit ću razna pomagala –referentna jezična djela (jednojezične i dvojezične rječnike, pojmovnike, pravopise i gramatike), referentna stručna djela (enciklopedije, priručnike), internet, konzultacije sa stručnjacima za pojedina područja.
Smisao ovog rada je da potvrdim svoju prevoditeljsku spremu i sposobnost, da ih radeći na tim tekstovima još više unaprijedim, te da tako doprinesem unapređenju prijevodnih standarda i prevoditeljske struke u našoj zemlji.
U Zagrebu, 3. veljače 2003.
|
Mentor: mr. Vesna Beli |
Voditelj studija: Prof. dr. Vladimir Ivir |
Kandidat: Nataša Briški |
Fakultetskom vijeću
Filozofskog fakulteta
Sveučilišta u Zagrebu
Sinopsis stručnoga
specijalističkog rada
Prevođenje s
engleskog na hrvatski i s hrvatskog na engleski jezik s osobitim obzirom na
područje novih materijala
Ovim radom želim pokazati kako se teoretske spoznaje o lingvistici i prevoditeljstvu mogu praktično primijeniti u prevođenju stručnih, znanstvenih i književnih tekstova s engleskoga na hrvatski i s hrvatskoga na engleski jezik. U tu svrhu odabrao sam 50 autorskih kartica teksta na engleskom jeziku s tri razna područja koje ću prevesti na hrvatski jezik. Druga polovica rada obuhvaća 50 stranica hrvatskoga teksta koje ću prevesti na engleski jezik. Za prevođenje su odabrani sljedeći tekstovi:
Za prijevod na hrvatski odabrala sam:
Liposuction and Wounds /tekstovi iz priručnika za estetsku kirurgiju/
Rules of Court, Council of Europe, Court for Human Rights in Strasbourg
Liming Materials, /izbor tekstova s Interneta/
Za prijevod na
engleski odabrala sam:
Pozdrav iz Daruvara, /monografija Daruvara u izdanju Matice hrvatske/
Ptice ribnjaka Končanice, Hrvatska /rad za znanstveni skup ornitologa/
Gradonačelnikova proračunska poruka /priprema proračuna Grada Crikvenice/
U radu na tim prijevodima koristit ću razna pomagala – referentna jezična djela
(jednojezične i dvojezične rječnike, pojmovnike, pravopise i gramatike), referentna stručna djela (enciklopedije, priručnike), internet, konzultacije sa stručnjacima za pojedina područja.
Smisao ovoga rada je da potvrdim svoju prevoditeljsku spremu i sposobnost, da ih radeći na tim tekstovima još više unaprijedim, te da tako pridonesem unpređenju prijevodnih standarda i prevoditeljske struke u našoj zemlji.
U Zagrebu, 5. studenoga 2002.
Mentor: Voditelj studija: Kandidat:
Mr. sc. Vera Andrassy Prof. dr. Vladimir Ivir Sanja Špoljarić
Fakultetskom vijeću
Filozofskog fakulteta
Sveučilišta u Zagrebu
Sinopsis stručnoga
specijalističkog rada
Prevođenje s engleskog na hrvatski i s hrvatskog na engleski jezik s
osobitim obzirom na područje gospodarstva
Ovim radom želim pokazati kako se teoretske spoznaje o lingvistici i prevoditeljstvu mogu praktično primijeniti u prevođenju stručnih, znanstvenih i književnih tekstova s engleskoga na hrvatski i s hrvatskoga na engleski jezik. U tu svrhu odabrao sam 50 autorskih kartica teksta na engleskom jeziku s tri različita područja koje ću prevesti na hrvatski jezik. Druga polovica rada obuhvaća 50 kartica hrvatskoga teksta koje ću prevesti na engleski jezik Za prevođenje sam odabrao tekstove iz različitih područja, međutim težište mojeg prevoditeljskog interesa bit će područje gospodarstva.
Za prijevod na hrvatski odabrao sam:
Small Grants Activity Management Kit, USAID, Zagreb, 2002 ( naputci za male projekte iz područja civilnog društva)
Denton, Tom: Electrical and Electronic Principles, “Automobile Electrical and Electronic Systems”, Arnold, London, 2000
Vodoopskrba i odvodnja u Skandinavskim zemljama s posebnim osvrtom na Dansku - tri teksta koji objedinjuju ekonomske analize poslovanja javnih poduzeća:
Bach, Joern S. & Svendsen, Arne: Performance Management, Benchmarking Development Project – A Case Study of a Number of Selected Water & Waste Water Utilities in Denmark, Municipal Water Supply – Kolding & Odense Water Ltd. - Odense, 2002
Svendsen, Arne: National Report from Denmark Regarding Performance Assessment, IWA, London, 2002
Helland, B. & Adamsson, J.: Performance Indicators: Benchmarking between Six Cities in Scandinavia, Journal of Water Supply: Research and Technology – Aqua 47, 284-288, IWA Publishing, London, 1998
Za prijevod na engleski odabrao sam:
Aktualna situacija u hrvatskom gospodarstvu krajem 2002. godine, Hrvatska gospodarska komora – Odjel za makroekonomske analize, 2002.
Lukina Karajković, Lidija: Prikaz odluka Europskog suda za ljudska prava u Strasbourgu protiv Republike Hrvatske, Zbornik Pravnog fakulteta u Zagrebu, broj 3-4, Pravni fakultet u Zagrebu, 2002.
Miljković, Dubravka & Rijavec, Majda: Tko sam ja – pojam o sebi, “Razgovori sa zrcalom”, IEP Zagreb, 2001. (popularna psihologija)
U radu na tim prijevodima koristit ću razna pomagala – referentna jezična djela (jednojezične i dvojezične rječnike, pojmovnike, pravopise i gramatike), referentna stručna djela (enciklopedije, priručnike), internet, savjetovanje sa stručnjacima za pojedina područja.
Smisao ovoga rada je da potvrdim svoju prevoditeljsku spremu i sposobnost, da ih radeći na tim tekstovima još više unaprijedim te da tako pridonesem unapređenju prijevodnih standarda i prevoditeljske struke u Hrvatskoj.
U Zagrebu, 9. siječnja 2003.
|
Mentor: |
Voditelj studija: |
Kandidat: |
|
Mr. sc. Vesna Beli |
Prof. dr. V. Ivir |
Mario Dumančić |
Fakultetskom vijeću
Filozofskog fakulteta
Sveučilišta u Zagrebu
Sinopsis stručnog
specijalističkog rada
Prevođenje s
engleskog na hrvatski i s hrvatskog na engleski jezik s osobitim obzirom na
područje etike novinarstva
Ovim radom želim prikazati kako se teoretske spoznaje o lingvistici i prevoditeljstvu mogu praktično primijeniti u prevođenju stručnih, znanstvenih i književnih tekstova s engleskog na hrvatski i s hrvatskog na engleski jezik. U tu svrhu odabrala sam 50 autorskih kartica teksta na engleskom jeziku s tri razna područja koje ću prevesti na hrvatski jezik. Druga polovica rada obuhvaća 50 stranica hrvatskog teksta koje ću biti prevesti na engleski jezik. Za prevođenje sam odabrala tekstove iz različitih područja, međutim težište mojeg prevoditeljskog interesa bit će područje etike novinarstva.
Za prijevod na hrvatski odabrala sam:
(1) Ake Daun: It's Rude to Interrupt! Swedish Communication Style. U: Europeans: Essays on Culture and Identity. Ake Daun i Soren Jansson, ur. Nordic Academic Press, Lund 1999, (esej o kulturnim značajkama; etnologija)
(2) Peter M.Burns: Globalisation, tourism and hospitality. U: An Introduction to Tourism and Anthropology. Routledge, London and New York, drugo izdanje 2000,
(3) Amy Tan: The Voice from the Wall. U: Points of view: An Anthology of short stories. James Moffet and Kenneth R. McElheny, ur. Mentor, New York 1995,
Za prijevod na engleski odabrala sam:
(1) Stjepan Malović, Sherry Ricchiardi, Gordana Vilović: I. dio: Procesi. U: Etika novinarstva. Izvori, Zagreb, 1998.,
(2) Žarko Dadić: Dubrovnik i znanost. U: Dubrovnik, časopis za književnost i znanost. Matica hrvatska, N.S. 3 (1992), Broj 2-3,
(3) Slobodan Novak: Dalje treba misliti. U: Izgubljeni zavičaj i 12 novela. Znanje, 1980,
U radu na tim prijevodima koristit ću razna pomagala – referentna jezična djela (jednojezične i dvojezične rječnike, pojmovnike, pravopise i gramatike), referentna stručna djela (enciklopedije, priručnike), Internet, konzultacije sa stručnjacima za pojedina područja.
Smisao ovoga rada je da potvrdim svoju prevoditeljsku spremu i sposobnost, da ih radeći na tim tekstovima još više unaprijedim, te da tako pridonesem unapređenju prijevodnih standarda i prevoditeljske struke u našoj zemlji.
U Zagrebu, 9. siječnja 2002.
Mentor: Voditelj studija: Kandidat:
Mr. sc. Stjepan Maričić Prof. dr. sc. Vladimir Ivir Ana Heidl, prof.
Fakultetskom vijeću
Filozofskog fakulteta
Sveučilišta u Zagrebu
Sinopsis stručnoga specijalističkog rada
Prevođenje s
engleskog na hrvatski i s hrvatskog na engleski jezik s osobitim obzirom na
područje medicine
Ovim radom želim pokazati kako se teoretske spoznaje o lingvistici i prevoditeljstvu mogu praktično primijeniti u prevođenju stručnih, znanstvenih i književnih tekstova s engleskoga na hrvatski i s hrvatskoga na engleski jezik. U tu svrhu odabrala sam 50 autorskih kartica teksta na engleskom jeziku s tri razna područja koji ću prevesti na hrvatski jezik. Druga polovica rada obuhvaća 50 stranica hrvatskoga teksta koji ću prevesti na engleski jezik. Za prevođenje sam odabrala tekstove iz različitih područja, međutim težište mojeg prevoditeljskog interesa bit će područje medicine
Za prijevod na hrvatski odabrala sam:
(1) N.
J. Mackintosh, IQ and Human Intelligence,
Oxford University Press, New York, 1998, ch. 3, The Heritability of IQ; ch. 4, Environmental
effects on IQ
(2) D. Watkin, English Architecture, Thames & Hudson, London, 1979, ch. 1, Anglo-Saxon and Norman Architecture
(3) K.
Thomas, Religion and the Decline of
Magic, studies in popular beliefs in sixteenth-
and seventeenth-century England, Penguin Books, London, 1971, ch. 2, The Magic of the Medieval Church
Za prijevod na engleski odabrala sam:
(1) Katarina Žager, Lajoš Žager, Analiza
financijskih izvještaja, Masmedia, Zagreb, 1999.
(2) Mijo Bergovec, Dijagnostički pristup
bolesniku sa stabilnom anginom pektoris. Kardiologija
u praksi, lipanj 2000.
Ljubomir Hotujac, Depresija; Miro Jakovljević,
Liječenje depresije u primarnoj zdravstvenoj zaštiti; Slavko Lovasić, Depresija
u praksi liječnika obiteljske medicine; Danilo Hodoba, Nesanica (insomnia). Novine za praktičnu medicinu, Zagreb,
2002.
(3) Zoran Ferić, Anđeo u ofsajdu,
Naklada MD, Zagreb 2000, “Anđeo u
ofsajdu”
U radu na tim prijevodima
koristit ću razna pomagala – referentna jezična djela (jednojezične i
dvojezične rječnike, pojmovnike, pravopise i gramatike), referentna stručna
djela (enciklopedije, priručnike), internet, konzultacije sa stručnjacima za
pojedina područja.
Smisao ovoga rada je da potvrdim svoju
prevoditeljsku spremu i sposobnost, da ih radeći na tim tekstovima još više
unaprijedim, te da tako doprinesem unapređenju prijevodnih standarda i
prevoditeljske struke u našoj zemlji.
U Zagrebu, 30. siječnja 2003.
Mentor:
Voditelj studija:
Kandidat:
Mr. sc. Vera Andrassy Prof. dr. Vladimir Ivir Ivona Pavičić
Fakultetskom vijeću
Filozofskog fakulteta
Sveučilišta u Zagrebu
Sinopsis stručnog specijalističkog rada
Prevođenje s
engleskog na hrvatski i s hrvatskog na engleski jezik s osobitim obzirom na
područje kulture
Ovim radom želim prikazati kako se teoretske spoznaje
o lingvistici i prevoditeljstvu mogu praktično primijeniti u prevođenju
stručnih, znanstvenih i književnih tekstova s engleskog na hrvatski i s
hrvatskog na engleski jezik. U tu svrhu odabrala sam 50 autorskih kartica
teksta na engleskom jeziku s tri razna područja koje ću prevesti na hrvatski
jezik. Druga polovica rada obuhvaća 50 stranica hrvatskog teksta koje ću
prevesti na engleski jezik. Za prevođenje sam odabrala tekstove iz različitih
područja, međutim težište mojeg prevoditeljskog interesa bit će područje
kulture.
Za prijevod na hrvatski odabrala sam:
(1) Bernard Ineichen: Unequal Portions? The British at Table. U: Europeans: Essays on Culture and Identity. Åke Daun i Sören Jansson, ur. Nordic Academic Press, Lund 1999., (područje: esej o kulturnim značajkama; etnologija)
(2) Scala, James: Chapter Three: Food and Lifestyle Diary i Chapter Four: Milk and Lactose Intolerance. U: The New Eating Right for a Bad Gut. Plume, New York 2000, (područje: nutricionizam; medicina)
(3) Saki: A Holiday Task. U: The Best of Saki. Penguin Books, London 1994, (područje: književnost)
Za prijevod na engleski odabrala sam:
(1) Internet stranica Etnografskog muzeja u Zagrebu, rukopis, (područje: etnologija)
(2) Margetić, Mirjana: Igrom do tradicije, rukopis, (područje: pedagogija; muzeologija)
(3) Pavličić, Pavao: Inventura (odabrani eseji). Znanje, Zagreb 1989. (područje: esejistika)
U radu na tim prijevodima koristit ću razna pomagala – referentna jezična djela (jednojezične i dvojezične rječnike, pojmovnike, pravopise i gramatike), referentna stručna djela (enciklopedije, priručnike), Internet, konzultacije sa stručnjacima za pojedina područja.
Smisao ovoga rada je da potvrdim svoju prevoditeljsku spremu i sposobnost, da ih radeći na tim tekstovima još više unaprijedim, te da tako pridonesem unapređenju prijevodnih standarda i prevoditeljske struke u našoj zemlji.
U Zagrebu, 9. siječnja 2003.
Mentor: Voditelj studija: Kandidat:
Mr. sc. Stjepan Maričić Prof. dr. sc. Vladimir Ivir dr.sc. Sanja Kalapoš
Fakultetskom vijeću
Filozofskog fakulteta
Sveučilišta u Zagrebu
Sinopsis stručnog specijalističkog rada
Prevođenje s engleskog na hrvatski i s hrvatskog na engleski jezik s
osobitim obzirom na područje farmakologije
Ovim radom želim pokazati kako se teoretske spoznaje o lingvistici i prevoditeljstvu mogu praktično primijeniti u prevođenju stručnih, znanstvenih i književnih tekstova s engleskog na hrvatski i s hrvatskog na engleski jezik. U tu svrhu odabrala sam 50 autorskih kartica teksta na engleskom jeziku s tri razna područja koje ću prevesti na hrvatski jezik. Druga polovica rada obuhvaća 50 stranica hrvatskoga teksta koje ću biti prevesti na engleski jezik. Za prevođenje sam odabrala tekstove iz različitih područja, međutim težište mojeg prevoditeljskog interesa bit će područje farmakologije.
Za prijevod na hrvatski odabrala sam:
(1)
Self-medication
and non-doctor prescription practises in Pokhara valley, Western
Nepal: a questionnaire-based study, PR Shankar, P. Partha and N Shenoy, BMC Family Practice 2002 3:17 (područje: farmakologija)
(2) In the High Court of Justiciary at Camp Zeist, Case No: 1475/99, Opinion of the Court delivered
by Lord Sutherland in causa Her Majesty’s Advocate v Abdelbaset Ali
Mohmed Al Megrahi and
Al Amin Khalifa Fhimah, (područje: pravo)
http://www.geocities.com/CapitolHill/5260/appealverdict14.html
(3) Informal Learning Strategies in the Solomon Islands, Peter Ninnes, The Journal of World Anthropology, Vol. 1.3 (June 1996), University of Buffalo (područje: antropologija) http://wings.buffalo.edu/academic/department/anthropology/JWA/V1N3/ninnes-art.html
Za prijevod na engleski odabrala sam:
(1) odabir iz Prolazna soba, Pavao Pavličić, Hrvatska sveučilišna naklada, Zagreb, 1992. (područje: književnost)
(2) odabir iz Marketing; Mogući pogledi na razvoj marketing koncepcije ulaskom u 21. stoljeće, Dr. Šime Šunić-Dr. Aleksandar Bazala, Privredni vjesnik, Zagreb, 1991. (područje: ekonomija)
(3) “Renesansa u Italiji” u Umjetnost u slici, Slavko Batušić, III izdanje, Matica hrvatska, Zagreb 1967. (područje: likovna umjetnost)
U radu na tim prijevodima koristit ću razna pomagala – referentna jezična djela (jednojezične i dvojezične rječnike, pojmovnike, pravopisie i gramatike), referentna stručna djela (enciklopedije, priručnike), internet, konzultacije sa stručnjacima za pojedina područja.
Smisao ovoga rada je da potvrdim svoju prevoditeljsku spremu i sposobnost, da ih radeći na tim tekstovima još više unaprijedim, te da tako pridonesem unapređenju prijevodnih standarda i prevoditeljske struke u našoj zemlji.
U Zagrebu, 29. siječnja 2003.
Mentor: Voditelj studija: Kandidat:
mr. sc. Vera Andrassy Prof. dr. Vladimir Ivir Anamarija Jandrašek
Fakultetskom vijeću
Filozofskog fakulteta
Sveučilišta u Zagrebu
Sinopsis stručnog specijalističkog rada
Prevođenje s
engleskog na hrvatski i s hrvatskog na engleski jezik s osobitim obzirom na
područje dramaturgije
Ovim radom želim prikazati
kako se teoretske spoznaje o lingvistici i prevoditeljstvu mogu praktično
primijeniti u prevođenju stručnih, znanstvenih i književnih tekstova s
engleskog na hrvatski i s hrvatskog na engleski jezik. U tu svrhu odabrala sam
50 autorskih kartica teksta na engleskom jeziku s tri razna područja koji ću
prevesti na hrvatski jezik. Druga polovica rada obuhvaća 50 kartica hrvatskog
teksta koje ću biti prevesti na engleski jezik. Za prevođenje sam odabrala
tekstove iz različitih područja, međutim težište mojeg prevoditeljskog interesa
bit će područje dramaturgije.
Za prijevod na hrvatski odabrala sam :
(1) Campaign Plan Design (Chapter II) u: Joint Doctrine for Campaign Planning, Joint Publication 5-00.1, 2002,
(2) The sociology of language teaching and learning, u: Fundamental Concepts of Language Teaching, H.H. Stern, Oxford University Press, 1997,
(3) Overseas Relations, u: Britain 2001 The Official Yearbook of the United Kingdom, The Stationery Office, Norwich, 2000,
Za prijevod na engleski odabrala sam:
(1) Ivica Plejić: Afrička jutra, Služba za nakladništvo Ministarstva obrane RH
(2) Konferencija Ericsson Nikole Tesle, Internetizacija Hrvatske: Izazov sadašnjosti - rješenja budućnosti, pamflet
(3) Nikola Batušić: Hrvatska drama 19. stoljeća, u: Trajnost tradicije u hrvatskoj drami i kazalištu, Hrvatska sveučilišna naklada, Zagreb, 1995,
U radu na tim prijevodima koristit ću razna pomagala – referentna jezična djela (jednojezične i dvojezične rječnike, pojmovnike, pravopise i gramatike), referentna stručna djela (enciklopedije, priručnike), Internet, konzultacije sa stručnjacima za pojedina područja.
Smisao ovoga rada je da potvrdim svoju prevoditeljsku spremu i sposobnost, da ih radeći na tim tekstovima još više unaprijedim, te da tako pridonesem unapređenju prijevodnih standarda i prevoditeljske struke u našoj zemlji.
U Zagrebu, 13. siječnja 2003.
Mentor: Voditelj studija: Kandidat:
Mr. sc. Stjepan Maričić Prof. dr. sc. Vladimir Ivir Kristina Barun, prof.
Fakultetskom vijeću
Filozofskog fakulteta
Sveučilišta u Zagrebu
Sinopsis stručnog specijalističkog rada
Prevođenje s
engleskog na hrvatski i s hrvatskog na engleski jezik s osobitim obzirom na
područje visoko školstvo
Ovim radom želim prikazati
kako se teoretske spoznaje o lingvistici i prevoditeljstvu mogu praktično
primijeniti u prevođenju stručnih, znanstvenih i književnih tekstova s
engleskog na hrvatski i s hrvatskog na engleski jezik. U tu svrhu odabrala sam
50 autorskih kartica teksta na engleskom jeziku s tri razna područja i taj ću
tekst prevesti na hrvatski jezik. Druga polovica rada obuhvaća 50 stranica
hrvatskog teksta koji ću prevesti na engleski jezik. Za prevođenje sam odabrala
tekstove iz različitih područja, međutim težište mojeg prevoditeljskog interesa
bit će područje visokog školstva.
Za prijevod na hrvatski odabrala sam:
(1) Područje pedagogije
Robert J. Marzano
Debra J. Pickering
Jane E. Pollock
Classroom
instruction that works
McREL 2001
Poglavlja 1 i 2 (Applying the research on instruction: an idea whose time has come,
Identifying similarities and difference
(2) Roman – dnevnik jedne tinejđerke
Louise Rennison
Confessions
of Georgia Nicolson
Angus, Thongs and full-frontal snogging
Piccadilly Press
London 1999
(3)
Quality Assurance and the Development of Course Programmes by Caeolyn
Campbell and Christina Rozsnyai; Papers on Higher Education
Za prijevod na engleski odabrala sam:
(1) Obrazovni sustav u Republici Hrvatskoj – brošura
(2) Bankarstvo – brošura
(3) Roman
Zlatko Krilić
Zabranjena vrata
Znanje (HIT JUNIOR),
Zagreb 1985
U radu na tim prijevodima koristit ću razna pomagala – referentna jezična djela (jednojezične i dvojezične rječnike, pojmovnike, pravopise i gramatike), referentna stručna djela (enciklopedije, priručnike), Internet, konzultacije sa stručnjacima za pojedina područja.
Smisao ovoga rada je da potvrdim svoju prevoditeljsku spremu i sposobnost, da ih radeći na tim tekstovima još više unaprijedim, te da tako pridonesem unapređenju prijevodnih standarda i prevoditeljske struke u našoj zemlji.
U Zagrebu, 15. veljače 2003.
Mentor: Voditelj studija: Kandidat:
Mr. sc. Stjepan Maričić Prof. dr. sc. Vladimir Ivir Tihana Jakovčević Vukas, prof.
Fakultetskom vijeću
Filozofskog fakulteta
Sveučilišta u Zagrebu
Sinopsis stručnog
specijalističkog rada
Prevođenje s
engleskog na hrvatski i s hrvatskog na engleski jezik s osobitim obzirom na
područje visokog školstva
Ovim radom želim prikazati kako se teoretske spoznaje o lingvistici i prevoditeljstvu mogu praktično primijeniti u prevođenju stručnih, znanstvenih i književnih tekstova s engleskog na hrvatski i s hrvatskog na engleski jezik. U tu svrhu odabrala sam 50 autorskih kartica teksta na engleskom jeziku s tri razna područja i taj ću tekst prevesti na hrvatski jezik. Druga polovica rada obuhvaća 50 stranica hrvatskog teksta koje će prevesti na engleski jezik. Za prevođenje sam odabrala tekstove iz različitih područja, međutim težište mojeg prevoditeljskog interesa bit će područje visokog školstva.
Za prijevod na hrvatski odabrala sam:
(1) Quality
Assurance and the Development of Course Programmes by Caeolyn Campbell and
Christina Rozsnyai; Papers on Higher Education
(2) Robert
J. Marzano, Debra J.Pickering, Jane E. Pollock: CLASSROOM INSTRUCTION THAT
WORKS, Research-based strategies for increasing student achievement, McREL
2001, poglavlje 3: Summarizing and note taking,
(3) Louise
Rennison: Confessions of Georgia Nicolson, Angus, thongs and full - frontal
snogging, Piccadilly Press, London 1999,
Za prijevod na engleski odabrala sam:
(1) Iskorak 2001 – Razvojna strategija Sveučilišta u Zagrebu str. (Poglavlja: Istraživanje, nastava i razvoj umjetnosti, Sustav osiguravanja kvalitete, prvi dio Model financiranja)
(2) Zlatko Krilić: Zabranjena vrata. Znanje ( HIT JUNIOR ), Zagreb 1985,
(3) Osiguravajuća društva u Republici Hrvatskoj, Tržište kapitala u Republici Hrvatskoj – brošure Hrvatske gospodarske komore.
U radu na tim prijevodima koristit ću razna pomagala – referentna jezična djela (jednojezične i dvojezične rječnike, pojmovnike, pravopise igramatike), referentna stručna djela (enciklopedije, priručnike), Internet, konzultacije sa stručnjacima za pojedina područja.
Smisao ovoga rada je da potvrdim svoju prevoditeljsku spremu i sposobnost, da ih radeći na tim tekstovima još više unaprijedim, te da tako pridonesem unapređenju prijevodnih standarda i prevoditeljske struke u našoj zemlji.
U Zagrebu, 17. veljače 2003.
Mentor: Voditelj studija: Kandidat:
Mr. sc. Stjepan Maričić Prof. dr. sc. Vladimir Ivir Larisa Koršić, prof.
Fakultetskom vijeću
Filozofskog fakulteta
Sveučilišta u Zagrebu
Sinopsis stručnoga
specijalističkog rada
Prevođenje s
engleskog na hrvatski i s hrvatskog na engleski jezik s osobitim obzirom na
područje beletristike
Ovim radom želim pokazati kako se teoretske spoznaje o lingvistici i prevoditeljstvu mogu praktično primijeniti u prevođenju stručnih, znanstvenih i književnih tekstova s engleskoga na hrvatski i s hrvatskoga na engleski jezik. U tu svrhu odabrala sam 50 autorskih kartica teksta na engleskom jeziku s tri razna područja i taj ću tekst prevesti na hrvatski jezik. Druga polovica rada obuhvaća 50 stranica hrvatskoga teksta koje ću prevesti na engleski jezik. Za prevođenje sam odabrala tekstove iz različitih područja, međutim težište mojeg prevoditeljskog interesa bit će područje beletristike.
Za prijevod na hrvatski odabrala sam:
1. Howard Temperley and Malcom Bradbury: Introduction to American Studies (dio)
2. dva članka iz časopisa Air Trafic Technology: Architects of the future, Decade of change
3. Saul Bellow: Herzog (dio)
Za prijevod na engleskiodabrala sam:
1. Smiljka Horga: Psihologija sporta (dio)
2. Odsjek za rješavanje kriza: Tečaj o suradnji za sigurnost u BiH
3. Ingrid Šafranek: Francuski realistički roman 19. stoljeća (dio)
U radu na tim prijevodima koristit ću razna pomagala – referentna jezična djela (jednojezične i dvojezične rječnike, pojmovnike, pravopise i gramatike), referentna stručna djela (enciklopedije, priručnike), internet, konzultacije sa stručnjacima za pojedina područja.
Smisao ovoga rada je da potvrdim svoju prevoditeljsku spremu i sposobnost, da ih radeći na tim tekstovima još više unaprijedim te da tako pridonesem unapređenju prijevodnih standarda i prevoditeljske struke u našoj zemlji.
U Zagrebu, 25. siječnja 2003.
Mentor: Voditelj studija: Kandidat:
mr.sc. Vera Andrassy prof.dr.sc. Vladimir Ivir Helena Macan
Fakultetskom
vijeću
Filozofskog
fakulteta
Sveučilišta
u Zagrebu
Sinopsis stručnoga
specijalističkog rada
Prevođenje s engleskog na hrvatski i s hrvatskog na engleski
jezik s osobitim obzirom na područje gospodarstva
Ovim radom želim pokazati kako
se teoretske spoznaje o lingvistici i prevoditeljstvu mogu praktično
primijeniti u prevođenju stručnih, znanstvenih i književnih tekstova s
engleskog na hrvatski i s hrvatskoga na engleski jezik. U tu svrhu odabrala sam
50 autorskih kartica teksta na engleskom jeziku s tri razna područja koji ću
prevesti na hrvatski jezik. Druga polovica rada obuhvaća 50 stranica hrvatskoga
teksta koje ću prevesti na engleski jezik. Za prevođenje sam odabrala tekstove
iz različitih područja, međutim težište mojeg prevoditeljskog interesa bit će
područje gospodarstva.
Za
prijevod na hrvatski odabrala sam:
(1)
Duffy,
Seán (ed): Atlas of Irish History,
Gill & Macmillan, Dublin, 1997.
(2)
The Five Mysteries of Capital
(3)
Yule,
George: Pragmatics, Oxford University
Press, 1998.
Za
prijevod na engleski odabrala sam:
(1)
Gavran,
Miro: Mali neobični ljudi, Mozaik
knjiga, Zagreb, 2000.
(2)
Blažić-Čop, Nevenka: Put u život bez ovisnosti o drogama, Genesis, Zagreb, 2001.
(3)
Pregled hrvatskog gospodarstva
u 2000.
U radu na tim prijevodima koristit ću
razna pomagala – referentna jezična djela
(jednojezične
i dvojezične rječnike, pojmovnike, pravopise i gramatike), referentna stručna
djela (enciklopedije, priručnike), internet, konzultacije sa stručnjacima za
pojedina područja.
Smisao ovoga rada je da potvrdim svoju prevoditeljsku
spremu i sposobnost, da ih radeći na tim tekstovima još više unaprijedim, te da
tako pridonesem unapređenju prijevodnih standarda i prevoditeljske struke u
našoj zemlji.
U
Zagrebu, 5. studenoga 2002.
Mentor: Voditelj
studija: Kandidat:
dr.
sc. Goranka Antunović dr.
sc. Vladimir Ivir Željka Đaković
Fakultetskom
vijeću
Filozofskog
fakulteta
Sveučilišta u
Zagrebu
Sinopsis stručnoga specijalističkog rada
Prevođenje s engleskog na hrvatski i s hrvatskog
na engleski jezik s osobitim obzirom na područje marketinga
Ovim radom želim pokazati kako se teoretske spoznaje o lingvistici i prevoditeljstvu mogu praktično primijeniti u prevođenju stručnih, znanstvenih i književnih tekstova s engleskoga na hrvatski i s hrvatskoga na engleski jezik. U tu svrhu odabrala sam 50 autorskih kartica teksta na engleskom jeziku s tri razna područja i taj ću tekst prevesti na hrvatski jezik. Druga polovica rada obuhvaća 50 stranica hrvatskoga teksta koje ću prevesti na engleski jezik. Za prevođenje sam odabrala tekstove iz različitih područja, međutim težište mojeg prevoditeljskog interesa bit će područje marketinga.
Za prijevod s engleskog jezika na hrvatskiodabrala sam:
stručni članak, skinut s Interneta, Sandy Bond: “Stigma assessment: the case of remediated contaminated site” – EKOLOGIJA
2 članka iz časopisa Fortune (izdanje od 01. travnja 2002.),
William J. Holstein: “Samsung’s golden touch”
David Welch & Gerry Khermouch: “Can GM save an icon?” - EKONOMIJA
članak iz časopisa Journal of Democracy (12-sto izdanje, br. 2, iz travnja 2001.), Laurence Whitehead: High anxiety in the Andes “Bolivia and the viability of democracy” - POLITIKA
Za prijevod s hrvatskog jezika na engleskiodabrala sam:
dio diplomske radnje Ekonomskog fakulteta u Rijeci, Daina Vasilj: “Marketing brze hrane – primjer Mc Donald’s” (ulomak iz poglavlja: Specifičnosti marketing miksa”) - MARKETING
naslov: “Turistički vodič”, Josip Bilić (ulomak iz poglavlja: Sve o Hrvatskoj) – TURIZAM
dio godišnjaka Zavoda za psihologiju 1993 (prosinac 1993, br. 2) Pedagoški fakultet u Rijeci), članak Igora Kurduma: “Mjerenje i struktura raspoloženja” – PSIHOLOGIJA
U radu na tim prijevodima koristit ću razna pomagala – referentna jezična djela (jednojezične i dvojezične rječnike, pojmovnike, pravopise i gramatike), referentna stručna djela (enciklopedije, priručnike), internet, konzultacije sa stručnjacima za pojedina područja.
Smisao ovoga rada je da potvrdim svoju prevoditeljsku spremu i sposobnost, da ih radeći na tim tekstovima još više unaprijedim, te da tako pridonesem unapređenju prijevodnih standarda i prevoditeljske struke u našoj zemlji.
U Zagrebu, 15.siječnja 2003.
Mentor: Voditelj studija: Kandidat:
mr.sc. J. Bilinić-Zubak dr. Vladimir Ivir Daina Vasilj
Fakultetskom vijeću
Filozofskog fakulteta
Sveučilišta u Zagrebu
Sinopsis stručnog specijalističkog rada
Prevođenje s
engleskog na hrvatski i s hrvatskog na engleski jezik s osobitim obzirom na
područje visokog školstva
Ovim radom želim prikazati kako se teoretske
spoznaje o lingvistici i prevoditeljstvu mogu praktično primijeniti u
prevođenju stručnih, znanstvenih i književnih tekstova s engleskog na hrvatski
i s hrvatskog na engleski jezik. U tu svrhu odabrala sam 50 autorskih kartica
teksta na engleskom jeziku s tri razna područja
i taj ćeutekst prevesti na hrvatski jezik. Druga polovica rada obuhvaća
50 stranica hrvatskog teksta koje ću biti prevesti na engleski jezik. Za
prevođenje sam odabrala tekstove iz različitihpodručja, međutim težište mojeg
prevoditeljskog interesa bit će područje visokog školstva.
Za prijevod na hrvatski odabrala sam:
(1) Quality
Assurance and the Development of Course Programmes by Caeolyn Campbell and Christina
Rozsnyai; Papers on Higher Education
(2) Robert
J. Marzano, Debra J.Pickering, Jane E. Pollock: CLASSROOM INSTRUCTION THAT
WORKS, Research-based strategies for increasing student achievement, McREL
2001, poglavlje 4. Reinforcing effort and providing recognition str. 49-60 i 5.
Homework and practice
(3) Louise
Rennison: Confessions of Georgia Nicolson, Angus, thongs and full - frontal
snogging, Piccadilly Press, London 1999,
Za prijevod na engleski odabrala sam
(1) Zlatko Krilić: Zabranjena vrata. Znanje ( HIT JUNIOR ), Zagreb 1985
(2) Iskorak 2001 – Razvojna strategija Sveučilišta u Zagrebu (Poglavlja: drugi dio Model financiranja i Odnos sveučilišta s okruženjem)
(3) Ericcson u Hrvatskoj – brošura
U radu na tim prijevodima koristit ću razna pomagala – referentna jezična djela (jednojezične i dvojezične rječnike, pojmovnike, pravopise i gramatike), referentna stručna djela (enciklopedije, priručnike), Internet, konzultacije sa stručnjacima za pojedina područja.
Smisao ovoga rada je da potvrdim svoju prevoditeljsku spremu i sposobnost, da ih radeći na tim tekstovima još više unaprijedim, te da tako pridonesem unapređenju prijevodnih standarda i prevoditeljske struke u našoj zemlji.
U Zagrebu, 17. veljače 2003.
Mentor: Voditelj studija: Kandidat:
Mr. sc. Stjepan Maričić Prof. dr. sc. Vladimir Ivir Kristina Kaštelan
Filozofski fakultet Sveučilišta u Zagrebu
Odsjek za anglistiku
Zagreb, 26. ožujka 2003.
Fakultetskom vijeću Filozofskog fakulteta Sveučilišta u Zagrebu
PREDMET: Izvješće stručnoga povjerenstva za priznavanje potpune istovrijednosti fakultetskih diploma Marka Jamesa Daviesa stečenih na University College of Swansea u Velikoj Britaniji
Mark James Davies rođen je 1956. godine u Neathu u Velikoj Britaniji. Državljanin je Velike Britanije, a trajno je nastanjen u Republici Hrvatskoj. Srednjoškolsko obrazovanje završio je u Velikoj Britaniji 1974. godine. Iste je godine na University College of Swansea upisao studij francuskog i engleskog jezika, a diplomirao je 1978. godine. Na istom je sveučilištu 1981. godine najprije magistrirao francuski jezik, a 1983. godine stekao diplomu PGCE (Post Graduate Certificate of Education), kojom se kandidati osposobljavaju za nastavničko zanimanje. Kao profesor francuskog i engleskog jezika niz godina je radio u Britaniji, Francuskoj, Austriji i Mađarskoj, a od 1996. godine predaje engleski jezik i radi kao lektor i u Hrvatskoj. Honorarno predaje engleski jezik na zagrebačkoj Učiteljskoj akademiji i Ekonomskom fakultetu Sveučilišta u Zagrebu. Od 2001. godine u Zagrebu predaje i obavlja lekture za poduzeće “Davies”.
Molitelj traži priznavanje potpune istovrijednosti stečenih stranih diploma (diplome francuskog i engleskog jezika i diplome PGCE) s diplomom profesora francuskog i engleskog jezika i književnosti Filozofskog fakulteta u Zagrebu.
Uvidom u stečene fakultetske diplome, prijepis položenih ispita, usporedbom priloženoga nastavnog plana i programa s planom i programom studija kojim se na Filozofskom fakultetu u Zagrebu stječe diploma profesora francuskog i engleskog jezika i književnosti te uzevši u obzir i ostale uvjete propisane Člankom 8. Zakona o priznavanju istovrijednosti stranih školskih svjedodžbi i diploma, utvrdili smo da studiji koje je molitelj završio nisu potpuno usporedivi sa studijem francuskog i engleskog jezika i književnosti nastavnoga smjera na Filozofskom fakultetu Sveučilišta u Zagrebu.
Povjerenstvo smatra da se molitelju može priznati potpuna istovrijednost stečenih diploma s diplomom profesora francuskog i engleskog jezika i književnosti Filozofskoga fakulteta Sveučilišta u Zagrebu pod uvjetom da položi sljedeći ispit:
Uvod u lingvistički studij engleskog jezika
Kako molitelj srednjoškolsko obrazovanje nije završio u Hrvatskoj, treba pristupiti i provjeri poznavanja hrvatskoga jezika.
Prof. dr. Damir Kalogjera
Prof. dr. Jelena Mihaljević Djigunović
Prof. dr. Nenad Ivić
Odsjek
za filozofiju
Filozofski
fakultet
Sveučilište
u Zagrebu
U Zagrebu, 14. veljače 2003.
Fakultetskom vijeću
Filozofskog
fakulteta Sveučilišta u Zagrebu
Predmet:
Molba Ante Periše iz Zadra za priznavanjem potpune
istovrijednosti diplome o doktoratu iz filozofije, stečene 2002.
god. na Fakultetu humanističkih i društvenih znanosti Sveučilišta u Beču
Vijeće
Odsjeka za filozofiju imenovalo nas je u povjerenstvo za ocjenu molbe za
priznavanjem potpune istovrijednosti
diplome o doktoratu filozofije sa Sveučilišta u Beču, koju je podnio Ante
Periša iz Zadra. Na temelju uvida u priloženu dokumentaciju podnosimo Fakultetskom
vijeću sljedeći izvještaj:
Izvještaj
Priložena
dokumentacija
Molbi
za priznanjem potpune istovrijednosti diplome o doktoratu filozofije Ante
Periša priložio je dvanaest (12) pratećih dokumenata, između ostalih:
životopis, domovnicu, ovjerenu kopiju diplome dodiplomskog studija teologije na
Katoličkom bogoslovnom fakultetu u Zagrebu, potvrdu (s prijepisom ocjena) o
studiju filozofije na Filozofskom fakultetu Družbe Isusove, ovjerene fotokopije
izvorne doktorske diplome sa sudski ovjerenim prijevodom, program doktorskog
studija filozofije na Fakultetu humanističkih i društvenih znanosti Sveučilištu
u Beču sa sudski ovjerenim prijevodom, potvrde o položenim ispitima iz predmeta
na poslijediplomskom doktorskom studiju s ovjerenim prijevodom, primjerak
doktorskog rada i sažetak na hrvatskom jeziku.
Životopis
i povijest školovanja
U
vrlo kratkom životopisu podnosilac zahtjeva navodi da je rodjen 10. kolovoza
1971. u mjestu Krković, da je 1986. završio osnovnu školu i maturirao 1990. na
Franjevačkoj klasičnoj gimnaziji u Sinju; nadalje, da je „završio
filozofsko-teološki studij na KBF-u“ diplomiravši 1996. i da je ujesen 1997.
upisao studij filozofije na Filozofskom fakultetu Družbe Isusove u Zagrebu;
nadalje, da je od svibnja 1998. zaposlen na Filozofskom fakultetu u Zadru, ne
navodeći ni status ni nastavni predmet niti odsjek; u jesen 1998. odlazi na
poslijediplomski studij filozofije na Sveučilištu u Beču sa stipendijom
Ministarstva znanosti i tehnologije Republike Hrvatske. Studij je, prema
vlastitom navodu, završio obranom doktorske disertacije 23. 10. 2002.
Ante
Periša završio je dodiplomski studij teologije na Katoličkom bogoslovnom
fakultetu Sveučilišta u Zagrebu; iz priloženih dokumenata (diploma „Bakalaureat
u teologiji“ od 10. 02. 1997. te „Raspored predmeta po godinama I. ciklusa
studija i uspjeh“) vidljivo je da je kandidat u okviru toga studija slušao neke
filozofske predmete raspodijeljene na 1. i na 2. godinu studija: logika (1.
god.), povijest filozofije (1-2. god.), ontologija (2. god.), etika (2. god.),
nadalje, predmete teološko-filozofske naravi: empirijska i racionalna
psihologija, kozmologija, te pomoćni predmet opća metodologija.
Iz priloženog dokumenta vidljivo je takodjer da je
Ante Periša u akademskoj godini 1997/98. pohadjao studij filozofije na
Filozofskom fakultetu Družbe Isusove u okviru Hrvatskih studija, u trajanju od
dva semestra, gdje je slušao nastavu i položio ispite iz predmeta pod sljedećim
nazivima: metafizika, filozofska antropologija, filozofija prirode, filozofija spoznaje,
filozofija o Bogu i etika.
Poslijediplomski doktorski studij filozofije na
Fakultetu humanističkih i društvenih znanosti Sveučilišta u Beču u cilju
stjecanja doktorata iz filozofije kandidat je pohadjao 1998-2002. i završio
prema propisanom programu; iz priloženih šest potvrda o predmetima i ispitima
vidljivo je da je pohadjao kolegije namijenjene diplomandima i postdiplomandima
(„Diplomanden- und Dissertantenseminare“) te predavanja svojih mentora; u
priloženim svjedodžbama navedeni su šifra i vrsta nastavnih jedinica, ali ne i
tematski naslovi kolegija (osim u slučaju predavanja pod naslovom „Uvod u
suvremenu filozofiju (1,2) II“. Pisanu radnju pod naslovom „“Philosophie und
Grenzen der Sprache. Jaspers‘ Denken des Unsagbaren und ein Vergleich mit dem
frühen Wittgenstein“ („Filozofija i granice jezika. Jaspersovo mišljenje
neizrecivog i usporedba s ranim Wittgensteinom“), na 172 stranice,
kandidat je predao Fakultetu humanističkih i društvenih znanosti Sveučilišta u
Beču u lipnju 2002., a iz diplome na latinskom jeziku, izdane u Beču 27. 11.
2002., s priloženim ovjerenim prijevodom na hrvatski jezik, vidljivo je da je
podnosilac molbe na temelju „napisane disertacije“ i položenih „zakonitih
ispita“ stekao naslov „doktora filozofije“.
Sažetak
relevantnih činjenica:
Kandidat
je stekao svjedodžbu diplomiranog teologa u Zagrebu, gdje je odslušao i položio
ispite iz nekih relevantnih filozofskih predmeta, u ukupnom trajanju od četiri
(4) semestra; na Filozofskom fakultetu Družbe Isusove, u okviru Hrvatskih
studija, slušao je i položio ispite iz nekih filozofskih i teološko-filozofskih
predmeta, u trajanju od dva semestra (ukupno šest semestara). Poslijediplomski
studij na Fakultetu humanističkih i društvenih znanosti Sveučilišta u Beču za
stjecanje doktorata iz filozofije pohadjao je 1998-2002. (osam semestara),
odbranio disertaciju i stekao diplomu s naslovom „doktor filozofije“.
Iz
podataka o vrsti, trajanju, programu, cilju i strukturi poslijediplomskog
studija filozofije na Fakultetu humanističkih i društvenih znanosti Sveučilišta
u Beču vidljivo je da je riječ o „znanstvenom profesionalnom predstudiju“ koji
„služi daljnjem razvoju i osposobljavanju za samostalni znanstveni rad na polju
humanističkih, odnosno prirodnih znanosti“ (v. priloženi „Plan studija za
stjecanje doktorata iz filozofije odnosno prirodnih znanosti“).
Zaključak i prijedlog:
Na
temelju svih relevantnih podataka povjerenstvo zaključuje da uvjeti pod kojima
je stečena diploma o doktoratu filozofije na Sveučilištu u Beču ne
odgovaraju uvjetima za stjecanje doktorata znanosti u Republici Hrvatskoj;
predmetna diploma predstavlja prvi stupanj postdiplomskog znanstvenog studija,
a s obzirom na ukupni studij filozofije u trajanju od četrnaest (14)
semestara i opsežan završni pismeni rad, diploma se može smatrati istovrijednom
samo diplomi sveučilišnog magistarskog
studija filozofije na poslijediplomskom studiju filozofije u Republici
Hrvatskoj.
Stoga
povjerenstvo predlaže Fakultetskom vijeću Filozofskog fakulteta u Zagrebu da u
skladu sa Zakonom o priznavanju istovrijednosti stranih školskih svjedodžbi i
diploma (NN br. 57 od 12. srpnja 1996.) podnosiocu molbe za priznanjem potpune
istovrijednosti sveučilišne diplome o doktoratu filozofije, Anti Periši, odobri priznanje potpune istovrijednosti diplome
o magisteriju filozofije i da mu se dodijeli znanstveno zvanje magistra
znanosti iz znanstvenog područja humanističkih znanosti, polje filozofija.
Članovi
stučnog povjerenstva:
Dr.
sci. Borislav Mikulić, docent
Dr.
sci. Gordana Škorić, docent
Dr.
sci. Žarko Puhovski, red. prof.
Predmet: Izvještaj stručnog povjerenstva za priznavanje istovrijednosti diplome radi nastavka naobrazbe u Republici Hrvatskoj
FAKULTETSKOM VIJEĆU
FILOZOFSKOG FAKULTETA
Izabrani u stručno povjerenstvo koje treba utvrditi istovrijednost fakultetske diplome Adine Medjić rođ. Šehić radi nastavka obrazovanja u Republici Hrvatskoj podnosimo ovaj
IZVJEŠTAJ
Adina Medjić, rođena Šehić, predočila je presliku diplome Sveučilišta u Tuzli, o završenom studiju za stjecanje visoke stručne spreme kojom joj se dodjeljuje stručni naziv "profesor njemačkog jezika i književnosti". Uz presliku diplome priložila je i ovjereni popis odslušanih kolegija i položenih ispita. Na temelju tog popisa povjerenstvo utvrđuje da je Adina Medjić (Šehić) završila dodiplomski studij germanistike na Sveučilištu u Tuzli, čiji program u velikoj mjeri odgovara programima na hrvatskkim sveučilištima, osobito programu studija germanistike na Pedagoškom fakultetu u Osijeku, te stoga preporučamo Fakultetskom vijeću Filozofskog fakulteta da prizna istovrijednost ove diplome radi nastavka naobrazbe Adine Medjić u Republici Hrvatskoj.
Zagreb, 10.3.2003.
Prof. dr. sc. Mirko Gojmerac, izv. prof.
Prof. dr. sc. Stanko Žepić, red. prof.
Prof. dr. sc. Maja Häusler, izv. prof.
Predmet: Izvještaj Stručnog povjerenstva
za priznanje
istovrijednost magistarske diplome
Lade Muraj
Fakultetskom vijeću Filozofskog fakulteta u Zagrebu
Izabrani u Stručno povjerenstvo za priznanje istovrijednosti magistarske diplome Lade Muraj stečene na Sveučilištu Paris I Panthéon-Sorbonne u Parizu, podnosimo ovo
i z v j e š ć e
Uvidom u molbu i priloženu dokumentaciju povjerenstvo je utvrdilo da je Lada Muraj, rođena 14. prosinca 1975. godine u Zagrebu, stekla diplomu poslijediplomskog studija (Diplôme d'études approfondies) na Visokoj školi za društvene znanosti (Ecole des Hautes Etudes en Sciences Sociales) u Parizu. Mišljenje je povjerenstva da magistarski rad Staro hrvatsko kazalište od 16. do početka 19. stoljeća. od izvedbe do tiskanog izdanja - L’ancien théâtre croate (XVIe – début XIX sičcle). Entre représentation et publication), obranjen 9. listopada 2002. u Parizu, opsegom, pristupom i znanstvenošću, odgovara uvjetima koje moraju zadovoljiti magistarski radovi na hrvatskim sveučilištima. Također i diploma poslijediplomskog studija na Visokoj školi za društvene znanosti, odgovara magistarskoj diplomi stečenoj na hrvatskim sveučilištima.
U Zagrebu, 11. ožujka 2003.
dr. sc. Boris Olujić, docent
prof. dr. Bruna Kuntić-Makvić, izv. prof.
prof. dr. Drago Roksandić, izv. prof.
SVEUČILIŠTE U ZAGREBU FILOZOFSKI FAKULTET
ODSJEK ZA POVIJEST UMJETNOSTI
Faculty of Philosophy University
of Zagreb
Department of Art History
HR - 10000 ZAGREB
Ivana Lučića 3; tel/fax: 385 1 612 01 44
Fakultetskom vijeću
Ovdje
Predmet: molba Tanje Čajavec za priznavanje istovrijednosti diplome
IZVJEŠĆE
Tanja Čajavec završila je dodiplomski studij UMETNOSTNE ZGODOVINE ("nepedagoška smer") na FILOZOFSKOJ FAKULTETI UNIVERZE U LJUBLJANI godine 2002. Studij traje četiri godine a završen je diplomskim ispitima i diplomskim radom. Prema mišljenju stručnog povjerenstva nastavni plan i program studija u Ljubljani dovoljno je blizak programu u Zagrebu, a da se stečena svjedodžba može izjednačiti s diplomom DIPLOMIRANI POVJESNIČAR UMJETNOSTI na FILOZOFSKOM FAKULTETU SVEUČILIŠTA U ZAGREBU, odnosno priznati potpuna istovrijednost diplome.
Članovi povjerenstva:
dr.sc. Sanja Cvetnić, docent
dr. Predrag Marković, viši asistent
dr.sc. Frano Dulibić, asistent
SVEUČILIŠTE U ZAGREBU
FILOZOFSKI FAKULTET
Odsjek za sociologiju
I.Lučića 3
10000 Zagreb
Temeljem
molbe Tanje Čajavec, Odsjek za sociologiju Fakultetskom vijeću podnosi sljedeće
IZVJEŠĆE
Uvidom
u priloženu dokumentaciju, razvidno je da podnositeljica molbe tijekom
dodiplomskog studija nije imala predmete sukladne programu dvopredmetnog
studija sociologije.
Odsjek
za sociologiju ne može priznati istovrijednost diplome diplomiranog sociologa.
Odsjek za sociologiju
Dr. sc. Vjeran Katunarić,
red.prof.
Dr. sc. Benjamin Čulig, izv.prof.
Pročelnik
SVEUČILIŠTE U ZAGREBU FILOZOFSKI FAKULTET
ODSJEK ZA POVIJEST UMJETNOSTI
Faculty of Philosophy University
of Zagreb
Department of Art History
HR - 10000 ZAGREB
Ivana Lučića 3; tel/fax: 385 1 612 01 44
Fakultetkom vijeću
Filozofskog fakulteta
Ovdje
Predmet: molba Tatjane Zorice za
priznavanje istovrijednosti strane diplome.
Poštovani,
Na sjednici
Vijeća Odsjeka za povijest umjetnosti održanoj 15. siječnja 2003. godine
imenovani smo u stručno povjerenstvo u postupku priznanja diplome Tatjane
Zorice stečene u inozemstvu, na Univerzitetu u Beogradu (Diplomirani
povjesničar umjetnosti). Kandidatkinja je predala molbu za potpuno priznavanje
diplome koju je stekla 2001. godine, ali je studij - na kojemu je joj je prema
priloženoj dokumentaciji ostao samodiplomski ispit - prekinula 1991. godine,
zbog rata. Obzirom na razdoblje studiranja, od 1982. do 1991., nastavni plan i
program po kojemu je stekla diplomu obuhvaćao je predmete koji su se u istom
razdoblju podudarali s predmetima na Odsjeku za povijest umjetnosti Filozofskog
fakulteta u Zagrebu. Stoga bi se diploma stečena na Univerzitetu u Beogradu
mogla priznati kao istovrijedna, ali je kandidatkinja studirala povijest
umjetnosti jednopredmetno, što u nijednom razdoblju nije bilo moguće na
Filozofskom fakultetu u Zagrebu. Stoga molimo Fakultetsko vijeće da uz
mišljenje stručnog povjerenstva o podudaranju nastavnih programa studija
povijesti umjetnosti razmotri dalji postupak, odnosno problem dvopredmetnosti
studija povijesti umjetnosti, koji nadilazi ovlasti Odsjeka.
S poštovanjem,
Stručno povjerenstvo:
dr.sc. Sanja Cvetnić, docent
dr.sc. Frano Dulibić, asistent
mr.sc. Dino Milinović, asistent
Odsjek za psiholgiju
Filozofski fakultet u Zagrebu
Predmet:
ponovljeni postupak nostrifikacije
doktorske disertacije
Fakultetskom
vijeću Filozofskog fakulteta
u Zagrebu
Vijeće Poslijediplomskih studija imenovalo nas je u stručno povjerenstvo koje će još jednom razmotriti mogućnost priznavanja potpune istovrijednosti doktorske dipolome, nakon što je Ministarstvo znanosti i tehnologije Republike Hrvatske poništilo odluku Fakultetskog vijeća Filozofskog fakulteta Sveučilišta u Zagrebu. Stručno povjerenstvo razmotrilo je nove materijale koje je kandidat priložio, pa podnosi Vijeću
Izvješće
Ivan Štengl rođen je 1963. godine u Samoboru, gdje je završio osnovnu školu. Nakon toga završio je interdijecezansku srednju školu za spremanje svećenika u Zagrebu, te 2 godine Katoličkog bogoslovnog fakulteta u Zagrebu. Teološke studije nastavio je 1985. godine na Papinskom sveučilištu Gregoriana u Rimu, gdje je i diplomirao 1988. godine. Ta mu je diploma ("diplomirani teolog") nostrificirana na Katoličkom bogoslovnom fakultetu u Zagrebu 1994. godine.
Po diplomiranju zaređen je za katoličkog svećenika zagrebačke nadbiskupije, nakon čega je upisao studij psihologije na Papinskom sveučilištu Salezijana u Rimu, kojeg je završio 1993. godine, licencom iz psihologije.
Po završetku studija vratio se u Hrvatsku gdje je od 1993. do 1995. službovao kao župni vikar u jednoj od zagrebačkih župa. Od 1995. do 1999. radio je na doktorskoj disertaciji pod naslovom "Iskustvo sebe u perspektivi Viktora E. Frankla - Doprinos novijoj diskusiji u logoterapiji i egzistencijalnoj analizi" koju je u svibnju 2000. godine obranio na Papinskom salezijanskom sveučilištu u Rimu. Pristankom komisije radnja je objavljena u skraćenom obliku (4. poglavlje), čime je stekao titulu "doktor psihologije". Od jeseni 2001. godine zaposlen je kao honorarni profesor na Katoličkom bogoslovnom fakultetu u Zagrebu, a molbu za priznavanje istovrijednosti stečene doktorske diplome podnosi s ciljem stalnog zapošljavanja na tom fakultetu, koji je uključen u Sveučilište u Zagrebu.
Priloženi dokumenti osim toga pokazuju da je za svoju doktorsku disertaciju, a zbog njezine izvrsnosti, bio nagrađen i posebnom sveučilišnom medaljom. Tijekom svog studija na Papinskom salezijanskom sveučilištu pohađao je tečajeve iz logoterapije i egzistencijalne terapije V. Frankla.
Ocjena i
preporuka povjerenstva
Iz priložene dokumentacije proizlazi da je Ivan Štengl diplomirao pedagogiju i psihologiju na Papinskom salezijanskom sveučilištu i stekao licencu iz psihologije. Prema navodima iz priloženog životopisa, kandidat tu licencu smatra ekvivalentom znanstvenom magisteriju, iako od našeg sveučilišta nije zatražio takvu nostrifikaciju.
Budući da Ministarstvo znanosti i tehnologije svojim rješenjem Urbroj: 533-12/508-03-5 od 7. veljače 2003. uvažava prigovor Ivana Štengla, prema kojem nije dužan nostrificirati niži stupanj poslijediplomskog studija, tj. magisterij, naređeno nam je da samo usporedimo, a bez utvrđivanja istovrijednosti magistarske diplome, ima li Ivan Štengl takvu diplomu i ispunjava li samim time uvjete za stjecanje doktorata, te da, ako tako utvrdimo, odredimo može li se priložena disertacija prihvatiti, i za nju priznati potpuna istovrijednost disertaciji iz psihologije stečenoj u Hrvatskoj.
Gospodin Ivan Štengl priložio je po sudskom tumaču ovjereni prijevod svoje licence iz psihologije, kojom u Italiji dobiva titulu magistra, čime je ispunjen uvjet za stjecanje doktorata iz psihologije.
Stručno povjerenstvo smatra da doktorska disertacija predstavlja po svom opsegu i kvaliteti izvorni doktorski rad koji odgovara uvjetima zemlje u kojoj je stečen, a ne razlikuje se bitno od uvjeta u Republici Hrvatskoj, pa stoga predlaže Vijeću Filozofskog fakulteta da prihvati prijedlog priznavanja potpune istovjetnosti doktorske diplome Ivana Štengla u skladu s odredbama Odjeljka VI. Konvencije o priznavanju visokoškolskih kvalifikacija u području Europe (međunarodni ugovori br. 9/02, 15/02), čije se odredbe u Republici Hrvatskoj primjenjuju neposredno od 1. prosinca 2002. godine.
U Zagrebu, 03.03. 2003.
Povjerenstvo:
Dr.sc. Mirjana Krizmanić, red.prof. u mirovini
Dr.sc. Zvonimir Knezović, izv.prof.
Dr.sc Lidija Arambašić, izv.prof.
Odsjek
za psihologiju
Filozofski
fakultet u Zagrebu
Predmet: Izvješće o zahtjevu Marijane Progovečki za potpuno priznavanje
certifikata o stupnju Bachelor of
Science iz psihologije stečenom na University of Luton za stručni naziv
psihologa.
FAKULTETSKOM VIJEĆU
FILOZOFSKOG FAKULTETA U ZAGREBU
Stručno povjerenstvo za podnošenje izvješća i
prijedloga u postupku zahtjeva Marijane Progovečki za priznavanje potpune
istovrijednosti studija psihologije na University of Luton u Engleskoj imalo je
na uvid ove dokumente: životopis Marijane Progovečki, Svjedodžbu o završnom
ispitu Ekonomskog obrazovnog centra «Boris Kidrič» u Zagrebu, certifikat da je
Marijana Progovečki stekla stupanj Bachelor of Science in Pschology, «Student
Transcript» u kojemu se nalazi popis predmeta (s ocjenama) iz psihologije koje
je tijekom studija položila te «Psychology Field Handbook» University of Luton,
Department of Psychology.
Povjerenstvo je utvrdilo da je Marijana Progovečki
rođena 1972. godine u Zagrebu gdje je završila ekonomski program u Ekonomskom
obrazovnom centru «B. Kidrič» 1990. godine.
Na University of Luton u Engleskoj studij
psihologije završila je 2001. godine i stekla stupanj Bachelor of Science in
Psychology.
Studij psihologije koji je Marijana Progovečki
pohađala na University of Luton četverogodišnji je (kao i u Hrvatskoj) i
obuhvaća dovoljan broj općih i temeljnih predmeta nužnih u studiju psihologije.
No za diplomu iz psihologije u Hrvatskoj nedostaju glavni predmeti i ispiti iz
primijenjenih područja psihologije: kliničke psihologije (nedostaje glavni
predmet «Klinička psihodijagnostika», školske psihologije (nedostaje glavni
predmet «Psihologija obrazovanja») te industrijske/organizacijske psihologije
(nedostaje glavni predmet «Psihologija rada»).
M. Progovečki u svom je studiju psihologije položila
24 ispita, a slušala je 26 predmeta (ispite iz dva predmeta nije položila, pa
joj stoga nedostaje barem trideset kreditnih bodova u četvrtoj godini studija).
Taj broj ispita znatno je manji od broja ispita koji se polažu u studiju
psihologije u Hrvatskoj (između 30 i 35, ovisno o broju odabranih izbornih
predmeta) i, osim toga i važnije, kako je u prethodnom pasusu navedeno,
nedostaju predmeti i ispiti iz glavnih primijenjenih područja, pa zbog toga
zahtjevu Marijane Progovečki za potpuno priznavanje diplome iz psihologije ne
može se udovoljiti. Potpuno priznavanje diplome moglo bi se odobriti uz uvjet
da položi ispite iz «Kliničke psihodijagnostike», «Psihologije obrazovanja» i
«Psihologije rada».
U Zagrebu, 19.03.03.
Stručno
povjerenstvo:
Dr. sc.
Vladimir Kolesarić, red. prof.
Dr. sc. Dean
Ajduković, red. prof.
Dr. sc. Vlasta
Vizek Vidović, red. prof.
ODSJEK ZA
SOCIOLOGIJU
FILOZOFSKOG
FAKULTETA
SVEUČILIŠTA U
ZAGREBU
Zagreb, 6. ožujka,
2003.
Fakultetskom
vijeću
Filozofskog
fakulteta
PREDMET: Ocjena o
istovrijednosti strane diplome
Na sjednici Vijeća Odsjeka za sociologiju 28.
veljače 2002. imenovani smo u povjerenstvo za ocjenu istovrijednosti
sveučilišne diplome Danijela Jarčana. Pristupnik je podnio zahtjev za
priznavanjem potpune istovrijednosti svoje diplome s diplom diplomiranog sociologa,
nenastavni smjer, na Filozofskom fakultetu u Zagrebu. U privitku je priložio:
-
Izjavu o prvom podnošenju zahtjeva;
-
Ovjerenu presliku diplome Sveučilišta Saskatchewan;
-
Ovjereni prijevod diplome
-
Ovjereni prijevod potvrde o položenim ispitima
-
Životopis
Iz priložene dokumentacije ustanovili smo da je
Danijel Jarčan ima diplomu University of Saskatchewan, Kanada, s naslovom bachelor of arts four-year. U svom
životopisu pristupnik navodi da je stekao zvanje diplomiranoga sociologa, dok
je ovlašteni sudski prevoditelj zvanje preveo s titulom profesora bez
specifikacije sociologije.
Potvrdu o položenim ispitima izdao je (prema
prijevodu, original nije priložen) Filozofski fakultet, Sveučilišta
Saskatchewan. Nigdje se ne spominje
studij sociologije, niti zvanje diplomiranoga sociologa. Studij očito traje
četiri godine, pristupnik ga je upisao u
svibnju 1994. i završio u svibnju 2002. Položio je ukupno 33 predmeta ili
kolegija, od kojih oko polovice spada u širi sociološki program. Mada je riječ o relativno opsežnom
programu studija on je bliži po svom karakteru našem dvopredmetnom nego
jednopredmetnom studiju sociologije, osobito zbog slabije zastupljenosti
metodoloških predmeta, ali i klasičnih socioloških teorija.
Stoga su može priznati istovrijednost, ali ne i potpuna
istovrijednost navedene diplome s diplomom diplomiranog sociologa na
Filozofskom fakultetu u Zagrebu. Time pristupnik stječe pravo na nastavak
studija, odnosno na upis na poslijediplomski studij, koji imaju i diplomirani
sociolozi dvopredmetnoga studija sociologije.
Pristupniku se ostavlja i mogućnost da polaganjem
dolje navedenih diferencijalnih ispita stekne i uvjete za priznavanje potpune
istovrijednosti diplome s diplomom «diplomirani sociolog» na Filozofskom
fakultetu Sveučilišta u Zagrebu:
1. Klasične
sociološke teorije I
2. Klasične
sociološke teorije II
3. Hrvatsko
društvo I
4. Suvremene
sociološke teorije
5. Metode
istraživanja II
6. Obrada
i analiza podataka
7. Odabrana
poglavlja statističke analize I
Stručno povjerenstvo:
1. dr. sc. Milan Mesić, red.
prof.
2.
dr. sc. Vjeran Katunarić, red. prof.
3.
dr. sc. Davorka Matić, doc.
Na temelju članka 102. Zakona o visokim učilištima
(»Narodne novine«, br. 59/96 - pročišćeni tekst i 129/00), članka 99. Statuta
Sveučilišta u Zagrebu, broj: 01-764/1-01-332/10 od 13. ožujka 2001. i članka
74. Statuta Filozofskog fakulteta, Fakultetsko vijeće, na sjednici održanoj
.......... 2003. donosi
PRAVILNIK O
DOPUNAMA
PRAVILNIKA O
KORIŠTENJU SLOBODNE STUDIJSKE GODINE
Članak 1.
U Pravilniku o korištenju slobodne studijske godine,
broj: 01-97-1-99. od 5. veljače 1999., u članku 6. dodaje se stavak 3. koji
glasi:
»Prije podnošenja zahtjeva Fakultetskom vijeću za
korištenje slobodne studijske godine, odnosno slobodnog studijskog semestra,
potrebna je prethodna suglasnost dekana.«
Članak 2.
Ostale odredbe Pravilnika o korištenju slobodne studijske
godine ostaju u cijelosti nepromijenjene.
Članak 3.
Ovaj Pravilnik stupa na snagu osmog dana od objave na
oglasnoj ploči Fakulteta.
Dekan
Prof.
dr. sc. Neven Budak
Ovaj Pravilnik o9bjavljen je
na oglasnoj ploči Fakulteta ............... 2003. i stupa na snagu
...........2003.
Broj:
Zagreb, 25. ožujka 2003.
FILOZOFSKI FAKULET Sveučilišta u Zagreb, Zagreb, Ivana Lučića 3, koji zastupa dekan, prof. dr. sc. Neven Budak
i
Centar za ženske studije, Zagreb, Berislavićeva 12, koji zastupa ravnateljica Biljana Kašić
zaključili su
NAČELNI
S P O R A Z U M
o izradi programa i
izvođenju nastave ženskih studija
na Filozofskom fakultetu
I.
Strane Sporazuma sporazumijevaju se o međusobnoj suradnji u vezi s izradom programa i izvođenja nastave ženskih studija na Filozofskom fakultetu u Zagrebu (u daljnjem tekstu: Fakultet).
II.
Fakultet prepoznaje Centar za ženske studije u Zagrebu (u daljnjem tekstu: Centar) kao odgovarajućeg partnera u oblikovanju i izvođenju ženskih studija, a s obzirom na preporuke Europske komisije (CARDS 2001. Gender perspective within the Croatian University system), koja je prepoznala i ovjerila Centar kao promotora rodne perspektive u hrvatskoj sveučilišnoj nastavi.
Osim toga, Centar za ženske studije je jedina ustanova u Hrvatskoj koja kao članica međunarodne asocijacije AOIFE-e (Association of Institution for Feminist Education and Research in Europe) sudjeluje u stvaranju curricula ženskostudijskih sadržaja na sveučilištu u okviru projekta Athena II.
III.
Fakultet će u suradnji s Centrom predložiti Senatu Sveučilišta u Zagrebu i Nacionalnom vijeću za visoku naobrazbu uvođenje programa ženskih studija.
Centar će Fakultetskom vijeću Fakulteta predložiti program ženskih studija usklađen s ECTS sustavom i načelima studija koje će Fakultet usvojiti za sve svoje programe.
IV.
Ako program ženskih studija bude prihvaćen od Fakultetskog vijeća Fakulteta, Senata Sveučilišta u Zagrebu i Nacionalnog vijeća za visoku naobrazbu, Fakultet će s Centrom zaključiti ugovor o međusobnoj suradnji na izvođenju nastave ženskih studija na Fakultetu.
Ugovorom iz prethodnoga stavka utvrdit će se sadržaji uobičajeni ugovorima o zajedničkom izvođenju studijskih programa.
V.
Ovaj Sporazum sastavljen je u četiri istovjetna primjerka od kojih svaka strana zadržava po dva.
Broj: Klasa: 602-04/03-01/38
Ur.broj: 3804-850-03-1
Zagreb, 10. ožujka 2003.
Za Centar: Za
Fakultet
D
e k a n:
Biljana Kašić Prof. dr. sc. Neven Budak
Filozofski fakultet Sveučilišta u Zagrebu
Odsjek za anglistiku
Broj: 81
Zagreb, 27. ožujka 2003.
Fakultetskom vijeću Filozofskog fakulteta Sveučilišta u Zagrebu
Prijedlog Odsjeka za anglistiku da se revidira broj ispitnih rokova
Na sastanku Odsjeka za anglistiku održanom 20. 3. 2003. zaključili smo da
je nemoguće udovoljiti sada propisanom broju ispitnih rokova, pa molimo Vijeće
da se o rokovima još jednom izjasni. Razlozi su sljedeći:
a) Uvođenjem triju ispitnih rokova umjesto
dosadašnja dva, te međuispitnih rokova, broj ispita se uvećao s ranijih 6 na
11, dakle gotovo se udvostručio.
b) Takvo udvostručenje znači bitno povećanje
obima posla za nastavnike, ali je i nepovoljno za studente s obzirom na to da
je nemoguće izmisliti toliko relevantnih ispitnih pitanja. Stoga se može
dogoditi da studenti ne budu ispitani na pravi način.
c) Broj ispitnih rokova povećan je prošle
godine, ali i to povećanje nije pokazalo rezultate, jer je prolaznost i dalje
niska.
d) Svi su ispitni termini objavljeni u
listopadu, pa studenti mogu planirati ispite tako da izbjegnu kolizije.
Smatramo stoga da se uvođenje gotovo dvostrukog broja ispitnih rokova
nije pokazalo opravdanim, pa molimo da se ta odluka revidira.
Za Odsjek za anglistiku
Pročelnica:
doc. dr. Ljiljana Ina Gjurgjan
28. ožujka 2003.
Vijeću Filozofskog fakulteta
Predmet: Prijedlog
Programa XXXII. seminara Zagrebačke
slavističke škole -
Hrvatskog seminara za strane slaviste
U skladu s čl. 12. Pravilnika o Zagrebačkoj slavističkoj školi - Hrvatskom seminaru za strane slaviste, a na prijedlpg Stručnog vijeća Škole, predlažem vijeću Odsjeka za kroatistiku ovogodišnji program XXXII. seminara.
XXXII. seminar hrvatskoga jezika, književnosti i kulture za godinu 2003. održat će se u Dubrovniku od 25. kolovoza do 6. rujna 2003.
Stručno vijeće je predložilo da i ovogodišnjem seminaru prisustvuje osamdesetak seminarista (polovica iz konvencijske kvote Ministarstva znanosti i tehnologije RH, polovica po uobičajenom našem odabiru).
U radu bi se zadržala dosadašnja koncepcija, s ovim sadržajima:
1. Rad lektorata. Ponudit će se lektorati i proseminari iz staroslavenskog ili starohrvatskog jezika (1), proseminar iz hrvatske povijesti i kulture (2), hrvatski za početnike (3), hrvatski za napredne (4), konverzacijske vježbe iz hrvatskog jezika (5), proseminar iz hrvatske književnosti (6) i proseminar iz jezične kroatistike (7). U protekle dvije godine lektorski je tim vrlo uspješno ostvario sve sadržaje i ostao bi isti (Krešimir Bagić, Tomislav Bogdan, Milvia Gulešić, Krešimir Mićanović, Ivica Prlender, Evelina Rudan, Josip Silić, Marija Smolić, Tanja Tomašić).
2. Jezikoslovi blok. Ovogodišnju temu Imenske riječi u hrvatskom jeziku osmislio je njezin voditelj prof. dr. Ivo Pranjković. U tjednom trajanju ostvarili bi se ovi sadržaji: "Kategorijalna svojstva imenskih riječi" (Ivo Pranjković), "Pelaženje imenskih riječi u neimenske" (Josip Silić), "Pridjevi i kategorija (ne)određenosti" (Marija Znika), "Imenička sklonidba u povijesti hrvatskoga jezika" (Stjepan Damjanović), "Stilistika zamjenica" (Lada Badurina), "Pridjevsko-imeničke veze u novelama Antuna Šoljana" (Marko Samardžija), "Novosti iz jezikoslovne kroatistike" (Mako Samardžija).
3. Književni blok. Ovogodišnju temu Hrvatska književna topografija posmislio je njezin voditelj prof. dr. Krešimir Nemec. U tjednom trajanju ostvarili bi se ovi sadržaji: "Dubrovnik i hrvatska književnost" (Luko Paljetak), "More u hrvatskoj poeziji" (Tonko Maroević), "Split u hrvatskoj književnosti" (Mirko Tomasović), "S otoka na kopno i natrag" (Kešimir Nemec), "Hrvatski sjever i jug" (Pavao Pavličić), "Zagreb i hrvatska književnost" (Ljiljana Marks).
4. Kulturni i kulturološki sadržaji. Ovaj sadržajni niz koordinira doc. dr. Ivica Prlender i u tijeku je izrada cjelovite koncepcije ovoga bloka. Svakako će se prezentirati sadržaji o povijesnom i kulturnom identitetu Dubrovnika, izložiti neki sadržaji iz povijesti dubrovačkoga života, bolji uvid u dubrovačku kulturnu baštinu, galerije i arhive. Upriličit će se cjelovečernji susret s književnikom (Jakša Fiamengo). Ostvarit će se nekoliko glazbenih manifestacija i jedno dramsko izvođenje.
5. Stručni izleti i putovanja. Uz obvezno razgladanje dubrovačkih kulturnih znamenitosti (hodom kroz Grad i zidinama, uz eminentne stručne vodiče), ostvarili bismo cjelodnevno putovanje Elafitskim otočjem (uz stručno elboriranje svih kulturnih sadržaja), obišli Cavtat i južno dubrovačko primorje, putovali do Stona (i usputno razgledali sve značajne lokalitete) gdje će se prezentirati drevni običaji vezani za "Morešku" (Ivan Lozica).
Ovaj progam može doživjeti tek neznatne promjene, koje će
ovisiti i o visini financijskih sredstava i okolnostima koje se ne mogu
predvidjeti.
I uprava Škole, i Stručno vijeće Škole, misle da su ponuđeni dobri sadržaji koji udovoljavaju naravi seminara čiji je glavni zadatak poticanje i promicanje poznavanja hrvatskoga jezika, književnosti i kulture izvan granica Republike Hrvatske, ponajprije među inozemnim kroatistima.
Stoga molim Vijeće Odsjeka za kroatistiku da prihvati ovaj prijedlog programa XXXII. seminara Zagrebačke slavističke škole - Hrvatskog seminara za strane slaviste i uputi ga Fakultetskom vijeću Filozofskog fakulteta na odobravanje.
S poštovanjem
Voditelj XXXII. seminara Zagrebačke slavističke škole
---------------------------------------
/ Prof. dr. Stipe Botica /
dr. sc. Nikša Stančić, red. prof.
dr. sc. Petar Korunić, red prof.
dr. sc. Tomislav Raukar, red. prof.
Na sjednici Vijeća Odsjeka za povijest Filozofskog fakulteta Sveučilišta u Zagrebu od 20. veljače 2003. imenovani smo u povjerenstvo za ocjenu može li dr. sc. Drago Roksandić, izvanredni profesor na Katedri za svjetsku povijest novog vijeka, za predmet “Svjetska povijest u ranom novom vijeku”, prijeći na Katedru za povijest srednje i jugoistočne Europe, za predmet “Povijest srednje i jugoistočne Europe u ranom novom vijeku”, te Vijeću podnosimo sljedeće
i z v j e š ć e:
Dr. sc. Drago Roksandić rođen je u Petrinji 1948. godine. Maturirao je u Zagrebu, gdje je na Filozofskom fakultetu upisao studij filozofije i sociologije u Zagrebu, a nakon prijelaza u Beograd zbog radnih obveza, upisao je i na tamošnjem Filozofskom fakultetu 1975. diplomirao studij povijesti. Magistrirao je 1980. godine na Filozofskom fakultetu u Beogradu 1980., a doktorirao 1988. na Filozofskom fakultetu u Zagrebu.
Od 1978. bio je zaposlen na Filozofskom fakultetu u Beogradu na Katedri za povijest naroda Jugoslavije u novom vijeku kao asistent pripravnik, nakon magistriranja 1980. bio je izabran u zvanje asistenta a nakon doktoriranja 1988. u zvanje znanstvenog suradnika. Od 1990. zaposlen je na Filozofskom fakultetu u Zagrebu, najprije u zvanju docenta, a od 1997. u zvanju izvanrednog profesora za znanstveno područje humanističkih znanosti, polje povijesne znanosti, na Katedri svjetske povijesti novoga vijeka na Odsjeku za povijest, za predmet “Svjetska povijest novog vijeka”. U tijeku je postupak za njegov izbor u zvanje redovitog profesora.
Znanstveni interes dr. Roksandića širok je i
mnogovrstan kako tematski, tako po metodološkom pristupu. Tematski su njegovi
radovi najvećim dijelom posvećeni problematici novog vijeka do 20. st., ali
prije svega ranog novog vijeka od 16. do 18. st. Dr. Roksandić predmete svojih
istraživanja stavlja u širi kontekst protomodernizacijskih i modernizacijskih
fenomena europskog ranog novog vijeka, a napose prostora srednje i jugoistočne
Europe.
Napominjemo da je predsjednik ovog povjerenstva član i koautor izvješća u postupku za izbor dr. Roksandća u zvanje redovitog profesora za predmet “Svjetska povijest u ranom novom vijeku” koji je još u tijeku. Zbog toga je razumljivo da ćemo u ovom izvješću iznijeti onaj dio podataka o znanstvenoj djelatnosti dr. Roksandića sadržanih u tom izvješću koji ga kvalificiraju za nastavnika na predmetu “Povijest srednje i jugoistočne Europe u ranom novom vijeku”.
“Od 1997. god. kao voditelj međunarodnog projekta Triplex confinium: hrvatska višegraničja u euromediteranskom kontekstu dr. Roksandić je veći broj svojih radova posvetio istraživanju problematike različitih razina povijesnih kretanja na hrvatskom prostoru i prostoru jugoistočne Europe na kojem su se u ranom novom vijeku sukobljavali i susretali imperijalni sustavi Habsburške monarhije, Mletačke republike i Osmanskoga carstva. Pristup dr. Roksandića istraživanju te problematike nužno je komparativan i interdisciplinaran, kao što je obrazložio predstavljajući projekt u članku: Triplex confinium. Međunarodni istraživački projekt: ciljevi, pristupi, metodi, Prilozi, 30, Sarajevo 2001, 43-61. U svojim prilozima toj problematici težište stavlja na različite razine povijesne stvarnosti, od makrohistorijskih do mikrohistorijskih, od djelatnosti i intencija samih imperijalnih središta preko sučeljenih habsburških, mletačkih i osmanskih krajiških sustava, mentaliteta krajiških zapovjednika (Rabatta) i morlačkih glavara (Stojan Janković), do demografskih kretanja, sukobljavanja i prekogranične suradnje, vjerskih i društvenih odnosa u odvojenim krajiškim sustavima i između njih, mentalitetu 'predziđa' i elementima jedinstvenog sustava etičkih vrijednosti, pa i do ekohistorije prostora višegraničja (poput onog Dinare na habsburško-mletačko-osmanskom trograničju).”
“Kandidat je posebnu pažnju posvetio zasebnoj temi vjerskih odnosa u ranom novom vijeku (premda je i ona povezana s problematikom hrvatskog ranonovovjekovnog 'trograničja'), njihovu kretanju između tolerancije i netolerancije na prostoru Hrvatsko-slavonske vojne krajine, ali i općenito na prostoru Hrvatske i Bosne i Hercegovine, tj. na području katoličko-pravoslavno-islamskog susretanja. Različiti vidovi tolerancije i netolerancije, suradnje i sukobljavanja – pokazuju autorovi radovi – bili su prisutni na različitim razinama krajiškog društva, a bili su i element etničke autoidentifikacije, uspostavljanja ranonovovjekovnih etničkih, odnosno etnokonfesionalnih identiteta. Autor je toj problematici posvetio više radova, od kojih spominjemo članke: Vjerske podjele i (ne)snošljivost u Vojnoj krajini, Prosvjeta, 2, 1997., 62-101, tiskano na engleskom pod naslovom: Religious Tolerance and Division in the Krajina: The Croatian Serbs of Military Border, East European Studies, Occasional Paper, 47, 1997., 49-82; “Bogom izabrani narod” ili vjerska trpeljivost i netrpeljivost hrvatskog i srpskog etnokonfesionalnog nacionalizma u Hrvatsko-slavonskoj Vojnoj krajini u proljeće 1848. Prosvjeta, 7, 2000., br. 37-38, str. 30-43; br. 39-40, str. 16-24.”
“Tu je problematiku dr. Roksandić cjelovito obradio u knjizi Vojna krajina, antemurale christianitatis i tolerancija (Zagreb: Prosvjeta, rukopis, 325 str., recenziran i prihvaćen za objavljivanje) u kojoj je iznio rezultate novih istraživanja obogaćene novim pristupom, saživivši s njima rezultate istraživanja koje je iznio u ranije objavljenim tekstovima. U knjizi obuhvaća razdoblje čitavog ranog novog vijeka, dijelom i kasnog srednjeg vijeka, od promjena koje su na prostor jugoistočne Europe i na hrvatski prostor unijela osmanska osvajanja, pa do sredine 19. st, odnosno u predmoderno i protomodernizacijsko doba, do modernizacijskih naslućivanja koja je dovela godina 1848.-49. U knjizi problematiku promatra u sklopu specifičnih prilika srednje i jugoistočne, te mediteranske Europe, na području na kojem su u novom vijeku interferirala tri, a od početka 19. st. dva društvena, politička i civilizacijska sustava, od kada težište razmatranja prenosi na užu problematiku Hrvatsko-slavonske vojne krajine. Kao i u svim svojim radovima, dr. Roksandić uočava uvjetovanost temeljnog položaja Vojne krajine globalnim odnosima na prostoru susreta i sukobljavanja imperijalnih sustava (Habsburške monarhije, Mletačke republike i Osmanskog carstva), utjecajem čimbenika iz političkih središta izvan Krajine, uključivši ugarske i hrvatske staleže, te katoličku i pravoslavnu crkvenu hijerarhiju, ali težište stavlja na konkretne odnose stanovništva, katoličkog i pravoslavnog odnosno hrvatskog i srpskog (u ranijim razdobljima i muslimanskog), koje živi u neposrednom kontaktu i koje u različitim prilikama reagira na različite načine, uspostavljajući vjersku ili etničku distancu, odnosno odnose tolerancije ili sukobljavanja, prateći pritom napose proces oblikovanja srpskog etničkog identiteta. Započinjući uvodno svoj tekst prikazom vjersko-etničkih odnosa u srednjovjekovnoj Srbiji i Hrvatskoj i osvrćući se napose na problem 'Vlaha', te nastavljajući razdobljem osmanskih osvajanja i zatim habsburške i mletačke 'reconqiste', prati razvoj u svoj njegovoj životnoj dinamičnosti i kompleksnosti do sredine 19. st., dovodeći tako tekst do početka razdoblja kojem će obilježje dati suvremeni nacionalizam. Suvremeni metodološki postupak omogućio je dr. Roksandiću da pritom izbjegne historiografske i druge stereotipe.”
Treba spomenuti još neke od radova koji zbivanja na hrvatskom prostoru smještaju u srednjoeuropski kontekst i koja govore o povezanosti tih kretanja s prostorom jugoistočne Europe i mediteranskim arealom na prijelomu 18. i 19. stoljeća. “Dva priloga posvećena su dvjema osobama, jednoj iz mediteranskog a drugoj iz sjevernog hrvatskog kruga, koje su na različite načine sudjelovale u zbivanjima tog prijelomnog razdoblja. Prvi situira Nikolu Škrlca Lomničkog u krug ugarskog i hrvatskog reformnog plemstva s kraja 18. st. (Hrvatsko i ugarsko reformsko plemstvo osamnaestog stoljeća: povijesne usporedbe, u: Nikola Škrlec Lomnički /1729.-1799./, sv. 2, Zagreb: HAZU, 1999., 3-22.) Drugi prilog govori o Luji Matutinoviću, osobi burnog života u prijelomnom razdoblju s kraja 18. i na početku 19. st., koji je u vojnoj službi od mornaričkog kadeta do maršala u mletačkoj, austrijskoj i francuskoj (napoleonskoj) vojsci ratovao na moru i kopnu od sjevernih obala Afrike do Moskve, bio cijenjen u najvišim vojnim i političkim krugovima zbog svog vojničkog znanja i poznavanja mediteranskog i balkanskog prostora, ali je zajedno s nizom osoba sličnog životnog puta u dinamičnim povijesnim kretanjima ostao u dosadašnjoj historiografiji 'marginalcem'. (Lujo Matutinović /1765.-1844./. Istraživački izazovi životopisa jednog nepoznatog maršala, Narodna umjetnost, 1996, 1, 211-238 i na talijanskom u Atti, 39, Rovinj 1999., 373-402.).”
“U trima člancima kandidat je zasebno obradio problematiku povijesnih mitova i stereotipa, premda se ta problematika provlači i kroz veći broj ostalih njegovih radova. Prikazao je kako se oblikovala i preoblikovala predodžba o povijesnoj ulozi bana Josipa Jelačića, ovisno o vremenu i nositeljima tih predodžba, počevši od suvremenika u Hrvatskoj i Mađarskoj, te u Europi (Karl Marx i Friedrich Engels), u hrvatskoj i mađarskoj historiografiji i u politici, te u književnoj povijesti (Ivo Frangeš) i književnosti (Miroslav Krleža). Zasebni prilog posvetio je prisutnosti ideoloških predodžba i povijesnih mitova u djelima Miroslava Krleže. (Ban Josip Jelačić /1801-1859/. Mitovi u trajanju i promjenama, u: Zbornik Mirjane Gross, Zagreb: Zavod za hrvatsku povijest, 1999., 105-115; Ideologien, Mentalitäten und Mythen in den Werken Miroslav Krležas, u: Das Bild vom Anderen. Identitäten, Mythen und Stereotypen in multiethnischen europäischen Regionen, Frankfurt am Main - Berlin – Bern – New York – Paris – Wien: Peter Lang Verlag., 1998., 197-207.)”
“Kandidat je nekim svojim prilozima domaćoj i inozemnoj javnosti pružio obavijesti o starijoj i novijoj hrvatskoj historiografiji, stavljajući ih u europski i srednjoeuropski kontekst. U tom je svjetlu pisao o hrvatskoj historiografiji u ranom novom vijeku i o novijoj hrvatskoj historiografiji nastaloj u razdoblju 1945.-89., te o problemima arhivskih istraživanja u srednjoistočnoj Europi. (Historiografija u hrvatskom ranom novom vijeku u europskom kontekstu, Historijski zbornik, 52, 1999., 171-177; L’ historiographie croate apres 1989., u: Histoire et pouvoir en Europe mediane, Paris: Harmattan, 1996., 273-281; A Guide to East-Central European Archives, Austrian History Yearbook, 39, 2, 11-22.”
Dr. Roksandić je napisao niz popratnih studija uz prijevode povijesnih knjiga o povijesti europskih naroda i država. To su često manje znanstvene studije i vrlo poticajni kritički tekstovi. Istodobno su svi ti prijevodi nastali na njegov urednički poticaj. Dvije od tih knjiga – a također i popratne studije dr. Roksandića koje su uz njih tiskane – posvećene su općenito problematici srednje Europe: Jacques Le Rider, Mitteleuropa, Zagreb, 1998., (Pogovor, 115-116) i Horst Haselsteiner, Ogledi o modernizaciji u Srednjoj Europi, Zagreb, 1997., (uvod "Srednjoeuropski pisac i njegovo djelo", 7-28). Ostale su posvećene povijesti pojedinih naroda i država na srednjoeuropskom i mediteranskom prostoru: Jean-Francois Noel, Sveto rimsko carstvo, Zagreb, 1998., (Predgovor, VI-XIX); Erich Zollner, Therese Schüssel, Povijest Austrije, Zagreb, 1997. (uvod "Austrija u trajanjima", XI-XXXI); Peter Hanak, Povijest Mađarske, Zagreb, 1995. (ur. i predgovor "Prepoznavanje poznatog", str. 9-18.); Giuliano Procacci, Povijest Talijana, Zagreb, 1996., (ur. i predgovor "Metodički problemi sinteze povijesti Italije", str. VII-XXIX). Dva zbornika radova međunarodnih znanstvenih skupova, kojih je dr. Roksandić bio urednik ili jedan od urednika i pisac popratnih studija, posvećena su području hrvatskog “trograničja” na kojem su u ranom novom vijeku interferirali prostori srednje i jugoistočne Europe, te mediteranski prostor: Microhistory of the Triplex Confinium. International Project Conference Papers Budapest, 1999., (ur. i predgovor) i Constructing Border Societies on the Triplex Confinium. International Project Conference Papers, Budapest, 2000. (ur. s N. Štefanec.)
“Dr. Roksandić je voditelj i pokretač međunarodnog projekt Triplex confinium: hrvatska višegraničja u euromediteranskom kontekstu koji interdisciplinarno i multidisciplinarno obrađuje temeljnu civilizacijsku i kulturnu problematiku na hrvatskom prostoru ranog novog vijeka u obzorju imperijalnih višegraničja. Projekt se ostvaruje u sveučilišnoj suradnji Zagreba, Budimpešte i Beča, a prihvatilo ga je i Ministarstvo znanosti i tehnologije RH. U timu sudjeluje tridesetak istraživača iz desetak institucija. U okviru projekta održane su tri međunarodne konferencije (Budimpešta 1997., Beč 1998. u Zadar 2000.), te više kolokvija. Radom na projektu nastao je niz publikacija, zbornika i članaka na engleskom, hrvatskom, njemačkom i talijanskom jeziku.“
“Uz prof. dr. Michaela Mitterauera dr. Roksandić je autor koncepcije projekta publikacije Atlas vjerske povijesti jugoistočne Europe od prapovijesti do danas dogovorenog u suradnji s Historikerkommission Pro Oriente Stiftung, tj. zakladom Bečke nadbiskupije za ekumenski dijalog. Na izradi znanstvenog i školskog izdanja sudjeluje više desetaka suradnika, a u organizaciji projekta održano je više znanstvenih kolokvija.”
Zaključujući ovo izvješće
konstatiramo da je dr. sc. Drago Roksandić jedan od naših najistaknutijih
poznavatelja povijesti srednje i jugoistočne Europe, uvažavan u zemlji i u
svijetu. Zbog toga Odsjeku za povijest Filozofskog fakulteta u Zagrebu
p r e d l a ž e m o
da dr. sc. Dragi Roksandiću odobri prijelaz na Katedru za povijest srednje i jugoistočne Europe i održavanje nastave iz predmeta “Povijest srednje i jugoistočne Europe u ranom novom vijeku”.
Zagreb, 25. veljače 2003.
Stručno povjerenstvo:
dr. sc. Nikša Stančić, red. prof.
dr. sc. Petar Korunić, red prof.
dr. sc. Tomislav Raukar, red. prof.
Dr. Ivo Goldstein, red. prof.
Dr. Neven Budak, red. prof.
Dr. Zdenka Janeković-Roemer, doc.
ODSJEKU ZA POVIJEST
FILOZOFSKOG FAKULTETA U ZAGREBU
Predmet: Izbor dr. Borislava Grgina na mjesto docenta na
Katedri za svjetsku povijest srednjega vijeka za predmet Svjetska povijest u
srednjem vijeku bez natječaja.
Odlukom Odsjeka za
povijest na sjednici od 20. veljače 2003. godine izabrani smo u povjerenstvo
koje treba ocijeniti da li dr. Borislav Grgin može prijeći na mjesto docenta na
Katedri za svjetsku povijest srednjega vijeka bez natječaja.
Sukladno odluci odsjeka
podnosimo sljedeći
IZVJEŠTAJ
Borislav Grgin rođen je
u Koprivnici, 10. veljače 1965. Osnovnu školu pohađao je u Rijeci i Zadru, a
srednju školu u Zadru. Maturirao je 1983. Započeo je 1984. studij povijesti i
arheologije na Filozofskom fakultetu u Zagrebu. Diplomirao je 12. lipnja 1989.
Te je godine na istom fakultetu upisao poslijediplomski studij iz hrvatske
srednjovjekovne povijesti. Od 7. prosinca 1990. zaposlen je kao znanstveni
novak pri Odsjeku za povijest na Filozofskom fakultetu u Zagrebu. Dana 28.
prosinca 1993. obranio je u Zagrebu magistarski rad Društveni razvoj zadarskog otočja u drugoj polovici 14. i prvoj polovici 15. stoljeća. U školskoj
godini 1993./94. pohađao je interdisciplinarni poslijediplomski studij iz
srednjovjekovnih studija na Srednjoeuropskom sveučilištu u Budimpešti, gdje je
26. rujna 1994. obranio magistarsku radnju The
Family Frankapani and King Matthias Corvinus, stekavši zvanje Master of Arts (M.A.). Dana 15. siječnja
1998. obranio je u Zagrebu doktorsku disertaciju Kralj Matijaš Korvin i Hrvatska.
Borislav Grgin izabran
je 1995. u istraživačko zvanje asistenta za znanstveno područje humanističkih
znanosti (povijesne znanosti) u Odsjeku za povijest, a 1998. u istraživačko
zvanje višeg asistenta. Sljedeće godine, 1999, izabran je u znanstveno-nastavno
zvanje docenta za znanstveno područje humanističkih znanosti, polje povijest,
na Odsjeku za povijest, Katedri za povijest Srednje i Jugoistočne Europe, za
predmet Povijest Srednje i Jugoistočne Europe u ranom novom vijeku.
Kandidat je član i
tajnik Povijesnog društva Otium.
Govori i piše engleski, talijanski i njemački, a koristi se i latinskim,
francuskim i rumunjskim jezikom.
Znanstvena djelatnost
dr. Borislava Grgina, od prvih objavljenih radova krajem osamdesetih godina do
danas, obuhvaća nekoliko različitih tematskih područja hrvatske i
srednjoeuropske povijesti u razvijenom i kasnom srednjem te ranom novom vijeku.
Među priloženim radovima mogu se uočiti sljedeće tematske cjeline: 1) povijest
dalmatinskih komuna u razvijenom i kasnom srednjem i ranom novom vijeku, 2)
povijest Hrvatske u drugoj polovici 15. stoljeća. Pored toga, kandidat je
objavio i nekoliko tematski raznovrsnih radova iz srednjovjekovne i
ranonovjekovne povijesti.
Do izbora u docenta
objavio je devet znanstvenih, tri pregledna i tri stručna rada. Nakon izbora
objavio je jednu znanstvenu monografiju, dva znanstvena, jedan pregledni te tri
stručna rada. Od objavljenih znanstvenih radova prije izbora za docenta objavio
je četiri, a nakon izbora dva rada u časopisima i zbornicima s međunarodno
priznatom recenzijom ili s njima po vrsnoći izjednačenim domaćim časopisima i
publikacijama.
Ovom izvještaju
prilažemo kraće prikaze samo nekih znanstvenih radova:
1) Prvoj skupini, o povijesti dalmatinskih komuna u razvijenom
i kasnom srednjem i ranom novom vijeku, pripadaju ovi radovi:
Feudi u mletačkoj Dalmaciji u osamnaestom
stoljeću, Historijski zbornik 43, 1990, 25-37. U radu se analizira stanje na
dalmatinskim feudima prema popisu objavljenom 1779. godine. U njemu se navodi
ukupno 13 svjetovnih i crkvenih posjednika. Iz sačuvanih prijepisa može se
pratiti razvoj svakog posjeda, a popis odražava napore vlasti da stanu na kraj
brojnim zlouporabama koje oštećuju državnu blagajnu.
Osnovna obilježja društvenog razvoja zadarskog
otočja u razvijenom srednjem vijeku,
Radovi ZHP 29, 1996, 40-52. U ovom
radu autor nakon provedene analize zaključuje da je razvijeni srednji vijek bio
razdoblje stabilnosti i sporih promjena društvenih struktura na zadarskim
otocima. Gospodarsku osnovicu otočkog društva tvorile su zemljoradnja,
stočarstvo, ribarstvo i proizvodnja soli.
Zadarsko otočje pod vlašću Ludovika Anžuvinca
(1358.-1382.) u: Spomenica Ljube Bobana (1933.-1994.),
Zagreb 1996, 85-93. U ovom radu autor analizira politički razvoj prostora
zadarskog otočja u drugoj polovici 14. stoljeća. Zaključuje da je to bilo
razdoblje ratova, nemira i nesigurnosti, te posljedično razvojnog zastoja za
otoke. Privremeno je usporen i proces emancipacije grada Paga od zadarske
vlasti i njegovog pretvaranja u novo komunalno središte.
Svakodnevni život, materijalna i duhovna kultura
na zadarskom otočju (1350-1450)
u: Zbornik Mirjane Gross, ur. Ivo
Goldstein, Nikša Stančić, Mario Strecha, Zagreb 1999, 43-52. U radu su
obrađeni izgled otočkih naselja, graditeljska djelatnost, likovna umjetnost i
predmeti umjetničkog obrta, pismenost, književnost i školstvo te svakodnevni
život. Pokušalo se sintetizirati relevantne spoznaje historiografije i dopuniti
ih izvornim podacima. Oni su značajno brojniji za različite vidove materijalne
i duhovne kulture, dok su izrazito nedostatni za potpuniju rekonstrukciju
svakodnevice na otocima.
Navedenoj tematskoj
cjelini pripada i jedan pregledni rad: Historiografija
o zadarskom otočju u srednjem vijeku do 1420. godine (pregled, interpretacija,
putevi rješavanja), Radovi ZHP
22, 1989, 311-327.
2) Drugoj skupini, o povijesti Hrvatske u drugoj polovici 15.
stoljeća, pripadaju sljedeći znanstveni radovi:
Senj i Vinodol između kralja Matijaša Korvina,
Frankapana i Venecije (1465-1471),
Radovi ZHP 28, 1995, 61-70. U radu
autor objašnjava razloge koji su utjecali na odluku kralja Matijaša Korvina da
zauzme grad Senj. Pri tome ukazuje na ulogu Venecije i ostalih zainteresiranih
čimbenika. Analizira utjecaj gubitka Senja na status velikaške obitelji
Frankapana, a govori i o položaju i težnjama senjskih građana u promatranom
razdoblju.
Hrvatski velikaši u desetljećima pred krbavsku
bitku u: Krbavska bitka i njezine posljedice, ur. Dragutin Pavličević,
Zagreb 1997, 36-47. U radu se pokušalo rekonstruirati ulogu velikaša u
hrvatskom društvu druge polovice 15. stoljeća te dodatno razjasniti okolnosti
koje su dovele do prilika u kojima je Hrvatska dočekala krbavsku bitku i neke
od mogućih razloga njenog ishoda. Analiza pokazuje priličnu osnovanost hipoteze
da su se u vrijeme bitke hrvatska društva našla pred brojnim, istovremenim i
kombiniranim iskušenjima, kojima više nisu bila dorasla, u političkom,
gospodarskom i vojnom pogledu.
Biskup Nikola Modruški - papinski poslanik na
dvoru ugarsko-hrvatskog kralja Matijaša Korvina u: Hrvatska
srednjovjekovna diplomacija (simpozij) – Zbornik Diplomatske akademije,
Zagreb 1999, 215-223. Autor analizira djelatnost modruškog biskupa Nikole na
budimskom dvoru i u Hrvatskoj, od povratka u domovinu nakon školovanja u
Italiji (1456.) do smrti (1480.). Biskupova uloga u Hrvatskoj i Ugarskoj bila
je šira i kompleksnija od same diplomatske službe na dvoru, iako je potonja
presudno utjecala na biskupov budući položaj u kraljevstvu. Autor zaključuje da
je, stjecajem okolnosti, Nikola Modruški postao jedno od prvih zvučnih imena
ugarsko-hrvatskog kraljevstva - žrtava Matijaševih pokušaja jačanja središnje
vlasti.
Der kroatische klein- und mittlerer Adel während
der Herrschaft des Königs Matthias I. Corvinus, East Central Europe/ECE 29, 1-2, 2002, 223-234. Autor zaključuje da je
vladavina Matijaša Korvina bila razdoblje nesigurnosti i nestabilnosti za
hrvatsko srednje i niže plemstvo. Njihov status u društvu često su ugrožavali
velikaši i ostale konkurentske društvene grupe (primjerice kraljevski Vlasi) te
vanjski pritisak, posebno sa strane Osmanlija. Kumulativni učinak osmanskih
provala postupno je doveo do značajnog pogoršanja društvenog statusa toga
dijela hrvatskog plemstva.
3) U skupinu tematski
raznovrsnih radova iz srednjovjekovne i ranonovovjekovne povijesti spadaju
sljedeći znanstveni radovi:
The Inventories of Zagreb Cathedral, Medium
Aevum Quotidianum 31, 1994, 59-70. Autor zaključuje da najstariji inventari
zagrebačke katedrale ukazuju na činjenicu da je biskupija postigla značajno
visoku razinu materijalnog bogatstva u kasnom srednjem vijeku. Navedenu tvrdnju
potvrđuju kako velika količina, tako i umjetnička vrijednost i posebno
skupocjenost predmeta korištenih u liturgiji.
Županije u razvijenom i kasnom srednjem vijeku u: Hrvatske
županije kroz stoljeća, Zagreb 1996, 21-38. Autor zaključuje da je u ovom
razdoblju sustav županija dominantan oblik strukturiranja lokalne državne
vlasti i u Slavoniji i u Hrvatskoj. U 12. stoljeću u Slavoniji je organiziran
sustav kraljevskih županija, produžena ruka kraljeve vlasti, koji se od samog
početka počeo raspadati i prelaziti, zajedno s nadležnostima župana, u privatne
ruke. Ludovik Anžuvinac će sredinom 14. stoljeća naći izlaz u stvaranju novog
sustava kraljevskih županija, u kojima će se oblikovati plemićke i staleške skupštine
kralju odanoga sitnog i srednjeg plemstva. Navedeni će sustav, s manjim ili
većim prilagodbama, potrajati do 1848.
The Impact of the Crusades on Medieval Croatia u: The
Crusades and the Military Orders, Expanding the Frontiers of Medieval Latin
Christianity, ed. By Zsolt Hunyadi and József Laszlovsky, Budapest 2001,
167-171. Analiza je pokazala da je način na koji su križarski pokret i križari
bili shvaćani i prihvaćani u srednjovjekovnoj Hrvatskoj bio različit, ovisno o
razdoblju i lokalitetu te statusu pojedinih društvenih grupa. Malo je ljudi,
uglavnom gradski kler, znalo uopće nešto o križarima, a čak i u 13. stoljeću
oni koji su o križarima nešto saznavali to su uspijevali tek nakon znatnog
zakašnjenja. Priroda dodira i veza Hrvata i križara varirala je od otvorenog
neprijateljstva do pune suradnje. No može se zaključiti da izravan utjecaj
križarskih ratova na hrvatska društva nije bio posebno značajan.
Dr. sc. Borislav Grgin
sudjeluje u izvođenju nastave na Odsjeku za povijest Filozofskog fakulteta u
Zagrebu od akademske godine 1992./93. Na predmetu Svjetska povijest u srednjem vijeku, pod vodstvom prof. dr. Ive
Goldsteina, izvodio je nastavu iz više različitih kolegija - seminare i
predavanja. Od akademske godine 1999/2000 drži predavanja i seminare iz Povijesti Srednje i Jugoistočne Europe u
ranom novom vijeku, a od 2001/2002 predavanja iz Uvoda u povijest. Osim navedenog, pristupnik je ispunjavao i ostale
nastavne obveze (konzultacije, ispite) iz navedenih predmeta. Od akademske
godine 1999/2000 uključen je i u poslijediplomsku nastavu na Odsjeku za
povijest. Osim toga, pristupnik je od 1996. do 2000. sudjelovao u održavanju
nastave i ispita, kao gost-predavač, iz Svjetske
povijesti u srednjem vijeku na Odsjeku za povijest Filozofskog fakulteta u Puli,
a od 2000. do 2002. iz Povijesti Srednje
i Jugoistočne Europe u ranom novom vijeku na Odsjeku za povijest
Filozofskog fakulteta u Rijeci.
Na temelju svega iznesenoga može se zaključiti da je uvjerljivo najveći dio dosadašnjeg znanstvenog i nastavnog rada kolege Grgina vezan uz tematiku svjetske i hrvatske povijesti razvijenog i kasnog srednjeg vijeka. Stoga predlažemo Vijeću Odsjeka za povijest i Fakultetskom vijeću da se dr. Borislavu Grginu odobri prijelaz na Katedru za svjetsku povijest srednjega vijeka za predmet Svjetska povijest u srednjem vijeku u zvanju docenta.
U Zagrebu, 19. ožujka 2003.
Dr. Ivo Goldstein, red.
prof.
Dr. Neven Budak, red.
prof.
Dr. Zdenka
Janeković-Roemer, doc.
Prof. dr. Vladimir Kolesarić
Predstojnik katedre za eksperimentalnu i biološku psihologiju
Odsjek za psihologiju
U Zagrebu, 24. ožujka 2003.
Fakultetskom vijeću
Filozofskog fakulteta u Zagrebu
Prijedlog reorganizacije Katedre za eksperimentalnu i biološku psihologiju
Od osnivanja Odsjeka za psihologiju jedna od njegovih katedri je i Katedra za eksperimentalnu i biološku psihologiju (ranije Katedra za eksperimentalnu i fiziološku psihologiju). Prije sedamdeset godina takav ustroj katedre prvenstveno je proizašao iz činjenice da je nastavu iz oba ova područja obavljao prof. Zoran Bujas, te da je fiziološka psihologija bila relativno slabije zastupljena u nastavi i tematski se vezivala prvenstveno uz eksperimentalnu psihologiju. Proučavanje biologije ponašanja ima dugačku povijest, no biološka psihologija se tek 50-ih godina 20. stoljeća razvila u posebnu neuroznanstvenu disciplinu. Međutim, kako se radi o jednom od područja znanosti s najbržim razvojem, velikim dijelom zahvaljujući napretku relevantne tehnologije, danas je biološka psihologija vrlo široko i raznoliko područje, te uključuje fiziološku psihologiju, psihofarmakologiju, neuropsihologiju, psihofiziologiju, kognitivnu neuroznanost i komparativnu psihologiju. Stoga nastava biološke psihologije više nije vezana samo uz eksperimentalnu psihologiju, već zapravo pruža biološku osnovu za izučavanje praktično svih ostalih psihologijskih područja, a osobito različitih područja kognitivne psihologije, razvojne psihologije te primijenjenih područja psihologije (klinička psihologija, školska psihologija, industrijska/organizacijska psihologija). Dio katedre koji se bavi eksperimentalnom psihologijom na prvom je mjestu usmjeren na eksperimentalnu metodologiju u psihologiji pa, zapravo, i ne postoji takva povezanost između eksperimentalne i biološke psihologije koja bi zahtijevala jedinstvenu katedru.
Iz navedenog je jasno da dosadašnja Katedra za eksperimentalnu i biološku psihologiju predstavlja svojevrsni anakronizam (koliko je nama poznato, u svijetu nema sveučilišnih katedri niti odsjeka s tim nazivom, već su nastavnici biološke psihologije redovito okupljeni na posebnoj katedri). Stoga smatramo da bi podjela ove katedre predstavljala pozitivan i logičan pomak prema suvremenijoj organizaciji studija psihologije. Posebno ta podjela ima značenja u transformaciji studija psihologije sukladno «bolonjskoj deklaraciji» i što većem usklađivanju sa studijima psihologije u Europi jer će postojati «europska diploma psihologije».
Stoga predlažemo da se oformi Katedra za biološku psihologiju čija bi predstojica bila prof. dr. Meri Tadinac Babić i da se dosadašnja Katedra za eksperimentalnu i biološku psihologiju preimenuje u Katedru za eksperimentalnu psihologiju, čiji bi predstojnik bio prof. dr. Vladimir Kolesarić.
Predstojnik Katedre za eksperimentalnu i biološku psihologiju
Prof. dr. Vladimir Kolesarić
Ovaj prijedlog podržan je na sjednici Vijeća odsjeka za psihologiju 27. ožujka 2003.
Seminar za slavensku filologiju Georg-August Sveučilišta u Göttingenu (Savezna Republika Njemačka) koji zastupa predstojnik prof. dr. Werner Lehfeldt i Filozofski fakultet Sveučilišta u Zagrebu (Republika Hrvatska) koji zastupa dekan prof. dr. Neven Budak
zaključuju
DOGOVOR O ZNANSTVENOJ SURADNJI
na području jezika, književnosti i kulture
Članak I
U suglasnosti s međudržavnim sporazumom između Savezne Republike Njemačke i Republike Hrvatske o znanstveno-tehničkoj suradnji, Seminar za slavensku filologiju Georg-August Sveučilišta u Göttingenu i Filozofski fakultet Sveučilišta u Zagrebu, prihvatili su dogovor o suradnji na slijedećim područjima:
1. Razmjena znanstvenih informacija i publikacija te istraživačke opreme;
2. Pripremanje i objavljivanje zajedničkih radova (to jest rječnika, priručnika, npr. gramatika, računalnih programa, baza podataka, zbornika);
3. Razmjena predavača; članstva i (su)mentorstva u dodiplomskim i poslijediplomskim studijskim programima (magisteriji, doktorske disertacije, specijalizacije...);
4. Službena putovanja suradnika u cilju pripreme, dogovora i izvedbe zajedničkih projekata s područja slavenskih (posebno hrvatske) i njemačke jezične, kulturne i književne znanosti;
5. Priprema i izvođenje zajedničkih znanstvenih rasprava, konferencija i sl. o temama navedenim u točki 4;
6. Razmjena studenata (u tom je okviru poželjno oslobođenje od plaćanja školarine).
Članak II
Sve djelatnosti navedene u čl. 1 dogovora financirati će svaka strana za sebe, to jest one će se ostvariti samo ako postoje osigurana sredstva. O broju suradnika, terminu službenih putovanja i o svim drugim pitanjima u svezi s time obje će se strane dogovarati za svaki konkretan slučaj posebno.
Članak III
Dogovor postaje važećim potpisom obaju partnera i vrijedi dvije godine. Nakon isteka tog vremena dogovor se automatski produljuje ako jedan od partnera tri mjeseca prije isteka dogovora ne otkaže suradnju. Dogovor je moguće prijevremeno prekinuti samo u slučaju da se time slažu oba partnera.
(Svaki partner dobije po dva primjerka dogovora na hrvatskom i njemačkom jeziku.)
Dekan Filozofskog fakulteta Sveučilišta u Zagrebu
Ivana Lučića 3
10000 Zagreb
Prof. dr. Neven Budak
Predstojnik Seminara za slavensku filologiju
Georg-August Sveučilišta u Göttingenu
Humboldtalle 19
37 073 Göttingen
Prof. dr. Werner Lehfeldt
Göttingen, travnja 2003.
Prof. dr. sc. Ekrem Čaušević
Odsjek za orijentalne studije i turkologiju
Katedra za turkologiju
Filozofski fakultet u Zagrebu
Dekanu i Vijeću Filozofskog fakulteta u Zagrebu
Predmet: Molba za slobodnu studijsku godinu u akademskoj godini 2003./04.
Molim Dekana i Vijeće Filozofskog fakulteta u zagrebu da mi odobri slobodnu studijsku godinu od 1. listopada 2003. do 30. rujna 2004. godine. Studijsku bih godinu iskoristio za dovršetak knjige s radnim naslovom "Infinitne forme turskoga jezika", prevođenje jedne kronike s osmanskoga jezika, iznimno zanimljive za hrvatsku povijest ( Temişvarli Osman Ağa ), te za rad na hrvatsko – turskom rječniku. Veći dio godine proveo bih na stručnom boravku u inozemstvu.
Do sada nikad u svojoj akademskoj karijeri nisam koristio studijsku godinu te sam sve svoje nastavne i znanstvene obveze izvodio pod enormnim opterećenjem, koje u trenutku podnošenja ove molbe iznosi izvođenje nastave 14 sati tjedno. Napominjem da ću za vrijeme dopusta održavati ispite, dok će nastavne obveze dogovorno preuzeti netko od vanjskih suradnika Katedre za turkologiju.
Zahvaljujem na razumijevanju.
S poštovanjem,
Dr. sc. Ekrem Čaušević
U Zagrebu, 24. ožujka 2003.
Dr. sc. Lidija
Arambašić, izv. prof.
Odsjek za
psihologiju
Filozofskog fakulteta
Zagreb, I. Lučića 3
Predmet: Molba za
korištenje slobodne godine prof. dr. sc. Lidije Arambašić
U Zagrebu, 24. III. 2003.
Fakultetskom vijeću
Filozofskog fakulteta u Zagrebu
Molim Fakultetsko vijeće da mi odobri odlazak na slobodnu studijsku godinu. Uvjet za to ispunila sam 13. I. 2002. godine, kad se navršilo 6 godina od mog izbora u zvanje docenta. Slobodnu godinu koristila bih školske godine 2003./2004., tj. od 1. X. 2003. do 30. IX. 2004. godine.
U Odsjeku za psihologiju te školske godine nitko od nastavnika neće biti na slobodnoj godini niti na nekom dužem dopustu.
Nastava i ispiti na Katedri za zdravstvenu i kliničku psihologiju tijekom te školske godine bili bi održani na sljedeći način:
· tri izborna kolegija čija sam nositeljica tj. “Osnove psihologijskog savjetovanja”, “Psihologijsko savjetovanje u kriznim situacijama” i “Psihologija osoba s posebnim potrebama” te školske godine ne bi se održavala
· nastavu iz redovitog 1-semestralnog kolegija “Psihoterapijski pravci” održala bih u 6 blokova s dva spojena termina u pripadajućem semestru (ljetni semestra šk. god. 2003/2004.)
· s obzirom da će broj studenata s do tada nepoloženim ispitima biti zanemarivo malen (riječ je o jednosemestranim kolegijima i studenti obično odmah nakon održane nastave počnu izlaziti na ispit, a većina ga položi unutar 2-3 ispitna roka), ispite ću održati, premda sam na slobodnoj godini
· ostale moguće poslove preuzet će dr. sc. Nataša Jokić-Begić, docentica na našoj Katedri i Anita Lauri-Korajlija, znanstvena novakinja koja je već drugu školsku godinu angažirana na istoj Katedri.
Navode u ovoj molbi ovjerava Odsjek za psihologiju svojom potvrdom i ona je prilog molbi.
S poštovanjem,
Dr. sc. Lidija Arambašić, izv. prof.
Prilozi:
· potvrda Odsjeka za psihologiju
· program rada na studijskoj godini
Dr. sc. Lidija
Arambašić, izv. prof.
Odsjek za psihologiju
Filozofskog fakulteta
Zagreb, I. Lučića 3
Program rada za vrijeme slobodne studijske godine (prilog molbi za
odobrenje slobodne studijske godine upućene Fakultetskom vijeću 28. III. 2003.)
Tijekom slobodne studijske godine planiram raditi na dvije teme:
1. Pisanje udžbenika
iz područja traumatske psihologije namijenjenog studentima dodiplomskog i
poslijediplomskog studija psihologije
Područje gubitka i tugovanja kao dio kliničke i savjetodavne psihologije izuzetno je važno zbog svoje univerzalnosti (svi ljudi u životu doživljavaju različite gubitke) i nužnosti da stručnjaci pruže odgovarajuću podršku i pomoć ljudima u procesu tugovanja, kad je ona potrebna (tj. kada podrška prirodne socijalne mreže nije dovoljna). Takvih je udžbenika na engleskom jeziku mnogo, ali na našem jeziku ih nema i to je velik nedostatak u obrazovanju psihologa, ali i stručnjaka drugih pomagačkih zanimanja (npr. socijalni radnici, defektolozi, liječnici).
2. Rad na započetim
istraživanjima
Ministarstvo znanosti i tehnologije RH odobrilo je znanstveni projekt “Kognitivni i socio-emocionalni čimbenici učenja matematike” koji vodi prof. dr. sc. Vesna Vlahović-Štetić, a na kojem sam suradnica. Tijekom studijske godine dio vremena planiram posvetiti analizama podataka koji će tada biti prikupljeni, te pisanju znanstvenih članaka koji se tiču moje ekspertize u tom projektu, a to su emocionalni činitelji (ne)uspjeha u matematici i to oni koji se tiču učenika, nastavnika i roditelja.
dr. sc. Neda Pintarić, izv. prof.
Katedra za zapadnoslavenske
Jezike i književnosti
Filozofski fakultet
Zagreb
Predmet: Molba za korištenje lobodne studijske godine u
ljetnim semestrima 2003/2004.i 2004/2005.
MOLBA
FAKULTETSKOME VIJEĆU
O v d j e
Molim Vijeće da mi odobri korištenje slobodne studijske godine u dva ljetna semestra (1. ožujka - 15. lipnja 2003/2004. i 1. ožujka - 15. lipnja 2004/2005.). Docent sam postala 1996. godine te sam tako iduće akademske godine stekla pravo na korištenje slobodne studijske godine.
U zimskim semestrima 2003/2004. i 2004/2005. održavala bih teoretski dio nastave iz predmeta Gramatike poljskog jezika za I., II. i III. godinu polonistike, a u ljetnim semestrima praktični dio navedenih kolegija preuzela bi mr. Ivana Vidović-Bolt (koja će do tada doktorirati). Ispite ću obavljati od 15. lipnja do 15. srpnja 2004. i 2005. kao i u zimskom semestru tih godina.
Dva slobodna semestra iskoristila bih za pisanje udžbenika iz Gramatike poljskoga jezika koju planiram napraviti u tri neophodna dijela. Najurgentniji je dio o vrstama riječi i poljskoj fleksiji, zatim dio o sintaksi poljskoga jezika i govora (mikro, makro i suprasintaksa) te dio o govornim znakovima (verbalni znakovi: pragmemi, frazemi, govorni činovi i diskurs; neverbalni znakovi: paralingvistički, ekstralingvistički, subperceptivni i proksemički). Za ova tri dijela udžbenika uz već prikupljenu građu trebala bih otići i u Poljsku po recentnu jezikoslovnu i gramatičku literaturu.
S obzirom da u skoroj budućnosti prelazimo na novi sustav kolegija, bodova i ispita, udžbenici postaju neophodna dopuna jednosemestralnih kolegija na studiju poljskoga jezika. Stoga bih lijepo molila Naslov da mi omogući prekid nastave u navedenim terminima kako bih se mogla koncentrirano baviti pisanjem navedenih udžbenika.
Dr. sc. Neda Pintarić, izv. prof.
U Zagrebu, 6. ožujka 2003.
Dr. sc. Maslina Ljubičić,
izv. prof.
Odsjek za talijanistiku
Filozofski fakultet
Sveučilišta u Zagrebu
FAKULTETSKOMU
VIJEĆU
FILOZOFSKOGA FAKULTETA
SVEUČILIŠTA U ZAGREBU
Predmet: Izvještaj o korištenju slobodne studijske godine
Odlukom dekana Filozofskoga fakulteta Sveučilišta u Zagrebu broj O1-2-28-2001 na prijedlog Fakultetskoga vijeća od 18. lipnja 2001. odobreno mi je korištenje slobodne studijske godine od 1. ožujka 2002. do 1. ožujka 2003.
Baveći se općom problematikom jezičnoga posuđivanja, hrvatsko-talijanskih leksičkih interferencija i posebno leksičkim lažnim parovima, za trajanja studijske godine izlagala sam na četiri međunarodna znanstvena skupa (u Njemačkoj, Italiji i Hrvatskoj):
-
Internationale
Tagung zur Phraseologie, Loccum (Njemačka), 2.-5. svibnja
2002., EUROPHRAS, održan referat ''Some Italian-Croatian False Friends in
Restricted Collocations'';
-
XV Congresso
A.I.P.I. ''Lingue e letterature in contatto'', Brunico (Italija), 24.-27. kolovoza 2002., održan referat ''Approccio
contrastivo all'adattamento del genere dei sostantivi inglesi in italiano e in
croato'';
-
V. Skokovi
etimološki i onomastički susreti,
Vukovar, 4. i 5. listopada 2002., HAZU; održan referat ''Lažni parovi i
etimologija'';
- Treći hrvatski slavistički kongres, Zadar, 15.-19. listopada 2002., HFD, održan referat ''Talijanizmi i germanizmi u Parčićevim rječnicima''.
Na početku slobodne studijske godine završila sam studiju o
jednom od uzroka nastanka leksičkih lažnih parova koja je tiskana u časopisu Studia Romanica et Anglica Zagrabiensia (''Sul ruolo del tedesco nella formazione dei falsi
amici croato-italiani'', SRAZ, XLV-XLVI, 2000-2001, str. 137-176). Za
tisak u časopisu Filologija prihvaćen mi je članak koji predstavlja
razradu izlaganja s međunarodnoga leksikološko-leksikografskog skupa HAZU
održana krajem 2001. godine u Zagrebu (''Hrvatsko-talijanski lažni parovi:
standardni jezik i dijalekt'', 25 kartica). Predala sam za tisak u
novome broju SRAZ-a rad usmjeren u istome pravcu, ''Raffronto
contrastivo dei tedeschismi dell'italiano e del croato'' (35 kartica). Na
temelju traženoga sažetka od tri stranice prihvaćeno je moje sudjelovanje u
leksikološkoj sekciji velikoga međunarodnoga lingvističkog skupa koji će se
održati u Pragu od 24. do 29. srpnja ove godine (XVII International Congress
of Linguists), s referatom kojim zahvaćam specifičan oblik gramatičkih
lažnih parova (''Contrastive Approach to the Adaptation of Gender of French
Nouns in Italian and in Croatian''), nadovezujući se na rad o kojemu sam
izlagala prošloga ljeta na kongresu Associazione Internazionale dei
Professori d'Italiano (A.I.P.I.) u Italiji (predano za tisak u zborniku
kongresa, 23 kartice). Završavam veću studiju o paretimologiji kao faktoru
formalne i semantičke divergencije posuđenica.
Spomenutim
supostavnim proučavanjima dala sam prednost napose nakon što mi je odobreno
vođenje projekta o kontrastivnoj analizi hrvatskoga i talijanskoga jezika. U
okviru druge studijske teme radi koje sam tražila slobodnu studijsku godinu,
pisanja studije iz kontaktne lingvistike o dalmatinskom marangunskom nazivlju,
izradila sam lemarij i obradila veći dio natuknica. U tijeku obrade pokazalo se
da su potrebne dodatne terenske provjere. Nakon dovršetka rad ću predati za
tisak u zborniku projekta Jezici u kontaktu na području Istre i Dalmacije (voditelj
prof. dr. sc. Smiljka Malinar).
Za vrijeme trajanja studijske godine u propisanim
ispitnim rokovima, kao i prema dogovoru, održavala sam ispite iz Suvremenoga
talijanskog jezika i iz Teorije prevođenja. Bila sam član povjerenstava za
(re)izbor u zvanja, za utvrđivanje ispunjavanja uvjeta za stjecanje doktorata
znanosti i za prihvaćanje teme doktorskoga rada, za ocjenu doktorata, te za
obranu diplomskih radnji. U spomenutome razdoblju pod mojim je mentorstvom
napisano i obranjeno 5 diplomskih radnji, a izvršavala sam i obveze kao član
Odbora za lektorate Ministarstva znanosti i tehnologije.
Dr.
sc. Maslina Ljubičić, izv. prof.
Zagreb, 5. ožujka 2003.