SVEUČILIŠTE U ZAGREBU
FILOZOFSKI FAKULTET
Ul. Ivana Lučića 3, Zagreb

Klasa: 602-04/03-11/1

Ur.br.: 3804-850-03-1

Zagreb, 8. siječnja 2003.

P O Z I V

_____________________________________________________________

Na osnovi članka 37. Statuta sazivam 5. sjednicu Fakultetskog vijeća Filozofskog fakulteta u Zagrebu, koja će se održati 13. siječnja 2003. s početkom u 15,00 sati u Vijećnici fakulteta.

Za sjednicu predlažem sljedeći

DNEVNI RED:

1. Verifikacija zapisnika 4. sjednice Fakultetskog vijeća održane 9. prosinca 2002. u Koprivnici. (dodatni prilog)

A. IZBORI U ZNANSTVENO-NASTAVNA, NASTAVNA, ZNANSTVENA I SURADNIČKA ZVANJA

2. Izvještaj stručnog povjerenstva za izbor u znanstveno-nastavno zvanje izvanrednog profesora za znanstveno područje humanističkih znanosti, polje jezikoslovlje, grana anglistika na Katedri za engleski jezik u Odsjeku za anglistiku.

Pristupnica dr.sc. Milena Žic Fuchs ispunjava uvjete iz čl. 74. stav 2. ZVU (pozitivno mišljenje Matičnog povjerenstva) str. 17

3. Izvještaj stručnog povjerenstva za izbor u znanstveno-nastavno zvanje izvanrednog profesora za znanstveno područje humanističkih znanosti, polje jezikoslovlje, grana anglistika na Katedri za engleski jezik u Odsjeku za anglistiku.

Pristupnica dr. sc. Višnja Josipović Smojver ispunjava uvjete iz čl. 74. stav 2. ZVU (pozitivno mišljenje Matičnog povjerenstva). str. 23

4. Izvještaj stručnog povjerenstva za izbor u znanstveno-nastavno zvanje izvanrednog profesora za znanstveno područje humanističke znanosti, polje filozofija, na Katedri za spoznajnu teoriju u Odsjeku za filozofiju

Pristupnik dr.sc. Borislav Mikulić ispunjava uvjete iz čl. 74. stav 2. ZVU (pozitivno mišljenje Matičnog povjerenstva). str. 29

5. Izvještaj stručnog povjerenstva za izbor mr. sc. Tomislava Brleka u suradničko zvanje asistenta za znanstveno područje humanističkih znanosti, polje znanost o književnosti, grana opća povijest književnosti u Odsjeku za komparativnu književnost.

Pristupnik ispunjava uvjete iz čl.89 stav 2. ZVU. str. 37

6. Izvještaj stručnog povjerenstva za izbor u znanstveno-nastavno zvanje redovitog profesora za znanstveno područje humanističkih znanosti, polje jezikoslovlje, grana turkologija, na Odsjeku za orijentalne studije i hungarologiju.

Pristupnik dr. sc. Ekrema Čauševića ispunjava uvjete iz čl. 74. stav 3. ZVU (pozitivno mišljenje Matičnog povjerenstva). str. 41

7. Izvještaj stručnog povjerenstva za izbor mr.sc. Ivice Šute u istraživačko zvanje asistenta za znanstveno područje humanističkih znanosti, polje povijest u Zavodu za hrvatsku povijest.

Imenovani ispunjava uvjete iz čl. 41. stav 3. Zakona o znanstvenoistraživačkoj djelatnosti.

str. 57a

8. Izvještaji stručnog povjerenstva za izbor u nastavno zvanje predavača za znanstveno područje društvenih znanosti, polje odgojnih znanosti, grana kineziologija, za predmet Tjelesna i zdravstvena kultura i prijedlog stručnog povjerenstva da se izabere Vesna Alikalfić

Pristupnici Vesna Alikalfić, Boris Metikoš, Vitomir Blagojević, Branka Dimić-Gabrijelić ispunjavaju uvjete iz čl. 80. stav 1. ZVU (pozitivno mišljenje Matičnog povjerenstva), Dražen Harasin ne ispunjava uvjete iz čl. 80. stav 1. ZVU (negativno mišljenje Matičnog povjerenstva). str. 58

B. MIŠLJENJE FAKULTETSKOG VIJEĆA ZA IZBOR U ZVANJA PREDLOŽENIKA VISOKIH UČILIŠTA

9. Mišljenje za izbor mr.sc. Anamarije Gjurgjan Coha u zvanje višeg predavača za znanstveno područje humanističkih znanosti, polje jezikoslovlje, grana anglistika za predmet Engleski jezik i Talijanski jezik na Medicinskom fakultetu Sveučilišta u Rijeci.

Pristupnica ispunjava uvjete iz čl. 80. stav 2. ZVU (pozitivno mišljenje Matičnog povjerenstva). str. 78

10. Mišljenje za izbor Katice Balenović i Edite Vuković u nastavno zvanje naslovnog predavača za znanstveno područje humanističkih znanosti polje jezikoslovlje, grana anglistika za predmet Engleski jezik na Visokoj učiteljskoj školi u Gospiću.

Pristupnice ispunjavaju uvjete iz čl. 80. stav 1. ZVU (pozitivno mišljenje Matičnog povjerenstva). str. 80

11. Mišljenje za izbor Ivana Kuštera, Jadranke Olivari, Saše Slavić, Mirjane Tomašević-Dančević i Milice Bilić Štefan u naslovno nastavno zvanje predavača i višeg predavača za znanstveno područje humanističkih znanosti, polje jezikoslovlje, za predmet Engleski jezik na Učiteljskoj akademiji u Zagrebu.

Pristupnici Ivana Kuštera, Jadranka Olivari, Saša Savić i Milica Bilić-Štefan ispunjavaju uvjete iz čl. 80. stav 1. ZVU za predavača (pozitivno mišljenje Matičnog povjerenstva), a pristupnica Mirjana Tomašević-Dančević ispunjava uvjete iz čl. 80. stav 2. ZVU za višeg predavača (pozitivno mišljenje Matičnog povjerenstva) str. 82

12. Mišljenje za izbor mr. sc. Renate Šamo i Branke Tanić u nastavno zvanje višeg predavača za znanstveno područje humanističkih znanosti, polje jezikoslovlje, za predmet Engleski jezik, na Visokoj učiteljskoj školi u Puli.

Pristupnica mr. sc. Renata Šamo ispunjava uvjete iz čl. 80. stav 2. ZVU (pozitivno mišljenje matičnog povjerenstva), a Branka Tanić ne ispunjava uvjete iz čl. 80. ZVU. str. 87

13. Mišljenje za izbor dr.sc. Dušana Travara u znanstveno-nastavno zvanje izvanrednog profesor za znanstveno područje humanističke znanosti, polje filozofija, za predmet Metodika nastave filozofije, u Odsjeku za filozofiju Filozofskog fakulteta u Zadru.

Pristupnik ispunjava uvjete iz čl. 74. stav 2. ZVU (pozitivno mišljenje Matičnog povjerenstva). str. 89

14. Mišljenje za izbor dr.sc. Borislava Dadića u znanstveno-nastavno zvanje docenta za znanstveno područje humanističke znanosti, polje filozofija, za predmet Povijest filozofije u Odsjeku za filozofiju Filozofskog fakulteta u Zadru.

Pristupnik ispunjava uvjete iz čl. 74. stav 1. ZVU (pozitivno mišljenje Matičnog povjerenstva). str. 94

15. Mišljenje za izbor Spasenije Moro u nastavno zvanje predavača za znanstveno područje humanističkih znanosti, polje jezikoslovlje, grana germanistika, za predmet Njemački jezik na Prehrambeno tehnološkom fakultetu u Osijeku.

Pristupnica ispunjava uvjete iz čl. 80. stav 1. ZVU (pozitivno mišljenje Matičnog povjerenstva). str. 98

16. Mišljenje za izbor mr. sc. Dragice Bukovčan u nastavno zvanje višeg predavača za znanstveno područje humanističkih znanosti, polje jezikoslovlje, grana germanistika za predmet Njemački jezik, na Policijskoj akademiji Ministarstva unutarnjih poslova Republike Hrvatske.

Pristupnica ispunjava uvjete iz čl. 80. stav 1. ZVU (pozitivno mišljenje Matičnog povjerenstva). str. 100

17. Mišljenje za izbor mr. sc. Damira Veličkog i Iris Šmidt-Pelajić u nastavno zvanje predavača i višeg predavača za znanstveno područje humanističkih znanosti, polje jezikoslovlje, grana germanistika, za predmet Njemački jezik na Učiteljskoj akademiji u Zagrebu

Pristupnik mr. sc. Damir Velički ispunjava uvjete iz čl. 80. stav 1. ZVU za predavača (pozitivno mišljenje Matičnog povjerenstva), a Iris Smidt-Pelajić ispunjava uvjete iz čl. 80. stav 2. ZVU za višeg predavača (pozitivno mišljenje Matičnog povjerenstva). str. 103

18. Mišljenje za izbor Lidije Eterović, Nade Karačić i Mirele Lansman-Vinković u nastavno zvanje predavača za znanstveno područje humanističkih znanosti, polje jezikoslovlje, grana germanistika za predmet Njemački jezik na Fakultetu političkih znanosti Sveučilišta u Zagrebu

Pristupnice Nada Karačić i Mirela Lansman-Vinković ispunjavaju uvjete iz čl. 80. stav 1. ZVU (pozitivno mišljenje Matičnog povjerenstva), a Lidija Eterović ne ispunjava uvjete iz čl. 80. stav 1. ZVU. str. 107

19. Mišljenje za izbor mr. sc. Patricije Marušić i mr. sc. Marijana Šabića u naslovno nastavno zvanje predavača ili višeg predavača za znanstveno područje humanističke znanosti, polje znanost o književnosti za predmet Hrvatska književnost na Učiteljskoj akademiji u Zagrebu.

Pristupnica mr. sc. Patricija Marušić ispunjava uvjete iz čl. 80. stav 1. ZVU (pozitivno mišljenje Matičnog povjerenstva), a mr. sc. Marijan Šabić ne ispunjava uvjete iz čl. 80. stav 1. ZVU. str. 109

20. Mišljenje za izbor dr. sc. Ante Bežena u znanstveno-nastavno zvanje izvanrednog profesora za znanstveno područje Humanističke znanosti, polje jezikoslovlje, za predmet Metodika nastave hrvatskoga jezika u Učiteljskoj akademiji Sveučilišta u Zagrebu, Odsjek za izobrazbu učitelja.

Pristupnik ispunjava uvjete iz čl. 74. stav 2. ZVU (pozitivno mišljenje Matičnog povjerenstva). str. 111

21. Mišljenje za izbor dr.sc. Pavla Vežića u znanstveno-nastavno zvanje izvanrednog profesora za znanstveno područje humanističkih znanosti, polje povijest umjetnosti, grana povijest i teorija likovnih umjetnosti, arhitekture, urbanizma i vizualnih komunikacija za predmete Osnove arhitekture i Zaštita spomenika kulture, na Filozofskom fakultetu u Zadru

Pristupnik ispunjava uvjete čl. 74. stav 2. ZVU (pozitivno mišljenje Matičnog povjerenstva).

str. 125

22. Mišljenje za izbor mr.sc. Vesne Munić Bauer u naslovno nastavno zvanje višeg predavača za znanstveno područje humanističkih znanosti, polje povijest umjetnosti, grana povijest i teorija likovnih umjetnosti, arhitekture, urbanizma i vizualnih komunikacija za predmet Uvod u povijest umjetnosti na Muzičkoj akademiji u Zagrebu, na područnom odsjeku u Rijeci

Pristupnica ispunjava uvjete čl. 80. stav 2. ZVU (pozitivno mišljenje Matičnog povjerenstva). str. 132

23. Mišljenje za izbor mr. sc. Marije Tonković u naslovno nastavno zvanje višeg predavača za znanstveno područje humanističkih znanosti, polje povijest umjetnosti, grana povijest i teorija likovnih umjetnosti, arhitekture, urbanizma i vizualnih komunikacija za predmet Povijest fotografije na Akademiji dramskih umjetnosti u Zagrebu

Pristupnica ispunjava uvjete čl. 80. stav. 2. ZVU (pozitivno mišljenje Matičnog povjerenstva) str. 136

24. Mišljenje za izbor Jasenke Splivalo u naslovno nastavno zvanje predavača za znanstveno područje humanističkih znanosti, polje povijest umjetnosti, grana povijest i teorija likovnih umjetnosti, arhitekture, urbanizma i vizualnih komunikacija za predmet Opća povijest umjetnosti na Umjetničkoj akademiji u Splitu

Pristupnica ispunjava uvjete čl. 80. stav 1. ZVU (pozitivno mišljenje Matičnog povjerenstva). str. 139

25. Mišljenje stručnog povjerenstva za izbor dr. sc. Petra Tepića u znanstveno-nastavno zvanje docenta za predmet Sociologija, na Pravnom fakultetu u Zagrebu.

- dopuna izvještaja na temelju zahtjeva Fakultetskog vijeća od 9. prosinca 2002.

Pristupnik ispunjava uvjete iz čl. 74. stav 1. ZVU (pozitivno mišljenje Matičnog povjerenstva). str. 141

26. Mišljenje za izbor mr. sc. Aleksandre Kitarović-Koščec, Irene Benčik i mr. sc. Željke Štefan u nastavno zvanje predavača i višeg predavača za znanstveno područje humanističkih znanosti, polje jezikoslovlje, grana romanistika, kolegij talijanski jezik na Fakultetu za turistički i hotelski menadžment u Opatiji.

Pristupnica mr. sc. Aleksandra Kitarović-Koščec ispunjava uvjete iz čl. 80. stav 1. ZVU za predavača, mr. sc. Željka Štefan ispunjava uvjete iz čl. 80. stav 2. ZVU za višeg predavača (pozitivna mišljenja Matičnog povjerenstva), a Irena Benčik ne ispunjava uvjete iz čl. 80. stav 1. ZVU. str. 145

C. IZVJEŠTAJI O RADU ZNANSTVENIH NOVAKA

27. Izvještaj o radu znanstvenog novaka mr. sc. Radovana Vrane za akad. god. 2001./2002. u Odsjeku za informacijske znanosti. str. 149

28. Izvještaj o radu Kristine Milković, znanstvene novakinje u Zavodu za hrvatsku povijest. str. 153

29. Izvještaj o radu Anite Lauri Korajlija, znanstvene novakinje u Odsjeku za psihologiju. str. 155

D. STJECANJE DOKTORATA ZNANOSTI

a) Izvještaji stručnih povjerenstava za odobrenje stjecanja doktorata znanosti izvan doktorskog studija

30. Izvještaj stručnog povjerenstva za utvrđivanje uvjeta mr. sc. Tomislava Šeparovića za stjecanje doktorata znanosti izvan doktorskog studija i prihvaćanje teme pod naslovom Optjecaj novca u sjevernoj Dalmaciji od 5. stoljeća prije Krista do 1102. godine, mentor prof. dr. sc. Petar Kos (Filozofski fakultet u Ljubljani) str. 156

31. Izvještaj stručnog povjerenstva za utvrđivanje uvjeta mr. sc. Michaela G. Leubea za stjecanje doktorata znanosti izvan doktorskog studija i prihvaćanje teme pod naslovom Kultura i evolucija: Poredbeni pogled na britansku socijalnu antropologiju, američku kulturnu antropologiju i bečku Kulturkreislehre, mentor red.prof.dr.sc. Pavao Rudan. str. 158

32. Izvještaj stručnog povjerenstva za utvrđivanje uvjeta mr.sc. Branke Šindija za stjecanje doktorata znanosti izvan doktorskog studija i prihvaćanje teme pod naslovom Gluho dijete s umjetnom pužnicom i gluho dijete bez umjetne pužnice, mentor: prof.dr.sc. Mihovil Pansini. str. 162

33. Izvještaj stručnog povjerenstva za utvrđivanje uvjeta mr. sc. Dragice Bukovčan za stjecanje doktorata znanosti izvan doktorskog studija i prihvaćanje teme pod naslovom Polileksički izrazi u jeziku struke na primjeru njemačkog jezika kriminalistike i kriminologije, mentor prof. dr. sc. Zrinjka Glovacki-Bernardi. str. 164

34. Izvještaj stručnog povjerenstva za utvrđivanje uvjeta mr. sc. Mazllom Kumnova za stjecanje doktorata znanosti izvan doktorskog studija i prihvaćanje teme pod naslovom Albanska teorija i praksa književnog odgoja i izobrazbe u 20. stoljeću, mentor prof. dr. sc. Vlado Pandžić. str. 166

35. Izvještaj stručnog povjerenstva za utvrđivanje uvjeta mr.sc. Alberta Binga za stjecanje doktorata znanosti izvan doktorskog studija i prihvaćanje teme pod naslovom Hrvatsko-američki odnosi 1991.-1995., mentor dr.sc. Zdenko Radelić, viši znan.surad. (Hrvatski institut za povijest). str. 168

36. Izvještaj stručnog povjerenstva za utvrđivanje uvjeta mr.sc. Krešimira Regana za stjecanje doktorata znanosti izvan doktorskog studija i prihvaćanje teme pod naslovom Srpska politika u Banovini Hrvatskoj, mentor dr.sc. Marijan Maticka, izv. prof. str. 171

37. Izvještaj stručnog povjerenstva za utvrđivanje uvjeta mr.sc. Dubravke Peić Čaldarević za stjecanje doktorata znanosti izvan doktorskog studija i prihvaćanje teme pod naslovom Razvoj građanskoga društva i djelovanje kulturnih institucija u Hrvatskoj 19l8.-1941. (primjer Hrvatskog narodnog muzeja), mentor dr. sc. Marijan Maticka, izv.prof. i koomentor dr. sc. Ivo Maroević, red.prof. str. 174

38. Izvještaj stručnog povjerenstva za utvrđivanje uvjeta mr. sc. Ive Šverko za stjecanje doktorata znanosti izvan doktorskog studija i prihvaćanje teme pod naslovom Profesionalni interesi u funkciji dobi i spola: evaluacija sfernog modela, mentor prof. dr. sc. Alija Kulenović. str. 177

b) Izvještaji stručnih povjerenstava za ocjenu disertacije

39. Izvještaj stručnog povjerenstva za ocjenu doktorskog rada mr.sc. Miroslava Akmadže pod naslovom Oduzimanje imovine Katoličkoj crkvi od 1945.-1966. godine i utjecaj na crkveno-državne odnose - primjer Nadbiskupije zagrebačke. str. 181

40. Izvještaj stručnog povjerenstva za ocjenu doktorskog rada mr.sc. Nikše Dubrete pod naslovom Društvo i odnos prema drogama: sociokulturni kontekst upotrebe marihuane i hašiša u Hrvatskoj. str. 187

41. Izvještaj stručnog povjerenstva za ocjenu doktorskog rada mr. sc. Antona Vukelića pod naslovom Anomija pojedinih socijalnih grupa suvremenoga hrvatskog društva. str. 193

42. Izvještaj stručnog povjerenstva za ocjenu doktorskog rada mr. sc. Dragutina Babića pod naslovom (Re)konstrukcija ruralnih lokalnih zajednica nakon ratnih sukoba – primjer zapadnog dijela Brodsko-posavske županije. str. 198

43. Izvještaj stručnog povjerenstva za ocjenu doktorskog rada mr. sc. Tatjane Peruško pod naslovom Poetički modeli fantastične pripovijetke u talijanskoj književnosti od Scapigliature prema modernizmu. str. 206

E. STJECANJE MAGISTERIJA I SPECIJALIZACIJE

a) Izvještaji stručnih povjerenstava za ocjenu magistarskog i specijalističkog rada

44. Izvještaj stručnog povjerenstva za ocjenu magistarskoga rada Sergia Bracanovića pod naslovom «Insulae» i suvremeno hrvatsko pjesništvo. str. 212

45. Izvještaj stručnog povjerenstva za ocjenu magistarskoga rada Ivane Kurtović pod naslovom Fonološki opis mjesnih govora čakavskih mjesta koja gravitiraju Zadru, Šibeniku i Splitu. str. 216

46. Izvještaj stručnog povjerenstva za ocjenu magistarskog rada Marka Kovačića pod naslovom Grecizmi u suvremenom hrvatskom jeziku. str. 219

47. Izvještaj stručnog povjerenstva za ocjenu magistarskog rada Aleksandre Bednjanec Vuković pod naslovom Domobranstvo u javnom životu NDH 1941.-1945.

str. 222

48. Izvještaj stručnog povjerenstva za ocjenu magistarskog rada Milorada Pavića pod naslovom Istočni Jadran u izolaru Giuseppea Rosaccija. str. 225

49. Izvještaj stručnog povjerenstva za ocjenu magistarskog rada Darka Pintera pod naslovom Video igre i agresivno ponašanje djece. str. 231

50. Izvještaj stručnog povjerenstva za ocjenu specijalističkog rada Draženke Topolnjak-Pavišić pod naslovom Povezanost nekih psihosocijalnih činitelja i prilagodbe osoba s ozljedom kralježničke moždine. str. 235

51. Izvještaj stručnog povjerenstva za ocjenu magistarskog rada Sanje Veršić pod naslovom Kultura kao semiotički problem u djelu Jurija Lotmana. str. 240

52 Izvještaj stručnog povjerenstva za ocjenu magistarskog rada Ajke Tiro-
-Srebreniković pod naslovom Koncepcija likova u romanu Derviš i smrt Meše Selimovića. str. 244

52.1. Izvještaj stručnog povjerenstva za ocjenu magistarskog rada Vesne Radičević pod naslovom Primjena autorskog prava u knjižnicama. (dodatni prilog)

F. PREDMETI S VIJEĆA POSLIJEDIPLOMSKIH STUDIJA

Vijeće poslijediplomskih studija sa sjednice održane 19. prosinca 2002., preporuča Fakultetskom vijeću prihvaćanje sljedećih predmeta (od točke 53. do 64. )

Izvještaj stručnog povjerenstva za stjecanje doktorata znanosti u doktorskom studiju

i odobrenje predložene teme

53. Izvještaj stručnog povjerenstva o tome je li mr.sc. Rizo Džafić ispunilo sve uvjete predviđene programom Jednogodišnjeg doktorskog studija lingvistike i prijedlog za prihvaćanje teme pod naslovom Dječja književnost zapadne Bosne (aspekti modernizma, interkulturni kontekst). Mentorica dr.sc. Dubravka Težak, izv.prof.

str. 249

Imenovanje stručnog povjerenstva za utvrđivanje uvjeta za stjecanje doktorata znanosti u doktorskom studiju

54. Imenovanje stručnog povjerenstva koje će utvrditi je li Maja Anđel ispunila sve uvjete predviđene programom Poslijediplomskog doktorskog studija lingvistike i može li se odobriti tema pod naslovom Strukturiranje glagolskih dopuna u konekcionističkom modelu. Mentorica je prof.dr.sc. Zrinjka Glovacki-Bernardi.

Povjerenstvo: 1. dr.sc. Stanko Žepić, red.prof.

2. dr.sc. Mirko Gojmerac, red.prof.

3. dr.sc. Zrinjka Glovacki-Bernardi, red.prof.

55. Imenovanje stručnog povjerenstva koje će utvrditi je li Tihana Brkljačić ispunila sve uvjete predviđene programom Poslijediplomskog doktorskog studija psihologije i može li se odobriti tema pod naslovom Razvoj modela za predviđanje davateljskog ponašanja. Mentor je prof.dr.sc. Dean Ajduković.

Povjerenstvo: 1. dr.sc. Željka Kamenov, doc.

2. dr.sc. Dean Ajduković, red. prof.

3. dr.sc. Slavko Kljaić, red.prof. u miru

56. Imenovanje stručnog povjerenstva koje će utvrditi je li mr.sc. Emsud Sinanović ispunio sve uvjete predviđene programom Jednogodišnjeg doktorskog studija književnosti i može li se odobriti tema pod naslovom Poetika Envera Čolakovića (Antimodernizam kao duhovni etimon autorovog stvaralaštva). Mentor prof.dr.sc. Zvonko Kovač.

Povjerenstvo: 1. prof.dr.sc. Zvonko Kovač

2. prof.dr.sc. Zoran Kravar

3. prof.dr.sc. Vlado Pandžić

Prijedlozi za odobrenje sinopsisa za izradu magistarskih radova

(znanstvenih i stručnih)

57. Helene Pavletić pod naslovom Metaforizacija u terminologiji, mentorica dr.sc. Marija Turk. str. 255

58. Vesne Meliš pod naslovom Narativni aspekti u romanima Virginije Woolf, mentorica prof.dr.sc. Ljiljana Ina Gjurgjan. str. 257

59. Antonije Primorac pod naslovom Kulturalna hibridnost i identitet subjekta u suvremenoj postkolonijalnoj teoriji i književnosti: Rushdie, Suleri, Smith, mentor doc.dr.sc. Borislav Knežević str. 259

Molba za pisanje magistarskog rada na engleskom jeziku. str. 261

60. Sonje Tošić-Grlač pod naslovom Uloga školske knjižnice u poticanju čitanja i zadovoljavanju informacijskih potreba učenika, mentor doc.dr.sc. Srećko Jelušić.

str. 262

61. Dunje Siročić pod naslovom Strategije slušanja u učenju engleskoga kao stranog jezika, mentorica prof.dr.sc. Jelena Mihaljević Djigunović str. 264

62. Prijedlog Vijeća poslijediplomskih studija književnosti da se Snježani Kereković umjesto dva mentora prof.dr.sc. Mateja Mužine i prof.dr.sc. Ive Runtića za mentora imenuje jedan mentor prof.dr.sc. Ivo Runtić.

(Tema i sinopsis za izradu magistarskog rada, pod naslovom Ironički kontekst romana "Der Zauberberg" Thomasa Manna i "Time Must Have a Stop" Aldousa Huxleya, prihvaćeni su na Fakultetskom vijeću 30. rujna 1996.)

Nastavni predmeti

63. Prijedlog Vijeća poslijediplomskog studija književnosti za prihvaćanje molbe Nikice Mihaljević za produženje roka za doradu magistarskog rada do 15. prosinca 2003. S molbom je suglasan mentor prof.dr.sc. Juraj Gracin.

(Zaključkom Filozofskog fakulteta u Zagrebu, od 15. prosinca 2001., magistarski rad vraćen je pristupnici na doradu. Člankom 19. stavkom 2. Pravilnika o poslijediplomskim studijima na Filozofskom fakultetu propisana je dorada završnog rada, najkasnije u roku od jedne godine).

64. Prijedlog da se studentima Poslijediplomskog stručnog studija glotodidaktike, upisanim u ak.god. 2000./2001., Vladimiru Legacu, Jadranki Majić, Tamari Pirjavec Marčeta i Alenki Mikulec odobri izrada magistarskog znanstvenog rada, umjesto stručnog rada, uz uvjet da polože ispite iz Temeljnih lingvističkih disciplina: fonetike i fonologije, morfologije, sintakse i semantike, koje je odredilo Vijeće poslijediplomskog znanstvenog studija lingvistike.

Molbama su priložene pisane suglasnosti mentora.

Odluka Fakultetskog vijeća od 15. svibnja 2002. str. 266

G. PRIZNAVANJE DIPLOMA

65. Izvještaj stručnog povjerenstva za priznavanje potpune istovrijednosti fakultetske diplome Larise Slavić, stečene na Sveučilištu u Trstu, Republika Italija. str. 267

66. Izvještaj stručnog povjerenstva za priznavanje potpune istovjetnosti doktorske diplome Ines Sabotič stečene na Sveučilištu Paris I. Pantheon - Sorbonne u Parizu. str. 268

67. Izvještaj stručnog povjerenstva za priznavanje potpune istovjetnosti doktorske diplome Zorana Ladića stečene na Central European University u Budimpešti. str. 269

68. Izvještaj stručnog povjerenstva za priznavanje potpune istovrijednosti diplome Milice Milić stečene na Filozofskom fakultetu Univerziteta u Beogradu, SR Jugoslavija.

str. 270

69. Izvještaj stručnog povjerenstva za priznavanje istovrijednosti dijela naobrazbe Marina Katunarića, tj. prijelaz s upisanog jednopredmetnog dodiplomskog studija francuskog jezika i književnosti na Filološkom fakultetu u Beogradu, SRJ, na Filozofski fakultet Sveučilišta u Zagrebu, na grupe francuski jezik i književnost i južnoslavistike (makedonski I srpski), u ak.god. 2002/2003. str. 271

H. IMENOVANJE STRUČNIH POVJERENSTVA

a) Imenovanje stručnih povjerenstava radi davanja mišljenja za izbor

70. Imenovanje stručnog povjerenstva za davanje mišljenja o ispunjavanju uvjeta predloženika za izbor u nastavno zvanje predavača ili višeg predavača za znanstveno područje humanističkih znanosti, polje jezikoslovlje, grana germanistika za predmet Njemački jezik, na Fakultetu ekonomije i turizma "Dr. Mijo Mirković" u Puli (Pristupnica: Kristina Djaković)

1. dr. sc. Maja Häusler, izv. prof.

2. dr. sc. Zrinjka Glovacki-Bernardi, red.prof..

3. dr. sc. Zygfryd Gehrmann, doc. Učiteljska akademija Zagreb

71. Imenovanje stručnog povjerenstva za davanje mišljenja o ispunjavanju uvjeta predloženika za izbor u znanstveno-nastavno zvanje docenta, izvanrednog ili redovitog profesora za znanstveno područje humanističkih znanosti, polje jezikoslovlje za predmet Dječja književnost u Odsjeku za izobrazbu učitelja na Učiteljskoj akademiji Sveučilišta u Zagrebu (Pristupnica: dr. sc. Dubravka Težak)

1. dr. sc. Vlado Pandžić, red. prof.

2. dr. sc. Cvjetko Milanja, red. prof.

3. akademik Miroslav Šicel, red. prof.

72. Imenovanje stručnog povjerenstva za davanje mišljenja o ispunjavanju uvjeta predloženika za izbor u nastavno zvanje predavača ili višeg predavača za znanstveno područje humanističkih znanosti, polje jezikoslovlje, grana talijanistika na Fakultetu za turistički i hotelski menadžment u Opatiji (Pristupnici mr. sc. Dolores Miškulin Čubrić i Siniša Uršičić)

1. dr. sc. Nives Sironić-Bonefačić, izv. prof.

2. dr. sc. Smiljka Malinar, izv. prof.

3. dr. sc. Ivna Jerolimov, znan. asistent

b) Imenovanje stručnih povjerenstava za utvrđivanje uvjeta za stjecanje doktorata znanosti i odobrenje predložene teme

73. Imenovanje stručnog povjerenstva za utvrđivanje uvjeta mr.sc. Nevena Jovanovića za stjecanje doktorata znanosti izvan doktorskog studija i odobrenje teme pod naslovom Problemi uspostave novolatinske stilistike na primjeru Marulićeva Evanđelistara

1. dr.sc. Darko Novaković, red.prof.

2. dr.sc. Olga Perić, izv.prof.

3. dr.sc. Mate Križman, red.prof.

74. Imenovanje stručnog povjerenstva za utvrđivanje uvjeta mr.sc. Tomislava Brleka za stjecanje doktorata znanosti izvan doktorskog studija i odobrenje teme pod naslovom T. S. Eliot u kontekstu suvremene književne teorije

1. dr.sc. Dean Duda, doc.

2. dr.sc. Borislav Knežević, doc.

3. dr.sc. Milivoj Solar, red.prof.

75. Imenovanje stručnog povjerenstva za utvrđivanje uvjeta mr. sc. Edite Slunjski za stjecanje doktorata znanosti izvan doktorskog studija i odobrenje teme pod naslovom Stvaranje zajednice koja uči u predškolskoj ustanovi i sukonstrukcija kurikuluma Mentorica dr.sc. Arjana Miljak, red.prof.

1. dr. sc. Arjana Miljak, red. prof.

2. dr. sc. Ana Sekulić-Majurec, red. prof.

3. dr. sc. Vladimir Jurić, red. prof.

76. Imenovanje stručnog povjerenstva za utvrđivanje uvjeta mr.sc. Mladena Tomorada za stjecanje doktorata izvan doktorskog studija i odobrenje teme pod naslovom Povijest hrvatske egiptološke znanosti druge polovice 19. i prve polovice 20. stoljeća

1. dr.sc. Petar Selem, red.prof.

2. dr.sc. Bruna Kuntić-Makvić, izv.prof.

3. dr.sc. Boris Olujić, docent

77. Imenovanje stručnog povjerenstva za utvrđivanje uvjeta mr. sc. Nade Krapić za stjecanje doktorata znanosti izvan doktorskog studija i odobrenje teme pod naslovom Suočavanje sa stresom kod adolescenata i njegova povezanost s adaptacijskim ishodima - longitudinalno istraživanje

1. dr. sc. Vesna Buško, doc.

2. dr. sc. Goranka Lugomer-Armano, izv. prof.

3. dr. sc. Vladimir Takšić, doc. (Filozofski fakultet u Rijeci).

c) Imenovanje stručnih povjerenstava za ocjenu doktorskog rada

78. Imenovanje stručnog povjerenstva za ocjenu doktorskog rada mr. sc. Svjetlana Lacka Vidulića pod naslovom Ljubavni i spolni diskurz u austrijskoj književnosti koncem 19. i koncem 20. stoljeća

1. dr. sc. Marijan Bobinac, red. prof.

2. Viktor Žmegač, prof. emeritus

3. dr. sc. Vlado Obad, red. prof., Pedagoški fakultet u Osijeku

79. Imenovanje stručnog povjerenstva za ocjenu doktorskog rada mr.sc. Jasne Gačić pod naslovom Etimološka i leksikološka obradba kuhinjskih i kuharskih naziva romanskoga (dalmatskog, mletačkog, talijanskog i drugih) podrijetla u Dalmaciji

1. dr.sc. Goran Filipi, red.prof., Filozofski fakultet u Puli

2. dr.sc. Maslina Ljubičić, izv.prof.

3. dr.sc. August Kovačec, red.prof.

80. Imenovanje stručnog povjerenstva za ocjenu doktorskog rada mr. sc. Davora Topolčića pod naslovom Bračni partneri između obiteljskih i radnih uloga: Sociologijski aspekti neplaćenog rada u obitelji

1. dr. sc. Vjeran Katunarić, red. prof.

2. dr. sc. Branka Galić, doc.

3. dr. sc. Gordana Cerjan-Letica (Stomatološki fakultet u Zagrebu)

81. Imenovanje stručnog povjerenstva za ocjenu doktorskog rada mr. sc. Zdenka Zemana pod naslovom Sociologijske teorije modernosti i modernizacije: razvoj i mijene

1. dr. sc. Vjeran Katunarić, red. prof.

2. dr. sc. Rade Kalanj, red. prof.

3. dr. sc. Ivan Rogić, red. prof. (Institut društvenih znanosti Ivo Pilar)

d) Imenovanje stručnih povjerenstava za ocjenu magistarskog i specijalističkog rada

82. Imenovanje stručnog povjerenstva za ocjenu magistarskog rada Marine Gantar pod naslovom Usporedba romana Umberta Eca i Nedjeljka Fabria

1. dr. sc. Stanislav Marijanović, Pedagoški fakultet u Osijeku

2. dr. sc. Ante Stamać, red. prof.

3. dr. sc. Krešimir Bagić, doc.

4. dr. sc. Mladen Machiedo, red. prof.

5. dr. sc. Morana Čale, doc.

83. Imenovanje stručnog povjerenstva za ocjenu magistarskog rada Anđele Vukasović pod naslovom Dubrovačka književnost renesanse i baroka u Medinijevoj i Vodnikovoj povijesti hrvatske književnosti

1. dr. sc. Josip Bratulić, red. prof.

2. akademik Dubravko Jelčić

3. dr. sc. Davor Dukić, doc.

84. Imenovanje stručnog povjerenstva za ocjenu magistarskog rada Ljiljane Dobrovšak pod naslovom Hrvatska javnost prema Židovima krajem 19. stoljeća (za vrijeme Dreyfusove affere od 1894.-1899.)

1. dr.sc. Ivo Goldstein, red.prof.

2. dr.sc. Mirjana Gross, red.prof. u miru

3. dr.sc. Mario Strecha, asistent

85. Imenovanje stručnog povjerenstva za ocjenu magistarskog rada Dinka Čuture pod naslovom Hrvatske postrojbe u I. svjetskom ratu i vojni raspad Austrougarske

1. dr.sc. Iskra Iveljić, docent

2. dr.sc. Marijan Maticka, izv.prof.

3. dr.sc. Ljubo Antić

86. Imenovanje stručnog povjerenstva za ocjenu magistarskog rada Barbare Kovačević pod naslovom Frazeologija u Danici ilirskoj

1. dr.sc. Antica Menac, red.prof. u miru

2. dr.sc. Milan Moguš, red.prof. u miru

3. dr.sc. Mirko Samardžija, red.prof.

87. Imenovanje stručnog povjerenstva za utvrđivanje uvjeta mr. sc. Pavla Shramadeia za stjecanje doktorata znanosti izvan doktorskog studija i odobrenje teme pod naslovom Umreženo društvo, nove komunikacijsko-informacijske tehnologije i kulturna politika: Usporedbe Hrvatske i Finske

1. dr. sc. Vjeran Katunarić, red. prof.

2. dr. sc. Rade Kalanj, red. prof.

3. dr. sc. Biserka Cvjetičanin, red. prof. (Institut za međunarodna istraživanja).

I. PRIJEDLOZI ZA RASPIS NATJEČAJA I IMENOVANJE STRUČNIH POVJERENSTAVA

88. Raspis natječaja i imenovanje stručnog povjerenstva za izbor u znanstveno-nastavno zvanje docenta, izvanrednog ili redovitog profesora za znanstveno područje društvenih znanosti, polje informacijskih znanosti, grana dokumentalistika na Katedri za

dokumentalistiku u Odsjeku za informacijske znanosti

1. dr. sc. Miroslav Tuđman, red. prof.

2. dr. sc. Jadranka Lasić Lazić, red. prof

3. dr. sc. Nenad Prelog, red. prof. ( Leksikografski zavod, Zagreb)

89. Imenovanje stručnog povjerenstva za izbor Irene Bratičević u istraživačko zvanje mlađeg asistenta za znanstveno područje humanističkih znanosti, polje jezikoslovlje, grana klasična filologija na Odsjeku za klasičnu filologiju.

1. dr.sc. Darko Novaković, red.prof.

2. dr.sc. Olga Perić, izv.prof.

3. dr.sc. Mate Križman, red.prof.

J. NASTAVNI PREDMETI I OSTALO

90. Pokretanje postupka izbora predloženika u zvanje professor emeritus (zaslužni profesor) u akad. god. 2002/2003.

91. Prijedlog Pripremne godine studija da djelatnost Filozofskoga fakulteta u sklopu koje se obavlja njezin program dobije skraćeni naziv Croaticum te logotip koji donosimo u privitku. str. 272

92. Prijedlog Odsjeka za talijanistiku da se jednosemestralni kolegij «Dante Alighieri» umjesto 3 sata tjedno, održava 4 sata tjedno.

93. Prijedlog Odsjeka za informacijske znanosti da se mr. sc. Ani Barbarić odobri održavanje nastave, vježbi i ispita iz predmeta Sociologija knjige i čitanja.

94. Prijedlog Katedre za kineziologiju za izmjenu i dopunu Pravilnika o demonstratorima u članku 2. alineja druga. str. 275

95. Prijedlog Odsjeka za kroatistiku da se prof. dr. sc. Stipe Botice izabere za voditelja Zagrebačke slavističke škole u dvogodišnjem mandatu (2003. i 2004.)

Demonstratori

96. Prijedlog Odsjeka za kroatistiku za izbor demonstratora za ak. god. 2002/2003.

- Martina Mrak, Katedra za povijest i dijalektologiju hrvatskoga jezika

- Danijela Kovačević, Katedra za povijest i dijalektologiju hrvatskoga jezika

97. Prijedlog Odsjeka za povijest da se Ivan Dujmić izabere za demonstratora u akadem. godini 2002/2003.

98. Prijedlog Odsjeka za psihologiju da se za demonstratora umjesto Irene Nekić izabere Valerija Križanić.

99. Prijedlog da se potvrde demonstratori na Odsjeka za informacijske znanosti, za akad. god. 2002./03.

1. Ivan Galetić-za predmet Baze podataka

2. Krešimi Pavlina - za predmet Baze podataka

3. Tena Fabry - za predmet Matematika i statistika

4. Kruno Golubić - za održavanje studentskih strojeva

Prijedlog za potvrđivanje demonstratora iz općeg predmeta UDHI ( na teret Fakulteta)

1. Jasmin Klindžić

2. Nikola Ljubešić

3. Irena Vojvodić

100. Izbor studenta Ivana Bunjačkog za demonstratora u Odsjeku za filozofiju u 2002/03. akad. godini.

101. Molba Katedre za kineziologiju za angažiranje studenata drugih fakulteta kao demonstratora ukoliko su vrhunski treneri ili voditelji u nekoj sportskoj grani.

Gostovanja

102. Molba Odsjeka za anglistiku za odobrenje gostovanja dr.sc. Herberta Puchtea (Pädagogische Akademie, Graz) koji će 25. siječnja 2002. održati predavanje o ranom učenju engleskoga kao stranoga jezika.

Mentori

103. Prijedlog Odsjeka za informacijske znanosti da se za akad. god. 2002 /2003. imenuju mentori za praksu iz predmeta Metodika informacijskog odgoja i obrazovanja

1. prof. Mirjana Ančimer, Srednja škola Sesvete

2. prof. Evica Tihomirović , Osnovna škola Bartol Kašić

3. prof. Andreja Belušić , Hrvatski povijesni muzej

Vanjski suradnici

104. Molba Odsjeka za germanistiku za angažiranje Jelene Šošić kao vanjskog suradnika od 2.1.2003. godine za predmet Jezične vježbe (15 sati tjedno) zamjena za porodiljski dopust lektorice Vesne Ivančević-Ježek

105. Molba Centra za strane jezike za odobrenje angažiranja vanjskih suradnika za ak.god. 2002/2003:

- Alisa Martek, za predmet španjolski jezik struke, 2 sata vježbi tjedno na Filozofskom fakultetu u Zagrebu;

- Boris Šodec, za predmet njemački jezik struke, 4 sata vježbi tjedno na Prirodoslovno-matematičkom fakultetu u Zagrebu.

K. DOPUSTI

106. Molba mr. sc. Pavela Gregorića za odobrenje plaćenog dopusta od 30.siječnja 2003. do 7.ožujka 2003. godine u svrhu studijskog boravka na Sveučilištu u Oxfordu.

107. Molba prof. doc. dr. sc. Vlaste Erdeljac za odobravanje plaćenog dopusta za korištenje jednomjesečne stipendije CEEPUS Netzwerk A04 na Sveučilištu u Beču, od 1. do 31. svibnja 2003. godine.

108. Molba dr. sc. Natalije Vidmarović, doc. za odobrenje plaćenog dopusta od 01.02.2003. do 14.02.2003. radi prikupljanja građe za znanstvenu knjigu u knjižnicama i arhivama Ukrajine.

109. Molba dr. sc. Ognjena Čaldarovića za odobrenje plaćenog dopusta od 15. do 28. veljače 2003. radi održavanja predavanja u okviru suradnje Sveučilišta u Zagrebu i Lock Haven University in Pennsylvania na temu Terorism and State Response.

110. Molba mr.sc. Jelke Gošnik za odobrenje plaćenog dopusta u razdoblju od 15. do 27. siječnja 2003. zbog odlaska na zimsku Univerzijadu u Tarvisiu kao član misije Hrvatskog sveučilišnog sportskog saveza.

111. Obavijesti dekana i prodekana

112. Razno.

113. Postavljanje pitanja Upravi fakulteta.

Dekan

Prof. dr. sc. Neven Budak, v.r.

P R I L O Z I

24. listopada 2002.

Fakultetskom vijeću

Filozofskog fakulteta u Zagrebu

Izabrani u stručno povjerenstvo za ocjenu rezultata natječaja za izbor u znanstveno-nastavno zvanje docenta, izvanrednog ili redovitog profesora za znanstveno područje humanističkih znanosti, polje jezikoslovlje, grana anglistika na Katedri za engleski jezik u Odsjeku za anglistiku, podnosimo sljedeći

i z v j e š t a j

Na natječaj objavljen u Vjesniku 26. rujna 2002. godine prijavila se prof. dr. Milena Žic Fuchs, izvanredni profesor na Odsjeku za anglistiku. Prijavi je priložila životopis, prikaz znanstveno-nastavnog i stručnog rada, te fotokopije domovnice i doktorske diplome.

Dr. Milena Žic Fuchs rođena je 10. kolovoza 1954. godine. Od 1958. do 1969. godine živjela je i pohađala školu u Londonu, New Yorku i Sydneyu. Po povratku u Zagreb maturirala je 1972. godine s odličnim uspjehom i iste godine upisala studij anglistike i etnologije na Filozofskom fakultetu u Zagrebu. Diplomirala je u redovitom roku u travnju 1977. godine.

U školskoj godini 1977/78 predavala je engleski jezik na Farmaceutsko-biokemijskom fakultetu u Zagrebu, a 1. rujna 1978. godine primljena je u stalni radni odnos kao asistent za engleski jezik pri Odsjeku za anglistiku Filozofskog fakulteta u Zagrebu.

Poslijediplomski studij lingvistike upisala je 1978. godine, a u prosincu 1982. godine stekla je stupanj magistra lingvistike s posebnim osvrtom na engleski jezik. Kao asistent za engleski jezik održavala je prijevodne vježbe i jezične seminare treće i četvrte godine iz jezika u kontaktu, sociolingvistike, analiza diskursa i semantike. U školskoj godini 1983/84 držala je kolegij uvoda u lingvistiku.

Još kao student uključila se u projekt kontrastivne analize engleskog i hrvatskog jezika, a 1978. godine postala je njegov stalni suradnik. Rezultate toga rada predstavila je zajedno s prof. dr. Soniom Bićanić na kongresu AILA 81 u Lundu, Švedska. Od 1985. godine aktivan je član velikog kontrastivnog projekta na Filozofskom fakultetu, u okviru kojega radi na teoretskoj podlozi za kontrastivni rječnik valentnosti i na kontrastivnoj analizi govornoga jezika.

Član je Hrvatskog društva za primijenjenu lingvistiku, bila je član njegova Predsjedništva (1988/89) i tajnica Društva, te tehničkih urednik tri zbornika što ih je Društvo objavilo u tom razdoblju. Stalni je suradnik Zagrebačkog lingvističkog kruga, bila je njegova tajnica (1978/80) i voditeljica (1990/91). Od 1978. do 1988. godine bila je član uredništva i tajnica časopisa Studia Romanica et Anglica Zagrabiensia. Od 1981. do 1983. godine bila je tajnica studija doškolovanja na Odsjeku za anglistiku. Aktivno je sudjelovala u radu organizacijskog odbora međunarodnog kongresa antropologa i etnologa u Zagrebu 1988. godine.

Školsku godinu 1984/85 provela je kao Fulbrightov stipendist na Kalifornijskom sveučilištu u Los Angelesu, SAD, radeći na svojoj doktorskoj disertaciji. Godine 1989. izabrana je u znanstveno-istraživačko zvanje znanstvenog asistenta. Iste godine obranila je doktorsku disertaciju pod naslovom “Semantička analiza glagola kretanja u engleskom i hrvatskom književnom jeziku”. Temeljem pozitivnog mišljenja Matične komisije, Znanstveno-nastavno vijeće Filozofskog fakulteta potvrdilo ju je zvanju znanstvenog suradnika 1990. godine. U srpnju 1990. godine izabrana je za docenta na Odsjeku za anglistiku, gdje predaje semantiku engleskog jezika i vodi jezične seminare treće i četvrte godine.

Kao predstavnik Odsjeka za anglistiku bila je član Znanstveno-nastavnog vijeća Filozofskog fakulteta, te član Kadrovske komisije i član Savjetodavnog tijela Fakulteta. Godine 1994/95 bila je predsjednica Vijeća za izdavačku djelatnost Ministarstva znanosti i tehnologije, a 1994/1999 godine bila je član Vijeća za jezikoslovlje i hrvatski jezik pri Ministarstvu.

Školsku godinu 1995/96 provela je na New York State University at Buffalo, SAD, gdje je predavala na doktorskim studijima lingvistike i kognitivne znanosti.

U studenom 1996. godine izabrana je za izvanrednog profesora pri Katedri za engleski jezik Odsjeka za anglistiku. Od 1996. do 1998. godine bila je pročelnica Odsjeka za anglistiku. Godine 1998. Hrvatski sabor imenovao ju je za člana Nacionalnog vijeća za znanost, a 1999. godine imenovana je Ministricom znanosti i tehnologije. Na toj dužnosti ostala je do siječnja 2000. godine. Od 1997. do 1999. godine predavala je na sveučilištima u Rijeci, Mostaru i Tuzli.

Znanstvena djelatnost: Projekti. Prof. dr. Milena Žic Fuchs bila je voditelj dva istraživačka projekta rađena uz financijsku potporu Ministarstva znanosti i tehnologije: Načela organizacije leksika (1991/96) i Semantička polja i sintaksa (1996/02). Pored toga aktivno je sudjelovala u velikim kontrastivnim projektima pod vodstvom akademika Rudolfa Filipovića i Antice Menac, u okviru kojih je proučavala leksiku (sociolingvističke aspekte) i analizu diskursa, te teoretske pretpostavke za kontrastivni rječnik valentnosti i svojstva govornog jezika.

Pozvana predavanja održala je na prvoj međunarodnoj ljetnoj školi kognitivne znanosti pri Sveučilištu u Buffalo, SAD, te na Odsjeku za lingvistiku toga sveučilišta i na Sveučilištu u Tübingenu, Njemačka. Javna predavanja održala je u Zagrebačkom lingvističkom krugu, u Institutu Rugjera Boškovića, te na sveučilišnoj tribini. Sudjelovala je s referatom na međunarodnim znanstvenim skupovima u Lundu, Zagrebu, Leuvenu, Duisburgu i Buffalu do izbora u zvanje izvanrednog profesora, te u Istanbulu, Amsterdamu i Parizu nakon izbora u to zvanje. Na domaćim znanstvenim i stručnim skupovima (HAZU, HUPE, HDPL) sudjeluje redovito i uvijek sa zapaženim referatima.

Prof. dr. Milena Žic Fuchs član je Međunarodnog udruženja za kognitivnu lingvistiku i Europskog lingvističkog društva. Od domaćih znanstvenih društava u kojima aktivno djeluje valja spomenuti Hrvatsko društvo za primijenjenu lingvistiku (tajnica i član predsjedništva), Hrvatsko društvo za anglističke studije (tajnica), Hrvatsko filološko društvo (član predsjedništva), Zagrebački lingvistički krug (tajnica, voditeljica). Od 1991. do 1998. godine bila je glavna i odgovorna urednica časopisa Suvremena lingvistika. Već je spomenuto da je uredila tri zbornika Hrvatskog društva za primijenjenu lingvistiku i da je bila član uredništva i tajnica časopisa Studia Romanica et Anglica Ragrabiensia. Bila je član organizacijskih i programskih odbora skupova društva za primijenjenu lingvistiku, 12. međunarodnog kongresa antropoloških i etnoloških znanosti, te skupa o kognitivnoj sintaksi i semantici u Dubrovniku.

Nastavna djelatnost dr. Milene Žic Fuchs intenzivna je i raznovrsna. Na dodiplomskom studiju anglistike predaje semantiku, analizu diskursa i kognitivnu lingvistiku i drži seminare treće i četvrte godine. Na studiju antropologije predaje kognitivnu lingvistiku, a na Fakultetu elektronike i računarstva kognitivnu znanost. Na poslijediplomskom studiju lingvistike predaje semantiku, kognitivnu lingvistiku i američku lingvistiku, a na stručnom poslijediplomskom studiju prevođenja uz semantiku i kognitivnu lingvistiku predaje i analizu teksta. Pored predavanja i seminara, ona vodi studente u pisanju diplomskih i magistarskih radnja.

U ovako bogatu i raznovrsnu znanstvenu, stručnu i nastavnu djelatnost kandidatkinje skladno se uklapa njen znanstveni rad dokumentiran objavljenim knjigama i člancima. Ona je svoj popis objavljenih radova podijelila na radove objavljene prije izbora u zvanje docenta, zatim radove objavljene od izbora za docenta do izbora za izvanrednog profesora, te radove od izbora za izvanrednog profesora do danas. Kako su prve dvije skupine radova ocijenjene prigodom njenog izbora za docenta i za izvanrednog profesora, mi ćemo ovdje prikazati samo radove objavljene nakon izbora za izvanrednog profesora. Takvih radova ima četiri, kao što se vidi iz priloženog popisa.

Prvi je članak pod naslovom “‘Here’ and ‘there’ in Croatian: a case study of an urban standard variety”. On ističe važnost deikse i njene čvrste veze s ostatkom izričaja. Deiksa ima raznih – osobnih, vremenskih, prostornih, diskursnih. Autorica je svoju pažnju usmjerila na prostorne deikse u hrvatskom jeziku, i to posebno one koje kontrastivno odgovaraju engleskim pokaznim prilozima here i there i izražavaju lokativnu funkciju. Članak lijepo pokazuje vrijednost kontrastivne metode za stjecanje uvida u prirodu pojave koju želimo objasniti.

Članak “La notion de lexie: la IIIeme articulation et les parties du discours” ispituje pojam sintagmatske leksikalizacije. Autori (M. Kačić i M. Žic Fuchs) žele pokazati da se naše poimanje svijeta isprepliće s determinatorima specifičnim za svaki pojedini jezik i zajedno s njima stvara osnovicu za treću artikulaciju – kategorijalnu kategorizaciju.

Članak «Definicija i frazem u jednojezičnom rječniku» (u suautorstvu s N. Vajs) ispituje i ilustrira uzročno-posljedične odnose između osnovnog prototipnog značenja riječi i različitih oblika njene frazeološke upotrebe. Ta je tema predmet živog zanimanja lingvista i autorice pokazuju da za razlikovanje raznih stupnjeva metaforičkih izraza, a to znači i frazema, još uvijek nemamo čvrstih kriterija. Članak prikazuje kako taj problem rješavaju sastavljači jednojezičnih rječnika.

Konačno, članak «Pričati: novi lik u priči o glagolima govorenja» (u suautorstvu s N. Tuđman Vuković) ukazuje na jednu noviju pojavu u upotrebi glagola govorenja, to jest širenje upotrebe glagola pričati na račun drugih glagola govorenja. Autorice pokušavaju utvrditi što je to u semantici i sintaksi glagola govorenja što omogućuje, pa i potiče, širenje glagola pričati.

U zaključku, na temelju ovakvog prikaza znanstvenog, stručnog i nastavnog rada Milene Žic Fuchs, možemo reći da je ona vrsni anglist i lingvist, poznata u domaćim i međunarodnim znanstvenim krugovima, osoba koja je već dala vrijedne doprinose na područjima njenog interesa, posebno u englesko-hrvatskoj kontrastivnoj analizi. Pored njenog znanstvenog rada, moramo naglasiti njen stručni i društveni angažman i posebno njen nastavni rad, u kome postiže vrijedne rezultate na dodiplomskom i poslijediplomskom studiju.

Smatramo da dr. Milena Žic Fuchs u potpunosti ispunjava zakonske i ostale uvjete za reizbor u znanstveno-nastavno zvanje izvanrednog profesora i predlažemo Fakultetskom vijeću da je reizabere u tom zvanju.

Dr. Vladimir Ivir, red. prof.

Dr. Dora Maček, red. prof.

Dr. Mirjana Vilke, red. prof. u m.

RADOVI OBJAVLJENI DO IZBORA U ZVANJE DOCENTA

Magistarski rad

Kontrastivno ispitivanje semantičkog strukturiranja osnovnih glagola kretanja u hrvatskom i engleskom jeziku, Filozofski fakultet Sveučilišta u Zagrebu, 1982, 142 str.

Doktorska disertacija

Semantička analiza glagola kretanja u engleskom i hrvatskom književnom jeziku, Filozofski fakultet Sveučilišta u Zagrebu, 1989, 343 str.

Znanstveni radovi

I. “Analysis of Discourse at a Place of Work”, (sa Soniom Bićanić), AILA 81-Proceedings, Sections and Workshops, (ur.) B.Siquird i J. Svartvik, 1981, str. 439-441

II. “Analysis of Discourse at a Place of Work”, (sa Soniom Bićanić), Studia Romanica et Anglica Zagrebiensia XXVI (1-2), 1981, Zagreb, str. 263-279

III. “Neki problemi leksičke kontrastivne analize”, Godišnjak Saveza društva primijenjene lingvistike Jugoslavije 7-8, 1983-1984, str. 673-678

IV. “Leksička kontrastivna analiza i rječnici”, Filologija 14, Razred za filologiju, JAZU, Zagreb, 1986, str. 485-492

V. “’Ograđivanje’ i ‘dokazivanje’ u govornom jeziku”, Republika 1-2, Zagreb, 1988, str. 164-172

VI. “Osnovna obilježja oslovljavanja u Zagrebu”, SOL 7, Zagreb, 1988, str. 164-172

Stručni radovi

I. “VI. međunarodni kongres primijenjene lingvistike AILA 81”, Bilten Zavoda za lingvistiku 4, Zavod za lingvistiku 4, Zavod za lingvistiku Filozofskoga fakulteta, Zagreb, 1981.

II. “Rudolf Filipović (ed) The English Element in European Languages”, Filologija, knjiga 11, Razred za filologiju, Jugoslavenska akademija znanosti i umjetnosti, Zagreb, 1982-83.

III. Prilozi tj. prikazi knjiga za rubriku “Obznane” u časopisu Suvremena Lingvistika

RADOVI OBJAVLJENI DO IZBORA U ZVANJE DOCENTA DO IZBORA U ZVANJE IZVANREDNOG PROFESORA 1996. godine.

Knjiga

Znanje o jeziku i znanje o svijetu, Biblioteka SOL, Filozofski fakultet Sveučilišta u Zagrebu, 1991, 230 str.

Znanstveni radovi

I. Social Deixis in Contact and Contrast”, Proceedings of the Symposium “Languages in Contact” of the 12^th International Congress of Anthropological and Ethnological Sciences (ur.) R. Filipović i M. Bratanić, Institute of Linguistics, University of Zagreb, Zagreb, 1990, str. 274-279

II. “Kontrastiranje leksika i leksičke praznine”, Zbornik radova IV. Simpozijuma Kontrastivna jezička istraživanja “Kontrastivna jezička istraživanja”, Novi Sad, 1990, str 69-72

III. “Metafora kao odraz kulture”, Zbornik radova “Prožimanje kultura i jezika” (ur.) Y. Vrhovac i M. Andrijašević, Hrvatsko društvo za primijenjenu lingvistiku, Zagreb, 1991, str. 27-33

IV. “On Contrasting Expressions of Spatial Deixis in Croatian and English”, Studia Romanica et Anglica Zagrebiensia XXXVI-XXXVII, 1991-1992, str. 93-102

V. “Konvencionalne i pjesničke metafore”, Filologija 20-21, Razred za filologiju, Hrvatska akademija znanosti i umjetnosti, Zagreb, 1992-1993, str. 585-593

VI. “Case Grammar and Valence Theory: Some Theoretical Considerations”, Contrastive Analysis of English and Croatian IV, Institute of Linguistics, Zagreb, 1993, str. 41-59

VII. “Semantičke i leksikografske definicije”, Filologija 22-23, Razred za filologiju, Hrvatska akademija znanosti i umjetnosti, Zagreb, 1994, str. 275-279

VIII. “Test Sentences: A Linguistic View”, Language and Language Communication Barriers – Research and Theoretical Perspectives in Three European Languages (ur.) M. Kovačević, Hrvatska sveučilišna naklada, Zagreb, 1995, str. 167-183

Pregledni članci

I. “Kognitivna semantika: konceptualno prototipne teoretske postavke”, SOL 10-11, 1990, Zagreb, str. 95-106

II. “Jezici američkih Indijanaca i jezična istraživanja”, Književna smotra 81-82, Zagreb, 1991, str. 25-30

RADOVI OBJAVLJENI OD IZBORA U ZVANJE IZVANREDNOGA PROFESORA

Znanstveni radovi:

I. “‘Here’ and ‘There’ in Croatian: a case study of an urban standard variety,” Construal of Space in Language and Thought (ur.) M. Pütz i R. Driven, 1997, Mouton de Gruyter, str. 49-62

II. “La Notion de Lexie: La IIIčme Articulation et les Parties du Discours” (s M.Kačićem), Proceedings of the 16^th International Congress of Linguistics, 1997, Pergamon Oxford, CD-ROM, 15 str.

III. “Definicija i frazem u jednojezičnom rječniku” (s N. Vajs), Filologija 11, Razred za filologiju, HAZU, Zagreb, 1998, str. 36-38

IV. “Pričati: Novi lik u priči o glagolima govorenja” (s N.Tuđman-Vuković), Filologija br. 35, Razred za filologiju, HAZU, Zagreb 2000, str. 141-150.

Fakultetskom vijeću

Filozofskog fakulteta

Sveučilišta u Zagrebu

Zagreb, 19. rujna, 2002.

Predmet: Natječaj za izbor u znanstveno-nastavno zvanje

na Katedri za engleski jezik

Na svojoj sjednici od 18. srpnja 2002. godine Fakultetsko vijeće Filozofskog fakulteta imenovalo nas je u Stručno povjerenstvo za ocjenu rezultata natječaja za izbor u znanstveno-nastavno zvanje docenta, izvanrednog ili redovitog profesora za znanstveno područje humanističkih znanosti, polje jezikoslovlje, grana anglistika na Katedri za engleski jezik u Odsjeku za anglistiku. Na natječaj objavljen u Vjesniku 24. srpnja 2002. godine prijavila se dr. sc. Višnja Josipović Smojver. Proučivši natječajne materijale podnosimo sljedeći

IZVJEŠTAJ

Naobrazba

Dr. Višnja Josipović Smojver je rođena u Zagrebu, gdje se i školovala, te 1983. diplomirala engleski jezik i književnost i talijanski jezik i književnost na Filozofskom fakultetu Sveučilišta u Zagrebu. Na istom je fakultetu magistrirala s odličnim uspjehom 1987. godine obranivši magistarski rad pod naslovom “Fonološke i fonetske osnove interferencije hrvatskoga književnog jezika u engleskom izgovoru”. 1988. godine je provela tri mjeseca na usavršavanju na Sveučilištu u Londonu kao stipendist Britanskog savjeta. Akademsku godinu 1989/1990. je provela kao Fulbrightov stipendist na Sveučilištu Massachussets u Amherstu, SAD. godine 1994. je obranila doktorsku disertaciju pod naslovom “Suprasegmentalne osnove stranog akcenta: nesuglasje prozodijskih sustava hrvatskog i engleskog jezika' te stekla naziv doktora znanosti u području filologije.

Zaposlenje

Pristupnica je od 1988. godine u stalnom radnom odnosu pri Odsjeku za anglistiku Filozofskog fakulteta Sveučilišta u Zagrebu, najprije kao znanstveni asistent, te kao docent od izbora u to zvanje u prosincu 1997. U tom svojstvu vodi nastavu iz predmeta Fonetika i fonologija. Isti je predmet predavala kao vanjski suradnik Odsjeka za anglistiku filozofskog fakulteta Sveučilišta u Rijeci od 1996. do 2000. godine. Kao gost predavač radila je i godinu dana 1992/1993 na Odsjeku za slavistiku Sveučilišta u Nottinghamu u Engleskoj. Pristupnica sudjeluje i u nastavi na poslijediplomskim studijima lingvistike i metodike, te je mentor za izradbu diplomskih i magistarskih radova.

Dr. Josipović Smojver održava u svojoj predavačkoj i nastavničkoj djelatnosti najviše standarde, brinući uvijek o novim pristupima. To se vidi s jedne strane u načinu kako razvija svoj kolegij iz fonetike i fonologije i s druge u seminaru, gdje promiče računarsku obradu jezičnih podataka.

Znanstveni rad

Znanstvena djelatnost pristupnice prije posljednjeg izbora (1997), usredotočen je u nizu članaka na pitanja engleskog i hrvatskog fonološkog sustava te njihovu međusobnu interferenciju u dvojezičnih govornika. kRadovi su poglavito objavljivani u hrvatskim časopisima (SRAZ, Suvremena lingvistika) i jedan u Sloveniji (Linguistica, Ljubljana). Tako je proučavala interferenciju hrvatskoga na iozgovor dvanaest najčešćih konsonanata u britanskom RP izgovoru. Čime je ušla u neke nedovoljno istražene aspekte interferencija u izgovoru engleskoga od strane govornika hrvatskoga. Zaključci su doneseni na temelju eksperimentalne analize i pokazali su prekomjerno obazvučenje engleskih završnih obstruenata. Također se pokazuje kako ukupnom dojmu stranog akcenta znatno pridonose i greške koje se sastoje u hiperkorektnom izgovoru konsonanata jezika cilja. (SRAZ 1986/87).

Daljnja istraživanja stranog akcenta u engleskom izgovoru kod govornika hrvatskog jezika razmatra se u pojmovnom okviru teorije dubinskih filtera A. Calabresea. Pored postojećih pojmova te teorije predlaže se i uvođenje pojma fuzije, koji, kako se u članku pokazujhe, može adekvatno objasniti zamjenu engleskih konsonantskih skupina n+j i l+j hrvatskim palatalima, što je jedno od tipičnih obilježja engleskog jezika s hrvatskim akcentom.

Nakon izbora u docenta objavila je jednu knjigu pod naslovom PHONETICS AND PHONOLOGY FOR STUDENTS OF ENGLISH (1999), koja, premda zamišljena kao udžbenik za studente, sadrži dvije vrste opisa i rasprava, i to a) koje se tiču engleskog fonetskog i fonološkog sustava, različitih standardnih i nestandardnih izgovora i b) koje se tiču različitih suvremenih teorija koje opisuju fonetske i fonološke sustave. To je smatramo izuzetno vrijedan rad, s obzirom na to, da je jedina slična knjiga u Hrvatkoj objavljena još pred četrdesetak godina (R. Filipović: Fonetika), i što su te vrste priručnika za naše studente izuzetno rijetke. Knjiga se sastoji iz deset poglavlja, koja osim uobičajenih tema u fonologiji kao definicija fonema, razlikovnih obilježja i popratnih procesa donosi i nove fonološke uvide iz generativne fonologije, kao i iz područja prozodije, osobito sloga. Sve se osniva na eksperimentima potpomognutim novijom istraživačkom tehnologijom.

Drugi rad “Non-melodic intonational morphemes in English and Croatian” (SRAZ 1997). U ovom članku uspoređuju se inventari nemelodijskih intonacijskih orfema engleskoga i hrvatskog u okviru dvotonskoga generativnog kompozicijskog modela. Pokazuje se kako engleski i hrvatski imaju isti dvotonski inventar nemelodijskih tonova, ali engleski koristi visoke nemelodijske tonove češće nego hrvatski. Sugerira se da hrvatski «nadoknađuje» te visoke tonove posežući češće od engleskoga za nekim alternativnim izražajnim sredstvima.

Od izbora u znanstvenog asistenta, pristupnica izlaže o svojim znanstvenim istraživanjima na međunarodnim skupovima. Nakon izbora u docenta izlagala je o dva rada, koja se bave intonacijom, a koji su objavljeni u radovima dvaju međunarodnih skupova. Prvo je “Translating Intonational Meaning by Non-Intonational Means” gdje se bavi zanimljivom temom reciprociteta u dvama jezicima koji često prelaze iz jedne jezične razine u drugu, u radovima međunarodnog kongresa Cross-Cultural Challenges održanog 1998. u Zagrebu. Drugi je rad “The Prosody of English Spoken with a Croatian Accent”, tema koju već duže istražuje, a objavljen je u radovima kongresa Teaching English Phonetics and Phonology, Lodz 1997. I prije izbora u docenta pristupnica je izlagala na nekoliko međunarodnih skupova.

Dr. Josipović Smojver trenutačno surađuje u tri znanstvena projekta (Istraživanje leksika grada Korčule, voditelj prof. dr. D. Kalogjera, Engleski jezik u Hrvatskoj, voditelj prof. dr. Jelena Mihaljević-Djigunović i Hrvatsko-slovenski fonetsko-fonološki odnosi, voditelj prof. dr. D. Horga).

Svi se pristupničini radovi odlikuju suvremenim pristupima području kojim se bavi te vrijednim raspravama o zbivanjima u znanosti o govoru.

Stručni rad

U nizu prikaza u stručnim časopisima raspravlja o suvremenim fonetskim i fonološkim publikacijama, teoretskog ili primijenjenog tipa. Druge dvije vrste stručnog rada iz pristupničine bibliografije su prijevodi iz različitih područja, recenzije udžbenika i leksikografski rad, posebno dio koji se odnosi na transkripciju engleskog izgovora, te predgovori i upute za korištenje rječnika.

Pristupnica sudjeluje u radu Odsjeka i Fakulteta u različitim funkcijama, te u uredništvima stručnih časopisa i različitim stručnim povjerenstvima.

Zaključak i prijedlog

Smatramo da je dr. sc. Višnja Josipović Smojver, zrela znanstvenica i odgovorna i izvrsna nastavnica, čiji je rad u Odsjeku za anglistiku u odnosu na studente i asistente izrazito pozitivan, budući da na najbolji mogući način doprinosi njihovoj naobrazbi. Njezini su znanstveni radovi originalni i relevantni za našu znanstvenu produkciju, jer sretno spaja teorijsku stranu fonologije i fonetike s mogućom primjenom zaključaka do kojih dolazi. Za očekivati je, da će tih radova u budućnosti biti više, jer će dr. sc. Josipović Smojver biti manje sputana mladom obitelji. Pristupnica ispunjava uvjete propisane zakonom i zahtjevima Rektorskog zbora za izbor u izvanrednog profesora, pa predlažemo da ju se izabere u to znanstveno-nastavno zvanje pri Katedri za jezik Odsjeka za anglistiku.

Stručno povjerenstvo:

dr.sc. Dora Maček, red.prof.

dr.sc. Damir Kalogjera, red. prof.

dr.sc. Mirjana Vilke, red. prof. u miru

SVEUČILIŠTE U ZAGREBU

FILOZOFSKI FAKULTET

ODSJEK ZA FILOZOFIJU

Na sjednici Fakultetskog vijeća održanoj 18.rujna 2002. imenovani smo za članove Stručnog povjerenstva za ocjenu rezultata natječaja za izbor u znanstveno-nastavno zvanje docenta, izvanrednog ili redovitog profesora za znanstveno područje humanističkih zannosti, polje filozofija, na Katedri za spoznajnu teoriju u Odsjeku za filozofiju Filozofskog fakulteta u Zagrebu. Pregledavši natječajnu građu podnosimo u skladu s odredbama Zakona o visokim učilištima sljedeći

IZVJEŠTAJ

Na natječaj objavljen u Vjesniku od 26. rujna 2002. prijavio se samo dr. sc. Borislav Mikulić, docent na Katedri za spoznajnu teoriju Filozofskog fakulteta u Zagrebu. Pristupnik je prijavi priložio: životopis, domovnicu, fakultetsku i doktorsku diplomu, odluku o imenovanju u zvanje znanstvenog suradnika, odluku o imenovanju u zvanje docenta, izvještaj o znanstveno-nastavnoj i stručnoj djelatnosti u razdoblju nakon posljednjeg izbora, recentnu bibliografiju, izbor od pet najnovijih radova i potvrde o objavljivanju radova.

ŽIVOTOPIS

Dr. sc. Borislav Mikulić, rođen 1957. u Račinovcima kod Županje, izabran je nakon pozitivno ocijenjenog nastupnog predavanja održanog 5. ožujka 2001. u znanstveno-nastavno zvanje docenta na Katedri za spoznajnu teoriju u Odsjeku za filozofiju Filozofskog fakulteta u Zagrebu te je u tom svojstvu radni odnos zasnovao 1. travnja 2001. Prije toga je maturirao u Zadru (1976), diplomirao germanistiku i filozofiju u Zagrebu(1983), doktorirao filozofiju u Tübingenu (1987, nostrifikacija 1988), radio kao nastavnik njemačkog jezika u Zagrebu (1981-82), bio asistent (1988) i docent za povijest filozofije na Filozofskom fakultetu u Beogradu (1988-1991), biran u znanstveno zvanje znanstvenog suradnika na Filozofskom fakultetu u Zagrebu bez zasnivanja radnog odnosa (1991), radio kao honorarni docent u Seminaru za filozofiju Sveučilišta u Tübingenu (1992-94), gostujući znanstveni istraživač u Institute for Human Sciences u Beču (1995), znanstveni istraživač u Seminaru za filozofiju Sveučilišta u Tübingenu (1996-99), te, djelomice paralelno, kao gostujući predavač na poslijediplomskom studiju u Institutum Studiorum Humanitatis u Ljubljani (1997-98).

Od 2002. obnaša dužnost predstojnika Katedre za spoznajnu teoriju u Odsjeku za filozofiju Filozofskog fakulteta u Zagrebu, a pored nastave u okviru svoje katedre pokriva i .nastavne potrebe na vakantnoj katedri za filozofiju istočnih naroda. Među brojnim podacima koje navodi u prijavi vrijedi naglasiti provjerenu činjenicu da aktivno vlada njemačkim, engleskim, talijanskim i francuskim jezikom, te da čita (i prevodi) također španjolski, ruski, hindski, grčki, latinski, sanskrt i pali. Dr. Mikulić je član Društva hrvatskih humboldtovaca i drugih stručnih udruga.

ZNANSTVENA DJELATNOST

Dr. sc. Borislav Mikulić objavio je dvije knjige i veći broj znanstvenih i stručnih radova. Radovi objavljeni do posljednjeg izbora opsežno su prikazani i vrednovani prigodom izbora u znanstveno-istraživačko zvanje (1991) i zvanje docenta (2001), tako da nema potrebe ponavljati izrečene ocjene.

Ipak bi valjalo naglasiti da se među tim radovima nalaze zapažene knjige Sein, Physis, Aletheia (Würzburg 1987, 444 str.) i Karmayoga - studija o genezi ideje "praktičkoga" u ranoj indijskoj filozofiji (Sarajevo 1988, 224 str.) kao i članci "Figure 'bitka' i njihovo značenje", "Weisheit zwischen Tod und Aufstehung", "Philosophie zwischen Rhetorik und Pragmatik", "Politics of Metaphor: Providing Political Power by Re-literalizing Metaphors in the Public Speech", "Family Disturbances: Metaphors, Similes and the Role of 'Like'", da navedemo samo neke u razdoblju od 1986. do 2000. godine objavljene radove, koji u cjelini dokazuju vrhunsku pristupnikovu kompetenciju za antičku i indijsku filozofiju, klasičnu i suvremenu filozofiju, a posebice (to primarno važi za radove objavljene nakon 1991) za teorijsku i primijenjenu epistemologiju.

U razdoblju nakon izbora u zvanje docenta autor je nastavio s intenzivnim objavljivanjem znanstvenih radova iz područja spoznajne teorije, te je objavio pet izvornih radova (jedan iz fundamentalne epistemologije i četiri iz primijenjene epistemologije, od čega jedan na engleskom a ostale na hrvatskom jeziku), jedan stručni rad i sedam znanstvenih prijevoda.

Izvorni znanstveni rad "Tri temeljna pojma epistemologije" (emitiran 12. listopada 2002. na Trećem programu Hrvatskog radija; prijavi je priložen rukopis u opsegu od 13 stranica) definira kao temeljna ili velika pitanja moderne epistemologije pitanje Što je znanje?, pitanje Što možemo znati?, te pitanje Kako znamo ono što znamo?. Ta pitanja sadrže u sebi i nevidljivu - u tradicionalnoj gnoseologiji često zanemarivanu - povijesnu dimenziju interesa za znanjem, koja je povezana i sa sporovima oko datiranja početaka epistemologije: ti sporovi nisu puko historijske naravi već upućuju na sistematski problem skepticizma, kako to na tragu Hamlyna pokazuje Mikulić, definirajući epistemologiju kao metodologijski fenomen ovisan upravo o skepticizmu. U tom smislu on opovrgava uvriježenu ideju o bitno novovjekovnom karakteru epistemologije, nasuprot čemu naglašava "neporecivu iako zanemarenu činjenicu" da suvremenom epistemologijom kurzira ona ista definicija znanja koju je klasično formulirao i obrazložio još Platon, i to u dijalogu Teetet. Platonovo razvijanje problema znanja je kritika opstojećih ili mogućih koncepcija znanja i zadovoljava sva tri kriterija za identifikaciju epistemologije kao specifičnog pitanja visoka teorijskog ranga i stupnja složenosti što ga današnje teorije tek produbljuju i razrađuju, ne unoseći, međutim, u njegove nužne elaboracije nikakva nova područja misaonog rada. Na temelju definicije epistemologije u okviru njezinih središnjih pitanja (a ne zadanih odgovora) pokazuje se kako mnogi današnji prigovori epistemologiji počivaju na tradicionalističkim koncepcijama koje epistemologiju ili svode na traganje za izvjesnošću odnosno na pronalaženje apsolutnih temelja, na obranu od skepticizma, ili pak na legitimiranje drugih disciplina. Logiku takvih redukcija epistemologije autor pronalazi u zaokretu koji je u tradicionalnoj gnoseologiji izazvan usmjeravanjem na konstituciju subjekta kao privilegiranog predmeta u svijetu, a to antiskeptičko ograničenje polja spoznaje na subjekt ontologijski je utemeljeno u privilegiranju subjekta; time se objašnjava i dvojni, rijetko osvješten karakter, mnogih među temeljnim pitanjima epistemologije, pitanjima koja su ujedno i ontologijska i gnoseologijska. Moderno u kartezijanskoj ili humeovskoj definiciji znanja jest samo radikalno subjektivna instanca opravdanja. Odatle proizlazi i višeznačnost modernog interesa epistemologije, koja onemogućuje zatvaranje tog interesa u jedan jedinstven model. Platon ipak ostaje mjerodavan za pitanje konstitucije spoznavatelja kao promatrajućeg i ujedno promatranoga, dakle kao intersubjektivno vezanog interesa za predmet izvan sebe. To Platonovo pitanje otvara, argumentira autor, sve aktualne momente epistemologije, od naturalističko-individualističke do socijalne, intersubjektivne i psihoanalitičke epistemologije. U taj raspon spada i pitanje odnosa individualnog i socijalnog karaktera subjekta (modernom terminologijom: kognitivnog faktora), kao i pitanje izravnosti ili posredovanosti samog procesa spoznavanja. Obje ove perspektive objedinjuju se u središnjem pitanju o mogućnosti znanja, a to pitanje ujedinjuje tzv. esencijalističku ili predmetnu s juridičkom ili subjektivnom perspektivom postavljanja epistemologijskog pitanja, usredotočujući se na uvjetovanu i polivalentnu sposobnost spoznaje koja proizlazi iz konstitucije odnosa u kojemu se subjekt i predmet javljaju kao kognitivni agensi. Rezultat je uspostavljanje saveza teorija koje se nastoje povezati u što potpuniju cjelinu, ali to nastojanje ne može spriječiti bujanje i konjunkturu malih (jedva uočljivih) razlika u pozicijama.

Ovaj rad može se ocijeniti kao iznimno važan prilog kritičkoj sistematizaciji temeljnih pitanja epistemologije; rad upućuje na vrhunsku meritornost autora u najsloženijim pitanjima suvremene filozofije, pri čemu posebnu pozornost zaslužuje njegovo suvereno otklanjanje zabluda o apsolutnoj novosti moderne filozofije u odnosu na klasičnu tradiciju, uz istodobno isključenje samosvrhovita tradicionalističkog svođenja filozofije na filologiju. Rad je relevantan ne samo u domaćim nego i u svjetskim relacijama.

Ogled "Dijalektika demokratskog prosvjećenja i politika znanja" (emitiran 21. srpnja 2002. na Trećem programu Hrvatskog radija u okviru emisije Znaci vremena; priloženi su potvrda o emitiranju i ispis u opsegu od 15 stranica) također se bezuvjetno može klasificirati kao izvorni znanstveni rad. Taj "ogled iz primijenjene epistemologije" sastoji se od pet poglavlja ("Demokratske promjene i sretni identiteti", ""Demokratsko neiskustvo i njegovi agensi", "Kultura kao spektakl apolitičnosti", "Novi brahmani - politički diskurs 'hrvatske znanosti'" te "praksa prevođenja kao model političkog"). Na temelju analize problema oblikovanja identiteta, odnosa demokracije i nacije, političke kulture s posebnim obzirom na odnos politike i kulture, dominantnog lika intelekualca, odnosa znanosti i društva, diskursa "Europe" kao modela prevođenja, te modela "europske integracije", autor dospijeva do zaključka kako je na djelu propisujući model širenja države i njezinog prava, historijski proizašao iz karolinške povijesti ranog srednjevjekovlja, ali, još dublje, iz aleksandrijskog prevođenja Starog zavjeta na univerzalno razumljiv jezik helenističkog imperija. Prvi, karolinški, model smjera akulturaciji manjih subjekata na izomorfan sustav elemenata i funkcija kakav danas reprezentira upravo Europska unija, dok je drugi model, aleksandrijski, usmjeren na usvajanje partikularnog subjekta koji u opću matricu ulazi kao nov diskurzivni element. Učinak tih procesa autor vidi u sužavanju prostora rekonceptualizacije na apologetsko-utilitarističku dimenziju. Vrijednost ovog rada sastoji se prvenstveno u primjeni modela kritičke raščlambe raznih tipova diskursa u svrhu kritike ideologije i opovrgavanja samorazumljivih, na apsolutnu istinitost pretendirajućih iskaza koji dominiraju u raznim tipovima oblikovanja javnosti. Na djelu je još jedan dokaz u prilog tvrdnje da filozofija nije nešto što s tzv. običnim životom nema supstancijalne veze.

Jednaka ocjena važi i za ogled "Politika identiteta i društveni dispozitivi spolnosti" (emitiran u kolovozu 2002. godine na Trećem programu Hrvatskog radija u okviru emisije Ogledi i rasprave; 14 stranica), a u skraćenoj verziji objavljen u Jutarnjem listu od 10. kolovoza 2002, str. 36 - 37). Ovaj izvorni znanstveni rad polazi od analize metajuridičkog karaktera prava na pravo, koji je nevidljiv u okviru koncepcije pravne države, jer je metapravni ili politički uvjet prava uvijek nužno samo pretpostavljen kao faktički uvjet mogućnosti artikulacije pozitivnih prava i utoliko stopljen sa samom koncepcijom vladavine prava. Društvena istina vladavine prava uobličuje se kroz procese u političkom polju, što autor demonstrira posredstvom analize raznih manifestacija nasilja u Hrvatskoj na kon 3. siječnja 2000. Autorova bespoštedna (ali na pojmovno i faktografski veoma preciznoj analizi utemeljena) kritika "temeljne laži o društvenoj i ideološkoj nevinosti gay-pride pokreta" preokreće značenje niza mitskih i na apsolutnost važenja pretendirajućih istina, kako onih koje dolaze iz okvira konzervativnog pogleda na svijet, tako i onih koje se korijene u alternativnim i po samorazumijevanju emancipatorskim društvenim pokretima. Mikulićeva kritika ne štedi ni glasnogovornike Katoličke crkve, ni feministički pokret, a ni pokret za prava homoseksualaca: u pozadini leži tektonski rasjed između sfere prava i temeljnije sfere političkoga. Spoznajna teorija ne razmatra tek pretpostavke i mogućnosti spoznaje, ona upućuje i na mogućnost uvida u problematičnost niza ideologema obilježenima neprozirnošću njihova ideologičnog značaja. Na taj bi se način moglo vrednovati spoznajno-kritički smisao ovoga Mikulićevog rada. Sasvim neovisno o stupnju suglasnosti s iskazanim ocjenama (a s tim će se ocjenama malo tko od prozvanih socijalnih aktera htjeti složiti), Mikulićeva kritika može funkcionirati kao paradigma aplikacije teorijske filozofije na pitanja tzv. praktičkog života i praktičke životne mudrosti. Metodologijski novum ovakvog pristupa kakav demonstrira dr. Mikulić dijeli veoma malen broj relevantnih autora u našoj sredini. U tom smislu paradigmatičko-propedeutička funkcija ovog članka zaslužuje osobito isticanje, napose s obzirom na njezinu neospornu - a kontekstualno jedva usporedivu - dimenziju vrsnoće.

Karakter izvornoga znanstvenog rada ima i članak "Praxis filozofija - sve što je ostalo od hrvatske filozofije" (redakcijski naslov; autor je svoj prilog izvorno imenovao "Praxis filozofija i ideologem kulture u novijoj hrvatskoj filozofiji") objavljen u Jutarnjem listu od 10. kolovoza 2002. godine (str. 52). Formalan povod, objavljivanje zbornika Zbilja i kritika (ur. Gvozden Flego), poslužio je autoru kao motiv za tematiziranje ključnih pitanja suvremene hrvatske filozofije. Briljantno demaskiravši, na metodski i logički besprijekornoj razini, neke ideologijske predrasude koje su zaposjele značajan prostor samorazumijevanja današnje hrvatske filozofije, autor je još jednom pokazao svoju superiornu moć primjene teorijske filozofije na tzv. praktičku sferu (ovaj puta na planu analize socijalnog konteksta i društvene funkcije same filozofije), iskazujući tako svoju kreativnu vjernost onom poslu kojemu su se svojedobno posvetili Sokrat, Platon i Aristotel, nadmoćni kritičari sofističkog zamagljivanja javnog prostora. To je rad koji također zaslužuje najviše moguće uvažavanje i svaku pohvalu.

Izvorni znanstveni rad predstavlja i analiza autobiografskog diskursa "Bionda Nera - A Washerwoman of Numbers" (zasad objavljena samo u virtualnom obliku, v. http://www.biondanera.net), koja je nastala u sklopu istraživačko-umjetničkog projekta "Searching for My Mother's Number" (a taj se projekt materijalizirao u izložbi autorice Sanje Iveković priređene u Kasselu rujna 2002). U ovom radu Mikulić tematizira pitanje osobnog identiteta u kontekstu kriva razumijevanja govora žrtve. Posebnu pozornost privlači obrazloženo upozorenje da put organiziranja svjedočanstva o zločinu protiv čovječnosti reflektira logiku samog zločina, na što se nadovezuju autorova, u metodologijskom pogledu dalekosežna, razmatranja odnosa univerzalnih i pojedinačnih povijesti.

Kao stručni rad pristupnik klasificira ogled pod naslovom "Strukturalizam - rekonstrukcija jedne znanstvene paradigme" (emitira se 16. studenoga 2002. na Trećem programu Hrvatskog radija; priložena potvrda o emitiranju i ispis teksta u opsegu od 15 stranica). Riječ je o prikazu i kritici knjige Jean-Claude Milnera Le periple structural. Figures et paradigme (Paris 2002). Napominjući da je povijest teorije znanosti u 20. stoljeću obilježena gotovo posvemašnjim izostankom međusobne komunikacije između francuske epistemologije i američke filozofije i teorije znanosti (bar do recentne recepcije poststukturalizma u američkim studijima književnosti), Mikulić upozorava da je Milnerovo razlikovanje strukturalizma od poststrukturalizma (postmodernizma) epistemologijske naravi: u pitanju je razlika između teorijske kulture znanstvenog istraživanja i mnijenja (dokse) u smislu skupa socijalno-teorijskih i znanstveno-filozofijskih uvjerenja. Osnovu strukturalističkog programa čini nasljeđe humanističkih znanosti 19. stoljeća, u čijem se središtu nalazi problem nužnosti. Milner nije, napominje i precizno obrazlaže autor, tematizirao pojam paradigme, iako se radi o središnjoj i nosećoj kategoriji njegove metaepistemologijske studije, a taj izostanak urodio je ne samo stanovitom neodređenošću nego i gubljenjem jasne razlike između znanosti i mnijenja. Ovaj veoma kvalitetan stručni rad posjeduje i značajne elemente izvorna znanstvenog rada.

Dr. Mikulić je u proteklom razdoblju sudjelovao na jednom međunarodnom znanstvenom skupu: na XXIV. kongresu međunarodnog Hegelovog društva održanom od 28. kolovoza do 1. rujna 2002. godine u Jeni imao je u kongresnoj sekciji Glauben und Wissen zapažen referat pod naslovom Hobbes und die Konsequenzen: Das Politische am Wissen. Gibt es eine gemeinsame Grundlage von Wissen und Glauben?

U razdoblju nakon posljednjeg izbora dr. Mikulić je potvrdio svoj ugled jednoga od najperspektivnijih hrvatskih istraživača u polju filozofije. Superiorno mireći poklad klasičnog znanja s kritičkom recepcijom avangardnih filozofijskih i teorijskih strujanja, teorijsku filozofiju s primjenom filozofije na sferu praktičkoga, metafizičku tradiciju sa suvremenošću (razumjela se ona u epistemologijskoj ili socijalno-kritičkoj dimenziji), naš je pristupnik dao veoma značajan doprinos filozofijskom mišljenju.

STRUČNA DJELATNOST

Pristupnikova stručna djelatnost nimalo ne zaostaje za onom znanstvenom. U proteklom razdoblju preveo je sedam djela, od toga jednu knjigu (Hobbesov Leviathan), tri studije iz novije epistemologije koje će biti dio zbornika (u pripremi) Vodič u epistemologiju, te pet pojedinačnih rasprava (najvećim dijelom su emitirane na Trećem programu Hrvatskog radija). Za Treći program Hrvatskog radija priredio je jedan tematski blok iz suvremene epistemologije, napisao je više stručnih recenzija za časopis Filozofska istraživanja, bio stručni savjetnik umjetničko-istraživačkog projekta akademske slikarice Sanje Iveković Searching for My Mother's Number, te bio član više stručnih povjerenstava na Filozofskom fakultetu u Zagrebu.

Dr. Mikulić je svojim stručnim angažmanom bitno unaprijedio stručni rad u polju filozofije, kako svojim prijevodima (među kojima posebno ističemo veoma zahtjevan i na vrhunskoj razini kvalitete urađen prijevod klasičnoga Hobbesova djela), tako i svojom publicističkom i popularizacijskom djelatnošću.

NASTAVNA DJELATNOST

Ako bi se morala izdvojiti ona dimenzija u kojoj pristupnik zaslužuje najvišu ocjenu, onda je to upravo nastavna djelatnost. Od jeseni 2001. dr. Mikulić je s neviđenim entuzijazmom prionuo nastavnom radu na Odsjeku za filozofiju. Nakon što je koncem akad. godine 2000-2001. održao ciklus od šest nastupnih predavanja pod naslovom Novi smjerovi u epistemologiji, docent Mikulić je od jeseni 2001. započeo s redovitom nastavom iz Spoznajne teorije, držeći predavanje i seminar, a od jeseni 2002. godine započeo je i s nastavom iz izbornog predmeta Indijska filozofija. Izvršio je temeljitu koncepcijsku, sadržajnu i didaktičku reorganizaciju nastave (posebno glavnog kolegija iz predmeta Spoznajna teorija), što se mora ocijeniti kao iznimno vrijedan doprinos inovaciji i podizanju razine vrsnoće nastave. U zimskom semestru tekuće akademske godine preuzeo je i vođenje kolegija Novije kritike spoznajne teorije na poslijediplomskom sveučilišnom studiju smjera filozofije.

Savjestan nastavnik i atraktivan predavač, dr. Mikulić je u potpunosti opravdao (a zapravo čak i nadmašio) očekivanja i nade koje su u njega polagane. Nastavnu djelatnost dr. Mikulića možemo vrednovati kao izvrsnu.

ZAKLJUČAK I PRIJEDLOG

Imajući u vidu da je dr. sc. Borislav Mikulić:

-objavio veći broj znanstvenih i stručnih radova,

-veoma uspješno držao nastavu iz povjerenih mu predmeta,

-bitno inovirao nastavu predmeta Spoznajna teorija, unaprijedivši je i sadržajno i u metodičko-didaktičkom pogledu,

-vodio kolegij na poslijediplomskom studiju,

-dao zapažene doprinose unapređenju stručnog rada,

predlažemo da se on izabere u znanstveno-nastavno zvanje izvanrednog profesora na Katedri za spoznajnu teoriju u Odsjeku za filozofiju Filozofskog fakulteta u Zagrebu.

U Zagrebu, 4. studenog 2002.

Članovi Stručnog povjerenstva:

Dr. sc. Lino Veljak, red. prof.

Dr. sc. Branko Despot, red. prof.

Dr. sc. Nenad Miščević, red. prof.

Filozofskog fakulteta Univerze u Mariboru

Bibliografija

znanstvenih i stručnih radova

(2001- 2002.)

a. Znanstveni radovi

1) "Tri temeljna pojma epistemologije" - članak (13 kartica); prilog za tematski blok "Novi izazovi epistemologije", ur. Borislav Mikulić, 3. program Hrvatskog radija, emitirano 12. -15.10. 2002.

b. Ogledi iz primijenjene socijalne epistemologije

2) "Dijalektika demokratskog prosvjećenja i politika znanja" (15 kartica tiposkripta) - ogled za 3. program Hrvatskog radija, emitirano 21. srpnja 2002. u emisiji "Znaci vremena" .

3) "Politika identiteta i društveni dispozitivi spolnosti" (14 kartica tiposkripta) - ogled za 3. program Hrvatskog radija, emitirano 17. kolovoza 2002.

4) "Filozofija praksis i ideologem kulture u novijoj hrvatskoj filozofiji" (8 kartica tiposkripta) - kritički ogled povodom zbornika "Zbilja i kritika. Posvećeno Gaji Petroviću", ur. Gvozden Flego, Zagreb, 2001., objavljeno u: Jutarnji list, 15. 12. 2001., Kultura, str. 52, pod redakcijskim naslovom: "Praksis filozofija. Sve što je ostalo od hrvatske filozofije".

5) "Bionda Nera - A Washerwoman of Numbers" - analiza autobiografskog diskursa žrtve nacizma na pozadini feminističke teorije osobnog identiteta; prilog za umjetničko istraživački projekt Sanje Iveković pod naslovom "Searching for My Mother's Number", Kassel - Documenta 2002. (5 kartica tiposkripta na engleskom jeziku) objavljeno na web-stranici projekta: http://www.biondanera.net.

c. Stručni radovi

6) "Strukturalizam. Rekonstrukcija znanstvene paradigme" (15 kartica) - prikaz i kritika uz knjigu: Jean-Claude Milner, Le périple structural. Figures et paradigme (Paris: Seuil, 2002., 245 str.), 15 kartica, 3. program Hrvatskog radija, emitirano 16. 12. 2002.

d) Prijevodi filozofske literature

(knjige, studije, eseji, filozofska publicistika)

7) Thomas Hobbes, Leviathan - tiposkript prijevoda s engleskog jezika, 790 kartica, predan izdavaču Jesenski i Turk, Zagreb, u svibnju 2002. (u redakcijskoj obradi; izdanje predviđeno krajem 2002.; v. izjavu nakladnika)

8) Tri studije iz suvremene epistemologije: Frederick Schmitt, Socijalna epistemologija; Helen Longino, Feministička epistemologija; Merold Westphal, Hermeneutika kao epistemologija - prijevod s engleskog jezika (170 kartica tiposkripta, predano nakladniku Jesenski i Turk u rujnu 2002.; v. izjavu nakladnika); - u skraćenom obliku (70 kartica) objavljeno kao tematski blok "Novi izazovi epistemologije", ur. Borislav Mikulić, 3. program Hrvatskog radija, emitirano 12. -15.10. 2002.

9) Otto Rank, Umjetnička forma i ideologija - prijevod s njemačkog jezika, 23. kartice, za 3. program Hrvatskog radija, emitirano 24. 03. 2002., u emisiji "Ogledi i rasprave".

10) Massimo Cacciari, Imaginarni dijalog: 'Lijevost' i fatalnost - prijevod s talijanskog jezika, 16 kartica - vlastiti izbor za 3. program Hrvatskog radija, emitirano 1. 04. 2001., u emisiji "Znaci vremena".

11) Roger-Pol Droit, Veličina ili dekadencija francuskih intelektualaca - prijevod s francuskog jezika u tiposkriptu, 15 kartica - vlastiti izbor za 3. program Hrvatskog radija, emitirano 29. 04. 2001., u emisiji "Znaci vremena".

12) Giorgio Agamben, Intervju za 'Die Zeit' - prijevod s njemačkog jezika u tiposkriptu, 16 kartica; vlastiti izbor za 3. program Hrvatskog radija, emitirano 06. 05. 2001., u emisiji "Znaci vremena".

REPUBLIKA HRVATSKA

SVEUČILIŠTE U ZAGREBU

FILOZOFSKI FAKULTET

ODSJEK ZA KOMPARATIVNU

KNJIŽEVNOST

Fakultetskom vijeću Filozofskog

fakulteta u Zagrebu

Predmet: Izbor magistra književnosti TOMISLAVA BRLEKA, mlađeg asistenta, u suradničko zvanje asistenta.

Fakultetsko vijeće imenovalo nas je na sjednici od 11. listopada 2002.godine u Stručno povjerenstvo za ocjenu rezultata natječaja za izbor u suradničko zvanje asistenta za znanstveno područje humanističkih znanosti, polje znanost o književnosti, grana opća povijest književnosti u Odsjeku za komparativnu književnost. Stoga Vijeću podnosimo sljedeći

IZVJEŠTAJ

Na natječaj objavljen u Vjesniku od 30. listopada 2002. godine prijavio se pristupnik mr. Brlek Tomislav. Navodimo podatke relevantne za natječaj.

Životopis:

Brlek Tomislav rođen je 04. 07. 1971. godine u Zagrebu. Na Filozofskom fakultetu u Zagrebu diplomirao je engleski jezik i književnost te španjolski jezik i književnost 1996. Od 01. 10. iste godine zaposlen je u svojstvu znanstvenog novaka na projektu Recepcija Shakespeareova djela u hrvatskom kulturnom kontekstu odobrenjem Ministarstva znanosti i tehnologije,pri Odsjeku za anglistiku Filozofskog fakulteta u Zagrebu. Na Odsjeku za anglistiku vodio je kolegij “Uvod u studij engleske književnosti” ak. god. 1997/8, 1998/9. i 1999/2000. Na poslijediplomskom studiju književnosti na istom fakultetu odslušao je i s odlikom položio sve propisane ispite. Magistarski rad pod naslovom “Mjesto i značaj Teda Hughesa u shakespearskoj kritici” (mentor prof. dr. Janja Ciglar-Žanić) obranio je 30. 04. 2002. Od 01. 07. 2000. zaposlen je kao mlađi asistent na Katedri za opću povijest književnosti Odsjeka za komparativnu književnost na Filozofskom fakultetu u Zagrebu. U ak.god. 2001/2. Bio je gostujući predavač na Odsjeku za anglistiku Filozofskog fakulteta u Tuzli.

Član je uredništva časopisa za izvedbene umjetnosti Frakcija te Hrvatskog semiotičkog društva.

Stručna djelatnost:

Tomislav Brlek je kao stipendist Britanskog savjeta pohađao u srpnju 1997. Shakespeare Summer School na sveučilištu Cambridge u Velikoj Britaniji, zatim je kao stipendist zaklade The British Scholarship Trust boravio od siječnja do travnja 1999. na sveučilištu Warwick u Velikoj Britaniji, a u veljači 2000. sudjelovao je kao stipendist American Salzburg Seminar, na seminaru #374 “Shakespeare around the Globe” u Salzburgu, u Austriji. Kandidat je dosad objavio desetak prikaza, članaka i kritika u različitim književnim časopisima, kao i nekoliko prijevoda s engleskoga, i španjolskog jezika. Napisao je također niz natuknica iz engleske i američke književnosti za Leksikon stranih pisaca (ur. Dunja Detoni-Dujmić et. al. Zagreb:Školska knjiga 2001.)U stručne radove valja ubrojiti i opširne Brlekove predgovore popraćene iscrpnim bilješkama za nova izdanja Shakespeareovih djela San ivanjske noći i Macbeth, kao i predgovore na knjigu Andreja Blatnika i Anthonyja Burgessa.

Nastavna djelatnost:

Na Odsjeku za komparativnu književnost, na Katerdi za opću povijest književnosti, Tomislav Brlek tekuće ak./god. 2002/2003. drži seminare “Hispanoamerička pripovjedna proza 20. stoljeća” (za 3.i 4. g. studija) i “Osnove teorije književnosti” (za 1. g. studija) te seminar “Milton” za 4. g. studija na Odsjeku za anglistiku.

2001/2002. i 2000/2001. na Komparatistici je držao seminar “Novovjekovni roman do realizma”.

1999/2ooo, 1998/1999. i 1997/1998. akademske godine na Odsjeku za anglistiku držao je seminar “Introduction to the Study of English Literature”.

U svom dosadašnjem radu pristupnik Brlek iskazao se kao vrstan nastavnik i znanstveno visoko obaviješten stručnjak.

Znanstvena djelatnost:

Tomislav Brlek sudjelovao je dosad na osam međunarodnih znanstvenih skupova ovim redom: u Zagrebu i Grazu: British Cultural Studies: Cross-Cultural Challenges (organizatori The British Council Croatia i Odsjek za anglistiku Filozofskog fakulteta u Zagrebu, Zagreb, 26.-28. veljače 1998.) te Borders, signs, Transitions, A Colloquium organized by the Institute for Slavic Studies, University of Graz, together with the Austrian Association for Semiotics, and in collaboration with the Croatian Association for Semiotics, Graz, November, 26.-27. 1999. Zatim na simpoziju Modernism and Postmodernism: East and West. The Sixth International Symposium On Comparative Literature, The Department Of English Language and Literature, The Faculty of Arts, Cairo, 21-23 Novembar, 2000.Slijede:

n Mythen, Riten, Simulakra: Semiotische Perspektiven/Myths, Rites, Simulacra: Semiotics Perspestives. 10. Internationales Symposium der Oestereichischen Gesellschaft Fur Semiotik, Universitaet fur angewandete Kunst, Wien, 8-10. Dezember 2000.

n Hrvatska književnost od 1914-1930. I njezin europski kontekst. Komparativna povijest hrvatske književnosti IV. Split, 2-3. 1o. 2001.

n Krugovi i hrvatska književnost pedesetih. Komparativna povijest hrvatske književnosti V. Split, 19-20. 9. 2002.

n Cultural Encounters. Interuniverzitetski centar Dubrovnik, 3-5. 10. 2002.

n Modernism-Avant-garde - Postmodernism. Masaryk Univerzitet Brno, 22-24. 10. 2002.

Znanstveni radovi:

Tomislav Brlek objavio je pet znanstvenih radova, uglavnom prerađenih i proširenih podnesaka sa spomenutih međunarodnih skupova. Po vrsnoći, stilu i znanstvenoj utemeljenosti ovi radovi već sada upućuju na T. Brleka kao nezaobilaznog autora u našoj akademskoj zajednici.

Ocjena i prijedlog:

Iz navedenoga se vidi da pristupnik TOMISLAV BRLEK ispunjava sve uvjete Zakona o visokim učilištima (Narodne novine br. 56/96) za izbor u suradničko zvanje asistenta. Po mišljenju ovog stručnog povjerenstva, Tomislav Brlek već se dokazao kao sposoban nastavnik i talentirani znanstveni istraživač, te mu valja omogućiti daljnje napredovanje u akademskoj karijeri.

Predlažemo stoga da Fakultetsko vijeće Filozofskog fakulteta u Zagrebu izabere Tomislava Brleka, mlađeg asistenta, u suradničko zvanje asistenta u Odsjeku za komparativnu književnost.

U Zagrebu 9. 12. 2002.

Stručno povjerenstvo:

1. dr. sc. Gordana Slabinac, red. prof.

2. dr. sc. Andrea Zlatar, izv. prof.

3. dr. sc. Dean Duda, doc.

mr. sc. Tomislav Brlek

BIBLIOGRAFIJA

2002. “Film, kritika, kontekst: Sami.” Hrvatski filmski ljetopis 29: 123-9.

2001. “The Tragic Equation: Semiotics of Myth in Ted Hughes’ Shakespeare.” U: Jeff Bernard, Gloria Withalm (eds.): Mythen, Riten, Simulakra: Semiotische Perspektiven / Myths, Rites, Simulacra: Semiotic Perspectives (= Angewandete Semiotik 18/19): 969-992.

2001. “Sučelja tekstova.” U: Andrej Blatnik: Papirnati labirinti, 181-185. Prevela Jagna Pogačnik. Zagreb: Hena com.

2001. “Strukturalna antropofagija.” U: Anthony Burgess: Požudno sjeme, 281-287. Preveo Vlado Opačić. Zagreb: Sysprint.

2001. Natuknice iz engleske i američke književnosti. U: Dunja Detoni-Dujmić et al. (ur): Leksikon stranih pisaca. Zagreb: Školska knjiga.

2000. “Bordering on History: Rewinding the Past in Don DeLillo’s Underworld.” S-European Journal for Semiotic Studies 12(2): 275-292.

2000. “Ništa do onog čega nema.” U: William Shakespeare: Macbeth, 7-24. Preveo Josip Torbarina, predgovor i bilješke Tomislav Brlek. Zagreb: Sysprit.

2000. “Skladan nesklad.” U: William Shakespeare: San ivanjske noći, 7-26. Preveo Milan Bogdanović, redigirao Josip Torbarina, predgovor i bilješke Tomislav Brlek. Zagreb: Sysprit.

1998. “Ill Seen, Well Said (On the Uses of Rhetoric in Julius Caesar and Coriolanus).” Studia Anglica et Romanica Zagrabiensia XLIII: 161-171.

1998. “Strangers in a Strange Land.” In Janja Ciglar-Žanić et al. (eds.): British Cultural Studies: Cross-Cultural Challenges, 85-92. Zagreb: The British Council Croatia.

Dekan Filozofskoga fakulteta u Zagrebu, na prijedlog Fakultetskoga vijeća sa sjednice od 17. 06. 2002. godine, imenovao je nâs, niže potpisane, u stručno povjerenstvo za ocjenu rezultata natječaja za izbor u znanstveno-nastavno zvanje docenta, izvanrednoga ili redovitog profesora za znanstveno područje humanističkih znanosti, polje jezikoslovlje, grana turkologija na Katedri za turkologiju u Odsjeku za orijentalne studije i hungarologiju Filozofskoga fakulteta. Natječaj je objavljen u dnevnome listu «Vjesnik», 29. 06. 2002. godine. Proučivši natječajnu građu, u duhu odgovarajućih odredaba Zakona o znanstvenoistraživačkoj djelatnosti, Zakona o visokim učilištima te odlukâ znanstvenih područnih vijeća Rektorskoga zbora visokih učilišta Republike Hrvatske, podnosimo Vijeću ovo

I Z V J E Š Ć E

1. Podaci o natječaju i natječajnoj građi

Na natječaj se prijavio samo jedan kandidat, i to dr. sc. Ekrem Čaušević, trenutno izvanredni profesor u Odsjeku za orijentalne studije i hungarologiju Filozofskoga fakulteta u Zagrebu. Kandidat je svojoj prijavi priložio životopis, izvješće o znanstveno-nastavnoj i stručnoj aktivnosti, popis radova i same radove. Fakultetsko je vijeće u tome povodu odlučilo da se prof. dr. sc. Fehim Nametak, redoviti profesor Univerziteta u Sarajevu, prof. dr. sc. Radoslav Katičić, akademik i professor emeritus i prof. dr. sc. Augustin Kovačec, akademik, imenuju u stručno povjerenstvo koje će u duhu gore rečenih zakonskih odredaba iznijeti mišljenje i ocjenu o kandidatu i njegovu dosadašnjem radu.

2. Životopis kandidatov i napredovanje u struci

Kandidat se rodio 27. veljače 1952. godine u Bihaću (BiH). U rodnome gradu završio je osmogodišnju školu i gimnaziju, na kojoj je maturirao s odličnim uspjehom. Godine 1970. upisao se na studij istočnih jezika (turski, arapski i perzijski) i književnosti na Filozofskome fakultetu u Sarajevu. Diplomirao je u rujnu 1974. s odličnom prosječnom ocjenom, a u rujnu 1976. izabran je za asistenta za turski jezik na istome fakultetu. Magistrirao je 1982. (suvremeni turski jezik), a doktorirao 1986. godine s disertacijom o razvoju futurskih formi u turskome jeziku. Iste godine promaknut je u znanstveno–nastavno zvanje docenta za suvremeni turski i osmanski jezik u Odsjeku za orijentalistiku istoga fakulteta. U razdoblju 1992-93. boravio je u SR Njemačkoj kao stipendist Zaklade A. von Humboldt iz Bonna. Po isteku stipendije (studeni 1993.) svoju sveučilišnu karijeru nastavlja na Filozofskome fakultetu u Zagrebu, gdje je utemeljio prve turkološke studije u Republici Hrvatskoj. Od 1994. predstojnik je Katedre za turkologiju u Odsjeku za orijentalne studije i hungarologiju. U lipnju 1997. izabran je u znanstveno–nastavno zvanje izvanrednoga profesora.

Kandidat je tijekom proteklih godina koristio veći broj istraživačkih stipendija. Dva puta (1992 – 93. i 2000.) boravio je u SR Njemačkoj (Seminar für Turkologie und Zentralasienkunde u Göttingenu) kao stipendist i gostujući znanstvenik Zaklade A. von Humboldt; za izradu magistarskog rada koristio je stipednije Vlade Republike Turske (Istambul, 1978 – 79.), a kasnije i stipendije TÖMER-a (Ankara, 1987.) i Centra za balkanološke studije u Sofiji (Budumpešta, 1981.) te nekoliko kraćih stipendija (do jednoga mjeseca) koje su mu omogućile boravak i rad u Njemačkoj, Bugarskoj i Turskoj.

Kandidat dr. sc. Ekrem Čaušević ima dvojno državljanstvo – bosanskohercegovačko i hrvatsko, u koje je primljen u studenome 1993. godine. Od stranih jezika u većoj ili manjoj mjeri, u govoru i pismu, vlada turskim, njemačkim, ruskim, služi se engleskim, arapskim i perzijskim, a od turkijskih jezika još azerbajdžanskim, uzbečkim, tatarskim i čagatajskim (starouzbečki); na svim tim jezicima čita znanstvenu literaturu, a znanstvene radove, osim na hrvatskome, piše na turskome i njemačkom jeziku. U 2000. godini izabran je za dopisnoga člana Türk Dil Kurumu (Ankara), krovne znanstvene institucije za turski jezik, utemeljene još 1932. godine.

3. ZNANSTVENA, NASTAVNA I STRUČNA DJELATNOST

A) Do izbora u zvanje izvanrednoga profesora

3.1. Znanstvena djelatnost

Do izbora u zvanje izvanrednoga profesora pristupnik je objavio knjigu (Gramatika suvremenoga turskog jezika, Zagreb 1996, 553 str.), 18 znanstvenih i velikih broj stručnih radova: 11 članaka, 16 recenzija i kritičkih osvrta te znatan broj bibliografskih priloga i prijevoda. Gramatika je doživjela veći broj međunarodnih recenzija na turskom, njemačkom, engleskom, francuskom i bosanskom jeziku. Međunarodne su ocjene pristupnikove gramatike iznimno pohvalne, npr.: «...Čauševićeva Gramatika ide rame uz rame s gramatikama najpoznatijih europskih i američkih autora kao što su J. Deny, H. J. Kissling, A. N. Kononov i G. L. Lewis» (Prof. dr. Milan Adamovic, Göttingen); «In conclusion, we may say that despite the corrections made in this article and some criticisim, this is the best grammar of Modern Turkish ever written» (Prof. dr. H. Jankovski, Poznań); «Čauševićeva Gramatika ni u kom pogledu ne zaostaje za spomenutim gramatikama turskog jezika, koje spadaju u sam vrh svjetske lingvističke turkologije» (Prof. dr. F. Nametak, Sarajevo); «Jedenfalls haben wir es hier mit einer ausgezeichneten Grammatik zu tun, die in keiner turkologischen Bibliothek fehlen sollte und der man weite Verbreitung nur von Herzen wünschen kann» (Prof. Dr. C. Römer, Beč). K tomu, pristupnikova je Gramatika najopsežniji i najtemeljitiji udžbenik turskoga jezika napisan u svijetu u zadnjih pedesetak godina i, što je kudikamo značajnije, vrhunsko djelo takve vrste. Osim u Zagrebu koristi se i u nekim inozemnim turkološkim centrima.

Od spomenutih 18 pristupnikovih znanstvenih radova 10 ih je objavljeno u časopisima s međunarodnom recenzijom, 2 u domaćem časopisu s priznatom međunarodnom recenzijom, 3 kao priopćenje sa znanstvenih skupova (od toga dva imaju međunarodnu recenziju), 1 kao poglavlje u domaćem zborniku i 2 u nerazvrstanim publikacijama. Pozornost privlači i raznovrsnost pristupnikovih radova. On se u njima bavi suvremenim turskim jezikom – fonologijom, semantikom glagolskih formi, sintaksom, jezičnim kontrastiranjem (radovi br. 10, 03, 09, 07, 12, 14, 15, 17), staroosmanskim (05, 11) i osmanskim jezikom (06), problemom transkripcije orijentalnih imena (08) i turskim idiomom rabljenim u Bosni u vrijeme osmanske vladavine (13, 16, 18). To ujedno i prvi radovi takove vrste u nas.

3.2. Rad u nastavi do izbora u znanstveno-nastavno zvanje izvanrednog profesora

Kao docent za turski jezik na Filozofskome fakultetu Univerziteta u Sarajevu pristupnik je vodio predmet Suvremeni turski jezik (na svim četirima godinama studija), Osmanski jezik (treća i četvrta godina) i Uvod u povijest turkijskih naroda. Deset godina bio je predstojnik sarajevske Katedre za turski jezik i književnost, a dvaput i pročelnik Odsjeka za orijentalistiku. Dvije godine obnašao je i dužnost dekana filoloških odsjeka na Filozofskome fakultetu u Sarajevu.

Od 1994. godine pristupnik predaje turkološke predmete na Katedri za turkologiju Filozofskoga fakulteta Sveučilišta u Zagrebu, kojoj je i utemeljitelj. U nekoliko zadnjih godina vodi predmete Turski I. – fonetika i fonologija (prva godina), Turski II. – morfologija s osnovama sintakse (druga godina), Turski III. – Sintaksa (treća godina), Turski IV. – Ustroj turkijskih jezika (četvrta godina), Uvod u osmanski jezik (treća godina), Osmanski jezik (četvrta godina) i Uvod u turkologiju (prva godina studija). Takvo enormno opterećenje u nastavi, koje varira od 12 do 14 sati tjedno, najbolje pokazuje koliko truda i energije kandidat ulaže da se Katedra održi i da stasaju talentirani novaci koji bi u dogledno vrijeme preuzeli dio tih obveza. Kandidat je k tomu i šef Katedre od njezina osnutka, a jedanput je obnašao i dužnost pročelnika Odsjeka (1995-1997.).

4. Znanstveni i stručni radovi nakon izbora u zvanje izvanrednog profesora (1997 – 2002.)

Nakon izbora u zvanje izvanrednoga profesora pristupnik je objavio jednu knjigu, 8 znanstvenih radova s međunarodnom i međunarodno priznatom recenzijom (v. Bibliografiju), 3 priopćenja sa znanstvenih skupova (dva s međunarodnom recenzijom), jedno poglavlje u knjizi te 27 enciklopedijskih natuknica, 8 prikaza i recenzija u našim i stranim časopisima, prijevod jedne knjige s turskog jezika i stanovit broj manjih stručnih priloga. Većina tih radova citirana je u turkološkim bibliografijama Turkologischer Anzeiger (Institut für Orientalistik der Universität Wien & Akadémiai Kiadó Budapest) i Handbduch der türkischen Sprachwissenschaft I. (Akadémiai Kiadó, Budapest 1990.)

4.1. Knjige

· Turkološka čitanka – Türk Basınından Seçmeler [Zagreb 2002, 243 str.] zapravo je izbor tekstova iz turskoga tiska s komentarima (113 napomena) i glosarom od oko 5700 riječi. U Turkološku čitanku uvrštene su poznate tiskovine različitih političkih opcija kako bi sadržaj i leksik tekstova odrazili svekoliku društvenu, političku, gospodarsku i kulturnu zbilju suvremene Turske. Da bi studentima olakšao čitanje i razumijevanje teksta, pristupnik u komentarima daje različita pojašnjenja – od gramatičkih do onih koji se referiraju na kakav događaj, pojedince, političku zbilju, politički i stranački ustroj Turske te na aktualna i druga događanja u toj zemlji. Zahvaljujući Čitanci, studenti Turkologije lakše mogu shvatiti problematiku o kojoj je u konkretnu tekstu riječ te ovladati jezikom masovnih medija. Na kraju Čitanke nalazi se glosar koji je u stanovitu smislu prvi tursko – hrvatski leksikografski rad objavljen u nas. Turkološka čitanka iznimno je korisno djelo za unapređenje nastave turskoga jezika. Takav ili sličan priručnik imaju neki rijetki (mahom ‘stari’) turkološki centri, te se iz toga dade zaključiti kako je zagrebačka turkologija u svojih svega osam godina postojanja napravila velike korake u pogledu udžbenikâ – pristupnik je autor i Gramatike suvremenog turskog jezika – i u tom hitrom i kvalitativnom pomaku pristupnikova je zasluga iznimno velika.

4.2 Znanstveni radovi u časopisima

· Adverbijalizacija u turskome jeziku [POF 46/1996. (1997). 13 – 37]. U ovome radu pristupnik se bavi kontrastivnom analizom turskih gerundnih klauzâ i zavisnih adverbijalnih (načinskih i vremenskih) rečenicâ u bosanskom jeziku. U ustroju takve turske rečenice pristupnik razlikuje dva segmenta: a) bazni (temeljna rečenica prije preoblike adverbijalizacije) i b) gerundni (ishodišna rečenica prije preoblike adverbijalizacije). Prema pristupnikovu mišljenju gerundni segment kao konstituent turske rečenice ne može smatrati zavisnom rečenicom (o tom se problemu diskutira više desetljeća) nego proširenim adverbijalom vremena i načina. Naime, gerund kao infinitna gl. forma s relativnim značenjem vremena uvijek je podređen finitnome predikatu s kojim je u obvezatnom odnosu korelacije, te je gerundni segment uvijek kontekstualno uključen. Semantička analiza turskih rečenica s gerundnim adverbijalima u kontrastiranju s odgovarajućim zavisnosloženim adverbijalnim rečenicama u hrvatskom / bosanskom jeziku središnji je dio ovoga zanimljiva kontrastivnog rada.

· Nominalizacija u turskome jeziku II. Prilog kontrastivnoj analizi sintakse turskog i hrvatskog jezika [SL 43-44. 1997. 29-60]. U drugome dijelu svoga rada o nominalizaciji pristupnik govori o nominalizatorima –mA, -masI, -(y)Iş, -DIK+PS i –(y)AcAK+PS, njihovim značenjima i funkciji u ustroju temeljne rečenice te o njihovim strukturnim (rečeničnim i nerečeničnim) i značenjskim evivalentima u hrvatskome jeziku. Posebnu pozornost pristupnik posvećuje odnosu strukture i semantike na primjeru turskih nominaliziranih rečenica. Tu se u prvome redu misli na odabir padeža subjekta nominalizirane rečenice (alternativa: genitiv ili apsolutni padež), u čemu nenativni govornici turskoga jezika najčešće griješe. Pristupnik polazi od pretpostavke da padež subjekta nominalizirane rečenice najprije ovisi o obavijesnome ustrojstvu ishodišne rečenice: ako je njezin subjekt u prednjem polju rečenice (tema), tad je obvezatno u genitivu. Na većem broju primjera pristupnik je ustanovio još dva pomoćna kriterija temeljem kojih nenativni govornik može znati kad je obvezatna uporaba genitiva, odnosno apsolutnoga padeža subjekta nominalizirane rečenice. Rad je jako zanimljiv i donosi nove ideje o sintaktičkome ustroju turskoga jezika, ujedno je i značajan doprinost kontrastiranju turskog s nekim od indoeuropskih jezika.

· Türkische Sprichwörter aus Bosnien [MT, Band 19. 1998. 63 - 68]. U ovome se radu pristupnik vraća temi koja ga je godinama zaokupljala, a to je tzv. bosanski turski jezik (tj. turski idiom koji su rabili neturski podanici Osmanskoga Carstva u komunikaciji s etničkim Turcima) i malobrojni rukopisi napisani na tom idiomu. Dr. Čaušević naime objavljuje 33 turske poslovice koje je Josip Dragomanović (1828. – 1908.), diplomat i prevoditelj hrvatskoga podrijetla, sabrao u dodatku svoga prijevoda glasovite osmanske gramatike Kavaidi Osmaniye. Dragomanovićeve poslovice popraćene su kratkim jezičnim komentarima (kad je to ustrebalo) i uspoređene sa svojim suvremenim inačicama. Prezentirani materijal značajan je ne samo s jezičnog, nego i s kulturološkoga aspekta.

· Weitere türkische Sprichwörter aus Bosnien [MT, Band 20. 1999. 73 - 96]. Nakon objavljivanja 1873. god. tiskanih, ali već odavno zaboravljenih turskih poslovica iz Bosne i Hercegovine, pristupnik nastavlja potragu za tim vrijednim jezičnim i paremiološkim materijalom, ovaj put u rukopisnim gramatikama turskoga jezika. Autori tih gramatika iz 19. st. jesu franjevački svećenici iz Bosne i Hercegovine. Slijedeći identičnu metodologiju kao i u prethodnu radu, pristupnik objavljuje 187 turskih poslovica koje je pronašao u rukopisima Nr. 8 i Nr. 19572, pohranjenim u Biblioteci samostana Sveti Duh u Fojnici. Da se radi o doista vrijednu i zanimljivu jezičnom i paremiološkom materijalu potvrđuje i činjenica da za 75 među njima nije pronađena inačica u suvremenom jeziku, tj. da su danas vjerojatno zaboravljene. Valja napomenuti da su spomenuta dva rada o turskim poslovicama prvi te vrste u nas.

· ‘Turci’ u Satiru Matije Antuna Relkovića [POF 47-48/1997-98. (1999). 67-84]. U ovome radu pristupnik je u nekim segmentima objedinio dva referata sa znanstvenih skupova u Zagrebu, odnosno Beču (v. niže), te ih dopunio stihovima iz Relkovićeva Satira. Tako je na jednome mjestu progovorio ne samo o turcizmima u Relkovićevim djelima, nego – kroz Relkovićeve stihove – i o njegovoj recepciji „Turaka“ (zapravo muslimanskoga puka pretežito iz sjeverne i sjeverozapadne Bosne), pjesnikovim vrijednosnim sudovima o ‘Turcima, turskom zemanu i zlim turskim adetima’ te o razlozima takve negativne recepcije i povijesnim zbivanjima u Slavoniji nakon njezina oslobođenja od Osmanlija.

· ‘Massime spirituali’ und ‘Sopra la dottrina cristiana’: katholische Texte in türkischer Sprache aus Bosnien-Herzegowina (19. Jh.). [MT, Band 21. 2000. 111-145]. Daljnja istraživanja rukopisâ iz franjevačkih samostana u BiH urodila su otkrićem triju zanimljivih tekstova napisanih na turskome jeziku. Dva od tih tekstova sadržajno pripadaju katoličkome katekizmu, dok je treći turski prijevod poznate pjesme „Si queris miracula“, posvećene sv. Anti Padovanskom, posebno štovanom među franjevcima i u katoličkom puku u Bosni i Hercegovini. Pristupnik u svome članku nastoji dokučiti razlog zbog kojega su ti tekstovi iz nepoznata izvornika najvjerojatnije prevedeni na turski jezik i kakvoj su svrsi služili. Prvi dio rada posvećen je detaljnoj jezičnoj analizi turskog idioma na kojemu su tekstovi napisani. Pristupnik ustvrđuje da su oni napisani na nekoj vrsti „miješanoga jezika“, tj. na bosanskom turskom idiomu (tzv. zapadnorumelijskom dijalektu turskoga jezika) koji je pretrpio vrlo snažne utjecaje novoosmanskoga predstandarda iz 19. st. Temeljem toga kolega Čaušević pretpostavlja da je tekstove napisao anonimni fratar rođen u Bosni, koji je turski naučio doma, a usavršio ga na nekoj službi u Carigradu, i koji se školovao u Italiji jer je uz turski tekst navođen i parcijalni prijevod na talijanski jezik. U drugom dijelu rada integralno su publicirana sva tri turska teksta uz vrlo detaljne jezične komentare. Navedeni rad pristupnika višestruko je vrijedan: 1) jer se broj takvih pronađenih i objavljenih tekstova doslovno može nabrojiti na prste jedne ruke; 2) jer su, budući malobrojni, prozni tekstovi vrlo važni za dijalektološka istraživanja turskog jezika, odnosno idioma koji je stoljećima rabljen u Bosni da bi potom izumro s posljednjim svojim bilingvalnim govornicima; 3) jer se odnose na vjersku i kulturnu povijesti Bosne i Hercegovine pod osmanskom upravom i jer je nastanak tekstova katoličkog sadržaja na turskom jeziku u sredini koja je stoljećima bila u jaku ozračju islama i islamskog svjetonazora doista kuriozitet.

· ‘Onu suz ettirmek ićin bir zanaat vereim’ - Neka zapažanja o leksiku latiničnih tekstova na turskom jeziku [POF 49/1999. (2000). 9-18]. U ovome radu pristupnik analizira tekstove i primjere iz rukopisnih gramatika turskog jezika iz 19. st. te dolazi do zanimljivih zapažanja o leksiku u Bosni i Hercegovini rabljena turskog idioma. Budući da su ga rabili nenativni (pretežito slavenski) podanici Osmanske Carevine, taj se turski idiom po svojemu leksiku u stanovitoj mjeri razlikovao od ostalih zapadnorumelijskih dijalekata, koji i danas kao svoj materinski jezik koriste turske manjine u Bugarskoj, na Kosovu i u Makedoniji. Pristupnik zapaža da su se promjene u leksiku turskog idioma u Bosni događale na sljedeće načine: 1) proširenjem značenja kakvog turskog leksema; 2) ‘terminologizacijom’ leksema općeg značenja [to je posebice zamjetljivo u tekstovima specifičnog sadržaja, odnosno njihovu ‘transferu’ iz jedne u drugu, a k tomu i bitno različitu, kulturu]; 3) uporabom tuđica, posebice onih koje se tiču vjerskog i svekolikog birokratskog nazivlja nedominantne vjere i ideologije; 4) leksičkim invencijama, kalkovima, polukalkovina i sl. porijeklo kojih najčešće nije tursko, ali su ukalupljene u turske tvorbene obrasce do te mjere da se tako doimlju. Pristupnik zadnji i ujedno nazanimljiviji način ilustrira primjerima s glagolom suz ~ süz etmek (ettirmek) u turskim tekstovima iz Bosne i Hercegovine.

· ‘Bosnian’ Turkish and its Authentic Features [POF 50. 2002. 365-374]. Ovaj rad posvećen je opisu sintaktičkih osobitosti turskoga idioma koji su muslimanski kolonisti rabili u južnoj Mađarskoj u razdoblju osmanske vlasti, i koji je glasoviti mađarski turkolog J. Németh nazvao ‘bosanskim turskim dijalektom’ (Bosnischtürkisch). Pristupnik naime analizira jezična obilježja glasovita Illésházyjeva rukopisa (Dictionarium turcico-latinum iz 1668. god.) i zaključuje da su odstupanja u turskoj sintaksi posljedica snažne interferencije slavenskoga supstrata – materinjeg jezika neturskih podanika - i turskog idioma koji su rabili etnički ne-Turci u komunikaciji s osmanskim vlastima. Potom klasificira takve sintaktičke kalkove, u koje, između ostalih, ubraja sljedeće: stavljanje predikata na početak rečenice; uporabu turskih glagolskih imenica samo u apsolutnome padežu zbog interferencije takvih konstrukcijâ s infinitivom na –ti; preobliku pitanja bez uporabe upitnog priloga i(li) upitne partikule MI; uporabu upitne zamjenice nice i hanćisi „koji?“ u funkciji odnosne zamjenice; konjunkcionalizacija priloga i parikula i njihovu uporabu po uzoru na sindetske rečenice u materinjem jeziku itd. Rad je iznimno vrijedan doprinos lingvističkoj turkologiji.

4.3. Priopćenja s kongresa i ostalih znanstvenih skupova

· Turkološke marginalije o Relkovićevu Satiru [Matija Antun Relković i Slavonija 18. st., Zagreb-Davor 2000. 233-243]. U ovome radu sa Simpozija o A. M. Relkoviću pristupnik promišlja neka ‘opća mjesta’ u prosudbama o Turcima i turcizmima u Relkovićevu Satiru. Pristupnik ističe da su ‘Turci’ o kojima Relković govori zapravo muslimani slavenske krvi. Analizom fonetskoga lika nekih Relkovićevih turcizama i njihovom usporedbom s turcizmima sačuvanim u Bosni, pristupnik potvrđuje svoju pretpostavku. Istodobno se u njezinoj potkrepi poziva i na povijesne činjenice, po kojima je osmanska vlast nakon osvajanja Slavonije i južne Mađarske ta područja sustavno naseljavala upravo bosanskim (u manjoj mjeri rumunjskim, bugarskim i albanskim) kolonistima iz sjeverozapadne Bosne i graničnih dijelova Srbije.

· Das Türkenbild in ‘Satir’ von Matija Antun Relković [AVO, Wien 1999. 59-65]. Relković i njegovo djelo tema su kojom se pristupnik bavi i u referatu podnesenu na Internacionalnom kongresu za turske studije (13. CIEPO-Symposium, 21.- 24. 09. 1998.) u Beču. Za razliku od već netom spomenutog, u ovome se referatu pristupnik zadržava na recepciji ‘Turaka’ u Satiru te na razlozima zbog kojih su muslimanski kolonisti iz sjeverozapadne Bosne u to vrijeme poistovjećeni s Turcima. U referatu se govori i o kulturološkom aspektu doticaja dviju bitno različitih kultura i civilizacija te o utjecajima jedne na drugu. Pristupnik pokušava povući koliko-toliko transparentnu granicu između autorovih vrijednosnih sudova na jednoj, te povijesnih činjenica na drugoj strani.

· Prve gramatike turskoga jezika u Bosni i Hercegovini [Zbornik radova o fra Anđelu Zvizdoviću. Sarajevo-Fojnica 2000. 487-499]. U radu se govori o predznanstvenome razdoblju bosanskohercegovačke turkologije, odnosno o rukopisnim gramatikama turskog jezika iz 19. st. i prvoj tiskanoj gramatici tog jezika na našim prostorima – glasovitome djelu Kavaidi Osmaniye, koje je na hrvatski preveo prevoditelj i diplomat Josip Dragomanović i tiskao u Sarajevu 1873. godine.

· Tri katolička teksta na turskome jeziku iz Bosne i Hercegovine [Trava od srca. Hrvatske Indije II. Zagreb 2000. 145-190]. Ovo je kraća verzija rada ‘Massime spirituali’ und ‘Sopra la dottrina cristiana’: katholische Texte in türkischer Sprache aus Bosnien-Herzegowina (19. Jh.), koji je pristupnik najprije objavio na hrvatskome jeziku u zborniku posvećenu akademiku prof. dr. Radoslavu Katičiću. O radu opširnije v. gore.

Kandidat je u 2000. godini radio na samostalnome projektu Handschriftliche Grammatiken der türkischen Sprache, 19. Jh. kao stipendist Zaklade A. von Humboldt te kao istraživač sudjelovao u znanstvenom projektu Croato-Turcica (odgovorni istraživač prof. dr. Nenad Moačanin), koji financira Ministarstvo znanosti i tehnologije.

4.4. Stručni radovi, kongresi, prijevodi

U razdoblju do izbora u zvanje izvanrednoga profesora kandidat je objavio

· 14 natuknica Hrvatskome leksikonu (Tom I. i II., Zagreb 1996.);

· 13 natuknica u Hrvatskoj enciklopediji I. (A-B);

· 8 prikaza i recenzija relevantnih turkoloških publikacija u našim i stranim časopisima;

· brojne bibliografske priloge u Turkologischer Anzeigeru, koji izdaju Orijentalni institit u Beču i Mađarska akademija znanosti,

te s priopćenjima sudjelovao na

· Skupu u povodu sedamstote obljetnice smrti fra Anđela Zvizdovića (Sarajevo, listopad 1998., priopćenje objavljeno);

· Znanstvenom skupu u povodu 200. godišnjice smrti M. A. Relkovića (Zagreb – Vinkovci -Davor, 24 – 25. travnja 1998., priopćenje objavljeno)

· 13. simpoziju CIEPO (Wien, 21 – 24. 09. 1998., priopćenje objavljeno);

· Simpoziju ‘Ottoman Bosnia: Texts, Materials, Interpretations’ (Sarajevo, 8 – 9. lipnja 2001., priopćenje: Kronika bosanskohercegovačke trukologije);

· Simpoziju ‘Teaching Turkish As a Second or Foreign Language in Europe’ (Ankara, 24 – 28. listopada 2001. priopćenje: ‘Comparative method in teaching Turkish as a foreign Language’).

Sudjelovao je k tomu i u izradi «Rječnika stranih rječi» V. Anića i I. Goldsteina (Zagreb 1999.) kao konzultant za orijentalne (bliskoistočne) etimologije, te s turskog jezika preveo knjigu s naslovom Süleyman Demirel: Pogled s Bospora, objavljenu 1997. godine u nakladi Hrvatske sveučilišne naklade i Hrvatskog instituta za povijest.

U sarajevskome razdoblju svoga rada kandidat je bio član uredništva biblioteke «Lingvistika i poetika» izdavačke kuće Svjetlost, a sada je jedan od urednika serije Bibliotheca orientalica Sekcije za orijentalistiku Hrvatskoga filološkog društva i Filozofskoga fakulteta Sveučilišta u Zagrebu..

Tijekom 2000. izabran je za dopisnoga člana Türk Dil Kurumu u Ankari, krovne turske institucije za turski jezik, a Ministarstvo vanjskih poslova Republike Turske dodijelilo mu je odličje za posebne zasluge na polju znanosti i kulture.

5. Rad u nastavi nakon izbora u znanstveno-nastavno zvanje izvanrednog profesora 1997.

I nakon izbora u zvanje izvanrednoga profesora kandidat je zbog teških kadrovskih prilika na Katedri bio primoran voditi temeljne kolegije na studiju Turkologije (od 12 do 14 sati tjedno!), a da pri tome – možda nije na odmet i to spomenuti – nikada nije bio honoriran za taj izniman napor i dopinos nastavi. U njegove enormne nastavne obveze ulaze sljedeći predmeti: Turski jezik I. – fonetika i fonologija (1. godina); Turski jezik II. – morfologija s osnovama sintakse (2. godina); Turski jezik III. – sintaksa (3. godina); Ustroj turkijskih jezika (4. godina); Uvod u osmanski jezik (3. godina), Osmanski jezik (4. godina), Uvod u turkologiju (1. godina).

Kandidat je, i pored velikih obveza, u proteklih nekoliko godina (do 2000.) bio i gostujući prof. u Sarajevu na dodiplomskome studiju Turkologije budući da je osjećao moralnu obvezu pružiti potporu Fakultetu i Sveučilištu na kojemu je znanstveno stasao i godinama radio. Bio je također i mentorom dvoje kandidata koji su kod njega obranili svoje magistarske radove.

Kao predstojnik Katedre za turkologiju i kao jedini stalno zaposleni nastavnik na njoj, kandidat godinama obavlja sve stručne i organizacijske poslove, ispite, kolokvije i vodi seminarske i diplomske radnje. Za potrebe nastave priredio je i skripta osmanskih tekstova, koja su korištena kao interni priručnik za uvodna predavanja iz osmanističkih studija.

Nakon utemeljenja Katedre za turkologiju 1994. godine kandidat je preuzeo predstojništvo i do danas skrbi za njezin razvoj i normalno funkcioniranje u teškim kadrovskim prilikama. Kao predstojnik Katedre, dr. sc. Čaušević veliku pozornost posvećuje obogaćenju knjižnoga fonda Knjižnice za turkologiju, te je u proteklim godinama osobnim zalaganjem preko Veleposlanstva Republike Turske rečenoj Knjižnici priskrbio više od dvije stotine knjiga.

6. Zaključna ocjena i prijedlog povjerenstva

Na temelju iznesenog Povjerenstvo iznosi sljedeće

M i š l j e n j e

U lingvističko-filološkom i stručnom pogledu radovi kadnidata dr. sc. Ekrema Čauševića u samome su vrhu recentnih turkoloških istraživanj. Kao takvi, oni su prepoznati u europskim i turskim turkološkim krugovima. Sigurno su tomu potvrda i kandidatovi stalni kontakti i suradnja s kolegama i centrima u inozemstvu, kao i njegov izbor za dopisnoga člana Türk Dil Kurumu, institucije koja je neka vrsta turske jezične akademije. Njegovi radovi posvećeni kontrastivnoj analizi sintakse turskog i hrvatskog jezika, napose i njegova gramatika, spadaju u fundamentalna istraživanja iz područja suvremenoga turskog jezika te su bitan prinos i poticaj turkologiji općenito. Po mišljenju Povjerenstva pristupnik dr. sc. Ekrem Čaušević, izvanredni profesor na Ketedri za turkologiju, ispunjava sve propisane znanstvene, stručne i nastavne preduvjete (v. članak 42, stavak 1. Zakona o znanstvenoj i istraživačkoj djelatnosti, zatim članak 74, stavak 1. Zakona o visokim učilištima, kao i odgovarajuće odluke Rektorskoga zbora visokih učilišta Republike Hrvatske) za izbor u znanstveno-nastavno zvanje redovitoga profesora na Katedri za turkologiju u Odsjeku za orijentalne studije i hungarologiju. Osim zakonom propisanih, pristupnik ispunjava i posebne uvjete:

1) Ima objavljene dvije knjige, 26 znanstvenih radova u inozemnim časopisima i časopisima s međunarodno priznatom recenzijom, 4 rada u zbornicima s međunarodnom recenzijom te veliki broj stručnih radova u različitim publikacijama;

2) Nakon izbora u zvanje izvanrednoga profesora objavio je jednu knjigu (udžbenik), 8 znanstvenih radova u inozemnim časopisima i časopisima s međunarodno priznatom recenzijom, 2 rada u zbornicima te znatan broj stručnih radova, recenzija, enciklopedijskih natuknica i dr.;

3) Održao je veći broj priopćenja na znanstvenim skupovima, od toga 5 na međunarodnim znanstvenim skupovima;

4) Autor je udžbenika i priručnika (Gramatika suvremenoga turskog jezika i Turkološka čitanka) koji se kao jedine bibliografske jedinice te vrste na hrvatskome jeziku koriste u dodiplomskoj nastavi (i ne samo u Hrvatskoj);

5) Svojim je udžbenicima bitno unaprijedio nastavni proces i time sigurno znatno utjecao na razvoj studija turkologije, kojemu je i utemeljitelj u Hrvatskoj;

6) Kao istraživač radio je na projektu ‘Croato-Turcica’, a kao stipendist Zaklade A. von Humboldt iz Bonna na samostalnonim istraživačkim projektima ‘Kontrastivna analiza sintakse turskoga i hrvatskog jezika’ (1992-93.) i ‘Handschriftliche Grammatiken der türkischen Sprache aus Bosnien und Herzegowina, 19. Jh.’ (2000.);

7) Pod njegovim mentorstvom tri su pristupnika izradila magisterij i postigla akademski stupanj magistra znanosti;

8) Pod njegovim je mentorstvom izrađen veliki broj diplomskih radova jer je dvadeset i dvije godine predavao kao jedini nastavnik turskoga jezika na Univerzitetu u Sarajevu te na Sveučilištu u Zagrebu.

Na temelju izloženog predlažemo da Fakultetsko vijeće Filozofskoga fakulteta u Zagrebu izabere dr. sc. Ekrema Čauševića, izvanrednog profesora, u znanstveno-nastavno zvanje redovitog profesora za znanstveno područje humanističkih znanosti, polje znanost o jeziku, grana turkologija u Odsjeku za orijentalne studije i hungarologiju.

U Zagrebu, 2. rujna 2002.

Stručno povjerenstvo:

1. Prof. dr. sc. Fehim Nametak, redoviti profesor

2. Prof. dr. sc. Radoslav Katičić, akademik

3. Prof. dr. sc. Augustin Kovačec, akademik

Dr. sc. Ekrem Čaušević, izvanredni prof.

Filozofski fakultet Sveučilišta u Zagrebu

Odsjek za opću lingvistiku i orijentalne studije

Katedra za turkologiju

U Zagrebu, 2. srpnja 2002.

P O P I S R A D O V A

RADOVI DO IZBORA U IZVANREDNOGA PROFESORA

Korištene kratice:

AVO Acta Viennensia Ottomanica. Institut für Orientalistik, Wien

MT Materialia Turcica. Seminar für Turkologie und Zentralasienkunde, Göttingen

POF Prilozi za orijentalnu filologiju. Orijentalni institut, Sarajevo

RFFS Radovi Filozofskoga fakulteta u Sarajevu

SL Suvremena lingvistika. Filozofski fakultet, Zagreb

TA Turkologischer Anzeiger. Institut für Orientalistik, Wien

UJ Uporabno jezikoslovje, Ljubljana

A. KNJIGE:

· Gramatika suvremenoga turskog jezika. Hrvatska sveučilišna naklada, Zagreb, 1996, 553 str. ISBN 953-169-102-9

Prikazi: F. Nametak: Oslobođenje (Sarajevo) 07. 07. 1996. 9; K. Filan: Türk Dilleri Aaraştırmaları (Ankara – İstanbul) 7. 1997. 261-270; H. Jankowski: Türk Dilleri Araştırmaları (Ankara – İstanbul) 8. 1998. 229-240; K. Filan: Türk Dili (Ankara) 2. 1998. Sayı 559. 86-95; K. Filan, Prilozi za orijentalnu filologiju 1998. 231-241; C. Römer: Wiener Zeitschrift für die Kunde des Morgenlandes (Wien) 88. Band. 1998. 419 - 412; M. Mollova: Turcica (Strasbourg) Tome 32, 493-494; Gramatika citirana u: The Turkic Languages. Edited by L. Johanson and É. Á. Csató. London and New York 1998; Turkologischer Anzeiger 24, Wien 2000; Wieser Enzyklopädie des Europäischen Ostens, Band 10. Herausgegeben von Miloš Okuka unter Mitwirkung von G. Krenn. Wieser Verlag, Klagenfurt 2002.

B. ZNANSTVENI I STRUČNI RADOVI:

· Mahmud al-Kašgârî, leksikograf i komparatist iz 11. st. Pregled 10. 1982. 1261-1269.

· Semantička analiza intencionala-futura u suvremenom turskom jeziku. POF 32-33/1982-83. (1984.). 27-50.

· Onbirinci Yüzyılın Sözlükçü ve Karşılaştırmacısı Kaşgarlı Mahmut. Çevren 38. 1983. 19-27.

· Jesu li u staroosmanskom jeziku postojale dvije zasebne paradigme ‘optativne’ forme na

-(y)A? POF 37/1987. (1988.). 73-89.

· Osmanlı - Türk Dilinde -(y)AsI gelecek zaman partisipinin yokolmasını etkileyen bazı nedenler. Çevren 11-12. 1988. 23-34.

· Logičko - semantički i semantičko - sintaktaktički odnos upravnog i autorskog govora u složenim rečenicama s kvaziveznikom / transformantom diye u suvremenome turskom jeziku. POF 38/1988. (1989.). 41-61.

· U prilog naučnoj transkripciji vlastitih imena bosanskohercegovačkih stvaralaca na orijentalnim jezicima. POF 39/1989. (1990.). 163-171.

· Kontrastivni pogled na kategoriju gl. načina u suvremenome turskom i sh./hs. jeziku. UJ 1989. 560-564.

· Jesu li turski palatali /k’/, /g’/, /l’/ fonemi ili alofoni? Prizma 1. Sarajevo 1990. 119-123.

· O jednoj ‘marginalnoj’ formi staroosmanskoga jezika: particip futura na -(y)AsI. RFFS, Knjiga II. 1990. 153-164.

· O deiktičkoj funkciji posesivnoga sufiksa -(S)I i zamjenica BU i ŞU u turskom jeziku. POF 40/1990. (1991.). 25-38.

· ‘Bosanski’ turski i njegova autentična obilježja. POF 41. 1991. 385-394.

· Struktura turske rečenice. Prilog kontrastivnoj analizi sintakse turskog i hrvatskog jezika. SL 37. 1994. 5-34.

· Nominalizacija u turskome jeziku (I). Prilog kontrastivnoj analizi sintakse turskog i hrvatskog jezika. SL 40. 1995. 33-50.

· Das Türkische des Josip Dragomanović. MT, Band 17. 1996. 119-141.

· Negacija u turskome jeziku. POF 44 – 45. 1996. 51 - 66.

· Kavaidi Osmaniye’nin Hırvatça Çevirisi. Türk Dil Kurumu: 3. Uluslararası Türk Dil Kurultayı 1996. Ankara 1999. 267-277].

C. STRUČNI PRILOZI, ENCIKLOPEDIJSKE NATUKNICE, NOVINSKI ČLANCI

· Orijentalistika između nauke i folklora - postupci transkribiranja vlastitih imena bh. stvaralaca na orijentalnim jezicima. Odjek 10. 15 - 31. 5. 1986. 22-23.

· Tatari i tatarski jezik. Odjek 5. 1 - 15. 3. 1987. 22-23.

· Hanikah. EJ IV. (E-HRV). JLZ ‘Miroslav Krleža’, Zagreb 1986. 673.

· Imaret. EJ V. (HRV-JANJ). JLZ ‘Miroslav Krleža’, Zagreb 1988. 548.

· O značenju institucije vakufa u nas. Odjek 2, 15-31.1.1983., str. 9 -10.

· Turkijski narodi nakon raspada SSSR-a. Takvim 1995 (MIZ u RH). 149-160.

· Središnja Azija nakon raspada SSSR-a: Turkmenistan. Nedjeljna Dalmacija (ND) 14. 4. 1995. 42-43;

· Središnja Azija nakon raspada SSSR-a: Uzbekistan. ND 21. 4. 1995. 42-43.

· Središnja Azija nakon raspada SSSR-a: Kazahstan. ND 28. 4. 1995. str. 42-43.

· Središnja Azija nakon raspada SSSR-a: Kirgistan. ND 5. 5. 1995. 42-43.

· Središnja Azija nakon raspada SSSR-a: Tadžikistan. ND 12. 5 . 1995. 42-43.

D. RECENZIJE I KRITIČKI OSVRTI

· Turkologischer Anzeiger 5. Wien 1977, 216 str. Odjek 8. 15- 30. 4.1978. 4.

· S. Đinđić: Udžbenik turskog jezika. Beograd 1979. POF 31. 1981. 216-223.

· Prilozi za orijentalnu filologiju 31. 1981/1982. Oslobođenje 9. 10. 1982. KUN. 2.

· E. Prokosch: Studien zur Grammatik des Osmanisch-Türkischen. Freiburg 1980. POF 34 / 1984. (1985.). 231-232.

· Türk Dili ve Edebiyatı Ansiklopedisi I - IV. İstanbul 1977 - 1982. Çevren 12 / 46. 1985. 139-142.

· V. G. Guzev: Staroosmanskij jazyk. Moskva 1979. POF 35/1985. (1986.). 223-225.

· Enciklopedija turskog jezika i književnosti (TDEA), I - IV. İstanbul 1977 - 1984. POF 35/ 1985. (1986.). 225-227.

· L. Hadžiosmanović - S. Trako: Tragom poezije bosanskohercegovačkih Muslimana na turskom jeziku. Sarajevo 1985. Odjek 8. 15 - 30. 4. 1986. 23-24.

· A. N. Kononov: Istorija izučenija tjurkskih jazykov v Rossii. Leningrad 1982. Kulture istoka IV. 12 / 4-6. 1987. 64-65.

· A. I. Zahidi: Muasir äreb dilinde türk mänşeli sözler. Bakı 1977. POF 37/1987. (1988). 285-287.

· I. N. Ševarnidze: Formy glagola v jazyke tjurkskih runičeskih nadpisej. Tbilisi 1986. POF 38/1988. (1989). 283-286.

· V. Boškov: Katalog turskih rukopisa u franjevačkim samostanima u BiH. Sarajevo 1988. POF 39/1989. (1990). 297-299.

· M. Adamović: Konjugationsgeschichte der türkischen Sprache. Leiden 1985. POF 40/ 1990. (1991). 265-268.

· Türk Dilleri Araştırmaları. Cilt 3. Talat Tekin Armağanı. Ankara 1993. 237+ VIII str. SL 38. 85-87.

· S. Balić: Kultura Bošnjaka - muslimanska komponenta. Zagreb 1994. Nedjeljna Dalmacija 21. 7. 1995. 34-35.

· Milan Adamović: Kelile ü Dimne. Türkische Handscıhrift T 189 der Forschungsbibliothek Gotha. Hildesheim - Zuerich – New York 1994, 569 str.

a) MT, Band 17. 1996. 186-187.

b) POF 46/1996. (1997). 222 - 223.

D. BIBLIOGRAFIJE, BIBLIOGRAFSKI PRILOZI

Turkologischer Anzeiger. Institut für Orientalistik der Universitaet Wien. (Međunarodna turkološka bibliografija, izlazi jedanput godišnje. Kao stalni suradnik za Bosnu i Hercegovinu (ranije i Hrvatsku i Sloveniju) sudjelovao u izradi dolje navedenih svezaka.)

· TA 10. Institut für Orientalistik, Wien 1984.

· TA 11. Institut für Orientalistik, Wien 1985.

· TA 13. Institut für Orientalistik, Wien 1987.

· TA 14. Institut für Orientalistik, Wien 1988.

· TA 15. Institut für Orientalistik, Wien 1989.

· TA 16. Institut für Orientalistik, Wien 1990.

· TA 17. Institut für Orientalistik, Wien 1991.

· TA 18. Institut für Orientalistik, Wien 1992.

· TA 19. Institut für Orientalistik, Wien 1993.

· TA 20. Institut für Orientalistik, Wien 1994.

IV. PRIJEVODI

A) Kniževni prijevodi

· B. R. Eyyuboğlu: Pjesme. Život 7–8. 1983. 39-41.

· M. C. Anday: Pjesme. Lica 8-9. 1981. 56-59.

· R. Özdenören: Ognjište (Ocak). Odjek 18. 15 - 30. 9.1988. 26.

· Pjesnička antologija Radio-Sarajeva, Treći program: H. Hüseyn, Crvena rijeka (Kızıl Irmak). Uvod, prijevod i komentar. Emitirano u studenome 1982.

RADOVI OBJAVLJENI NAKON IZBORA U IZVANREDNOG PROFESORA U LIPNJU 1997. GODINE

I. KNJIGE

· Turkološka čitanka – Türk Basınından Seçmeler. Izbor tekstova iz turskoga tiska s komentarima i glosarom. Zagreb 2002, 243 str.

II. ZNANSTVENI RADOVI

A) Časopisi

· Adverbijalizacija u turskome jeziku. POF 46/1996. (1997). 13 -37.

· Nominalizacija u turskome jeziku II. Prilog kontrastivnoj analizi sintakse turskog i hrvatskog jezika. SL 43-44. 1997. 29-60.

· Türkische Sprichwörter aus Bosnien. MT, Band 19. 1998. 63-68.

· ‘Turci’ u Satiru Matije Antuna Relkovića. POF 47-48/1997-98. (1999). 67-84.

· Weitere türkische Sprichwörter aus Bosnien. MT, Band 20. 1999. 73-96.

· ‘Massime spirituali’ und ‘Sopra la dottrina cristiana’: katholische Texte in türkischer Sprache aus Bosnien-Herzegowina (19. Jh.). MT, Band 21. 2000. 111-145.

· ‘Onu suz ettirmek ićin bir zanaat vereim’ - Neka zapažanja o leksiku latiničnih tekstova na turskom jeziku. POF 49/1999. (2000). 9-18.

· ‘Bosnian’ Turkish and its Authentic Features. POF 50. 2002. 365-374.

B) Radovi u zbornicima i kao poglavlja u knjizi

· Das Türkenbild in Satir von Matija Antun Relković. AVO, Wien 1999. 59-65.

· Prve gramatike turskoga jezika u Bosni i Hercegovini. Zbornik radova o fra Anđelu Zvizdoviću. Sarajevo-Fojnica 2000. 487-499.

· Turkološke marginalije o Relkovićevu Satiru. Matija Antun Relković i Slavonija 18. st. Zagreb-Davor 2000. 233-243.

· Tri katolička teksta na turskome jeziku iz Bosne i Hercegovine. Trava od srca. Hrvatske Indije II. Zagreb 2000. 145-190.

III. STRUČNI RADOVI I PRIKAZI

A) Natuknice

· Hrvatski leksikom I, II. LZ ‘Miroslav Krleža’. Zagreb 1996. Natuknice:

a) Balić, Smail

b) Ilhamija

c) Imaret

d) Kaimija

e) Mula Mustafa Bašeskija

f) Mustafa Ejubović - Šejh Jujo

g) Muvekkit

h) Omer Novljanin

i) Orijentalni institut u Sarajevu

j) Prilozi za orijentalnu filologiju

k) Tekija

l) Turcizmi

m) Turkologija

n) Šabanović, Hazim

· Hrvatska enciklopedija I. (A-B). LZ ‘Miroslav Krleža’. Natuknice:

a) Aglutinacija

b) Aglutinativni jezici

c) al-

d) Alagić, Šukrija

e) Alifba

f) Arabica

g) Arapi (jezik)

h) Arapi (pismo)

i) Azerbajdžanci (jezik)

j) Bajraktarević, Sulejman

k) Balić, Samil

l) baš

m) Berberi (jezici)

B) PRIKAZI

· Milan Adamović: Die türkische Texte in der Sammlung Palinić. Pontus Verlag, Göttingen, 1996, 206 str. POF 46/1996. (1997). 199 – 201.

· The Turkic Peoples of the World. Edited by M. Bainbridge. Kegan Paul International, London and New York, 1993., 403 str. POF 46/1996. (1997). 229 - 232.

· Materialia Turcica. Band 17/1996. Pontus Verlag, Göttingen. POF 46/1996. (1997). 232.

· W. - E. Scharlipp: Die frühen Türken in Zentralasien. Eine Einführung in ihre Geschichte und Kultur. Darmstadt 1992, 147 str. POF 46/1996. (1997). 238 - 240.

· L. Johanson: Linguistische Beitraege zur Gesamtturkologie. Bibliotheca Orientalis Hungarica III-VII. Budapest 1991, 250 str. POF 46/1996. (1997). 203 - 204.

· F. Nametak: Divanska književnost Bošnjaka. Orijentalni institut, Posebna izdanja III, Sarajevo 1997, 200 S. MT 19. 1998. 185-187.

· I ‘Documenti turchi’ dell’ Archivio di Stato di Venezia. Inventario della miscellanea a cura di Maria Pia Pedani Fabris con l’edizione dei regesti di Alessio Bombaci. Pubblicazioni degli Archivi di Stato strumenti CIIII, Roma, 1994., LIIII + 697 + 1 - 6 (karte). POF 48 (treba upisati stranice).

· Henryk Jankowski, Gramatyka języka krymskotatarskiego. Uniwersytet im. Adama Mickiewicza, Poznań 1992, 455 str. POF 48 (treba upisati stranice)

C) Bibliografije

· Turkologischer Anzeiger 21, Institut für Orientalistik, Wien 1995. (1997.)

· Turkologischer Anzeiger 22, Institut für Orientalistik, Wien 1995. (1998.)

· Turkologischer Anzeiger 23, Institut für Orientalistik, Wien 1996. (1999.)

· Turkologischer Anzeiger 24, Institut für Orientalistik, Wien 2000.

IV. PRIJEVODI

A) Knjige

· Süleyman Demirel: Pogled s Bospora. Hrvatska sveučilišna naklada i Hrvatski institut za povijest. Zagreb, 1997. (u suradnji s M. Kovačićem)

V. KONGRESI

· Sarajevo: ‘Skup u povodu sedamstote obljetnice smrti fra Anđela Zvizdovića’. Sarajevo, listopad 1998. Referat, v. radovi u zbornicima br. 61.

· Zagreb - Vinkovci: ‘Znanstveni skup u povodu 200. godišnjice smrti M. A. Relkovića’. Zagreb – Vinkovci - Davor, 24-25. travnja 1998. Referat, v. radovi u zbornicima br. 62.

· Beč: 13. CIEPO-Symposium. Wien, 21 – 24. 09. 1998. Referat: v. radovi u zbornicima br. 60.

· Sarajevo: Symposium ‘Ottoman Bosnia: Texts, Materials, Interpretations’. Sarajevo, 8^th – 9^th June 2001. Referat: ‘Kronika bh. turkologije: bosanski franjevci i turski jezik’.

· Ankara: Symposium ‘Teaching Turkish As a Second or Foreign Language in Europe’. Ankara, 24 - 28 October 2001. Referat: ‘Comparative method in teaching Turkish as a foreign Language’.

VI. OSTALO

· Stručni konzultant za turcizame u Rječniku stranih riječi V. Anića i I. Goldsteina (Noni Liber, Zagreb 1999.)

Odsjek za povijest Filozofskog fakulteta

Zagreb,

Ivana Lučića 3.

Zagreb, 25. listopada 2002.

FAKULTETSKOM VIJEĆU FILOZOFSKOG FAKULTETA

Predmet: Izbor Ivice Šutea

u istraživačko zvanje asistenta.

Na prijedlog Fakultetskog vijeća od 11. listopada 2002. odlukom dekana prof. dr. sc. Nevena budaka od 22. listopada 2002. izabrani smo u Stručno povjerenstvo za izbor mr. sc. Ivice Šutea u suradničko zvanje asistenta za znanstveno područje humanističkih znanosti, polje povijest, grana hrvatska povijest 20. stoljeća u Zavodu za hrvatsku povijest Filozofskog fakulteta. U skladu sa čl. 87. stavak 2 Zakona o visokim učilištima i čl. 66. Kolektivnog ugovora za znanost i visoko obrazovanje podnosimo slijedeće zajedničko

I z v j e š ć e

Ivica Šute, rođen je u Zagrebu 8. ožujka 1974. godine. Osnovnu i srednju školu - Centar usmjerenog obrazovanja za upravu i pravosuđe - završio je u Zagrebu. Upisao je 1992. studij jednopredmetne povijesti na Odsjeku za povijest Filozofskog fakulteta Sveučilišta u Zagrebu i diplomirao 22. prosinca 1997. Godine 1998. upisuje poslijediplomski studij povijesti na istom fakultetu na čijem Odsjeku za povijesti radi od 16. studenog 1998. kao znanstveni novak na projektu "Politika i gospodarstvo u Hrvatskoj od 1900. do 1950. godine" čiji je nositelj prof dr. Mira Kolar. Za u suradničko zvanje mlađeg asistenta izabran je 12. listopada 2001. Obranio je 24. srpnja 2002. magistarski rad "Položaj i obilježje trgovine u Banovini Hrvatskoj (1939.-1941.) U tom kvalitetnom radu koji se sada priređuje za tisak pokazao je sposobnost za istraživački rad, poznavanje metodologije istraživanja i kritičko korištenje povijesnih izvora i literature na jednoj važnoj temi iz hrvatske povijesti.

Mr. Ivica Šute je sudjelovao od 1999. do danas s referatima na Prvom kongresu hrvatskih povjesničara 9-11. prosinca 1999., na dva međunarodna simpozija i na jednom domaćem znanstvenom skupu, a referat "Gospodarska povijest u školskim udžbenicima 1945. do 1999." s prvog skupa je objavljen.(Časopisu za suvremenu povijest, 2001., br. 3, 877-882). Objavio je do sada dva znanstvena rada, 13 ocjena i prikaza, a za časopis "Otium" preveo je jedan ruski tekst.

Njegovi znanstveni i istraživački interesi usmjereni su prvenstveno prema proučavanju hrvatske nacionalne povijesti u 20. stoljeću, s težištem na gospodarskoj i socijalnoj povijesti u 19. i 20. stoljeću.

Od jeseni 2002. sudjeluje u izbornoj nastavi "Banovina Hrvatska. Gospodarske i socijalne prilike".

Mr. Ivica Šute član je Organizacijskog odbora Međunarodnog kulturno-povijesnog simpozija "Mogersdorf" a od 2000 do 2002. i tajnik Zavoda za hrvatsku povijest Filozofskog fakulteta u Zagrebu. Potpredsjednik je Centra za ekonomsku i socijalnu povijesti pri istom Zavodu te član uredništva časopisa "Gospodarska povijest". Dobitnik je Godišnje nagrade Društva sveučilišnih nastavnika i drugih znanstvenika u Zagrebu u akademskoj 1999/2000. godini za znanstveni rad "Hrvatski književni list - između slobode i zabrana" (Historijski zbornik, 52/1999., 71-104).

U lipnju 2001. bio je voditelj studenata u terenskoj nastavi "Kroz Ogulinsko-plašćansku udolinu"(s dr. Borisom Olujićem). Mr. Ivica Šute ostvaruje kvalitetnu suradnju sa studentima.

Na osnovu svega gore iskazanog i praćenja njegovog rada sa studentima mislimo da mr. Ivica Šute pokazuje sklonost i sposobnost za znanstveno-nastavni rad, te da u potpunosti udovoljava uvjete za izbor u istraživačko zvanje asistenta. Radi se o iznimno perspektivnom magistru znanosti, koji je svojim dosadašnjim znanstvenim i stručnim radom kao i sudjelovanjem na znanstvenim skupovima i u radu sa studentima naišao je na priznanje.

Stoga preporučamo da se mr. Ivica Šute izabere za suradničko zvanje asistenta za znanstveno područje humanističkih znanosti, polje povijest, grana hrvatska povijest 20. stoljeća u Zavodu za hrvatsku povijest Filozofskog fakulteta u Zagrebu.

Stručno povjerenstvo:

_________________________________

(dr. sc. Mira Kolar, red. prof.)

_________________________________

(dr. sc. Marijan Maticka, izv. prof.)

_________________________________

(dr. sc. Božena Vranješ-Šoljan,izv.prof)

Dr.sc. Nada Grčić-Zubčević

docent Kineziološkog fakulteta u Zagrebu

Dr.sc. Mladen Mejovšek

izvanredni profesor Kineziološkog fakulteta u Zagrebu

Mr.sc. Jelka Gošnik

viši predavač Filozofskog fakulteta u Zagrebu

Zagreb, 03.07.2002.

FAKULTETSKO VIJEĆE

KINEZIOLOŠKOG FAKULTETA

SVEUČILIŠTA U ZAGREBU

Temeljem članka 95. Zakona o visokim učilištima (Narodne novine br. 59/96.) i članka 166. Statuta Fakulteta za fizičku kulturu, a u skladu s Odlukom Fakultetskog vijeća Kineziološkog fakulteta imenovano je Stručno povjerenstvo za pripremu izvješća o ispunjavanju uvjeta pristupnika za izbor nastavnika u nastavnom zvanju PREDAVAČA za područje društvenih znanosti, znanstveno polje odgojnih znanosti – grana kineziologija, za predmet: TJELESNA I ZDRAVSTVENA KULTURA na Filozofskom fakultetu Sveučilišta u Zagrebu, u sastavu:

1. Dr.sc. Nada Grčić-Zubčević, docent Kineziološkog fakulteta u Zagrebu,

predsjednik

2. Dr.sc. Mladen Mejovšek, izvanredni profesor Kineziološkog fakulteta u Zagrebu

član

3. Mr.sc. Jelka Gošnik, viši predavač Filozofskog fakulteta u Zagrebu,

član

Stručno povjerenstvo utvrdilo je kako se na natječaj objavljen u dnevnom tisku “Vjesnik” od 1. ožujka 2002. godine za izbor nastavnika u nastavnom zvanju predavača iz područja društvenih znanosti, polja odgojnih znanosti, grana kineziologija, za predmet Tjelesna i zdravstvena kultura, javili slijedeći pristupnici:

1. Dražen Harasin, prof.

2. Branka Dimić-Gabrijelić, prof.

3. Boris Metikoš, prof.

4. Vitomir Blagojević, prof.

5. Vesna Alikalfić, prof.

Pregledom pristigle dokumentacije povjerenstvo je steklo uvid u znanstveni, nastavni i stručni rad pristupnika, te podnosi slijedeće

I Z V J E Š Ć E

1. DRAŽEN HARASIN, prof.

ŽIVOTOPIS

Dražen Harasin je rođen 25.06.1968. god. u Slavonskom Brodu. Hrvatski je državljanin. Nije oženjen. Govori engleski jezik, a služi se talijanskim i španjolskim jezikom.

U Slavonskom Brodu završio je osnovnu i srednju školu. Na Fakultetu za fizičku kulturu u Zagrebu diplomirao je 1994. god. sa dopunskom stručnom kvalifikacijom za rad u ronjenju. Na istom Fakultetu upisao je i odslušao poslijediplomski studij znanstvenog smjera. Tijekom studija bio je demonstrator na atletskim bacačkim disciplinama.

Već dvije godine je vanjski suradnik Kineziološkog fakulteta na predmetima Osnovne kineziološke transformacije i Fizička priprema na usmjerenju za kondicijske trenere. Također, vodi vježbe i na predmetu Metodika treninga na Veleučilišnom studiju Odjela za izobrazbu trenera za studijsku grupu Fizička priprema sportaša.

Od kolovoza 1991. do srpnja 1993. godine bio je djelatnik Specijalne jedinice policije ''Alfa''. Za sudjelovanje u obrani domovine odlikovan je Spomenicom domovinskog rata i Redom hrvatskog trolista. Nakon toga počeo je predavati Tjelesnu i zdravstvenu kulturu u srednjoj školi u Slavonskom Brodu. U srpnju 1994. godine zapošljava se u Ministarstvu vanjskih poslova u VII upravi, sigurnost i komunikacijski sustavi gdje je u stalnom radnom odnosu i danas. Za vrijeme rada u Ministarstvu vanjskih poslova radio je kao djelatnik sigurnosti u Uredu Vlade RH u Beogradu 1995-1996, u Veleposlanstvu RH u Bratislavi 1997-1998, te u Konzulatu RH u Tuzli 1999-2000.god.

Tijekom srednje škole trenirao je atletiku i natjecao se u disciplini bacanje diska u Atletskom klubu ''BSK'' u Slavonskom Brodu. Nastupao je i za reprezentaciju Hrvatske.

ZNANSTVENA DJELATNOST

· Ima odslušan poslijediplomski studij znanstvenog smjera na Kineziološkom fakultetu u Zagrebu. Godine 2002. obranio je projekt magistarskog rada pod naslovom ”Analiza trenda razvoja rezultata u bacačkim atletskim disciplinama”.

NASTAVNA DJELATNOST

· Nastupno predavanje je uspješno održao 23.05.2002. god. sa temom ”Samoobrana – obrane od hvatova i gušenja” pred članovima Stručnog povjerenstva u sastavu doc.dr.sc. Nada Grčić-Zubčević, prof.dr.sc. Mladen Mejovšek i mr.sc. Jelka Gošnik (izvješće u prilogu !)

· 1994. god. kroz tri mjeseca predavao je nastavu Tjelesne i zdravstvene kulture u Srednjoj obrtničkoj školi u Slavonskom Brodu gdje je i vodio sekciju samoobrane.

· 2000/01 god. i 2001/02. god. izabran je za vanjskog suradnika na Kineziološkom fakultetu Sveučilišta u Zagrebu za predmete Osnovne kineziološke transformacije, na usmjerenju Fizička priprema sportaša i na Društvenom veleučilištu (Odjel za izobrazbu trenera) za studijsku grupu Fizička priprema sportaša.

· 2001/02. god. izabran je za vanjskog suradnika na Kineziološkom fakultetu Sveučilišta u Zagrebu za predmet Atletika.

STRUČNA DJELATNOST

STRUČNI RADOVI

1. Harasin,D., I.Jukić, Lj.Antekolović, L.Milanović, J.Nakić (2001). Sustavi treninga s teretom. U: Zbornik radova 10. Ljetne škole pedagoga fizičke kulture RH (ur.V.Findak), Poreč, 24-28.06.2001. Hrvatski savez pedagoga fizičke kulture, str.239-241.

2. Harasin,D., I.Jukić (2002). Trenažna oprema. U: Zbornik radova Dopunski sadržaji sportske pripreme (ur.D.Milanović), 11.zagrebački sajam sporta i nautike, Zagreb, str. 359-363.

3. Jukić,I., D.Vuleta, Z.Komes, D.Harasin, J.Nakić, L.Milanović (2002). Individualni dopunski trening. U: Zbornik radova Dopunski sadržaji sportske pripreme (ur.D.Milanović), 11.zagrebački sajam sporta i nautike, Zagreb, str. 16-21.

4. Jukić,I., D.Milanović, D.Vuleta, Z.Komes, D.Harasin, J.Nakić (2002). Prevencijski kondicijski trening. U: Zbornik radova Dopunski sadržaji sportske pripreme (ur.D.Milanović), 11.zagrebački sajam sporta i nautike, Zagreb, str. 22-28.

OSTALA STRUČNA DJELATNOST

· Od 1991.-1992. god. bio je instruktor borilačkih vještina u Specijalnoj jedinici policije ''Alfa''

· 1993. god. trenirao je karate kyokushinkai u KK Samobor

· 1996. god. trenirao je boks u BK Lokomotiva u Zagrebu

· 1977.god. radio je kao ronilac na naftnoj platformi u Libiji

STRUČNI SKUPOVI

· 2002. god. sudjelovao na stručnom skupu ”Dopunski sadržaji sportske pripreme” u okviru 11.zagrebačkog sajma sporta i nautike održanog u Zagrebu

STRUČNI TEČAJEVI

· 1992. god. završio je tečaj samoobrane u Ministarstvu unutarnjih poslova

· 1994. god. postao je instruktor ronjenja sa dvije zvijezde po međunarodnoj ronilačkoj federaciji CMAS

· 1995. god. završio je tečaj za sigurnost u VII upravi Ministarstva vanjskih poslova

OCJENA ZNANSTVENE NASTAVNE I STRUČNE DJELATNOSTI

Pristupnik se znanstveno usavršava na poslijediplomskom studiju znanstvenog smjera Kineziološkog fakulteta u Zagrebu.

Što se tiče nastavne djelatnosti pristupnik je izabran u posljednje dvije godine za vanjskog suradnika na Kineziološkom fakultetu u Zagrebu na predmetima Osnovne kineziološke transformacije i Atletika. Tri mjeseca radio je kao nastavnik tjelesne i zdravstvene kulture u srednjoj školi u Slavonskom Brodu.

Stručna djelatnost pristupnika je vrlo bogata. Vidljiv je velik angažman u borilačkim aktivnostima i ronjenju. Pristupnik kao koautor ima objavljena četiri stručna rada.

Napomena: Pristupniku je dozvoljeno održati nastupno predavanje, koje je bilo uspješno. Međutim sagledavajući cjelokupnu pristupnikovu djelatnost, te uvidom u radnu knjižicu Stručno povjerenstvo je naknadno zatražilo od pristupnika da potkrijepi adekvatnim potvrdama stručno radno iskustvo. Kako pristupnik to nije učinio Stručno povjerenstvo zaključuje da pristupnik nema potrebne tri godine radnog iskustva u struci, te ne zadovoljava uvjete ZVU članak 80.

MIŠLJENJE I PRIJEDLOG POVJERENSTVA

Na osnovu iznesenog Dražen Harasin, prof. ne zadovoljava uvjete ZVU članak 80. stavak 1, i ne zadovoljava uvjete Rektorskog zbora za predavača (nema potrebne tri godine radnog iskustva u struci). Stoga stručno povjerenstvo predlaže:

da se Dražen Harasin, prof. ne izabere u nastavno zvanje PREDAVAČA za znanstveno polje odgojnih znanosti – grana kineziologija za predmet TJELESNA I ZDRAVSTVENA KULTURA na Filozofskom fakultetu Sveučilišta u Zagrebu.

2. BRANKA DIMIĆ-GABRIJELIĆ, prof.

ŽIVTOPIS

Branka Dimić-Gabrijelić rođena je 03.06.1962. godine u Puli. Hrvatska je državljanka. Udana je i majka je jedne djevojčice. Aktivno se služi njemačkim i engleskim jezikom.

U Zagrebu je završila osnovnu i srednju školu. Maturirala je 1981. godine u Centru za jezike. Na Fakultetu za fizičku kulturu Sveučilišta u Zagrebu diplomirala je 1986. god. sa usmjerenjem iz Kineziološke rekreacije. Za vrijeme studija položila je i tečaj za trenera ritmičke gimnastike. Sudački ispit za suca saveznog ranga u ritmičkoj gimnastici položila je 1990. godine.

Za vrijeme studija počinje raditi sa djevojčicama kao trener u ritmičkoj gimnastici u GK ”Leda”, a kasnije u GK ”Maksimir”. U trenerskom je poslu sve do 1991. godine.

Od 1991.god. surađuje sa Zagrebačkom organizacijom za sportske aktivnosti učenika kao voditelj sportskih škola u ritmičkoj gimnastici.

Od 1986. god. do 1989. god. radi na zamjenama u nekoliko osnovnih škola u Zagrebu (“8. maj”, “Karl Marx”, “Josip Račić”, “Gustav Krklec”,” Veljko Vlahović”) kao profesor tjelesne i zdravstvene kulture. U 1988. god. radi u Termama Čatež na programima mršavljenja. Od 1989. god. zaposlena je u TŠ Ruđera Boškovića u Zagrebu kao profesor tjelesne i zdravstvene kulture. Jedan je od osnivača Sportsko-rekreativnog društva ²Gibi² (1999.god.) koje u svom programu okuplja djecu i odrasle, gdje je aktivna i danas.

Od 1993.do 1995. god. boravi u Munchenu gdje uči i stiče dragocjena stručna znanja i iskustva. Završila je brojne seminare iz područja aerobike, rope skippinga, akrobatike, zdravstvene gimnastike (Zielgrei metoda, Ruckenschule).

Godine 1995. vraća se u Zagreb na poslove profesora tjelesne i zdravstvene kulture na TŠ Ruđera Boškovića i XVI gimnazije gdje pokreće sekciju Rope skippinga.

U toku osnovne i srednje škole bavila se plesom u Baletnom studiju S. Hercigonje pri MK Trešnja. Plesno glazbenu aktivnost nastavlja preko ritmičke gimnastike i do današnjih dana, kroz plesne oblike aerobika i joge.

Ima 14,5 godina radnog staža, od čega 12,5 godina u struci.

NASTAVNA DJELATNOST

· Nastupno predavanje je uspješno održala 23.05.2002. god. sa temom ”Elementi rope skippinga” pred članovima Stručnog povjerenstva u sastavu doc.dr.sc. Nada Grčić-Zubčević, prof.dr.sc. Mladen Mejovšek i mr.sc. Jelka Gošnik (izvješće u prilogu !).

· Od 1986.-1989.god. radi kao profesor tjelesne i zdravstvene kulture na zamjenama u nekoliko osnovnih škola u Zagrebu (“8.maj”, “Karl Marx”, “Josip Račić”, “Gustav Krklec”,”Veljko Vlahović”)

· Od 1989.god. kao profesor tjelesne i zdravstvene kulture uvodi novine u program nastave – akrobatika, badminton, aerobic, tae bo, rope skipping – nastupi i natjecanja, joga, teoretsko praktična predavanja za učenike, ali i za profesore škole, o važnosti pravilnog držanja u svakodnevnom životu.

· Od 1989.-1996.god. radi u TŠ Ruđera Boškovića u Zagrebu kao profesor tjelesne i zdravstvene kulture

· Od 1996.-2000.god. radi na XVI gimnaziji u Zagrebu i TŠ Ruđera Boškovića kao profesor tjelesne i zdravstvene kulture

· Od 2000. godine radi samo na TŠ Ruđera Boškovća kao profesor tjelesne i zdravstvene kulture

STRUČNI RADOVI

1. Dimić-Gabrijelić,B. (1998). Rope skipping. U: Zbornik radova 7. Ljetne škole pedagoga fizičke kulture RH (ur.V.Findak), Rovinj, Savez pedagoga fizičke kulture Hrvatske, str. 57-59.

2. Dimić-Gabrijelić,B. (2002). Programiranje u nastavi tjelesne i zdravstvene kulture preskakivanjem vijače. U: Zbornik radova 11. Ljetne škole kineziologa RH (ur.V.Findak), Rovinj, Hrvatski kineziološki savez, str. 220-223.

Napomena: Rad objavljen nakon zaključenja natječaja.

STRUČNA DJELATNOST

· Od 1982.-1990.god. radi kao trener u ritmičkoj gimnastici u GK Leda i Maksimir

· 1987.god. i 1988.god. radi na programima mršavljenja u Termama Čatež

· 1998.god. održala ogledno predavanje na temu Rope skipping na 7. Ljetnoj školi pedagoga fizičke kulture, Rovinj

· 1998. god. prezentirala aktivnosti tijekom Deutscher Turn Fest-a, održanog iste godine u Munchenu, na 7. Ljetnoj školi pedagoga fizičke kulture, Rovinj

· 2000. i 2001.god. provodi zdravstvene programe u ljetovalištu u Velom Lošinju

· 2000.god. voditelj je aktivnosti za srednjoškolski uzrast - Fit dance u programu Učenje zdravih stilova života

· 1993.-1995.god. radi kao trener u natjecateljskom aerobicu u Munchenu (“Universitats – Sportclub”, Munchen)

· 1994.god. radi kao predavač za DTB – Frankfurt u programu DTB – Forum, Happy Gymnastics u Heilbronnu

· Od 1994.-1995.god. vodi grupe raznih sportskih programa za organizacije i klubove Freizeitsport u Munchenu i WSV Munchen

· 2001.god. održava pokazno predavanje na temu: Rad sa vijačama u OŠ “Trnjanska”

· Od 1982.god. uspostavila je stalnu suradnju sa Zagrebačkom organizacijom za sportske aktivnosti učenika

· Od 1990.god. radi u Rekreativno sportskom društvu “Gibi”, čiji je pokretač i osnivač gdje aktivno vodi dječje programe i programe za odrasle

STRUČNI SKUPOVI

· 1996.god. sudjeluje na 5. Ljetnoj školi pedagoga fizičke kulture u Rovinju.

· 1998.god. sudjeluje na 7. Ljetnoj školi pedagoga fizičke kulture u Rovinju.

· 1997.god. sudjeluje na stručnom skupu učitelja tjelesne i zdravstvene kulture u Zagrebu.

· 1997.god sudjeluje na stručnom skupu o nastavi tjelesne i zdravstvene kulture u Zagrebu.

· 1999.god. sudjeluje na stručnom skupu nastavnika tjel. i zdravstvene kulture u Zagrebu.

· 2000.god. sudjeluje na stručnom skupu profesora tjelesne i zdravstvene kulture u Zagrebu.

· 1998.god. sudjelovala na Flanders International Summer Course, Ghent, Belgija

STRUČNI TEČAJEVI

· 1985.god. završila za trenera ritmičko sportske gimnastike.

· 1990.god. završila tečaj za suca saveznog ranga pri GSJ.

· 1998.god. završila European course Rope Skipping, Ghent, Belgija

· 1995.god. Atem u. Haltungstherapie Zielgrei, Munchen (Zielgrei metoda)

· 1995.god. Wege zu inneren Ruhe, Munchen

· 1999.god. završila tečaj primijenjene aromaterapije u Zagrebu

PROGRAMI ZA OSPOSOBLJAVANJE ZA AEROBIC INSTRUKTORA

· 1993.god. završila tečaj ne temu Aerobic, pri Freizeitsport, Munchen

· 1994.god. završila tečaj “Team aerobic”, Wetzlar, pri DTB, Frankfurt

· 1994.god. završila tečaj na temu: Seniorensport, Slide,Step,Work out,Circuit,gimnastika za kralježnicu, Škola pravilnog držanja pri Freiziet/Gesundheitssport, Munchen

· 1995.god. završila tečaj za aerobic trenera pri DTB-Frankfurt

· 1996.god. pohađala Aerobic i Fitnes Workshop Zagreb na Fakultetu za fizičku kulturu

· 1999.god. pohađala 1. Body Art aerobic konvenciju Zagreb

· 2001.god. pohađala 5. Body Art aerobic konvenciju Zagreb

· 2002.god. pohađala 7. Body Art aerobic konvenciju Zagreb

ČLANSTVO U STRUČNIM ORGANIZACIJAMA

· Tajnica u Rekreativno sportskom društvu ”Gibi”

· Član u GK Maksimir

· Član Udruženja hrvatskih aerobic instruktora

· Član Udruge pedagoga tjelesne i zdravstvene kulture Zagreba

OCJENA NASTAVNE I STRUČNE DJELATNOSTI

Nastavna djelatnost pristupnice vidljiva je kroz 13 godina radnog staža u struci kao nastavnik i profesor tjelesne i zdravstvene kulture radeći na osnovnim i srednjim školama.

Stručna djelatnost može se ocijeniti najvišom ocjenom. Pristupnica se stručno usavršavala u više navrata u Njemačkoj i Belgiji. Vidljiva je njena svestranost u stručnom usavršavanju od aerobike, ritmičke gimnastike, korektivne gimnastike i sportskog preskakanja užeta. Ima objavljen jedan stručni rad.

MIŠLJENJE I PRIJEDLOG POVJERENSTVA

Na osnovu iznesenog Branka Dimić-Gabrijelić, prof. udovoljava uvjetima ZVU članak 80. stavak 1, i zadovoljava uvjete Rektorskog zbora za predavača. Pristupnica međutim ne zadovoljava i dopunske kriterije Kineziološkog fakulteta Sveučilišta u Zagrebu, za predavača (ima objavljen samo jedan rad – potrebna su tri). Stoga stručno povjerenstvo predlaže:

da se Branka Dimić-Gabrijelić, prof. ne izabere u nastavno zvanje PREDAVAČA za znanstveno polje odgojnih znanosti – grana kineziologija za predmet TJELESNA I ZDRAVSTVENA KULTURA na Filozofskom fakultetu Sveučilišta u Zagrebu.

3. BORIS METIKOŠ, prof.

ŽIVOTOPIS

Boris Metikoš je rođen 09.12.1969. godine u Zagrebu. Po nacionalnosti je Hrvat i ima hrvatsko državljanstvo. Oženjen je i otac je jednog djeteta.

Osnovnu i srednju školu završio je u Zagrebu. Fakultet za fizičku kulturu u Zagrebu završio je 1995. godine. Odslušao je i dva izborna predmeta na istom Fakultetu te je stekao i dopunsku stručnu kvalifikaciju iz Body buildinga i Osnovnih kinezioloških transformacija. Godine 1996/97. upisuje poslijediplomski stručni studij iz Kineziologije sporta, smjer Fitness.

Za vrijeme studija bio je demonstrator na predmetu osnovne kineziološke transformacije i u radu na fizičkoj pripremi vrhunskih sportaša juniora iz stolnog tenisa i tenisa. Volonterski je radio u nekoliko Fitness centara kao voditelj aerobike i body buildinga. Aktivno sudjeluje u organizaciji i provedbi većeg broja seminara iz aerobike u organizaciji Fakulteta za fizičku kulturu u Zagrebu. Također sudjeluje u organizaciji i provođenju “Aerobic radionice” na dvije Ljetne škole pedagoga fizičke kulture.

Nakon završetka studija radi kao trener različitih fitness programa u nekoliko fitness centara. Godine 1996/97 izabran je za vanjskog suradnika na Fakultetu za fizičku kulturu u Zagrebu na predmetu Osnovne kineziološke transformacije u kojem svojstvu djeluje i danas.

Različitim sportskim aktivnostima bavio se od rane mladosti. Trenira plivanje, karate, rukomet i rugby gdje postiže zapažene rezultate. Učitelj je skijanja od 1995. godine te svake godine radi u skijanju. Zadnje dvije godine sudjeluje u realizaciji nastave skijanja sa redovitim i izvanrednim studentima Fakulteta za fizičku kulturu.

Tijekom studija bio je pripadnik regularnih ratnih postrojbi HV-a od 1991.-1992. god.

ZNANSTVENA DJELATNOST

ZNANSTVENI RADOVI

1. Rausavljević,N., B.Metikoš, O.Lopac (1999). Promjene u pojedinim mjerama morfološkog statusa kod muškaraca učesnika trenažnog programa step aerobike. Školski vjesnik, 48(2):187-194.

2. Sekulić,D., O.Lopac, B.Metikoš (2000). Programi suvremene aerobike u nastavi tjelesne i zdravstvene kulture na visokim učilištima: definiranje interesa studentica i studenata. Školski vjesnik, 49(1): 45-51.

3. Marković,G., M.Kasović-Vidas, B.Metikoš (2001). Određivanje i programiranje volumena opterećenja u Body-Buildingu primjenom EMG signala. U: Zbornik radova 10. Ljetne škole pedagoga fizičke kulture RH, Poreč (ur.V.Findak). Zagreb: Savez pedagoga fizičke kulture Republike Hrvatske, str. 66 -68.

NASTAVNA DJELATNOST

· 06.06.2000.god. uspješno održao nastupno predavanje “Aerobic-elementi New-body aerobica”na Filozofskom fakultetu u Zagrebu pred komisijom: doc.dr. Nada Grčić-Zubčević, prof.dr. Mladen Mejovšek, prof.dr. Viktor Šnajder i viši predavač mr. Jelka Gošnik.

· 18.12.2001.god. uspješno održao nastupno predavanje sa temom “Košarka–zonska obrana 2-1-1“ sa studentima Građevinskog fakulteta u Zagrebu pred komisijom u sastavu: doc.dr. Nada Grčić-Zubčević, prof.dr. Mladen Mejovšek i prof.dr. Viktor Šnajder.

· Od 1996/97.-1997/98. god. i od 1998/99.-2000/01. god. izabran je za vanjskog suradnika na Fakultetu za fizičku kulturu u Zagrebu na predmetu Osnovne kineziološke transformacije (redoviti i izborni predmet) na dodiplomskom studiju te za izvođenje nastave na izvanrednom studiju za zvanje višeg trenera fitnessa.

STRUČNA DJELATNOST

STRUČNI RADOVI

1. Metikoš,D., B.Curtain, B.Metikoš (1994). Primjena i funkcija vježbi snage u aerobiku. U: Zbornik radova 3.ljetne škole pedagoga fizičke kulture RH, Rovinj (ur.V.Findak). Zagreb: Ministarstvo kulture i prosvjete, str. 104-105.

2. Metikoš,B., D.Prizmić, D.Metikoš (1994). Program aerobika za razvoj i oblikovanje mišićne mase. U: Zbornik radova 3.ljetne škole pedagoga fizičke kulture RH, Rovinj (ur.V.Findak). Zagreb: Ministarstvo kulture i prosvjete, str. 109-111.

3. Metikoš,B., B.Kolaković, D.Metikoš (1996). Step-aerobik za mlađe tinejdžere. U: Zbornik radova 5.ljetne škole pedagoga fizičke kulture RH, Rovinj (ur.V.Findak). Zagreb: Savez pedagoga fizičke kulture Republike Hrvatske, str. 91-92.

4. Metikoš,B., G.Furjan-Mandić, V.Ivan (1996). Slide aerobic–mogućnost primjene u sportu. Međunarodno savjetovanje o fitnessu, Zagrebački sajam športa (ur.D.Milanović). Zagreb:Fakultet za fizičku kulturu, str. 24-25.

5. Furjan-Mandić,G.,B.Metikoš,Z.Domačinović (1996). Fitness programi u funkciji fizičke pripreme sportaša. Međunarodno savjetovanje o fitnessu, Zagrebački sajam športa (ur.D.Milanović). Zagreb: Fakultet za fizičku kulturu, str. 13-15.

6. Metikoš,B., Z.Domačinović, G.Furjan-Mandić (1997). Primjena New body aerobike u nastavi tjelesne i zdravstvene kulture. Međunarodno znanstveno-stručno savjetovanje ”Suvramena aerobika”, 6.zagrebački sajam športa (ur.D.Metikoš). Zagreb: Fakultet za fizičku kulturu, str. 140-143.

7. Metikoš,B., Z.Domačinović, D.Metikoš (1997).Aerobik za body buildere. Međunarodno znanstveno-stručno savjetovanje ”Suvramena aerobika”, 6.zagrebački sajam športa (ur.D.Metikoš). Zagreb: Fakultet za fizičku kulturu, str. 115-116.

8. Furjan-Mandić,G., D.Sekulić, B.Metikoš, M.Juriša (1999). Specifična obilježja profesionalnih voditelja aerobike. U: Zbornik radova 8.ljetne škole pedagoga fizičke kulture RH, Rovinj (ur.V.Findak). Zagreb: Hrvatski savez pedagoga fizičke kulture, str. 92-94.

9. Sekulić,D., O.Lopac, B.Metikoš (2000). Suvremena tehnologija u funkciji razvoja cardio fitness trening opreme. U: Zbornik radova 9.ljetne škole pedagoga fizičke kulture RH, Rovinj (ur.V.Findak). Zagreb: Hrvatski savez pedagoga fizičke kulture, str. 74-76.

10. Lopac,O., B.Metikoš, G.Marković (2000). Uloga tehnologije u razvoju Body buildinga. U: Zbornik radova 9.ljetne škole pedagoga fizičke kulture RH, Rovinj (ur.V.Findak). Zagreb: Hrvatski savez pedagoga fizičke kulture, str. 77-78.

SAŽETAK STRUČNOG RADA

1. Furjan-Mandić,G. ,M.Kondrič, B.Metikoš (2001). Slide Aerobic Exercise in the Table Tennis Physical Conditioning Program. Proceedings: The Seventh ITTF Sports Science Congress, Yasuda Academia Osaka, str. 29.

RADOVI OBJAVLJENI KAO REPRINT

1. Metikoš,B., G.Furjan-Mandić, V.Ivan (1997). Slide aerobic – mogućnost primjene u sportu. Međunarodno savjetovanje o fitnessu, Zagrebački sajam športa (ur.D.Milanović). Zagreb: Fakultet za fizičku kulturu, str. 158-160.

2. Metikoš,B., B.Kolaković, D.Metikoš (1997). Step-aerobik za mlađe tinejdžere. Međunarodno savjetovanje o fitnessu, Zagrebački sajam športa (ur.D.Milanović). Zagreb: Fakultet za fizičku kulturu, str. 167-170.

OSTALA STRUČNA DJELATNOST

· Odslušao specijalistički poslijediplomski studij na Fakultetu za fizičku kulturu u Zagrebu.

· 1995.-1996. god. volonterski je radio na poslu voditelja fitnessa u Fitness centru Alplan u Zagrebu.

· 1996.-1998. god. radi kao voditelj fitnessa u Fitness centru FIT u Zagrebu.

· 1998. god. radi kao voditelj fitnessa u Fitness centru Srce u Velikoj Gorici.

STRUČNI SKUPOVI

1. 1993. i 1994. god. sudjeluje u “radionici aerobike“ na 3. i 4. Ljetnoj školi pedagoga fizičke kulture održane u Rovinju u organizaciji Saveza pedagoga fizičke kulture R Hrvatske.

OCJENA ZNANSTVENE NASTAVNE I STRUČNE DJELATNOSTI

Pristupnik ima tri objavljena znanstvena rada, od toga dva u časopisu za školska i pedagoška pitanja.

Pristupnik je vanjski suradnik Fakulteta za fizičku kulturu u Zagrebu gdje pet godina radi sa populacijom studenata u realizaciji nastave OKT sa studentima I. i IV. godine, te u realizaciji kolegija Metodika fitnessa i Programiranje i kontrola treninga u fitness aktivnostima na izvanrednom studiju za stjecanje više stručne spreme.

Stručna djelatnost je prvenstveno vidljiva kroz veliki angažman pristupnika u fitnessu. Ima deset objavljenih stručnih radova i jedan sažetak stručnog rada objavljen na međunarodnom skupu. Većina radova je iz područja fitnessa.

Pristupnik ukupno ima 15 objavljenih radova od čega su dva reprinta.

MIŠLJENJE I PRIJEDLOG POVJERENSTVA

Na osnovu iznesenog Boris Metikoš, prof. udovoljava uvjetima ZVU članak 80. stavak 1, i zadovoljava uvjete Rektorskog zbora za predavača. Pristupnik također zadovoljava i dopunske kriterije Fakulteta za fizičku kulturu Sveučilišta u Zagrebu, za predavača (ima 13 objavljenih radova). Stoga stručno povjerenstvo predlaže:

da se Boris Metikoš, prof. izabere u nastavno zvanje PREDAVAČA za znanstveno polje odgojnih znanosti – grana kineziologija za predmet TJELESNA I ZDRAVSTVENA KULTURA na Filozofskom fakultetu Sveučilišta u Zagrebu.

Napomena:

Matično povjerenstvo za područje društvenih znanosti – polje odgojnih znanosti na 4. sjednici održanoj 18. travnja 2002. god. usvojilo je Mišljenje da BORIS METIKOŠ ispunjava uvjete Rektorskog zbora visokih učilišta Republike Hrvatske za izbor u nastavno zvanje predavača za stručno polje odgojnih znanosti u području društvenih znanosti.

4. VITOMIR BLAGOJEVIĆ, prof.

ŽIVOTOPIS

Vitomir Blagojević je rođen 09.08.1959. god. u Donjoj Mahali općina Orašje u BiH. Osnovnu školu završio je u Mihovljanu, a gimnaziju u Zagrebu. Na Fakultetu za fizičku kulturu u Zagrebu diplomirao je 1983. godine.

Nakon diplomiranja radi povremeno na zamjenama kao profesor Tjelesne i zdravstvene kulture na nekoliko osnovnih i srednjih škola (Tekstilna, Grafički školski centar, Školski centar prvomajska, OŠ H.M.Simića u Boviću, OŠ I.G.Kovačića, OŠ M.J.Zagorke u Zagrebu) Radio je i kao odgajatelj u dva đačka doma u Zagrebu.

Gotovo svako ljeto je angažiran u dječjim odmaralištima organizirajući razne sportske aktivnosti i vodeći školu neplivača.

Od 1987. god. pa do danas radi kao vanjski suradnik na Elektrotehničkom fakultetu u Zagrebu, a zadnje dvije godine i na Filozofskom fakultetu. Aktivno je sudjelovao u provođenju studentskih sportskih natjecanja na Sveučilištu u Zagrebu. Sudjelovao je u organizaciji studentskih natjecanja ”Elektrijade” u Zagrebu i Osijeku. Sada sudjeluje u organizaciji Sportske udruge Filozofskog fakulteta u Zagrebu. Voditelj je body building i nogometne sekcije, te povremeno vodi studente na Sljeme.

NASTAVNA DJELATNOST

· Od 1987/88.god. do danas radi kao vanjski suradnik na Fakultetu elektrotehnike i računalstva u Zagrebu

· Od 1987.-1988. god radio kao nastavnik tjelesne i zdravstvene kulture na OŠ I.G.Kovačića u Zagrebu

· Od 1984.-1987.god. u nekoliko je navrata radio na zamjeni kao profesor tjelesne i zdravstvene kulture u Grafičkoj školu u Zagrebu

STRUČNA DJELATNOST

STRUČNI RADOVI

1. Blagojević,V. (2000). Anabolički ciklusi u prehrani. Fitness br.17, časopis za bodybuilding, fitness i aerobic, Zagreb: Seniko d.o.o., str 23-25.

2. Blagojević,V. (2000). Priča o kreatinu. Fitness br.18, časopis za bodybuilding, fitness i aerobic, Zagreb: Seniko d.o.o., str 45-47.

3. Blagojević,V. (2001). Trening prsnih mišića. Fitness br.23, časopis za bodybuilding, fitness i aerobic, Zagreb: Seniko d.o.o., str 42-43.

4. Blagojević,V. (2001). Pretreniranost. Fitness br 23., časopis za bodybuilding, fitness i aerobic, Zagreb: Seniko d.o.o., str 47.

5. Blagojević,V., L.Podvalej (2001). Elektronska kontrola pohađanja nastave tjelesne i zdravstvene kulture. U: Zbornik radova 10.Ljetne škole pedagoga fizičke kulture RH, Poreč (ur.V.Findak). Zagreb: Savez pedagoga fizičke kulture Republike Hrvatske, str. 227 -229.

6. Vulić,J., S.Božić Fuštar, V.Blagojević (2001). Program rehabilitacije ozljede meniska i prateće artroskopske djelomične meniskektomije. U: Zbornik radova 10. ljetne škole pedagoga fizičke kulture RH, Poreč (ur.V.Findak). Zagreb: Savez pedagoga fizičke kulture Republike Hrvatske, str. 276 -277.

OSTALA STRUČNA DJELATNOST

· Od 1979. god. surađuje i radi kao sportski i pedagoški koordinator programa u kampu Veli Jože u organizaciji Vladimir Nazor d.o.o. za organizirani odmor djece i mladeži Grada Zagreba

· 11. mjesec 1986.god. radio je kao učitelj plivanja na bazenu OŠ Marije Jurić Zagorke

· Od 1987-1989.god. radio je kao trener plivanja u Plivačkoj sportskoj školi u PK Dubrava

SUDJELOVANJE NA STRUČNIM SKUPOVIMA

· 2001. god. sudjelovao u radionici na 10.Ljetnoj školi pedagoga fizičke kulture RH održanoj u Poreču.

OCJENA NASTAVNE I STRUČNE DJELATNOSTI

Nastavna djelatnost pristupnika vidljiva je kroz rad u svojstvu profesora tjelesne i zdravstvene kulture na raznim zagrebačkim osnovnim i srednjim školama gdje je radio na zamjenama i povremenom radu. Radeći na zamjenama sakupio je potrebne tri godine radnog iskustva. Od 1987. god radi kao vanjski suradnik na Fakultetu elektrotehnike i računalstva provodeći vježbe na predmetu Tjelesna i zdravstvena kultura.

Pristupnik ima objavljeno šest stručnih radova od kojih su tri prijevoda. Stručna djelatnost vidljiva je kroz pristupnikov angažman u raznim sportskim aktivnostima u dječjim ljetnim kampovima. Posebno se ističe njegov rad na obuci plivanja neplivača.

MIŠLJENJE I PRIJEDLOG POVJERENSTVA

Na osnovu iznesenog Vitomir Blagojević, prof. udovoljava uvjetima ZVU članak 80. stavak 1, i zadovoljava uvjete Rektorskog zbora za predavača. Pristupnik također zadovoljava i dopunske kriterije Fakulteta za fizičku kulturu Sveučilišta u Zagrebu, za predavača (ima 6 objavljenih radova). Stoga stručno povjerenstvo predlaže:

da se Vitomir Blagojević, prof. izabere u nastavno zvanje PREDAVAČA za znanstveno polje odgojnih znanosti–grana kineziologija za predmet TJELESNA I ZDRAVSTVENA KULTURA na Filozofskom fakultetu Sveučilišta u Zagrebu.

5. VESNA ALIKALFIĆ, prof

ŽIVOTOPIS

Vesna Ljevaković udana Alikalfić rođena je 17.06.1957. godine u Zagrebu. Hrvatska je državljanka i hrvatske je nacionalnosti. Udana je i majka je dva dječaka.

U Zagrebu je završila osnovnu školu i gimnaziju. Godine 1976. upisala je Fakultet za fizičku kulturu Sveučilišta u Zagrebu, diplomirala je 1982. godine sa usmjerenjem iz Kineziološke rekreacije. Na Fakultetu za fizičku kulturu apsolvirala je poslijediplomski studij -znanstveni smjer, te obranila projekt magistarskog rada pod nazivom "Utjecaj posebno programirane kineziološke aktivnosti na neke karakteristike antropološkog statusa žena".

Još za vrijeme studija počela je raditi kao voditelj programa svih oblika sportske rekreacije brojnih grupa žena i djece pri Društvima za sportsku rekreaciju općina: Medvešćak, Trnje, Pešćenica i Trešnjevka.

Od 1980. godine radila je na zamjeni kao profesor Tjelesno zdravstvene kulture (TZK) u OŠ “I. Kršnjavi” u Zagrebu, a od 1982. godine do 1992. godine u kemijskoj industriji “CHROMOS” gdje je radila na organiziranju i provedbi svih programa sportske rekreacije radnika i njihovih obitelji (satovi tjelesnog vježbanja po programu, vježbanje u procesu rada-aktivne pauze, jednodnevni izleti, pohodi, ture, zimovanja i ljetovanja).

Posebne rezultate postigla je u organiziranju i provođenju medicinskih programiranih aktivnih odmora radnika CHROMOS-a u Velom Lošinju. Autorica je oglednog plana i programa u provođenju takvih odmora i u drugim radnim organizacijama.

Od 1992. godine do 1998. godine radila je na provedbi projekta Ministarstva prosvjete i športa gdje je pri OŠ “Bogumil Toni”, u Samoboru radila kao profesor TZK-e i učitelj tenisa u okviru eksperimentalne nastave TZK-e. Nakon projekta, a do 31.08.1999., nastavila je u istoj školi raditi kao učitelj Tjelesne i zdravstvene kulture.

Od 01.09.1999. zaposlena je u OŠ "Ivan Cankar" u Zagrebu kao učitelj Tjelesne i zdravstvene kulture. Stručni ispit za zvanje učitelja TZK-e položila je 1995. godine.

Na Fakulteta za fizičku kulturu Sveučilišta u Zagrebu vanjska je suradnica od 1982.-1989.god. na Katedri za kineziološku rekreaciju, 1993. godine na predmetu Plesovi, a 1998. godine na predmetu Osnovne kineziološke transformacije. Vanjska je suradnica Filozofskog fakulteta Sveučilišta u Zagrebu na Katedri za tjelesnu i zdravstvenu kulturu od 1999. godine.

Tijekom svih godina aktivna je polaznica mnogobrojnih seminara vezanih za ples i aerobiku što uspješno ugrađuje u svoj rad vezan za nastavu TZK-e i u provedbu školskih priredbi.

Sportom se bavi odmalena: skijanjem, rukometom, tenisom, planinarstvom i modernim plesom u kojem bilježi brojne nastupe i rezultate.

Ima osamnaest godina radnog staža u struci.

ZNANSTVENA DJELATNOST

· Na Fakultetu za fizičku kulturu apsolvirala je poslijediplomski studij -znanstveni smjer, te obranila projekt magistarskog rada pod nazivom "Utjecaj posebno programirane kineziološke aktivnosti na neke karakteristike antropološkog statusa žena".

ZNANSTVENI RADOVI

1. Ljevaković, V. (1982). Latentna struktura nekih mjera fleksibilnosti. Kinezologija, vol. 13, br. 1-2 : 61-70.

NASTAVNA DJELATNOST

· 06.06.2000. god. uspješno održala nastupno predavanje na Filozofskom fakultetu Sveučilišta u Zagrebu sa temom “Aerobic, snaga, stretching” pred komisijom: doc.dr. Nada Grčić-Zubčević, prof.dr.Mladen Mejovšek, prof.dr.Viktor Šnajder i viši predavač mr.Jelka Gošnik.

· 1993-1998. god. radi u OŠ”Bogumil Toni” u Samoboru na radnom mjestu učitelja TZK te učitelja tenisa u okviru projekta Ministarstva prosvjete i športa na eksperimentalnom programu TZK.

· 1999. god. radi u OŠ “Bogumil Toni” u Samoboru na radnom mjestu učitelja TZK.

· 1999. god. radi u OŠ "Ivana Cankara" u Zagrebu na radnom mjestu učitelja TZK.

· 1995. god. položila je stručni ispit za zvanje učitelja tjelesne i znanstvene kulture.

· 1982.-1989. god. vanjska je suradnica na Fakultetu za fizičku kulturu u Zagrebu na predmetu kineziološka rekreacija, 1993. god. na predmetu plesovi, a 1998. god. na predmetu osnovne kineziološke transformacije.

· 1999. god. vanjska je suradnica na Filozofskom fakultetu u Zagrebu na Katedri za tjelesnu i zdravstvenu kulturu.

STRUČNA DJELATNOST

STRUČNI RADOVI

1. Juriša,M.,G.Furjan-Mandić,V.Alikalfić (1999). Primjena vježbi fleksibilnosti i stretchinga u nastavi tjelesne i zdravstvene kulture. U: Zbornik radova 8. Ljetne škole pedagoga fizičke kulture RH (ur.V.Findak), Rovinj, Hrvatski savez pedagoga fizičke kulture, str. 150-152.

2. Ljevaković,D.,V.Alikalfić (2000). Igra kao metodska osnova tenis igraonice. U: Zbornik radova znanstveno stručnog savjetovanja 9.Zagrebački sajam sporta i nautike (ur.M.Andrijašević), Zagreb, Fakultet za fizičku kulturu, str. 134-137.

RECENZENT U KNJIZI

· Strelec, M. (1984.) “Moj bicikl, biciklizam-rekreacija i sport”. Vlastita naklada, Zagreb.

STRUČNA DJELATNOST

· 1982-1991.god. radi u SOUR kemijski kombinat “CHROMOS” u Zagrebu na radnom mjestu referenta za odmor, rekreaciju i fizičku kulturu.

· 1991-1992.god. radi u “CHROMOS SPORT” u Zagrebu na radnom mjestu referenta za odmor, rekreaciju i fizičku kulturu.

· 1983.god. položila je stručni ispit na području kineziološke rekreacije.

· 1999.god. održala teorijsko i praktično predavanje na Fakultetu za fizičku kulturu u Zagrebu za članove ZUTS-a Republike Hrvatske na temu “Neke vrste aerobica, vježbi snage i stretchinga u funkciji skijanja”.

STRUČNI SKUPOVI

· 1994.god. sudjeluje na stručnom skupu Osnove aerobica- Praktikum I ( 24 satni program)

na Fakultetu za fizičku kulturu u Zagrebu.

· 1997.god. sudjeluje na stručnom skupu učitelja tjelesne i zdravstvene kulture u Zagrebu.

· 1997.god. sudjeluje na stručnom skupu o nastavi TZK u Zagrebu.

· 2000.god. sudjeluje na stručnom skupu o nastavi TZK u Zagrebu (tema rukomet).

· 1983,1986,1988,1991,1995 i 1998.god. sudjeluje na Državnom seminaru za usavršavanje učitelja skijanja u organizaciji ZUTS RH.

STRUČNI TEČAJEVI

· 1977.god. završila Tečaj za rukometnog suca pri Rukometnom Savezu Hrvatske.

· 1986.god. završila Tečaj škole jedrenja i navigacije Mladena Šuteja.

· 1986.god. završila Tečaj za alpinistu pripravnika pri PD “Velebit”iz Zagreba.

PROGRAMI ZA OSPOSOBLJAVANJE AEROBIC INSTRUKTORA

· 1995. god. pohađala Prvu hrvatsku aerobic i fitness konvencija u Poreču.

· 1996. god. pohađala Drugu hrvatsku aerobic i fitness konvencija u Poreču.

· 1996. god. pohađala Aerobic & Fitness Workshop Zagreb na Fakultetu za fizičku kulturu.

PLESNI SEMINARI

· 1994. god. pohađala seminar klasičnog baleta u klasi pedagoga Andreja Červenka (Slovenija), a 1997.god. u klasi pedagoga Alana Gotala (Hrvatska).

· Jazz dance 1994,1995,1996,1997,1998,1999.god. u klasi pedagoga Kornelije Kosanović (Hrvatska), 1994. god. u klasi pedagoga Lilek Snježane (Hrvatska).

· Modern jazz 1995. i 1996.god. u klasi pedagoga Kornelije Kosanović (Hrvatska).

· Horton 1997. i 1998.god. u klasi pedagoga Bojana Valentića (Hrvatska).

· Street jazz 1997.god. u klasi pedagoga Gordana Križaja (Hrvatska).

ČLANSTVO U STRUČNIM ORGANIZACIJAMA

· Od 1995.god. član Udruženja hrvatskih aerobic instruktora.

· Od 1980.god. učitelj skijanja pri Skijaškom savezu Hrvatske.

· Od 1984.god. član ISIA – međunarodni učitelj skijanja.

· Od 1995.god. član UHAI – udruženja hrvatskih aerobic instruktora.

· Od 1998.god. sudac natjecateljskog aerobica i član Organizaciong odbora Prvenstva Hrvatske u aerobicu (1998,1999,2000. god.).

OCJENA ZNANSTVENE NASTAVNE I STRUČNE DJELATNOSTI

Pristupnica ima objavljen znanstveni rad u časopisu po vrsnoći izjednačenim sa časopisima sa međunarodnom recenzijom. Ima i odslušan poslijediplomski studij za znanstveno usavršavanje.

Nastavna djelatnost pristupnice može se sagledati kroz dvadesetogodišnji rad u obrazovnim ustanovama te aktivnom i nesebičnom angažiranju u radu sa djecom. Veliki je doprinos pristupnice i u eksperimentalnom programu kojeg je provodila u školi. Tijekom svih godina aktivna je polaznica mnogobrojnih seminara vezanih za ples i aerobiku što uspješno ugrađuje u svoj rad vezan za nastavu tjelesne i zdravstvene kulture i u provedbu školskih priredbi. Bila je vanjska suradnica na Fakultetu za fizičku kulturu i na Filozofskom fakultetu u Zagrebu.

Posebno je aktivna u stručnoj djelatnosti koja se može ocijeniti odličnom ocjenom. Od pohađanja mnogih seminara i tečajeva pa do članstva u raznim strukovnim organizacijama. Ima objavljena dva stručna rada i jednu recenziju knjige. Ukupno ima objavljena tri rada i jednu recenziji knjige.

MIŠLJENJE I PRIJEDLOG POVJERENSTVA

Na osnovu iznesenog Vesna Alikalfić, prof. udovoljava uvjetima ZVU članak 80. stavak 1, i zadovoljava uvjete Rektorskog zbora za predavača. Pristupnica također zadovoljava i dopunske kriterije Fakulteta za fizičku kulturu Sveučilišta u Zagrebu, za predavača (ima objavljena tri rada). Stoga stručno povjerenstvo predlaže:

da se Vesna Alikalfić, prof. izabere u nastavno zvanje PREDAVAČA za znanstveno polje odgojnih znanosti – grana kineziologija za predmet TJELESNA I ZDRAVSTVENA KULTURA na Filozofskom fakultetu Sveučilišta u Zagrebu.

Napomena:

Matično povjerenstvo za područje društvenih znanosti – polje odgojnih znanosti na 4. sjednici održanoj 18. travnja 2002. god. usvojilo je Mišljenje da VESNA ALIKALFIĆ ispunjava uvjete Rektorskog zbora visokih učilišta Republike Hrvatske za izbor u nastavno zvanje predavača za stručno polje odgojnih znanosti u području društvenih znanosti.

ZAKLJUČNO MIŠLJENJE I PRIJEDLOG POVJERENSTVA

Pristupnici:

1. Boris Metikoš

2. Vitomir Blagojević

3. Vesna Alikalfić

zadovoljavaju zakonske uvjete i uvjete Rektorskog zbora za predavača kao i dopunske kriterije Kineziološkog fakulteta u Zagrebu. Stoga stručno povjerenstvo predlaže da se ovi pristupnici IZABERU u nastavno zvanje PREDAVAČA za znanstveno polje odgojnih znanosti – grana kineziologija za predmet TJELESNA I ZDRAVSTVENA KULTURA na Filozofskom fakultetu Sveučilišta u Zagrebu.

Pristupnica:

1. Branka Dimić-Gabrijelić

zadovoljava zakonske uvjete i uvjete Rektorskog zbora za predavača ali ne i dopunske kriterije Kineziološkog fakulteta u Zagrebu (ima objavljen samo jedan rad – potrebna tri). Stoga stručno povjerenstvo predlaže da se pristupnica NE IZABERE u nastavno zvanje PREDAVAČA za znanstveno polje odgojnih znanosti – grana kineziologija za predmet TJELESNA I ZDRAVSTVENA KULTURA na Filozofskom fakultetu Sveučilišta u Zagrebu.

Pristupnik:

1. Dražen Harasin

ne zadovoljava zakonske uvjete i uvjete Rektorskog zbora za predavača ( nema potrebne tri godine radnog iskustva u struci). Stoga stručno povjerenstvo predlaže da se pristupnik NE IZABERE u nastavno zvanje PREDAVAČA za znanstveno polje odgojnih znanosti – grana kineziologija za predmet TJELESNA I ZDRAVSTVENA KULTURA na Filozofskom fakultetu Sveučilišta u Zagrebu.

Stručno povjerenstvo:

__________________________

Doc.dr.sc. Nada Grčić-Zubčević

_________________________

Prof.dr.sc. Mladen Mejovšek

__________________________

Mr.sc. Jelka Gošnik

Kineziološki fakultet

Sveučilišta u Zagrebu

OCJENA NASTUPNOG PREDAVANJA

DRAŽENA HARASINA

Predloženik Dražen Harasin, prof održao je dana 23.05.2002. godine u 9 sati nastupno predavanje u sportskoj dvorani “Martinovka” u kojoj Filozofski fakultet Sveučilišta u Zagrebu provodi nastavu za svoje studente. Predavanje je održao sa studentima i studenticama istog fakulteta. Satu nastave bila su prisutna četiri profesora i članovi Stručnog povjerenstva za izbor nastavnika Tjelesne i zdravstvene kulture u nastavnom zvanju na Filozofskom fakultetu u Zagrebu.

Nastupno predavanje u obliku sata nastave tjelesne i zdravstvene kulture sa temom “Samoobrana – obrane od obuhvata, hvatova i gušenja” trajalo je 45 minuta. Na satu je bilo prisutno 16 studenata i studentica I. i II. godine Filozofskog fakulteta. Nakon održanog sata članovi stručnog povjerenstva postavili su predloženiku niz pitanja te je cijelo predavanje ukupno trajalo 60 minuta.

Održani sat samoobrane predloženik je prezentirao sigurno i uvjerljivo. Na temelju provedenog sata može se ustvrditi da predloženik dobro poznaje zadanu temu, sadržaj teme i područje te da je uspješno sproveo zadatak. Za izvođenje sata predloženik je priredio u pisanom obliku pripreme za sat. Od nastavnih pomagala i sredstava pristupnik je koristio strunjače. Pri demonstraciji pojedinih elemenata samoobrane pristupnik je koristio demonstratora. Gradivo i metode obučavanja bili su primjereni sudionicima nastave.

Na temelju izloženog može se zaključiti da se predloženik predstavio kao izgrađeni nastavnik koji će moći nastavu tjelesne i zdravstvene kulture izvoditi na stručnoj razini.

U Zagrebu, 23.05.2002.

Stručno povjerenstvo:

__________________________

Doc.dr.sc. Nada Grčić-Zubčević

_________________________

Prof.dr.sc. Mladen Mejovšek

__________________________

Mr.sc. Jelka Gošnik

Kineziološki fakultet

Sveučilišta u Zagrebu

OCJENA NASTUPNOG PREDAVANJA

VITOMIRA BLAGOJEVIĆA

Predloženik Vitomir Blagojević, prof održao je dana 23.05.2002. godine u 10 sati nastupno predavanje u sportskoj dvorani “Martinovka” u kojoj Filozofski fakultet Sveučilišta u Zagrebu provodi nastavu za svoje studente. Predavanje je održao sa studentima i studenticama istog fakulteta. Satu nastave bila su prisutna dva profesora, jedan instruktor yoge i članovi Stručnog povjerenstva za izbor nastavnika Tjelesne i zdravstvene kulture u nastavnom zvanju na Filozofskom fakultetu u Zagrebu.

Nastupno predavanje u obliku sata nastave tjelesne i zdravstvene kulture sa temom “Yoga – korektivne vježbe za kralježnicu ” trajalo je 45 minuta. Na satu su bile prisutne 52 studentice i 1 student I. i II. godine Filozofskog fakulteta. Nakon održanog sata članovi stručnog povjerenstva postavili su predloženiku pitanja na koja je uspješno odgovorio.

Održani sat yoge predloženik je prezentirao sigurno i uvjerljivo. Na temelju provedenog sata može se ustvrditi da predloženik dobro poznaje zadanu temu, sadržaj teme i područje te da je uspješno sproveo zadatak. Za izvođenje sata predloženik je priredio u pisanom obliku pripreme za sat. Gradivo i metode obučavanja bili su primjereni sudionicima nastave.

Na temelju izloženog može se zaključiti da se predloženik predstavio kao izgrađeni nastavnik koji će moći nastavu tjelesne i zdravstvene kulture izvoditi na stručnoj razini.

U Zagrebu, 23.05.2002.

Stručno povjerenstvo:

__________________________

Doc.dr.sc. Nada Grčić-Zubčević

_________________________

Prof.dr.sc. Mladen Mejovšek

__________________________

Mr.sc. Jelka Gošnik

Kineziološki fakultet

Sveučilišta u Zagrebu

OCJENA NASTUPNOG PREDAVANJA

BRANKE DIMIĆ - GABRIJELIĆ

Predloženica Branka Dimić-Gabrijelić, prof održala je dana 23.05.2002. godine u 11 sati nastupno predavanje u sportskoj dvorani “Martinovka” u kojoj Filozofski fakultet Sveučilišta u Zagrebu provodi nastavu za svoje studente. Predavanje je održala sa studenticama istog fakulteta. Satu nastave bili su prisutni članovi Stručnog povjerenstva za izbor nastavnika Tjelesne i zdravstvene kulture u nastavnom zvanju na Filozofskom fakultetu u Zagrebu.

Nastupno predavanje u obliku sata nastave tjelesne i zdravstvene kulture sa temom “Elementi rope skippinga ” trajalo je 45 minuta. Na satu je bilo prisutno 17 studentica I. i II. godine Filozofskog fakulteta. Nakon održanog sata članovi stručnog povjerenstva postavili su predloženici pitanja na koja je uspješno odgovorila.

Održani sat sa vijačama predloženica je prezentirala sigurno i uvjerljivo. Na temelju provedenog sata može se ustvrditi da predloženica dobro poznaje zadanu temu, sadržaj teme i područje te da je uspješno provela zadatak. Za izvođenje sata predloženica je priredila u pisanom obliku pripreme za sat. Od nastavnih pomagala i sredstava pristupnica je koristila kazetofon, audio kazete, te kratke, srednje i duge vijače. U radu se koristila usmenim izlaganjem, metodom demonstracije i sintetičko-analitičkom metodom učenja. Gradivo i metode obučavanja bili su primjereni sudionicama nastave. Studentice su izuzetno dobro prihvatile zadanu temu iako im je to bio novi sadržaj u nastavi tjelesne i zdravstvene kulture.

Na temelju izloženog može se zaključiti da se predloženica predstavila kao izgrađeni nastavnik koji će moći nastavu tjelesne i zdravstvene kulture izvoditi na stručnoj razini.

U Zagrebu, 23.05.2002.

Stručno povjerenstvo:

_________________________

Doc.dr.sc. Nada Grčić-Zubčević

_________________________

Prof.dr.sc. Mladen Mejovšek

__________________________

Mr.sc. Jelka Gošnik

REPUBLIKA HRVATSKA

SVEUČILIŠTE U ZAGREBU

FILOZOFSKI FAKULTET

Ivana Lučića 3, Zagreb

Predmet: davanje mišljenja o ispunjavanju uvjeta Vesne Alikalfić, prof., Vitomira Blagojevića, prof., Branke Dimić-Gabrijelić, prof., Dražena Harasina, prof. i Borisa Metikoša, prof. za izbor u nastavno zvanje predavača za područje društvenih znanosti, znanstveno polje odgojnih znanosti – grana kineziologija za predmet Tjelesna i zdravstvena kultura na Filozofskom fakultetu u Zagrebu

Fakultetskom vijeću Filozofskog fakulteta u Zagrebu

Na sjednici Fakultetskog vijeća Filozofskog fakulteta u Zagrebu od 18. 2. 2002. godine imenovani smo u stručno povjerenstvo za davanje mišljenja o ispunjavanju uvjeta za izbor u nastavno zvanje predavača ili višeg predavača za područje društvenih znanosti, znanstveno polje odgojnih znanosti – grana kineziologija, za predmet Tjelesna i zdravstvena kultura na Filozofskom fakultetu u Zagrebu. Stručno je povjerenstvo pregledalo natječajni materijal, pa podnosimo sljedeće

IZVJEŠĆE

Na natječaj objavljen 1. ožujka 2002. godine u Vjesniku prijavili su se sljedeći pristupnici: Vesna Alikalfić, prof., Vitomir Blagojević, prof., Branka Dimić-Gabrijelić, prof., Dražen Harasin, prof. i Boris Metikoš, prof. Kako je za izbor nastavnika u nastavna zvanja nadležan Kineziološki fakultet u Zagrebu, kompletna je dokumentacija dostavljena matičnom Fakultetu. Stručno povjerenstvo Kineziološkog fakulteta (u sastavu: doc. dr. sc. Nada Grčić-Zubčević, prof. dr. sc. Mladen Mejovšek, mr. sc. Jelka Gošnik) obradilo je natječajnu dokumentaciju svih pristupnika i vratilo Filozofskom fakultetu u Zagrebu zaključno mišljenje i svoj prijedlog, mišljenje Matičnog povjerenstva i ocjene nastupnih predavanja.

Nakon pregleda navedene dokumentacije stručno je povjerenstvo Filozofskog fakulteta konstatiralo da pristupnici Vesna Alikalfić, prof., Vitomir Blagojević, prof. i Boris Metikoš, prof. ispunjavaju sve zakonske i dopunske uvjete Rektorskoga zbora visokih učilišta Hrvatske i Kineziološkog fakulteta za izbor u nastavno zvanje predavača za područje društvenih znanosti, znanstveno polje odgojnih znanosti – grana kineziologija, za predmet Tjelesna i zdravstvena kultura na Filozofskom fakultetu u Zagrebu.

Pristupnica Branka Dimić-Gabrijelić, prof. ispunjava minimalne zakonske uvjete prema mišljenju Matičnog povjerenstva za područje društvenih znanosti, znanstveno polje odgojnih znanosti i uvjete Rektorskog zbora visokih učilišta Hrvatske za izbor u nastavno zvanje predavača za područje društvenih znanosti, polje odgojnih znanosti. Međutim, prema izvješću i prijedlogu stručnog povjerenstva Fakultetskog vijeća Kineziološkog fakulteta, kao i prema zaključnom mišljenju Fakultetskog vijeća Kineziološkog fakulteta pristupnica Branka Dimić-Gabrijelić, prof. ne ispunjava dopunske kriterije za izbor nastavnika u odgovarajuća znanstveno-nastavna i nastavna zvanja za znanstveno polje odgojnih znanosti, grana kineziologija jer nema objavljen potreban broj stručnih radova (objavila je samo jedan rad, a potrebna su najmanje tri rada).

Pristupnik Dražen Harasin, prof. prema izvješću i prijedlogu stručnog povjerenstva Fakultetskog vijeća Kineziološkog fakulteta, prema mišljenju Matičnog povjerenstva za područje društvenih znanosti, polje odgojnih znanosti, kao i prema zaključnom mišljenju Fakultetskog vijeća Kineziološkog fakulteta ne ispunjava niti zakonske uvjete, niti uvjete Rektorskog zbora viskokih učilišta Republike Hrvatske za izbor nastavnika u nastavno zvanje predavača jer nema potrebno radno iskustvo u struci (minimalno tri godine).

Dakle, tri pristupnika (Vesna Alikalfić, prof., Vitomir Blagojević, prof. i Boris Metikoš, prof.) ispunjavaju sve zakonske uvjete i uvjete Rektorskoga zbora visokih učilišta Hrvatske, kao i dopunske uvjete Kineziološkog fakulteta za izbor u nastavno zvanje predavača za područje društvenih znanosti, znanstveno polje odgojnih znanosti – grana kineziologija, za predmet Tjelesna i zdravstvena kultura na Filozofskom fakultetu u Zagrebu.

Kako temeljem čl. 97 ZVU konačnu odluku o izboru između predloženika koji ispunjavaju sve propisane uvjete donosi stručno vijeće visokog učilišta koje je raspisalo natječaj, stručno povjerenstvo Filozofskog fakulteta, nakon uvida u kompletnu natječajnu dokumentaciju, pozitivno mišljenje Matičnog povjerenstva, mišljenje stručnog povjerenstva, te ocjene nastupnih predavanja predlaže da se za predavača za područje društvenih znanosti, znanstveno polje odgojnih znanosti – grana kineziologija, za predmet Tjelesna i zdravstvena kultura na Filozofskom fakultetu u Zagrebu izabere VESNA ALIKALFIĆ, prof., koja ima dvadesetogodišnje iskustvo u struci u obrazovnim ustanovama, koja je bila vanjska suradnica na Fakultetu za fizičku kulturu i na Filozofskom fakultetu u Zagrebu i čija se stručna djelatnost može ocijeniti najvišom ocjenom.

Članovi povjerenstva:

prof. dr. sc. Željka Fink Arsovski

mr. sc. Jelka Gošnik

Andrija Tuđa, prof.

Zagreb, 16. 12. 2002.

Fakultetskom vijeću Filozofskog fakulteta

Sveučilišta u Zagrebu

Predmet: Davanje mišljenja o ispunjavanju uvjeta

predloženika za izbor u nastavno zvanje predavača

ili višeg predavača za znanstveno područje

humanističkih znanosti, polje jezikoslovlje

Zagreb, 15. srpnja 2002.

Na temelju odluke Fakultetskoga vijeća od 18. veljače 2002., imenovani smo u stručno povjerenstvo za davanje mišljenja o ispunjavanju uvjeta predloženika za izbor u zvanje predavača ili višeg predavača za znanstveno područje humanističkih znanosti, polje jezikoslovlje, za predmete Engleski jezik i Talijanski jezik na Medicinskom fakultetu Sveučilišta u Rijeci.

Na natječaj objavljen u “Novom listu” 21. studenoga 2001. godine prijavila se u propisanom roku mr. sc. Anamarija Gjuran Coha. Nakon uvida u dokumentaciju podnosimo sljedeće

IZVJEŠĆE

Mr. sc. Anamarija Gjuran Coha rođena je 1964. godine u Rijeci. Nakon završene osnovne škole i gimnazije u Rijeci, upisuje studij engleskoga i talijanskoga jezika i književnosti na Filozofskom fakultetu u Zagrebu. Diplomirala je 1988. godine, a 1990. upisuje poslijediplomski studij, smjer lingvistika, na Filozofskom fakultetu Sveučilišta u Zagrebu. Magistarski rad pod naslovom “Upotreba konjunktiva u djelima I. Sveva i V. Pratolinija” obranila je 1995. godine te stekla naziv magistra društvenih, humanistički i teoloških znanosti.

Od 1996. do 1999. sudjelovala je u radu projekta Ministarstva znanosti i tehnologije pod naslovom “Bioetička edukacija u Hrvatskoj” pod voditeljstvom prof. dr. Ivana Šegote.

Na Medicinskom fakultetu Sveučilišta u Rijeci radi od 1989. godine, najprije u zvanju stručnoga suradnika za kolegije engleski i talijanski jezik, a od 1997. u zvanju predavača za engleski i talijanski jezik.

Mr. sc. Anamarija Gjuran Coha uvela je 1990. godine novi predmet dodiplomske nastave pod nazivom Talijanski jezik za studente Medicinskog fakulteta u Rijeci. Za taj kolegij pristupnica je izradila plan i program kolegija, a i skripta koju je odobrila Komisija za izdavačku djelatnost Medicinskoga fakulteta u Rijeci. Pristupnica je također voditelj kolegija “Engleski jezik” i “Talijanski jezik” na dodiplomskim sveučilišnim studijima opće medicine, stomatologije i studija za diplomirane sanitarne inžinjere, te stručnim studijima sestrinstva i studija za medicinsko laboratorijske inžinjere. Nastava je organizirana u obliku seminara, a Anamarija Gjuran Coha je također mentor studentima pri izradi seminarskih radova na stranom jeziku i lektor studentskih znanstvenih radova tijekom studija.

Mr. sc. Anamarija Gjuran Coha autor je sljedećih skripta i udžbenika: Talijanski za medicinare, Medicinski fakultet Sveučilišta u Rijeci, 1995. (97 stranica); Izbor tekstova za diplomirane sanitarne inžinjere, Medicinski fakultet Sveučilišta u Rijeci, 1994. (35 stranica); Engleski za diplomirane sanitarne inžinjere, prošireno i nadopunjeno izdanje, Medicinski fakultet Sveučilišta u Rijeci, 1998. Pristupnica je također suautor sljedećih udžbenika: Izbor tekstova iz engleskog jezika za studente I. godine, Medicinski fakultet Sveučilišta u Rijeci, 1994. (120 stranica); Izbor tekstova iz engleskog jezika za studente II. godine, Medicinski fakultet Sveučilišta u Rijeci, 1995. (95 stranica).

Osim gore navedenoga, Anamarija Gjuran Coha prevela je Zbornik radova XVI perinatalnih dana, Medicina, vol. 33, No. 1-4, Hrvatski lječnički zbor, Rijeka, 1997. (204 stranice); Kodeks medicinske deontologije pod naslovom “Codice di deontologia medica”, Siena, 1995.; Novi talijanski kodeks medicinske etike, Katedra društvenih znanosti, Medicinski fakultet Sveučilišta u Rijeci, Rijeka, 1999.

Mr. sc. Anamarija Gjuran Coha sudjelovala je na XIV. i XV. savjetovanju hrvatskog društva za primijenjenu lingvistiku i u programu radionice “Designing or redesigning a course” koju su organizirale Udruga za razvoj visokog školstva “Universitas” i Povjerenstvo za unaprijeđenje nastave Sveučilišta u Rijeci.

Prema gore izloženom stručno povjerenstvo smatra da pristupnica mr. sc. Anamarija Gjuran Coha udovoljava zakonom propisanim uvjetima za višega predavača za engleski i talijanski jezik na Medicinskom fakultetu Sveučilišta u Rijeci. Ovo mišljenje temeljimo na činjenicama da je pristupnica magistrirala u području jezikoslovlja te izradila u autorstvu i suautorstvu niz relevantnih udžbenika i veći broj ozbiljnih prijevoda iz područja medicine.

Stručno povjerenstvo:

prof. dr. sc. Milena Žic Fuchs

doc. dr. sc. Višnja Josipović Smojver

mr. sc. Vesna Deželjin, viši lektor

Davanje mišljenja o ispunjavanju uvjeta predloženika za

izbor u nastavno zvanje predavača ili više za znanstveno

područje humanističkih znanosti, polje jezikoslovlje

Zagreb, 25.rujna 2002.godine

Fakultetskom vijeću Filozofskog fakulteta

Sveučilišta u Zagrebu

Na temelju odluke Fakultetskog vijeća od 25.ožujka 2002.godine, temeljem članka 95. Zakona o visokim učilištima (“Narodne novine”, br. 59/96. - pročišćeni tekst) i članka 93. Statuta Sveučilišta u Zagrebu, imenovani smo u stručno povjerenstvo za davanje mišljenja o ispunjavanju uvjeta predloženika za izbor u nastavno zvanje predavača za znanstveno područje humanističkih znanosti, polje jezikoslovlje, grana anglistika za predmet Engleski jezik na Visokoj učiteljskoj školi u Gospiću. Na natječaj koji je raspisalo Nastavničko vijeće Visoke učiteljske škole u Gospiću temeljem članka 92. Zakona o visokim učilištima (“Narodne novine” br. 59/96 pročišćeni tekst) objavljenom u “Večernjem listu” 10.siječnja 2002.godine, javile su se Katica Balenović i Edita Vuković, priloživši sve potrebne dokumente. Uvidom u dokumentaciju pristupnica podnosimo slijedeće

IZVJEŠĆE

Pristupnica Katica Balenović rođ.Čačić rođena je 1965.godine u Gospiću. 1988.godine diplomirala je Sociologiju i Engleski jezik i književnost na Filozofskom fakultetu u Zadru, Sveučilište u Splitu. Udata je i majka je dvoje djece. Od 1988.godine predaje engleski jezik u gimnaziji u Gospiću. Od šk.godine 1994/95. uz rad u srednjoj školi radi kao vanjski suradnik, predavač za engleski jezik na Pedagoškom fakultetu Rijeka, Odsjek u Gospiću. Sada je to Visoka učiteljska škola na kojoj pristupnica kao vanjski suradnik drži kolegije Gramatika engleskog jezika i Jezične vježbe.

U tijeku svog trinaestogodišnjeg nastavnog rada Katica Balenović je aktivno sudjelovala u programima usavršavanja i izvođenja nastave engleskog jezika. U sklopu tih programa tiskan joj je zajednički rad s Editom Vuković i Slavicom Balentović u Zborniku radova drugog međunarodnog znanstvenog kolokvija (Rijeka, 25. i 26.031999.) po nazivom Nastavnik engleskog jezika - čimbenik kvalitete. Također je sudjelovala u programu radionice u svrhu unapređivanja visokoškolske nastave. Često je angažirana u vođenju tečajeva engleskog jezika te prevođenju različitih stručnih i znanstvenih materijala.

Prošle akademske godine izabrana je u naslovno nastavno zvanje predavača za kolegije Gramatika engleskog jezika i Jezične vježbe na Visokoj učiteljskoj školi u Gospiću.

Prema gore izloženom, a na temelju uvida u dokumentaciju, stručno povjerenstvo smatra da predloženica Katica Balenović, prema članku 80., stavka 1 Zakona o visokim učilištima ispunjava uvjete za izbor u nastavno zvanje predavača za predmet Engleski jezik na Visokoj učiteljskoj školi u Gospiću. Predloženica ima dvanaest godina nastavnog iskustva u srednjem školstvu uz sedmogodišnje iskustvo predavanja na Visokoj učiteljskoj školi. Uz nastavni rad napisala je i stručni rad iz područja nastavne prakse.

Pristupnica Edita Vuković rođ. Pivelja rođena je 1959.godine u Tesliću, BiH. Završila je studij Engleskog jezika i književnosti na Filološkom fakultetu Univerziteta u Beogradu 1985.godine. Udana je i majka jednog djeteta. Od 1983. godine radi u nastavi kao profesor. Zbog nacionalne pripadnosti ostala je bez posla te ima šestomjesečni prekid radnog staža. 1992.godine preselila je u Republiku Hrvatsku. U tijeku osamnaestgodišnjeg rada u nastavi radila je u osnovnoj školi, svim vrstama srednjih škola te u privatnoj školi stranih jezika “Lingua”. Prije dvije godine počela je predavati i na Visokoj učiteljskoj školi u Gospiću.

U tijeku svog nastavnog rada Edita Vuković je nastojala dalje usavršavati svoje znanje i pratiti promjene na stručnom području svog rada i to praćenjem stručne literature na hrvatskom i engleskom jeziku te sudjelovanjem na seminarima za nastavnike. U Zborniku radova Drugog međunarodnog znastvenog kolokvija u Rijeci 1999.godine Nastavnik - čimbenik kvalitete u odgoju i obrazovanju, tiskan je stručni članak Edite Vuković pod naslovom “Kreativno pisanje” u kojem je izložila neke aspekte vještine pisanja i njene uloge u nastavi engleskog jezika kao i projektima koje je vodila za osnovnoškolsku populaciju. U istom je Zborniku tiskan i članak Edite Vuković u suautorstvu s Slavicom Balentović i Katicom Balenović “Nastavnik engleskog jezika - čimbenik kvalitete”. U članku se obrađuju rezultati istraživanja kojemu je cilj bio prikazati mišljenje učenika o dobrim ili lošim stranama profesora stranog jezika u srednjoj školi.

Prošle akademske godine Edita Vuković izabrana je u naslovno nastavno zvanje predavača za kolegije Jezične vježbe i Čitanje odabranih književnih djela na Visokoj učiteljskoj školi u Gospiću. U tijeku je promoviranje za mentora engleskog jezika.

Uvidom u dokumentaciju povjerenstvo smatra da pristupnica Edita Vuković ima bogato nastavno iskustvo na raznim stupnjevima podučavanja engleskog jeziku uključujući i dvogodišnji rad na Visokoj učiteljskoj školi. Iz priloženih je radova razvidno da je pristupnica zainteresirana i za pisanje stručnih radova iz svog područja rada, spremna provoditi ili sudjelovati u projektima koji imaju za cilj poboljšanje kvalitete rada s učenicima svih profila. Smatramo da su to dobre kvalitete za predavača na Visokoj učiteljskoj školi koja educira buduće nastavnike engleskog jezika za osnovnoškolsku populaciju.

Prema gore izloženom, stručno povjerenstvo smatra da predloženica Edita Vuković, prema članku 80., stavka 1 Zakona o visokim učilištima ispunjava uvjete za izbor u nastavno zvanje predavača za predmet Engleski jezik na Visokoj učiteljskoj školi u Gospiću.. Predloženica ima osamnaest godina nastavnog iskustva u osnovnom i srednjem školstvu kao i tečajevima engleskog jezika, uz dvogodišnje iskustvo predavanja na Visokoj učiteljskoj školi. Uz nastavni rad pisala je i stručne članke iz područja nastave engleskog jezika.

Za pristupnice Katicu Balenović i Editu Vuković će početkom akademske godine 2002/3. biti organizirana nastupna predavanja na Visokoj učiteljskoj školi u Gospiću. Stručno je povjerenstvo već odabralo teme: Katica Balenović: THE PAST AND PERFECT TENSES, za Editu Vuković: FAIRY TALES IN CHILDREN’S LITERATURE. Nakon održanih nastupnih predavanja povjerenstvo će Fakultetskom vijeću priložiti izvješća.

Stručno povjerenstvo:

1. _____________________________

mr.sc.Jasna Bilinić-Zubak, predsjednik

2. ________________________________

mr.sc. Stjepan Maričić, član

3. _______________________________________

mr.sc. Marka Filipović, član

Filozofski fakultet

Sveučilište u Zagrebu

15. travnja 2002.

Imenovani u stručno povjerenstvo za ocjenu rezultata natječaja za izbor u naslovno nastavno zvanje predavača, višeg predavača ili profesora visoke škole za znanstveno područje humanističkih znanosti, polje jezikoslovlje, za predmet Engleski jezik na Učiteljskoj akademiji u Zagrebu podnosimo sljedeće

IZVJEŠĆE

Na natječaj objavljen u “Vjesniku” od 9. veljače 2002. godine prijavile su se Ivana Kuštera, Jadranka Olivari, Saša Slavić, Mirjana Tomašević Dančević i Milica Bilić Štefan.

Uvidom u dokumentaciju utvrdili smo sljedeće:

Ivana Kuštera

Rođena je u 1974. godine u Zagrebu. Hrvatska je državljanka. U Zagrebu je završila osnovnoškolsko i srednjoškolsko obrazovanje. Na Filozofskom je fakultetu u Zagrebu 1999. godine diplomirala engleski jezik i književnost kao prvi glavni predmet i fonetiku kao drugi glavni predmet. 2000. godine upisala je poslijediplomski stručni studij glotodidaktike (smjer: rano učenje) na Filozofskomu fakultetu u Zagrebu.

Stručno se usavršava na mnogobrojnim stručnim seminarima i tečajevima iz područja metodike nastave engleskoga jezika, posebice onima vezanima uz rano učenje stranih jezika.

Pristupnica ima višegodišnje radno iskustvo u struci. Još tijekom studija predavala je engleski jezik djeci predškolske dobi u školi stranih jezika Teutonika u Zagrebu, a od 1999. predaje engleski jezik nižim razredima u Osnovnoj školi Dobriše Cesarića u Zagrebu. U nastavi engleskoga jezika u sklopu projekta ranoga učenja (od prvoga razreda osnovne škole) istaknula se kao vrsna nastavnica. Odnedavno je i mentorica studentima anglistike.

Ivana Kuštera se istaknula i kao recenzentica novog osnovnoškolskog programa nastavnih materijala te kao autorica scenarija za dječji obrazovni program HTV. Bila je i vrlo aktivna u obilježavanju Europske godine jezika.

Pristupnica Ivana Kuštera ispunjava uvjete za izbor u nastavno zvanje predavača jer udovoljava uvjetima propisanima člankom 80, stavkom (1) ZVU, tj. ima odgovarajuću stručnu spremu, više od tri godine radnoga iskustva u struci i udovoljava i zahtjevima Rektorskoga zbora, tj. dokazala je sklonost prema nastavnome radu svojom dosadašnjom nastavnom i stručnom djelatnošću.

Jadranka Olivari

Rođena je 1957. godine u Zagrebu. Hrvatska je državljanka. Osnovnu školu i gimnaziju završila je u Zagrebu, a 1975. godine upisala je studij engleskog jezika i književnosti i fonetike na zagrebačkomu Filozofskom fakultetu. Diplomirala je 1982. godine. Govori njemački i talijanski, a pasivno se služi i francuskim jezikom.

Pristupnica je najprije tri godine radila kao inokorespondentica za engleski i njemački jezik, a potom šest godina kao stručna prevoditeljica i voditeljica biblioteke u zagrebačkom poduzeću Sintal. Jadranka Olivari ima bogato prevoditeljsko iskustvo, a već je desetak godina član Društva znanstvenih i tehničkih prevoditelja Hrvatske.

Od 1990. godine predaje engleski jezik u Osnovnoj školi Izidora Kršnjavoga u Zagrebu. Redovito sudjeluje na stručnim seminarima vezanima uz nastavu engleskog jezika u zemlji i inozemstvu (Engleskoj, Danskoj). Održavala je predavanja i radionice za profesore engleskog jezika u Britanskom savjetu u Zagrebu, a kao mentorica učenicima sedmoga razreda osnovne škole sudjelovala je na međunarodnom natjecanju iz engleskog jezika u Italiji gdje su njezini učenici osvojili visoko mjesto. Od 1996. godine mentorica je studentima Učiteljske akademije u Zagrebu, a od 2001. godine kao vanjski suradnik te institucije izvodi i nastavu iz kolegija Engleski jezik za studente treće godine.

Pristupnica se već niz godina jezično usavršava u Engleskoj gdje redovito ljeti boravi kao voditeljica učenika i studenata koji tamo odlaze na usavršavanje jezika.

Pristupnica Jadranka Olivari ispunjava uvjete za izbor u nastavno zvanje predavača jer udovoljava uvjetima propisanima člankom 80, stavkom (1) ZVU, tj. ima odgovarajuću stručnu spremu, više od tri godine radnoga iskustva u struci i udovoljava i zahtjevima Rektorskoga zbora, tj. dokazala je sklonost prema nastavnome radu svojom dosadašnjom nastavnom i stručnom djelatnošću.

Saša Slavić

Rođena je 1974. godine u Zagrebu. Hrvatska je državljanka. Maturirala je na zagrebačkoj XVI gimnaziji, a 1999. godine diplomirala je engleski jezik i književnost i talijanski jezik i književnost na Filozofskomu fakultetu u Zagrebu. Od 2001. godine polazi poslijediplomski stručni studij prevođenja na istome fakultetu. Stručno se usavršavala u talijanskom jeziku Italiji.

Pristupničino iskustvo u struci uključuje višegodišnje vođenje tečajeva engleskog jezika za djecu predškolske dobi, kraće zamjene na dvije osnovne škole te, od jeseni 2000. godine, nastavu engleskog jezika na Zrakopolovnoj tehničkoj školi Rudolfa Perešina u Velikoj Gorici. Pokazala je smisao za nastavni rad i izrazito zanimanje za usavršavanje u struci.

Osim engleskog i talijanskog jezika govori i njemački jezik.

Pristupnica Saša Slavić ispunjava uvjete za izbor u nastavno zvanje predavača jer udovoljava uvjetima propisanima člankom 80, stavkom (1) ZVU, tj. ima odgovarajuću stručnu spremu, više od tri godine radnoga iskustva u struci i udovoljava i zahtjevima Rektorskoga zbora, tj. dokazala je sklonost prema nastavnome radu svojom dosadašnjom nastavnom i stručnom djelatnošću.

Mirjana Tomašević Dančević

Rođena je 1954. godine u Puli. Hrvatska je državljanka. Maturirala je 1973. godine na Klasičnoj gimnaziji u Splitu, a 1978. godine diplomirala povijest umjetnosti kao prvi (A) glavni predmet i engleski jezik kao drugi (B) glavni predmet. 1981. godine diplomirala je i na Akademiji likovnih umjetnosti u Zagrebu i stekla stručni naziv profesora likovnog odgoja i likovnih umjetnosti. 2001. godine apsolvirala je poslijediplomski znanstveni studij povijesti umjetnosti na Filozofskomu fakultetu u Zagrebu.

Pristupnica je najprije (1979-1982) radila kao srednjoškolski profesor umjetnosti, potom (1982-1993) je predavala likovni odgoj u osnovnoj školi (Osnovna škola Tina Ujevića u Zagrebu). Od 1986. godine na osnovnoj školi preuzima i nastavu engleskoga jezika. Aktivno je sudjelovala u realizaciji hrvatskoga projekta ranoga učenja stranih jezika, o čemu je objavila i niz članaka. Autorica je i sudionica nekoliko projekata vezanih uz predškolsku nastavu engleskoga jezika, a njezin je rad u tom području vrlo zapažen. Niz je godina bila i mentorica studentima anglistike, od 1998. je godine stručna suradnica Učiteljske akademije u Zagrebu, a od 2000. godine je voditeljica jezičnih radionica za potrebe poslijediplomskoga stručnoga studija glotodidaktike Filozofskoga fakulteta u Zagrebu.

Mirjana Tomašević Dančević sudjelovala je s izlaganjima na mnogobrojnim stručnim skupovima, održala niz jezičnih i likovnih radionica, bila recenzenticom i (ko)autoricom niza nastavnih materijala, a objavila je 20 članaka.

Izdvajamo sljedećih pet objavljenih stručnih radova pristupnice koji su pridonijeli unapređenju nastave stranoga jezika u ranoj školskoj dobi:

1. Language (EFL) Integration With Other Areas of the Primary Curriculum Focusing on Art (1993), Children and Foreign Languages, Vilke, M. i Vrhovac, Y. (ur.), Faculty of Philosophy, University of Zagreb, Zagreb, 184-191.

Autorica opisuje proces nastave likovnoga odgoja integrarane u nastavu engleskoga jezika s djecom rane školske dobi. Na temelju primjera zadataka različitog stupnja složenosti pokazuje kako takvim pristupom nastavnik engleskog jezika može nejezičnim aktivnostima ne samo ostvariti jezične ciljeve učenja nego i omogućiti djeci da se na nastavi osjećaju opušteno te razvijaju svoju kreativnost, samopouzdanje i samostalnost u učenju.

2. Integriranje sadržaja razredne nastave u nastavu stranog jezika (1993), Strani jezici, XXII, 3-4, 269-276.

U članku je riječ o integriranoj nastavi stranog jezika, s težištem na povezivanju nastavnih sadržaja matematike i engleskog jezika u 1, 2. i 3. razredu osnovne škole. Upozorava se na dvostruku korisnost integriranja tih školskih predmeta: jezični se sadržaji usvajaju na primjeru stvarnih, smislenih sadržaja, a istodobno se proširuje i utvrđuje matematičko znanje. Autorica u zaključku ističe kako poučavanje djece putem integrirane nastave potiče i razvija njihovu kritičnost, snalažljivost i prilagodljivost u stvarnim životnim situacijama.

3. Environmental Education and Creativity in Teaching English (1995), Children and Foreign Languages, Vilke, M. i Vrhovac, Y. (ur.), Faculty of Philosophy, University of Zagreb, Zagreb, 75-87.

Polazeći od prednosti integriranja ostalih školskih predmeta u nastavu stranoga jezika s djecom starom između šest i osam godina, autorica upozorava na široke mogućnosti poticanja djece na kreativno razmišljanje i stimuliranja njihove motivacije za učenje. Nakon pregleda literature o ovoj temi iznose se primjeri iz vlastite nastavne prakse kojima se ilustrira usvajanje strukture if I were, kreiranje ekološkog plakata te samostalno sastavljanje suvremene ekološke bajke. Autorica naglašava da se ovakvim pristupom omogućuje djeci da strani jezik dožive kao nešto prirodno, a ne odijeljeno od ostalih sadržaja nastave.

4. The Integration of Language Work and Other Subjects in Primary School: Topic work in cross-curricular teaching with first and second graders (aged 6-9), (1995) HUPE Journal, 1, 19-21.

U prvom dijelu članka autorica razmatra koncept integrirane nastave stranoga jezika na temelju postojeće glotodidaktičke literature. Posebno se zadržava na idejama Halliwellove (1992) koja ističe vrijednost prirodnosti usvajanja stranoga jezika, naglaska na usvajanju jezika putem primanja i odašiljanja stvarnih informacija te primjene već usvojenih znanja i vještina u svladavanju novih. U nastavku članka autorica oprimjeruje spomenute ideje opisima rada na dva projekta koja je koristila u vlastitoj nastavi engleskoga jezika s učenicima prvoga i drugog razreda osnovne škole.

5. Kako povezati rano učenje stranog jezika sa sadržajima likovne kulture (1999), Strani jezici, XXVIII, 1, 16-25.

Autorica se u članku zalaže za integraciju likovnih i jezičnih sadržaja kao za jedan mogući segment razvojno primjerenih metoda ranog učenja stranoga jezika. Integracija omogućuje paralelno razvijanje likovnoga jezika uz ostvarivanje jezičnih ciljeva nastave. Na nekoliko konkretnih primjera iz nastave autorica pokazuje kako djeca, rješavajući jednostavne zadatke dizajna, doživljavaju jezik kao nešto korisno, uvode se u praktične svakidašnje životne probleme, kreativno razmišljaju o globalnim ekološkim problemima i sl. Zaključuje da bi, stoga, nastavnici stranih jezika pozornost trebali pridavati i razvijanju likovnoga govora svojih učenika.

Pristupnica Mirjana Tomašević Dančević ispunjava uvjete za izbor u nastavno zvanje višega predavača jer udovoljava uvjetima propisanima člankom 80, stavkom (2) ZVU, tj. ima odgovarajuću stručnu spremu, više od pet godine radnoga iskustva u struci i udovoljava i zahtjevima Rektorskoga zbora, tj. dokazala je sklonost prema nastavnome radu svojom dosadašnjom nastavnom i stručnom djelatnošću i objavila više od pet stručnih članaka.

Milica Bilić Štefan

Rođena je 1953. godine u Puli. Osnovnu školu i gimnaziju završila je u Pazinu. Na Filozofskomu fakultetu u Zagrebu 1976. godine diplomirala je engleski jezik i književnost kao prvi glavni predmet i francuski jezik kao drugi (B) predmet. Apsolvirala je i studij novinarstva na Fakultetu političkih znanosti u Zagrebu.

Pristupnica ima dvadeset godina nastavničkog iskustva u osnovnoj školi. U svom se radu istaknula kao iznimno kvalitetna nastavnica engleskoga jezika. Sudjelovala je u projektu Učenje stranih jezika u ranoj školskoj dobi (ur. Yvonne Vrhovac), za potrebe kojega je održavala oglednu nastavu tijekom seminara organiziranih u suradnji s Vijećem Europe. Vrlo aktivno sudjeluje na mnogobrojnim stručnim skupovima u zemlji i inozemstvu (npr. Engleskoj, Nizozemskoj), a značajni su i njezini doprinosi obilježavanju Europske godine jezika.

Milica Bilić Štefan vrlo je cijenjena stručna recenzentica nastavnih materijala za učenje engleskog jezika, a jedan je njezin rad tiskan u monografiji Strani jezik u osnovnoj školi (1999, Naklada Ljevak). Od 1999. godine ima zvanje učitelja mentora, a nedavno je imenovana voditeljicom županijskog stručnog vijeća učitelja engleskog jezika.

Pristupnica Milica Bilić Štefan ispunjava uvjete za izbor u nastavno zvanje predavača jer udovoljava uvjetima propisanima člankom 80, stavkom (1) ZVU, tj. ima odgovarajuću stručnu spremu, više od tri godine radnoga iskustva u struci i udovoljava i zahtjevima Rektorskoga zbora, tj. dokazala je sklonost prema nastavnome radu svojom dosadašnjom nastavnom i stručnom djelatnošću.

Zaključak:

Uvidom u prispjelu dokumentaciju stručno je povjerenstvo zaključilo da Ivana Kuštera, Jadranka Olivari, Saša Slavić i Milica Bilić Štefan ispunjavaju uvjete za izbor u naslovno nastavno zvanje predavača, a Mirjana Tomašević Dančević za izbor u naslovno nastavno zvanje višega predavača za znanstveno područje humanističkih znanosti, polje jezikoslovlje, za predmet Engleski jezik na Učiteljskoj akademiji u Zagrebu.

Stručno povjerenstvo:

dr. sc. Jelena Mihaljević Djigunović

dr. sc. Višnja Josipović Smojver

mr. sc. Smiljana Narančić Kovač, viši predavač (Učiteljska akademija u Zagrebu)

Fakultetskomu vijeću

Filozofskoga fakulteta

Sveučilišta u Zagrebu

30. srpnja 2002.

Imenovani u stručno povjerenstvo za ocjenu rezultata natječaja za izbor u nastavno zvanje predavača, višega predavača ili profesora visoke škole za znanstveno područje humanističkih znanosti, polje jezikoslovlje, za predmet Engleski jezik, na Visokoj učiteljskoj školi u Puli podnosimo sljedeće

IZVJEŠĆE

Na natječaj objavljen u Glasu Istre od 6. lipnja 2002. godine prijavile su se mr. sc. Renata Šamo i Branka Tanić, prof.

Mr. sc. Renata Šamo rođena je 1963. godine u Slavonskom Brodu. Hrvatska je državljanka. Gimnaziju je završila u Derventi. 1987. godine diplomirala je engleski jezik i književnost na Filološkom fakultetu u Beogradu i stekla stručni naziv profesora engleskog jezika i književnosti. Na Filozofskom fakultetu u Zagrebu 2001. godine završila je poslijediplomski znanstveni studij metodike nastave stranih jezika i stekla akademski stupanj magistra znanosti u području humanističkih znanosti (polje jezikoslovlje).

Radno iskustvo pristupnice uključuje dugogodišnji rad u nastavi te prevoditeljsku djelatnost. Tijekom dvanaestogodišnjeg nastavnoga rada pristupnica je predavala engleski jezik u srednjim školama u Derventi i Puli, jednoj osnovnoj školi u Puli, a od 1997. godine radi i kao predavač engleskog jezika na Sveučilištu u Rijeci (najprije na Filozofskom fakultetu u Puli, a od 2001. na Visokoj učiteljskoj školi u Puli, gdje radi i danas) te na Veleučilištu u Rijeci (Poslovni odjel – odsjek u Puli). Kraće je vrijeme radila i kao prevoditeljica za pulski ured jedne engleske tvrtke. U nastavno zvanje predavača izabrana je u listopadu 1997. godine. Dosada je bila nositeljica nekoliko kolegija (Poslovni engleski 1 i Poslovni engleski 2 na Veleučilištu u Rijeci te Uvod u gramatiku engleskog jezika, Jezične vježbe 2 i Razredna nastava na engleskom jeziku na Visokoj učiteljskoj školi u Puli).

Pristupnica je aktivni član stručnih udruga HUPE (Hrvatsko udruženje profesora engleskog jezika) i HDPL (Hrvatsko društvo za primijenjenu lingvistiku). Sudjelovala je na dvadesetak stručnih skupova (konferencije, seminari, radionice) u zemlji i inozemstvu, a na osam je skupova održala izlaganja ili predavala. Posebno je važno njezino sudjelovanje u projektu ranoga učenja stranoga jezika, u sklopu kojega je radila i kao učitelj engleskog jezika i kao istraživač procesa učenja engleskog jezika u ranoj školskoj dobi.

Osim nastavnoga i prevoditeljskog rada (prevela je niz stručnih tekstova s engleskog jezika i na engleski jezik), mr. sc. Renata Šamo bavi se istraživanjem vještine čitanja na stranom jeziku u ranoj školskoj dobi, što je bila i tema njezinog magistarskoga rada pod naslovom Razvijanje vještine čitanja u ranom učenju engleskoga kao stranog jezika koji je na Filozofskom fakultetu u Zagrebu obranila 2001. godine. O rezultatima svojih istraživanja objavila je i nekoliko stručnih radova, a ovdje ćemo se osvrnuti na neke od njih. U preglednom znanstvenom radu “Reading: Some Theoretical Issues and Their Pedagogical Implications” (2001; u: Vrhovac, Y., ur.: Children and Foreign Languages III, 125-137, Filozofski fakultet Sveučilišta u Zagrebu) bavi se teorijskim postavkama procesa čitanja i njihovim pedagoškim implikacijama za različite pristupe čitanju, posebno se usredotočujući na utjecaj spoznaja o čitanju na materinskome jeziku na definiranje procesa čitanja na stranome jeziku. U stručnom radu “The Development of Strategic Readers” (2001; u: Vrhovac, Y., ur.: Children and Foreign Languages III, 139-143, Filozofski fakultet Sveučilišta u Zagrebu) pristupnica razmatra postupke kojima nastavnik može pomoći učeniku da osvijesti proces čitanja kako bi ostvario uspješnu interakciju s tekstom, u skladu sa svojim kognitivnim, društvenim i kulturnim potrebama. U radu “Modeli ili teorije čitanja u nastavnoj praksi” (2002; u: Tatković, N., ur.: Zbornik stručnih radova ‘Kvalitetna edukacija i stvaralaštvo’ s Međunarodnog znanstveno-stručnog skupa Dani Mate Demarina, 237-245, Visoka učiteljska škola u Puli i Hrvatski pedagoško-književni zbor) pristupnica govori o modelima čitanja koji su pripomogli napuštanju dekontekstualiziranoga čitanja popularnoga u nastavi sedamdesetih godina, stvaranju pristupa u sklopu kojega se ističe središnja uloga značenja u datom kontekstu i, konačno, suvremenom gledanju na čitanje kao na dinamičan interaktivni proces.

Ukupni nastavni i stručni rad pristupnice mr. sc. Renate Šamo ocjenjujemo iznimno uspješnim.

Zaključak: mr. sc. Renata Šamo ispunjava uvjete za izbor u nastavno zvanje višega predavača jer udovoljava uvjetima propisanima člankom 80, stavkom (2) ZVU, tj. ima odgovarajuću stručnu spremu, više od pet godina radnoga iskustva u struci i udovoljava i zahtjevima Rektorskoga zbora, tj. dokazala je sklonost prema nastavnome radu svojom dosadašnjom nastavnom i stručnom djelatnošću u zvanju predavača i ima objavljene stručne radove.

Branka Tanić, prof. rođena je 1943. godine u Zagrebu. Hrvatska je državljanka. Na Filozofskom je fakultetu u Zagrebu 1973. godine diplomirala engleski jezik i književnost kao prvi (A) predmet i talijanski jezik kao drugi (B) predmet i stekla stručni naziv profesora engleskog jezika i književnosti. Pristupničino radno iskustvo uključuje dugogodišnji rad na komercijalnim poslovima u gospodarstvu, vrlo plodan prevoditeljski rad, spisateljski rad, sudjelovanje u nizu međunarodnih projekata te nastavni rad.

Nakon što je pristupnica, na posebnu zamolbu, povjerenstvu dostavila precizne podatke o svom radu u nastavi, utvrdili smo da njezino radno iskustvo u nastavi ne iznosi ukupno ni tri godine, čime ne ispunjava zakonski propisan minimum za izbor u nastavno zvanje predavača.

Zaključak: Branka Tanić, prof. ne ispunjava uvjete za izbor u nastavno zvanje predavača jer nema tri godine radnoga iskustva u struci.

Stručno povjerenstvo:

prof. dr. Jelena Mihaljević Djigunović, izvanredni profesor

mr. sc. Lovorka Zergollern-Miletić, viši lektor

mr. sc. Vesna Beli, viši lektor

FILOZOFSKI FAKULTET SVEUČILIŠTA U ZAGREBU

ODSJEK ZA FILOZOFIJU

FAKULTETSKOM VIJEĆU FILOZOFSKOG FAKULTETA U ZAGREBU

Na sjednici Fakultetskog vijeća održanoj 18. rujna 2002. imenovani smo za članove stručnog povjerenstva koje će dati mišljenje ispunjava li predloženik dr. sc. Dušan Travar uvjete za izbor u znanstveno-nastavno zvanje docenta, izvanrednog profesora ili redovitog profesora za znanstveno područje humanističkih znanosti, polje filozofija, predmet Metodika nastave filozofije, u Odsjeku za filozofiju Filozofskog fakulteta u Zadru, te na temelju čl. 95. Zakona o visokim učilištima podnosimo sljedeći

IZVJEŠTAJ

Na natječaj objavljen u Vjesniku od 17. lipnja 1999. javio se samo jedan pristupnik, dr. sc. Dušan Travar, docent Filozofskog fakulteta u Zadru.

ŽIVOTOPISNI PODACI

Pristupnik se rodio 26. lipnja 1941. u Mrkonjić-gradu, realnu gimnaziju i srednju muzičku školu polazio je u Banja Luci, a 1959. započeo je studij filozofije i anglistike na Filozofskom fakultetu u Sarajevu. Nakon diplome radio je punih dvadeset godina (1965 - 1985) kao gimnazijski profesor filozofije u Sarajevu. Na Filozofskom fakultetu u Sarajevu stekao je magisterij (1976, radnja Podrijetlo negacije) te doktorat (1982, disertacija Diferenciologija i supoziciologija - Prilog strukturnoj i funkcionalnoj ontologiji).

God. 1985. izabran je za predavača Metodike nastave filozofije, sociologije i psihologije na Filozofskom fakultetu u Zadru, a nakon toga i u znanstveno-nastavno zvanje docenta. U zvanje docenta reizabran je 1994. Osim Metodike nastave predavao je i Povijest filozofije (do 1995: filozofiju racionalizma i klasični njemački idealizam), a od 1995. predaje i Estetiku.

Aktivno govori njemački, engleski i francuski jezik, a čita na pet jezika.

ZNANSTVENA DJELATNOST

Dr. sc. Dušan Travar objavio je 19 znanstvenih radova (od toga nakon posljednjeg reizbora devet) kao i deset stručnih radova (od toga nakon posljednjeg reizbora jedan rad).

Radovi do reizbora (od kojih jedan, "Die Intentionalität und das Syntagma exempfliziert an einen poetischen Sagen", na njemačkom jeziku, a drugi su svi na hrvatskom) obuhvaćaju široku probematiku, od pitanja filozofije jezika i filozofije religije, preko tematiziranja Sartreova pristupa smrti i Kantove filozofije morala, pa do problematike metodike poučavanja filozofije. Metodici nastave posvećena su u tom razdoblju tri rada, od kojih su dva samostalna, a jedan je napisan u koautorstvu s Marijom Bebićem. Svi su ti radovi vrednovani prigodom ranijih izbora, a ovdje se može izreći tek sumarna ocjena prema kojoj oni, promatraju li se u cjelini, upućuju na eruditskog stručnjaka širokih filozofijskih interesa. U tom periodu autor je objavio i devet stručnih radova, sve redom stručnih prijevoda s raznih jezika, među kojima se posebice ističe veoma zahtjevan prijevod obimne knjige skupine njemačkih filozofa Hegelovska desnica(Logos, Sarajevo 1981, 409 str.).

Nakon posljednjeg reizbora autor je udvostručio bibliografiju izvornih radova i zadržao karakterističnu širinu filozofijskih interesa, uz tendenciju usredotočenja na pitanja metodike nastave filozofije.

Tri su rada posvećena metodici nastave filozofije odnosno filozofiji pedagogije ili filozofiji odgoja. U koautorstvu s Marijom Bebićem objavio je rad pod naslovom "Pregled ispitivanja svojstava uspješnog nastavnika nasuprot uspješnom istraživaču" (Metodički ogledi, 2/1994, str. 79 - 85). U ovom radu, koji je klasificiran kao pregledni članak, autori izvješćuju o provedenim ispitivanjima osobina ličnosti nastavnika relevantnih za njihovu uspješnost u nastavnom procesu, daju pregled istraživanja posvećenih sposobnosti za istraživanje, te daju odgovor na pitanje o bitnim doprinosima dosadašnjih istraživanja o studentskoj procjeni kvalitete nastavnika (s posebnim obzirom na spolnu pripadnost). Također problematiziraju i neka ključna metodologijska pitanja te vrste istraživanja.

Izvorni znanstveni rad pod naslovom "Između filozofije i pedagogije" (Metodički ogledi, 2/1994, str. 21 - 37) posvećen je kritičkom vrednovanju filozofije nastave Josipa Marinkovića. Razloživši pojam obrazovanja kao didaktičku kategoriju, pojmove metode nastave i metode odgoja, te pojmove didaktike i metodike u užem i u širem smislu, autor problematizira ovisnost nastavne metode o postavljenim ciljevima kao i pitanje o sadržaju poučavanja i učenja. Na tim pretpostavkama on stupa u kritički dijalog s Marinkovićevim koncepcijama smisla filozofije nastave. Marinkovićeva nastojanja usmjerena na utemeljenje nastave filozofije na "filozofiji filozofskog obrazovanja" Travar povezuje s Kantovim razlikovanjem filozofije u školskom smislu od filozofije u svjetskom smislu. Za razliku od Kanta i Marinkovića, on se zalaže za održavanje organske povezanosti nastave filozofije s pedagogijom, didaktikom i metodikom ukoliko one teže znanstvenosti (a filozofija, hoće li sačuvati smisao svog izvorišta, ne može biti znanošću). Ne radi se o tomu hoće li pedagogija ili filozofija odlučivati o izvedbenim sadržajima nastave filozofije, ističe autor, već o nužnosti znanstvene artikulacije školskim sustavom uspostavljene povezanosti pedagogije i filozofije. S druge strane Travar odaje Marinkoviću priznanje što je teorijski i praktički pokazao potrebu nadomještanja totalitarnog razumijevanja pedagogije i njezine političke prevlasti filozofijskim promišljanjem temeljnih odnosa filozofiranja kao autentičnog zbivanja filozofije, te učiteljskim stvaralaštvom kao putokazom oslobađanja od dogmatizma u poimanju odgoja i obrazovanja. Ovaj rad predstavlja veoma vrijedan doprinos problematiziranju ključnih spornih pitanja odnosa filozofije i pedagogije.

Slična je tematika - i u još jednoznačnijem smislu istovrsna pozitivna ocjena - i trećeg Travarova rada iz prve skupine. Riječ je o izvornom znanstvenom radu pod naslovom "Filozofijsko utemeljenje pedagogijskih normi" (Metodički ogledi, 2/1995, str. 51 - 57). Autor polazi od pojmovnog razgraničenja filozofije od pedagogije, da bi se usredotočio na treminologijska razjašnjenja norme (potom specificirane kao pedagogijske norme) i utemeljenja. Sve mu to služi kao polazište za razmatranje središnjeg pitanja, pitanja o mogućnosti utemeljenja normi. Ispitujući kontekstualnu upotrebljivost naturalističkih, intuicionističkih i nonkognitivističkih metaetičkih koncepcija, autor analizira pitanje mogu li se norme izvesti iz normi ili se one pak dadu izvesti iz iskaza. Posebna je vrijednost autorovih filozofijskih analiza utemeljivosti normi to što se one neposredno primjenjuju na pitanja o kriterijima odredbe ciljeva odgoja. Travar naglašava da odnos sredstva i cilja u utemeljivanju pedagogijskih normi nameće filozofiji specifičnu zadaću u tom utemeljivanju a ujedno i upućuje na relativnu ograničenost filozofije naspram osamostaljene pedagogijske normativnosti. Čisto filozofijsko utemeljenje pedagogijskih normi niti je moguće niti poželjno, smatra Travar. Jednako, međutim, važi i za osamostaljeno pedagogijsko utemeljenje, jer ne može biti valjana utemeljenja a da se ne uzmu u obzir logičke, metodologijske i etičke sastavnice utemeljenja normi. Rješenje se nadaje u pomirenju filozofijske refleksije s rezultatima empirijske znanosti o odgoju. Ovaj rad može se ocijeniti kao veoma vrijedan i značajan filozofijski doprinos razrješenju fundamentalnih sporova u pogledu utemeljenja edukativnih znanosti.

U drugoj skupini radova jedan izvorni članak također problematizira pitanje norme, ali ovaj puta u sklopu odnosa norme i povijesti: riječ je o članku pod naslovom "Norma i povijest" (Filozofska istraživanja, 3/1996, str. 661 -665). Razlikujući na temelju Kanta norme od imperativa, autor se usredotočuje na propitivanje povijesnosti normi. Pri tom posebice naglašava neuklonjivost problema posredovanja povijesti uma, jer zadaća konkretiziranja uma u normama danas je jednako aktualna kao što je to bila u Aristotelovo doba. To, međutim, ne može opravdati nehistorijski pristup, već samo upućivati na potrebu hermeneutičke historijske interpretacije praktičkog uma. Rad se može ocijeniti kao vrijedan doprinos suvremenim filozofijskim raspravama.

Izvorni rad pod naslovom "Fenomenologija upitivanja i pitanja E. Husserla" (Radovi Filozofskog fakulteta u Zadru, 33, 1993/94, str. 5 - 24) posvećena je sučeljavanju Husserlovih i Heideggerovih koncepcija karaktera pitanja: je li pitanje sud ili nije sud, može li se sud udvajati, koji su i kakvi značaj i uloga fenomenologijskog postupka koji eksplikaciju pojma postavlja kao deskripciju odnosno, u Heideggerovu obratu, fenomenologijsku deskripciju kao tumačenje. Autor se u tom radu upustio u problematiziranje središnjih pitanja metafizike i hermeneutike iz obzorja antiteza dvojice vodećih njemačkih mislilaca 20. stoljeća, iskazujući svoje produbljeno razumijevanje najsloženijih (a u stanovitom smislu i najmračnijih) problema suvremene filozofije. I ovaj se rad može ocijeniti kao vrijedan prilog suvremenim filozofijskim raspravama.

Slijedi skupina radova posvećena etičkoj problematici. Pod naslovom "Motivacija za ćudoredno djelovanje" (Radovi, 34, 1994/95, str. 29 - 40) autor smješta evidentirano osvještenje praktičke filozofije u kontekst vremena obilježena ohrabrenjem za iskustvo novih oblika doživljaja i činjenja. Zadaća je praktičke filozofije, argumentira autor, da se osvijesti u pogledu konkretnih potreba čovjeka ovdje i sada te da afirmira umnost koja će biti putokaz motivacije za ćudoredno djelovanje. Iako donekle nedorečen, ovaj izvorni rad sadrži važne impulse valjanog promišljanja uloge praktičke filozofije u prijelomnom vremenima u kojima je i nastao. U tom smislu rad se bez daljnjega može pozitivno vrednovati.

Izvorni rad pod naslovom "Izvor savjesti" (Radovi, 35, 1995/96, str. 7 - 19) posvećen je razmatranju prirođene savjesti, umne savjesti i religiozne savjesti kao temeljne vrednote u čovjeku. Autor kritizira neke vidove Kantova intelektualizma te nastajanje savjesti pokušava ispitivati na temelju izvođenja ćudoredne forme iz ćudorednog sadržaja, da bi naposljetku postavio savjest kao umski i vjerski zadatak čovjeka.

Izvorni rad pod naslovom "Problem Kantova rješenja faktičnosti i univerzalnosti vrijednosti" (Radovi, 36, 1997, str. 9 - 19) tematizira Kantovu odredbu univerzalnosti moralnog suda iz unekoliko diferentne pozicije u odnosu na prijašnji članak. Kantova odredba ostaje donekle socijalno neodređena. Kant je tek u Kritici rasudne snage uspio, pokazuje autor, izgraditi most kojim bi se prevladao jaz između činjenice i vrijednosti, te ukazuje na Kantov prijelaz od individualne k društvenoj etici. Ovaj članak predstavlja zanimljiv doprinos reaktualiziranju diskusije o Kantu kao bitno suvremenom misliocu.

Naposljetku, tu je i izvorni rad "Filozofijsko razmatranje pojma pravednosti. Kratak povijesni pregled od Hesioda do Rawlsa" (Radovi, 37, 1998, str. 115 - 126), vrijedan kritički prikaz razvitka ideje pravednosti, prikaz koji ima sve osobine izvornog autorskog su-mišljenja s prezentiranim teoretičarima pravednosti, te je utoliko njegova navedena klasifikacija posve primjerena.

Autor je u ovom periodu preveo i knjigu H. Gudionsa Pedagogija - Temeljna znanja (Educa, Zagreb 1994, str. 272), što navodi kao stručni rad.

Dr. Travar je nakon reizbora u sadašnje zvanje sudjelovao na jednom međunarodnom znanstvenom skupu (pozivno predavanje održano na tečaju Future of Religion u Dubrovniku) i kao referent na dva domaća znanstvena skupa (godišnji simpoziji HFD-a). Ako se računaju i referati na skupovima HFD-a prije spomenutog reizbora, pristupnik je aktivno sudjelovao na više od sedam nacionalnih znanstvenih skupova.

Znanstveni rad dr. Dušana Travara može se u cjelini pozitivno ocijeniti. Svojim radovima dao je - u različitoj mjeri i različitim modalitetima - zapažen doprinos filozofijskim raspravama u našoj zemlji i obogatio je hrvatsku filozofijsku kulturu.

STRUČNA DJELATNOST

Stručna djelatnost dr. Travara u prvom je redu vezana uz njegov profesionalni nastavnički angažman u području metodike nastave filozofije. Kao metodičar odgojio je niz naraštaja vrsnih nastavnika filozofije, koji su očuvali i unaprijedili kakvoću poučavanja filozofije i srodnih predmeta u dalmatinskim (ali ne samo dalmatinskim) gimnazijama i drugim srednjim školama. Osobno je prisustvovao većini oglednih sati što su njegovi studenti držali u srednjim školama, te na taj način i izravno sudjelovao u održavanju i jačanju vrsnoće školskog poučavanja filozofije.

Dr. Travar je aktivan član Hrvatskog filozofskog društva od 1985. godine i dao je vidan doprinos njegovu radu u proteklim desetljećima.

Stručna djelatnost pristupnika može se definirati kao dragocjen doprinos unapređivanju vrsnoće nastave filozofije u hrvatskim srednjim školama.

NASTAVNA DJELATNOST

Dr. Dušan Travar savjesno je i samoprijegorno obavljao sve povjerene mu nastavne dužnosti, kvalitetan je predavač i izvrstan metodičar. Dao je bitan doprinos oblikovanju programa Metodike nastave filozofije, a sudjelovao je u kreiranju programa iz Povijesti filozofije i Estetike.

Pod njegovim je mentorstvom petoro studenata uspješno obranilo diplomski rad (a neki od njih su istaknute javne ličnosti različitih idejnih i intelektualnih usmjerenja). Sudjelovao je i u radu brojnih povjerenstava za obranu diplomskog rada.

Pristupnik se može ocijeniti kao uzoran sveučilišni nastavnik.

ZAKLJUČAK I PRIJEDLOG

Imajući u vidu da je doc. dr. Dušan Travar:

-objavio više od 18 izvornih radova (od toga osam nakon reizbora),

-objavio nekoliko veoma značajnih prijevoda,

-unaprijedio nastavu na matičnom fakultetu, izradivši program i uvevši metodičke i sadržajne inovacije u predmet Metodika nastave filozofije,

-uspješno izvodio nastavu na svom fakultetu više od 17 godina,

-referatom sudjelovao na više domaćih i međunarodnih znanstvenih skupova,

-bio mentor pod čijim je vodstvom izrađeno i obranjeno pet diplomskih radova,

-te dao dragocjen prilog unapređenju nastave filozofije u regiji i u zemlji,

predlažemo da se dr. sc. Dušan Travar, dosadašnji docent Filozofskog fakulteta u Zadru, u predmetnom postupku izabere u znanstveno-nastavno zvanje izvanrednog profesora.

U Zagrebu, 24. listopada 2002. Članovi Stručnog povjerenstva:

Prof. dr. sc. Lino Veljak

Prof. dr. sc. Ante Čović

Prof. dr. sc. Boris Kalin

SVEUČILIŠTE U ZAGREBU

FILOZOFSKI FAKULTET

ODSJEK ZA FILOZOFIJU

FAKULTETSKOM VIJEĆU FILOZOFSKOG FAKULTETA U ZAGREBU

Fakultetsko vijeće imenovalo nas je na sjednici od 18. rujna 2002. za članove stručnog povjerenstva zaduženog za davanje mišljenja ispunjava li dr. sc. Borislav Dadić uvjete za izbor u neko od znanstveno-nastavnih zvanja za znanstveno područje humanističkih znanosti, polje filozofija, predmet Povijest filozofije, na Filozofskom fakultetu u Zadru. Razmotrivši dostupnu građu, upućujemo Vijeću sljedeće

MIŠLJENJE I PRIJEDLOG

Na natječaj objavljen u Vjesniku od 5. srpnja 2002. javio se samo jedan pristupnik, dr.sc. Borislav Dadić, viši predavač Filozofskog fakulteta u Zadru.

ŽIVOTOPISNI PODACI

Pristupnik je rođen 6. 8. 1958. u Bisku, Sinj, hrvatski je državljanin i posjeduje više diploma: na Fakultetu elektrotehnike, strojarstva i brodogradnje u Splitu stekao je 1982. zvanje dipl. ing. strojarstva, na Filozofskom fakultetu Družbe Isusove u Zagrebu 1990. stupanj bakalaureata filozofije, na Papinskom sveučilištu Gregoriana u Rimu 1992. stupanj licencijata iz filozofije (nostrificiran na Filozofskom fakultetu u Zagrebu kao magisterij humanističkih znanosti iz područja filozofije) te na Papinskom sveučilištu Svetog Križa u Rimu 2001. na temelju obrane doktorske disertacije Metafizika slobode u djelu Nikolaja Berdjajeva doktorat znanosti iz područja filozofije (također nostrificiran na Filozofskom fakultetu u Zagrebu).

Od 1982. radi u privredi, a jednu godinu bio je i honorarni asistent na Fakultetu elektrotehnike, strojarstva i brodogradnje u Splitu. Početkom 90-ih godina bio je i honorarni asistent na Filozofskom fakultetu Družbe Isusove u Zagrebu, od 1996. je honorarni predavač Srednjovjekovne filozofije na Filozofskom fakultetu u Zadru, a 1998. izabran je na istom fakultetu u zvanje višeg predavača, te u tom svojstvu zasniva stalni radni odnos.

ZNANSTVENA DJELATNOST

Pristupnik je objavio jednu znanstvenu knjigu, sedam izvornih znanstvenih radova (od toga tri nakon izbora u sadašnje zvanje), dva stručna rada (jedan nakon posljednjeg izbora) i pet recenzija (dvije nakon posljednjeg izbora). Pojedini radovi su objavljeni na hrvatskom, talijanskom i engleskom jeziku.

Najvažnije pristupnikovo djelo je knjiga Metafizika slobode u djelu Nikolaja Berdjajeva (objavljena u Njemačkoj na talijanskom jeziku, a na temelju spomenute rimske disertacije), koja obasiže ukupno 362 stranice i sastoji se od šest osnovnih poglavlja. Prva tri poglavlja osvjetljavaju historijske okolnosti i početke filozofijskog mišljenja u Rusiji, život Berdjajeva i njegovu filozofijsku formaciju (pri čemu autor posvećuje osobitu pozornost Berdjajevljevim prvim doticajima sa socijalističkim idejama, njegovom usvajanju marksizma, nakon kojega je slijedila kritika marksizma, studiju Kantove filozofije i utjecaju nove religiozne svijesti u Rusiji pred Prvi svjetski rat, doticaju s pravoslavnim moskovskim krugovima i studiju grčkih patrista, utjecaju Solovjeva i Fjodorova, drugim teologijskim utjecajima kao i njegovu odnosu spram službene ortodoksije). Primjerenu rekonstrukciju Berdjajevljeva života i geneze njegova mišljenja autor zaključuje upućivanjem na to da je traganje za vjerom predstavljalo Berdjajevljevu životnu konstantu, no to nije bila potraga za vjerom u dogmatskom smislu: Berdjajev je nastojao izbjeći kako dogmatizam tako i skepticizam, tražeći istinu posredstvom sumnje i njezina prevladavanja.

Drugi dio monografije eminentno je filozofijskog karaktera. Dadić je najprije izložio filozofijske izvore bezdane metafizike slobode, od Jakoba Böhmea, preko Schellinga do Dostojevskog. To su autori čije su koncepcije u bitnoj mjeri sudjelovale u oblikovanju Berdjajevljeve metafizike slobode, kojoj je posvećeno sljedeće poglavlje, srdeišnje poglavlje cjelokupne monografije. Poglavlje je to koje nosi naslov "Metafizika slobode". Autor započinje svoje razmatranje definiranjem raznih tipova i modaliteta slobode. Tu je riječ o odnosu tijela, duše i duha, o pojmu duhovnoga, o razlici osobe i individue, te konačno o racionalnoj i iracionalnoj slobodi.

Na tim osnovama autor će tematizirati "tajnoviti izvor slobode", problematizirajući grčku filozofiju (čiji je statički karakter onemogućio razvijanje tematski relevantnih konzekvencija onoga dionizijskoga), kršćanstvo (pri čemu upozorava na Berdjajevljevu kritiku katafatičke teologije koja objektivizira Boga, nasuprot čemu on inzistira na razlici između duha i objektiviziranog bića) te neoplatonizam (od Pseudodionizija Aeropagite i Plotina do Meistera Eckharta i Böhmea). Posebnu pozornost autor posvećuje Berdjajevljevom pokušaju razrješenja iracionalne slobode i zla posredstvom izgradnje pojma primordijalne zbiljnosti. Kantov noumenon Berdjajev drži usporedivim sa transcendentnim svijetom mistika: razlika je u odgovoru na pitanje je li taj svijet u nekoj mjeri spoznatljiv ili pak nije. Za razliku od Kanta Berdjajev je uvjeren da je božansko Ništa (Ungrund, bestemeljnost), koje leži s onu stranu dobra i zla, svjetlosti i tame, dohvatljivo na tragu pristupa što su ga prakticirali njemački mistici. Argumentacijski niz koji također obuhvaća tematiziranje prvih metafizičkih principa, te metafizičkog voluntarizma i njegovih simbola autor zaključuje ukazivanjem na Berdjajevljevo odbacivanje svakoga ontologijskog dualizma. To odbacivanje implicirano je u nestvorenoj slobodi kao mističkoj antitezi dualističkoj racionalizaciji. Jedini dualizam koji preostaje je antropologijski dualizam nužnosti i slobode.

Sloboda je po svojoj naravi bitno tragična. Odatle se objašnjavaju teškoće njezina prihvaćanja. Neophodna je odvažnost da bi se sloboda prihvatila i živjela; mnogi je upravo zato i odbijaju. U ključu tragičnosti slobode Berdjajev, a na njegovu tragu i Dadić, tumače teologijske kategorije stvaranja svijeta, raja, istočnog grijeha, otajstva zla i pakla. Rješenje problema slobode valja tražiti u eshatologiji: stvaralačka moć se u tom sklopu iskazuje kao put oslobođenja, pri čemu je stvaranje utemeljeno metafizički, a njegov je karakter bitno teurgijski. Na tim se pretpostavkama može razlikovati pravo od lažnog stvaralaštva, distingvirati slobodu Boga od ljudske slobode, argumentirati u prilog teze o Božjoj opstojnosti kao nužnom uvjetu ljudske slobode, uspostaviti treću razinu slobode (Kristova sloboda kao treća sloboda) i u njezinu sklopu tematizirati Kristovo bogočovještvo: naposljetku će se Isus Krist iskazati kao jedino rješenje uočenih antinomija slobode.

U zaključnim razmatranjima Dadić valorizira Berdjajevljevo poimanje slobode. Obraćajući osobitu pozornost na probleme koji su inherentni metafizici slobode kakvu je oblikovao ruski mislilac, on ponajprije propituje njegov (od Jakoba Böhmea preuzet) pojam Ungrund. Berdjajev identificira taj tajnovit bezdan sa svijetom nebića koji izmiče Božjoj svemoći i smješten je izvan samoga Boga (a to je utemeljeno na metafizičkoj distinkciji božanstva od personalnog Boga). Nastojeći razriješiti metafizički problem zla, Berdjajev je na temelju te promašene distinkcije - drži autor - razorio istinski metafizički pojam Boga. Iz te fundamentalne pogreške proizlaze i sve daljnje Berdjajevljeve pogreške. Osnovna je pogreška u tomu što je slobodu smjestio prije bitka, u metafizički iskon cjelokupne zbiljnosti. Nadalje, Berdjajev nije prihvaćao monizam, bar ne onaj Eckhartova tipa, smatrajući ga razornim u odnosu na slobodu, a jednako tako odbacivao je i identifikaciju Boga s onim bezdanom, budući da bi i ona na planu slobode vodila u monizam, dok bi na planu odredbe prvoga metafizičkog principa rezultirala ontologijskim dualizmom. Njegov pokušaj pronalaženja srednjeg puta između spomenutih doktrina rezultira konačno jednim specifičnim monizmom, monizmom lišenim panteističkih konotacija.

Primat slobode u odnosu na bitak predstavlja temeljno načelo Berdjajevljeve metafizike slobode: stvorena bića (uključujući i čovjeka) ne opstoje po nužnosti, nemaju nužno bitak, već je njihova opstojnost ovisna o slobodnoj odluci Stvoritelja. Prema autoru Berdjajev bi svoju postavku mogao obraniti samo ukoliko bi slobodi pripisao isključivo etičku (a ne i ontologijsku) priornost, a to nije uradio, u čemu se po Dadiću krije i jedna pogreška epistemologijske naravi, zasnovana na uvjerenju da um ne može istinski spoznati slobodu niti duh. Stoga su sloboda i duh smješteni u ono iracionalno, dosežno tek simbolima i parabolama, nipošto pak racionalnim sredstvima. Ungrund, naposljetku, ne može biti temelj ljudske slobode, a ni dijalektička sinteza opreka koja bi dovela do rješenja problema slobode. Taj odgovor, uvjeren je Dadić, može ponuditi samo istinska metafizika, a to je tomizam. Berdjajev je, međutim, bio bliži Tomi Akvinskom nego što je to on vjerovao, utoliko što je bitak (esse) istinskih tomista aktivan a ne pasivan, dinamičan a ne statičan, te se ima razumjeti kao actus essendi, dakle kao egzistencija. U tom smislu, ako je ovaj - kako se čini ipak neuvjerljiv izvod - valjan, razlika između Berdjajeva i Tome sastojala bi se u razlici između primata slobode i primata egzistencije.

Vrhunska kompetentnost autora, konzistentnost i konzekventnost njegovih analiza i sinteza, iskazano umijeće spekulativnog mišljenja - a sve su to osobine koje je dr. Borislav Dadić iskazao u ovoj monografiji - nisu, dakako, razriješili antinomije slobode niti su (u obratu nasuprot Kanta) etički nerazrješive antinomije transponirali u suprotnosti koje se mogu riješiti na planu metafizike. Metafizika slobode i dalje ostaje postulat, zasad bez šanse čak i za aproksimativno ozbiljenje. No, Dadićev napor udružen sa spomenutim kvalitetama urodio je jednim veoma vrijednim vrijednim plodom, kritičkom monografijom o značajnom misliocu prošlog stoljeća, o jednom od onih koji svoju aktualnost zadržavaju dokle god ima misaonog i/ili praktičkog interesa za razrješavanjem antinomija slobode.

Pristupnik trenutno dovršava prijevod ove monografije na hrvatski jezik, što su pojedini članovi ovog povjerenstva i prije započinjanja postupka izbora u znanstveno-nastavno zvanje ocijenili veoma poželjnim, uvjereni da će objavljivanje tog prijevoda nedvojbeno predstavljati doprinos obogaćenju naše filozofijske kulture.

Među radovima koji su objavljeni prije izbora u sadašnje zvanje posebno ističemo izvorni članak pod naslovom "Filozofija slobode kod Schellinga", objavljen na talijanskom jeziku 1996. u uglednom rimskom časopisu La Cultura nel Mondo (str. 53-58). Rekonstruiravši korijene Schellingova pojma Ungrund, autor produbljeno razmatra filozofiju slobode u djelu zrelog njemačkog mislioca, kritički valorizira njegovu relaciju s Kantovom filozofijom i daje inspirativne naznake mogućega daljnjeg promišljanja odnosa dobra i zla na Schellingovu tragu. Rad se mjerodavno uključuje u suvremene rasprave o aktualnosti bitnih pitanja metafizike i otkriva zavidne misaone potencijale našeg pristupnika.

Moramo naglasiti da se i ostali radovi nastali u tom razdoblju moraju ocijeniti kao dokaz autorove upućenosti u veoma širok spektar klasične i suvremene metafizike (od renesansnog Jakoba Böhmea, pa do filozofa 20. stoljeća Berdjajeva i Gilsona), te na njegovo usredotočenje na pitanje o mogućnosti kršćanske filozofije.

Jednaka kakvoća i istovjetna usmjerenost obilježavaju i njegove najnovije radove, od rasprave pod naslovom "Metafizika u enciklici Fides et ratio" (na engleskom jeziku), objavljene u časopisu Disputatio philosophica (1/1999, str. 115-124), kritičkom prikazu mjesta metafizike u papinskoj enciklici, pa do dva rada objavljena na hrvatskom jeziku, od kojih je prvi posvećen odnosu razuma i vjere (odnosno filozofije i teologije) a drugi ontologiji Tome Akvinskoga.

Pristupnik je također referatima sudjelovao na dva međunarodna te na pet domaćih znanstvenih simpozija, potvrdivši i u tim prigodama svoj ugled vrsnog stručnjaka i kvalitetnog znanstvenika iz područja filozofije.

Uzmemo li u obzir i stručne radove, možemo zaključiti da pristupnik uspješno pomiruje širinu svojih filozofijskih interesa sa svojom usredotočenošću na problematiku kršćanske filozofije ili filozofije kršćanstva. Preciznost njegovih izvoda, strogost i dosljednost argumentacije, kao i produbljenost njegova pristupa obrađivanim temama pokazuju da je riječ o veoma vrijednom i zajamčeno talentiranom stručnjaku za povijest filozofije, teorijsku filozofiju i filozofiju u cjelini.

NASTAVNA DJELATNOST

Nakon - prema dostupnim informacijama veoma korektno vođenih - seminara na Filozofskom fakultetu Družbe Isusove u Zagrebu, pristupnik je svoju nastavnu djelatnost započeo 1996. nastavom iz predmeta Srednjovjekovna filozofija (Povijest filozofije II) na Filozofskom fakultetu u Zadru, a nastavio predavanjem kolegija iz predmeta Povijest filozofije I (Antička filozofija), a taj je predmet jednu godinu (1999/2000) držao kao gost i na Filozofskom fakultetu u Rijeci. Inovirao je programe nastave iz područja antičke i posebice srednjovjekovne filozofije, koristeći pri tom svoju široku informiranost kao i znanja stečena na poslijediplomskim studijima u Rimu (ali i na temelju praćenja suvremene, napose ruske filozofijske i teologijske literature).

Dr. Dadić obavljao je sve svoje nastavne dužnosti veoma savjesno, a u studentskoj se populaciji afirmirao kao zanimljiv i vrlo dobar predavač. Pod njegovim je mentorstvom izrađen i obranjen jedan diplomski rad o metafizici Tome Akvinskoga, koji je 2001. godine i objavljen u časopisu Crkva u svijetu.

ZAKLJUČAK I PRIJEDLOG

Imajući u vidu da je pristupnik objavio više izvornih znanstvenih radova, od toga najmanje tri u časopisima s međunarodnom recenzijom, da je stekao doktorat znanosti iz područja filozofije, da se afirmirao kao uspješan i savjestan nastavnik, da je sudjelovao na međunarodnim i domaćim znanstvenim skupovima, te da je pod njegovim mentorstvom obranjen jedan diplomski rad, ovo povjerenstvo s osobitim zadovoljstvom predlaže da se dr. sc. Borislav Dadić izabere u znanstveno-nastavno zvanje docenta za znanstveno područje humanističkih znanosti, polje filozofija, predmet Povijest filozofije, na Odsjeku za filozofiju Filozofskog fakulteta u Zadru.

U Zagrebu, Zadru i Rijeci, listopada 2002.

Članovi Povjerenstva:

Prof. dr. sc. Lino Veljak

Prof. dr. sc. Ivan Devčić

KBF - Teologija u Rijeci

Prof. dr. sc. Mirko Jakić

Filozofski fakultet u Zadru

Fakultetsko vijeće Filozofskog fakulteta u Zagrebu imenovalo nas je u komisiju za izbor predavača ili višeg predavača za njemački jezik na Prehrambeno tehnološkom fakultetu u Osijeku. Podnosimo ovaj

IZVJEŠTAJ

Na natječaj objavljen u “Glasu Slavonije” 9.7.1998. javila se Spasenija Moro. Kandidatkinja je završila studij germanistike na Filološkom fakultetu u Beogradu. Radila je kao nastavnik njemačkog jezika 1971./1972. na Tehničkom školskom centru i osnovnoj školi u Apatinu, 1972./73. Na Gimnaziji i Ekonomskoj školi u Novskoj, od 1977./78. u Osijeku na Gimnaziji, Elektrometalskom školskom centru, Tekstilnom školskom centru, CUO “Braća Ribar”, a od 1979./80. predaje njemački na Sveučilišnoj katedri stranih jezika pri Pedagoškom fakultetu u Osijeku. U okviru te katedre drži nastavu njemačkog jezika na Poljoprivrednom i prehrambeno tehnološkom fakultetu, neko vrijeme i na studiju medicine. Od 1991. do 1993. ima prekid rada i živi u Njemačkoj kao izbjeglica. Od travnja 1993. u stalnom je radnom odnosu u zvanju predavača za Njemački jezik na Prehrambeno tehnološkom fakultetu u Osijeku. Kandidatkinja je objavila udžbenik “Deutsch in der Lebensmitteltechnologie“ za studente Prehrambeno tehnološkog fakulteta u Osijeku i priložila nekoliko prijevoda iz svoje struke. Pripremila je zbirku tekstova za studente Prehrambeno tehnološkog fakulteta.

Predlažemo da se Spasenija Moro ponovno izabere u zvanje predavaèa za njemaèki jezik.

Zagreb, 4.6.2001.

dr. sc. Stanko Žepić, red. prof.

dr. sc. Zrinjka Glovacki-Bernardi, red. prof.

dr. sc. Mirko Gojmerac, izv. prof.

Filozofski fakultet Sveučilišta u Zagrebu
Odsjek za germanistiku
Ivana Lučića 3, 10000 Zagreb

Predmet: dopuna izvještaja za izbor Spasenije Moro u nastavno zvanje predavača ili višeg predavača na Prehrambeno tehnološkom fakultetu u Osijeku.

Kandidatkinja je stručnoj komisiji dostavila svoj udžbenik Deutsch in der Lebensmitteltechnologie I, Osijek 1998. Autorica je knjizi priložila svoj vlastiti prikaz knjige koji stručna komisija smatra potpuno točnim i korektnim. Stručna komisija može tome dodati da je autorica u svom udžbeniku pokazala da dobro vlada njemačkim jezikom, da je metodički udžbenik dobro koncipirala i da se dobro snalazi u tehnologiji struke koja je potrebna za studente Prehrambeno tehnološkog fakulteta.

Kandidatkinja je aktivna i kao prevodilac, njezini prijevodi koji su priloženi natječaju dobri su i ponovo pokazuju da kandidatkinja dobro vlada njemačkim jezikom. Budući da je većinom prevodila usmeno, prijevodi su samo djelomično publicirani.

Smatramo da kandidatkinja ispunjava uvjete za ponovni izbor u zvanje predavača. Isto tako smatramo da je stručna komisija time završila svoj rad.

U Zagrebu, 20.9.2002.

dr. sc. Stanko Žepić, red. prof.

dr. sc. Zrinjka Glovacki-Bernardi, red. prof.

dr. sc. Mirko Gojmerac, izv. prof.

dr. sc. Milica Gačić, red.prof.

dr. sc. Zrinjka Glovacki-Bernardi, red. prof.

dr. sc. Mirko Gojmerac, izvanredni profesor

Broj:

Zagreb, 17. prosinca 2001.

VIJEĆU FILOZOFSKOG FAKULTETA

Na sjednici Vijeća od 16. studenog 2001. imenovani smo u stručno povjerenstvo za davanje mišljenja o tome ispunjava li predloženica Dragica Bukovčan uvjete za izbor u nastavno-znanstveno zvanje višeg predavača za područje humanističkih znanosti, polje jezikoslovlje, za predmet Njemački i engleski jezik policijske struke na Policijskoj akademiji Ministarstva unutarnjih poslova Republike Hrvatske.

Na natječaj objavljen u Vjesniku 13. listopada 2001. godine javila se mr. sc. Dragica Bukovčan, predavač na Policijskoj akademiji.

Nakon pregleda podataka iz prijavnog materijala podnosimo Vijeću sljedeći

I Z V J E Š T A J

Životopisni podaci i podaci o školovanju i nastavnoj djelatnosti

Dragica Bukovčan rođena je 13. studenog 1951. g. u Zagrebu. Na Filozofskom fakultetu u Zagrebu diplomirala je njemački jezik i književnost i engleski jezik. Tijekom studija usavršavala je jezike kraćim boravcima u inozemstvu, a posljednji, osmi semestar studija odslušala je na westfalskom univerzitetu u Münsteru. Na Filozofskom fakultetu u Zagrebu upisala je 1997. godine poslijediplomski znanstveni studij lingvistike, gdje je i magistrirala 2001.g. obranivši magistarski rad pod naslovom ''Morfosintaktičke osobitosti jezika struke na primjeru korpusa njemačkoga jezika kriminalističkih znanosti''.

U zvanje predavača na Visokoj policijskoj školi u Zagrebu izabrana je 1995. godine. U okviru kolegija Strani jezik kao jezik struke izvodi nastavu njemačkog i engleskog jezika za redovne i izvanredne studente. Osim predavanja i vježbi, te izrade mnogobrojnih programa (zbog postojanja više smjerova studija na Visokoj policijskoj školi) obavlja poslove mentorstva pri izradi seminarskih radova studenata na dodiplomskom studiju. Član je komisije za provjeru znanja engleskog i njemačkog jezika policijske struke na poslijediplomskom stručnom studiju na Visokoj školi te vodi tečajeve kontinuiranog usavršavanja jezika za nastavnike. Suautor je udžbenika njemačkog jezika za 3. i 4. godinu studija kriminalistike.

Predloženica je član više znanstvenih i strukovnih udruženja. Aktivno sudjeluje u njihovom radu, a na nekima od njih redovito izlaže. Od 19.01. do 16.02. 2001. sudjelovala je na međunarodnom seminaru u Grazu u okviru projekta Joint European Studies.

Znanstveni i stručni rad

Predloženica je u okviru izrade svog magistarskog rada i izvan njega sudjelovala u projektima koji su rezultirali objavljenim znanstvenim i stručnim radovima od kojih izdvajamo sljedeće:

Bukovčan, D. i Milica Gačić (1999) Osobitosti registra njemačkog jezika kriminologije nasilničkog kriminaliteta na leksičkoj, morfološkoj i sintaktičkoj razini. U: Suvremena lingvistika br. 47-48, 1999, str. 29-91. – izvorni znanstveni članak

U članku se metodom analize jezika struke korištenjem relevantnog korpusa ispituju osobitosti registra jezika struke kriminologije. Analiza se temelji na obradi korpusa koji se sastoji od teksta veličine 21.784 riječi pojavnice, odnosno 6.042 različnice. Uz statističku obradu teksta, obavljena je i analiza morfoloških osobitosti teksta, s posebnim naglaskom na atribuciji nominalnih dijelova rečenice. Isticanjem najznačajnijih karakteristika registra članak predstavlja polazište za funkcionalni pristup nastavi i usvajanju jezika na tom području. U sklopu članka prezentiran je i minimalni vokabular kriminologije nasilničkog kriminaliteta koji se sastoji od preko 1.300 natuknica.

Bukovčan, D. Primijenjena lingvistika i stručna komunikacija na početku 21. stoljeća – članak sa 14. međunarodnog lingvističkog skupa u Opatiji u svibnju 2000.g. – u tisku u zborniku radova sa skupa

U ovom se radu autorica osvrće na kompleksnost jezičnog fenomena općenito i u stručnoj komunikaciji. Razgraničava ulogu stručnjaka određenog područja i lingviste, odnosno kako ona to naziva «jezično kompetentnog prevoditelja»

Bukovčan, D. Frazemi i terminološke sintagme – članak sa 15. međunarodnog lingvističkog skupa u Opatiji u svibnju 2001.g. – predano za objavljivanje

Udžbenik koji je izradila u suautorstvu s D. Dragičević 'Im Dienste des Bürgers - Deutsch für Kriminalisten und Studenten der Gesellschaftswissenschaften, MUP RH, Zagreb, 1997. autorice na 323 stranice pokrivaju problematiku policijske struke za studente 3. i 4. godine studija kriminalistike. Uz obilje stručnih tekstova u udžbeniku je stavljen akcent na stukturu i značajke stručnog izričaja na njemačkom jeziku.

Od brojnih stručnih prijevoda na njemački i engleski jezik, te s njemačkog i engleskog jezika pristupnica je uz brojne referate za međunarodne skupove, sažetke knjiga i članaka iz područja kriminologije, kriminalistike, kaznenopravnih i policijskih znanosti, prijevode članaka objavljene u stručnom časopisu ''Izbor'', prevela dokumente Europske Unije: Schengenski sporazum, Schengenski provedbeni sporazum, Glavu VI Maastrichtskog sporazuma, Glavu VI Amsterdamskog sporazuma, Konvenciju u EUROPOL-u i Dublinsku konvenciju (Tiskano u knjizi Ivanda, S (2001) Schengenski sporazumi i unutarnja sigurnost, MUP RH.). U tim prijevodima pravnih propisa na hrvatski jezik uložila je vrlo velik trud u iznalaženju pravnih ekvivalenata i stručne terminologije za sadržaje koji se do sada kod nas nisu koristili.

Mišljenje i prijedlog povjerenstva

Iz navedenoga, a i iz spoznaja povjerenstva o radu predloženice jasno je kako se mr. sc. Dragica Bukovčan aktivno bavi problematikom jezika za posebne namjene te da se mogu očekivati njeni novi radovi i projekti na tom području. Posebno treba naglasiti da je predloženica svojim magistarskim radom, izradom udžbenika, rječnika i prevodilačkom djelatnošću pokazala temeljitost u proučavanju njemačkog jezika kao jezika struke, a u stručnom radu prevođenjem pravnih tekstova ušla u područje koje je izuzetno aktualno u trenutku približavanja Europi.

Na temelju iznijetih ocjena znanstvenog, stručnog i nastavničkog rada, kojim ispunjava uvjete Zakona o visokim učilištima (NN 59/96) predlažemo da se mr. sc. Dragica Bukovčan izabere u zvanje višeg predavača.

Stručno povjerenstvo:

dr.sc. Milica Gačić, red.prof.

dr. sc. Zrinjka Glovacki-Bernardi, red. prof.

dr.sc. Mirko Gojmerac, izvanredni profesor

Vijeće Filozofskog fakulteta na sjednici od 18. srpnja 2002. imenovalo nas je u stručno povjerenstvo za davanje mišljenja o ispunjavanju uvjeta predloženika za izbor u nastavno zvanje predavača, višeg predavača ili profesora visoke škole za znanstveno područje humanističkih znanosti, polje jezikoslovlje, grana germanistika, za predmet Njemački jezik, u Odsjeku za izobrazbu učitelja na Učiteljskoj akademiji u Zagrebu. Podnosimo ovaj

izvještaj

Na natječaj objavljen u “Vjesniku” 14. lipnja 2002, kojim se traže dva izvršitelja za gore navedena nastavna zvanja, prijavili su se Iris Šmidt Pelajić i Damit Velički.

iris šmidt pelajić diplomirala je 1989. na Filozofskom fakultetu u Zagrebu njemački jezik i književnost kao prvi A, te španjolski jezik i književnost, kao drugi A predmet.

Od 1988. do 1991. radila je kao stručni prevoditelj, od 1991. do 1993. kao suradnik za strani tisak u Ministarstvu informiranja RH, od 1993. bila je profesor njemačkog jezika u Školi za strane jezike SOVA, Varšavska 14 Zagreb, a od 1999. zaposlena je kao vanjski suradnik na Učiteljskoj akademiji Sveučilišta u Zagrebu, u Odsjeku za izobrazbu učitelja - Interkulturalna germanistika, gdje je vodila ove kolegije: Jezične vježbe I. i II, Njemačka književnost za djecu i mlade, moduli I, II. i III.

U Školi za strane jezike SOVA bila je mentorica za mlade profesore, a poslove mentorice obavljala je i za studente germanistike Filozofskog fakulteta.

Kao suautorica sudjelovala je u izradi 4 priručnika za nastavnike uz udžbenike Deutsch für Teenager 1, 2, 3, 4 (izdanja Škole za strane jezike Zagreb, 1995. do 1997, skripta Kultura kroz jezik (1977), te objavila još 3 priloga s područja metodike nastave njemačkog jezika u zbornicima Škole za strane jezike 1996, 1998, 1999.

Organizirala je mnoge nastavne i vannastavne aktivnosti, redovito se usavršavala na tečajevima za nastavnike njemačkog jezika i pohađala stručne skupove. Recenzirala je stručne publikacije. Završila je sedmodjelni seminar za mentore studenata njemačkog jezika (1996-1998).

Osim toga, objavila je tri stručna članka: 1. u časopisu Strani jezici XXVIII/2, str. 102-109, 2. u Strani jezici XXVIII/2, str. 124-126, 3. u časopisu Kinder und Fremdsprachen br. 3, str. 191-196, s područja metodike nastave stranih jezika.

Redovito je izlagala na stručnim skupovima Škole za strane jezike, Društva nastavnika njemačkog jezika, te na Međunarodnim konferencijama Društva nastavnika njemačkog jezika. Održala je ukupno 31 izlaganje, obradivši, između ostalih, na primjer ove teme: primjena bajki, gramatičke igre, sat za roditelje, kreativno pisanje, pogreške, čitanje s razumijevanjem, leksički pristup, alternativne metode, rad na vokabularu, interkulturalni pristup i književnost.

Prispupnica Iris Šmidt Pelajić ispunjava uvjete za izbor u nastavno zvanje višeg predavača NN 59/96, čl. 80 (ima više od 5 godina radnog iskustva i objavljene stručne radove), kao i uvjete Rektorskog zbora NN br. 94/96 (ima više od 5 objavljenih stručnih radova, sklonost prema nastvnom radu dokazala je mnogobrojnim izlaganjima na stručnim skupovima, organizacijom seminara za usavršavanje nastavnika, bila je mentor studentima dodiplomskog studija, redovito je radila na inovaciji nastave, te samostalno koncipirala nastavu koju izvodi na Učiteljskoj akademiji.

Za pristupnicu će se organizirati nastupno predavanje pred nastavnicima i studentima.

U Zagrebu, 11. rujna 2002. Stručno povjerenstvo

1. Dr. sc. Maja Häusler, docent

2. Dr. sc. Mirko Gojmerac, izv. prof.

3. Dr. sc. Zygfryd German, docent

Uèiteljska akademija, Zagreb

Odsjek za germanistiku

Filozofski fakultet Sveuèilišta u Zagrebu

Ivana Lučića 3, HR - 10 000 Zagreb

Vijeće Filozofskog fakulteta na sjednici od 18. srpnja 2002. imenovalo nas je u stručno povjerenstvo za davanje mišljenja o ispunjavanju uvjeta predloženika za izbor u nastavno zvanje predavača, višeg predavača ili profesora visoke škole za znanstveno područje humanističkih znanosti, polje jezikoslovlje, grana germanistika, za predmet Njemački jezik, u Odsjeku za izobrazbu učitelja na Učiteljskoj akademiji u Zagrebu. Podnosimo ovaj

izvještaj

Na natječaj objavljen u “Vjesniku” 14. lipnja 2002, kojim se traže dva izvršitelja za gore navedena nastavna zvanja, prijavili su se Iris Šmidt Pelajić i Damit Velički.

damir velički diplomirao je 1991. na Filozofskom fakultetu u Zagrebu njemački jezik i književnost kao prvi A, te češki jezik i književnost, kao drugi A predmet.

Akademski stupanj magistra znanosti iz područja društvenih znanosti, polje politologija, smjer Međunarodni odnosi, stekao je na Fakultetu političkih znanosti u Zagrebu, obranivši 1999. magistarski rad pod naslovom Tranzicija u istočnom dijelu Njemačke i odnos političkih snaga u SR Njemačkoj.

Kao nastavnik njemačkog jezika bio je zaposlen u osnovnim školama (1991-1993) i na V. gimnaziji (1993-2002) u Zagrebu, od 1998. do 2002. radio je kao vanjski suradnik na Učiteljskoj akademiji Sveučilišta u Zagrebu, u Odsjeku za izobrazbu odgojitelja predškolske djece i Odsjeku za izobrazbu učitelja - Interkulturalna germanistika, gdje je vodio sljedeće kolegije: Kultura i civilizacija zemalja njemačkog govornog područja, Njemački jezik.

Radio je i kao prevoditelj: Član je Društva književnih prevodilaca, objavio je prijevode 5 knjiga književnosti za mlade.

Usavršavao se na seminarima za nastavnike njemačkog jezika.

Član je uredništva časopisa Društva nastavnika njemačkog jezika.

Objavio je ukupno 7 stručnih radova: u suautorstvu udžbenik i vježbenicu njemačkog jezika za 4. razred osnovne škole (Alfa Zagreb 2001), članak o igrama u nastavi stranog jezika (zbornik projekta "Rano učenje", Filozofski fakultet Zagreb 1993, str. 226-228), 2 kratka prikaza u časopisu Društva nastavnika njemačkog jezika (prikaz seminara i prikaz jedne gramatičke vježbenice), te tri metodička članka u časopisu osnovne škole Tin Ujević (svi članci obuhvaćaju po jednu stranicu).

Prispupnik mr. sc. Damit Velički ispunjava uvjete za izbor u nastavno zvanje predavača NN 59/96, čl. 80 (ima više od 3 godina radnog iskustva) kao i uvjete Rektorskog zbora NN br. 94/96 (sklonost prema nastvnom radu dokazao je nastavnom i stručnom djetalnošću prije podnošenja zahtjeva).

Za pristupnika će se organizirati nastupno predavanje pred nastavnicima i studentima.

U Zagrebu, 11. rujna 2002. Stručno povjerenstvo

1. Dr. sc. Maja Häusler, docent

2. Dr. sc. Mirko Gojmerac, izv. prof.

3. Dr. sc. Zygfryd Gehrman, docent

Uèiteljska akademija, Zagreb

Vijeće Filozofskog fakulteta na sjednici od 17. lipnja 2002. godine imenovalo nas je u stručno povjerenstvo za davanje mišljenja o ispunjavanju uvjeta predloženika za izbor u nastavno zvanje predavača ili višeg predavača za znanstveno područje humanističkih znanosti, polje jezikoslovlje, grana germanistika, za predmet Njemački jezik, na Fakultetu političkih znanosti Sveučilišta u Zagrebu. Podnosimo ovaj

izvještaj

Na natječaj objavljen u “Vjesniku” od 29. 03. 2002. javile su se tri kandidatkinje: lidija eterović, nada karačić i mirela landsman vinković.

lidija eterović, rođena 1974, završila je 1999. godine studij germanistike i komparativne književnosti na Filozofskom fakultetu u Zagrebu.

Kao nastavnik njemačkog jezika radila je 2000-2001. u srednjoj tehničkoj školi Sesvete i u privatnoj ekonomskoj školi "Benedikt Kotruljević". Držala je tečajeve njemačkog jezika u školi stranih jezika "Arcturus". Navodi da njezina "suradnja s školom stranih jezika (djeca i odrasli) traje od 2000. godine".

Radila je kao inokorespondent i kao prevodilac u tvrtkama.

Za Fakultet političkih znanosti radi kao vanjski suradnik: prevodila je kako navodi, "veći broj pisanih tekstova", te konsekutivno prevodila izlaganja gostujućih njemačkih profesora.

Budući da iz navoda o dosadašnjem zaposlenju ne proizlazi da kandidatkinja ima tri godine radnog iskustva u struci, stručno povjerenstvo konstatira da pristupnica Lidija Eterović ne udovoljava uvjetima iz čl. 80 Zakona o visokim učilištima (NN 59/96) za izbor u zvanje predavača za predmet njemački jezik.

U Zagrebu, 15. srpnja 2002. Stručno povjerenstvo

1. Dr. sc. Maja Häusler, docent

2. Dr. sc. Mirko Gojmerac, izv. prof.

3. Tomislav Martinović, viši predavač

Fakultet političkih znanosti, Zagreb

Filozofski fakultet Sveučilišta u Zagrebu

Odsjek za germanistiku

Ivana Lučića 3, HR - 10 000 Zagreb

Vijeće Filozofskog fakulteta na sjednici od 17. lipnja 2002. godine imenovalo nas je u stručno povjerenstvo za davanje mišljenja o ispunjavanju uvjeta predloženika za izbor u nastavno zvanje predavača ili višeg predavača za znanstveno područje humanističkih znanosti, polje jezikoslovlje, grana germanistika, za predmet Njemački jezik, na Fakultetu političkih znanosti Sveučilišta u Zagrebu. Podnosimo ovaj

izvještaj

Na natječaj objavljen u “Vjesniku” od 29. 03. 2002. javile su se tri kandidatkinje: lidija eterović, nada karačić i mirela landsman vinković.

nada karačić, rođena 1971, završila je 1999. godine studij germanistike i kroatistike na Filozofskom fakultetu u Zagrebu. Po uspjehu studija je bila, kako navodi, među 10% najboljih studenata katedre".

Stručni ispit za zvanje profesora njemačkog i hrvatskog jezika položila je 5.02.2001. s općim uspjehom "vrlo uspješan" (priložena svjedodžba Ministarstva prosvjete i športa RH).

Od veljače 1998. godine radi kao nastavnik njemačkog jezika na 18. gimnaziji (jezičnoj) u Zagrebu, a od ožujka 2002. predaje honorarno njemački jezik na Visokoj školi za ekonomiju poduzetništva u Zagrebu.

Na Filozofskom fakultetu u Zagrebu upisala je poslijediplomski studij iz lingvistike, čije obaveze uspješno obavlja.

U Njemačkoj je rođena i živjela je do 14. godine, pa vlada njemačkim kao materinskim jezikom. Navodi da se služi i drugim jezicima.

Pohađala je dva seminara za usavršavanje nastavnika njemačkog jezika u inozemstvu.

Iz navedenog proizlazi da kandidatkinja ima više od tri godine radnog iskustva u struci, položila je i stručni ispit, a "sklonost prema nastavnom radu" dokazala je pohađanjem seminara za usavršavanje. Stoga stručno povjerenstvo konstatira da pristupnica Nada Karačić udovoljava uvjetima iz čl. 80 Zakona o visokim učilištima (NN 59/96), kao i uvjetima rektorskog zbora za izbor u zvanje predavača za predmet njemački jezik.

Kandidatkinja mora održati nastupno predavanje pred nastavnicima i studentima.

U Zagrebu, 15. srpnja 2002. Stručno povjerenstvo

1. Dr. sc. Maja Häusler, docent

2. Dr. sc. Mirko Gojmerac, izv. prof.

3. Tomislav Martinović, viši predavač

Fakultet političkih znanosti, Zagreb

Filozofski fakultet Sveučilišta u Zagrebu

Odsjek za germanistiku

Ivana Lučića 3, HR - 10 000 Zagreb

Vijeće Filozofskog fakulteta na sjednici od 17. lipnja 2002. godine imenovalo nas je u stručno povjerenstvo za davanje mišljenja o ispunjavanju uvjeta predloženika za izbor u nastavno zvanje predavača ili višeg predavača za znanstveno područje humanističkih znanosti, polje jezikoslovlje, grana germanistika, za predmet Njemački jezik, na Fakultetu političkih znanosti Sveučilišta u Zagrebu. Podnosimo ovaj

izvještaj

Na natječaj objavljen u “Vjesniku” od 29. 03. 2002. javile su se tri kandidatkinje: lidija eterović, nada karačić i mirela landsman vinković.

mirela landsman vinković, rođena 1973, završila je 1998. godine studij germanistike i ruskog jezika i književnosti na Filozofskom fakultetu u Zagrebu, a upravo završava i studij anglistike.

Za vrijeme studija boravila je više puta u Njemačkoj i Velikoj Britaniji.

Već kao student počela je voditi tečajeve njemačkog jezika u Školi za strane jezike Studentskog centra Sveučilišta u Zagrebu. Te je tečajeve vodila između 1995. i 2000. Godinu dana radila je u školi stranih jezika "Class" gdje je vodila tečajeve njemačkog jezika za djelatnike tvrtke "Siemens". Od prosinca 1999. zaposlena je u Centru za strane jezike Vodnikova 12, Zagreb, gdje vodi tečajeve njemačkog jezika za djecu i odrasle, i to općeg jezika, te poslovnog njemačkog. Povjereni su joj i tečajevi za namještenike hrvatskih ministarstava, državne uprave i sudaca Vrhovnog suda, koje organizira Goethe-Institut Zagreb.

Radila je i kao turistički vodič za njemački, engleski, ruski i hrvatski, za što je završila tečaj u Dubrovniku. Bavi se i prevođenjem.

Redovito pohađa seminare za usavršavanje nastavnika stranih jezika.

Namjerava upisati poslijediplomski studij.

Priložila je dvije preporuke sveučilišnih nastavnika koji ju preporučaju kao iznimno kompetentnog i savjesnog nastavnika.

Iz navedenog proizlazi da kandidatkinja ima više od tri godine radnog iskustva u struci. Njezine raznolike nastavne aktivnosti, povjereni joj zahtjevni tečajevi njemačkog jezika, zatim pohađanje seminara za usavršavanje nastavnika stranih jezika, kao i preporuke njezinih profesora sa studija upućuju na njezinu "sklonost prema nastavnom radu". Stoga stručno povjerenstvo konstatira da pristupnica Mirela Landsman Vinković udovoljava uvjetima iz čl. 80 Zakona o visokim učilištima (NN 59/96), kao i uvjetima rektorskog zbora za izbor u zvanje predavača za predmet njemački jezik.

Kandidatkinja mora održati nastupno predavanje pred nastavnicima i studentima.

U Zagrebu, 15. srpnja 2002. Stručno povjerenstvo

1. Dr. sc. Maja Häusler, docent

2. Dr. sc. Mirko Gojmerac, izv. prof.

3. Tomislav Martinović, viši predavač

Fakultet političkih znanosti, Zagreb

Zagreb, 26. lipnja 2002.

Fakultetskom vijeću Filozofskoga fakulteta

Sveučilišta u Zagrebu

Fakultetsko vijeće Filozofskog fakulteta Sveučilišta u Zagrebu na sjednici od 15. svibnja 2002. (Odluka br. 01-12-26-2002) imenovalo nas je u stručno povjerenstvo za davanje mišljenja o ispunjavanju uvjeta kandidata za izbor u naslovno nastavno zvanje predavača ili višeg predavača za znanstveno područje humanističke znanosti, polje znanost o književnosti za predmet Hrvatska književnost na Učiteljskoj akademiji u Zagrebu. Primivši i pročitavši potrebnu dokumentaciju, Vijeću podnosimo sljedeće

I Z V J E Š Ć E

Na natječaj Učiteljske akademije u Zagrebu za izbor u naslovno nastavno zvanje predavača ili višeg predavača za znanstveno područje humanističke znanosti, polje znanost o književnosti za predmet Hrvatska književnost objavljenome u "Vjesniku" 9. veljače 2002. prijavilo se dvoje pristupnika: mr. sc. Marijan Šabić i mr. sc. Patricia Marušić.

Prema natječajnoj dokumentaciji vidljivo je sljedeće:

1. Mr. sc. Marijan Šabić (rođ. 1974) diplomirao je studij komparativne književnosti i češkog jezika i književnosti 1998. na Filozofskom fakultetu u Zagrebu, magistrirao na poslijediplomskom studiju kroatistike na istome Fakultetu s temom Nacionalni identitet u nefikcionalnoj popularnoj prozi 2001. godine, od rujna 1999. radi kao knjižničar u osnovnoj školi u Slavonskome Brodu, dosad je objavio pet znanstveno-stručnih radova u domaćoj periodici ("Književna smotra", "Napredak", "Život i škola", "Književna revija"), dva su mu prihvaćena za objavljivanje ("Rad" HAZU i "Vjesnik bibliotekara Hrvatske"), te sudjelovao na dvama domaćim stručnim skupovima; većina radova mu je iz književne kroatistike.
2. Mr. sc. Patricia Marušić (rođ. 1967) diplomirala je studij kroatistike i južnoslavenskih filologija 1991. na Filozofskom fakultetu u Zagrebu, magistrirala na poslijediplomskome studiju književnosti s temom Manirizam u hrvatskoj književnosti na primjerima tekstova s kraja 16. i početka 17. stoljeća 1997. godine, a ak. god. 2002/03. upisala je doktorski studij književnosti na istome Fakultetu. Od 1991. radi kao profesorica hrvatskoga jezika na Osnovnoj školi Jordanovac, vanjska je suradnica Učiteljske akademije u Zagrebu od 1996. godine gdje od 1999. odražava nastavu iz hrvatske književnosti.

Prema Zakonu o visokim učilištima (čl. 74, odnosno 80, "Narodne novine", br. 59/96.) i uvjetima Rektorskoga zbora visokih učilišta RH ("Narodne novine", 94/96) predviđeno je da u zvanje predavača može biti izabran pristupnik s odgovarajućom stručnom spremom ako (1) ispunjava uvjete koje propisuje Rektorski zbor, (2) ima najmanje tri godine radnoga iskustva u struci i (3) od strane stručnoga vijeća visokog učilišta ima pozitivno ocijenjeno nastupno predavanje pred nastavnicima i studentima.

Iz rečenoga se može zaključiti da pristupnica mr. sc. Patricia Marušić ispunjava, a pristupniik mr. sc. Marijan Šabić ne ispunjava uvjete za izbor u naslovno nastavno zvanje predavača.

Dr. sc. Vinko Brešić, red. prof.

Dr. sc. Dunja Fališevac, red prof.

Dr. sc. Dubravka Težak, izv. prof.

Znanstveno-nastavno vijeće

Filozofskog fakulteta

Sveučilišta u Zagrebu

Zagreb, Ul. Ivana Lučića 3 Zagreb, 28. kolovoza 2002.

U skladu s vašom odlukom br. 01-12-54-2002 od 19. lipnja 2002. godine, kojom ste nas imenovali u stručno povjerenstvo za davanje mišljenja o ispunjavanju uvjeta za izbor u znanstveno-nastavno zvanje docenta, izvanrednog ili redovitog profesora za znanstveno područje Humanističke znanosti, polje Jezikoslovlje, za predmet Metodika nastave hrvatskoga jezika u Učiteljskoj akademiji Sveučilišta u Zagrebu, Odsjek za izobrazbu učitelja, podnosimo ovaj

I Z V J E Š T A J

Na natječaj za izbor u znanstveno-nastavno zvanje docenta, izvanrednog ili redovitog profesora za znanstveno područje Humanističke znanosti, polje Jezikoslovlje, za predmet Metodika nastave hrvatskoga jezika na Učiteljskoj akademiji Sveučilišta u Zagrebu, koji je objavljen u Vjesniku od 24. travnja 2002. god., prijavio se dr. sc. ANTE BEŽEN.

Pristupnik je prijavi priložio u natječaju zahtijevane dokumente: životopis, izvješće o znanstveno-nastavnoj i stručnoj aktivnosti, preslik diplome o završenom studiju drugog stupnja (Filozofski fakultet u Zadru), preslik diplome o doktoratu znanosti (Filozofski fakultet u Zagrebu) i preslik domovnice.

I. ŽIVOTOPIS

Ante Bežen rođen je 28. travnja 1945. godine u Gospiću. U rodnom gradu završio je osnovnu školu i gimnaziju te na tadašnjoj Pedagoškoj akademiji Gospić diplomirao 22. prosinca 1965. studij hrvatskog jezika i zemljopisa, stekavši zvanje nastavnika tih predmeta u osnovnoj školi. Na Filozofskom fakultetu u Zadru diplomirao je 25.prosinca 1967. studij hrvatskosrpskog jezika i književnosti te pedagogije i stekao zvanje profesora hrvatskosrpskoga jezika i pedagogije. Dana 27. veljače 1978. postigao je na Filozofskom fakultetu u Zagrebu znanstveni stupanj magistra znanosti iz područja filologije s temom iz metodike hrvatskoga jezika, a dana 6. travnja 1984. na istom fakultetu obranio je doktorsku disertaciju pod nazivom «Znanstvena predmetnost i metodološki sustav metodike nastave književnosti».

U zvanje znanstvenog suradnika izabran je 15. svibnja 1989., a u zvanje višeg znanstvenog suradnika 11. listopada 1995. Upisan je u registar istraživača u Ministarstvu znanosti i tehnologije pod matičnim brojem 098905.

Od 1967. do 1969. radio je kao asistent na Pedagoškoj akademiji u Gospiću (katedre za hrvatski jezik i pedagogiju) te na Gimnaziji «Nikola Tesla» u Gospiću kao profesor hrvatskoga jezika. Nakon odsluženja vojnog roka zaposlio se kao profesor hrvatskoga jezika na tadašnjoj Osnovnoj školi «Nikola Demonja» (danas «Davorin Trstenjak») u Zagrebu (vježbaonica), gdje je bio mentor studentima Filozofskog fakulteta. Od god. 1972. radi u Novinsko-izdavačkoj ustanovi «Školske novine», najprije kao novinar, a zatim kao zamjenik glavnog urednika, glavni i odgovorni urednik i direktor poduzeća. God. 1987. imenovan je vršiteljem dužnosti, a 1988. izabran je za tajnika Republičke samoupravne interesne zajednice osnovnog obrazovanja. Nakon demokratskih promjena u Hrvatskoj hrvatska Vlada imenovala ga je 1991. za direktora Republičkog fonda osnovnog školstva u Ministarstvu prosvjete i kulture, a nakon ukidanja fondova, 1993. god., imenovan je pomoćnikom ministra kulture i prosvjete. Od 1995. god. načelnik je Odjela za udžbenike, a od 1996. viši savjetnik u Odjelu za razvoj u istom Ministarstvu. Dana 30. rujna 1997. izabran je za docenta za kolegij Metodika hrvatskoga jezika na Odsjeku za izobrazbu učitelja Učiteljske akademije Sveučilišta u Zagrebu te taj posao obavlja i danas.

Iako je duže vrijeme radio kao novinar i državni službenik, vezu sa znanstvenom zajednicom nikad nije prekidao radeći kao vanjski suradnik u sveučilišnoj nastavi i istraživač. Tako je od 1978. do 1989. na Pedagoškoj akademiji i Filozofskom fakultetu u Zagrebu radio kao voditelj kolegija Kultura govorenja i pisanja za studente predškolskog odgoja i razredne nastave. Od 1995. do zaposlenja na Filozofskom fakultetu – Pedagogijske znanosti u Zagrebu samostalni je voditelj kolegija Metodika nastave hrvatskoga jezika na studiju razredne nastave. God. 1993. sudjelovao je kao predavač na postdiplomskom studiju iz Metodike hrvatskoga jezika te kao član povjerenstva za obranu magistarskog rada. Surađivao je s Filozofskim fakultetom u Zadru te s Pedagoškim fakultetom u Osijeku u međunarodnom znanstvenom projektu.

Bio je organizator i voditelj znanstvenih skupova o metodici 1986. u organizaciji Filozofskog fakulteta – Pedagogijske znanosti i 1999. god. u organizaciji Učiteljske akademije u Zagrebu. Sudionik je, s referatima, većeg broja znanstvenih skupova, među ostalima slavističkih kongresa u Strugi 1982., Sarajevu 1985., Novom Sadu 1988. te u Osijeku 1999. Također je sudjelovao na kongresima hrvatskih pedagoga u Varaždinu 1980., Dubrovniku 1988. i Opatiji 1996. Na savjetovanju u povodu 150. obljetnice Hrvatskoga narodnog preporoda, u organizaciji tadašnje JAZU, sudjelovao je referatom 1985., a na znanstvenom skupu u povodu 600. obljetnice sveučilišta u Zadru 1996. godine.

Pokretač je, član upravnih tijela i djelatni član više znanstvenih, stručnih, profesionalnih i zavičajnih udruga. Jedan je od osnivača nekadašnje Sekcije za metodiku Društva sveučilišnih nastavnika i drugih znanstvenih radnika u Zagrebu, sada je u trećem mandatu predsjednik Akademije odgojnih znanosti Hrvatske, član je Hrvatskog pedagoško-književnog zbora, Hrvatskog filološkog društva, Hrvatskog andragoškog društva, Hrvatskog novinarskog društva te Udruge Ličana «Vila Velebita» u Zagrebu.

Glavni je urednik znanstvenog časopisa «Metodika» u izdanju Učiteljske akademije u Zagrebu, član uredništva Zbornika Učiteljske akademije u Zagrebu, glavni urednik «Andragoškog glasnika», član uredništva časopisa «Zrno» (za odgojitelje i učitelje razredne nastave), a bio je i tajnik uredništva časopisa «Napredak». Glavni je urednik časopisa za Liku i Velebitsko primorje «Vila Velebita».

Autor je jednog od prijedloga reforme obrazovnog sustava 1992. godine, a sudjelovao je u timovima za projektiranje promjena u školstvu 2001. i 2002. godine.

Uredio je veći broj knjiga i drugih izdanja znanstvenog, stručnog i publicističkog sadržaja. Bio je i sada je članom raznih stručnih tijela pri državnim institucijama, npr. povjerenstava za hrvatski jezik, za promjene u školstvu itd. Sada je član Vijeća za školske udžbenike pri Ministarstvu prosvjete i športa.

Autor je znanstvenih i stručnih knjiga, studija, udžbenika za nastavu književnosti u svim razredima osnovne škole, recenzija, informativnih i popularnoznanstvenih članaka i prikaza po raznim novinama i časopisima te na radiju.

II. POPIS RADOVA OBJAVLJENIH NAKON IZBORA U ZNANSTVENO-NASTAVNO ZVANJE DOCENTA GOD. 1997.

a) Knjige

l. Metodički pristup početnom čitanju i pisanju na hrvatskom jeziku, Profil, Zagreb, 2002. (recenzenti: prof. dr. Dragutin Rosandić, mr. Nada Lagumdžija, Vesna Žugec), ISBN:953-200-564-1

Knjiga ima 158 stranica a namijenjena je učiteljima u prvom razredu osnovne škole i studentima razredne nastave. Sadrži znanstvena polazišta za metodički pristup početnom čitanju i pisanju na hrvatskom jeziku te praktične metodičke uzorke za izvođenje nastave početnog čitanja i pisanja, jezika, književnosti i medijske kulture u prvom razredu osnovne škole. U knjizi se, prvi put u našoj metodičkoj literaturi, nastava početnog čitanja i pisanja izravno izvodi iz znanstvenih spoznaja o osnovnim fiziološko-psihološko-jezičnim aktivnostima iz kojih nastaje jezična komunikacija – slušanja, govorenja, čitanja i pisanja. Polazi se od psihofizičkih osobina djeteta u sedmoj godini života, a zatim se iznose psihološke, jezikoslovne i metodičke teoretske osnove na kojima se utemeljuje nastava početnog čitanja i pisanja. Prikazane su relevantne psihološke teorije o učenju govora i pisanja, jezikoslovna uporišta i metodičke tipologije prikladnih nastavnih sustava i metoda. Sve je to prikazano u izravnoj vezi s aktualnim nastavnim programom hrvatskoga jezika u prvom razredu osnovne škole te višedijelnim udžbenikom (početnicom) «Prvi koraci». Za svako nastavno područje hrvatskoga jezika u prvom razredu (početno čitanje i pisanje, jezik, izražavanje, književnost, medijska kultura) dati su uzorci za ostvarivanje nastavnih jedinica te izvedbeni program. U knjizi se afirmira komunikacijski i integrirani pristup (sustav) u početnom čitanju i pisanju na osnovi dominantne globalne i analitičko-sintetičke metode.

Knjiga je značajan doprinos metodičkoj literaturi o početnom čitanju i pisanju jer potiče promjene u nastavi tog područja utemeljenjem na aktualnim dostignućima relevantnih znanstvenih disciplina, što je kvalitativan zaokret u odnosu na dosadašnji prakseološko-iskustveni pristup čiji su uzorci nepromijenjeni već tridesetak godina.

b) Znanstveni i stručni radovi

1. Metodički model udžbenika književnosti za razrednu nastavu (1999), Zbornik Učiteljske akademije u Zagrebu, br. 1, str. 31-41, Zagreb: Učiteljska akademija Sveučilišta u Zagrebu, znanstveni rad

Na temelju suvremenih teorija o didaktičkom prijenosu te uvida u dosadašnjih iskustava u pisanju udžbenika književnosti za niže razrede osnovne škole u radu se daje teorijska osnova metodičkog modela udžbenika književnosti za to školsko razdoblje i uspostavlja model takvog udžbenika koji se osniva na artikulaciji nastavnog procesa.

2. Nastavnik i (pre)opterećenost učenika (1999), zbornik radova br. 2 Međunarodnog znanstvenog kolokvija Nastavnik – čimbenik kvalitete u odgoju i obrazovanju, str.228-235, Rijeka: Filozofski fakultet Sveučilišta u Rijeci, znanstveni rad

U radu se uspostavlja pojmovno određenje problema (pre)opterećenosti učenika, formuliraju razlozi za interdisciplinarni pristup u proučavanju problema, uzroci i posljedice preopterećenosti, daje se kratka povijesna retrospektiva i kritički osvrt na recentne pokušaje praktičnog razrješenja problema.

3. Književnost i nastava književnosti u virtualnom svijetu (2000), zbornik radova Međunarodnog znanstvenog skupa Nastavnik i suvremena obrazovna tehnologija, str. 207-213, Rijeka: Filozofski fakultet Sveučilišta u Rijeci, znanstveni rad

Pojava intermedija i hipermedija te elektronske knjige otvara novo tehnološko poglavlje u egzistenciji i funkciji knjige i književnosti u ljudskom društvu, a time i nastave književnosti. U radu se o tom pitanju raspravlja na temelju prvih pokušaja računalnog oblikovanja hrvatskoga jezika (hrvatski računalni pravopis) te izdavanja elektronskih knjiga i književnih djela u elektronskom zapisu.

4. Aktualne okolnosti, problemi i trendovi u razvoju metodika (2000), Metodika, br. 1, str. 11-18, Zagreb: Učiteljska akademija Sveučilišta u Zagrebu, znanstveni rad

Rad sadrži pregled razvoja metodika kao sveučilišnih disciplina u posljednjih dvadesetak godina. Objašnjava se metodički pristup organizaciji nastave i obrazovanju učitelja te pojave nerazumijevanja tog pristupa. Najbolje rezultate metodički pristup u nas pokazuje na području proizvodnje udžbenika, no žurno ga je razviti i na području organizacije stjecanja znanja, a u skladu s promjenama u tehnologijama učenja.

5. Učiteljski poziv na raskrižju tradicije i budućnosti (2000), Zbornik Učiteljske akademije u Zagrebu, br. 2, str.155-163, Zagreb: Učiteljska akademija Sveučilišta u Zagrebu, znanstveni rad

Kriza učiteljskog poziva danas proizlazi iz njegova nepovoljnog položaja u društvu usprkos dugoj tradiciji. U radu se analiziraju konstitutivni elementi tog poziva u povijesnoj perspektivi: formativni, gospodarski (odnos prema poslodavcu), pravni, infrastruktura, vlastita morfologija. Sugeriraju se i strategije za učinkovitiji razvoj u budućnosti.

6. Metodika hrvatskoga jezika danas (2000), Zrno, br. 39-40, str. 2-4, Zagreb, Zrnoprint, stručni rad

Rad sadrži pogled na aktualno stanje metodike hrvatskoga jezika na svim stupnjevima obrazovanja s posebnim osvrtom na metodička istraživanja i izdavačku djelatnost.

7. Zasluge Mate Demarina za očuvanje stručnog naziva učitelj (2000), zbornik radova Visoke učiteljske škole u Petrinji Dani Mate Demarina – humanizam u nastavi, str. 16-21, stručni rad

U tekstu se iznosi jezična sudbina riječi učitelj kao stručnog naziva (jedno je vrijeme bila isključena iz službene uporabe) te zasluge pedagoga i metodičara Mate Demarina za njeno ponovno prihvaćanje u stručnom nazivlju.

8. Metodike u sustavu odgojnih znanosti (2001), Metodika br. 2, str. 25-37, Zagreb: Učiteljska akademija Sveučilišta u Zagrebu, znanstveni rad

U radu se analizira položaj metodika u sveučilišnim studijima te u službenim dokumentima o znanstvenim područjima, poljima i granama koji su na snazi u Hrvatskoj. Uspoređuje se okolnost da na fakultetima i visokim školama u okviru Zagrebačkog sveučilišta ima 70-ak kolegija raznih metodika, a to nema podlogu u dokumentu koji regulira sustav znanosti u kojem je i znanstveno polje odgojnih znanosti. Upozorava se i na neodrživost takve administrativne regulacije.

9. Udžbenik književnosti kao književnoznanstveno, metodičko i društveno pitanje (2002), Napredak, br. 143 (1) str. 60-70, Zagreb: Hrvatski pedagoško-književni zbor, znanstveni rad

Razmatra se fenomen udžbenika književnosti s gledišta književnosti kao umjetnosti, znanosti o književnosti i metodike književnosti. Utvrđuju se sadržajno-funkcionalni slojevi u takvom udžbeniku: književnoumjetnički, književnoteorijski, lingvističko-stilistički, medijski, ostalih umjetnosti, psihološki, pedagoški i didaktičko-metodički. Uspostavlja se i odnos udžbenika književnosti i znanosti o književnosti te metodička paradigma udžbenika. Izdvaja se i društveni odnos prema udžbeniku književnosti koji se očituje u društvenim mjerilima: ideološko-političkom, ekonomskom i kulturnom.

10. Razdoblja u razvoju metodike hrvatskoga jezika (2002), zbornik Školstvo u 20. stoljeću, Zagreb: Hrvatski školski muzej (u tisku) i Metodika, br. 4, str. 7-25, znanstveni rad

Na temelju preglednog uvida u razvoj metodike hrvatskoga jezika od pojave prvog udžbenika (Abecedar, 1527.) do uključivanja u sastav sveučilišnog studija osnivanjem Katedre za metodiku hrvatskoga jezika na Filozofskom fakultetu u Zagrebu (1960) uspostavljana su sljedeća povijesna razdoblja u razvitku ove metodike: imanentna metodika, protometodika, iskustvena metodika i znanstvena metodika. U radu se pobliže obrazlažu i kriteriji za takvu periodizaciju. Ovo je prva sveobuhvatna periodizacija metodike hrvatskoga jezika u našoj literaturi.

11. Što danas znači biti pismen (2002), Zrno, br. 46-47, str. 4-6, Zagreb: Zrnoprint, stručni rad

U radu se raščlanjuje pojam suvremene pismenosti koji više ne podrazumijeva znanje elementarnog čitanja i pisanja nego i osnovna znanja iz drugih područja važnih za život u suvremenoj civilizaciji (prirodoznanstvena, tehnička, medijska itd. pismenost).

III. OCJENA I ZAKLJUČCI

Objavljene knjige, znanstveni i stručni radovi nakon izbora u zvanje docenta (knjiga Metodički pristup početnom čitanju i pisanju na hrvatskom jeziku, osam znanstvenih radova, devet udžbenika/čitanaka iz književnosti za osnovnu školu te nekoliko desetaka stručnih članaka u časopisima i novinama) kvalificiraju pristupnika dr.sc. Antu Bežena kao izgrađena znanstvenika u području metodike hrvatskoga jezika, književnosti i medijske kulture te u širem području odgojnih znanosti. Svoj znanstveni profil posvjedočio je već prvom hrvatskom metametodičkom monografijom Znanstveni sustav metodike književnog odgoja i obrazovanja (1989), a i kao suautor u knjizi Osnove didaktike (1990. i 1993.) u kojoj je, kao prvi autor na hrvatskom jeziku, potanje objasnio odnos između didaktike i metodike kao znanstvenih disciplina. Njegova monografija Metodički pristup početnom čitanju i pisanju na hrvatskom jeziku (2002) prva je naša monografija interdisciplinarnog usmjerenja koja otvara nove znanstvene obzore u unapređivanju nastave početnog čitanja i pisanja te će biti značajan putokaz i priručnik učiteljima i studentima u organiziranju suvremene nastave hrvatskog jezika u prvom razredu osnovne škole.

U znanstvenim člancima pokazuje širok tematski raspon (razvoj metodika, metodike u sustavu znanosti, povijest metodike hrvatskoga jezika, udžbenici, razvitak učiteljskog poziva). Članci se odlikuju preciznim određenjem znanstvene predmetnosti, metodološkom izgrađenošću i primjerenošću, terminološkom čistoćom i dosljednošću te izgrađenim znanstvenim stilom. Pojedini članci (npr. o periodizaciji razvitka metodike hrvatskoga jezika, o položaju metodika u sustavu odgojnih znanosti) imaju posebnu važnost za određivanje znanstvenog identiteta metodike hrvatskoga jezika.

Kao urednik znanstvenih izdanja iz područja metodike hrvatskoga jezika i drugih odgojnih znanosti, pristupnik je osmislio više važnih znanstvenih zbornika, stručnih knjiga i časopisa. Za njegov znanstveni profil na području metodike važna je i činjenica da je glavni i odgovorni urednik znanstvenog časopisa Metodika koji donosi tekstove s temama iz svih metodika, od predškolskih odgojnih područja do visokoškolske nastave, i jedini je takav časopis u Hrvatskoj.

Pristupnik se kao znanstvenik predstavio i na više međunarodnih i domaćih znanstvenih skupova (izlaganjima, priopćenjima, vođenjem, organiziranjem) te istraživačkim projektima o unapređivanju obrazovanja (osnovnoškolskog, srednjoškolskog i visokoškolskog).

I na stručnoj razini pristupnik je pokazao bogatu aktivnost i rezultate. Suautor je jedanaest udžbenika književnosti za nastavu hrvatskoga jezika u osnovnoj školi te radnih bilježnica. U stručnim člancima tematizira aktualne probleme u području odgojnih znanosti. Ti se članci odlikuju temeljitim stručnim poznavanjem problematike i jasnim stavovima za izgrađivanje i rješavanje problema struke.

Pristupnik je član više stručnih udruga među kojima su i one za promicanje jezikoslovlja i odgojnih znanosti, a u nekima je i član vodstva, čime je pridonio javnom aktualiziranju društvenih aspekata odgojnih znanosti i školstva.

U nastavi pristupnik primjenjuje suvremene metodičke sustave u kojima povezuje metode znanstvenog istraživanja (posebno metode empirijskog istraživanja) s nastavnim metodama u problemskom i otvorenom metodičkom sustavu. Sudjelovanjem u postdiplomskoj nastavi kao predavač i mentor pripomogao je izobrazbi znanstvenog podmlatka u području metodike hrvatskoga jezika.

Pristupnik dr. sc. Ante Bežen je izgrađen znanstvenik i sveučilišni nastavnik, specijalist za metodiku hrvatskoga jezika i književnosti u osnovnoj školi, metodolog i povjesničar metodike hrvatskoga jezika, organizator i voditelj znanstvenih skupova, urednik znanstvenih i stručnih zbornika i časopisa, suradnik u znanstvenim projektima iz područja odgoja i obrazovanja.

Iz prikaza i ocjene znanstvene, stručne i nastavne djelatnosti pristupnika dr.sc. Ante Bežena te uvida u cjelokupnu propisanu dokumentaciju proizlaze sljedeći zaključci:

a) Pristupnik ispunjava sve uvjete iz Zakona o znanstvenoistraživačkoj djelatnosti (Narodne novine, pročišćeni tekst, br. 59/96, članak 42, stavak 2) i Zakona o visokim učilištima (Narodne novine, pročišćeni tekst, br.59/96, članak 74, stavak 2).

b) Pristupnik je ispunio minimalne uvjete Znanstvenog područnog vijeća za humanističke znanosti za znanstveno zvanje višeg znanstvenog suradnika (u to je zvanje već izabran 1995. godine i registriran u Ministarstvu znanosti i tehnologije pod brojem 098905) i nastavno zvanje izvanrednog profesora zato što je u razdoblju od izbora u zvanje docenta 1997. tijekom pet godina, do pisanja ovog izvješća:

- objavio knjigu (monografiju) Metodički pristup početnom čitanju i pisanju na hrvatskom jeziku (2002) (ukupno je do sada objavio tri knjige)

- objavio 8 znanstvenih radova u znanstvenim zbornicima i časopisima (ukupno je objavio 23 znanstvena rada).

c) Pristupnik je ispunio minimalne uvjete Rektorskog zbora visokih učilišta

Republike Hrvatske ( Narodne novine br. 94/96) za izbor u zvanje izvanrednog profesora zato što je:

- svojom znanstvenom i nastavnom aktivnošću te suvremeno oblikovanim udžbenicima bitno sadržajno i metodički unaprijedio nastavni proces u području nastave hrvatskoga jezika u osnovnoj školi i na studiju razredne nastave,

- pod njegovim mentorstvom 25 studenata s izradilo diplomski rad, a bio je i predavač na postdiplomskom studiju i član povjerenstva za ocjenu i obranu jednog magistarskog rada,

- bitno unaprijedio stručni rad izradom udžbenika književnosti i priručnika za učitelje hrvatskoga jezika u osnovnoj školi (objavio je ukupno 15 radova u stručnim časopisima i veći broj radova u stručnom tisku i publicistici te 12 udžbenika za osnovnu školu),

- bio je organizator i voditelj 4 znanstvena skupa.

PRIJEDLOG POVJERENSTVA

Budući da pristupnik dr. sc. Ante Bežen udovoljava svim zahtjevima u za to propisanima odgovarajućim zakonima i podzakonskim aktima, predlažemo da se izabere u zvanje IZVANREDNOG PROFESORA za znanstveno područje Humanističke znanosti, znanstveno polje Jezikoslovlje, kolegij Metodika nastave hrvatskoga jezika na Učiteljskoj akademiji Sveučilišta u Zagrebu.

IV. POPIS OBJAVLJENIH RADOVA

a. Knjige

1. Znanstveni sustav metodike književnog odgoja i obrazovanja (1989), Školske novine: Zagreb

2. Osnove didaktike (1990): Školske novine, Zagreb (suautori: N. Kujundžić, F.

Jelavić) – objavljeno u dva izdanja

3. Metodički pristup početnom čitanju i pisanju na hrvatskom jeziku (2002),

Zagreb: Profil

b. Znanstveni i stručni radovi

1. Vladimir Nazor u udžbenicima za srednju školu (1976), Suvremena metodika nastave hrvatskog ili srpskog jezika i književnosti, br. 2. str. 117-121, Zagreb: Školska knjiga, stručni rad

2. Pokušaj tipologizacije radioemisija za nastavu književnosti (1976), Suvremena metodika…br.3, str. 195-202, stručni rad

3. Umjetnički dometi Jure Turića (1977), Zbornik radova Pedagoške akademije

Gospić, br. 1, str. 92-99, stručni rad

4. Književne vrste u hrvatskoj preporodnoj književnosti (1977), Zbornik radova Pedagoške akademije Gospić, br. 1, str. 152-156, stručni rad

5. Kako nastavnici hrvatskog ili srpskog jezika primjenjuju radio u višim

razredima osnovne škole (1978), Suvremena metodika… br. 3, str.94-100, stručni rad

6. Radio kao jezični, književni i metodički medij (1978), Suvremena metodika…br.3, str. 152, stručni rad

7. Krležino djelo na radiju (1979), Suvremena metodika…br.1, str.53-58, stručni rad

8. Uloga radioemisija u upoznavanju učenika s lirskom pjesmom (1980)

Prilozi nastavi srpskohrvatskog jezika i književnosti, br. 14, str. 29-39. Banja Luka, stručni rad

9. Radio i televizija kao samostalno područje u prijedlogu jezičnog i

umjetničkog odgojno-obrazovnog područja (1980), Suvremena metodika…

br.4, str. 222-230, stručni rad

10. Cesarić i Tadijanović na radiju i televiziji (1981), Suvremena metodika …

br.3, str. 202-209, stručni rad

11. Zašto škola treba da razvija neumjetnički izraz (1984), Pedagoški rad (Napredak) br. 7-8, str 322-327., Zagreb: Pedagoško-književni zbor, znanstveni rad

12. Ilirski pokret i školstvo (1985), Pedagoški rad (Napredak), br. 9 – 10, str. 353-363, Zagreb: Pedagoško-književni zbor, znanstveni rad

13. Odgojni aspekti suvremenih oblika književnosti i novi nastavni programi (1985), zbornik radova Odgoj i škola, str.152-156, , Zagreb: Filozofski fakultet u Zagrebu – Pedagogijske znanosti i Školske novine, znanstveni rad

14. Metodika u sustavu obrazovanja nastavnika i u znanstvenim istraživanjima (1986), zbornik radova Metodika u sustavu obrazovanja i znanosti, str. 65-77, Zagreb: Filozofski fakultet u Zagrebu – Pedagogijske znanosti i Školske novine, znanstveni rad

15. Nova istraživačka područja u metodici književnog odgoja i obrazovanja (1986), Suvremena metodika…br. 1, str. 30-35.

16.Radna škola (Delovna šola) (1987), Enciklopedija Jugoslavije, izdanje na slovenskom jeziku, Zagreb: Jugoslavenski leksikografski zavod, znanstveni rad

17.Metodološki pristup povijesti metodika (1987), Pedagoški rad (Napredak) br. 4, str.402-408., Zagreb: Pedagoško-književni zbor, znanstveni rad

18.Metodika – pedagoško umijeće ili znanost (1987), u zborniku Nastava u suvremenoj školi, str.109-112, Zagreb: Filozofski fakultet u Zagrebu (Institut za pedagogijske znanosti) i Školske novine, znanstveni rad

19.Znanost i praksa odgoja i obrazovanja između dvaju kongresa – u svjetlu zaključaka Prvog kongresa pedagoga Hrvatske (1988), Pedagoški rad (Napredak), br.2, str. 217-222., Zagreb: Pedagoško-književni zbor, znanstveni rad

20.Inovacije u visokoškolskim metodikama (1990), zbornik Visokoškolsko obrazovanje i tehnološki razvoj, zbornik Pedagoškog fakulteta u Osijeku, str.135-142, Osijek: Pedagoški fakultet, znanstveni rad

21.Odgoj i obrazovanje u Jugoslaviji (1990), Enciklopedija Jugoslavije, Jugoslavenski leksikografski zavod «Miroslav Krleža» (tekst na 43 kartice), znanstveni rad

22.Pedagog Jure Turić o srpstvu i hrvatstvu kao nacionalnim ideologijama (1990), Pedagoški rad (Napredak) br. 4, str. 251-261, Zagreb: Pedagoško-književni zbor, znanstveni rad

23.Školstvo u hrvatskom domovinskom ratu (1991), Napredak br. 3, str. 227-237, Zagreb: Pedagoško-književni zbor, znanstveni rad

24.Polazišta za programske i didaktičko-metodičke promjene u osnovnom školstvu (1991), zbornik radova U potrazi za suvremenom osnovnom školom, str.223-226, Zagreb: Filozofski fakultet u Zagrebu (Institut za pedagogijska istraživanja), znanstveni rad

25.Metodički pristup književnom djelu Janka Leskovara (1992), zbornik radova Janko Leskovar, str.85-90, Matica hrvatska – ogranak u Pregradi, znanstveni rad

26.Nove programske vrijednosti u osnovnom školstvu (1992), u zborniku Prema slobodnoj školi, str. 61-66, Zagreb: Filozofski fakultet u Zagrebu (Institut za pedagogijska istraživanja), znanstveni rad

27.Metodički model udžbenika književnosti za razrednu nastavu (1999), Zbornik Učiteljske akademije u Zagrebu, br. 1, str. 31-34, Zagreb: Učiteljska akademija Sveučilišta u Zagrebu, znanstveni rad

28.Nastavnik i (pre)opterećenost učenika (1999), zbornik radova br. 2 Međunarodnog znanstvenog kolokvija Nastavnik – čimbenik kvalitete u odgoju i obrazovanju, str. 228-235., Rijeka: Filozofski fakultet u Rijeci

29.Književnost i nastava književnosti u virtualnom svijetu (2000), zbornik radova Međunarodnog skupa Nastavnik i suvremena obrazovna tehnologija, str. 207-213, Rijeka: Filozofski fakultet u Rijeci

30.Aktualne okolnosti, problemi i trendovi u razvoju metodika (2000), Metodika, br. 1, str 11-18, Zagreb: Učiteljska akademija Sveučilišta u Zagrebu

31.Učiteljski poziv na raskrižju tradicije i budućnosti (2000), Zbornik Učiteljske akademije u Zagrebu, br. 2, str. 155-163, Zagreb: Učiteljska akademija Sveučilišta u Zagrebu

32. Metodika hrvatskoga jezika danas (2000), Zrno, br. 39-40, str.2-4, Zagreb: Zrnoprint

33. Zasluge Mate Demarina za očuvanje stručnog naziva učitelj (2000), zbornik radova Visike učiteljske škole u Petrinji Dani Mate Demarina – humanizam u nastavi, str. 16-21

32. Metodike u sustavu odgojnih znanosti (2001), Metodika, br. 2, str. 25-37, Zagreb, Učiteljska akademija Sveučilišta u Zagrebu

33.Udžbenik književnosti kao književnoznansveno, metodičko i društveno pitanje (2002), Napredak, br. 143 (1), str. 60-70, Zagreb: Hrvatski pedagoško-književni zbor

34. Razdoblja u razvoju metodike hrvatskoga jezika (2002), zbornik Školstvo u 20. stoljeću, Zagreb: Hrvatski školski muzej (u tisku) i Metodika br. 4, str. 7-25

35. Što danas znači biti pismen (2002), Zrno, br 46-47, str 4-6, Zagreb: Zrnoprint

c. Udžbenici

1. Gospić i lički krajevi (1975): Školska knjiga, Zagreb – udžbenik za 3. razred osnovne škole, objavljeno u četiri izdanja (suautor Ivica Šutija)

2.. Zvjezdane staze (1985): Školska knjiga, Zagreb – udžbenik književnosti za šesti razred osnovne škole, izašao u 11 izdanja, od 1993. pod naslovom Hrvatska čitanka 6,(suautori Joža Skok i Zvonimir Diklić)

3. Plodovi riječi (1987): Školska knjiga, Zagreb – udžbenik književnosti za 8. razred osnovne škole, izašao u 8 izdanja, od 1993. pod naslovom Hrvatska čitanka 8 (suautor Joža Skok)

4. Početnica Prvi koraci (s još šest posebnih svezaka koji čine udžbenički komplet), udžbenik za početno čitanje i pisanje u prvom razredu osnovne škole, suautorica Vesna Budinski, Profil International, Zagreb, izlazi od 1998. svake godine

5. Hrvatska čitanka 2, udžbenik književnosti za drugi razred osnovne škole i vježbenica, suautorica Vesna Budinski, Profil International, Zagreb, izlazi od 1997. svake godine

6. Hrvatska čitanka 3, udžbenik književnosti za treći razred osnovne škole i vježbenica, suautorica Vesna Budinski, Profil International, Zagreb, izlazi od 1997. svake godine

7. Hrvatska čitanka 4, udžbenik književnosti za četvrti razred osnovne škole i vježbenica, suautorica Vesna Budinski, Profil International, Zagreb, izlazi od 1997. svake godine

8. Hrvatska čitanka 5 (1996): Naprijed, Zagreb – udžbenik za 5. razred osnovne

škole, objavljuje se svaku dalju godinu (suautorica Olga Jambrec)

8. Hrvatska čitanka 6, udžbenik književnosti za šesti razred osnovne škole, suautorica Olga Jambrec, Naklada Naprijed, Zagreb, izlazi od 2001. godine

10. Hrvatska čitanka 7, udžbenik književnosti za sedmi razred osnovne škole, suautor Jure Karakaš, Školska knjiga, Zagreb, izlazi od 1998. svake godine

11. Hrvatska čitanka 7, udžbenik književnosti za sedmi razred osnovne škole, suautor Olga Jambrec, Naklada Naprijed, Zagreb, izlazi od 2001. godine,

12. Hrvatska čitanka 8, udžbenik književnosti za osmi razred osnovne škole, suautor Olga Jambrec, Naklada Naprijed, Zagreb, izlazi od 2001. godine

d. Ostali radovi

1. Autor je više stotina novinskih članaka (komentari, prikazi, reportaže, problemski članci itd.) iz područja odgoja i izobrazbe, među kojima i iz problematike nastave hrvatskoga jezika, u listovima: Školske novine, Vjesnik, Večernji list (Zagreb), Prosvetni pregled (Beograd), Prosvjetni list (Sarajevo), Prosvetni delavec (Ljubljana), Prosvjetni rad (Podgorica), Prosveten rabotnik (Skopje).

2. Stalni je pisac rubrika Jezik današnji, Jezični savjet i Iz prošlosti hrvatskoga jezika u stručnom časopisu Zrno, za odgojitelje u predškolskim ustanovama i učitelje razredne nastave (časopis izlazi od 1990. godine četiri puta godišnje) u nakladi poduzeća «Zrnoprint» iz Zagreba.

3. Autor je dvadesetak radioemisija na Obrazovnom programu Radio Zagreba iz obrazovne problematike (emitirane najviše u razdoblju 1975.-1985.)

e. Uređivanje knjiga i časopisa

1.Urednik je većeg broja znanstvenih i stručnih knjiga iz područja jezikoslovlja, znanosti o književnosti, pedagogije, metodike hrvatskoga jezika, enciklopedijskih izdanja i dr. među kojima su najznačajnije:

- znanstveni zbornik Metodika u sustavu znanosti i obrazovanja u izdanju Filozofskog fakulteta u Zagrebu-Pedagogijske znanosti, Zagreb, 1989.,

- stručni zbornik Metodike u teoriji i praksi odgoja, Školske novine, Zagreb, 1985.

- Hrvatski bibliografski leksikon (urednik za područje pedagogije i školstva u prva četiri sveska).

2.Glavni urednik znanstvenog Zbornika Učiteljske akademije u Zagrebu za god. 1999., a od 2000. god. član uredništva tog zbornika

3.Glavni je urednik znanstvenog časopisa Metodika od god. 2000.

4.Glavni urednik Andragoškog glasnika, glasila Hrvatskoga andragoškog društva, od god. 1997.

5.Pokretač i sa skupinom studenata iz svakog naraštaja urednik glasila studenata Učiteljske akademije u Zagrebu Mladi učitelj (izlazi od 1998.)

6.Član uredništva časopisa Zrno od 1989.

7.Glavni i odgovorni urednik časopisa Like i Velebitskog primorja Vila Velebita, izlazi u Zagrebu od 1999. god. (do tada od prvog broja glavni urednik istoimenih novina koje su osnovane1992.)

V. SUDJELOVANJE U ZNANSTVENIM I STRUČNIM SKUPOVIMA

1. Četvrti kongres pedagoga Jugoslavije, Budva, Crna Gora,1977., podnio priopćenje Informiranje prosvjetnih radnika kao komponenta reforme odgoja i obrazovanja

2. Kongres Saveza slavističkih društava Jugoslavije, Struga, Makedonija, 1982., podnio priopćenje Neke odrednice metodike nastave književnosti kao znanstvene discipline

3. Prvi kongres pedagoga Hrvatske, Varaždin, 1980., nastupio s priopćenjem O stanju kritike u odgoju i obrazovanju

4. Kongres Saveza slavističkih društava Jugoslavije, Sarajevo, Bosna i Hercegovina, 1985., podnio priopćenje Nova istraživačka područja u metodici književnog odgoja i obrazovanja

5. Metodika u sustavu znanosti i obrazovanja, Zagreb, 1985., organizator skupa Filozofski fakultet u Zagrebu (bio voditelj skupa), nastupio s priopćenjem Metodika u sustavu obrazovanja nastavnika i u znanstvenim istraživanjima

6. Šesti kongres pedagoga Jugoslavije, Maribor, Slovenija, 1986., nastupio s priopćenjem Tradicionalističko shvaćanje metodike u pedagogijskoj teoriji

7. Kongres slavističkih društava Jugoslavije, Novi Sad, Jugoslavija, 1988., podnio priopćenje Interdisciplinarnost metodike književnog odgoja i obrazovanja

8. Drugi kongres pedagoga Hrvatske, Dubrovnik, 1988., nastupio s priopćenjem Blokade u razvoju obrazovanja i znanosti te s posebnim analitičko-kritičkim priopćenjem Znanost i praksa odgoja i obrazovanja između dvaju kongresa pedagoga

9.Obrazovanje i znanstveni i tehnološki razvoj, Ljubljana, Slovenija, 1989., međunarodni znanstveni skup, nastupio s priopćenjem Inovacije u visokoškolskim metodikama

10. Metodika – znanstvena i praktična disciplina, skup održan 1999. u organizaciji Učiteljske akademije u Zagrebu, bio voditelj skupa i nastupio uvodnim referatom Aktualne okolnosti, problemi i trendovi u razvoju metodika

11.Drugi hrvatski slavistički kongres, skup održan 1999. u Osijeku, sudjelovao priopćenjem Udžbenik književnosti kao književnoznanstveno, metodičko i kulturno pitanje

12.Nastavnik - čimbenik kvalitete u odgoju i obrazovanju, Drugi međunarodni znanstveni kolokvij Filozofskog fakulteta u Rijeci, održan 1999. u Opatiji, sudjelovao priopćenjem Nastavnik i (pre)opterećenost učenika

13.Nastavnik i suvremena obrazovna tehnologija, međunarodni skup Filozofskog fakulteta Rijeka, održan 2000. godine u Gospiću, sudjelovao s priopćenjem Književnost i nastava književnosti u virtualnom svijetu,

14. Dani Mate Demarina – humanizam u nastavi, stručni skup u organizaciji Visoke učiteljske škole u Petrinji i Hrvatskoga pedagoško-književnog zbora 2000. god., sudjelovao priopćenjem Zasluge Mate Demarina za očuvanje stručnog naziva učitelj

15. Sto i pedeseta obljetnica učiteljskog školstva u Hrvatskoj, znanstveni skup u organizaciji Učiteljske akademije u Zagrebu i Akademije odgojnih znanosti u Zagrebu, održan 1999., sudjelovao priopćenjem Učiteljski poziv na raskrižju tradicije i budućnosti

16. Redefiniranje sustava odgojnih znanosti, znanstveni skup u organizaciji Akademije odgojnih znanosti Hrvatske, održan na Sveučilištu u Zagrebu 2001., voditelj skupa, sudjelovao priopćenjem Metodike u sustavu odgojnih znanosti.

VI. SUDJELOVANJE U PROJEKTIMA

1. Međunarodni znanstveni projekt Obrazovanje i znanstveni i tehnološki razvoj Jugoslavije ( projekt trajao 1989. i 1990. god.), voditelj istraživačke teme Unapređivanje nastavnog procesa (didaktičko-metodičke promjene), prikupljena značajna građa na temelju koje je objavljen tekst Inovacije u visokoškolskim metodikama u Zborniku Pedagoškog fakulteta u Osijeku Visokoškolsko obrazovanje i tehnološki razvoj, Osijek, 1990.

2. Član radne skupine za izradu projektnog zadatka Odgoj i obrazovanje – bijeli dokument o hrvatskom obrazovanju, u okviru projekta Hrvatska u 21. stoljeću; izdao Ured za strategiju razvitka Vlade Republike Hrvatske, Zagreb, 2001.

3. Član radne skupine za izradu Projekta «Izvorište» - koncepcije promjena odgojno-obrazovnog sustava u Republici Hrvatskoj, izdalo Ministarstvo prosvjete i športa Republike Hrvatske, Zagreb, 2002.

VII. NASTAVNA DJELATNOST

1. Od 1967. do 1969. – asistent na Pedagoškoj akademiji u Gospiću, na katedrama za hrvatski jezik i pedagogiju, u stalnom radnom odnosu.

2. Od 1978. do 1989. - voditelj kolegija Kultura govorenja i pisanja za studente predškolskog odgoja i razredne nastave na Pedagoškoj akademiji u Zagrebu, odnosno Filozofskom fakultetu – Pedagogijske znanosti u Zagrebu, kao vanjski suradnik.

3. God. 1993. sudjeluje na postdiplomskom studiju metodike književnog odgoja i obrazovanja na Filozofskom fakultetu u Zagrebu kao predavač teme Znanstveni aspekti i gnoseološko-metodološki problemi metodike.

4. Konzultant je u izradi tri magistarska rada i član povjerenstva za obranu jednog magistarskog rada iz metodike književnog odgoja i obrazovanja u razdoblju 1993.-1995. godine.

5. Od 1995. do 1997. – voditelj kolegija Metodika hrvatskoga jezika na Filozofskom fakultetu – Pedagogijske znanosti u Zagrebu, kao vanjski suradnik

6. Od akademske godine 1997./98. docent i samostalni voditelj kolegija Metodika hrvatskoga jezika na Odsjeku za izobrazbu učitelja razredne nastave Učiteljske akademije Sveučilišta u Zagrebu, u stalnom radnom odnosu.

7. Od akademske godine 2000/21. voditelj kolegija Metodika hrvatskoga jezika II na Odsjeku za izobrazbu učitelja Učiteljske akademije Sveučilišta u Zagrebu, studij pojačanog predmeta Hrvatski jezik, u stalnom radnom odnosu.

8. Od akademske godine 1998/99. voditelj izbornog kolegija Novine u školi na Odsjeku za izobrazbu učitelja Učiteljske akademije Sveučilišta u Zagrebu; kolegijem se studenti pripremaju za uređivanje školskih novina i časopisa (to je jedini takav kolegij na svim nastavničkim studijima u Hrvatskoj).

9. Od akademske godine 1998/99. do 2000/2001. voditelj Dopunskog studija za učitelje razredne nastave u Bjelovaru u organizaciji Učiteljske akademije Sveučilišta u Zagrebu.

10. Tijekom pet godina rada na Učiteljskoj akademiji u Zagrebu (1997.-2002.) mentor za 25 diplomanata koji su diplomirali radom iz Metodike hrvatskoga jezika.

STRUČNO POVJERENSTVO

Dr. sc. Dragutin Rosandić, red. prof. u miru,

predsjednik

_____________________________________________

Dr, sc. Vlado Pandžić. red. prof., član

_____________________________________________

Dr. sc. Marko Samardžija, red. prof., član

_____________________________________________

Dr. sc. Ivo Maroević, redoviti profesor,

Dr. sc. Emil Hilje, izvanredni profesor Filozofskog fakulteta u Zadru,

Dr. sc. Nada Grujić, redoviti profesor,

Dr. sc. Ivo Babić, redoviti profesor Umjetničke akademije u Splitu,

Dr. sc. Igor Fisković, redoviti profesor

Zagreb, 17. 6. 2002.

Na sjednici Fakultetskog vijeća od 15. svibnja 2002. god. imenovani smo u Stručno povjerenstvo za davanje mišljenja o ispunjavanju uvjeta predloženika za izbor u znanstveno-nastavno zvanje docenta, izvanrednog ili redovitog profesora za znanstveno područje humanističkih znanosti, polje povijest umjetnosti, grana povijest i teorija likovnih umjetnosti, arhitekture, urbanizma i vizualnih komunikacija, za predmete Osnove arhitekture i Zaštita spomenika kulture, na Filozofskom fakultetu u Zadru. U skladu s odredbama Zakona o visokim učilištima i Odlukom o utvrđivanju minimalnih uvjeta za ocjenu nastavne i stručne aktivnosti u postupku izbora u znanstveno-nastavna i nastavna zvanja podnosimo slijedeće

I z v j e š ć e

Na natječaj objavljen u 'Vjesniku' od 20. ožujka 2002. god. prijavio se dr. sc. Pavao Vežić, doc. Filozofskog fakulteta u Zadru kao jedini pristupnik.

Podaci iz životopisa pristupnika

Pavao Vežić rodio se 18. kolovoza 1947. godine u Makarskoj. Nije se očitovao o narodnosti. Državljanin je Republike Hrvatske. Nakon završene osnovne škole i Građevinske tehničke škole arhitektonskog smjera diplomirao je na Filozofskom fakultetu u Zadru 1977. god. studijske grupe povijest umjetnosti i filozofiju. Magistrirao je 1992. god. na Filozofskom fakultetu u Zadru, a doktorirao je s temom iz povijesti umjetnosti 1994. god. na Sveučilištu u Splitu.

U životopisu nije iznio podatke o bračnom stanju, niti o poznavanju i vladanju stranim jezicima.

Od 1968. do 1999. zaposlen je kao konzervator u Zavodu za zaštitu spomenika kulture u Zadru, s time da od 1995. surađuje u nastavi na Odsjeku za povijest umjetnosti Filozofskog fakulteta u Zadru. God. 1996. izabran je u zvanje docenta na istom fakultetu. Predaje predmete: Osnove arhitekture i Zaštita spomenika kulture i niz tema izborne nastave pod zajedničkim naslovom Grad i povijest. Predaje na poslijediplomskim studijima povijesti umjetnosti Filozofskog fakulteta u Zagrebu i Zaštita i revitalizacija graditeljskog nasljeđa u Splitu.

Znanstvena djelatnost

God. 1992. obranio je magistarski rad pod naslovom “Rotonda Sv. Trojstva u sklopu episkopalnoga kompleksa u Zadru”, a 1994. doktorsku disertaciju pod naslovom “Episkopalni kompleks u Zadru”. U doktoratu je iscrpno obradio jedan od najvrijednijih povijesnih građevnih kompleksa u Zadru sintetizirajući ranije istraživalačke dosege i najnovija konzervatorska istraživanja.

Znanstveno-istraživalačka djelatnost Pavla Vežića od početka je usmjerena u dva pravca, prema istraživanju fenomena kasnoantikne i srednjovjekovne arhitekture Zadra, kod čega dominira crkveno graditeljstvo, i prema publiciranju rezultata konzervatorskih istraživanja i radova na širem zadarskom području. Interes za srednjovjekovnu arhitekturu kasnije se širi i izvan Zadra na druge dalmatinske lokalitete i područja.

Objavio je 46 znanstvenih radova, od čega 3 knjige, 5 poglavlja u knjigama, 5 radova u zbornicima i 33 rada u časopisima. Od toga je nakon posljednjeg izbora objavio: 1 knjigu, 3 poglavlja u knjigama, 1 rad u zbornicima i 13 radova u časopisima. Od objavljenih radova svi su objavljeni u Hrvatskoj, a od njih 11 u časopisima s međunarodno priznatom recenzijom.

Radovi koji pristupnika kvalificiraju za znanstveno-nastavno zvanje izvanrednog profesora analiziraju se prema kronološkom redu objavljivanja. Analiziramo samo radove nakon posljednjeg izbora i to: 1 knjigu, 4 rada u časopisima s međunarodno priznatom recenzijom i 4 rada u ostalim časopisima, što ukupno predstavlja minimum koji se traži za navedeno zvanje. Kako je pristupnik objavio znatno više radova, ostali znanstveni radovi objavljeni u domaćim časopisima s međunarodno priznatom recenzijom označeni su oznakom (MR) na kraju bibliografskog podatka.

Knjiga:

a) “Sveti Donat – Rotonda Sv. Trojstva u Zadru”, Muzej hrvatskih arheoloških spomenika Split, Arheološki muzej Zadar, Split 2002, 144 str. s ilustracijama.

Izložena je povijest Zadra u odnosu na Bizant i Franačku državu od 6-9. st. povijesni izvori o rotondi Sv. Trojstva, pregled konzervatorskih radova i rezultati istraživanja, te pregled bibliografije o crkvi. Nakon toga se analizira arhitektura rotonde u prostoru episkopalnog kompleksa, okolnosti nastanka i položaj, sama arhitektura, problem galerije – matroneja i enterijera i napokon kamena i drvena plastika iz rotonde. Na kraju se arhitektura rotonde vezuje uz dalmatinske šesterolisne građevine i daje njezin život tijekom stoljeća. Iako je njezin znanstveni temelj u magistarskom radu autora, ova je knjiga potpuna monografska obrada jedne od najznačajnijih građevina ranog srednjeg vijeka u Dalmaciji i razlikuje se od magisterija više od 50%. Njezin je znanstveni doprinos u integralnoj znanstvenoj obradi jedne od najznačajnijih crkava u Dalmaciji.

Znanstveni radovi u časopisima s međunarodno priznatom recenzijom:

(Brojevi ispred bibliografske jedinice su brojevi iz pristupnikovog popisa radova)

1. “The early-medieval phase of the episcopal complex in Zadar”, Hortus artium medievalium, Zagreb-Motovun, 1995., vol. 1, str. 150-161. (MR)

2. «Kapela Sv. Nikole, Jurja Dalmatinca, u crkvi Sv. Margarite, Pag», Peristil, 1995, br. 38, str. 37-42 (MR)

P. Vežić pripisuje kapelu Sv. Nikole u benediktinskoj crkvi Sv. Margarite u Pagu Jurju Dalmatincu temeljem prostorne i stilske analize. On povezuje elemente kapele s oznakama Jurjeve arhitekture i one njegovih učenika. Naglašava renesansne komponente građevine. Argument nalazi u ugovoru koji je Juraj Dalmatinac sklopio s benediktinkama 1467., prepustivši gradnju svojem učeniku Radmilu Ratkoviću. Doprinos ovog rada je u proširenju djela pripisanih Jurju Dalmatincu na našoj obali.

4. «Platea civitates Jadre – prostorni razvoj Narodnoga trga u Zadru», Prilozi povijesti umjetnosti u Dalmaciji, Split, 1996, br. 36, str. 337-360. (MR)

P. Vežić analizira razvoj glavnoga gradskog trga u Zadru od ranoga srednjeg vijeka, nakon odvajanja svjetovne od crkvene vlasti. Prostorni odraz novih odnosa vidi u crkvici sv. Lovre iz 11. st. koja je gradska crkva i uz koju je u 12. st. podignuta crkva Sv. Petra Novog. Osim crkve na trgu se gradi Velika loža kao mjesto sudske vlasti. U 16. st. gradi se nova loža na tlu stare, a njoj nasuprot Vela straža, zgrada za vojnu posadu. Tada je trg stekao današnju veličinu. U 19. st. općinska kuća dolazi na glavni trg. Prostorna i društvena analiza razvitka glavnoga gradskog trga u Zadru, te međuzavisnost arhitekture i urbanizma glavni su doprinos ovoga rada.

5. «I cibori a pianta esagonale risalenti all'Alto medioevo in Istria e in Dalmazia», Hortus artium medievalium, Zagreb-Motovun, 1997., vol. 3, str. 101-116. (MR)

P. Vežić u ovom radu analizira pojavu šesterostranih ciborija ranoga srednjeg vijeka na tlu Istre i Dalmacije. On potvrđuje pretpostavku da su oni građeni za krstionice, a ne za svetišta crkava. Nastali su iz duha karolinškoga kulturnog kruga i rimske liturgije. Potom opisuje ciborije i njihove zakonitosti uspoređujući ih sa slikanim suvremenim prikazima. Analizira niz ciborija identificirajući njihove kasnoantikne, ranosrednjovjekovne i kasnije elemente. Doprinos ovoga rada je u potvrđivanju hipoteze o mjestu ciborija u unutrašnjosti crkava i u analizi njihovih komparativnih vrijednosti.

7. «Elementi di architettura bizantina nelle costruziono alto medievali di Zara», Hortus artium medievalium, Zagreb-Motovun, 1998., vol. 4, str. 55-70. (MR)

9. «Bazilika Sv. Ivana Krstitelja (Sv. Nediljica) u Zadru – prilog poznavanju ranoromaničke arhitekture u Dalmaciji», Radovi Instituta za povijest umjetnosti, Zagreb, 1999., br. 23, str. 7-16. (MR)

P. Vežić raspravlja o poznatoj, ali uništenoj bazilici u Zadru. Nove spoznaje o njezinu izvornom obliku otkriva analizom arhitektonskih crteža nastalih prije uništenja građevine. Longitudinalni prostor građevine tumači kao prostor sa šest jarmova, srodan sa skupinom zadarskih, trogirskih i solinskih građevina 10. i 11. st. Arhitekturom i skulpturom najbliža joj je solinska bazilika Sv. Petra i Mojsija. Taj je fenomen davno uočen, ali je sada na nov način potvrđen. U tome je pravi znanstveni doprinos ovoga rada.

Znanstveni radovi objavljeni u drugim časopisima:

(Brojevi ispred bibliografske jedinice su brojevi iz pristupnikovog popisa radova)

3. «Ninska crkva u ranom srednjem vijeku – problem kontinuiteta i rezultati arheoloških istraživanja», Starohrvatska spomenička baština - Rađanje prvog hrvatskog kulturnog pejzaža, Zagreb, 1996. str. 87-99.

6.«Crkva Sv. Ivana ispred Grada u Zadru», Diadora, Zadar, 1997, br. 18-19, str. 275-300. (isti tekst u: Iskone be Slovo, Zagreb, 2001, str. 208-228.)

P. Vežić na temelju novih konzervatorskih zahvata i arheoloških istraživanja iznosi rezultate otkrića prve do sada ustanovljene cemeterijalne bazilike u Zadru.. Složena povijest njezinih pregradnji i izgradnje novih crkava i građevina na njezinu tlocrtu razložno je i argumentirano iznesena i predstavlja doprinos poznavanju srednjovjekovnih transformacija antičke baštine u Zadru.

8. «Crno, crkva Sv. Nikole – postupak pri obnovi povijesne građevine», Godišnjak zaštite spomenika kulture Hrvatske, Zagreb, 1998-99, br. 24-25, str. 171-181.

P. Vežić iznosi rezultate konzervatorskog zahvata na crkvi Sv. Nikole u Crnome kraj Zadra koja je bila teško oštećena u Domovinskom ratu 1991. god. Crkva je obnovljena suvremenim konzervatorskim zahvatom. Prethodno su provedena istraživanja čija je valorizacija ugrađena u konzervatorski projekt. Crkva pokazuje svoje lice 14. st. i preuređenje u 15. i 18. st. Rad je doprinos u revaloriziranju vrijednosti i u primjerenom zaštitnom zahvatu na vrijednoj crkvenoj građevini.

10. «Limoško raspelo na Dugome otoku», Zadarska smotra, Zadar, 1999, br. 1-2, god. 1993. str. 197-199.

11. «Ranoromaničke crkvice Makarskoga primorja», Hrvatski rasadnik, Zagreb, 1999, sv. 1. str. 63-74 (Zbornik članaka znanstvenoga skupa Gornje makarsko primorje, Gradac-Zaostrog, 26.9.- 27.9.1996.) (isti tekst u Makarsko primorje, Makarska 1999, br. 4, str. 19-33.

P. Vežić raspravlja o crkvici Sv. Jurja u Tučepima, Sv. Mihovila u Igranima i Sv. Ivana u Podaci. U njima vidi srednjovjekovni kontinuitet antičke tradicije i kasnoantičke kršćanske religije u ruralnim sredinama Podbiokovlja. Uspoređuje ih sa sličnim građevinama te dovodi u vezu s ranoromaničkom arhitekturom 11. i 12. st. koja je uslijedila nakon raskola 1054. god. Doprinos rada je u novoj sintezi dosadašnjih saznanja o crkvama toga tipa na tom području.

13. «Ranoromaničke crkvice Makarskoga primorja - II», Makarsko primorje, Makarska 2000, br. 5, str. 31-39.

P. Vežić nastavlja raspravu o ranoromaničkim crkvicama Makarskog primorja, sada s povijesnim zapisima i arheološkim ostacima triju razorenih kapela. U njima nalazi sličnost s ranije analiziranim kapelama i to kako morfološki tako i tipološki. Doprinos je istog značenja kao i kod prethodnog rada.

14. «Arhitektura crkve i pregrade kora Sv. Lucije u Jurandvoru», 900 godina Bašćanske ploče (1100.-2000.), Baška, 2000, str. 165-186.

15. «Po čemu je u 10. st. katedrala u Zadru mogla sličiti Halkopratejskoj bazilici u Carigradu», Diadora, Zadar, 2001, br. 20, str. 301-312.

Pristupnik je sudjelovao s priopćenjima na znanstvenim simpozijima i stručnim skupovima. Neka su priopćenja, publicirana u zbornicima savjetovanja, navedena u prethodnom popisu kvalificirajućih znanstvenih radova. Nažalost nisu posebno specificirani i vremenski određeni spomenuti skupovi osim što su navedeni oni u organizaciji:

Međunarodnog istraživačkog centra za kasnu antiku i srednji vijek u Motovunu,

Međunarodnog istraživačkog centra za arheologiju u Medulinu i

“Dani Cvita Fiskovića” u Orebiću.

Znanstveni rad pristupnika dr. sc. Pavla Vežića bio je usmjeren prvenstveno prema istraživanju srednjovjekovne crkvene arhitekture i gradogradnje u Zadru i okolici, a kasnije i na drugim dijelovima naše obale. On je na jednoj strani razvijao istraživačke metode u povezivanju stvarnih nalaza na terenu i onoga što pruža proučavanje arhivskog gradiva i slikovnih prikaza građevina, a na drugoj je strani nastojao znanstveno osmisliti i interpretirati konzervatorske projekte na kojima je sudjelovao kao djelatni konzervator. U tom kontekstu polučio je izvrsne rezultate afirmirajući svoj pristup u mnogim tekstovima i u nizu znanstvenih savjetovanja. Nakon posljednjeg izbora publicirani radovi odražavaju ciljano usmjeravanje prema širem prostoru i prema određenim sintezama istraženih područja. Sa stanovišta povijesti umjetnosti, Vežić je ostvario nužne veze zaštite spomenika kulture s drugim disciplinama koje se bave baštinom, kao što su primjerice restauriranje i arheologija. U tom se smislu njegov znanstveni doprinos povijesti umjetnosti i zaštiti spomenika kulture može ocijeniti visokom ocjenom.

Nastavna djelatnost

Od 1995. godine izvodi nastavu na Odsjeku za povijest umjetnosti Filozofskog fakulteta u Zadru i to iz osnova arhitekture. Izabran je za docenta 1996., a od 1999. predaje i Zaštitu spomenika kulture. U tekućem je mandatu predstojnik Odsjeka za povijest umjetnosti Filozofskog fakulteta u Zadru. Od 1999. uvodi nekoliko izbornih kolegija iz povijesti antičkog i srednjovjekovnog urbanizma. Za teme iz povijesti urbanizma samostalno je izradio nastavne programe.

Iz priloženih podataka nije vidljivo je li bio mentor kod izrade diplomskih, magistarskih ili doktorskih radova.

U studij Zaštite spomenika kulture uveo je terensku nastavu obilaskom restauratorskih radionica u Zadru i konzervatorskih zahvata na povijesnim građevinama u Zadru, čime je unaprijedio nastavni proces.

Na poslijediplomskim studijima u Zagrebu i Splitu bio je nosilac kolegija “Renesansna arhitekura Zadra” i “Zadarska iskustva u zaštiti graditeljskog nasljeđa”.

Pristupnik dr. sc. Pavao Vežić korektno obavlja svoju nastavnu djelatnost. U nastavi se koristi aktualnim vizualnim materijalom i suvremenom literaturom. Unaprijedio je nastavni proces uvođenjem terenske nastave u koju uključuje svoje veliko konzervatorsko iskustvo. Nakon posljednjeg izbora uspješno vodi Odsjek za povijest umjetnosti Filozofskog fakulteta u Zadru. Njegovo sudjelovanje u nastavi na poslijediplomskim studijima izvan Zadra priznanje je njemu kao nastavniku i Odsjeku na kojem izvodi nastavu. U nastavnom radu je uspješan.

Stručna djelatnost

Pristupnik je dugo vremena obavljao konzervatorske poslove u Zavodu za zaštitu spomenika kulture u Zadru, neko vrijeme usporedno s nastavnim djelovanjem na Filozofskom fakultetu u Zadru. Objavio je znatan broj stručnih radova. Objavio je ukupno 41 stručni rad, od čega 11 nakon posljednjeg izbora. Objavljeni radovi odnose se na konzervatorske radove u Rijeci i Zadru, na važnije urbanističke teme, kao i na prikaze djelovanja zaslužnih povjesnika umjetnosti iz Zadra.

Od njih izdvajamo radove objavljene nakon posljednjeg izbora: “Uz 70. rođendan akademika Ive Petriciolija i njegov dugogodišnji rad na polju arheologije” (1995), “Zidine povijesnoga grada u Zadru” (1999), “O prostorima Glazbenih večeri u Sv. Donatu” (2000).

Sudjelovao je u nizu stručnih skupova u zemlji.

Kao konzervator sudjelovao je u istraživanju, registriranju i zaštiti spomenika kulture na Zadarskom području i vodio konzervatorske radove na mnogim spomenicima kulture u Zadru i okolici.

Član je Društva povjesničara umjetnosti Hrvatske i Društva konzervatora Hrvatske do prestanka rada (nije navedeno vrijeme od kada je član navedenih društava).

Član je redakcije časopisa "Godišnjak zaštite spomenika kulture Hrvatske”.

Nije navedeno je li sudjelovao u realizaciji nekih stručnih projekata.

Pristupnik dr. sc. Pavao Vežić uspješan je i u stručnom radu. Niz objavljenih stručnih radova u stručnim časopisima i dnevnom tisku aktualizira raznolike probleme iz područja zaštite spomenika kulture i povijesnog urbanizma. Kao dugogodišnji konzervator stekao je veliko iskustvo u istraživanju, zaštiti, valorizaciji i izvođenju zaštitnih radova na spomenicima kulture. Nakon posljednjeg izbora nastavio je stručni rad istim intenzitetom, s time da je veću pozornost posvetio temama urbanizma i brige za baštinu. Stručni rad pristupnika zaslužuje visoku ocjenu.

Zaključak

Dosadašnji znanstveni, nastavni i stručni rad pristupnika dr. sc. Pavla Vežića može se ocijeniti visokom ocjenom.

Njegov znanstveni interes i rezultati istraživanja u proučavanju kasnoantičke i srednjovjekovne arhitekture i urbanizma svrstavaju ga u respektabilnog znanstvenika. Veza zaštite spomenika kulture, povijesti umjetnosti i arheologije njegova su temeljna preokupacija.

Pristupnikov stručni rad u svemu prati njegove znanstvene interese i usmjeren je prema primjeni teorijskih dosega u praksi. Jednim je dijelom usmjeren prema afirmiranju vrijednosti baštine, a drugim dijelom prema valoriziranju dostignuća zadarskih znanstvenika.

Dosadašnji nastavni rad pristupnika ukazuje na puno animiranje studenata, unapređivanje nastavnog procesa i na nastojanje da se na poslijediplomskom studiju iznose rezultati najnovijih znanstvenih postignuća.

Na temelju iznesenog povjerenstvo iznosi slijedeće

M i š l j e n j e

Pristupnik dr. sc. Pavao Vežić, docent, ispunjava sve propisane minimalne uvjete za izbor u znanstveno-nastavno zvanje izvanrednog profesora na Odsjeku za povijest umjetnosti Filozofskog fakulteta u Zadru.

Pristupnik ispunjava uvjete za izbor u znanstveno zvanje višeg znanstvenog suradnika (NN 59/96) jer:

· ima stupanj doktora znanosti,

· ima 6 godina znanstvenoistraživačkog i nastavnog rada u zvanju docenta (ekvivalent zvanju znanstvenog suradnika)(minimum 3 godine),

· ima veći broj objavljenih znanstvenih radova u časopisima i publikacijama s međunarodno priznatom recenzijom (posebno obrazloženo),

· ima nove radove nakon izbora u prethodno zvanje (posebno obrazloženo).

Pristupnik isto tako udovoljava Minimalnim uvjetima za izbor u znanstvena zvanja što su ih utvrdila znanstvena područna vijeća (NN 38/97):

· ima objavljene 3 znanstvene knjige, 5 poglavlja u knjigama, 5 radova u zbornicima i 33 rada u znanstvenim časopisima.Od toga je nakon posljednjeg izbora objavio: 1 knjigu, 3 poglavlja u knjigama, 1 rad u zbornicima i 13 radova u časopisima. Od objavljenih radova svi su objavljeni u Hrvatskoj, a od njih 11 u časopisima s međunarodno priznatom recenzijom.

Pristupnik udovoljava uvjetima Rektorskog zbora, jer zadovoljava 2 od 4 uvjeta navedenih u Odluci (NN 94/96):

I. bitno je sadržajno i metodički unaprijedio nastavni proces uvođenjem terenske nastave i izradom novih programa kolegija koje predaje,

II. voditelj je kolegija na poslijediplomskim studijima u Zagrebu i Splitu.

Prema navedenom Pavao Vežić, pristupnik u ovom postupku, udovoljava svim odredbama Zakona o visokim učilištima (čl. 74, st. 2)):

I. ispunjava uvjete za izbor u znanstveno zvanje višeg znanstvenog suradnika i uvjete koje propisuje Rektorski zbor,

II. ima nove radove objavljene nakon izbora u prethodno zvanje,

III. ima više od 3 godine nastavnog rada na visokom učilištu.

Na temelju izloženog predlažemo da Fakultetsko vijeće Filozofskog fakulteta u Zagrebu dade pozitivno mišljenje za izbor dr. sc. Pavla Vežića, docenta, u znanstveno-nastavno zvanje izvanrednog profesora za znanstveno područje humanističkih znanosti, polje povijesti umjetnosti, grana povijest i teorija likovnih umjetnosti, arhitekture, urbanizma i vizualnih komunikacija za predmete Osnove arhitekture i Zaštita spomenika kulture na Odsjeku za povijest umjetnosti Filozofskog fakulteta u Zadru.

Stručno povjerenstvo:

Dr. sc. Ivo Maroević, redoviti profesor,

Dr. sc. Emil Hilje, izvanredni profesor, Filozofski fakultet u Zadru

Dr. sc. Nada Grujić, redoviti profesor,

Dr. sc. Ivo Babić, redoviti profesor, Umjetnička akademija Split,

Dr. sc. Igor Fisković, redoviti profesor

SVEUČILIŠTE U ZAGREBU

FILOZOFSKI FAKULTET

ODSJEK ZA POVIJEST UMJETNOSTI

Zagreb, 11. lipnja 2001.

FAKULTETSKOM VIJEĆU

FILOZOFSKOGA FAKULTETA U ZAGREBU

Na sjednici Fakultetskoga vijeća Filozofskoga fakulteta u Zagrebu, održanoj 15. svibnja 2002. godine, imenovani smo u stručno povjerenstvo za davanje mišljenja o ispunjenju uvjeta predloženika za izbor u naslovno nastavno zvanje predavača ili višega predavača za znanstveno područje humanističkih znanosti, polje povijest umjetnosti, grana povijest i teorija likovnih umjetnosti, arhitekture, urbanizma i vizualnih komunikacija za predmet Uvod u povijest umjetnosti, na Muzičkoj akademiji u Zagrebu, na Područnom odsjeku u Rijeci. U skladu s odredbama Zakona o visokim učilištima podnosimo sljedeće

IZVJEŠĆE

Na natječaj objavljen u »Vjesniku« od 22. ožujka 2002. godine jedina je pristupnica mr. sc. Vesna Munić.

Podatci iz životopisa

Vesna Munić rođena je 1947. godine u Apatinu. Osnovnu školu i gimnaziju završila je u Zagrebu, gdje je 1970. godine, na Filozofskom fakultetu, diplomirala povijest i povijest umjetnosti. Od 1971. godine živi u Rijeci.

Od 1971. do 1999. godine radila je na Prvoj gimnaziji u Rijeci kao profesor povijesti i povijesti umjetnosti. Od školske godine 1979./80. Gimnazija je preimenovana u Centar za kadrove u obrazovanju i kulturi, a Vesna Munić uz spomenute, predaje i predmete Muzeologija i Pomoćne povijesne znanosti. Od 1999. godine radi u Glazbenoj školi Ivana Matetića Rongova u Rijeci u zvanju profesora povijesti i povijesti umjetnosti. Uz spomenuta stalna zaposlenja, radi kao vanjska suradnica na Filozofskom fakultetu u Rijeci i na Muzičkoj akademiji u Zagrebu, na Područnom odsjeku u Rijeci.

Osim nastavne i stručne djelatnosti, Vesna Munić bavila se i znanstvenim radom. Postigla je znanstveni stupanj magistra znanosti (1989.) i predala disertaciju na ocjenu (1999.).

Znanstvena djelatnost

Vesna Munić magistrirala je 1989. godine na Filozofskom fakultetu u Zadru (studijska grupa Pomoćne povijesne znanosti – Muzeologija) s radom Muzeološki prikaz Kastva i Kastavštine od ranog srednjeg vijeka do 1773. godine, mentor dr. sc. Lelja Dobronić. Godine 1999. predala je na ocjenu doktorsku disertaciju s naslovom Sakralna arhitektura istočnoistarskih kvarnerskih komuna od XII. do XVIII. stoljeća, mentor akademik Ivo Petricioli. U registar istraživača Ministarstva znanosti i tehnologije Republike Hrvatske upisana je od 1993. godine (matični broj 203483).

Stručna djelatnost

Godine 1973. Vesna Munić položila je stručni profesorski ispit na Filozofskom fakultetu u Zagrebu. U zvanje profesor-savjetnik izabrana je 1997. godine odlukom Ministarstva prosvjete i športa Republike Hrvatske. Autorica je udžbenika: Povijest staroga vijeka za I. razred gimnazije (šest izdanja od 1996. godine) i stalni član Državnoga povjerenstva za programe i udžbenike povijesti osnovnih škola pri Ministarstvu prosvjete i športa Republike Hrvatske. Stalna je sudionica Austrijsko – hrvatskih seminara za učitelje i profesore povijesti u osnovnim i srednjim školama. Pokrenula je i uredila dva zbornika Godišnja izvješća Prve riječke gimnazije u Rijeci (1993. i 1994.). Autorica je izložbe u Pomorskom i povijesnom muzeju Hrvatskoga primorja u Rijeci, priređene povodom 170-te obljetnice osnutka Glazbene škole u Rijeci. Vesna Munić osnovala je Galeriju likovnih događanja u Prvoj gimnaziji u Rijeci, mentor je mlađim profesorima te aktivna sudionica znanstvenih i stručnih skupova u domovini (Kastav, Novi Vinodolski, Rijeka, Trakošćan, Zagreb) i inozemstvu (Graz). Objavila je 63 stručna rada: izložbenih kataloga, povijesnih pregleda posvećenih različitim temama (povijest školstva, umjetnost XIX. stoljeća, umjetnost u Istri), prikaza izložaba i likovnih kritika.

Nastavna djelatnost

Uz stalnu aktivnost kao gimnazijska (srednjoškolska) profesorica povijesti i povijesti umjetnosti, Vesna Munić od 1979. do 1990. predaje kao vanjska suradnica na Pedagoškom fakultetu Sveučilišta u Rijeci praktični dio kolegija Metodika likovnih umjetnosti, a od 1996. na Muzičkoj akademiji u Zagrebu (Područni odsjek u Rijeci) Uvod u povijest umjetnosti. Područni odsjek u Rijeci zatražio je postupak izbora u naslovno nastavno zvanje višega predavača. Osim spomenutoga, od 1998. godine održava, kao vanjska suradnica, nastavu kolegija Povijest staroga vijeka na Filozofskom fakultetu u Rijeci (Odsjek za povijest), a od 2001. obavlja mentorski rad sa studentima IV. godine za kolegij Metodika nastave povijesti.

MIŠLJENJE

Vesna Munić zadovoljava sve uvjeta za izbor u naslovno nastavno zvanje viši predavač koja propisuje članak 80. stavka 2 Zakona o visokim učilištima te dva od tri popisana uvjeta po odluci Rektorskoga zbora visokih učilišta Republike Hrvatske o utvrđivanju minimalnih uvjeta za ocjenu nastavne i stručne aktivnosti u postupku izbora u znanstveno-nastavna zvanja i nastavna zvanja:

– pristupnica ima znatno više od pet trađenih objavljenih stučnih radova;

– pokazala je izrazitu sklonost prema nastavnom radu, što dokazuje svojom djelatnošću kao dugogodišnja vanjska suradnica na dvije viskokoškolske ustanove u Rijeci (Filozofski fakultet i Područni odsjek Muzičke akademije u Zagrebu), javnim predavanjima, sudjelovanju na stručnim i znanstvenim skupovima, seminarima i mentorskim radom.

– priloženoj dokumentaciji nedostaje potvrdno ocijenjeno nastupno predavanje pred nastavnicima i studentima.

Stoga smatramo da objavljene publikacije, kao i dosadašnja nastavna i stručna djelatnost kvalificira mr. sc. Vesnu Munić za izbor u
zvanje višega predavača. Pristupnica se prvi puta bira u nastavno zvanje te stoga, prema Zakonu o visokim učilištima, mora zadovoljiti poseban uvjet, odnosno nastupno predavanje.

Na temelju izloženoga predlažemo da Fakultetsko vijeće Filozofskoga fakulteta izabere mr. sc. Vesnu Munić u naslovno nastavno zvanje višega predavača za znanstveno područje humanističkih znanosti, polje povijest umjetnosti, grana povijest i teorija likovnih umjetnosti, arhitekture, urbanizma i vizualnih komunikacija za predmet Uvod u povijest umjetnosti, na Muzičkoj akademiji u Zagrebu, na područnom odsjeku u Rijeci.

Stručno povjerenstvo:

dr. sc. Sanja Cvetnić,

docent

dr. sc.Zvonko Maković,

docent

dr. sc. Zlatko Jurić,

docent

SVEUČILIŠTE U ZAGREBU

FILOZOFSKI FAKULTET

ODSJEK ZA POVIJEST UMJETNOSTI

Zagreb, 31. listopada 2002.

FAKULTETSKOME VIJEĆU

FILOZOFSKOGA FAKULTETA U ZAGREBU

Na sjednici Fakultetskoga vijeća Filozofskoga fakulteta u Zagrebu, održanoj 11. listopada 2002. godine, imenovani smo u stručno povjerenstvo za davanje mišljenja o ispunjenju uvjeta predloženika za izbor u naslovno nastavno zvanje predavača ili višega predavača za znanstveno područje humanističkih znanosti, polje povijest umjetnosti, grana povijest i teorija likovnih umjetnosti, arhitekture, urbanizma i vizualnih komunikacija za predmet Povijest fotografije, na Akademiji dramskih umjetnosti u Zagrebu. U skladu s odredbama Zakona o visokim učilištima podnosimo sljedeće

IZVJEŠĆE

Na natječaj objavljen u »Vjesniku« od 25. svibnja 2002. godine jedina je pristupnica mr. sc. Marija Tonković.

Podatci iz životopisa

Marija Tonković rođena je 1949. godine u Rijeci. Gimnaziju je završila u Dubrovniku 1967., a godine 1976. diplomirala je povijest umjetnosti i talijanski jezik na Filozofskome fakultetu u Zagrebu.

Nakon kraćega iskustva (1976./ 1977.) na mjestu prve voditeljice galerije Mirko Virius Društva naivnih likovnih umjetnika Hrvatske, Marija Tonković od 1978. godine do danas radi u Muzeju za umjetnost i obrt. Od početka se posvećuje fotografiji, prvo kao kustos, potom voditelj Zbirke fotografije i na posljetku kao savjetnik i voditelj Zbirke starije fotografije i razglednica. Stručni ugled koji je postigla izložbama, člancima i enciklopedijskim jedinicama posvećenima toj temi potvrden je 1997. godine pozivom da kao vanjski suradnik postane prvi predavač kolegija Povijest fotografije na Akademiji dramskih umjetnosti u Zagrebu.

Osim nastavne i stručne djelatnosti, Marija Tonković bavila se i znanstvenim radom. Postigla je znanstveni stupanj magistra znanosti (1994.), sudjelovala na domaćim i međunarodnim znanstvenim skupovima i objavljivala radove.

Znanstvena djelatnost

Marija Tonković magistrirala je 1994. godine na Filozofskom fakultetu u Zagrebu (magistar društvenih, humanističkih i teoloških znanosti iz područja povijesnih znanosti) s radom Juraj i Karlo Drašković u kontekstu hrvatske fotografije 19. stoljeća, mentor prof. dr. sc. Radovan Ivančević. U registar istraživača Ministarstva znanosti i tehnologije Republike Hrvatske upisana je 1994. (matični broj 216410). Aktivno je sudjelovala na domaćim znanstvenim skupovima (Dani Cvita Fiskovića 5 - Ladanjska kultura I, Orebić 2001.; I. kongres povjesničara umjetnosti Hrvatske, Zagreb 2001.) i medunarodnim skupovima (Kongres FIAP, Grado, Italija 1991.). Prilog s posljednjega - Tradizione centennaria della fotografia organizzata amatoriale in Croazia - objavljen je zborniku radova (1991.). Publicirala je članak u časopisu Radovi instituta za povijest umjetnosti (1983.)

Stručna djelatnost

U stručnoj karijeri unutar muzejske struke kadidatkinja je postigla najviši stupanj - muzejski savjetnik. U najvećoj hrvatskoj zbirki fotografije u Muzeju za umjetnost i obrt obradila je i atribuirala preko 14000 predmeta, a potom ih izložbama i pratećim izložbenim katalozima prezentirala javnosti. Ističe se publikacija Fotografija u Hrvatskoj od 1848. do 1951 (Zagreb : MUO, 1994.) u kojoj je autorica temeljnih poglavlja, kataloga, biografija autora i bibliografije. Poglavlje Oris povijesti fotografije u Hrvatskoj ujedno je i povijesni pregled to umjetnosti u nas, postavljen u kontekst komparativne kronologije domaćih i svjetskih zbivanja. Izložba i katalog doživjeli su i slovensko izdanje (Fotografija na Hrvaškem, Ljubljana : Narodni muzej, 1996.). Osim spomenutih publikacija, kandidatkinja je objavila 106 stručnih tekstova u domaćem i stranom tisku (Vijesnik; Vijenac; Život umjetnosti; L'Oeil; Informatica Museologica; Vijesti muzealaca i konzervatora Hrvatske), leksikonskih i enciklopedijskih jedinica (Likovna enciklopedija Jugoslavije; Leksikon hrvatske umjetnosti; Allgemeines Kiinstlerlexikon), predgovora katalozima i prikaza o likovnim dogadajima u emisijama Hrvatskoga radija i televizije. U stručnom radu osobito se ističe njezina aktivnost za popularizaciju hrvaťske fotografije u domovini (primjerice, feljton posvećen povijesti fotografije u Vjesniku, 1994.) i inozemstvu (izlaganje na stručnom skupu u Austriji - Wiener Camera Klub i hrvatski fotografi, Graz, 1992.)

Nastavna djelatnost

Predajući predmet Povijest folografije na Akademiji dramskih umjetnosti od 1997. godine, Marija Tonković metodološki je formirala predmet, ispitnu literaturu i didaktičku zbirku od 800 dijapozitiva, VHS snimki i CD-romova. Osim teoretskoga dijela, u nastavi nastoji upoznati studenate s tehnološkim postupcima i pojedinim zbirkama fotografije u specijaliziranim ustanovama.

MIŠLJENJE

Marija Tonković zadovoljava sve uvjete za izbor u naslovno nastavno zvanje viši predavač koja propisuje članak 80. stavka 2 Zakona o visokim učilištima te dva od tri popisana uvjeta po odluci Rektorskoga zbora visokih učilišta Republike Hrvatske o utvrđivanju minimalnih uvjeta za ocjenu nastavne i stručne aktivnosti u postupku izbora u znanstveno-nastavna zvanja i nastavna zvanja:

- pristupnica ima znatno više od pet traženih objavljenih stučnih radova;

- pokazala je izrazitu sklonost prema nastavnome radu, što dokazuje svojom djelatnošću kao vanjska suradnica na Akademiji dramskih umjetnosti od akademske godine 1997./1998.

- priloženoj dokumentaciji nedostaje potvrdno ocijenjeno nastupno predavanje pred nastavnicima i studentima.

Smatramo da objavljene publikacije, kao i dosadašnja znanstvena, nastavna i stručna djelatnost kvalificira mr. sc. Mariju Tonković za izbor u zvanje višega predavača.

Na temelju izloženoga predlažemo da Fakultetsko vijeće Filozofskoga fakulteta izabere mr. sc. Mariju Tonković u naslovno nastavno zvanje višega predavača za znanstveno područje humanističkih znanosti, polje povijest umjetnosti, grana povijest i teorija likovnih umjetnosti, arhitekture, urbanizma i vizualnih komunikacija za predmet Povijest fotografije, na Akademiji dramskih umjetnosti u Zagrebu.

Stručno povjerenstvo:

dr. sc. Sanja Cvetnić,

docent

dr. sc. Zvonko Maković,
docent

dr. sc. Jasna Galjer,

docent

ODSJEK ZA POVIJEST UMJETNOSTI
FILOZOFSKOG FAKULTETA
SVEUČILIŠTA U ZAGREBU

Zagreb, 7. lipnja, 2002.

FAKULTETSKOM VIJEĆU

FILOZOFSKOG FAKULTETA SVEUČILIŠTA U ZAGREBU

Fakultetsko vijeće Filozofskog fakulteta Sveučilišta u Zagrebu na sjednici od 15. siječnja 2002. imenovalo nas je u stručno povjerenstvo za davanje mišljenja o ispunjavanju uvjeta predloženika za izbor u naslovno nastavno zvanje predavača za znanstveno područje humanističkih znanosti, polje povijest umjetnosti, za predmet Opća povijest umjetnosti na Umjetničkoj akademiji Sveučilišta u Splitu. Podnosimo slijedeće

I z v j e š ć e

Na natječaj objavljen u “Vjesniku” 11. lipnja 2001. za izbor u naslovno nastavno zvanje predavača za znanstveno područje humanističkih znanosti, polje povijest umjetnosti, za predmet Opća povijest umjetnosti na Umjetničkoj akademiji Sveučilišta u Splitu javila se samo Jasenka Splivalo.

Uz molbu pristupnica je priložila sve relevantne priloge: životopis, izvješće o znanstvenoj, umjetničkoj, nastavnoj i stručnoj aktivnosti, te publicirane radova, pa na osnovu njih možemo donijeti slijedeće zaključke.

Jasenka Splivalo rođena je u Splitu 7. prosinca 1949., a diplomirala je engleski jezik s književnošću i povijest umjetnosti na Filozofskom fakultetu Sveučilišta u Zagrebu. Od 1976. predaje povijest umjetnosti u Školi likovnih umjetnosti u Splitu, Građevinskoj i Pomorskoj školi, te Prvoj gimnaziji. Od 1982. predaje također i engleski jezik, a od 1980. mentorica je studentima Filozofskog fakulteta u Zadru – nastavnički smjer – likovni odgoj, Split, kao i studentima Umjetničke akademije iz predmeta povijest umjetnosti. Godine 1998.počinje voditi kolegij Povijest umjetnosti na Umjetničkoj akademiji, Split. U više je navrata boravila na studijskim boravcima i stipendijama u inozemstvu (Universitŕ italiana per stranieri, Perugia, 1972; University of Cambridge Local Examination Syndicate, London, 1975/78; Kansas University, Kansas, SAD, 1995). Bila je suradnicom u nekoliko međunarodnih projekata i publikacija vezanih mahom za pedagodšku djelatnost i upoznavanje kulturne baštine. Osim bogate nastavne djelatnosti, pristupnica je u više navrata organizirala izložbe za koje je pisala predgovore u katalozima, održala na tribinama predavanja za javnost, te sudjelovala na znanstvenim i stručnim skupovima izlaganjima vezanim za kulturnu baštinu. Dugogodišnja suradnja Jasenke Splivalo s UNESCO-m, gdje je kroz metodiku nastave nastojala afirmirati hrvatsku kulturnu baštinu, visoko je ocijenjena u stručnoj javnosti.

Iz svega spomenutog povjerenstvo zaključuje kako pristupnica Jasenka Splivalo ispunjava uvjete Zakona o visokim učilištima (Narodne novine br. 59/96), te predlaže da je se izabere u naslovno nastavno zvanje predavača za znanstveno područje humanističkih znanosti, polje povijest umjetnosti, za predmet Opća povijest umjetnosti na Umjetničkoj akademiji Sveučilišta u Splitu. Povjerenstvo također želi istaknuti kako je iznimno kvalitetnim dugogodišnjim radom u nastavi povijesti umjetnosti Jasenka Splivalo stekla visok ugled u stručnim krugovima.

Povjerenstvo:

Dr. sc. Zvonko Maković , predsjednik

Dr. sc. Sanja Cvetnić, član

Dr. sc. Igor Fisković, član

Filozofski fakultet u Zagrebu

Odsjek za sociologiju

Predmet: davanje mišljenja Pravnom fakultetu

o ispunjavanju uvjeta za izbor u

zvanje docenta

Vijeću Filozofskog fakulteta u Zagrebu

Vijeće Filozofskog fakulteta imenovalo nas je još 23. 3. 1996. godine u stručno povjerenstvo za davanje mišljenja o ispunjavanju uvjeta dr. Petra Tepića za izbor u znanstveno-nastavno zvanje DOCENTA za znanstveno područje društvenih znanosti (sociologija) za predmet Sociologija na Pravnom fakultetu u Zagrebu.

Pravni fakultet u Zagrebu zatražio je 23. siječnja 1997. prvi put, a onda ovih dana i drugi put da mu se dostavi mišljenje, no stručno povjerenstvo je tek sada u mogućnosti da podnese svoj izvještaj, jer ranije nije raspolagalo predložnikovim stručnim i znanstvenim radovima. Ako su ranije i dostavljeni, oni su se negdje zagubili, tako da dvojici članova povjerenstva s Filozofskog fakulteta (treći član je s Pravnog fakulteta) nisu dospjeli u ruke.

Budući da nam je dr. Petar Tepić u međuvremenu podastro svoje radove, najzad možemo podnijeti

IZVJEŠTAJ

Dr. PETAR TEPIĆ jedini se javio na natječaj Pravnog fakulteta za izbor u zvanje docenta za sociologiju na Studiju socijalnog rada na Pravnom fakultetu u Zagrebu.

Dr. Petar Tepić rođen je 27. listopada 1941. godine. Diplomirao je prvo na Višoj upravnoj školi (1965), pa na Visokoj upravnoj školi (1968) i najzad na Fakultetu političkih znanosti (1970), sve u Zagrebu. Na istom je fakultetu obranio magistarsku radnju «Ishodište i granice Nietzsheove kritike religije» 1978. godine, te obranio doktorsku radnju «Povijesni smisao kritike religije u Marxa i Nietzchea» 1981. godine.

Bio je tajnik Osnovne škole u Vrbovcu u vremenu od 1969. do 1971. godine, pa asistent istraživač u Institutu za društveno upravljanje u Zagrebu u vremenu 1971. do 1974. godine i onda nastavnik iz predmeta Teorija države i prava na Višoj upravnoj školi u Zagrebu u vremenu od 1974. do 1983. godine.

Od 1985. godine do danas docent je na Katedri za sociologiju Pravnog fakulteta u Zagrebu, pa se za isto zvanje na istoj katedri i ovaj put natječe.

Objavio je knjigu «Povijesni smisao kritike religije u Marxa i Nietzschea» (dorađena disertacija), te 12 znanstvenih i 9 stručnih radova, prikaza i recenzija.

Knjiga dr. Petra Tepića «Povijesni smisao kritike religije u Marxa i Nietzshea» vrsna je interpretacija misaone utemeljenosti istovjetnosti i razlika u kritici religije kod Marxa i Nietzschea, a u svjetlu aktualnosti ili pak anakronosti religije u suvremenosti. Autor Marxovu i Nietzcsheovu misao u cjelini, pa prema tome i njihovu misao o religiji, smješta prije svega u posthegelovsku duhovnu situaciju, a razmatrajući teme alijenacije i emancipacije čovjeka. Marx mu je «posljednji metafizičar» ali i mislilac koji metafizičko mišljenje preobrće u povijesno, a Nietzcshe pak ostaje zarobljen metafizikom, jer joj se suprotstavlja s njezinih vlastitih pretpostavki.

U znanstvenoj raspravi «Problemi slobode u svijetu tehnike» dr. Tepić razmatra poimanje slobode od antike do epohe moderne, te istražuje problematiku otuđenja u građanskom načinu proizvodnje života, u sustavu robne proizvodnje, koji i znanost i tehniku podređuju ostvarivanju viška vrijednosti.

U raspravi «Neke kontroverze i nedosljednosti u određivanju pojma, prirode i tipologije pravne znanosti» dr. Tepić pokušava da izloži i istraži pojam pravne znanosti, te odredi predmet njezinog proučavanja i istraživanja, upuštajući se i u njezine razdiobe i klasifikacije. Pri tom pokazuje vrsnu upućenost i u društveno-povijesni kontekst prava i razvoja prava, odnosno u materiju, kojom se bavi sociologija prava.

U raspravi, koju je objavio nakon posljednjeg izbora, «Demokracija kao model političke organizacije društva» uspješno pretresa misao o demokraciji od antike do suvremenosti, a pri tom ga najviše zanima sloboda pojedinca, individualna sloboda. On posebno naglašava da je «ostvarenje političke jednakosti svagda uvjetovano socijalnim tonom iz kojeg izrasta ekonomsko, interesno, profesionalno, obrazovno tkivo veće ili manje društvene nejednakosti».

Razmatrajući bitne uvjete i pretpostavke demokracije, dr. Tepić istrajava na ideji naroda (ne u smislu etnosa, već demosa, populusa) kao zajednice građana, zatim na ideji univerzalne jednakosti i ravnopravnosti ljudi, na ideji slobode i na ideji pojedinca kao osobe. Smatra da se posvemašnja sloboda političke inicijative pojedinca, skupina, političkih stranaka «u demokraciji ne smije ograničiti nikakvim izvandemokratskim razlozima i sredstvima». Teži li biti potpuna, demokracija mora biti učinkovito sredstvo smjenjivanja svake političe vlasti. Bitno je omogućiti svaku društvenu promjenu, štoviše i onu koja seže do samih temelja društva ili društvenih sistema «pod uvjetom da se istraje na strogoj demokratskoj proceduri i poštivanju kompetentne većine građana».

Ovdje se radi o sociološko-pravnoj raspravi, u kojoj se autor, sa dovoljno preglednosti, selektivnosti i mjestimične izvornosti, uspješno pozabavio temom političke organizacije društva, a u demokraciji s razvijenom političkom javnošću i nekontroliranim javnim medijima.

Ta rasprava je inače dosad objavljeni dio njegove šire eksplikacije problema demokracije, vladavine prava i pravne države. Druge dvije cjeline unutar te eksplikacije: «Demokracija, demokratska politička javnost i javni mediji» i «Demokracija , društvene vrijednosti i pravna država» još čekaju na objavljivanje.

Iako ne spada u sociologiju, pa prema tome ne može biti ni predmet ocjene ovog stručnog povjerenstva, spomenuli bismo i jedno drugo područje, na kojem dr. Petar Tepić iskazuje svoju kreativnu prirodu – područje književnosti. On je, naime, autor zapaženih knjiga pjesama «Poetsko iskušavanje svijeta (1995), «Zagonetno lice svijeta» (1997) i «Svijetom misleći» (2001). Po tome što je i znanstvenik i knjiženik, on uveliko podsjeća na prof. dr. Stjepana Pulišelića, koji se afirmirao i kao jedan od najboljih čakavskih pjesnika, te na prof. dr. Miju Mirkovića, alias Matu Balotu.

Dr. Tepić svakako spada u dobre sociološke teoretičare i pisce. Ali i po opusu koji je ostvario i ranije i nakon svog posljednjeg izbora, ispunjava uvjete da se ponovo izabere u zvanje docenta za predmet Sociologija na Studiju socijalnog rada Pravnog fakulteta u Zagrebu. Tim više što se dokazao i kao vrstan pedagog i predavač brojnim generacijama studenata, o čemu svjedoče i iskazi studenata (u provedenim anketama), a što je članovima ovog stručnog povjerenstva također od ranije poznato.

Temeljem iznesenog, stručno povjerenstvo smatra da dr. Tepić ispunjava uvjete za izbor u zvanje docenta za znanstveno područje društvenih znanosti (sociologija) za predmet Sociologija na Studiju socijalnog rada Pravnog fakulteta u Zagrebu, a sukladno članku 95, stavku 1. Zakona o visokim učilištima.

U Zagrebu, 2. listopada 2002. godine

Članovi stručnog povjerenstva:

Dr. sc. Stipe Šuvar, redoviti profesor, predsjednik

Dr. sc. Ozren Žunec, izv. profesor

Dr. sc. Stanko Petković, redoviti profesor

FILOZOFSKI FAKULTET

Odsjek za sociologiju

Prof. dr. Stipe Šuvar

I. Lučića 3

10000 ZAGREB

Dopuna izvještaja

Vijeću Filozofskog fakulteta u Zagrebu

S obzirom da nam je Vijeće, temeljem zaključaka sa svoje sjednice od 9. prosinca 2002. godine vratilo izvještaj za izbor dr. sc. Petra Tepića u znanstveno-nastavno zvanje docenta za predmet Sociologija, na Pravnom fakultetu u Zagrebu, radi davanja objašnjenja o ponovnom izboru za docenta nakon 1985. godine, dostavljamo dopunu.

Na traženje Vijeća Filozofskog fakulteta, da damo objašnjenje «s obzirom da se radi o izboru za docenta nakon 1985. godine», možemo reći tek slijedeće: Pravni fakultet je raspisao natječaj i zatražio davanje mišljenja o ispunjavanju uvjeta za izbor predloženika 1996. godine, dakle jedanaest godina nakon što je predloženik prvi put izabran za docenta. Stručno povjerenstvo, dakle, nije moglo napisati svoj izvještaj sve dok nije dobilo na uvid predloženikove stručne i znanstvene radove, koji ili nisu bili ranije dostavljeni ili su se negdje zagubili na relaciji Pravni fakultet – Filozofski fakultet.

Također, izostavljamo pasus, u kojem smo bili konstatirali da dr. sc. svoju kreativnost iskazuje i u književnosti, budući da je objavio tri zapažene knjige pjesama. Vijeće je, naime, uputilo primjedbu, da taj pasus nije potreban.

U Zagrebu, 2. siječnja 2003. godine

Predsjednik povjerenstva:

Dr. sc. Stipe Šuvar, redoviti profesor

Matičnom povjerenstvu za područje

humanističkih znanosti - polje jezikoskovlje

Vijeću Filozofskog fakulteta Sveučulišta u Zagrebu

Predmet: Izbor nastavnika u zvanje predavača ili višeg predavača

za kolegij talijanski jezik

na Fakultetu za turistički i hotelski menadžment u Opatiji

Vijeće Filozofskog fakulteta Sveučilišta u Zagrebu na svojoj redovitoj sjednici od 18. srpnja 2002. imenovalo je stručno povjerenstvo za ocjenu rezultata natječaja za izbor u nastavno zvanje predavača ili višeg predavača na neodređeno vrijeme s punim radnim vremenom za znanstveno područje humanističkih znanosti, polje jezikoslovlje, grana romanistika, kolegij talijanski jezik na Fakultetu za turistički i hotelski menadžment u Opatiji. Povjerenstvo u sastavu dr.sc. Nives Sironić-Bonefačić, dr.sc. Smiljka Malinar i Ingrid Damiani Einwalter podnosi

IZVJEŠĆE

Na natječaj, objavljen u Novom listu 8. travnja 2002. godine prijavile su se:

1. Mr.sc. Aleksandra Kitarović-Koščec

2. Irena Benčik

3. Mr.sc. Željka Štefan

1. Mr.sc. Aleksandra Kitarović-Koščec, po narodnosti Hrvatica i državljanka R. Hrvatske, rođena je 5. rujna 1964. u Rijeci. Nakon ispita zrelosti u Centru za kadrove u obrazovanju i kulturi u Rijeci upisala je na Fliozofskom fakultetu u Zagrebu studij talijanskog jezika i književnosti i povijesti umjetnosti. Diplomirala je 22. prosinca 1989. talijanski jezik i književnost i povijest umjetnosti. Za vrijeme i nakon studija bila je kao stipendist na jednomjesečnom usavršavanju jezika u Italiji, a sudjelovala je i na dva seminara iz područja talijanske književnosti 1988. u Gargnanu del Garda i 1989. u Recanatiju.

Zasniva radni odnos 1989. kao profesor likovne kulture u Srednjoškolskom centru na talijanskom jeziku u Rijeci. Od 1990. do 1993. u stalnom je radnom odnosu kao profesor talijanskog jezika na Narodnom sveučilištu u Rijeci. Od 1993. do 1996. radi u Zagrebu za Međunarodnu organizaciju za migracije IOM.

Godine 1996. godine vraća se na Rijeku gdje radi kao vanjski suradnik za talijanski jezik pri Narodnom sveučilištu u Rijeci. Od rujna 2000. zaposlena je na "Ugostiteljskoj školi" u Opatiji kao profesor talijanskog jezika i povijesti hrvatske kulturne baštine.

Akademske godine 1991/92. upisala je na Filozofskom fakultetu u Zagrebu poslijediplomski studij iz područja književnosti. U ožujku 2002. obranila je magistarski rad pod naslovom: Kritičko-teorijske odrednice u talijanskim pjesničkim antologijama 20. stoljeća i stekla stupanj magistra znanosti iz područja humanističkih znanosti, znanstveno polje: znanost o književnosti. Natječajnim dokumentima priložila je objavljene radove:

1. Prijevod teksta s talijanskog na hrvatski iz područja teorije umjetnosti u suautorstvu s Ninom Kudiš: E. H. Gombrich, Red i svrhovitost u prirodi, Dometi, sv. 11, god. 23, Rijeka, 1990., str. 793-810.

2. Studiju iz područja talijanske književnosti pod naslovom: Milimetarska poetika, o poeziji novijih talijanskih pjesnika, Književna smotra, br. 84, 1991., str. 45-50. Isti je rad objavljen na talijanskom jeziku pod naslovom: Poetica millimetrica, La Batana, br. 108, 1993., str. 27-37.

3. Prijevod književnog teksta s talijanskog na hrvatski, novela Itala Calvina, Grof Montekristo, objavljeno u Drukčiji i drugi, 1995., str. 200-227.

U dva prijevoda pod rednim brojem 1. i 3. pristupnica je pokazala sposobnost tečnog prevođenja kako teorijskog teksta iz područja teorije umjetnosti tako i proznog teksta iz područja novije talijanske književnosti. Originalan rad o poeziji novijih talijanskih pjesnika pokazuje autoričino zanimanje za književnost i sposobnost iznošenja estetskih sudova. Pristupnica je sudjelovala i kao jezični savjetnik u izvođenju kazališne predstave A. Čehov: Višnjik.

Na temelju predloženih dokumenata stručno povjerenstvo zaključuje da pristupnica Mr.sc. Aleksandra Kitarović-Koščec ispunjava minimalne uvjete za izbor u zvanje predavača jer ispunjava uvjete iz članka 80, stavka 1. Zakona o visokim učilištima (Narodne novine, pročišćen tekst, 59/96), ima više od tri godine radog iskustva u struci, objavila je jedan rad iz područja talijanske književnosti i dva prijevoda s talijanskog na hrvatski i pokazuje sklonost prema nastavnom radu. Napominjemo da nije održala javno nastupno predavanje.

2. Irena Benčik, po narodnosti Hrvatica i državljanka R. Hrvatske, rođena je u Rijeci 6. travnja 1975. gdje je završila osnovno a zatim i srednje školovanje 1993. na Ekonomskoj školi Mije Mirkovića, smjer inokorespondent. Na Filozofskom fakultetu u Zagrebu upisala je dvopredmetni studij francuskog i talijanskog jezika i književnosti. Tijekom studija boravila je na stipendijama za usavršavanje talijanskog jezika u Bologni i francuskog jezika u Parizu. Služi se i engleskim jezikom. Diplomirala je 25. listopada 1999. francuski jezik i književnost i talijanski jezik i književnost.

U akademskoj godini 2001/2002, upisala je poslijediplomski stručni Europski studij u Zagrebu.

Nakon diplome zaposlila se u Srednjoj školi "Dr. Antuna Barca" u Crkvenici gdje i sada radi. Zbog nadopune satnice već dvije godine radi na srednjim školama u Krku i Opatiji te na Narodnom sveučilištu na Rijeci. Iz priložene dokumentacije nije vidljivo koji jezik predaje ni kada je točno zasnovala radni odnos. Prema osobnoj izjavi pristupnica se bavi prevođenjem, ali natječajnim materijalima eventualni objavljeni radovi nisu priloženi. Iz datuma diplomiranja vidljivo je da pristupnica nema pune tri godine radnog staža u struci, nema objavljenih radova, nije održala nastupno predavanje pa prema tome nema propisane uvjete za imenovanje u zvanje predavača.

3. Željka Štefan, po narodnosti Hrvatica i državljanka R. Hrvatske, rođena je 17. prosinca 1950. u Beogradu. Udata je i ima dvoje odrasle djece. Osnovnu i srednju školu završila je u Opatiji. Na Filozofskom fakultetu u Zagrebu diplomirala je 1974. jugoslavenske jezike i književnosti kao prvi (A) predmet i talijanski jezik kao drugi (B) predmet.

Na Filozofskom fakultetu u Zagrebu završila je 1992. godine poslijediplomski studij obranivši magistarski rad pod naslovom: Od teksta do govornog teksta i stekla struči naziv magistar društvenio-humanističkih znanosti iz područja filologije. Aktivno se služi talijanskim jezikom a pasivno njemačkim i engleskim.

Godine 1999. i 2000. pohađala je tečajeve za korištenje PC-a.

Od 1974. do 1997. radi kao profesor hrvatskog i talijanskog jezika na gimnaziji u Opatiji, a od 1997., nakon uspješno održanog nastupnog predavanja pred povjerenstvom, izabrana je u zvanje predavača za poslovni talijanski jezik na Hotelijerskom fakultetu u Opatiji koji je sada preimenovan u Fakultet za turistički i hotelski menadžment.

Do imenovanja u zvanje predavača sudjelovala je na brojnim seminarima za usavršavanje nastavnika talijanskog jezika u zemlji i inozemstvu (Rovinj, Isola, Piran, Opatija, Novigrad, Portorož, 1981. Trst, 1983. Firenza, 1986. Perugia, 1992. Urbino). Godine 1989. bila je na stipendiji za usavršavanje talijanskog jezika, a 1994. i 1995. sudjelovala je na seminarima IARD-a u Hrvatskoj. Na tim je seminarima aktivno sudjelovala u radu radionica.

Nakon izbora u zvanje predavača nastavlja stručno usavršavanje na brojnim seminarima za nastavnike talijanskog jezika u Hrvatskoj.

Uspostavlja suradnju s Università degli Studi di Trieste i sudjeluje u razgovorima o znanstvenoj i nastavnoj suradnji s trščanskim fakultetom. Godine 1999. sudjeluje na studijskom putovanju u Italiju u organizaciji matičnog fakulteta.

Godine 2000. i 2001. kao mentor sa studentima sudjeluje na natječajima za studentske stipendije IRSE za usavršavanje u Italiji pa njezine studentice dvije godine usastopno dobivaju stipendije za usavršavanje u inozemstvu. U okviru suradnje s talijanskim Istituto Regionale di Studi Europei ( IRSE) uključuje se sa svojim studentima u obradu teme: Turismo, industria dell'ospitalità. Nakon izbora u zvanje predavača izrađuje nastavne programe i uvodi nove udžbenike za svoj predmet uz uporabu kompjutorskih disketa. Služi se i kompjutorskim kabinetom u izvođenju vježbi sa studentima. Bila je mentor studentima u izradi seminarskih radova iz područja turizma i hotelijerstva (18 kandidata). od 1998. do 2001. na Hotelijerskom odjelu Veleučilišta u Rijeci radi kao predavač talijanskog jezika kao prvog, drugog i trećeg stranog jezika.

Godine 2000. i 2002. u Rovinju i Poreču, u organizaciji matičnog fakulteta, sudjeluje kao ispitivač za provjeru znanja talijanskog jezika za dobivanje Certifikata za animatore u hotelu.

Predavač je i na tečaju za voditelje turističkih poslovnica (2000.) i na Tečaju za vodiče za područje Primorsko-goranske i Ličko-senjske županije (2001. i 2002.).

Od 1997. član je Hrvatskog društva za primijenjenu lingvistiku, a od 1994. član je Udruge nastavnika talijanskog jezika u Hrvatskoj.

Sudjeluje na brojnim konferencijama iz područja turizma: 1998. Međunarodna konferencija u Opatiji, 2000. Međunarodna konferencija u Bratislavi ( S IZLAGANJEM), 2000. Međunarodna konferencija u Opatiji ( S IZLAGANJEM). Aktivno sudjeluje i na savjetovanjima HDPL-a: 1998, 1999., 2000. i 2001.. U okviru rada Savjetovanja izlaže vlastite radove ( tri izlaganja) koji su zatim i predani za tisak u Zbornike radova.

Godine 1998. sudjeluje kao predavač na Seminaru za nastavnike talijanskog jezika u organizaciji Zavoda za školstvo iz Rijeke s temom: Jezik struke u srednjim školama.

Bavi se jezikom turističko-hotelijerske struke. Sudjeluje kao suradnik u znanstvenom projektu STRANI JEZICI I TURIZAM (glavni istraživač: dr.sc. Nevenka Blažević) pod matičnim brojem 226694.

Ima tri objavljena rada koja su vezana za sudjelovanje na međunarodnim kongresima o turizmu i hotelijerstvu a bave se problemom jezika struke i uporabom PC-a u nastavi talijanskog jezika i komparacijom terminologije iz područja enologije u talijanskom i hrvatskom jeziku:

1. Training of italian business language - new approach, str. 290 - 296, Bratislava.

2. PC and italian for tourist and hospitality purposes, str. 637 - 644, Hotelska kuća 2000.

3. The knowlege of terminology as a cultural capital, Zbornik radova međunarodnog kongresa, Opatija, str. 350 - 361.

Dva su rada objavljena u Zborniku radova HDPL-a i obrađuju nastavne probleme u predavanju jezika struke:

4. Učenje jezika struke računalnim simulacijama, str. 531-540, 2000.

5. Telefoniranje kao oblik poslovne komunikacije, 759 - 767, 1999.

6. Skripta za početno učenje talijanskog jezika pod naslovom BENVENUTI, prihvaćena su za tisak od nakladnika Školske knjige kao udžbenik za početno učenje talijanskog jezika u hotelijersko-turističkim školama, tekst ima pozitivne recenzije a tiskanje je u tijeku. Za sada je tekst u uporabi u obliku skripata.

Svi objavljeni radovi pristupnice Željke Štefan iz područja su turističko-hotelijerske struke. Nakon izbora u zvanje predavača uspješno je nastavila nastavničku aktivnost sudjelujući u radu Fakulteta za turistički i hotelski menadžment doprinoseći unapređenju nastave svojeg predmeta.

Stručno povjerenstvo je ustanovilo da mr.sc. Željka Štefan ispunjava uvjete iz članka 80, stavka 2, Zakona o visokim učilištima (N.N. 59/96) kao i minimalne uvjete za izbor u zvanje višeg predavača (Narodne Novine br. 94/96.) jer ima pet objavljenih radova i Skripta - BENVENUTI, koja su prihvaćena kao udžbenik i čije je tiskanje u tijeku (ukupno 6 radova).

Pristupnica svojom cjelokupnom djelatnošću pokazuje sklonost prema nastavnom radu, sudjelovala je kao predavač na tečajevima, seminarima, stručnim i znanstvenim skupovima, sudjeluje u radu istraživačkog projekta, aktivno se bavi jezikom struke i unapređenjem nastave. Premda pristupnica mr.sc. Aleksandra Kitarević-Koščec ispunjava uvjete za izbor u zvanje predavača, stručno povjerenstvo daje prednost mr.sc. Željki Štefan jer se već dokazala u jeziku struke i ima uvjete za izbor u više nastavno zvanje.

Stručno povjerenstvo predlaže da se mr.sc. Željka Štefan izabere u zvanje višeg predavača za znanstveno područje humanističkih znanosti, polje jezikoslovlje, grana romanistika, za kolegij talijanski jezik na Fakultetu za turistički i hotelski menadžment u Opatiji.

U Zagrebu, 1. listopada 2002.

Stručno povjerenstvo:

1. Dr.sc. Nives Sironić-Bonefačić, izv. prof.

2. Dr.sc. Smiljka Malinar, izv. prof.

3. Ingrid Damiani Einwalter, viši lektor

Prof. dr. sc. Tatjana Aparac-Jelušić

Pedagoški fakultet

Sveučilišta J. J. Strossmayer u Osijeku

Katedra za knjižničarstvo

Osijek, 18. prosinca 2002.

ZNANSTVENO VIJEĆE

Filozofski fakultet Sveučilišta u Zagrebu

I. Lučića 3

Predmet: Godišnji izvještaj o radu znanstvenog novaka mr. sc. Radovana Vrane

Kako sam od 1. listopada 2002. godine zaposlena na Pedagoškom fakultetu u Osijeku, u dogovoru s Ministarstvom znanosti i tehnologije podnosim vam izvještaj o radu znanstvenog novaka mr. sc. Radovana Vrane (ugovorno vezanog uz Filozofski fakultet), koji je i dalje na projektu koji vodim, a koji je sada evidentiran pri Pedagoškom fakultetu u Osijeku.

Mr. sc. Radovan Vrana zaposlen je kao znanstveni novak na Odsjeku za informacijske znanosti Filozofskoga fakulteta u Zagrebu na projektu Očuvanje, organizacija i uporaba hrvatske knjižne baštine (130759, a od 2002 pod brojem 122027).

Mr. sc. Vrana svoja je istraživanja usmjerio prema temama vezanim uz očuvanje, organizaciju i uporabu pisane baštine, napose u dijelu koji je vezan uz primjenu i uporabu novih informacijskih tehnologija.

Angažiran je u redovnoj i izvanrednoj nastavi na Odsjeku za informacijske znanosti te na seminarima koje organiziraju Hrvatsko knjižičarsko društvo i Projektno vijeće Sustava znanstvenih informacija u Republici Hrvatskoj. Samoinicijativno, uz podršku Katedre za bibliotekarstvo, u sklopu kolegija Knjižnično poslovanje i upravljanje, Poredbeno knjižničarstvo i Sveučilišne knjižnice, s kolegama studentima vodio je računalnu radionicu za studente bibliotekarstva, te surađivao na izgradnju i oblikovanje digitalne zbirke ispitne literature.

Nakon što je magistrirao prijavio je doktorski rad - Utjecaj mrežnih izvora informacija na razvoj znanstvene komunikacije u društvenim znanostima u Hrvatskoj - koji mu je prihvaćen a za mentora određena prof. dr. sc. Tatjana Aparac-Jelušić. Rad na doktoratu ulazi u završnu fazu.

Za svoj dosadašnji rad i zalaganje, nagrađen je visokim stručnim priznanjem, poveljom “Dr. Eva Verona”, koja se dodjeljuje najuspješnijim mladim bibliotečnim djelatnicima u Hrvatskoj.

Mr. sc. Radovan Vrana odgovorno priprema i izvodi nastavu u sklopu vježbi iz predmeta Knjižnično polsovanje i upravljanje, a u nekoliko je navrata samostalno je priredio nastavne jedinice u sklopu tog kolegija i kolegija Informacijske službe, pod nadzorom i uz prisustvo svoje mentorice. Održao je I nekoliko radionica na izvanrednom studiju, na seminarima SZI-a I u sklopu rada komisija HKD-a. Ističem i njegov doprinos organizaciji domaćih i međunarodnih skupova, između kojih valja izdvojiti seminare koje organizira Savjet Sistema znanstvenih informacija (SZI) i Libraries in the Digital Age (predsjednik Organizacijskog odbora) i Informacijska tehnologija u hrvatskim knjižnicama.

Posebno je važno zabilježiti da je do 2002. objavio petnaestak stručnih I znanstvenih radova u domaćim i međunarodnim časopisima i zbornicima, a u 2002. godini objavio je 7 novih radova. (u prilogu)

Iz uvida u dosadašnji rad mr. sc. Radovana Vrane i iz priloženog popisa njegoih radova, te pregleda o sudjelovanju na stručnim skupovima, razvidno je kao znanstveni novak sustavno istražuje probleme u sklopu projekta, izvodi redovno i znalački nastavu te time ispunjava svoje obveze.

Sveukupnim znanstvenim i stručnim djelovanjem mr. sc. Radovan Vrana iskazuje se kao vrijedan i sposoban znanstveni novak, pa stoga molim Vijeće da prihvati ovaj izvještaj i da ga proslijedi Ministarstvu znanosti i tehnologije.

Dr. sc. Tatjana Aparac-Jelušić, izv. prof.

voditeljica Projekta 122027

Na znanje: Odsjeku za informacijske znanosti

Na znanje: Katedri za bibliotekarstvo

Prilog: Popis radova i sudjelovanje na skupovima – 2002.

RADOVAN VRANA, znanstveni novak

I. Objavljeni radovi u 2002. godini

1. PETR, Kornelija; Vrana, Radovan; Aparac-Jelušić, Tatjana: Obrazovanje na daljinu: mogući model u području knjižnične i informacijske znanosti Hrvatske. // Edupoint, 2, 2(2002) http://edupoint.carnet.hr/casopis/broj-02/index.html (21.1.2002.)

2. VRANA, Radovan. How to build a digital librarian – an American-European curricula comparison study. // Proceedings of the 10th International BOBCATSSS symposium on library and information science / Ljubljana, Stuttgart : Faculty of arts, University of applied sciences, 2002., str. 173-182.

3. Vrana, Radovan. Povezivanje elektroničkih izvora znanstvenih i stručnih informacija: OpenURL koncept. // 5. seminar Arhivi, knjižnice, muzeji: mogućnosti suradnje u okruženju globalne informacijske infrastrukture: zbornik radova / ur. Mirna Willer i Tinka Katić. Zagreb: Hrvatsko knjižničarsko društvo, 2002. Str.80-89.

4. VRANA, Radovan. Polazišta za oblikovanje digitalnih zbirki s obzirom na informacijske potrebe znanstvenika. // Vjesnik bibliotekara Hrvatske, 45, 1-2(2002), str. 26-40.

5. VRANA, Radovan. Digital libraries - creating information space excellence: is it already time for benchmarking? 4th CARNet users' conference / Zagreb : CARNet, 2002. (CD) CUC: http://www.carnet.hr/cuc/cuc2002/cuc2002cd/papers/h1.pdf

6. Aparac, Tatjana ; Radovan Vrana. Advancement of academic communication by use of networked information: a Croatian perspective. // International Information and Library Review, 33(2001), pp.

7. Kornelija PETR, Radovan Vrana, Tatjana Aparac. Web based LIS education: potentials and feasibility of regional models. // 5th CPERT Conference, Glasgow, August, 2002. Muenchen : Saur, 2002. (IFLA Publication No.)

II. Nastavni rad 2002.

1. Knjižnično poslovanje i upravljanje (predavanja i vježbe)

2. Informacijska služba

3. Knjižnično poslovanje i upravljanje (izv. studij)

4. Informacijska tehnologija II. (izv. studij)

III. Rad na doktoratu:

1. “Utjecaj mrežnih izvora informacija na razvoj znanstvene komunikacije u društvenim znanostima u Hrvatskoj”

IV. Prikazi u Vjesniku bibliotekara Hrvatske:

1. Prikaz The Internet: its impact and evaluation: proceedings of an international forum held at Cumberland Lodge, Winsdos Park, 16-18th July 1999. VBH 1-2(2002)

2. Prikaz Vesna Turčin/Lovro Valčić Rad u digitalnoj knjižnici (u pripremi)

V. Međunarodni i domaći skupovi, predavanja:

1. BOBCATSSS 2002, Portorož, siječanj 2002 s radom " How to build a digital librarian – an American-European curricula comparison study"

2. SAD "Library and information resource management issues"

– studijski put od 14.-27.4.2002.

3. Informativni kolokvij Odsjeka za informacijske znanosti Filozofskog fakulteta, 17. lipnja 2002. "Fizički aspekti zaštite objekata digitalne zbirke"

4. "Internet u knjižnice", akcija Komisije za automatizaciju Hrvatskog knjižničarskog društva, Gradska knjižnica Zagreb, 7. svibnja. 2002.

5. LIDA 2002 kraj svibnja

6. Kolokvij IRBa, Zagreb, IRB, 18.9.2002. "Library and information resource management issues"

7. CUC4 s radom " Digital libraries - creating information space excellence: is it already time for benchmarking?"

8. AKM6 s radom " Digital libraries - creating information space excellence: is it already time for benchmarking?"

9. CSSU (Permanentno obrazovanje knjižničara) - "Digitalne zbirke"

prof. dr. sc. Nikša Stančić, voditelj projekta:

“Temeljni dokumenti hrvatske povijesti”

Izvješće o radu znanstvenog novaka Kristine Milković

Kristina Milković uključena je od 1. lipnja 2001. godine u statusu znanstvenog novaka u projekt “Temeljni dokumenti hrvatske povijesti”. Nakon uključenja u rad na projektu izabrana je u zvanje mlađeg asistenta. U razdoblju od godine dana nakon uključenja u rad na projektu ispunila je sve obveze u sklopu poslijediplomskog studija na Odsjeku za povijest Filozofskog fakulteta u Zagrebu, pristupila je prikupljanju građe za magistarski rad i sudjelovala u više znanstvenih skupova, znanstvenih kolokvija i sl.

Kolegica Milković je izradila koncept magistarskog rada pod naslovom Osnovni krajiški zakon iz 1807. godine, konzultirala relevantnu literaturu i radila na izvornoj građi u Hrvatskoj, napose u Hrvatskom državnom arhivu. U ovoj fazi rada najveću pažnju posvetila je pripremanju predviđenog kritičkog izdanja zakona, izdanog za Hrvatsko-slavonsku i Banatsku vojnu krajinu, u svim njegovim verzijama: njemačkom izvorniku, te hrvatskom i srpskoslavenskom prijevodu. Osiguran je i boravak u bečkim arhivima, napose u Ratnom arhivu, gdje se nalazi građa koja će joj omogućiti uvid u rasprave u najvišim državnim i vojnim tijelima Habsburške monarhije u tijeku priprema za donošenje zakona.

Osim istraživanja u sklopu magistarskoga rada prikupljala je građu i literaturu za rad Vojnokrajiška konzervativna modernizacija. Prilog političkoj ideologiji Josipa Jelačića uoči 1848. Izvješće Josipa Jelačića kao pukovnika Prve banske pukovnije pripremila je za tisak i predala za Zbornik Hrvatsko-njemačke povijesne radionice.

U lipnju 2002. sudjelovala je na međunarodnom znanstvenom skupu “Etnokonfesionalne promjene u Križevačkoj županiji i Varaždinskom generalatu u ranom novom vijeku” u okviru projekta Triplex Confinium, održanoj u Križevcima, s referatom o vojnim izvješćima kao posebnoj vrsti povijesnih izvora i profilu njihovih sastavljača na primjeru izvješća iz Varaždinskoga generalata Beschreibung des Warasdiner Gereralats iz 1783.

Sudjelovala je u radu kolokvija Komparativne metode u društvenim i humanističkim znanostima danas održanom u Zagrebu 28. svibnja 2002. u organizaciji Centra za komparativnohistorijske studije Zavoda za hrvatsku povijest Filozofskog fakulteta u Zagrebu, na znanstvenom kolokviju: “Kraljevstvo Slavena Mavra Orbinija. (Re)produkcijski okviri i recepcijski horizonti u četiristoljetnom trajanju”, održanom 5. studenog 2001., na međunarodnoj znanstvenoj konferenciji “Povijesna istraživanja, studij povijesti i informatizacija” od 10. do 12. prosinca 2001., te na međunarodnoj konferenciji “Mogersdorf” održanoj u srpnju 2001. u Kösegu (Mađarska) na temu uloga crkve u modernizacijskim procesima u društvu u 19. stoljeću.

Sudjelovala je u redovitim (gotovo svakotjednim) raspravama Centra za komparativnohistorijske studije Zavoda za hrvatsku povijest.

Od zimskog semestra šk. god. 2001/2002. kao i 2002/2003. sudjeluje u izbornom kolegiju prof. dr. Drage Roksandića “Hrvatsko-njemačka povijesna radionica” program kojega je izrada kritičkoga izdanja Opisa Varaždinskog generalata iz 1783.

Protekle godine je također surađivala u radu na prikupljanju i obradi podataka te pripremi Leksikona povjesničara u organizaciji Hrvatskog nacionalnog odbora za povijesne znanosti, koji bi trebao izaći iz tiska uoči održavanja Drugog kongresa povjesničara 2004. godine.

Kao voditelj projekta ocjenjujem da je Kristina Milković ispunila sve obveze u sklopu rada na projektu.

Zagreb, 1. rujna 2002.

Voditelj projekta:

prof. dr. sc. Nikša Stančić

Odsjek za psihologiju

Filozofskog fakulteta u Zagrebu

10 000 Zagreb, Lučićeva 3

Predmet: Izvještaj o jednogodišnjem radu znanstvene novakinje Anite Lauri-Korajlija

U Zagrebu, 16.XII.2002.

IZVJEŠTAJ O JEDNOGODIŠNJEM RADU

ZNANSTVENE NOVAKINJE ANITE LAURI-KORAJLIJA

Anita Lauri Korajlija primljena je na mjesto znanstvenog novaka 01. studenog 2002. godine i to na projekt "Psihosocijalna prilagodba djece nakon rata i podrška škole" (projekt broj 130713) koji je vodila prof. dr. sc.Vlasta Vizek-Vidović. Odobrenjem novih projekata od strane Ministarstva znanosti i tehnologije, prihvaćen je njezin prelazak na projekt "Biopsihosocijalne odrednice doživljavanja i ponašanja u zdravlju i bolesti" čija je voditeljica prof. dr. sc. Meri Tadinac-Babić.

U proteklom razdoblju Anita Lauri-Korajlija bila je angažirana na poslovima pripreme i organizacije istraživanja, što je uključivalo prikupljanje literature, pripremu psihologijskih mjernih instrumenata i početna ispitivanja u svrhu provjere metrijskih karakteristika instrumenata. Osim toga, bila je angažirana na predavanjima i vježbama pet kolegija: "Klinička psihodijagnostika", "Zdravstvena psihologija", "Psihoterapijski pravci", "Osnove psihologijskog savjetovanja" i "Psihologijsko savjetovanje u kriznim situacijama".

U proteklom razdoblju Anita Lauri-Korajlija pokazala je zavidne kvalitete mladog istraživača i suradnika u nastavi: inicijativnost, iznimnu savjesnost u obavljanju svih poslova, točnost i preciznost, samostalnost, te zainteresiranost za nova područja znanosti i struke uz istodobno stalno promišljanje područja koja želi dublje proučavati. U odnosima s kolegama također su došle do izražaja njezine kvalitete: strpljivost, tolerantnost, spremnost na suradnju, tj. uključenost u timski rad, spremnost na iznošenje svoga mišljenja uz istodobnu svijest o nužnosti postupanja u skladu s mišljenjem većine.

Kolegica Lauri-Korajlija dva puta je boravila u Munchenu na Odsjeku za kliničku psihologiju gdje je uz konzultacije s njemačkim kolegama prikupljala literaturu za izradu svog magisterija.

Tijekom akademske godine 2001/2002. pohađala je "Praktikum iz kognitivno-bihevioralne terapije" i seminar "Čitanje i pisanje za kritičko mišljenje". Od iste školske godine naovamo kolegica Lauri-Korajlija radi kao savjetovatelj u Savjetovalištu Filozofskog fakulteta u Zagrebu.

U rujnu 2002. godine, na godišnjoj konferenciji EABCT u Nizozemskoj, prezentiran je znanstveni rad čiji je koautor i Anita Lauri Korajlija i to pod naslovom "Perfectionism and Negative Attributional Style in Underachieving University Students".

Cjelokupan rad i suradnja s kolegama, što ih je u proteklom razdoblju pokazala Anita Lauri-Korajlija, zaista se mogu procijeniti izuzetno zadovoljavajućim.

prof. dr. sc. Vlasta Vizek-Vidović

prof. dr. sc. Meri Tadinac-Babić

dr. sc. Mirjana Sanader, red. prof.

dr. sc. Marina Milićević - Bradač, izv. prof.

dr. sc. Marin Zaninović, red. prof. u miru

Zagreb, 19. prosinca 2002

Odlukom Fakultetskog vijeća Filozofskog fakulteta u Zagrebu imenovani smo na sjednici održanoj 9. prosinca 2002. u Stručno povjerenstvo koje treba podnijeti izviještaj o tome zadovoljava li mr. sc. Tomislav Šeparović uvjete propisane člankom 51. stavkom 1. Zakona o visokim učilištima za pristupanje izradbi i obrani disertacije izvan doktorskog studija, te da li se može prihvatiti tema disertacije pod naslovom Optjecaj novca u sjevernoj Dalmaciji od 5. stoljeća prije Krista do 1102. godine i mentor prof. dr. sc. Petar Kos, Filozofski fakultet u Ljubljani.

Stručno povjerenstvo podnosi Fakultetskom vijeću slijedeći

SKUPNI IZVJEŠTAJ

Mr. sc. Tomislav Šeparović rođen je u Dubrovniku 13. 12. 1966. Na Filozofskom fakultetu u Zagrebu diplomirao je 1991. studij arheologije. 23. travnja 1997. obranio je magistarski rad pod naslovom Dekurioni i gradska vijeća u rimskoj provinciji Dalmaciji.

To znači da Tomislav Šeparović zadovoljava prvi uvjet članka 51. stavka 1. Zakona o visokim učilištima, a to je akademski stupanj magistra znanosti iz znanstvenog polja arheologije.

Od 1993. Tomislav Šeparović zaposlen je kao kustos, a kasnije i kao Viši kustos u Muzeju hrvatskih arheoloških spomenika. Tomislav Šeparović napisao je i objavio više znanstvenih radova od kojih istićemo onoj koji je objavljen u časopisu po vrsnoći izjednačenim s časopisima s međunarodno priznatom recenzijom: Neki neobjavljeni rimski šestari uz Dalmacije, Opuscula archaeologica 23 - 24, Zagreb 1999- 2000, str. 217- 223.

Od travnja 2001. Tomislav Šeparović je suradnik istraživač u znanstveno istraživačkom projektu Rimski vojni logori u Hrvatskoj koji vodi prof. dr. M. Sanader.

Tako mr. sc. Tomislav Šeparović zadovoljava i drugi uvjet članka 51. staval 1. zakona o visokim učilištima jer mu je u časopisu Opuscula archaeologica 23 - 24, Zagreb 1999/2000, koji je po vrsnoći izjednačen s međunarodno priznatom recenzijom objavljen znanstveni rad. Osim toga Tomislav Šeparović je suradnik istraživać na znanstvenom projektu Rimski logori u Hrvatskoj duže od godinu dana.

Kako pristupnik zadovoljava uvjete članka 51. stavak 1. Zakona o visokim učilištima povjerenstvo se izjašnjava o opravdanosti teme doktorske teze:

1. O optjecaju novca u sjevernoj Dalmaciji u antici do danas nije napisana cjelovita studija koja bi dala potpun uvid u taj dio arheološke znanosti. Kako se autor u svom istraživačkom radu iskazao radovima s područja numizmatike, predložena će tema sigurno predstavljati doprinos arheološkoj znanosti.

2. Odsjek za arheologiju Filozofskog fakulteta ovlašten je za znanstveno polje arheologija, grana numizmatika, kojemu pripada doktorska tema pristupnika.

3. Pristupnik je za mentora predložio prof. dr. sc. Petra Kosa koji je jedan on najeminentnijih stručnjaka za numizmatiku.

4.Mr. sc. Tomislav Šeparović je svoj rad kao arheolog stručnjak i znanstvenik posvetio problemima antičke numizmatike te mu se može pripisati autorstvo nad objavljenim radovima, ali i budućoj doktorskoj radnji.

dr. sc. Mirjana Sanader, red. prof.

dr. sc. Marina Milićević - Bradač, izv. prof.

dr. sc. Marin Zaninović, red. prof. u miru

Broj: 04-6-122-2002 od 11. prosinca 2002. godine

Zagreb, 28. prosinca 2002.

Predmet: Izvješće povjerenstva o tome, zadovoljava li mr. sc. Michael Leube uvjete za stjecanje doktorata znanosti, može li mu se prihvatiti tema pod naslovom Britanska socijalna antropologija, američka kulturna antropologija i bečka Kulturkreislehre na prijelazu iz 19. u 20. stoljeće te kao mentor dodijeliti prof. dr. sc. Pavao Rudan

Vijeću Filozofskoga fakulteta Sveučilišta u Zagrebu

Vijeće Filozofskoga fakulteta Sveučilišta u Zagrebu na sjednici održanoj dana 9. prosinca 2002. godine izabralo nas je u struČno povjerenstvo koje će podnijeti izviješće o tome zadovoljava li mr. sc. Michael Leube uvjete propisane Člankom 51. stavkom 1. Zakona o visokim učilištima za pristupanje, izradbu i obranu disertacije izvan doktorskoga studija, može li se prihvatiti tema disertacije pod naslovom Kultura i evolucija: Britanska socijalna antropologija, američka kulturna antropologija i bečka Kulturkreislehre na prijelazu iz 19. u 20. stoljeće te može li mu se dodijeliti kao mentor prof. dr. sc. Pavao Rudan, o čemu ste nas obavijestili Vašim dopisom broj 04-6-122-2002. od 11. prosinca 2002. godine. Razmotrivši priložene svjedodžbe i magistarski rad pod naslovom Constructed School of Thought — Ethnological theory and practice at the turn of the century at the University of California at Berkeley and the University of Vienna — A comparative and historical study, kao i pristupnikove objavljene znanstvene i stručne radove, podnosimo Vijeću sljedeće

Izvješće

a) Kratak životopis kandidata

Michael Leube, državljanin Republike Austrije, rođen je 4. svibnja 1971. godine u Innsbrucku, Republika Austrija. Studirao je antropologiju na Foothills Junior College, Los Altos, SAD (1989.-1991.) i antropologiju/studij religija na University of California, Berkeley, SAD (1991.-1994.), te tamo stekao, nakon ukupno 5 godina studija, stupanj Bachelor of Arts with Major in Anthropology. Zatim je na Bečkom sveučilištu, na Fakultetu za osnovne i integrativne znanosti (Grund- und Integrativwissenschaftliche Fakultät der Universität Wien), nakon magistarskoga studija (1995.-1999.) i javno obranjenoga magistarskoga rada Constructed Schools of Thought: Ethnological theory and practice at the turn of the century at the University of California at Berkeley and the University of Vienna — A comparative and historical study (“Konstruirane škole mišljenja: Etnologijska teorija i praksa na prijelazu stoljeća na Kalifornijskom sveučilištu Berkeley i Bečkom sveučilištu — Poredbena i povijesna studija”), što ga je obranio na Sveučilištu u Beču dana 26. siječnja 1999. godine, stekao stupanj magistra filozofije (Magister der Philosophie — Mag. Phil.). U skladu sa Zakonom o priznavanju istovrijednosti stranih školskih svjedodžbi i diploma (NN 57 od 12. 07. 1996.) i u skladu s odlukom Vijeća Filozofskoga fakulteta Sveučilišta u Zagrebu sa sjednice održane 9. prosinca 2002. godine, priznata je Michaelu Leubeu istovrijednost magistarske diplome akademskoga stupnja magistra znanosti iz znanstvenoga područja humanističkih znanosti, polje etnologija i antropologija u akademske svrhe (nastavak školovanja).

b) Podobnost kandidata za stjecanje doktorata znanosti

Pristupnik Michael Leube završio je poslijediplomski studij, čija je istovrijednost s magisterijem znanosti u Republici Hrvatskoj priznata u akademske svrhe od strane ovoga Vijeća.

Nadalje, pristupnik je do sada objavio više znanstvenih i stručnih radova. Dva znanstvena rada objavljena su u časopisu s međunarodnom recenzijom i referirani su u Current Contents (Social and Behavioral Sciences), i to:

1. Leube, M.: Ethnology as a Play: A Comparison of Two Schools of Thought at the Turn of the Century, Collegium Antropologicum 23: 255-264, 1999.

2. Leube, M., I. Fernandez-Abad: The Applied Nutrition Project of Eastern Kenya — An Initiative for Reducing Hunger and Malnutrition, Collegium Antropologicum 25: 665-672, 2001.

Iz navedenoga je razvidno da pristupnik zadovoljava propisane uvjete iz Članka 51. stavak 1. Zakona o visokim učilištima.

c) Prikladnost predložene teme

Pristupnik je predložio temu disertacije pod naslovom Kultura i evolucija: Britanska socijalna antropologija, američka kulturna antropologija i bečka Kulturkreislehre na prijelazu iz 19. u 20. stoljeće. Predložena tema, koja — kao što je razvidno iz pristupnikova životopisa — odražava njegove trajne znanstvene stavove i interese, spoj je povijesne analize i kulturnoantropološke studije.

Cilj rada jasno je postavljen: kroz komparativnu analizu triju škola kulturne odnosno socijalne antropologije pristupnik namjerava rekonstruirati ključno razdoblje u razvoju antropologije i etnologije, razdoblje na razmeđu 19. i 20. stoljeća, te identificirati znanstvene i izvanznanstvene čimbenike koji su utjecali na formiranje triju škola mišljenja: britanske socijalne antropologije, kalifornijske škole kulturne antropologije na Berkeleyu i bečke inačice kulturnopovijesne etnologije, tzv. Kulturkreislehre. Pritom treba naglasiti da takva povijesna rekonstrukcija nije sama sebi svrhom, već je u funkciji boljega razumijevanja aktualnoga statusa antropologije kao integralne, a to znači i humanističke znanstvene discipline. U tom smislu ova tema predstavlja originalan doprinos antropološkoj i etnološkoj znanosti.

Osnovna pretpostavka od koje autor rada polazi jest, da je razvoj navedenih škola mišljenja bio bitno određen širim društvenim kontekstom odnosno dramatičnim promjenama koje su se zbivale u političkom, ekonomskom, kulturnom i religijskom životu sredina u kojima su dotiČne škole nastale. U tom se smislu predloženi rad prirodno nastavlja na istraživanje poduzeto u pristupnikovu magistarskom radu.

Rad je vrlo logički strukturiran. Podijeljen u tri dijela i četvrti zaključni dio. Predviđeni opseg rada (zajedno s literaturom i dodatnom opremom) je 300-350 stranica.

Prvi dio rada ima za cilj identificirati i prikazati glavne misaone struje koje su dovele do formiranja triju navedenih škola mišljenja. Početnu struju utjecaja, koja će biti podrobno analizirana, predstavlja Darwinova evolucijska teorija, kako u njezinoj izvornoj inačici, tako u deriviranim učenjima triju najvažnijih sljedbenika Darwinove ideje: Huxleya, Haeckela i Spencera. Evolucijska ideja dala je snažan poticaj razvoju Čitavoga niza znanstvenih disciplina potkraj 19. stoljeća, pa je tako utjecala i na razvoj mlade znanosti etnologije odnosno kulturne antropologije. Pioniri tih disciplina u Engleskoj (ponajprije Tylor i Morgan) proširuju evolucionizam na sferu kulture polazeći od ideje o njezinoj hijerarhijskoj organizaciji i jednolinijskom napredovanju (unilineal evolutionism), od stadija divljaštva do stadija civiliziranosti.

Nasuprot tom učenju stoji druga važna linija utjecaja koju pristupnik kani rekonstruirati u prvom dijelu rada: škola njemačke kulturnopovijesne etnologije, nerijetko identificirane s difuzionizmom. Ta se je škola, čiji su najvažniji predstavnici Friedrich Ratzel i Fritz Graebner, oblikovala u radikalno različitom misaonom okruženju u odnosu na ono koje je u isto doba vladalo u Engleskoj. U radu će se pokazati kako je ona nastala prvenstveno pod utjecajem njemačkoga filozofskoga idealizma (Kanta i Hegela) te aktualne etnografske i muzejske prakse.

Cilj drugoga dijela je detaljno izložiti geografsko i povijesno okruženje u kojem su se razvile tri škole mišljenja: 1. odnos Britanskoga carstva prema svojim kolonijama (Africi, Indiji, Australiji i Novom Zelandu) i tamo zatečenim “urođeničkim” kulturama, zatim 2. opće društvene prilike u Americi, a osobito u Kaliforniji, na razmeđu stoljeća, te, konačno, 3. situacija u tadašnjem Beču kao kulturnom i znanstvenom središtu Srednje Europe.

U trećem, središnjem dijelu bit će detaljno prikazan nastanak i razvoj tih triju škola antropološkoga/etnološkoga mišljenja: britanske škole socijalne antropologije, kalifornijske škole kulturne antropologije na Berkeleyu i bečka Kulturkreislehre. Kada je riječ o prvoj školi mišljenja, rad će se usredotočiti na Jamesa Georga Frazera i Emila Durkheima te pokazati kako su dali osebujan pečat formiranju i razvoju misli Bronislawa Malinowskoga i britanske škole socijalne antropologije. Na Berkeleyske antropologe presudno je utjecao Franz Boas, marljivi sakupljač etnografske građe u Americi i ogorčeni borac protiv rasizma i eugeničkoga pokreta. Boas je bio mentor trojici najistaknutijih izdanaka Berkeleyske škole kulturne antropologije: Kroeberu, Lowieu i Kluckhohnu (ali i mnogim drugim Boasiancima). U radu će biti pokazan Boasov utjecaj na spomenute američke intelektualce kao i njihov razvojni put. Od predstavnika bečke škole etnološkoga kulturnopovijesnoga mišljenja, poznate i kao Kulturkreislehre, osobita pažnja bit će posvećena P. W. Schmidtu, P. W. Koppersu, Martin Gusindeu i Paulu Schebesti. Njihova uloga bit će osvijetljena iz perspektive utjecaja koji su na njih izvršili zagovornici njemačkoga difuzionizma, osobito Friedrich Ratzel sa svojim antropogeografskim istraživanjima. Konceptualnu osnovu škole Kulturkreislehre čini ideja o relativno zatvorenim i jasno razlučivim kulturno-prostornim strukturama (“krugovima”). Ono što pristupnik želi posebno naglasiti jest da se taj pristup bitno razlikuje od pristupa evolucionista, a to što ga razlikuje nije njegova navodna nezainteresiranost za evoluciju “primitivnih” društava, nego stav da ova društva ne predstavljaju samo relikte prapovijesti čovječanstva, već autentične povijesne oblike koji su sami po sebi, dakle izvan evolucijskoga konteksta, vrijedni etnološkoga interesa.

U zaključnome dijelu rada pristupnik želi pokazati kako predloženo istraživanje ne predstavlja samo doprinos povijesnomu razumijevanju razvoja ideja na jednom relativno ograničenom području, u smislu tipičnom za disciplinu history of ideas, nego i doprinos razumijevanju aktualnoga statusa kulturne antropologije kao humanističke znanosti.

Rad je metodološki dobro osmišljen. Metoda na koju će se pristupnik pretežno oslanjati je metoda komparativne analize ideja i teorija na temelju prikupljene građe (znanstveni članci i knjige, korespondencija, novine, sveučilišni dokumenti i druga arhivska građa). Ključni moment u toj analizi jest uvažavanje povijesno-društvenoga konteksta u kojem su se razvile tri navedene škole antropološkoga odnosno etnološkoga mišljenja. Pritom želimo posebno naglasiti da je pristupnik proveo znatno vrijeme na institucijama na kojima su nastale i razvile se dvije od tri spomenute škole mišljenja — kao dodiplomski student na Berkelyu u Kaliforniji i kao poslijediplomski student Sveučilišta u Beču. Ta činjenica, kao i njegov ukupan obrazovni profil te do sada ostvarena znanstvena postignuća, predstavljaju dostatno jamstvo da će ovako kompleksna tema — kako u sadržajnom tako i u metodološkom smislu — biti uspješno obraena.

d) Naslov

Predloženi naslov Kultura i evolucija: Britanska socijalna antropologija, američka kulturna antropologija i bečka Kulturkreislehre na prijelazu iz 19. u 20. stoljećĆe nije posve adekvatan predviđenu sadržaju. Naime, bečka Kulturkreislehre profilirat će se tek u drugome desetljeću 20. stoljeća, a i djelatnost većine drugih u sinopsisu spominjanih osoba odvija se tijekom prve polovice 20. stoljeća. Prijelaz stoljeća je razdoblje u kojemu se tek oblikuju teorijske podloge na kojima će u 20. stoljeću izrasti navedene tri škole. Zato povjerenstvo drži da bi bilo bolje naslov formulirati u sljedećem obliku: Kultura i evolucija: Poredbeni pogled na britansku socijalnu antropologiju, američku kulturnu antropologiju i bečku Kulturkreislehre.

e) Dodjeljivanje mentora

Predloženi mentor, nasl.red.prof.dr.sc. Pavao Rudan, znanstveni savjetnik, tijekom deset godina potpredsjednik Međunarodnoga udruženja antropoloških i etnoloških znanosti (1988.-1998.), potom dvije godine predsjednik Europskoga antropološkoga udruženja (1998.-2000.), pokretač osnivanja i ravnatelj Instituta za antropologiju u Zagrebu, jedan od pokretača osnivanja dodiplomskoga studija antropologije na Filozofskome fakultetu i profesor na Katedri za antropologiju Filozofskoga fakulteta Sveučilišta u Zagrebu, prikladna je osoba za tu dužnost.

f) Prijedlog Fakultetskomu vijeću

Sve gore navedeno pokazuje da pristupnik mr. sc. Michael Leube zadovoljava sve propisane zakonske uvjete za pokretanje postupka stjecanja akademskoga stupnja doktora znanosti izvan doktorskoga studija, te ovo stručno povjerenstvo predlaže Vijeću da pristupniku odobri izradu disertacije pod naslovom Kultura i evolucija: Poredbeni pogled na britansku socijalnu antropologiju, američku kulturnu antropologiju i bečku Kulturkreislehre, pod mentorstvom nasl.red.prof.dr.sc. Pavla Rudana.

Dr.sc. Vitomir Belaj, redoviti profesor

predsjednik povjerenstva

Dr.sc. Tomo Vinšćak, docent

Član povjerenstva

Dr.sc. Pavao Rudan, naslovni redoviti profesor

Član povjerenstva

POVJERENSTVO ZA OCJENU UVJETA ZA RAD NA DISERTACIJI

Mihovil Pansini

Marija Pozojević Trivanović

Vesna Mildner

FAKULTETSKOM VIJEĆU

Filozofskog fakulteta

Sveučilišta u Zagrebu

Ulica Ivana Lučića 3, Zagreb

Odlukom Fakultetskog vijeća Filozofskog fakulteta Sveučilišta u Zagrebu broj 04-6-78-2002. od 19. srpnja 2002. godine imenovani smo za stručno povjerenstvo koje ce podnijeti izvještaj o tome zadovoljava li mr. sc. Branka Šindija uvjete propisane člankom 51. st. 1. Zakona o visokim učilištima za pristupanje izradi i obrani disertacije izvan doktorskog studija, te da li se može prihvatiti tema disertacije pod naslovom Gluho dijete s umjetnom pužnicom i gluho dijete bez umjetne pužnice i mentor prof. dr. sc. Mihovil Pansini.

Podnosimo izvještaj u propisanom roku.

Pregledom priloga prijave doktorske teme, molbe, biografije, popisa radova, preslika fakultetske i magistarske diplome, sinopsisa disertacije te potvrda o istraživačkom radu, a slijedeći Upute o pisanju izvješća za pristupanje izradi i obrani disertaciji izvan doktorskog studija Povjerenstvo je utvrdilo da

pristupnica zadovoljava uvjete članka 51. stavak 1. Zakona o visokim učilištima.

1. Ima akademski stupanj magistrice znanosti iz znanstvenog polja fonetike.

2. Ima ispunjene uvjete istraživačkog rada.

Budući da pristupnica zadovoljava tražene uvjete, Povjerenstvo se izjašnjava o sljedeće četiri točke.

O opravdanosti teme. Ugradnja umjetne pužnice postala je u svijetu istaknuta znanstvena i stručna tema otvarajući i rješavajući mnoge tehnološke, fiziološke, neurofiziološke, fonetičarske i neurolingvističke te rehabilitacijske zadaće. Budući da je pristupnica od 1996. godine voditeljica Centra za umjetnu pužnicu i nove tehnologije u Poliklinici Suvag, da je dodatno školovana u svjetskim središtima za umjetnu pužnicu, da je objavila znanstvene, stručne i nastavne radove iz područja dijagnostike i rehabilitacije osoba s umjetnom pužnicom, da je magistrirala iz područja audiologije središnjeg slušnog sustava te da prijavljena tema ima u sebi izvorne poglede na obradbu podataka u slušnome putu i slušnoj kori mozga te da raspolaže potrebnim tehničkim sredstvima i pretragama, od kojih neki nisu u svijetu korišteni, opravdanoje prihvatiti temu, ciljeve i program rada, nadajući se znanstvenom doprinosu i primjeni u dijagnostičkoj i rehabilitacijskoj praksi.

O ovlaštenosti Fakulteta. Pristupnica je fonetičarka s magisterijem na Filozofskom fakultetu iz područja fonetike, slušanja i govora. Prijavljena tema ne izlazi iz područja koje pripada fonetici niti iz programa filozofskog fakulteta. To što posljedci disertacije mogu biti primjenljivi i u drugim područjima, ne izlazi iz okvira fonetike i njezinog uobičajenog utjecaja na interdisciplinarne i susjedne znanosti i struke.

O mentoru. Mentor Mihovil Pansini u registru znanstvenih djelatnika od 1981. godine ima stupanj znanstvenog savjetnika. U Poliklinici Suvag suradnik je u mnogim istraživanjima, suvoditelj znanstvenih projekata i mentor brojnih radova iz područja audiologije i vestibulologije.

O autorstvu. Na temelju ocjene magistarskog rada, ocjene teme za disertaciju, uvida u dosadašnji znanstveni rad, uvjereno u pristupničino autorstvo

Povjerenstvo preporučuje Fakultetskom vijeću da prihvati temu disertacije pod naslovom Gluho dijete s umjetnom pužnicom i gluho dijete bez umjetne pužnice

pristupnice mr. sc. Branke Šindije.

Znanstveno povjerenstvo:

Dr. sc. Mihovil Pansini, red. prof. u miru Poliklinike SUVAG

predsjednik povjerenstva

Dr. sc. Marija Pozojević Trivanović, red. prof.

članica povjerenstva

Dr. sc. Vesna Mildner, docentica

članica povjerenstva

U Zagrebu 9. prosinca 2002.

Stručno povjerenstvo:

prof. dr. Mirko Gojmerac

prof. dr. Zrinjka Glovacki-Bernardi

prof. dr. Milica Gačić

FAKULTETSKOM VIJEĆU FILOZOFSKOG FAKULTETA U ZAGREBU

Na sjednici Fakultetskog vijeća održanoj 24. rujna 2002. imenovani smo u stručno povjerenstvo koje treba utvrditi ispunjava li mr. sc. Dragica Bukovčan uvjete propisane člankom 51. st. 1. Zakona o visokim učilištima za pristupanje izradi i obrani disertacije izvan doktorskog studija te može li se prihvatiti predložena tema disertacije pod naslovom Polileksički izrazi u jeziku struke na primjeru njemačkog jezika kriminalistike i kriminologije i mentorstvo prof. dr. sc. Zrinjke Glovacki-Bernardi. Na temelju uvida u priložene podneske stručno povjerenstvo podnosi Naslovu ovaj

I Z V J E Š T A J

Mr. sc. Dragica Bukovčan završila je 1976. godine na Filozofskom fakultetu u Zagrebu studij germanistike i anglistike. Na istome fakultetu stekla je 2001. godine akademski stupanj magistra znanosti iz znanstvenog područja humanističkih znanosti, polje jezikoslovlje. Naslov njezinog magistarskog rada glasi: Morfosintaktičke osobitosti jezika struke na primjeru korpusa njemačkog jezika kriminalističkih znanosti.

Kandidatkinja je u koautorstvu s prof. dr. Milicom Gačić objavila jedan znanstveni rad pod naslovom Osobitosti registra njemačkog jezika kriminologije nasilničkog kriminaliteta na leksičkoj, morfološkoj i sintaktičkoj razini (Suvremena lingvistika 47-48) te jedan stručni rad. Iz priložene dokumentacije povjerenstvo utvrđuje da je mr. sc. Dragica Bukovčan više od godinu dana radila kao istraživač na dva projekta Visoke policijske škole u Zagrebu i da je svojim prilozima sudjelovala na tri međunarodna znanstvena skupa.

Iz navedenoga ovo povjerenstvo je utvrdilo da mr. sc. Dragica Bukovčan zadovoljava sve uvjete članka 51., stavak 1. Zakona o visokim učilištima te joj se ispunjavanjem spomenutih formalnih uvjeta može odobriti tema i pristupanje izradi disertacije.

Tema disertacije mr. sc. Dragice Bukovčan je Polileksički izrazi u jeziku struke na primjeru njemačkog jezika kriminalistike i kriminologije.

Kandidatkinja je priložila opširan i dobro razrađen nacrt za svoj doktorski rad koji bi se sastojao od četiri veća poglavlja.

U prvome će se osvrnuti na opće teorijske postavke u lingvističkim poddisciplinama jezik struke, frazeologija i terminologija, tj. kako se u njima tretiraju dvočlani i višečlani izrazi. Drugo poglavlje obuhvatit će lingvističku analizu prikupljenog korpusa polileksičkih termina iz područja kriminalistike i kriminologije pomoću kompjutorskog programa za obradu velikih korpusa Word Smith Tools. Posebnu pozornost kanditadkinja će posvetiti semantičkim implikacijama različitih odnosa zavisnosti komponenata polileksičkih izraza, a kontrastivnom analizom utvrdit će značenjske razlike i sličnosti spomenutih izraza u dva pravna sustava, njemačkom i hrvatskom.

U trećem poglavlju autorica namjerava izraditi metodološki okvir za proučavanje frazeologije jezika struke te dati odgovor na pitanje, postoji li uopće posebna frazeologija jezika struke, te ako postoji, kako ju lingvistički opisati.

Četvrto poglavlje pružit će cjeloviti popis i kontrastivni opis potvrđenih polileksičkih stručnih izraza na njemačkom jeziku i njihovih prijevoda na hrvatski jezik.

Članovi stručnog povjerenstva uvjereni su da će teza Polileksički izrazi u jeziku struke na primjeru njemačkog jezika kriminalistike i kriminologije, ako bude realizirana kako je izložena u sinopsisu, biti značajan prilog izučavanju jezika struke, pogotovo jezika i terminologije kriminalistike koji u nas predstavljaju prilično neobrađeno područje. Povjerenstvo smatra da je kandidatkinja mr. sc. Dragica Bukovčan, pored toga što ispunjava formalne uvjete svojim dosadašnjim znanstvenim i stručnim radovima dokazala da je pripravna znanstveno i suvremenom metodologijom izraditi doktorski rad pod gornjim naslovom.

Članovi stručnog povjerenstva drže da je predloženi mentor prof. dr. Zrinjka Glovacki-Bernardi prikladan mentor kandidatkinji koji će joj pomoći da svoju disertaciju izradi na odgovarajućoj znanstvenoj razini.

U Zagrebu, 4. prosinca 2002.

Članovi stručnog povjerenstva:

prof. dr. Mirko Gojmerac

prof. dr. Zrinjka Glovacki-Bernardi

prof. dr. Milica Gačić

Stručno povjerenstvo za provjeru uvjeta

mr. sc. Mazlloma Kumnove za pristupanje

izradbi i obrani disertacije izvan doktorskog

studija i prihvaćanje predložene teme

FAKULTETSKOM VIJEĆU

FILOZOFSKOG FAKULTETA

Imenovani na sjednici Fakultetskog vijeća održanoj 18. rujna 2002. u Stručno povjerenstvo koje će provjeriti zadovoljava li mr. sc. Mazllom Kumnova uvjete propisane člankom 51. st. 1. Zakona o visokim učilištima za pristupanje izradbi i obrani disertacije izvan doktorskog studija te može li se prihvatiti tema disertacije pod naslovom Albanska teorija i praksa nastave književnosti u 20. stoljeću, podnosimo Vijeću ovo

IZVJEŠĆE

Mr. sc. Mazllom Kumnova rođen je 1946. u Đakovi (Kosovo). U rodnom gradu je završio osnovnu školu i gimnaziju. Na Filozofskom fakultetu Sveučilišta u Prištini studirao je albanski jezik i književnost te diplomirao 1968. Godine 1975. upisao je dvogodišnji poslijediplomski studij iz metodike nastave književnosti u Odsjeku za kroatistiku Filozofskog fakulteta u Zagrebu. Obranio je magistarski rad 1981. i postao magistar znanosti iz područja metodike, s osobitim obzirom na metodiku nastave književnosti. Upisan je u registar znanstvenih djelatnika u Hrvatskoj, a također i na Kosovu te Republici Albaniji. Nastavio se baviti znanstveno-istraživačkim radom i nakon magisterija. Vodio je više znanstvenih projekata na Kosovu. Osamnaest je godina radio kao savjetnik u Međuopćinskom zavodu za školstvo. Nekoliko je godina radio u Organizacijskom odboru samostalne izobrazbe na Kosovu. Bio je tri godine ravnatelj Pedagoškog instituta (znanstvene ustanove) u Prištini. Tri je godine bio predavač na Visokoj pedagoškoj školi u Prištini. U četiri zadnje godine (1998-2002) radio je kao politički i administrativni dužnostnik (zastupnik, župan, gradonačelnik itd.), ali i neprekidno kao znanstveni istraživač u projektima s potporom međunarodnih ustanova.

Objavio je četrdesetak znanstvenih i stručnih radova iz metodike nastave albanskog jezika i književnosti. Autor je triju udžbenika književnosti. Čitanka za

sedmi razred osnovnih škola u višegodišnjoj je uporabi na Kosovu i u Republici Albaniji. Glavni je urednik časopisa «Pedagogu». Napisao je poveći broj recenzija knjiga (nekoliko i u Hrvatskoj). Uskoro mu izlazi iz tiska knjiga Neka pitanja nastave književnosti (na albanskom jeziku).

Odlično zna hrvatski jezik što je dokazao na ispitima tijekom poslijediplomskog studija u Odsjeku za kroatistiku Filozofskog fakulteta u Zagrebu. Služi se svjetskim jezicima: engleskim, ruskim, francuskim i talijanskim.

Za disertaciju je mr. sc. Mazllom Kumnova predložio temu Albanska teorija i praksa književnog odgoja i izobrazbe u 20. stoljeću. U preglednom i iscrpnom sinopsisu disertacije najavljuje da će u disertaciji pokloniti posebnu pozornost pregledu teorije književnog odgoja i izobrazbe na albanskom jeziku tijekom 20. stoljeća (ponajprije u prva dva desetljeća, te u razdobljima 1920-1945, 1945-1990. i 1990-2000). Planirao je vrlo pomnjivo istraživanje izvanškolskoga (uglavnom obiteljskoga) odgajanja i izobrazbe mladeži te uloge književnosti u tom odgoju i izobrazbi što se u bližem ili širem europskom okruženju obično ističe kao iskonska specifičnost albanske kulture. Nastojat će dokazati postojanje tradicionalnih ovisnosti recepcije i produkcije albanske književnosti, posebice pojedinih književnih vrsta, odnosno sociološke, psihološke i pedagoške utjecaje na nastanak i recepciju albanske književnosti. U posebnim će poglavljima kronološki predstaviti istraživanje nastave književnosti na albanskom jeziku u 20. stoljeću. Najavio je i veliko zanimanje za interakciju teorije i prakse književnoga odgoja i izobrazbe na albanskom jeziku.

Sve što je pristupnik jezgrovito usustavio u sinopsisu i dodatnim obrazloženjima daje čvrst temelj pretpostavci da će napraviti vrijedan znanstveni rad. Cjelovita obradba teme Albanska teorija i praksa književnog odgoja i izobrazbe u 20. stoljeću nedvojbeno je važna za hrvatsku znanost i zbog mnogih zemljopisnih, povijesnih i kulturnih relacija.

Zaključujemo: Pristupnik mr. sc. Mazllom Kumnova ispunjava uvjete iz članka 51. stavak 1. Zakona o visokim učilištima jer ima više od jednoga objavljenog znanstvenog rada iz tematike disertacije i višegodišnji neprekidni istraživački rad u znanstvenim ustanovama i na znanstvenim projektima, a tema disertacije, po našem sudu, sasvim je prihvatljiva. Stoga Vijeću predlažemo da se mr. sc. Mazllomu Kumnovi:

a) dopusti stjecanje doktorata znanosti izvan doktorskoga studija,

b) da se prihvati predložena tema disertacije Albanska teorija i praksa književnog odgoja i izobrazbe u 20. stoljeću i

c) da disertaciju piše pod vodstvom mentora prof. dr. Vlade Pandžića.

Stručno povjerenstvo:

_____________________________

(Prof. dr. sc. Vlado Pandžić, predsjednik)

______________________________

(Prof. dr. sc. Josip Silić, član)

________________________________

(Akademik Aleksandar Stipčević, član)

Zagreb, 10. studenog 2002.

Dr.sc. Marijan Maticka, izv. prof.

Dr.sc. Božena Vranješ- Šoljan, izv. prof.

Dr. sc. Mira Kolar, red. prof.

Predmet: mr.sc. Alber Bing - prijava disertacije

Fakultetskom vijeću

Filozofskog fakulteta u Zagrebu

Fakultetsko vijeće Filozofskog fakulteta u Zagrebu na sjednici od 18. srpnja 2002. godine donijelo je Odluku (04-6-57-2002.) kojom smo imenovani u Stručno povjerenstvo sa zadatkom utvrditi zadovoljava li mr. sc. Albert Bing uvjete propisane člankom 51. st. 1. Zakona o visokim učilištima za pristupanje izradi i obrani disertacije izvan doktorskog studija te da li se može prihvatiti tema disertacije pod naslovom “Hrvatsko-američki odnosi 1991.-1995.” kao i mentor dr. sc. Marijan Maticka, izv. profesor. Na temelju uvida u priloženu dokumentaciju podnosima Fakultetskom vijeću slijedeći

I Z V J E Š T A J

Mr.sc. Alber Bing podnio je 13. svibnja 2002. zahtjev za odobrenje izrade i obrane disertacije izvan doktorskog studija pod naslovom “Hrvatsko-američki odnosi 1991.-1995.” . Uz zahtjev je priložio: životopis i popis objavljenih radova, preslike diploma o završenom dodiplomskom (diplomirani historičar i filozof) i poslijediplomskom studiju (magistar humanističkih znanosti, polje povijest), potvrdu o zaposlenju i sinopsis disertacije.

Mr. sc. A.Bing rođen je 6. prosinca 1956. u Novom Sadu. Osnovnu školu i gimnaziju te fakultetske studije završio je u Zagrebu. Diplomirao je 1985., a magistrirao je 1999. godine radom pod naslovom “Američki način života u zagrebačkom dnevnom listu ‘Obzor’ 1929.-1933. godine”. Zaposlen je u Hrvatskom institutu za povijest na znanstveno-istraživačkom projektu ”Stvaranje Republike Hrvatske i Domovinski rat”, posebice na temi o vanjskoj politici republike Hrvatske od 1991. do 1998.

Stručno povjerenstvo na temelju predložene dokumentacije utvrđuje:

1. Mr.sc. A. Bing ima akademski stupanj magistra znanosti iz humanističkih znanosti, polje povijest.

2. Mr.sc. A Bing zaposlen je u Hrvatskom insititutu za povijest u Zagrebu na radnom mjestu istraživača i sudjeluje na redovitom znanstvenoistraživačkom projektu ”Stvaranje Republike Hrvatske i Domovinski rat”. Zaposlen je od 1. kolovoza 2001. godine, dakle više od godine dana.

3. Mr.sc. A. Bing ima objavljen izvorni znanstveni članak iz tematike disertacije u časopisu koji se vrednuje kao časopis sa priznatom međunarodnom recenzijom (“O amričkom utjecaju u Hrvatskoj”, Radovi , Zavod za hrvatsku povijest, Zagreb, 32-33/ 1999.-2000., 161-178.)

Mr.sc. A. Bing predložio je kao temu disertacije “Hrvatsko-američki odnosi 1991.-1995.”. Iz sinopsisa se razabire da kandidat želi posebno istražiti i vrednovati hrvatsko-američke odnose u kontekstu raspada SFR Jugoslavije i uspostave samostalne hrvatske države. Pri tome smatra da je važno razmotritite hrvatsko- asmeričke odnose kroz izravne aktivnosti diplomacije, ali i u širem kontekstu imajući uvijek u istraživačkom fokusu međuodnost. Vremensko razdoblje istraživanja omeđeno je od borbom za međunarodno priznanje Republike Hrvatske i vojno-policijskim operacijama “Bljesak” i “Oluja” , što svakako čini određenu zatvorenu, za istraživanje pogodnu cjelinu. Istraživanje utemeljuje na dostupnom arhivskom gradivu raznih institucija - državnih organa, međunarodnih i domaćih udruga, zatim tiskanim dokumenti te hrvatskom i američkom dnevnom i tjednom tisku.

Na temelju ukupnog uvida u predloženu dokumentaciju Stručno povjerenstvo zaključuje:

1. Mr.sc. A. Bing zadovoljava uvjete članka 51. st. 1. Zakona o visokim učilištima za pristupanje izradi i obrani disertacije izvan doktorskog studija.

2. Tema disertacije je opravdana jer je usmjerena na istraživanje problematike koja dosada nije znanstveno istraživana, a važna je za rekonstrukciju zbivanja oko uspostave samostalne i međunarodno priznate Republike Hrvatske te ocjenu Domovinskog rata.

3. S obzirom na područje istraživanja (povijesni sadržaji) Filozofski fakultet u Zagrebu ovlašten je provesti postupak oko disertacije.

4. Za mentora se predlaže dr.sc. Zdenko Radelić, Hrvatski institut za povijest, voditelj projekta “Stvaranje Republike Hrvatske i Domovinski rat”.

Predlažemo,dakle, Fakultetskom vijeću Filozofskog fakulteta u Zagrebu da u skladu s člankom 51. st. 1. Zakona o visokim učilištima prihvati prijavu disertacije mr.sc. Alberta Binga pod naslovom “Hrvatsko-američki odnosi 1991.- 1995.” i odredi mu za mentora dr.sc. Zdenka Radelića, višeg znanstvenog suradnika u Hrvatskom institutu za povijest.

U Zagrebu, 1. prosinca 2002.

Dr.sc. Marijan Maticka, izv. prof

Dr.sc. Božena Vranješ-Šoljan, izv. prof.

Dr.sc. Mira Kolar, red. prof.

Dr.sc. Marijan Maticka, izv. prof.

Dr.sc. Drgao Roksandić, izv. prof.

Dr.sc. Božena Vranješ-Šoljan, izv. prof.

Predmet: mr.sc. Krešimir Regan - prijava disertacije

Fakultetskom vijeću

Filozofskog fakulteta u Zagrebu

Fakultetsko vijeće Filozofskog fakulteta u Zagrebu na sjednici od 18. srpnja 2002. godine donijelo je Odluku (04-6-68-2002.) kojom smo imenovani u Stručno povjerenstvo sa zadatkom utvrditi zadovoljava li mr. sc. Krešimir Regan uvjete propisane člankom 51. st. 1. Zakona o visokim učilištima za pristupanje izradi i obrani disertacije izvan doktorskog studija te da li se može prihvatiti tema disertacije pod naslovom”Srpska politika u Banovini Hrvatskoj” kao i mentor dr. sc. Marijan Maticka, izv. profesor. Na temelju uvida u priložene dokumente podnosimo Fakultetskom vijeću slijedeći

I Z V J E Š T A J

Mr.sc. Krešimir Regan podnio je 27. svibnja 2002. zahtjev za odobreneje izrade i obrane disertacije izvan doktorskog studija i predložio temu “Srpska politika u Banovini Hrvatskoj”. Uz zahtjev priložio je životopis i popis objavljenih radova, bilježnički ovjerene preslike diploma o završenom dodiplomskom (profesor geografije i povijesti) i poslijediplomskom studiju (magistar znanosti, zananstveno područje humanističke znanosti, polje povijest), potvrdu o zaposlenju i istraživačkom radu i sinopsis disertacije.

Mr. sc. Krešimir Regan rođen je 23. lipnja 1974. u Zagrebu. Osnovnu školu i gimnaziju završio je u Zagrebu. Diplomirao je 1998. studij geografije i povijesti kojeg zajednički organiziraju i izvode Prirodoslovno-matematički fakultet i Filozofski fakultet u Zagrebu. Magistrirao je 2002. godine radom “Ujedinjavanje teritorija Banovine Hrvatske - Teritorijalno ujedinjenje Savske i Primorske banovine s osam novodobivenih kotara”. Zaposlen je od 1999. u Hrvatskoj demokratskoj zajednici kao voditelj arhiva HDZ-a, a od 2000. u Leksikografskom zavodu”Miroslav Krleža” kao znanstveni novak.

Stručno povjerenstvo na temelju predloženih dokumenata utvrđuje:

1. Mr. sc. K. Regan ima znanstveni stupanj magistra znanosti iz humanističkih znanosti, polje povijest.

2. Mr. sc. K. Regan zaposlen je u Leksikografskom zavodu “Miroslav Krleža” od 1. lipnja 2000. godine, s prekidom za vrijeme služenja vojnog roka, tj. ukupno više od godine dana, i sudjeluje kao znanstveni novaku radu na projektu “Provjera hrvatskih podataka u leksikografskim izdanjima” s glavnim istraživačem akademikom Daliborom Brozovićem.

Mr.sc. K. Regan predložio je za temu disertacije problematiku pod naslovom “Srpska politika u Banovini Hrvatskoj”. Radi se o kratkom, ali suštinski važnom razdoblju hrvatske povijesti, tj. razdoblju od 1939. do 1941. kada je uspostavljena Banovina Hrvatska i kada se uz entuzijazam u povodu njenja osnivanja javljaju i razni otpori njenom saživljavanju i funkiconiranju. Iz sinopsisa se razabire da kandidat namjerava odgovoriti na pitanja kako su srpske stranke koja su djelovale ili imale utjecaja u Banovini Hrvatskoj (a misli se na široku lepezu od Samostalne demokratske stranke koja je u koaliciji sa Hrvatskom seljačkom strankom, preko stranka tzv. Udružene oppozicije, do režimske Jugoslavenske radikalne zajednice), zatim razni pokreti i udruženja te Srpske pravoslavna crkva djelovali u uvjetima novouspostavljenog uređenja države. Kandidat smatra da treba utvrditi sve specifičnosti, političke, organizacijske, ali i geografske te tako doći do ocjene o djelovanju srpskih činitelja u Banovini Hrvatskoj. Osnovu za izradu disertacije vidi u arhivskim fonmdovima u Hrvatskom državnom arhivu, dostupnoj građi izvan Republike Hrvatske, tiskanim izvorima, prije svega statističkim podacima te onodobnom novinskom tisku, a zatim i memoarskim zapisima.

Na temelju uvida u predloženu dokumentaciju Stručno povjerenstvo zaključuje:

1. Mr.sc. Krešimir Regan zadovoljava uvjete iz članka 51. st. 1. Zakona o visokim učilištima za pristupanje izradi i obrani disertacije izvan doktorskog studija. Stekao je,naime, akademski stupanj magistra humanističkih znanosti, polje povijest i i ima više od godine dana istraživačkog rada u Leksikografskom zavodu “Miroslav Krleža”.

2. Tema disertacije je opravdana jer je usmjerena na istraživanje historiografski nedovoljno objašnjenih političkih prilika i događanja nakon uspostavljanja Banovine Hrvatske.

3. S obzirom na područje istraživanja (povijesna problematika) i istraživački pristup utemeljen u metodama znanosti o povijesti, Filozofski fakultet u Zagrebu ovlašten je provesti postupak oko disertacije.

4. Za mentora se predlaže dr.sc. Marijan Maticka, izv. profesor iz predmeta Hrvatska povijest u XX. stoljeću.

U Zagrebu, 1. prosinca 2002.

Dr.sc. Marijan Maticka, izv. prof.

Dr.sc. Drago Roksandić, izv. prof.

Dr.sc. Božena Vranješ-Šoljan, izv. prof.

Dr.sc. Marijan Maticka, izv. prof.

Dr.sc. Ivo Maroević, red. prof.

Dr.sc. Mira Kolar, red. prof.

Predmet: mr. sc. Dubravka Peić Čaldarović - prijava disertacije

Fakultetskom vijeću

Filozofskog fakulteta u Zagrebu

Fakultetsko vijeće Filozofskog fakulteta u Zagrebu na sjednici od 17. lipnja 2002. godine donijelo je Odluku (04-6-48-2002.) kojom smo imenovani u Stručno povjerenstvo sa zadatkom utvrditi zadovoljava li mr. sc. Dubravka Peić Čaldarović uvjete propisane člankom 51. st. 1. Zakona o visokim učilištima za pristupanje izradi i obrani disertacije izvan doktorskog studija te da li se može prihvatiti tema disertacije pod naslovom “Razvoj građanskog društva i djelovanje kulturnih institucija u Hrvatskoj 1918. - 1941. (primjer Hrvatskog narodnog muzeja)” kao i mentor dr.sc. Marijan Maticka, izv. profesor. Na temelju uvida u priloženu dokumentaciju podnosimo Fakultetskom vijeću slijedeći

I Z V J E Š T A J

Dubravka Peić Čaldarović podnijela je 24. travnja 2002. zahtjev za odobrenje postupka izrade i obrane disertacije izvan doktorskog studija pod naslovom “ Razvoj građanskog društva i djelovanje kulturnih institucija u Hrvatskoj 1918. - 1941. (primjer Hrvatskog narodnog muzeja)”. Uz zahtjev je priložila: životopis , popis objavljenih radova i separate radova, bilježnički ovjerene preslike diploma o završetku dodiplomskog (profesor povijesti i sociologije) i poslijediplomskog studija (magistar humanističkih znanosti , polje povijesti) i sinopsis disertacije.

Mr.sc. D. Peić Čaldarović rođena je 10. kolovoza 1955. u mjestu Dubrava kraj Vrbovca. Državljanka je Republike Hrvatske. Maturirala je 1974. u XVI. (jezičnoj) gimnaziji u Zagrebu, diplomirala je 1980., a magistrirala 1996. na Filozofskom fakultetu u Zagrebu s radom “Ženska profesionalna udruženja u Hrvatskoj 1918. - 1941.”. Bila je zaposlena u osnovnoj školi u Zagrebu, Historijskom arhivu u Karlovcu, Muzeju revolucije naroda Hrvatske u Zagrebu. Od 1991. radi kao kustosica u Hrvatskom povijesnom muzeju u Zagrebu u zvanju više kustosice.Članica je u profesionalnim udruženjima sa područja muzeologije, povijesti i sociologije te je aktivno sudjelovala na domaćim i međunarodnim stručnim i znanstvenim skupovima.

Stručno povjerenstvo na temelju predloženih dokumenata utvrđuje:

1. Mr. sc. D. Peić Čaldarović ima akademski stupanj magistra znanosti iz područja humanističkih znanosti, polje povijest.

2. Mr.sc. D. Peić Čaldarović autorica je i ima objavljene znanstvene radove iz tematike disertacije u časopisima koji se vrednuju kao časopisi sa priznatom međunarodnom recenzijom: Teorijski aspekti historije žena i ženskih studija, Radovi , Zavod za hrvatsku povijest, Zagreb, 29/1996., 273-287; Osnovne karakteristike profesionalne djelatnosti žena u Hrvatskoj između dvaju svjetskih ratova (1918.-1941.), Časopis za suvremenu povijest , Hrvatski institut za povijest, Zagreb, 3/1997., 491-503. Navodimo i članak: Uloga Narodnog muzeja u procesu nacionalne integracije 1835.-1918., Muzeologija, Muzejski dokumentacijski centar, Zagreb, 37/2000., 106-119.

Mr.sc. D. Peić Čaldarović predložila je kao temu disertacije “Razvoj građanskog društva i djelovanje kulturnih institucija u Hrvatskoj 1918.-1941. (primjer Hrvatskog narodnog muzeja)”. Iz sinopsisa se razabire da težište rada želi staviti na međuodnose hrvatske političke povijesti razdoblja od 1918. do 1941. s istodobnim procesima u kulturi. Hrvatski narodni muzej u Zagrebu čini joj se kao paradigmatična institucija prilikom odgovora na pitanje “koliko je i na koji način muzejska institucija pratila odnosno mogla utjecati na procese postupnog razvoja građanskog društva na području Hrvatske, u pojedinim njihovim fazama i aspektima”. Kandidatkinja pretpostavlja da će odgovarajući na to pitanje postići sadržajno obogaćenje postojećih historiografskih spoznaja, dati prinos historiografskom utemeljenju relevantnih muzeoloških spoznaja te na nivou metoda ostvariti inovacije u smislu interdisciplinarnog pristupa, posebice povezivanja metoda povijesne znanosti s postulatima muzeologije. Za izradu disertacija predviđa koristiti se gradivom iz fondova Hrvatskog državnog arhiva, Arhiva HAZU, arhiva muzejskih institucija i onodobnog tiska. Dakako, predviđa i konzultiranje postojeće literature.

Stručno povjerenstvo na temelju svega izloženog zaključuje:

1. Mr.sc. D. Peić Čaldarović zadovoljava uvjete članka 51. st. 1. Zakona o visokim učilištima za pristupanje izradi i obrani disertacije izvan doktorskog studija.

2. Tema disertacije je opravdana jer je usmjerena na nedovoljno istraživane procese u hrvatskom društvu prve polovice XX. stoljeća i pridonosi širenju saznanja u području historiografije i muzeologije.

3. S obzirom na područje istraživanja (povijest i muzeologija), Filozofski fakultet u Zagrebu ovlašten je provesti postupak obrane disertacije.

4. Za mentora se predlaže dr. sc. Marijan Maticka, izv. profesor i , kao komentor, dr.sc. Ivo Maroević, red. profesor.

Fakultetskom vijeću Filozofskog fakulteta u Zagrebu predlažemo dakle, da u skladu s člankom 51. st. 1. Zakona o visokim učilištima prihvati prijavu disertacije mr.sc. Dubravke Peić Čaldarović pod naslovom “Razvoj građanskog društva i djelovanje kulturnih institucija u Hrvatskoj 1918.-1941. (primjer Hrvatskog narodnog muzeja) i odredi joj za mentora dr.sc. Marijana Maticku, izv. profesora i komentora dr.sc. Ivu Maroevića, red. profesora.

U Zagrebu 1. prosinca 2002.

Dr.sc. Marijan Maticka, izv. prof.

Dr.sc. Ivo Maroević, red. prof.

Dr. sc. Mira Kolar, red. prof.

dr. sc. Darja Maslić Seršić, doc.

dr. sc. Alija Kulenović, red. prof.

dr. sc. Željko Jerneić, doc.

Zagreb, 16.12.2002.

Fakultetsko vijeće

Filozofski fakultet u Zagrebu

Predmet: Mišljenje o podobnosti mr. sc. Ive Šverko za pristupanje izradi i obrani doktorske disertacije izvan doktorskog studija i ocjena predložene teme disertacije.

Fakultetsko vijeće Filozofskog fakulteta u Zagrebu, odlukom br. 04-6-117-2002. donesenom na sjednici održanoj 11.11. 2002., imenovalo nas je u stručno povjerenstvo sa zadaćom da ocijenimo zadovoljava li mr. sc. Iva Šverko uvjete propisane člankom 51. stavkom 1. Zakona o visokim učilištima za pristupanje izradi i obrani disertacije izvan doktorskog studija, te prosudimo može li se prihvatiti tema disertacije pod naslovom "Profesionalni interesi u funkciji dobi i spola: evaluacija sfernog modela" i uz mentorstvo prof. dr. sc. Alije Kulenovića. Zamolbi za pokretanje postupka kandidatkinja je priložila kompletnu potrebnu dokumentaciju temeljem čijeg proučavanja podnosimo Fakultetskom vijeću ovaj

I Z V J E Š T A J

Mr. sc. Iva Šverko rođena je 1971. godine u Zagrebu gdje je završila osnovnu i srednju školu. Psihologiju je diplomirala s odličnim uspjehom 1996. godine na Odsjeku za psihologiju Filozofskog fakulteta u Zagrebu. Iste je godine na našem fakultetu upisala i postdiplomski studij znanstvenog usavršavanja iz psihologije. Završila ga je 2002. godine obranom magistarskog rada pod naslovom "Struktura profesionalnih interesa u funkciji dobi". Od jeseni 2000. godine zaposlena je kao znanstveni novak na Institutu društvenih znanosti "Ivo Pilar", trenutno u svojstvu mlađeg asistenta na projektu "Istraživanje ugroženih skupina" čiji je voditelj dr. sc. Ljiljana Kaliterna. U okviru projekta "Profesionalno savjetovanje i informiranje" (1996.-2000.) sudjelovala je u izradi tiskanih i elektronskih publikacija vezanih uz izbor zanimanja, na adaptaciji Hollandovog upitnika samoprocjene profesionalnih interesa, te na implementaciji Školskog programa profesionalnog razvoja. S još četvero suradnika izradila je znanstveni rad s temom evaluacije sustava profesionalnog savjetovanja putem Interneta koji je ove godine objavljen u međunarodno recenziranom časopisu. Pohađala je više seminara i kongresa iz područja profesionalnog savjetovanja, a s priopćenjima je sudjelovala u radu tri međunarodna znanstveno-stručna skupa. Za istraživački rad pod naslovom "Odljev mozgova u Hrvatskoj: uloga motivacijskih činitelja" nagrađena je 1996. godine Rektorovom nagradom za najbolji studentski rad. U toku postdiplomskih studija bila je nositelj stipendije Instituta Otvoreno društvo Hrvatska.

Izneseni podaci pokazuju da Iva Šverko ima akademski stupanj magistra znanosti iz odgovarajućeg znanstvenog područja te traženo istraživačko iskustvo, odnosno zadovoljava uvjete članka 51. stavak 1. Zakona o visokim učilištima za pristupanje izradi i obrani disertacije izvan doktorskog studija.

Tema predložene disertacije spada u široko područje istraživanja radne motivacije, posebno zakonitosti profesionalnog razvoja i profesionalnih izbora. Pritom su u središtu pažnje profesionalni interesi. Profesionalni interesi, poput interesa općenito, jesu motivatori ponašanja prema određenim aktivnostima o kojima pojedinac ima afektivan stav. Zato su važan temelj i u objašnjenju radnog ponašanja. Profesionalni interesi usmjeruju pojedinca prema određenom zanimanju, potiču ga da se bavi aktivnostima vezanima uz to zanimanje i da u njima uživa, motiviraju ga da se školuje i obrazuje u tom području djelatnosti, potiču ga da se informira o konkretnom zanimanju i pripadajućim obrazovnim programima. Da bi se predvidjeli ovi aspekti ponašanja, važno je znati kako mjeriti profesionalne interese, a prije toga, poznavati njihovu strukturu. Predložena tema i ciljevi disertacije trebali bi doprinijeti upravo ovim spoznajama.

Na dvadesetak stranica uvoda priloženog nacrta istraživanja kandidatkinja vrlo detaljno i sustavno opisuje suvremene tipologije profesionalnih interesa. Sve su one proizašle iz Hollandove teorije profesionalnih interesa s kraja 50-ih godina prošlog stoljeća. Prema ovoj teoriji koja je široko prihvaćena i u psihološkoj praksi, postoji 6 tipova profesionalnih interesa: realistički, istraživački, umjetnički, socijalni, poduzetnički i konvencionalni tip. Prema istoj tipologiji mogu se klasificirati i radne okoline. Profesionalni izbor, pa tako i profesionalno savjetovanje pojedinca, temelji se na usklađivanju njegovih profesionalnih interesa s radnom okolinom prema navedenoj tipologiji. Danas svi najpoznatiji instrumenti za mjerenje profesionalnih interesa izražavaju rezultat u skladu s Hollandovom tipologijom. S druge strane, naravno, postoje sukladne klasifikacije zanimanja.

Holland je uočio kako postoji veća srodnost među nekim tipovima interesa, nego među drugima. Odnos među tipovima interesa prikazuje grafički, postavivši pojedine interese na obod kružnice redoslijedom koji oslikava njihovu međusobnu sličnost. Smatra kako je struktura profesionalnih interesa cirkularna, odnosno da se odnos među pojedinim tipovima može prikazati heksagonom u kojem se pojedini tipovi interesa nalaze na vrhovima heksagona i u kojem bliskost tipova u prostoru odražava njihovu pojmovnu sličnost. Tako interesi mogu biti susjedni, preskočni i suprotni. Začetnik drugog, hijerarhijskog, modela Hollandovih profesionalnih interesa je Gatti, a izmjene su predložili 90-ih godina Rounds i Tracey. Prema hijerarhijskom modelu, sukladni profesionalni interesi formiraju tri klastera. Rezultati brojnih empirijskih provjera općenito pokazuju prihvatljivost cirkularnog modela profesionalnih interesa u američkoj kulturi, te bolju primjenjivost hijerarhijskog modela u drugim zemljama. Također, nije potvrđena niti spolna univerzalnost navedenih modela, niti na razini spolnih razlika u strukturi profesionalnih interesa, niti na razini procesa strukturiranja profesionalnih interesa.

Kandidatkinja opisuje i druge izvedenice opisanih modela, poput cirkumpleks modela i preciznog cirkumpleks modela, kao i dimenzionalne ili faktorske pristupe izučavanju strukture profesionalnih interesa. Na posljetku detaljno opisuje model čiju empirijsku provjeru planira u predloženoj disertaciji te opisuje mjerni instrument koji predstavlja njegovu operacionalizaciju. Radi se o sfernom modelu profesionalnih interesa kojeg su predstavili Tracey i Rounds sredinom 90-ih godina prošlog stoljeća, dorađivali ga, a posljednju inačicu objavio je ove godine Tracey u uglednom časopisu Journal of Vocational Behavior. Model je nastao sustavnim izučavanjem Hollandovog cirkularnog modela i njegovim uspoređivanjem s Gattijevim hijerarhijskim modelom.

Tracey i Rounds su utvrdili tri latentne dimenzije koje se nalaze u podlozi sviđanja pojedinih zanimanja: dimenziju ljudi-stvari i dimenziju podaci-ideje koje određuju cirkularnu strukturu Hollandove tipologije, te dimenziju prestiža koja je novost u području ispitivanja strukture profesionalnih interesa. Prestiž zanimanja manifestira se u socioekonomskom statusu koji zanimanje omogućava, u dužini školovanja, težini radnih zadataka te odgovornosti na poslu. Pretpostavljene dimenzije su ortogonalne i definiraju sferu ili kuglu profesionalnih interesa. U «ekvatoru» sfernog modela smještena je bazična cirkularna struktura profesionalnih interesa, određena sa osam, umjesto s uobičajenih šest tipova interesa. Ta bazična cirkularna struktura srednjeg je stupnja prestiža, a kako stupanj prestiža raste ili pada, odnosno kako se približavamo «polovima» kugle profesionalnih interesa, tako je i cirkularna struktura osam tipova interesa sve manje diferencirana. Opisani model unosi nekoliko promjena u područje psihologije izbora zanimanja: (1) ističe činjenicu da je prestiž važan aspekt profesionalnih interesa i da treba biti mjeren upitnicima profesionalnih interesa; (2) umjesto općeprihvaćenih šest Hollandovih teorijskih tipova interesa, definira osam bazičnih empirijskih tipova interesa i (3) naglašava da važnost bazičnih profesionalnih interesa opada kako stupanj prestiža raste ili pada.

Dosadašnje empirijske provjere potvrdile su postojanje dimenzije prestiža i sferni model profesionalnih interesa, ali su ukazale na metodološke i teorijske nedostatke mjernih instrumenata koji su u njima korišteni. Stoga nedavne studije prije svega nastoje adekvatno operacionalizirati predloženi model. Rezultat je Personal Globe Inventory ili PGI upitnik koji je konstruirao Tracey (2002). Formulirao je algoritam koji minimalizira euklidske distance uzevši u obzir istovremeni položaj na plaštu i udaljenost od ishodišta u trodimenzionalnom prostoru od određene točke. Te su točke položaji 18 pretpostavljenih skala sfernog modela: 8 raspoređenih oko «ekvatora», 4 na gornjoj polutci, 4 na donjoj polutci te na svakom «polu» po jedna. Tako se PGI upitnik sastoji od 18 skala interesa koje reprezentiraju tri ortogonalne dimenzije strukture interesa: dimenzije ljudi-stvari i podaci-ideje i dimenziju prestiža. Svih 18 skala interesa jednako je udaljeno od ishodišta trodimenzionalnog sustava formirajući sferu ili kuglu profesionalnih interesa. Rezultati ispitanika mogu se prikazati i grafički, cirkularnim prikazom pojedinih skala interesa u kojem udaljenost od ishodišta označava interes ispitanika za svaki pojedini tip interesa. Grafički cirkularni prikaz može se odnositi na 8 tipova interesa srednjeg prestiža ili na tipove interesa niskog ili visokog stupnja prestiža, ovisno o tome koji su interesi ispitanika najizraženiji. Nadalje, cirkularni graf upotpunjen je vektorom čiji položaj govori o dominantnom usmjerenju interesa, a dužina ukazuje na stupanj diferenciranosti profila interesa pojedinca, odnosno stupanj njegove profesionalne zrelosti.

Ovaj upitnik ogledalo je jedne suvremene i zrele teorije profesionalnih interesa te predstavlja novost u svijetu profesionalnog savjetovanja. Stoga će narednih godina vjerojatno privući istraživačku pažnju mnogih autora. Kandidatkinja je prepoznala ovaj trend, a predložena disertacija spadala bi u prve neovisne evaluacije PGI upitnika i sfernog modela profesionalnih interesa. Ukratko, kandidatkinja planira prevesti PGI upitnik, provjeriti opravdanost formiranja rezultata na skalama upitnika kombiniranjem čestica kao što to sugerira Tracey te utvrditi metrijska svojstva PGI upitnika na našem uzorku. Nadalje, planira provjeriti postojanje sferne strukture 18 specifičnih skala PGI upitnika, postojanje cirkularne strukture 6 Hollandovih dimenzija i 4 pola dimenzija ljudi-stvari i podaci-ideje, sve to posebno za različite mjere profesionalnih interesa (sviđanje zanimanja, sviđanje aktivnosti i procjena uspješnosti u aktivnostima). Osnovni problem istraživanja odnosi se na utvrđivanje promjena u strukturi profesionalnih interesa u funkciji dobi i spola ispitanika u okviru sfernog modela strukture interesa.

Struktura profesionalnih interesa bila bi utvrđena na uzorku ispitanika različite dobi, spola i stupnja diferenciranosti profesionalnih interesa. Ispitanici bi bili učenici osmog razreda osnovne škole, drugog i četvrtog razreda srednje škole, druge i četvrte godine studija te nezaposleni građani prijavljeni Hrvatskom zavodu za zapošljavanje. Njihov ukupan broj iznosio bi približno 2400, a u svakoj skupini bio bi podjednak broj muških i ženskih ispitanika. Uzorak će biti ispitan instrumentom Personal Globe Inventory (PGI) kojeg je Tracey predstavio u monografiji objavljenoj u časopisu Journal of Vocational Behavior 2002. godine. Upitnik se sastoji od dva dijela koji se mogu koristiti zasebno i zajedno. Jedan se dio sastoji od 108 ponuđenih zanimanja za koja ispitanik procjenjuje stupanj sviđanja. Drugi se dio sastoji od 113 aktivnosti za koje ispitanik procjenjuje (a) stupanj sviđanja i (b) vlastitu uspješnost u njima. Metrijske karakteristike ovog upitnika pokazale su se vrlo dobrima, no on je za sada validiran isključivo u SAD-u. Bit će primijenjena i modificirana verzija Rosenbergove skale samopoštovanja (Tracey, 1997), te Upitnik općih informacija o ispitaniku za procjenu nekih demografskih svojstava. Bit će korišten Objektivan pokazatelj prestiža, a to je trajanje obrazovnog programa za koji se ispitanik školuje ili planira školovati (učenici i studenti) ili kojeg je ispitanik završio (nezaposlene osobe). Kako bi saznala pridonosi li uvođenje prestiža u upitnike profesionalnih interesa određivanju kongruencije profesionalnih interesa pojedinca i njegove radne okoline, kandidatkinja planira koristiti subjektivni i objektivni pokazatelj sukladnosti. S tim ciljem bit će prikupljene izjave ispitanika o sukladnosti programa za koji se školuje i njegovih profesionalnih interesa te određeno objektivno slaganje ispitanikova obrazovnog programa i njegovih profesionalnih interesa.

Kandidatkinja vrlo detaljno opisuje planirane metode obrade podataka uz pojedini problem istraživanja i pokazuje upućenost u specifične statističke tehnike koje omogućuju provjeru formiranja dobivenih rezultata u oblike koje opisuju pojedini modeli strukture profesionalnih interesa. Načelno, planirane metode obrade podataka se odnose na multivarijatne analize koje uključuju primjenu eksploratorne i konfirmatorne faktorske analze, tehnike multidimenzionalnog skaliranja te Hubertov i Arabijev test redoslijeda.

Temeljem izloženog zaključujemo da istraživanje koje predlaže mr. sc. Iva Šverko može unaprijediti spoznaje u jednom važnom području psihologije te da predloženi nacrt disertacije udovoljava standardnim zahtjevima koji se takvom prilikom postavljaju u ovoj znanstvenoj grani. Predložena tema je znanstveno relevantna, a istraživanje isplanirano sukladno suvremenim metodološkim standardima u području istraživanja. Stoga predlažemo Fakultetskom vijeću da odobri mr. sc. Ivi Šverko izradu doktorske disertacije izvan doktorskog studija pod naslovom "Profesionalni interesi u funkciji dobi i spola: evaluacija sfernog modela" uz mentorstvo prof. dr. sc. Alije Kulenovića.

Stručno povjerenstvo:

dr. sc. Darja Maslić Seršić, doc.

dr. sc. Alija Kulenović, red. prof.

dr. sc. Željko Jerneić, doc.

Dr. sc. Božena Vranješ-Šoljan, predsjednica

Dr. sc . Marijan Maticka, član

dr. sc. Zdenko Radelić, član, Hrvatski institut za povijest

FAKULTETSKOM VIJEĆU

Filozofskog fakulteta u Zagrebu

Predmet: Ocjena doktorskog rada mr. sc. Miroslava Akmadže

Na sjednici održanoj 11. listopada 2002. godine Fakultetsko vijeće Filozofskog fakulteta Sveučilišta u Zagrebu izabralo je stručno povjerenstvo

za ocjenu doktorskog rada mr. sc. Miroslava Akmadže pod naslovom Oduzimanje imovine Katoličkoj crkvi od 1945. do 1966. godine i utjecaj na crkveno-državne odnose – primjer Nadbiskupije zagrebačke.

Stručno povjerenstvo o tome podnosi sljedeći

I Z V J E Š T A J

Doktorski rad mr. sc. Miroslava Akmadže napisan je na ukupno 311 stranica teksta s popisom izvora i literature, kraticama, tabličnim pregledima, dokumentima te zemljovidom vezanim uz sadržaj njegova rada.

Doktorski rad mr. sc. Miroslava Akmadže sadrži sljedeća poglavlja: Uvod; Opći prikaz odnosa Katoličke crkve i države 1945.-1966. godine; Oduzimanje imovine Katoličkoj crkvi po Zakonu o agrarnoj reformi i kolonizaciji 1945. godine; Oduzimanje imovine Katoličke crkve po Zakonu o konfiskaciji imovine i izvršenju konfiskacije iz 1945. godine; Utjecaj osnovnog Zakona o eksproprijaciji iz 1947. godine na oduzimanje crkvene imovine; Oduzimanje crkvene imovine po prvoj i drugoj nacionalizaciji; Problem povratka nacionaliziranih objekata u posjed Katoličke crkve; Zaključak.

Cilj doktorskog rada mr. sc. Miroslava Akmadže bio je istražiti koliki je bio utjecaj oduzimanja imovine Katoličke crkve na razvoj sveukupnih crkveno-državnih odnosa, odnosno koliko su drugi problemi u crkveno-državnim odnosima utjecali na odluku države da započne s procesom oduzimanja imovine Crkvi. Budući da je tema državno-crkvenih odnosa nedovoljno istražena, rad se poglavito oslanja na arhivsku građu, iz koje je pristupnik koristio sljedeće fondove: fond Komisije za odnose s vjerskim zajednicama, Osobni fond mons. Svetozara Ritiga, fond Komisije za agrarnu reformu i kolonizaciju NRH, Fond Komisije za nacionalizaciju pri Izvršnom vijeću sabora NRH te nekoliko fondova Nadbiskupskog arhiva u Zagrebu (Građa po Protokollium od 1945.-1966.; Građa iz fonda odvjetnika dr. Zlatka Kuntarića i spisi Nadarbine biskupije zagrebačke). Sam postupak provođenja oduzimanja imovine Katoličkoj crkvi prikazan je na primjeru područja Nadbiskupije zagrebačke. Kao razlog pristupnik ističe činjenicu da se radi o dostupnosti dokumentacije te također i o najvećoj crkvenoj oblasti u tadašnjoj Jugoslaviji u kojoj su se provodili svi oblici oduzimanja imovine.

U uvodnom dijelu rada autor objašnjava da je Nadbiskupija zagrebačka bila u središtu svih društvenopolitičkih zbivanja s obzirom na činjenicu da je nadbiskup zagrebački bio i predsjednik Biskupske konferencije pa se gotovo sva korespondencija između Crkve i države odvijala posredstvom nadbiskupa zagrebačkog. U ovom doktorskom radu analizira se područje Nadbiskupije kakvo je ona obuhvaćala u razdoblju 1945.-1966., a ne trenutno područje koje je izdvajanjem Požeške i Varaždinske biskupije smanjeno. Autor ističe da je težište njegova rada na provedbi Zakona o agrarnoj reformi i kolonizaciji iz 1945. i Zakona o nacionalizaciji najamnih zgrada i građevinskog zemljišta iz 1958. godine, ali se u jednom dijelu rada analizira i druge oblike oduzimanja imovine (Zakon o nacionalizaciji iz 1946., odnosno 1948. i Zakon o konfiskaciji iz 1945. i sl.). Svi zakoni kojima se oduzimala imovina, napominje autor, slični su pravni instituti, ali među njima ipak postoje razlike. Neki su bili kampanjski i vremenski ograničeni, drugi su pak bili dugoročni i primjenjivali su se od slučaja do slučaja.

Osim osvrta na korištenu dokumentarnu građu, u ovom dijelu rada autor je pokušao analizirati uzroke nepovjerenja između Katoličke crkve i države. Nepovjerenje je, kako ističe autor, bilo duboko i obostrano a proizlazilo je iz ateističke ideologije vlasti koju Crkva nije mogla prihvatiti.

U poglavlju koje razmatra odnos Katoličke crkve i države 1945.-1966. godine autor je kronološkim redom prikazao crkveno-državne odnose od 1945. do prekida diplomatskih odnosa sa Svetom Stolicom 1953. i od 1953. do 1966. godine. Prvo razdoblje autor označava najburnijim jer su već prvi potezi predstavnika nove vlasti vodili prema njihovu zaoštravanju. Dokaz tome bili su mnogobrojni incidenti od strane vlasti prema Crkvi na koje je Crkva odlučno odgovarala mobilizirajući svećenstvo i vjernike. Autor je na temelju dostupnih izvora detaljno prikazao sve oblike komuniciranja između komunističkog režima i katoličkog svećenstva koji su u pravilu završavali neuspješno, štoviše generirali su nove napetosti. Drugo je razdoblje, prema autoru, bilo obilježeno prekidom diplomatskih odnosa s Vatikanom i donošenjem Zakona o pravnom položaju vjerskih zajednica. Nakon toga odnosi između Crkve i države ušli su u mirniju fazu koja je rezultirala uspostavom diplomatskih odnosa s Vatikanom.

Središnji dio doktorskoga rada mr. sc. Miroslava Akmadže čine dijelovi III.-VI. U njima je analizirana provedba zakona na osnovu kojih je vlast provodila proces oduzimanja imovine Katoličkoj crkvi. U III. dijelu (str. 67-110) najprije se opisuje agrarna reforma kao mjera državne vlasti kojom se mijenjaju posjedovni odnosi i pravo vlasništva nad zemljom, a zatim se prikazuje kronologija donošenja samog zakona i njegova provedba na području Nadbiskupije zagrebačke. Kako su poljoprivredna zemljišta bila jedan od bitnih prihoda od kojih se Katolička crkva uzdržavala, striktna provedba spomenutog zakona, ističe pristupnik, dovela je Nadbiskupiju zagrebačku u težak materijalni položaj. Brojni dokumenti koje je autor iznio, svjedoče kako se sukob Crkve i vlasti odvijao na najvišoj razini. Predstavke i pastirska pisma bili su tek neki od oblika protesta kojima je nadbiskup Alojzije Stepinac izražavao duboko neslaganje s politikom koja je nastojala marginalizirati Crkvu u novom društvenopolitičkom poretku. Sama provedba agrarne reforme odvijala se u ozračju brojnih nesporazuma zbog različitog tumačenja Zakona. Autor ističe da je Katolička crkva u svojim tumačenjima Zakona nastojala što veći broj posjeda prikazati kao samostalne jedinke koje imaju pravo na dopušteni zemljišni maksimum, čemu su se vlasti protivile. U posebnom dijelu autor je prikazao prijepor Crkve i vlasti oko zemljišta obrazovnih ustanova (posebice sjemeništa) koje je Crkva smatrala prije svega vjerskim ustanovama, a vlasti – samo školom. U završnom dijelu iznesen je pregled oduzete imovine Katoličkoj crkvi na području Nadbiskupije zagrebačke. Iz raspoloživih dokumenata može se uočiti da je visina oduzetog zemljišta, nekretnina, zaliha i inventara svim crkvenim ustanovama bila vrlo velika, negdje gotovo i stopostotna pa je njezino daljnje funkcioniranje ovisilo prije svega od pomoći vjernika. U zaključku autor navodi da je agrarnom reformom država ostvarila svoj cilj, tj. slabljenje materijalnog položaja Katoličke crkve, te da je agrarna reforma bila možda i najbitniji čimbenik u razvoju crkveno-državnih odnosa u poratnom razdoblju.

U IV. dijelu doktorskog rada (str. 110-121) razlaže se Zakon o konfiskaciji imovine i njegova provedba. Obrazlažući temeljne značajke toga zakona, autor ističe da je konfiskacija bila i revolucionarna mjera prema osobama koje su smatrane neprijateljima, a mogla se provesti isključivo u slučajevima predviđenim zakonom. Kao najzorniji primjer provođenja konfiskacije pristupnik je prikazao oduzimanje Crkvi kinematografa «Prosvjeta» i Narodne tiskare na zagrebačkom Kaptolu.

Dok je u V. dijelu doktorskog rada (str. 121-126) autor razložio konkretne učinke Zakona o eksproprijaciji iz 1947. godine na oduzimanje crkvene imovine, te prikazao neke primjere na području Nadbiskupije zagrebačke, u VI., najsadržajnijem i ujedno najopsežnijem dijelu rada (str. 127-237) detaljno je prikazao oduzimanje crkvene imovine na osnovu Prve (god. 1946.-48.) i Druge (god. 1958.) nacionalizacije. Oba zakona, ističe autor, imala su dvostruki cilj: politički i gospodarski. Politički cilj bio je u skladu s komunističkom ideologijom koja se zalagala za ukidanje ili ograničavanje privatnog vlasništva, a gospodarski je bio nacionalizacijom priskrbiti državi materijalnu korist. Nakon što je izvršio analizu osnovnih pravnih akata i tijela za provedbu nacionalizacije, autor je dokumentirano prikazao dinamiku provedbe nacionalizacije najamnih zgrada i građevinskog zemljišta. Posebnu vrijednost ovoga dijela rada čini pregled nacionaliziranih crkvenih objekata na području Nadbiskupije zagrebačke. Podaci govore da je postupkom nacionalizacije u SR Hrvatskoj bilo nacionalizirano 460 zgrada i poslovnih prostora (od ukupno 638 zgrada) svih vjerskih zajednica. Naravno, najveći broj otpadao je na nacionalizirane objekte Katoličke crkve. Autor je u posebnim tabličnim pregledima prikazao strukturu nacionaliziranih objekata po kotarevima na području Nadbiskupije zagrebačke. Također su vrijedni podaci o nacionaliziranim objektima Prvostolnog kaptola zagrebačkog iz kojih se može vidjeti koje su sve zgrade u Zagrebu i većim mjestima bile nacionalizirane. Ovaj dio autor završava razlaganjem procesa normalizacije, odnosno smanjivanja intenziteta sukoba između Crkve i vlasti. Katolička crkva je taj trenutak – ističe pristupnik – iskoristila kako bi pokrenula niz zahtjeva za denacionalizacijom. Neki od tih zahtjeva bili su pozitivno riješeni. No, bez obzira na sve, Katolička crkva ostala je bez većine svojih najatraktivnijih objekata što je pridonijelo njezinom daljnjem materijalnom slabljenju.

U VII., posljednjem dijelu doktorskoga rada (str. 238-256) analiziraju se neki oblici uzurpacije crkvenih objekata i zemljišta od strane vlasti te problemi vezani uz zahtjeve za njihov povrat Katoličkoj crkvi.

U Zaključku (str. 252-256) se rezimiraju osnovne postavke i cilj rada, a u Prilozima (str. 257-311) tablični pregledi, prislike pisama i predstavki, dokumenti, popis literature i izvora i kratice.

Doktorski rad mr. sc. Miroslava Akmadže argumentirano prikazuje složene crkveno-državne odnose u razdoblju nakon Drugoga svjetskog rata. Riječ je o odnosima koji su bili obilježeni brojnim napetostima i prožeti «tvrdim» političkim stavovima države koja je u skladu s komunističkom ideologijom Crkvu smatrala političkim protivnikom. S dolaskom novog režima Crkva nije mogla mirno prihvatiti status koji joj je nametnula nova vlast. Cilj rada bio je utvrditi uzroke nepovjerenja između Katoličke crkve i države te utvrditi koliko je oduzimanje imovine Katoličkoj crkvi utjecalo na razvoj sveukupnih crkveno-državnih odnosa.

Osnovna vrijednost ovog doktorskog rada je u sustavno predočenim brojnim, do sada nepoznatim dokumentima, koji ilustriraju što je Katolička crkva konkretno izgubila primjenom zakona o agrarnoj reformi, eksproprijaciji i nacionalizaciji u razdoblju od 1945. do 1966. godine. Posebno su vrijedni podaci o nekretninama, izrađeni na temelju dostupne dokumentacije, tj. izračunavanja Katoličkoj crkvi oduzetih i ostavljenih zemljišnih površina. Izračuni su dobiveni na osnovu svih trenutno dostupnih dokumenata. Iako nedostaju konačne procjene, s obzirom na činjenično stanje, ti se podaci mogu uzeti kao pouzdani putokaz za daljnja istraživanja ovoga pitanja. Nastojanjem da osvijetli u prvom redu političko značenje crkveno-državnih odnosa, pristupnik je pokazao da su politički pritisci vlasti na Crkvu imali suprotan učinak od onog koji je ta ista vlast željela jer su ojačali poziciju Crkve u narodu. Istraživanje međusobnih utjecaja Katoličke crkve i države ovim radom nije konačno, no ono pruža dobre temelje za nastavak istraživanja. Iako u razlaganju problematike nedostaje dublja analiza još nekih aspekata koji bi temeljitije osvijetlili složenost crkveno-državnog sukoba nakon Drugog svjetskog rata, rad zadovoljava kriterije historiografskog istraživanja te predstavlja metodološki i spoznajno zaokruženu cjelinu.

ZAKLJUČAK I PRIJEDLOG

Pristupnik mr. sc . Miroslav Akmadža u svom doktorskom radu pokazao je dobro poznavanje izvorne građe i sposobnost interpretacije građe, solidno poznavanje literature i znanstvene metodologije. Stručno povjerenstvo stoga predlaže Fakultetskom vijeću Filozofskog fakulteta u Zagrebu da prihvati pozitivan izvještaj doktorskog rada mr. sc. Miroslava Akmadže Oduzimanje imovine Katoličkoj crkvi od 1945. do 1966. godine i utjecaj na crkveno-državne odnose – primjer Nadbiskupije zagrebačke i odobri daljnji postupak za stjecanje znanstvenog stupnja doktora znanosti.

Zagreb, 9. prosinca 2002.

Stručno povjerenstvo:

Dr. sc. Božena Vranješ-Šoljan, izv. prof.

Dr. sc. Marijan Maticka, izv, prof.

Dr. sc. Zdenko Radelić, znanst. suradnik

SVEUČILIŠTE U ZAGREBU

FILOZOFSKI FAKULTET

Ivana Lučića 3, Zagreb

Na temelju odluke Fakultetskog vijeća Filozofskog fakulteta od 17. lipnja 2002. imenovani smo u stručno povjerenstvo za ocjenu doktorskog rada mr.sc. Nikše Dubrete pod naslovom Društvo i odnos prema drogama: sociokulturni kontekst upotrebe marihuane i hašiša u Hrvatskoj.

Doktorski rad mr.sc. Nikše Dubrete Društvo i odnos prema drogama: sociokulturni kontekst upotrebe marihuane i hašiša u Hrvatskoj napisan je na ukupno 270 stranica i sastoji se od 4 dijela: 1. Droge u društvu – u društvu s drogama (str. 6-34); 2. Socijalno-teorijski pristupi problemu prisutnosti droga u društvu (str. 35-139); 3. Sociokulturni kontekst upotrebe marihuane i hašiša u Hrvatskoj (str. 140-239); 4. Zaključak (str. 240-259). Priloženi popis korištene literature sastoji se od ukupno 197 bibliografskih jedinica na engleskom i hrvatskom jeziku, od čega su 42 jedinice elektroničkih dokumenata. Na kraju disertacije nalaze se dva priloga: prvi predstavlja izbor stranica o drogama na internetu s kraćim autorovim komentarima, a drugi tabelarni pregled socijalne povijesti kanabisa.

Prvi dio (Droge u društvu – u društvu s drogama) ima tri poglavlja (1. Pojmovi i problemi; 2. Kanabis; 3. Sociokulturni kontekst upotrebe marihuane i hašiša), i predstavlja uvodnu raspravu o glavnoj temi disertacije, na kraju koje se određuju pojmovne dimenzije sociokulturnog konteksta upotrebe marihuane i hašiša u Hrvatskoj, kao i glavne teze čitavog rada. Najprije su obrazložene problemi koji se odnose na definiranje osnovnih pojmova korištenih u znanstvenim raspravama o drogama i modalitetima njihove upotrebe. Od određenja samog pojma droge, preko njihovih različitih, jednostavnijih i složenijih, klasifikacija pa do sintagme zloupotreba droga traju u istraživačkoj još uvijek propitivanja, ali i nastojanja za preciznijim sociološkim određenjem sadržaja tih termina. Autor ukazuje na relativizam i procesualnost tih pokušaja, naglašavajući da su već i definicije osnovnih pojmova kulturno i socijalno determinirane. To onemogućuje uspostavu jedinstvenog spoznajnog modela zasnovanog na strogo prirodnoj i farmakološkoj realnosti supstancija o kojima je riječ. U nastavku autor, doduše, daje osnovne informacije o kanabisu koje se odnose na njegov kemijski sastav, etnobotanička obilježja, taksonomiju (kod koje već iskrsavaju spomenuti problemi), te sažeto prikazuje dugu povijest, zapravo povijesti, različitih, svjetovnih i ritualnih, oblika njegove upotrebe, upućujući na važnost kulturne difuzije kojom se upotreba kanabisa ustaljuje u različitim dijelovima svijeta. U završnom poglavlju, iznosi razloge zbog kojih je analiza sociokulturnog konteksta upotrebe marihuane i hašiša važna za razumijevanje difuzije upotrebe droga. Također tvrdi navodi da su razlozi sadržani u spoznajama da je djelovanje droga (pa i kanabisa) determinirano ne samo njihovim farmakološkim svojstvima već i psihofizičkim osobinama korisnika te obilježjima društva i kulture gdje se upotreba odvija. Nadalje, analiza sociokulturnog konteksta obrađuje i fenomen societalne reakcije koja prati upotrebu droga. Ta reakcija često omeđuje oblike upotrebe i strukturira njihove učinke. Što se tiče upotrebe kanabisa, autor ističe da je kontekst njegove konzumacije (pušenja) danas presudno određen čimbenicima psihoaktivnosti i rekreativnosti s naglašenim grupnim karakterom upotrebe. Napokon, na kraju prvog dijela rada, autor iznosi osnovne dimenzije sociokulturnog konteksta upotrebe marihuane i hašiša u Hrvatskoj. Njih prepoznaje u ambivalentnom karakteru društvenih promjena u hrvatskom društvu tijekom 1990-ih godina, zapravo proturječnom odnosu, s jedne strane, između procesa normalizacije upotrebe marihuane i hašiša i, s druge strane, societalne reakcije koja normalizaciju prati i otežava. Te dimenzije autor operacionalizira putem pripadajućih poddimenzija: a) makro-sociološke, kojom nastoji proširiti i unaprijediti analize dosadašnjih studija o upotrebi droga u Hrvatskoj, budući da su one socijalni i kulturni kontekst upotrebe droga interpretirale pretežno u terminima rata, tranzicije te ekonomske i političke krize, često ih definirajući kao glave uzroke povećane prisutnosti i upotrebe droga u pojedinim segmentima suvremenog hrvatskog društva, što autor smatra nedovoljnim; b) na razini mikro-sociološke analize, gdje razabire elemente subjektivnog iskustva korisnika marihuane i hašiša kao aktera koji se nalaze u središtu međuodnosa procesa normalizacije i societalne reakcije. U vezi s potonjim, određuje još nekoliko dodatnih poddimenzija koje ocrtavaju glavne strategije aktera-korisnika droga u suodnošenju s datim sociokulturnim kontekstom: tajnovitost upotrebe, pretežno grupna aktivnost, legitimirajuća socijalna interakcija s nekorisnicima, unutrašnja normalizacija u vezi s ostalim aktivnostima svakodnevnog života, diferencijacija legalnih i ilegalnih droga, utkivanje opskrbne mreže, moralno samodefiniranje i samoracionalizacija.

U drugom dijelu rada, autor kroz devet poglavlja daje pregled glavnih socijalno-teorijskih pristupa problemu prisutnosti droga u društvu. S obzirom da upotreba droga izravno implicira prekoračenje norme i relativiziranje apstinencije kao dominantne vrijednosti u različitim socijalnim i kulturnim kontekstima, teorijski pristupi s područja sociologije koje autor navodi najvećim se dijelom odnose na sociologiju devijantnosti i sociologiju subkultura. On analizira i kritički propituje pojmovno-teorijske okvire E. Sutherlanda (diferencijalne asocijacije), H. Beckera (sekvencijalni model devijantnosti), R. Clowarda i L. Ohlina (delikventna subkultura), J. Younga (socio-farmakološki pristup), Hardinga i Zinberga (subkulture i neposredni kontekst upotrebe droga), Goodea (subkulture), S. Cohena, Goodea i Ben-Yehude (moralna panika), ali i okvire u kojima devijantnost nije interpretativno polazište, poput autora koji se bave fenomenom kontrakulture (Grinspoon, Bakalar, Roszak, Lee, Shlain i drugi) i normalizacijom upotrebe droga (Stoppard, Parker, Measham, Aldridge, South, Blackman). Osobito ističe da su u velikom dijelu tih istraživačkih škola društvene devijacije ipak definirane kao kompleksan društveni odnos, a ne samo patološki (na što je već upozorio i klasik funkcionalističke teorije društvene anomije Emile Durkheim!) i ne samo kao izravna posljedica bio-psiholoških predispozicija pojedinca. Sve to predstavlja značajan doprinos “normaliziranju” samog sociološkog, u stvari nebanaliziranog, poimanja devijantnosti. Pojmovni modeli koji su u tim školama izgrađeni često su primjenjivani u empirijskim istraživanjima upotrebe droga (poput Sutherlandovog modela diferencijalnih asocijacija kao modela za razumijevanje uzroka devijantnosti na mikro-razini, kasnije često korištenog u analizama utjecaja prijateljskih grupa na prihvaćanje stavova koji odobravaju pušenje marihuane) ili su konceptualizirani naknadno, nakon iskustva istraživanja svijeta droga i njihovih korisnika. Autor upućuje i na klasičnu Beckerovu studiju Outsiders u kojoj se upravo na planu proučavanja pušača marihuane razrađuje sekvencijalni model devijantnosti, što je jedan od najvažnijih doprinosa interakcionističke škole u sociologiji. Autor naglašava da je osobito fenomen grupnosti u prekoračenju dozvoljenog motivirao dugoročnu analitičku integraciju pojmova devijacije i subkulture i to u Mertonovim terminima nesrazmjera kulturnih aspiracija i socio-strukturno ograničenih sredstava za njihovo ostvarenje. Takav je slučaj s modelom “delikventne subkulture” Clowarda i Ohlina. Proširujući Mertonovu anomijsku matricu, oni opisuju subkulturu “povlačenja” (samoizolacije) kao tipičnu subkulturu upotrebe droga. Autor tu i dalje provlači svoje upozorenje o paralelnom sazrijevanju znanstvenih spoznaja ove vrsti, kao izvjesnoj kulturnoj evoluciji akademske zajednice u odnosu na kulturalne standarde društvene većine: odatle i svom pristupu, svakako nekonzervativnom, pribavlja znanstvenu legitimnost. Narastajuće spoznaje o području devijantnosti i subkultura omogućuju kritičko propitivanje njihovih dosega u izmijenjenim okolnostima. Prema autoru, upravo su izmijenjene okolnosti, sadržane u obrisima postindustrijske modernizacije (s pripadajućim oznakama društva potrošnje, relativizacije utjecaja tradicionalnih moralnih autoriteta, preoblikovanja klasnih i spolnih odnosa, narastajuće sfere slobodnog vremena, industrije zabave, kulture mladih i sl.) nalagale potrebu za redefiniranjem kako socijalnog i kulturnog konteksta uz koji se tradicionalno vezuje problem upotrebe droga. Odatle i potreba za redefiniranjem samih aktera, korisnika droga koje se od 1960-ih godina manje određuje u strogo zadatim socio-demografskim kategorijama i pripadajućim vrijednosno-normativnim obrascima, upućujući na kontekst sve fragmentiranije kulture mladih. Osnovne naznake takvog zaokreta autor nalazi već u socio-farmakološkom pristupu J. Younga. On je početkom 1970-ih kritički sumirao i istovremeno proširio poimanje devijantnosti i subkultura, ukazujući na “hedonističke impulse” kontrakulture mladih nasuprot dominantnom “etosu produktivnosti” industrijskog društva, te je također anticipirao upotrebu droga kao sastavnice odrastanja i, općenito, svijeta mladih u nastupajućim desetljećima.

Pri kraju drugog dijela rada, Dubreta objašnjava upotrebu droga u kontrakulturi, odnosno “psihedeličko iskustvo”, kao nezaobilazni čimbenik za razumijevanje “duha šezdesetih”. Također ukazuje da su teorijski radovi (Roszak, Grinspoon i Bakalar i drugi), koji su propitivali značaj kontrakulture, uz neskrivene kritičke opservacije i zamjerke brojnim modalitetima upotrebe droga, ipak uspješno relativizirali apstinencijsko-devijantnu paradigmu. Recentnu kritiku u tom smislu, kao i teorijsku sumnju u prikladnost devijantne i subkulturne perspektive autor iznosi referirajući na britanske autore (Parker, Measham, Aldridge). Oni su “tezom o normalizaciji” teorijski generalizirali nalaze dugotrajnog, longitudinalnog istraživanja prisutnosti pojedinih droga među engleskim adolescentima.

U trećem dijelu, koji se odnosi na sociokulturni kontekst upotrebe marihuane i hašiša u Hrvatskoj, autor ponajprije kritički preispituje dosege dosadašnjih, relativno rijetkih istraživanja u kojima se socijalni i kulturni kontekst određivao pretežno na tragu anomijske i perspektive društvene dezorganizacije, a u izravnoj povezanosti s ratom u Hrvatskoj, (ekonomskom) tranzicijom i političkom krizom: kao da te okolnosti nužno utječu na povećanu upotrebu droga tijekom devedesetih. Autor priznaje da su navedeni pristupi predstavljali značajan doprinos proučavanju problema, premda tek početni, i da su omogućili sagledavanje socijalnog i kulturnog kontekst u smislu glavnih društvenih procesa u proteklom desetljeću. Ali istom drži da takve pristupe valja prevladati, posebno zbog njihova “pravocrtnog determinizma”. Tako primjećuje da ukoliko bi takve značajke sociokulturnog konteksta vrijedile za analizu uzroka pojačanog interesa za pojedine droge poput heroina, onda se njima doista ne mogu, barem ne u cijelosti, objasniti upotreba marihuane i hašiša, pa niti upotreba droga u cjelini. Osim toga, kako upozorava autor, sociokulturni kontekst teško se može prihvatiti kao deterministički, ako se ne uzmu u obzir elementarne značajke societalne reakcije. Ona ne samo da prati upotrebu droga, već u značajnoj mjeri određuje učinke droga koje se koriste te također oblikuje društvene predodžbe i o drogama i o korisnicima.

Stoga, autor definira sociokulturni kontekst Hrvatske kao ambivalentan a ne kompaktan, kao razvojno složen pa i divergentan, a ne pravocrtan pa niti posve izvjestan. Složenost društvene dinamike i njezinih kulturalnih učinaka u istraživačkoj se literaturi u Hrvatskoj ponekad opisuje kao polarizirajuća i kroz kvaziideal-tipske pojmovne parove, poput retradicionalizacija i modernizacija (Županov, Pusić. Jerolimov, i dr.), ili segmentarni i fragmentarni tipovi strukturiranja društva (Katunarić, Podgorelec, Švob). Na sličan se način, kao odnos napetosti između subkultura mladih i nasljeđa tradicionalne i urbane roditeljske kulture, određuje i pojam kulture mladih (Perasović), inače nezaobilazan u proučavanje upotrebe droga. Te pojmovne distinkcije autor disertacije nadograđuje svojim pojmovnim polovima i to: normalizaciju i na apstinenciju usmjerena societalnu reakciju. To je glavne odrednice za analizu sociokulturnog konteksta upotrebe marihuane i hašiša u Hrvatskoj. Kako vidimo, autor ne smatra da postoje, ili ako postoje da su presudne, neke trajne vrijednosti i norme kada je riječ o prijemčivosti i reakcijama odbijanja upotrebe droga, već da se one u velikoj mjeri isprepliću u jednoj dinamičnosti. To stajalište karakteristično je za teorijski antiesencijalizam u poimanju kultura, kako većine tako manjina, u ovom slučaju korisnika droga. Naravno, ta “astrukturalna” koncepcija kulture i društva zahtijeva dodatna objašnjenja a možda i alternativnu koncepciju društvene strukture i kulturnih obrazaca, ovaj put pod pretpostavkom da (društvena) promjena, kao jedino “izvjesna neizvjesnost”, stvara polarizirajući sociokulturni kontekst, koji se dakle konstituira oko procesa promjene a ne oko unaprijed zadatih (primordijalnih) društvenih stanja, kriznih ili stabilnih, ili njihovih (nedvosmislenih) vrijednosnih obrazaca. Autor je to pitanje očigledno riješio svojom pretpostavkom o autonomnom karakteru individualnih orijentacija korisnika droga u ovom slučaju, što pokazuje nastavak njegove analize o procesu normalizacije.

Proces normalizacije definirao je u nekoliko poddimenzija. Tako pokazuje da su dostupnost i raširenost upotrebe kanabisa postali sastavnim dijelom provođenja slobodnog vremena manjine mladih, zapravo dosta brojne skupine po njegovoj procjeni, da je upotreba usmjerena na užitak i pretežno je rekreativnog karaktera, da se može govoriti o sekundarnoj pojavnosti kanabisa, o njegovoj pojačanoj vidljivosti kao i posrednom izražavanju značajne količine neposredne socijalne aktivnosti koja upućuje na droge, te da inicijalno i kasnije pušenje marihuane i hašiša ne proizlazi iz grupnih i drugih vanjskih pritisaka poput razorene obitelji, neuspjeha u školi, dosade ili lošeg društva, odnosno da se, s obzirom na izostanak ovisnosti i devijantnih karijera u najvećeg dijela korisnika (što je utvrdio u empirijskom dijelu svog rada), ne može govoriti o bijegu od stvarnosti, lošem društvu, buntu i sl.

U poglavlju o societalnoj reakciji, pak, analizira ilegalni status kanabisa, stereotipiziranje marihuane i njenih korisnika, te moralne kampanje koje su bile usmjerene na pojačanu senzitizaciju javnosti u smjeru apstinencije kao poželjnog cilja. Za ilegalni status kanabisa autor pokazuje da u znatnoj mjeri predstavlja “uračunati rizik” kojeg korisnici uvažavaju s obzirom da može implicirati moguće ali ne i jasno predvidive posljedice u smjeru stigmatizacije i kriminalizacije korisnika, premda ne određuje u presudnoj mjeri početke niti kasnije faze u pušenju. Autorova analiza pokazuje da je upotreba kanabisa rasla i u vrijeme pooštravanja formalnih sankcija. Problem stereotipiziranja, kao jedan od neposrednih mehanizama proizvodnje devijantnosti, ilustrira primjerima kolokvijalne, ali i znanstvene reprodukcije “eskalacijske hipoteze”, nerazlikovanja lakih i teških droga i predodžbi o štetnim posljedicama pušenja marihuane prisutnih u, često jednoobraznim, upozoravajućim porukama kao glavnim odrednicama dominantnog, kulturom posredovanog legalističkog diskursa o drogama. Suprotno tome naglašava da korisnici razvijaju, na vlastitom iskustvu zasnovane, mehanizme “razvrgavanja” dominantnih stereotipa, te da je nekorisnička populacija svakako zanimljivija za tu vrstu istraživanja. Napokon, moralne kampanje s pripadajućom senzitizacijom javnosti, generiranjem brige i straha, pretjerivanjem, i negativnom simbolizacijom korisnika i same upotrebe, prema autoru predstavljaju kontinuitet u prohibicionističkoj societalnoj reakciji. Ona onemogućuje primjenu ključnih pojmova razrađenih u radovima Beckera, Gusfielda, Goodea i Ben-Yehude.

Autor je analizirao najintenzivniju moralnu kampanju iz sredine devedesetih godina. Pri tom ukazuje da tada ekstremno moralno poduzetništvo nije generiralo kolektivno ponašanje u smislu moralne panike. U nastavku iznosi nalaze vlastitog kvalitativnog istraživanja. Primijenio je nestrukturirani intervju, nastojeći njime zahvatiti elemente svakodnevnog subjektivnog iskustva frekventnih korisnika. Njihovo iskustvo manifestira se kao svakodnevno upravljanje i manevriranje između navedenih proturječja sociokulturnog konteksta. Tom je metodom rekonstruirao mikrosociološke dimenzije sociokulturnog konteksta upotrebe marihuane i hašiša u Hrvatskoj (tajnovitost; grupni karakter upotrebe; obrasci interakcije s nekorisnicima; upotreba u svakodnevnom životu; kombinirana upotreba različitih droga; upotreba, prodaja, kupovanje, dilanje; moralnost i budućnost upotrebe). Rezultati analize pokazuju da se upotreba tih droga u značajnoj mjeri normalizira, te da ne postoji općenita ili isključiva societalna predodžba o korisnicima kao “pozemnom” svijetu devijantnih pojedinaca ili subkultura, bespovratno “ogrezlih” u svijetu droga. Istraživanje je pokazalo da korisnici pažljivo diferenciraju različite ilegalne (a ponekad i legalne) droge, te da su marihuana i hašiš gotovo bez izuzetka njihov vlastiti i slobodan izbor.

U zaključku autor rezimira glavne dijelove rada te ukazuje da je na temelju vlastita istraživanja metodologijski i teorijski (zbog ograničenja uzorka i usmjerenosti na njihovo subjektivno iskustvo, te izostanka propitivanja predodžbi o kanabisu u nekorisničke populacije), moguće izvoditi generalizacije ograničenog dometa. One se odnose na provjeravanje mikrosocioloških hipoteza (poddimenzija) koje govore o strategijama dijela korisničke populacije, o čemu je ovom izvještaju već bilo riječi, te maakrosocioloških hipoteza gdje se kritički omeđuje eksplanatorna vrijednost determinstičkih koncepcija društvene promjene, kako evolucionističkih (teorije krize i društvenog zastoja kao eksplikacija subjektivnog “bijega od stvarnosti”), tako i funkcionalističkih (teorija devijanosti i supkulture), budući da se gotovo nijedan od ispitivanih slučajeva ne zrcali osobne i društvene karakteristike koje portretiraju te teorije. Autor na samom kraju ukazuje na poželjne smjerove budućih istraživanja sociokulturnog konteksta upotrebe marihuane i hašiša u Hrvatskoj, ponovo naglašavajući potrebu za uvažavanjem procesa normalizacije i relativiziranjem subkulturnog interpretativnog okvira.

Doktorski rad mr. sc. Nikše Dubrete predstavlja iscrpan opis socioloških aspekata upotrebe marihuana i hašiša s dva glavna oslonca na teorije i empirijska istraživanja u svijetu te vlastito empirijsko istraživanje u Hrvatskoj. Literatura kojom se koristio obuhvaća gotovo sve što je o toj temi napisano u društvenim znanostima. Ona je uglavnom nastala, kao što je autor detaljno pokazao, na kritici isključivo farmakoloških objašnjenja upotrebe droga i s tendencijom kulturne i društvene relativizacije tog fenomena. Autor je izveo uspješnu teorijsku komparaciju sa sličnim trendovima – od relativizacije ka dekonstrukciji – koji su uslijedili na drugim područjima sociologije devijantnosti i supkultura, osobito kada se radi o istraživanjima ponašanja i životnih stilova mladih. I ovaj rad pripada toj znanstvenoj orijentaciji i uzorno je primjenjuje u ispitivanju sociokulturnog konteksta upotrebe spomenutih droga u Hrvatskoj. Rad je originalan i s obzirom na primjenu hipoteza o normalizaciji i societalnoj reakciji, koje u dosadašnjim istraživanjima u Hrvatskoj nisu uzimane u obzir.

Radu se mogu uputiti neke zamjerke. Prvo, iako temeljito obrazložene, glavne hipoteze su, što se tiče formulacija, u nekim slučajevima nedovoljno jasne. Drugo, zbog izostavljanja ispitivanja nekorisničke populacije (na što je i sam autor samokritički upozorio) ndostaje cjelovitu sliku societalne reakcije, iako je ova analizirana posredno, opisom medijskih kampanja moralnog poduzetništva. S druge strane, pak, valja priznati, da bi izrada takvog uzorka premašivala fizičke i financijske mogućnosti kandidata. I treće, dio Zaključka preopširan je i ponavljajući. Jezgrovitija sažimanja prethodnih rezultata rada i više prostora za reintegriranje empirijskih nalaza u teorijski korpus spoznaja bolje bi izoštrili sliku o glavnim doprinosima rada.

No, i pored tih kritičkih primjedaba smatramo da je mr.sc. napisao vrijedan i u mnogočemu originalan znanstveni rad koji bitno unaprjeđuje spoznaje na području sociologije subkultura, budući da na više mjesta uvjerljivo pokazuje kako se društveni i kulturni procesi odvijaju nezavisno ili mimo čvrstih uzročno-posljedičnih veza te, posebno, kako se granice normalnog i prihvatljivog nepravilno pomiču vremenski i s obzirom na društveni položaj ili pripadnost aktera upotrebe droga.

U Zagrebu. 7. siječnja, 2003.

Stručno povjerenstvo:

Dr.sc. Vjekoslav Afrić, red.prof.

Dr.sc. Vjeran Katunarić, red.prof.

Dr.sc. Dražen Lalić, doc.

Fakultet političkih znanosti u Zagrebu

FILOZOFSKI FAKULTET

Odsjek za sociologiju

I. Lučića 3

10 000 Zagreb

Zagreb, 19. prosinca 2002.

FAKULTETSKOM VIJEĆU

FILOZOFSKOG FAKULTETA U ZAGREBU

PREDMET: Ocjena doktorskog rada mr. sc. Antona Vukelića

Fakultetsko vijeće Filozofskog fakulteta u Zagrebu na svojoj sjednici od 15. svibnja 2002. godine imenovalo nas je u stručno povjerenstvo za ocjenu doktorskog rada mr. sc. Antona Vukelića pod naslovom «ANOMIJA POJEDINIH SOCIJALNIH GRUPA SUVREMENOG HRVATSKOG DRUŠTVA». Stručno povjerenstvo podnosi Fakultetskom vijeću sljedeći skupni

I Z V J E Š T A J

Doktorska disertacija mr. sc. Antona Vukelića pod naslovom "Anomija pojedinih socijalnih grupa suvremenog hrvatskog društva" napisana je na ukupno 270 stranica teksta. Sastoji se od Uvoda, dvaju većih poglavlja: Teorije anomije i Anomija nezaposlenih u Hrvatskoj te Zaključka. Na koncu disertacije priložen je popis korištene Literature s ukupno 150 bibliografskih jedinica, uglavnom na engleskom i hrvatskom jeziku. Tokom cjelokupnog rada kandidat je ponudio više od tristotinjak citata ili referenci u kojima se dodatno obrađuju teze iz teksta disertacije. U Prilozima, na samom kraju rada, nalazi se anketni upitnik (243 pitanja), konstruiran isključivo za potrebe kandidatova rada, i tri korištena testa za savjetnike pri Zavodima za zapošljavanje. Riječ je, dakle, o veoma sveobuhvatnom i ozbiljnom pristupu izradi doktorskog rada. U nastavku ćemo se podrobnije osvrnuti na najznačajnije dijelove disertacije.

Glavne teze i sadržaj rada

U doktorskom radu mr. sc. Antona Vukelića izdvajaju se dvije osnovne cjeline koje odražavaju glavne ciljeve koje je kandidat zacrtao i postigao svojom disertacijom. U prvom dijelu kandidat se bavi anomijskim teorijskim nasljeđem, dok se drugim dijelom pomoću kategorija teorije anomije propituje učinak statusa nezaposlenosti na normativni sustav nezaposlenih osoba u Hrvatskoj.

U prvoj cjelini disertacije, koja okuplja sedam potpoglavlja: Uvod u teorije anomije; Durkheimovska tradicija teorija anomije; Mertonovska tradicija teorija anomije; Psihološke verzije teorije anomije; Suvremena teorija anomije, Komparacija s drugim teorijama devijacija te Zaključak o teorijama anomije, prezentiraju se glavni teorijski pristupi temi anomije u 20-om stoljeću. Autor je prvenstveno usredotočen na sociološke pristupe, ali djelomično zahvaća koncepte i istraživanja koji pripadaju području socijalne psihologije i kriminologije. Činjenica da je tema anomije uglavnom bila zanemarena u našoj sociologijskoj misli i literaturi, dok je istovremeno to bio jedan od središnjih pristupa unutar teorija devijantnosti, daje ovom teorijskom pregledu još veću vrijednost. Prezentacija anomijskog nasljeđa je u radu podijeljena u više dijelova.

Prvim dijelom ove cjeline (2.2.) kandidat je usredotočen na klasično shvaćanje anomije u sociološkoj misli E. Durkheima. Tu je dan prikaz socijalnog, kulturnog i intelektualnog miljea u kojem izrasta interes za ovu temu, te je zasebno kroz njegova djela ("Društvena podjela rada" i "Suicid") raščlanjeno njegovo poimanje normativne anomije. Kandidat kritički analizira Durkheimov pristup ukazujući na njegove domete i implikacije.

Drugim dijelom (2.3.) prezentira se Mertonovo shvaćanje ove teme što je klasika američke sociologijske misli. Kandidat smješta anomiju unutar cjelokupnog Mertonovog teorijskog rada te veoma detaljno razlaže sve njegove verzije i razine koje kritički analizira. Tu se naglašava kako je devijantnost odraz normalnog funkcioniranja društvenog sustava (diskrepancije kulturne i socijalne strukture), te naličje uspjeha i ideologije american dreama. Također su prikazani i ključni nastavljači Mertonovog shvaćanja anomije i ponuđen je pregled pripadajućih empirijskih istraživanja.

Psihološka shvaćanja anomije (2.4.) predstavljena su Sroleovim konceptom i teorijama disjunkcije. Ovim pristupima anomijska tradicija je dobila empirijski standardizirane testove koji su odgovarali kriterijima znanstvenosti.

Suvremene teorije anomije (2.5.) obuhvaćene su Agnewovom generalnom teorijom pritisaka, institucionalnom terijom anomije te onim shvaćanjima anomije koji tu pojavu, na sociološkoj razini, sagledavaju kao odraz i preduvjet modernizacije i socijalne promjene, dok se na psihološkoj razini, ona se izjednačava s poželjnom karakternom osobinom koja pojedincu omogućava lakše snalaženje i prilagodbu u diferenciranom, multikulturalnom i nestabilnom socijalnom kontekstu.

Na kraju izlaganja kandidat uspoređuje pojedine anomijske pristupe s drugim, danas relevantnim, teorijama devijantnosti želeći na taj način rakurs teorije anomije jasno razlučiti od drugih pristupa.

Drugi dio doktorskog rada sačinjen je od sljedećih potpoglavlja: Uvod u problem; Nezaposlenost i nezaposleni u hrvatskom društvu; Model i hipoteze; Metodologija istraživanja; Operacionalizacija pojmova; Analiza validnosti primjenjenih skala; Analiza rezultata te Nezaposleni i psihološka anomija.

U ovom se dijelu jasno izdvajaju problem; model, hipoteze i kompleksna metodologija sastavljena od anketnog upitnika i tri različita testa. Osnovni model se oslanja na Mertonov anomijski obrazac satavljen od univerzalno proklamiranog naglašenog cilja i socijalne strukture koja ne dopušta ili onemogućava pojedinim socijalnim grupama ili osobama da taj cilj ostvare. Ovaj obrazac kandidat uočava u cilju zapošljavanja, problemu socijalno selektivne nezaposlenosti i grupi nezaposlenih u hrvatskom društvu.

Središnjom tezom rada kandidat ispituje je li disjunkcija između naglašenih aspiracija za poslom i nemogućnosti (ili neočekivanja) da to ostvare na legitiman način, statistički povezana sa slabljenjem normativnog sustava nezaposlenih. Slabljenje normativnog sustava pojedinca autor formulira kroz izražavanja sklonosti upotrebe nelegitimnih sredstava. Primjenjenim modelom kandidat pokušava izbjeći određene nedostatke klasičnih istraživačkih modela disjunkcije. Korekcije se očituju u više elementa: 1) ponuđen je daleko naglašeniji cilj u usporedbi s ciljevima iz klasičnog modela, za koje autor smatra da su bili "preblagi", te da shodno tome sam pritisak i snaga motiva koji su iz tih ciljeva proizašli nisu bili dostatni kao pokretači nelegitimnog ponašanja; 2) model operira s više stupnjevanih oblika nelegitimnih opcija; 3) nelegitimne opcije su formulirane kroz bihevioralne namjere što je omogućilo da izbjegne kritike drugih teorija devijantnosti upućene teoriji anomije; 4) kandidat uvodi strategije suočavanja (Lazarusova skala), kao intermedijalne varijable s namjerom da se prvo analizira suočavanje nezaposlenih sa situacijom vlastite nezaposlenosti uopće, te da onda kroz taj psihološki sklop promatra osnovnu relaciju između pritiska i nelegitimnih namjera. U radu je evidentna visoka razina primijenjene metodologije. Tako kandidat razvija kategoriju OFOZ-a, što označava osobe s otežanim faktorima zapošljavanja čime se želi operacionalizirati anomijsku kategoriju "legitimnih mogućnosti dostizanja cilja". Tako kompleksnu kategoriju koja se sastoji od niza nesumjerljivih dimenzija u istraživanje je operacionalizirana kroz ocjene profesionalnih savjetnika na zavodima za zapošljavanje. Kandidat posvećuje veliku pažnju prethodnom testiranju savjetnika kroz više testova kako bi ispitao validnost svog instrumenta (savjetnika).

Valja izdvojiti i sporednu tezu rada kojom se propituje statističku determiniranost stopa nezaposlenosti na pojedine relacije u modelu. Iz tih razloga kandidat je empirijsko istraživanje proveo u dvije različite sredine - s najmanjom i najvišom stopom nezaposlenosti u Hrvatskoj. Ne uspjevši dokazati osnovnu hipotezu, kandidat se upušta u razvijanje hipoteza s namjerom da izdvoji korelacijske veze između iskazivanja sklonosti da se upotrijebe nelegitimna sredstva (kako bi se došlo do posla) i drugih varijabli koje su mu dostupne kroz anketni upitnik. Jedina snažna korelacija koja se profilirala statistički značajnom, bili su stavovi nezaposlenih koji odobravaju nelegitimna sredstva, a kandidat ukazuje na granice i dvosmislenost te korelacije. Na kraju empirijske analize u radu se ukazuje na dva detalja. Jedan su empirijski slučajevi u kojima nezaposleni iskazuju visoku spremnost da koriste nelegitimne opcije, a istovremeno ih vrijednosno ne odobravaju. Taj slučaj se ponovo pokušava objasniti anomijom. Drugi detalj polazi od kvalitativne analize jednog slučaja anomije u kojem je cilj ekstremno naglašen (život supružnika), a gdje se na kraju zaključuje kako je vrijednosno-normativni sustav osobe kompleksan i proturiječan, te da se mora uvažiti mogućnost da se osobe priklone nelegitimnom djelovanju uz istovremeno eksplicitno neodobravanje tog istog vlastitog čina.

Kandidat u Zaključku sažima teorije anomije pokazujući načine njihovog diferenciranja koji onemogućavaju da se izdvoji "zajednički nazivnik". Posebno predlaže, sukladno novijim naporima unutar anomijske paradigme, smjernice poboljšanja modela anomije uz isticanje slabih strana takvih integralnih teorija. Smjernice za verzije disjunkcije kandidat uočava u implikacijama primijenjenog empirijskog modela, koji je kombinirao s novim ciljevima, drugim sredstvima u hrvatskom socijalnom okruženju.

Ocjena rada

Ocjenjujući disertaciju kandidata mr. sc. Antona Vukelića u cjelini, valja istaći da je u njoj obrađena znanstveno relevantna i iznimno aktualna tema suvremenog hrvatskog društva.

Povjerenstvo drži da je znanstvena vrijednost izražena kroz sljedeće doprinose:

(1) Kandidat je ponudio originalni istraživački model.

a) primjenjujući anomijski obrazac cilj-sredstvo u modelu je postavljen originalni cilj - cilj zapošljavanja

b) model je propitan na novoj skupini - skupini nezaposlenih,

c) koncept je nadopunjen strategijama suočavanja (Lazarusovom skalom) polazeći od pretpostavke da prvo treba razlučiti kako se uopće osoba suočava s pritiskom a tek unutar dobivenih strategija fokusirati se na nelegitimna ponašanja

(2) Kako je Mertonov koncept anomije do sada u hrvatskoj sociologiji bio teorijski i istraživački marginaliziran, ovim radom taj je nedostatak elementarno ispravljen;

(3) Temom je aktualiziran problem nezaposlenosti i nezaposlenih osoba fokusirajući na njihov normativni sustav

(4) Originalna operacionalizacija "mogućnosti zapošljavanja" kroz redefiniciju kategorije "osobe s otežanim faktorima zapošljavanja - OFOZ-a".

Mišljenje i prijedlog povjerenstva

Doktorski rad mr. sc. Antona Vukelića «Anomija pojedinih socijalnih grupa suvremenog hrvatskog društva» zasigurno je do sada najiscrpniji rad u nas u oblasti metodološkog proučavanja različitih dimenzija anomije iz rakursa društvenih znanosti, poglavito sociologije. Rad obiluje vrlo kritičkim analizama do sada izrađenih srodnih studija, ali i instrumenata, primjenjenih metoda i metodologija u svijetu i u nas. Autor je umješno kombinirao ranija saznanja, prednosti i manjkavosti mnogih ranijih djela i istraživanja, koncepata i instrumenata i svoju pažnju usmjerio ka konstrukciji mjerljivo preciznijih i stoga validnijih instrumenata uz pomoć kojih će se navedene teme moći nadalje istraživati i proučavati. Autor je u radu pokazao izuzetnu obrazovanost u metodologiji društvenih istraživanja koju je prilagodio potrebama svojega rada. Rad obiluje mnogim konstatacijama i utemeljenim tvrdnjama koje su izrečene s dužnom pažnjom i potkrijepljenošću što govori da se svaka prosudba vrlo pažljivo teorijski i empirijski “odvagnula”. Kandidat je vrlo selektivan u odabiru sociologijskih i psihologijskih koncepata, tvrdnji i analiza srodnih pojava u nas i u svijetu što govori o golemoj upoznatosti autora s navedenom problematikom. Autoru također valja odati priznanje na širini i temeljitosti kojom je navedenu temu obradio i svojim istraživanjem doveo do izrade novog instrumenta, znatno boljeg od mnogih koji su do sada u nas i u svijetu bili primijenjivani za istraživanje anomijske problematike u području socijalno psihologijskih istraživanja.

Obzirom na rečeno, povjerenstvo drži da je mr. sc. Anton Vukelić napisao izuzetno vrijedan doktorski rad «Anomija pojedinih socijalnih grupa suvremenog hrvatskog društva» te predlaže Fakultetskom vijeću Filozofskog fakulteta u Zagrebu da usvoji ovaj izvještaj i time omogući kandidatu nastavak procedure stjecanja doktorata znanosti iz područja sociologije.

Stručno povjerenstvo:

1. dr. sc. Nenad Karajić, doc.

predsjednik povjerenstva

2. dr. sc. Vjeran Katunarić, red. prof.

član povjerenstva

3. dr. sc. Josip Kregar, red. prof.

član povjerenstva

Filozofski fakultet Sveučilišta u Zagrebu

Odsjek za sociologiju

Predmet: Izvješće o disertaciji Dragutina Babića

Vijeću Filozofskog fakulteta

Na sjednici Vijeća Filozofskog fakulteta od 18. lipnja 2001. godine izabrani smo u stručno povjerenstvo za ocjenu disertacije mr. Dragutina Babića. Podnosimo izvješće o radnji, dajemo njezinu ocjenu i upućujemo prijedlog Vijeću u pogledu daljnjeg postupka.

Mr. sc. Dragutin Babić koji je diplomirao, te 1997. godine stekao magisterij znanosti iz područja društvenih znanosti, polje sociologija, na našem Filozofskom fakultetu, a zaposlen je u Institutu za migracije i narodnosti u svojstvu asistenta, podnio je 11. svibnja 2001. godine molbu da mu se omogući pristupanje izradi disertacije «(Re)konstrukcija ruralnih lokalnih zajednica nakon ratnih sukoba – primjer zapadnog dijela Brodsko-posavske županije».

Ovo isto stručno povjerenstvo izvjestilo je Vijeće da kandidat zadovoljava uvjete propisane člankom 50, st. 1 Zakona o visokim učilištima i da se može prihvatiti tema disertacije, te je Vijeće prihvatilo izvješće povjerenstva.

Mr. sc. Dragutin Babić je u studenom 2002. godine članovima stručnog povjerenstva uručio tekst disertacije. Svaki član je ponaosob dao pozitivno mišljenje o disertaciji, te smo se suglasili da podnesemo zajedničko izvješće.

Disertacija je ispisana na 310 stranica kompjutorskog normalnog proreda. Sastoji se iz pet dijelova: Uvoda (str. 4-20), u kojem su naznačeni problem i ciljevi istraživanja, te opisan uzorak i navedene metode istraživanja, Teorijskog pristupa (str. 21-94), dijela pod nazivom Rat i destrukcija lokalnih zajednica (str. 95-124), dijela (Re)konstrukcija ruralnih lokalnih zajednica nakon ratnih sukoba (str. 125-280) i najzad iz Zaključnih razmatranja – je li moguća (re)konstrukcija ruralnih lokalnih zajednica nakon ratnih sukoba? (str. 281-307). Na kraju je popis literature, od 169 knjiga i članaka, te popis 31 statistička i druga izvora.

U Uvodu je naznačen širi društveni kontekst problema istraživanja: kriza društva i države u SFRJ 80-ih godina 20. stoljeća, uvođenje višestranačja i održavanje višestranačkih izbora, početni oblici civilnog društva, promjene u sistemima vrednota, sukobi i srastanja starih i novih elita, oslobođena socijalna energija aktera tranzicijskih društava (pojedinaca, skupina, institucija), krah dotadašnjeg socijalističkog društva, težnja nacija za stvaranje samostalnih i suverenih nacionalnih država, a što je najzad dovelo i do oružanih sukoba snaga koje su tome težile i snaga koje su htjele očuvati bivšu SFRJ ili pak promijeniti granice njezinih članica, znači u slučaju Hrvatske amputirati dijelove više ili manje naseljene Srbima (što je bio stari program velikosrpskog nacionalizma).

Ustvari , kako naglašava autor «velikosrpski politički projekt i vrhovnička (uglavnom HDZ-ovska) nacionalistička vizija nove samostalne hrvatske države dovele su do pobune hrvatskih Srba». A do povlačenja iz Hrvatske Srbe je štitila bivša JNA, da bi im po svom povlačenju ostavila oružje i oficire, a uz to su im pritekle u pomoć i paravojne formacije iz Srbije i iz redova bosansko-hercegovačkih Srba. Cijelo vrijeme oružanih okršaja na tlu Hrvatske i Bosne i Hercegovine pobunjene Srbe u Hrvatskoj a i Srbe u Bosni i Hercegovini koji su se prihvatili oružja, podržavala je Srbija i žabljačka, preostala Jugoslavija. Autor citira niz autora, koji su pokušali naznačiti uzroke, povode i karakter rata (ratova) na prostoru Slovenije, Hrvatske i Bosne i Hercegovine 1991.-1995., primjerice V. Pešić, D. Pavličevića, J. Županova, D. Bilandžića, N. Cigara.

U ratnim okršajima razoreni su kolektiviteti ruralnih lokalnih zajednica i u naseljima zapadnog dijela Brodsko-posavske županije, u kojima su zajedno ili u bliskom susjedstvu živjeli Hrvati i Srbi. To područje je od 1991. do 2. svibnja 1995. do vojno-policijske akcije «Bljesak» bilo pod vlašću pobunjenih Srba, u tzv. Srpskoj Republici Krajina. U vrijeme ratnih sukoba došlo je zapravo do «sveopće destrukcije lokalnih zajednica, promjenom njihove etničke strukture i razaranjem mreže primarnih socijalnih odnosa, posebno na relaciji Hrvati-Srbi». To je izazvalo nedobrovoljna migracijska kretanja i nastajanje dva tipa ratnih migranata, raseljenih osoba i izbjeglica. Autor o tome već u uvodu iznosi opće podatke.

Autor je postavio za cilj vlastitog, pretežno empirijskog, istraživanja utvrditi: «što se dogodilo sa stanovništvom lokalnih zajednica i je li uništena svaka mogućnost suživota Hrvata i Srba na prostoru Brodsko-posavske županije zahvaćenog ratom». Autor je nadalje, želio ispitati, kakva je, nakon što su ratni sukobi prestali i došlo do vraćanja starosjedilačkog a doseljavanja novog stanovništva, socijalna interakcija između različitih etničkih, starosjedilačkih i doseljeničkih skupina, kakve su mogućnosti «obnove i uspostave suživota i kakvi su međusobni odnosi triju skupina ratnih migranata u procesu povratka/useljavanja i (re)konstrukcije lokalnih zajednica».

U tu svrhu autor je proveo anketiranja i intervjuiranja na područjima općina Okučani, Dragalić, Gornji Bogićevci i Stara Gradiška u vremenu 1997.-2000. godine. Anketirano je 180 ratnih migranata: i to povratnika Hrvata, povratnika Srba i doseljenih Hrvata iz Bosne i Hercegovine i Vojvodine. Korišten, je neproporcionalni stratificirani slučajni uzorak uz korištenje četiri obilježja ispitanika: povratničko-useljenički status, dob, spol i školska sprema. Pitanja u anketi su bila zatvorenog tipa. Intervjui su obavljeni sa po 15 pripadnika iz tri navedene skupine, a zatim i sa ljudima iz Centra za socijalnu skrb u Novoj Gradišci, Srpskog demokratskog foruma u Okučanima i Hrvatskog helsinškog odbora. Rezultate ovog istraživanja autor je iznio u 55 tablica. U drugom dijelu disertacije autor iznosi teorije i hipoteze koje se odnose na lokalne zajednice, posebno ruralne i reda definicije iz klasične sociološke, ali i recentne literature. Pri tom pokazuje vrsnu upućenost i u teoriju i u literaturu. U istom dijelu prikazuje lokalne zajednice u Brodsko-posavskoj županiji, iznosi razne demografske podatke po naseljima, uključujući i podatke po naseljima, te nacionalnoj strukturi stanovništva (prema popisima iz 1991. i 2001.). Nakon toga, osvrće se na ruralne zajednice na ratom zahvaćenom prostoru županije, uz ulaženje i u njihovu povijest, pa posebno pretresa i podatke o broju njihovih stanovnika i o njihovoj nacionalnoj strukturi. Ratni sukobi su veoma promijenili nacionalnu strukturu naselja zapadnog dijela Brodsko-posavske županije. 1991. g. u županiji je bilo 80,3 % Hrvata, 11,4 % Srba, 2,9 % Jugoslavena i 5,4 % svih ostalih, a 2001. g. 93,9 % Hrvata, 3,0 % Srba, 1,2 % nacionalno neopredijeljenih i 1,9 % svih ostalih. Na području općina Stara Gradiška, Okučani, Gornji Bogićevci i Dragalić, na kojem je autor provodio anketu, nacionalna je pak struktura 1991. godine bila: Hrvati 24,5 %, Srbi 65,5 %, ostali 9,9 %, a 2001. godine: Hrvati 79,8 %, Srbi 16,7 %, ostali 5,6 %, s tim što se ukupan broj stanovnika smanjio sa 13.858 na 9.542.

U četvrtom dijelu disertacije mr. sc. Dragutin Babić najprije razmatra povratak u ratnim sukobima izbjeglih stanovnika i doseljavanje izbjeglica i prognanika, mahom Hrvata iz Bosne i Hercegovine, i to prvo na području cijele Hrvatske, a potom na području istraživanja. Za povratak je najvažniji psihološki aspekt, u smislu mogućeg suživota Hrvata i Srba nakon ratnih sukoba. U ožujku 2001. godine na zapadnom dijelu Brodsko-posavske županije bilo je povratnika Hrvata 2.864, povratnika Srba 1.553 i doseljenih Hrvata iz Bosne i Hercegovine i od drugdje 2.352. Vlasti su nastojale organizirati i pomagati povratak, ali su u tome veliku ulogu imale i nevladine organizacije a pomagale su i druge zemlje. Programi hrvatskih vlasti, od onih na razini cijele zemlje do onih u županijama i općinama, težili su uspostavi povjerenja i normalizaciji života na ratom stradalim područjima, te predvidjeli razne oblike pomoći povratnicima i naseljenicima. Autor opsežno komentira mjere i nastojanja u tom pravcu, no povratak i normalizacija ne idu lako ni u području, na kojem je autor provodio empirijsko istraživanje. Citirat ćemo što on konstatira: «Realizacija povratka ima niz prepreka, od materijalnih do sociopsiholoških. U materijalnoj sferi su posebno teška dva: nedostatak financijskih sredstava, što usporava obnovu infrastrukture i stambenih objekata, te imovinsko-pravni. Kuće povratnika Srba naseljene su izbjeglicama iz BiH i Vojvodine, a to otežava povratak. Na psihološkoj razini povratak je opterećen reminiscencijama na rat i zatim stradanja, te posebno ulogom dijela pripadnika srpske etničke zajednice u pobuni protiv hrvatske države» (str. 155).

Sve tri skupine ispitanika: povratnici Hrvati, povratnici Srbi (a prvo su s tog područja bježali Hrvati, pa Srbi) i doseljeni Hrvati za život i međusobne odnose do izbijanja ratnih sukoba misle da su bili podnošljivi, te da nisu bili u znaku netrpeljivosti, sukoba i mržnji. Povratnici Srbi te ranije odnose sa Hrvatima čak idealiziraju, smatrajući da su «živjeli u ljubavi i slozi». Autor se prema tom njihovom izjašnjavanju, dakako odnosi kritički: «Smatramo da je ova pomalo idealnotipska valorizacija prijašnjih kontakata sa Hrvatima u funkciji amortizacije i po srpsku etničku skupinu izrazito negativnih ratnih prisjećanja, kao i nacionalističkog pritiska tadašnjih (u vrijeme provođenja istraživanja) hrvatskih vlasti, dijela medija i znatnog dijela javnosti» (str. 162). Doseljeni Hrvati naglašavaju da se «nisu baš voljeli ali su se podnosili», a pritom često izjavljuju da se živjelo u miru i uvažavanju. Povratnici Hrvati u većini također ukazuju na postojanje tolerancije, ali i na odsustvo jačih pozitivnih emocija sa Srbima «nisu se baš voljeli ali su se podnosili».

Što se tiče krivnje za rat, skupine se znatno razlikuju u percipiranju na koga ona pada. Doseljeni Hrvati ni u jednom odgovoru ne krive Tuđmana i hrvatsku vlast i međunarodnu zajednicu, a 33 % odgovara ne znam. Povratnici Hrvati gotovo isključivo krive Miloševića, Srbe u Hrvatskoj i JNA, a povratnici Srbi ni u jednom slučaju ne okrivljuju Srbe u Hrvatskoj, Miloševića i JNA, a rijetko okrivljuju i Tuđmana i hrvatsku vlast, već više međunarodnu zajednicu, dok dvije trećine odgovara s ne znam. Ispitanici, i pored razlika u odgovorima pripadnika tri skupine, više su skloni oprostu i pomirenju nego što mu se protive. A različiti su pak razlozi koji ispitanika motiviraju na sklonost za oprost i pomirenje. No, znatan dio

ispitanika među doseljenim Hrvatima pa i povratnicima Hrvatima rezolutno odbacuje mogućnost oprosta. Autor detaljno analizira pružene odgovore, često citirajući i druge autore, a mi smo stekli dojam da se i sam ponekad upušta u diskutabilne opservacije. Autor i doslovno citira simptomatične odgovore iz ankete i intervjua.

Autor se posebno, uz citiranje socioloških autoriteta, bavi sukobima ispitivanih skupina. On upozorava da «dodirnih točaka hrvatskih i srpskih programa (barem onih zastupanih od vladajućih skupina) i koncepata (državnih i nacionalnih) nije bilo, pa je politički konflikt nastavljen ratnim». A u vremenu nakon ratnih sukoba, «sa različito pozicioniranim skupinama povratnika i useljenika (socioekonomski, sociopsihološki, pa donekle i pravno-politički), više sliči modelu eventualnog sukoba koji uključuje više linija koje mogu dovesti do njega, ali sa mnogo manje intenziteta od onoga prvoga» (str. 180). Upozorili bismo i na autorovu konstataciju, da «zatim ratni migranti sebe ne percipiraju više samo kao Hrvate i Srbe, već kao dio socijalne strukture a uglavnom kao skupinu s društvene margine» (str. 181). Među pripadnicima ispitivanih skupina nerijetko su izbijali sukobi u vremenu nakon povratka, a kasnije sve rjeđe. Po trećina ispitanika u svakoj skupini ne zna ni za kakve sukobe u vremenu nakon rata, a jedna trećina pak ističe da ih uopće nije bilo. Autor i ovom prilikom citira neke simptomatične odgovore.

S obzirom na sve veću toleranciju među stanovnicima zapadnog dijela Brodsko-posavske županije, autor, citirajući J. Županova, zaključuje, kako se «regeneracija primarne mreže (tj. rekonstrukcija ruralnih lokalnih zajednica – naša opaska), događa izgleda i nešto prije nego što se to možda očekivalo» (str. 194). Možda najvažnije pitanje, na koje je istraživač tražio odgovor je: da li dolazi do (re)afirmacije primarnih socijalnih odnosa (susjedstva i prijateljstva). Nakon što je i ovdje poduzeo malu teorijsku ekspertizu i citirao neke sociologe, autor navodi da je u ratnim sukobima gotovo u potpunosti razorena i uništena mreža primarnih socijalnih odnosa u lokalnim zajednicama. Doduše, na ispitivanom području su ranije, s obzirom na nacionalnu strukturu, postojala «srpska» i «hrvatska» sela, a rijetko i «miješana» sela. Prije ratnih sukoba je 80 % doseljenih Hrvata imalo prijatelje u osobama srpske nacionalnosti, tamo gdje su ranije živjeli, jednako toliko i povratnika Hrvata, a povratnika Srba čak 93 %. U ratnim okolnostima došlo je, međutim, uglavnom do prekida prijateljskih, pa i susjedskih veza između Srba i Hrvata. U odgovorima povratnika Hrvata, doseljenih Hrvata i povratnika Srba, postoje međutim, značajne razlike o tome što se dogodilo s prijateljstvom i u odnosima sa susjedima. Četvrtina doseljenih Hrvata navodi da su ih susjedi fizički i oružano napali (dok su bili u BiH, Vojvodini), dok povratnici Srbi po pravilu navode da ih Hrvati susjedi nisu napadali. Autor, nakon što je prokomentirao različitost odgovora i na pitanja o prijateljstvu i susjedstvu, zaključuje: «Sve to ukazuje da je prijateljstvo onemogućeno i prekinuto vanjskim događajima, prije svega jakom propagandom, a onda i ratnim sukobima i razaranjima» (str. 205). U odgovoru na pitanje kako bi reagirali pri susretu s prijeratnim prijateljem druge nacionalnosti, relativno najveći broj Hrvata i to kako povratnika tako i doseljenika, te odreda svi Srbi najavljuju da bi «zastali i popričali o svemu», što autora navodi na konstataciju da to «itekako ide u prilog afirmaciji suživota i izbjegavanju getoizacije pojedinih skupina» (str. 209). Osobe manjeg obrazovanja rjeđe daju takav odgovor, muškarci su suzdržaniji od žena, a i mlađi od starijih.

Autor je ispitivao i kontakte ratnih migranata sa raznim institucijama, bilo državnim bilo nedržavnim, a također i ponašanje tih institucija prema trima ispitivanim skupinama, te se potrudio da opsežnije komentira odgovore koje je o tome dobio u anketama i intervjuima. Brigom hrvatskih vlasti o njima zadovoljno je inače 40 % doseljenih Hrvata, 31 % povratnika Hrvata i 29 % povratnika Srba. A za nedovoljnu brigu svi najviše krive lokalne vlasti. I ovdje autor citira simptomatične odgovore.

Komunikaciju između Hrvata na jednoj i Srba na drugoj strani u vremenu nakon ratnih sukoba, prema autorovu nalazu «često otežava vrlo disparatna definicija situacije i događaja uoči ratnih sukoba, a posebno samog rata». A različite definicije su pak «rezultat neposrednog životnog iskustva pojedinaca, a onda i utjecaja užih i širih zajednica (obitelji, lokalnih zajednica, do nacionalnih elita), pa i drugih aktera javnog mnijenja u Hrvatskoj i u svijetu. Autor naznačava poželjne procese u lokalnoj sredini, a zatim u cijelom društvu, koje bi tu komunikaciju mogli pospješiti, pri čemu je nephodno potiskivati razne predrasude, stereotipe i naslage mržnje, koji su «protežirani od vladajuće političke elite, a za njihovo širenje korišteni su mediji pod kontrolom vladajuće stranke, … u tako stvorenom nacionalističkom ozračju posebno netrpeljivom prema Srbima» (str. 244). Samo 20 % izbjeglica-useljenika i isto toliko povratnika Hrvata u Okučanima i okolici smatra da se ne treba družiti i surađivati sa Srbima, dok 48,3 % prvih i 26,7 % drugih ne zna što bi o tome reklo, 61,7 % Srba povratnika daje pak afirmativan odgovor, a 25 % ih ne zna što bi o tome reklo. Srbi u lokalnim zajednicama uopće ne zanimaju 38 % Hrvata doseljenika, dok samo 3 % Srba daje takav odgovor. Mlađi češće nego stariji odgovaraju, da ih oni drugi uopće ne zanimaju, a čemu autor daje objašnjenje tvrdnjom da je kod «mlađih šok bio veći». Brak s osobom druge nacionalnosti (srpske odnosno hrvatske) nikako nije prihvatljiv za 49 % izbjeglica-useljenika Hrvata, a negativno se prema njemu odnosi ili bi se teško s njim pomirio 42 % povratnika Hrvata, a samo 3 % povratnika Srba. Autor i za to pruža pobliža, a prihvatljiva objašnjenja, citirajući i opet pojedine znanstvene autoritete.

Anketom i intervjuima ispitivano je i druženje pripadnika jedne skupine s pripadnicima druge dvije skupine, traženi odgovori na pitanja koja je prva osoba od koje bi ispitanik posudio alat, da li ljudi različitih nacionalnosti i porijekla mogu živjeti u istoj državi, tko ispitanicima najviše smeta i s kim ne bi htjeli živjeti na području zapadnog dijela Brodsko-posavske županije, da li treba djeci zabraniti da se igraju s djecom «onih drugih». Sam autor u komentarima odgovora na ta pitanja iskazuje umjereni optimizam u pogledu suživota, pa i prijateljstva i susjedske i lokalne suradnje pripadnika sve tri promatrane skupine. U komentaru, uz ostalo, navodi da su «Hrvati povratnici revoltirani najvećim dijelom na Srbe i njihove postupke tijekom ratnog razdoblja, ali i na izbjeglice-useljenike, s kojima nisu u najboljim odnosima» (str. 276).

U Zaključnim razmatranjima autor, a nakon što je prethodno detaljno iznio i analizirao rezultate istraživanja, daje odgovor na glavno pitanje kojim se bavi u svojoj disertaciji: je li moguća (re)konstrukcija ruralnih lokalnih zajednica nakon ratnih sukoba i na to pitanje uz izvjestan oprez odgovara potvrdno. Na osnovu onog što je pokazalo istraživanje, autor smatra da će «najteži problem svakako biti reafirmiranje srpske nacionalne manjine u javnom životu i civilnim aktivnostima lokalnog prostora» (str. 282). Što se tiče obnove prijateljskih i susjedskih odnosa, autor tvrdi: «Može se konstatirati da je suživot u prijeratnom razdoblju bio dobro pozicioniran u mikrosocijalnom prostoru obitavanja ispitanika i da većih problema u međunacionalnoj komunikaciji na mikrosocijalnoj razini nije bilo». A u poslijeratnom razdoblju ponovno prijateljstvo i susjedstvo Hrvata i Srba «može se uspostaviti, ali uz mnogo napora i vrlo postupno» (str. 298 i 299). Utoliko će i «proces obnove i (re)konstrukcije lokalnih zajednica biti dugoročan proces» (str. 299). No, mnogo toga će ovisiti o politici u globalnom (hrvatskom) društvu, te o ponašanju državnih tijela, o institucijama civilnog društva i o medijima u tom globalnom društvu. Posebno: «Proces obnove i izgradnje institucija, te djelovanja udruga i organizacija civilnog društva dovodi skupine ratnih migranata sve više iz pozicija klijenata do statusa građana, ravnopravnih sa ostalima u hrvatskom društvu» (str. 302).

Pristupajući istraživanju, autor je postavio pet hipoteza: da je (re)konstrukcija lokalnih zajednica zapadnog dijela Brodsko-posavske županije nakon ratnih sukoba proces koji će rezultirati uspostavom zajedničkog života različitih skupina ratnih migranata i ostalog stanovništva; da je zajednički život Hrvata i Srba moguć i nakon ratnih sukoba i da će najzad uroditi i senzibilnijim oblicima zbližavanja; da će manji broj povratnika Srba starije dobi ubrzati uspostavu suživota u lokalnim zajednicama; da će prijeratna suradnja i iskustvo zajedničkog života olakšati integraciju ratnih migranata (povratnika i doseljenika) u lokalne zajednice; da će razvoj pravne države, izgradnja civilnog društva i participacija u lokalnoj upravi i samoupravi svih skupina ratnih migranata ubrzati (re)konstrukciju lokalnih zajednica. Nakon što je detaljno razmotrio rezultate anketiranja i intervjuiranja, autor nalazi da je istraživanje potvrdilo te hipoteze, te izvodi krajnji zaključak: «Suživot Hrvata i Srba, s obzirom na ratne sukobe, pa i poslijeratne probleme (sociopsihološke, socioekonomske, pravne i sl.) teče sporo i uz dosta problema. Vrijeme potrebno za potpunu reintegraciju svih stanovnika neće biti kratko, ali proces je počeo i ide uzlaznom linijom» (str. 307).

Disertacija mr. sc. Dragutina Babića plod je metodološki korektnog empirijskog istraživanja, koje je on provodio više godina. U interpretaciji rezultata istraživanja naš doktorand pokazuje zavidnu upućenost u relevantnu sociološku literaturu, posebno onu koja se odnosi na ruralne lokalne zajednice. Sa svakom njegovom konstatacijom, koju pruža uz ovaj ili onaj podatak dobiven istraživanjem, ne moramo se, dakako, složiti, pogotovo kada ona ima političku konotaciju, ali to ni najmanje ne narušava naš dojam da disertacija predstavlja seriozan doprinos sociološkoj znanosti, i to ne u smislu puke refleksije, već na empirijskom istraživanju zasnovanoj studiji.

Stručno povjerenstvo smatra da je disertacija mr. sc. Dragutina Babića «(Re)konstrukcija ruralnih lokalnih zajednica nakon ratnih sukoba – primjer zapadnog dijela Brodsko-posavske županije» kvalitetna, te predlaže Vijeću da prihvati ovo izvješće i odobri postupak obrane.

U Zagrebu, 2. siječnja 2003. godine

Članovi stručnog povjerenstva:

Dr. sc. Stipe Šuvar, redoviti profesor

Dr. sc. Milan Mesić, redoviti profesor

Dr. sc. Ivan Lajić, viši znanstveni suradnik

Stručno povjerenstvo za ocjenu

doktorske disertacije mr. Tatjane Peruško

Dr. Sanja Roić, red. prof.

Dr. Mladen Machiedo, red. prof.

Dr. Vera Glavinić, red. prof. u miru

Na sjednici Fakultetskog vijeća Filozofskog fakulteta u Zagrebu održanoj 11. studenog 2002. imenovani smo u stručno povjerenstvo za ocjenu doktorskog rada mr. Tatjane Peruško pod naslovom Poetički modeli fantastične pripovijetke u talijanskoj književnosti od Scapigliature prema modernizmu. Fakultetskom vijeću podnosimo slijedeći

IZVJEŠTAJ

Doktorska disertacija mr. Tatjane Peruško obuvaća 367 stranica kompjutorskog ispisa dvostrukog proreda, od čega 344 stranice teksta disertacije, 9 str. Priloga (str.345-353) pisanog na talijanskom jeziku, La geografia miracolosa di Dino Buzzati, te naposljetku Bibliografiju (str. 354-367). Ova potonja podijeljena je na Književne tekstove (54 jedinice), Antologije fantastičnih pripovijesti (9 jedinica), Eseje i kulturološke studije (23 jedinice), Teoriju fantastike (59 jedinica) i Opće teorijske i književnopovijesne priručnike i studije (22 jedinice) /napominjemo da u bibliografiju Književnih tekstova valja unijeti u zagradi godinu prvog izdanja teksta/. Tekst disertacije artikuliran je u devet opsežnih poglavlja, od kojih se I, II, V i IX dijele i na potpoglavlja, pri čemu je Zaključak smješten u posebno, X poglavlje.

U Prvom poglavlju (str. 4-107) doktorandica Peruško polazi od nakane da definira i opiše teorijske ili povijesne kriterije po kojima je određena genološka (funkcionalno bi bilo uspostaviti dosljednu uporabu kategorija: rod/vrsta, na uštrb „žanra“, premda pridjev „žanrovski“ nije moguće izbjeći) kategorija kojom se bavi, fantastična novela u talijanskoj književnosti druge polovice 19. i na početku 20. stoljeća: odrednice su književno-umjetnički pokret scapigliatura, o čemu će još biti riječi, a kronološka otvorenost u 20 st. određena je sintagmom „prema modernizmu“. S motrišta suvremene teorije i kritike - imajući u vidu teorijske doprinose talijanskih i angloameričkih izvorno citiranih teoretičara i drugih evropskih autora u prijevodima, kao i domaćih autora citiranih na hrvatskom – kandidatkinja raspravlja o dijakronijskom položaju i mjestu pojma „fantastične proze“ unutar opće književne teorije, dijeleći pristupe s obzirom na razdjelnicu strukuralističkih doprinosa Tzvetana Todorova (prije i poslije). Kompetentno razložen pregled završava konstatacijom o „bježnosti“ ove književne vrste i njezino svođenje na status modusa, svojstva ili poriva (str. 45-6). Nakon genološke, kandidatkinja pristupa razmatranju funkcionalne perspektive, konstatirajući odmah da i funkcije osciliraju „između ideološke subverzije, transgresije koja preko granica književnog teksta nastoji definirati društvene poretke, ideologije, sustave vrijednosti i (...) eskapističko-kompenzacijski bijeg u sklonište imaginarnog i fikcijskog“ (str. 46) da bi zaključila kako se atribut „fantastičan“ često nekritički rabi za vrlo različita djela. Stoga se s punim pravom usredotočuje na probleme sjecišta: realizam, mimetizam, zbilja (u potpoglavlju 1.4), vjerojatno/nevjerojatno, moguće/nemoguće, prirodno/neprirodno, (1.5) i zbilja, norma paradigma (1.6.) da bi odatle izvela prevalentnost „kategorije zbiljnosti kao modela zbilje u odnosu na onaj fantastični otklon koji se uspostavlja“ (64), podložnost promjenama kategorije vjerojatnosti i mogućnosti i, naposljetku, konstatirala da tekst fantastične proze konstruira „vlastitu fikcijsku stvarnost, u kojoj implicitno ili eksplicitno uspostavlja i paradigmu stvarnog, mogućeg, vjerojatnog“ (79). Slijedi rasprava o postmodernim doprinosima teoriji te vrste da bi se kandidatkinja u završnom dijelu Prvog poglavlja vratila biti predmeta svog istraživanja, fantastičnoj pripovijetki po sebi, odnosno kao specifičnom proznom modelu, zamijetivši pritom ispravno da se žanrovski kod uspostavlja jedino kad se epistemički modaliteti kombiniraju s tematizacijom aletičke konfrontacije (str. 102). U završnom dijelu poglavlja kandidatkinja postavlja tezu o pomaku talijanske fantastične priče u odnosu na ishodišni romantički model fantastične poetike, do kojeg dolazi „zahvaljujući smjeni ideološko-aksioloških paradigmi“ (107).

U Drugom poglavlju disertacije doktorandica razmatra ishodišta, modele i kontekst fantastične pripovijetke 19. stoljeća, od gotičkog romana i njegovih veza s talijanskom kulturom, istaknuvši s pravom specifičan položaj talijanskog romanopisanja i autore 18. stoljeća kao što su Zaccaria Seriman, Giacomo Casanova i Ippolito Pindemonte, a ishodište romantičke fantastične pripovijetke općenito (Treće poglavlje) – na tragu Calvinovih teza – vidi s jedne strane u romantičko-realističnom modelu, a s druge u romantičkom iracionalizmu i eskapizmu. Kada je riječ o specifično talijanskoj fantastičnoj pripovijetki doktorandica konstatira „kasno i marginalno pojavljivanje fantastične novele u talijanskoj književnosti“ opravdavajući ga otporom pretežno klasicističkog i realističkog mentaliteta talijanske kulture (str.130). Kandidatkinja s pravom zamjećuje da će tek neoromantičari, kao antiklasicisti i antikonformisti, posegnuti za iracionalzmom i misticizmom, ali uključujući pritom i specifičan kritički odnos spram nove i proturječne građanske zbilje čiji su nositelji bili pisci scapigliature od 60-tih godina 19. stoljeća (početnu odrednicu kada je riječ o dijakronijskom slijedu što ga radnja uspostavlja, odnosno književni i umjetnički pokret tzv. razbarušenih, koji se najintenzivnije manifestira u Milanu i Torinu, kao i, analogno, zaključnu, modernizam u talijanskoj književnosti 20. stoljeća neće biti na odmet pobliže konotirati kad rad bude pripreman za objavljivanje), a to su Tarchetti, Dossi, Faldella, oba Boita, kasnije Capuana, Fogazzaro,Verga i Pirandello. U Četvrtom poglavlju (137-193) doktorandica tematizira fantastična exempla i narativne postupke u prozi Igina UgaTarchettija u skladu s ranije uspostavljenim teorijskim shemama, ali i u diskusiji s talijanskim teoretičarima i kritičarima koji su Tarchettijevu prozu čitali i interpretirali na različite načine, te zaključuje (str. 193) da njegova proza svjedoči o „specifičnoj recepciji i modifikaciji romantičkog modela fantastične pripovijetke u talijanskoj kulturi druge polovice Otočenta“.

Od Petog poglavlja mr. Peruško pristupa neposrednoj analizi talijanske fantastične novele s nakanom da odredi njezinu specifičnost u 19. stoljeću. U tom smislu svoju pažnju usmjeruje ponajprije na antologijske presjeke fantastične novele talijanskih autora (uredili su ih: Finzi, Crne pripovijetke scapigliature 1980; Calvino, Fantastične pripovijetke Otočenta I, II 1983; Ghidetti, Talijanski nokturno (tom I: Fantastične pripovijetke devetnaestog stoljeća) 1984. i Farnetti, Fantastične pripovjetke verističkih pripovjedača 1990) te, nakon što je problematski i u komparatističkom ključu razmotrila njhove sadržaje i postupke, selektira one novele koje su fantastične u užem smislu i izdvaja naturaliziranu fantastiku u pričama Giovannija Verge, simulaciju fantastike u Dossijevom Magu, pozitivističku modifikaciju mita u Cesareovoj Sireni, naturalizaciju natprirodnog u „njemačkim“ pričama Di Giacoma, demonizaciju anatomije u Tijelu Camilla Boita, scijentifikaciju nadnaravnog u Sitsnutoj pesti Arriga Boita, te one predstavnike „verističke fantastike“ koji, bez obzira na specifične ishodišne poetike, nisu odoljeli zovu fantastičnog zapleta ili konstrukcije. Time potkrepljuje Todorovljevu tezu o procvatu fantastičnog pripovijedanja kao svojevrsne „grižnje savjesti“ pozitivističkog 19. stoljeća (str. 222) i anticipira svoju nakanu da tu tezu podvrgne provjeri na primjerima onih pripovjedača koji su pisali i verističku i fantastičnu prozu.

Šesto, Sedmo i Osmo poglavlje disertacije strukturirani su monografski i posvećeni fantastičnoj noveli i specifičnim narativnim postupcima pojedinih autora. Za Luigija Capuanu karakteristično je uvođenje metažanrovskog promišljanja za implicitnog čitatelja, čime on stvara specifičnu, sniženu podvarijantu vrste, zatim narativizacija pozitivističkog optimizma odnosno tematiziranje znanosti kao „sociemske“ pa i „ontemske“ figure (Peleš) , uvođenje natprirodnog kao žanrotvornog postupka, narativizacija vlastitog zanimanja za paraznanstvene eksperimente i psihopatologiju te kontaminaciju oblikom bajke, osporavanje pripovjedačeve pouzdanosti. Za Remigia Zenu su bitni slijedeći postupci: uvođenje semantike mogućih svjetova, ezoteričkog /tajnog znanja utemeljenog na Swedenborgovom učenju, jednokratno uvođenje lika svećenika kao protagonista, a za Guida Gozzana tvornost u naslova i sadržaja, žanrovski citati – analogno Capuani, kao i prisutnost melodramatskog modusa i onoričke semantike. Prva su dva naratora u talijanskoj književnosti pripadnici i poetike verizma, premda su u određenoj fazi svog stvaranja bili bliski i scapigliaturi, dok je Gozzano pripadnik poetike sutonjaštva (crepuscolarismo).

Deveto poglavlje, donekle asimetrično spram prethodnih zbog svoje konciznosti, tematizira sudbinu fantastične novele u talijanskom Novečentu odnosno 20. stoljeću (str. 307-340), u kojoj središnja tema naracije postaje umjetnost. Detaljno je provedena analiza narativne strategije ikonoklastičkog osporavanja, metafantastičke digresije kai i psihologizacije u pripovijetkama Giovannija Papinija, u kojima se otčitava promjena vrste u kontekstu dvadesetostoljetnog „projekta globalne fikcionalizacije“ (str. 315). Koncizno je u budućoj projekciji spomenuta Bontempellijeva krajnje „logička fantastika“ te Buzzatijevo traganje za tajnom dimenzijom zbilje i konstituiranjem egzemplarne fantastike imajući stalno u vidu prethodne elemente prisutne u kronološki prethodećih pripovjedača, osobito Capuane ili Tarchettija, dotaknuti su zatim Tomasi od Lampeduse i Landolfi, a korpus se zaokružuje najavom modernog eksperimentalizma s misenabymskim prosedeima i Calvinovom kombinatorikom i metalepsom. U diskusiji na obrani disertacije članovi povjerenstva moći će raspraviti s kandidatkinjom motivaciju izbora odnosno otklona što ih je provela u ovom, donekle asimetričnom dijelu disertacije spram onog posvećenom fantastici 19. stoljeća. Donekle prekomjerno sažet Zaključak disertacije (X, str. 341-344), implicitno se nadovezuje na prethodno potpoglavlje naslovljeno također Zaključak (V.7., str. 223-225) u kojem se konstatira naturalizirajuća pa i simplifikacijska obrada žanrovskog obrasca, simboličko-metaforička funkcionalizacija fantastičnih i antimimetičkih vrsta kao i ideološka egzemplarizacija fantastičnih pripovijetki . Eventualno bi se taj prethodni zaključak mogao objediniti sa završnim, koji se koncentrira na rezultate analize razmatranog korpusa iz motrišta dolazne točke, talijanskog modernizma dvadesetog stoljeća: fantastična je proza od svojih početaka u talijanskoj književnosti „zaokupljena spoznajnim angažmanom koji će se mijenjati usporedno s idejno-kulturnim kontekstom“, a njezini su prosedei tvorbeni i u nekih suvremenih pripovjedača (Anna Maria Ortese, Paola Capriolo, Antonio Tabucchi, te najmlađi, Bacci, Lodoli i Palandri).

Iz svega prethodnog doktorandica Peruško izvodi da se suvremena aktualizacija fantastičnog zbiva na tri načina: u prigodnoj i fragmentarnoj rekonstrukciji tradicionalnih oblika, intertekstualnom ili metažanrovskom ponovnom ispisivanju i alegorijsko-moralističkoj funkcionalizaciji fantastične pripovijetke, a svima je njima svojsvena težnja za izokretanjem svijeta koji se u tom kontekstu nadaje kao „objektivna strukturalna zbilja“ (344).

Prilog kojim doktorandica na neuobičajen način zaključuje tekstualni dio svoje disertacije, napisan na talijanskom jeziku „La geografia miracolosa di Dino Buzzati“ (Čudesna geografija Dina Buzzatija), tekst je izvrsno primljenog izlaganja o interakciji fikcije i zbilje na rubovima i s onu stranu rubova fantastike, ali i na granici 19.-stoljetne i 20.-stoljetne fantastike u talijanskoj prozi posebno, u djelu I Miracoli di Val Morel, izlaganja što ga je prvi član ovog Povjerenstva slušao na Međunarodnom skupu Svjetske udruge profesora talijanskog jezika i književnosti (AISLLI) održanom u Gardone del Garda u lipnju 2000. i prihvaćenom za tisak u Zborniku radova koji će najvjerojatnije biti objavljen u prigodi narednog skupa, u srpnju 2003. Kad se disertacija bude pripremala za objavljivanje, preporučili bismo da ovaj prilog bude preveden i uključen kao jedno od potpoglavlja IX. poglavlju „Sudbina fantastične novele u talijanskom Novečentu“.

Disertacija doktorandice Peruško Poetički modeli fantastične novele u talijanskoj književnosti od Scapigliature prema modernizmu opsežan je i slojevit rad napisan na temelju pertinentno usustavljene bibliografije, koherentno postavljenih premisa i akribično izvedenih zaključaka, za koji držimo da je vrijedan doprinos talijanistici u proučavanju danas, u evropskom i izvanevropskom kontekstu ne često, ali s osobitom istraživačkom pomnjom fokalizirane vrste, fantastične pripovijetke. Autorica je, kao diplomirana komparatistica i talijanistica, u svome radu pošla od teorijskih postavki naših, kombinirajući ih sa relevantnim spoznajama talijanskih i svjetskih književnih teoretičara i stručnjaka u oblasti koju je istraživala, ulazeći mjestimice u konstruktivnu u raspravu s nekima od njih i izvodeći samostalne zaključke. Znanstveni je diskurs njezine disertacije suveren, a istodobno smatramo vrijednom u receptivnom smislu njegovu pojmovnu jasnoću, lakoću stila, sistematičnost i čitkost. Na nekolicinu primjedbi o dosljednom navođenju pojedinih stranih pojmova, izvedenica i transkripcija u tekstu (na pr. das Unheimliche) upozorit ćemo kandidatkinju na obrani radnje.

Mr. Tatjana Peruško je svojom doktorskom disertacijom vrlo uspješno obavila zadatak

postavljen u uvodnom dijelu rada te pokazala visoku sposobnost samostalnog istraživanja i

književnokritičkog i književnoteorijskog prosuđivanja.

Predlažemo stoga Fakultetskom vijeću da našu pozitivnu ocjenu njezine doktorske

disertacije prihvati i da je uputi na daljnji postupak za stjecanje znanstvenog stupnja

doktora znanosti u području filologije.

U Zagrebu, 14.12.2002.

Članovi Stručnog povjerenstva:

.............................................

1. Dr. Sanja Roić, red. prof.

Predsjednik Povjerenstva

.......................................................

1. Dr. Mladen Machiedo, red. prof.

Član Povjerenstva

...........................................................

2. Dr. Vera Glavinić, red prof. u miru

Filozofskog fakulteta u Puli

Član Povjerenstva

Dr. sc. Cvjetko Milanja, red. prof.

Dr. sc. Vinko Brešić, red. prof.

Dr. sc. Milorad Stojević, red. prof. Filozofskog Fakulteta u Rijeci

Zagreb, 20. studenoga 2002.

Fakultetskom vijeću Filozofskoga fakulteta

Sveučilišta u Zagrebu

P r e d m e t:

Sergio Bracanović: "Insulae" i suvremeno hrvatsko pjesništvo. Magistarski rad - izvješće

Fakultetsko vijeće Filozofskog fakulteta Sveučilišta u Zagrebu na sjednici od 17. svibnja 2002. (Odluka br. 04-3-22-2002.) imenovalo nas je u stručno povjerenstvo za ocjenu magistarskog rada Sergia Bracanovića "Insulae" i suvremeno hrvatsko pjesništvo. Primivši i pročitavši spomenuti rad, Vijeću podnosimo sljedeće skupno

I Z V J E Š Ć E

Magistarski rad Sergia Bracanovića pod naslovom "Insulae" i suvremeno hrvatsko pjesništvo ima 194 stranica teksta koji je podijeljen u pet glavnih poglavlja (I. Uvod, str. 1-4; II. Mlada hrvatska poezija osmog desetljeća XX. stoljeća, str. 5-28; III. Tipologija pjesama / tekstova u zborniku "Insulae", str. 29-133; IV. "Insulae" u obzoru postmoderne, str. 134-159; V. Zaključak - "savršeni pjesnički znak", str. 160-165) s više potpoglavlja, a na kraju su Sažetak/Smmary (166-169), Bilješke (170-180) i Bibliografija (181-194).

Podsjetivši ukratko na kontroverze u povodu objavljivanja zbornika Insulae. Hrvatska nova lirika (Zagreb, 1981), odnosno na različite njegove ocjene, od isključivo negativnih kvalifikacija do pretjeranih pohvala, koje su dobrim dijelom bile isprovocirane sastavljačevim ekspozitornim tekstom, kandidat u uvodnome dijelu svojega rada najavljuje smjer i cilj svojega bavljenja ovim zbornikom, odnosno antologijom novije hrvatske lirike. Polazeći, naime, od ocjena koje Insulae stavljaju u središte mladoga hrvatskog pjesništva sedamdesetih godina, pristupnik svojim radom za tu ocjenu kani pronaći "argumentaciju unutar umjerenijih teorijskih sistematika", tj. osvijetliti socio-poetski kontekst pojavljivanja zbornika i dati tumačenje onih "modelativnih matrica koje s aspekta jezičnih/diskurzivnih, tematskih, idejnih, izričajnih/iskaznih određenja" mogu opravdati takvo pozicioniranje. Ukratko, kani odrediti svojevrsnu "poetiku" zbornika i to s obzirom na njezino odnos prema tradiciji, na književno-kritičke reference, modelativne invarijane, jezik, figure i lirski subjekt, semantičko-semiotički plan te na problem određenja zbornika, njegove postmodernističke jezgre i "novog tradicionalizma".

U skladu s ovako projiciranom temom, kandidat potom prikazuje hrvatsku poeziju sedamdesetih godina 20. stoljeća izdvajajući kao ključnu značajku "dinamiku neistosti", tj. "dinamiku iskakanja iz prethodnih generacijskih modela/koncepata". Nedostatak oslonca sada se kompenzira "legitimiranjem citatne orijentacije, posezanju za repertoarima i postupcima iz hrvatske moderne ili druge moderne, ili pak posezanjem za avangardnim dijakronim prosedejima", dok se samo pjesništvo kao dio književne institucije iz svoje dotadašnje elitističke i ekskluzivističke pozicije smješta na rubni položaj društveno-povijesnog konteksta.

Na sceni su dvije glavne pjesničke orijentacije, nastavlja kandidat, neoanvangardna, koja se, na tragu "pitanjaša", koristi tvarnošću jezika, što u spoju s avangardnim tehnikama rezultira, pored ostalog, i nereferencijalnošću teksta/pisma ("autorskih uradaka") a reprezentira je Malešov Zbornik off poezije (1979), drugu čine neolirske tendencije predstavljene u Štambukovu zborniku Insulae. Hrvatska nova lirika (1981) s tamo uvrštenim autorskim djelima. Iako bi zbog pjesničkih tendencije vezanih uz spomenute zbornike dviju, po autorovu mišljenju, oponentnih pjesničkih skupina bila moguća i formalna podjela dotičnoga desetljeća na offovce i inzularce, autor to otklanja, jer bi se time ponovno uvela časopisno-generacijska podjela s težištem na razlici među zbornicima umjesto na razlici unutargeneracijskoj. No, unutar hrvatske pjesničke produkcije, i književne općenito, nakon 1971. godine zamjetno je usmjerenje od kolektivizmu prema individualizmu, dodaje autor.

Iako obje struje postavljaju pitanje o važnosti jezika i lirskog subjekta, svaki od spomenutih zbornika očituje različit odnos prema njima, pa zato nude i različita strukturna (tekstovna/pjesnička) rješenja - u offovaca s većim naglaskom na projektivnosti, u inzularaca na spiritualnosti. I pored prevlasti semiotičke matrice (u neoavangadista), odnosno semantičke matrice (u neoliričara), razlike između dviju zborničkih sinteza otkrivaju ključnu dodirnu točku, a to je "jezik kao subjekt pjesme" i njegova deinstrumentalizacija, drugim riječima, neovisno o stupnju poetske komunikacije, jezik se oslobodio dotadašnje isključive "sporazumijevajuće" uloge.

Raščlanjujući nadalje pjesništvo spomenutih poetskih skupina iz sedamdesetih, pri tome se uvelike oslanjajući na rasprave Cvjetka Milanje, autor nadalje razlaže i njihov zajednički odnos prema tradiciji, i to kroz trojaku im modelaciju: semantički konkretizam, poetsku dosjetku i spiritalističko-kreacionistički tip pjesništva. Dok je prvim dvjema zajedničko gubitak povjerenja u tradicionalna poetska značenja te evidentiranje posljedica toga gubitka u rasponu od cijelog niza razlikovnih grupa i praksi ("nihilizama, sotonizama, infantilizama, konkretizama, letrizama / vizualizama, prestrukturiranja arheologije oblika ili arheologije govora..."), treći odnos prema tradiciji - evidentan u Insulama - i eksplicitno se nastoji distancirati od neoavangardizama, odnosno "jezičara" i njihove proizvodne prakse kako to pokazuje Drago Štambuk u tezama o inzularnom programu i projektu svoje antologije.

Prema tome programu, naime, o "poetici" mladih pjesnika okupljenih u zborniku, a rođenih kada i offovci, tj. oko 1950. godine, poezija bi, u najkraćem, trebala voditi računa o smislu, imati obzira i povjerenja prema jeziku i njegovu duhovnome iskustvu, držati do dijaloškoga, usklađenoga odnosa sadržajne i formalne dimenzije pjesme, dakle, i do artificijelnosti i iskustva tradicije te do sinkretizma između pjesništva, glazbe, likovnih te drugih umjetnosti.

Međutim, kandidatov daljnji opis pjesničkih modela u ovome zborniku pokazuje isključivost Štambukova predgovora, jer ga istodobno potvrđuje i opovrgava pjesnička praksa; pjesme u Insulama, naime, pokazuju određeno očitovanje jezičnosti, tj. da i sam jezik ovdje postaje "sadržajem" pjesme, tek potom i njegov semantički sloj.

Provedenom analizom priloga u zborniku Insulae kandidat je nadalje došao do zaključka kako svaki od četiri utvrđena modela (neosimbolistički, neofenomenološki, neogezistencijalni, model tekstualizma) nosi obilježja "stanovitog konzervativizma", tj. okretanja prema prošlim poetskim iskustvima, međutim, ne i bezuvjetno, već sa sviješću o nemoći potpunog ponavljanja starog. Popunjavajući u osnovi tradicionalni okvir poetskih praksi, isti se okvir u isto vrijeme i širio, sva četiri modela na svoj način računaju s tradicijom i na instituciju lirike, čime je omogućena "obnova auratizacije pjesme/teksta, odnosno pjesničkog djela". Reaktualizacijom lirskih konvencija u intertekstualnom i intermedijalnom polju sada se habitus pjesme/teksta generira upravo sviješću o mogućnosti promjene prošlih poetskih iskustava, tj. svoj identitet pjesma sada stječe kao novo onog starog. A "takvim perspektiviranjem Insula - zaključuje kandidat - moguće je bilo prepoznati svojevrsnu de-projektivnost modelativnih matrica, njihovog istodobnog ekonomiziranja s 'temporalnošću', ali i sa 'sudbinom' koje ih smješta u 'središnju' poziciju u odnosu na racionalnu i projektivnu komponentu avangarde i anti-racionalnu, ne-projektivnu komponentu 'spiritualizma'".

Napokon, početnu tezu o dvovrsnosti lirskih tendencija u hrvatskome pjesništvu sedamdesetih godina 20. stoljeća i njihov odnos prema tradiciji kandidat vidi kao znak "duha vremena" u kojemu više "nije moguća apsolutna restitucija pjesme/teksta unutar proze svijeta", i to je bio glavni razlog okretanja - kako to pokazuje zbirka Insulae - ne više prema zbilji, već prema umjetničkim konvencijama. Pregnantno kazano, rezultat provedene raščlambe mogao bi se svesti na zaključak koji pogađa upravo ono što uvrštene pjesme evidentiraju: "usredištenje između premijere i reprize", tj. "intertekstualno i postmodernističko novo-staro stanje".

Povjerenstvo ovime zaključuje da je pristupnik uspješno izložio svoju temu, dobro se koristio literaturom, tekst pregledno oblikovao, građu uspješno raščlanio, te izveo logične zaključke. Određeni prigovori tiču se stila i jezika u eksplikaciji teme, naime, mjestimične metaforičnosti, ponavljanja i sintaktičkoga nekontroliranoga gomilanja, pa bi pojedine dionice valjalo preraditi; na ovo i neke druge manjkavosti povjerenstvo kani upozoriti pristupnika na samoj obrani.

Budući da prema jedinstvenome mišljenju članova povjerenstva magistarski rad gospodina Sergia Bracanovića pokazuje da je njegov autor ovladao književnoznanstvenom metodom i instrumentarijem, te da pruža nove spoznaje o obrađenom predmetu, predlažemo Fakultetskom vijeću da p r i h v a t i ovo izvješće i kandidata uputi na daljnji postupak za stjecanje akademskog stupnja magistra znanosti.

S kolegijalnim pozdravom!

Dr. sc. Cvjetko Milanja, red. prof.

Dr. sc. Vinko Brešić, red. prof.

Dr. sc. Milorad Stojević, red. prof.

Povjerenstvo za ocjenu magistarskoga rada

Ivane Kurtović

Predmet: Izvještaj

FAKULTETSKOM VIJEĆU

FILOZOFSKOGA FAKULTETA

SVEUČILIŠTA U ZAGREBU

Magistarski rad Ivane Kurtović Fonološki opis mjesnih govora čakavskih mjesta koja gravitiraju Zadru, Šibeniku i Splitu obasiže 108 stranica. Rad sadrži Uvod, pet poglavlja: Metode, Kulturno-povijesni pregled, Samoglasnici, Suglasnici, Prozodija, oglede govora i literaturu.

U Uvodu pristupnica uz pregled rasprostiranja čakavštine danas iznosi i pretpostavku, na temelju literature, o prostiranju u prošlosti, odnosno prije velikih migracija od 15. stoljeća dalje. Također daje pregled dosadašnjega proučavanja obuhvaćenoga područja.

U radu je naprije utvrdila fonološki sustav svakoga od posebno odabranih mjesnih govora. Osnovnu građu pristupnica je dobila iz upitnika za dijalektološki atlas, koji su popunjeni na terenskim istraživanjima 60-ih godina 20. stoljeća, a sama je na terenu utvrđivala sadašnje stanje tih govora. Zbog razvoja društva i učestalih migracija, u lingvistički vrlo kratkom vremenu, manje od pola stoljeća, govori su se dosta izmijenili te je pri provjeri često nailazila na potpuno druge oblike. Govor Stanova nije bilo moguće provjeriti jer su danas dio urbanoga zadarskog područja.

Područje na kojem su istraživana mjesta zahvaća miješanje čakavskoga supstrata i štokavskoga superstrata pri čemu su rezultati toga miješanja različiti: negdje pretežu i dalje čakavske, a drugdje su pretegnule štokavske osobine.

Glavno je obilježje samoglasničkoga sustava ovih govora ikavski refleks jata (uz pokoji ekavizam). Pod utjecajem sredstava javnoga priopćavanja i školovanja u svim govrima susreću se i standardni likovi. Zamjena sekvencije -ra- > -re- veže južnu čakavštinu sa susjednim štokavcima, kao i promjena predmetka vD- > u i vDz- u uz-/us- npr. udov]ca, U%skrs, premda je va- sačuvano u većini govora u glagola vazest i negdje u prilogu va%jik.

Kod artikulacije samoglasnika izdvaja se zatvaranje dugoga /a/ u tribunjskome i stanarskome govoru. Zapaža se sužavanje artikulacije dugoga /e/ u zatvorenom slogu ispred /n/ u govorima šibenskoga područja, a rjeđe se približava ostvaraju fonema /i/. Pojava zatvaranja dugoga samoglasnika /o/ pred /n/ česta je u govorima južne čakavštine, a izrazita je u kriljanskome govoru.

U konzonantizmu ističe se postojanj jednoga para palatalnih afrikata c( i C( u većini govora (kriljanski, kambelovski, sukošanski, trogirski, primoštenski). U drugim je govorima (tribunjskome, vodičkome, petrčkome) bezvučni čakavski okluziv t’ zamijenjen sa ć, u kojem su se neutralizirali t’ i č, a zvučni okluziv d’ zamijenjen je zvučnim SCC. Prema psl. *d’ u mnogim je riječima južnijih govora /j/ dok u tribunjskome, sukošanskome i petrčkome nalazimo samo /C(/ (koje se javlja i u južnom krilu govora obalnoga kopnenoga ikavskočakavskog područja). Kolebanje s dvostrukostima šć/št razriješeno je u korist štakavizma. Svi govori imaju promjenu dočetnoga /m/ u /n/ u poznatim uvjetima. Delateralizacija /lz/ nije provedena u primoštenskome, stanarskome, sukošanskome i petrčkome govoru. Ta pojava dijeli južno od sjevernoga krila ikavskočakavskih kopnenih govora – redovita je u govorima splitskoga područja i (dijelom) šibenskoga, a i u obližnjima štokavskima.

Većina je suglasničkih osobina ovih govora zajednička i susjednim štokavcima.

Uglavnom su čakavske (mada ih nalazimo i kod zapadnih štokavaca) osobine:

neprihvaćanje fonema /C'/ u sustav, potvrde za j < *d', pojednostavljivanje suglasničkih skupova. Suglasničke su osobine doživjele najviše promjena prema štokavizaciji.

Naglasna su kolebanja veoma uočljiva. Akcentuacija odražava i starinu (npr. mjestom naglaska i čuvanjem prahrvatskoga akuta), ali i prihvaćanje novoštokavskih naglasnih osobina: naglaske i njihovu distribuciju. Prozodijski inventar govora čini šest jedinica: pet u naglašenom slogu (dva kratka i tri duga – jedan silazni i dva uzlazna naglaska) te nenaglašena duljina (prednaglasna i zanaglasna). Kao inventar i distribucija odražava starinu i novinu. Od starih naglasnih distribucijskih obilježja valja istaknuti kratki naglasak na posljednjeme zatvorenom slogu koji se prenosi prema početku riječi na prednaglasnu duljinu. Tim pomicanjima dobiva se uglavnom novoštokavski uzlazni naglasak (u Tribunju čakavski akut). Znatan broj govora obilježava duljenje pri pomicanju kratkoga naglaska na prednaglasnu kračinu (tzv. kanovački naglasak), što je izrazitije u središnjem i sjeverozapadnom dijelu obalnoga ikavskočakavskoga područja. Naglasne osobine odražavaju dodirivanje, utjecanje i miješanje dvaju naglasnih sustava: čakavskoga i štokavskoga, kako u inventaru, tako i u distribuciji jedinica.

Povjerenstvo je pristupnici vraćalo rad na doradu. Nakon dorade, zaključuje da je pristupnica uspješno svladala metodologiju dijalektološkoga rada: istraživanje na terenu, služenje literaturom i da donosi jezikoslovno utemeljene zaključke. Ostvarila je postavljeni zadatak i pridonijela boljem poznavanju fonologije osam mjesta obalnih kopnenih južnočakavskih govora, na relativno velikom čakavskom području. Pojedine nejasnoće razjasnit će se pri obrani rada.

Na temelju izloženoga Povjerenstvo predlaže Vijeću da Ivanu Kurtović uputi na obranu rada.

Zagreb, 2. prosinca 2002.

Članovi:

_______________________________

dr. sc. Mijo Lončarić, znanstveni savjetnik

________________________________

prof. dr. sc. Stjepan Damjanović

__________________________________

doc. dr. sc. Mira Menac-Mihalić

Izvješće

ODSJEK ZA LINGVISTIKU

FILOZOFSKOGA FAKULTETA

SVEUČILIŠTA U ZAGREBU

Predmet: Ocjena magistarskoga rada Marka Kovačića

Na svojoj sjednici od 18. srpnja 2002. (t.132) Fakultetsko vijeće našega Fakulteta imenovalo nas je u stručno povjerenstvo za ocjenu magistarskoga rada Marka Kovačića pod naslovom Grecizmi u suvremenom hrvatskom jeziku. Proučivši taj rad, ovime podnosimo Naslovu izvješće o svojim opažajima i zaključcima.

Magistarski rad pod rečenim naslovom obaseže ukupno 98 stranica, raspodijeljenih na ova poglavlja: 1-2. Uvod i Povijesni pregled (7 str.); 3. Fonološke prilagodbe (26 str.); 4. Leksik (22 str.); 5. Morfološke prilagodbe (15 str.); 6. Značenjski pomaci (4 str.), 7-10. Zaključak, Literatura i ostalo (14 str.).

Uvodno pisac tumači svrhu rada: kani navesti ponajprije leksičke utjecaje grčkoga jezika na hrvatski, a na toj građi onda opisati fonološke i morfološke prilagodbe preuzetih riječi u hratskome te se osvrnuti na neke semantičke promjene. Ističe da posredništvo neće biti u središtu pozornosti jer riječi promatra iz perspektive današnjice, želeći upozoriti na pravilnosti i na nedosljednosti prilagodbe; međutim posrednike ipak uzima u obzir. Ističe kako su se istraživači do sada proučavajući grecizme uglavnom bavili osobnim imenima, te da na strani davaoca često ne razgraničuju grčki i latinski. Iz toga je vidljivo da je pisac odlučio promatrati samo dvije krajnje točke procesa, grčku i hrvatsku, ne obazirući se mnogo na latinsko posredništvo (i druga posredništva). U povijesnome pregledu pisac posve kratko sažimlje povijesna zbivanja na dijelu hrvatskoga jezičnoga prostora, s pravom iznoseći pri kraju toga pregleda ovu pripomenu: povijesno događanje nam može dati neki pojam o kolanju rječničkoga blaga i o složenosti opcija po kojima se neka riječ i drugi utjecaji mogu kretati, konkretno u našemu smjeru. U najjednostavnijem slučaju neka riječ preko latinskoga ili kao internacionalizam prelazi u naš jezik. I sam grčki je, kaže se dalje, često tek posrednik, a riječi i njihovi oblici pružaju nam povijest koja stoji iza njihova kretanja. Kao što je već navedeno, odjeljak o fonološkim prilagodbama je najopsežniji; iznosi i pregled polaznih grčkih glasova i glasovnih skupina; općenito se može reći da je u tome dijelu radnje osobito jasan u izricanju svojih tvrdnji i opažaja, iako su mu se u pojedinosti potkrale neke nepreciznosti; neka ćemo spomenuti niže. Morfološke su prilagodbe piscu prigoda, uz ostalo, da rogovori o odnosu pojedinih kategorija grčkoga prema odgovarajućim kategorijama u hrvatskom jeziku; na kraju iznosi pregled raznim vrstama morfoloških tvoriva u obliku prefiksa, sufiksa i sl., zatim tablicu za 'proizvodnju' pseudogrecizama. Poglavlje o značenjskim pomacima, bavi se raznim promjenama semantičke razine jezika prigodom preuzimanja u drugi jezik, osobito tzv. svođenjem značenja i prekoračajem u susjedno značenjsko polje. Grecizmi imaju dugu tradiciju u hrvatskom jeziku, zaključuje autor, i ona se ni u budućnosti neće prekidati; radi potrebna znanstvenoga nazivlja, i zbog već uhodanih u nas shema za preuzimanje grčkih riječi.

Budući da u ovome Povjerenstvu ima i član s leksikološkim doktoratom, specijaliziran i za etimološke rječnike, mnoštvo leksičke građe i tema ova je radnja ocjenjivana posebno strogo upravo s toga gledišta, i nije čudo da joj je u tome pogledu nađeno dosta (srećom pretežito) manjih nedostataka. Stoga neke od njih ovdje i navodimo: kada autor uvodno kaže da etimološki rječnici polaze od jezika primatelja kao polazišne točke, da se, dakle, ne drže kronološkoga slijeda, onda to nije posve točno; etimološki priručnici mogu imati smjer i prema prošlosti i prema budućnosti (npr. pri uspostavi prajezičnih riječi u najpoznatijim indoeurop. rječnicima Pokornoga i dr.). Uz to valja reći da je posredovanje pri preuzimanju važnije nego što to autor misli, jer jezik posrednik i te kako može utjecati na oblik preuzimane riječi u jeziku primatelju. Reći da etimologija može biti ili površnija, i da smije sezati samo do prve generacije posrednika, ili pak dublja, sve do ranih faza, to nije baš sretno sročeno, jer npr. za opću, nespecijalističku etimologiju ne postoji mogućnost takva izbora: ona mora uvažavati sve jezično-vremenske korake procesa o kojima govori ova radnja; pogotovu kada je po srijedi preuzimanje iz jezika u jezik preko jezika-posrednika. Slično se u povodu morfoloških prilagodba veli da je riječ demos preuzeta u hrvatski samostalno samo u riječi demotski, a upravo se imenica demos kao takva rabi u sociologijskim zapisima i drugdje. Najzad, jezik kojim je pisana sama radnja za pisca lingvista mjestimice je 'nepočešljan', no ta je boljka u mlađem naraštaju, na žalost, poprilično raširena.

Što se tiče prednosti ove radnje, one, dakako, znatno prevladavaju, i bilo bi predugo nabrajati ih. Povjerenstvo npr. nema dvojbe u ocjeni da je dio poglavlja o leksiku posvećen posredovanju ponajbolji doseg radnje; pogotovu odjeljak o lančanom preuzimanju (nije mu npr. promaknulo da je 'većina grčkih riječi prošla latinsku etapu, nakon koje je uslijedilo nekoliko europskih'). Nisu mu promaknule ni zamke u uobičajenom shvaćanju samoga pojma grecizma. Naglašena je već preglednost dijela radnje o fonološkim prilagodbama, zatim velika važnost poglavlja o značenjskim pomacima pri preuzimanju.

Ovo Povjerenstvu zaključujući želi utvrditi da je magistarski rad Marka Kovačića, uzevši u cjelini, ne samo vrstan katalog hrvatskih grecizama, nego i njihova lingvistički ispravno postavljena metodološka obradba. Taj ga rad potvrđuje kao darovita i vrlo izrazito motivirana mlada lingvista, sposobna, uz ostalo, ne samo otkloniti u radu zamijećene nedostatke, nego i uspješno razraditi bar nekoliko tema koje taj otkriva i potiče. Stoga molimo Vijeće da tu našu povoljnu ocjenu uvaži i uputi pristupnika na dalji postupak.

Zagreb, 25. studenoga 2002.

________________________

Dr. sc. M. Križman, red. prof.

________________________

Dr. sc. R. Matasović, izv. prof.

________________________

Dr. sc. A. Gluhak, viši asist.

(Zavod za lingvistička istraživanja HAZU)

Dr.sc. Marijan Maticka, izv. prof.

Dr.sc. Ljubomir Antić, izv. prof.

Dr.sc. Božena Vranješ-Šoljan, izv. prof.

Predmet: Ocjena magistarskog rada Aleksandre Bednjanec Vuković

Fakultetskom vijeću

Filozofskog fakulteta Sveučilišta u Zagrebu

Na sjednici Fakultetskog vijeća Filozofskog fakulteta Sveučilišta u Zagrebu održanoj 11. listopada 2002. imenovani smo u Stručno povjerenstvo za ocjenu magistarskog rada Aleksandre Bednjanec Vuković pod naslovom “Domobranstvo u javnom životu NDH 1941. - 1945.” (Odluka br. 04-5-57-2002.). O predloženom magistraskom radu podnosimo Fakultetskom vijeću skupni

I Z V J E Š T A J

Magistarski rad Aleksandre Bednjanjec Vuković pod naslovom “Domobranstvo u javnom životu NDH 1941. - 1945. “ ima ukupno 166 stranica kompjutorski ispisanog teksta sa 775 bilješki ispod crte. Kompozicijski je rad podijeljen u devet većih cjelina: 1. Uvod, 2. Povijest i ustrojstvo domobranstva, 3. Pripadnici domobranstva u javnim manifestacijama tijekom trajanja Nezavisna Države Hrvatske, 4. Kulturno-prosvjetni rad pripadnika domobranstva u razdoblju od 1941. do 1945. godine, 5. Domobrani i humanitarna aktivnost, 6. Domobranstvo u sportu, 7. Slika domobrana ili pokušaj stvaranje slike o domobranstvu, 8. Zaključak, 9. Izvori i literatura. Osnovno problematika anlitički je razmotrena u trećem, četvrtom, petom i šestom poglavlju (str. 29 do 147). Ostala poglavlja sadrže osvrt na izvore, literaturu, pojmovna određenja i naznake općih pitanja neophodnih za razumijevanje istraživane teme, odnosno pokušaj sintetičkog prezentiranja zaključaka koje je moguće izvesti na temelju istraživanog gradiva i utvrđenih činjenica.

A.Bednjanec Vuković imala je zadatak, kako sama kaže, “definirati sudjelovanje i utjecaj domobrana, a time i cjelokupnog domobranstva u raznim aspektima političkog, kulturnog i društvenog života za vrijema trajanja Nezavisne Države Hrvatske”. Težište istraživanja, s obzirom na obimnost građe i složenost problematike, autorica je stavila na propitivanja u području kulture, prosvjete, humanitarne djelatnosti i sporta. Ispitivanje problematike započela je opisom sudjelovanja domobrana u javnim manifestacijama vojnog, vojno-političkog, vjerskog i civilnog karaktera. Zatim je istraživala prisutnost domobrana u pojedinim segmentima društvenog života. Prikupila je tako veliki broj pojedinačnih podataka o domobranstvu i kazališnom životu, filmu i radiju. U tom kontekstu posebice je opisala djelatnost “prosvjetničke bojne”. Pozornost je obratila i na prisutnost domobrana u humanitarnim akcijama, a zatim, napose, sportskim događanjima. Prezentirala mnogo podataka o njihovoj djelatnosti u pojedinim sportskim disciplinama: nogometu, atletici, veslanju, tenisu, skijanju, šakanju (boksu), biciklizmu i još nekim sportovima. Prikupljene podake nastojala je povezati i ukazati na njihovo značenja na nekoliko razina. Odredila je, naime, značenje sudjelovanja domobrana u manifestacijama namijenjenim sveukupnom stanovništvu, zatim u manifestacijama namijenjenim domobranima i, napkon, u manifestacijama koje su organizirali domobrani za sebe, odnosno odnosno namijenili pučanstvu. Teže je bilo odrediti brojnost manifestacija izvan najvećih središta Nezavisne Države Hrvatske. Očito, zbog karaktera izvora, najveći broj prikupljenih obavijesti odnosi se, prije svega, na Zagreb, a zatim Osijek, Sarajevo i Banja Luku.

Na temelju prikupljenih obavijesti A. Bednjanec Vuković je zaključila da je u vrijeme postojanja Nezavisne Države Hrvatske vlast činila znatne napore da stvori “određenu sliku hrvatskih domobrana kao pojedinaca i kao cjeline”. Ta slika svakako treba obuhvatiti osobine kao što su disciplina, čast, ponos, strpljivost, požrtvovnost, hrabrost itd. Time se, smatra autorica, željela uputiti narodu poruka “sigurnosti i stabilnosti koju mu pruža dobro opremljena i nacionalno svijesna vojska”.

Izvorna osnovica istraživanja A. Bednjanec Vuković prilično je široka i obuhvaća arhivsku građu, tiskane izvore te onodobne novine i časopise. Istraživala je naime u više fondove Hrvatskog državnog arhiva, uzela je u obzire neke onodobno objavljene knjige, brošure te zakonske propise te je pregledala veliki broj novina i časopisa raznog uređivačkog karaktera, geografskog rasporeda i vremena izlaženja. Dakako, koristila se i odgovarajućom literaturom. U radu na svim vrstama povijesnih vrela pokazala je primjerenu sposobnost i umijeće korištenja. Doduše, ponekad, prilikom objašnjavanja preuzetih činjenica preuzela je i izvornu ocjenu značenja. (Npr.: “Osnutkom Nezavisne Države Hrvatske stvoreni su uvjeti za razvoj humanitarne aktivnosti” itd.)

Magistarski rad A. Bednjanec Vuković odlikuje veliki broj prikupljenih podataka koji omogućavaju da domobranstvo sagledavamo ne samo kao vojnu snagu u ratnom sukobljavanju, nego i da utvrdimo njegovo prisustvo u ostalim sferama života. U tom aspektu taj je magistarski rad prilog obogaćivanju spoznaja o povijesti Nezavisne Države Hrvatske i ima vrijednost za hrvatsku historiografiju.

Stručno povjerenstvo na temelju navedenoga utvrđuje da je Aleksandra Bednjanec Vuković pokazala potrebnu sposobnost za istraživački rad i izradu znanstvenog rada, tj. sposobnost istraživanja povijesnih izvora, utvrđivanja povijesnih činjenica te kompozicijskog oblikovanja i prezentiranja istraživane teme. Stoga Stručno povjerenstvo

p r e d l a ž e

Fakultetskom vijeću Filozofskog fakulteta u Zagrebu prihvaćanje magistarskog rada Aleksandre Bednjanec Vuković pod naslovom “Domobranstvo u javnom životu NDH 1941.-1945.” i odobravanje nastavka postupka za stjecanje znanstvenog stupnja magistra znanosti iz humanističkih znanosti, polje povijest.

U Zagrebu, 5. prosinca 2002.

Dr.sc. Marijan Maticka, izv. prof.

Dr.sc. Ljubomir Antić, izv. prof.

Dr.sc. Božena Vranješ-Šoljan, izv. prof.

prof. dr. sc. Mithad Kozličić

Filozofski fakultet u Zadru

Obala kralja Petra Krešimira IV. br. 2

Zadar, 12. studenog 2002. god.

Izvješće – magistarski rad Milorada Pavića, prof. -

FILOZOFSKI FAKULTET Fakultetsko vijeće

Z A G R E B

Fakultetsko vijeće Filozofskog fakulteta u Zagrebu na svojoj sjednici od 11. listopada 2002. god. imenovalo nas je u stručno povjerenstvo za ocjenu magistarskog rada Milorada Pavića, prof., pod naslovom "Istočni Jadran u izolaru Giuseppea Rosaccija". Dekan tog Fakulteta to je imenovanje potvrdio svojom Odlukom br. 04-5-55-2002 od 23. listopada 2002. god. Temeljem toga, a uvidom u izvornik magistarskog rada i druge raspoložive dokumente, osobita nam je čast Naslovu podnijeti ovo

Izvješće

1. Bio-bibliografski podaci o kandidatu

Milorad Pavić, rođen 23. lipnja 1966. u Zadru (sin Drage i Marije), Hrvat, hrvatski državljanin, osnovnu je školu završio u Sukošanu, srednju pohađao u Zadru a dovršio u Zagrebu. Aktivni je sudionik Obrambenog rata Republike Hrvatske od 5. rujna 1991. do 30. svibnja 1994. god. Diplomirao je 2. lipnja 1998. na Filozofskom fakultetu u Zadru na studijskoj grupi talijanski jezik i književnost – povijest. Za znanstvenog novaka na tom Fakultetu primljen je 21. listopada 1998. – znanstvenoistraživački projekt "Povijest istočnojadranskog pomorstva" (070002) kojem je bio voditelj prof. dr. sc. Mithad Kozličić. Od tog datuma u radnom je odnosu na određeno vrijeme (4 godine) na tom Fakultetu.

Poslijediplomski znanstveni studij iz povijesti na Filozofskom fakultetu u Zagrebu (razdoblje: rani novi vijek) upisao je 26. studenog 1998. god. Na tom je studiju položio sve ispite i regulirao druge obveze. Prihvaćen mu je sinopsis magistarske radnje "Istočni Jadran u izolaru Giuseppea Rosaccija" pod mentorstvom prof. dr. sc. Drage Roksandića. Radnju je završio te predao tom Fakultetu o čemu mu je izdano Uvjerenje broj 04-5-55-2002. od 19. srpnja 2002. god.

U međuvremenu, Odlukom Ministarstva znanosti i tehnologije Republike Hrvatske klasa 641-01/02/06/2, Ur. broj 533-02/211-02-0070 od 24. srpnja 2002. god. umjesto prethodnog dovršenog znanstvenoistraživačkog projekta prof. dr. sc. M. Kozličića, prihvaćen je novi pod nazivom "Povijest pomorstva hrvatskog dijela Jadrana" (broj 0070003), kojem je također voditelj prof. dr. sc. Mithad Kozličić. Sukladno toj Odluci Milorad Pavić, prof., bio je znanstveni novak na prethodnom projektu do 23. srpnja, da bi od 24. srpnja 2002. god. svoj novački staž nastavio na novom znanstvenoistraživačkom projektu. Kako mu je spomenuti četverogodišnji staž istekao 21. listopada, a kandidat je svoju magistarsku radnju predao Filozofskom fakultetu u Zagrebu prije isteka tog roka, posebnom odlukom Ministarstva znanosti i tehnologije Republike Hrvatske klasa 402-01/02-11/1104, Ur. broj 533-02/222-02-2 od 15. listopada 2002. god. novački mu je staž produžen 6 mjeseci, tj. do 30. travnja 2003. god.

Izabran je u zvanje mlađeg asistenta 2000. god.

Objavio je dva znanstvena rada: Plovidbena ruta sjevernim Jadranom u izolaru Giuseppea Rosaccija, Radovi Zavoda za povijesne znanosti HAZU u Zadru, svezak 42, Zadar, 2000, str. 173-194; L'arte del navegar, Civiltŕ italiana, Nuova serie 2 – 2002, svezak 1, Firenze, 2002, str. 163-169. Osim toga, preveo je plovidbeni priručnik Pedra de Medine "L'arte del navegar", a sada radi na znanstvenom dijelu tog prijevoda (komentari, uvodna studija), te pripremi monografskog izdanja. S priopćenjima je sudjelovao na međunarodnom znanstvenom skupu talijanista u Splitu 2000., te domaćem znanstvenom skupu o povijesti istočnojadranskih luka u Orebiću u svibnju 2002. god.

2. Opći podaci o magistarskom radu

Magistarski rad Milorada Pavića "Istočni Jadran u izolaru Giuseppea Rosaccija" ima 182 numerirane stranice teksta i slikovnih (kartografskih) priloga (računalni ispis; prored 1,5; font 12 točaka; svi prilozi su skenirani te računalno integrirani u rad). Podijeljen je u šest dijelova: Uvod (str. 3-7), Metodologija rada i izvori (str. 8-9), Uloga i značaj Rosaccijeva Viaggija u prikazivanju istočne jadranske obale (str. 10-20), Istočni Jadran prema Rosaccijevu Viaggiju (str. 21-137), Zaključak (str. 138-142) i Bibliografija (str. 143-153). Na samom početku je predgovor (str. 1-2), a na kraju magistarskog rada su popis priloga i prilozi (str. 154-177), sažeci na hrvatskom i talijanskom jeziku (str. 178-179), životopis Milorada Pavića (str. str. 180), te kazalo rada (str. 181-182). Rukopis je popraćen sa 304 bilješke (bez proreda; font 10 točaka), a u bibliografiji se notira 26 naslova povijesnih, geografskih i drugih izvora, 204 članka, studije i knjige kao literatura, te 5 Internet adresa.

3. Kritički prikaz magistarskog rada

Milorad Pavić s pravom u svojem magistarskom radu (str. 138-139) ističe kako je druga polovica 16. stoljeća vrijeme kad zbog premještanja glavnih trgovačkih putova sa Sredozemlja na Atlantik mletačka mediteranska pomorska trgovina kontinuirano opada. Tome su pridonijele: pojava novih pomorskih sila (Francuske, Engleske, Nizozemske) na Levantu, glavnom odredištu dotadašnje mletačke pomorske trgovine, te teritorijalna ekspanzija Osmanskog Carstva koja je znatnim dijelom išla nauštrb mediteranskih posjeda Mletačke Republike. Venecija je zbog toga bila prisiljena postupno se povlačiti s Mediterana uz istodobno jačanje vlastitih pozicija na Jadranu odakle je prije više stoljeća i započela njezina ekspanzija prema Levantu. Sve veći oslonac na Jadran bio je povezan i s gospodarskim razlozima s obzirom da je Venecija nastojala preusmjeriti dio levantske trgovine na istočnojadranske luke. Međutim, ni prostor istočnog Jadrana nije bio pošteđen političkih previranja. Uočljivo je sve veće nastojanje najjačeg susjeda Mletačke Republike – Habsburške Monarhije – da izbori pravo vlastite slobodne plovidbe Jadranom koje je Venecija svojatala smatrajući Jadran svojim morem. Tom pritisku pridružuju se Španjolska posredstvom Napuljskog Kraljevstva, te Papinska Država.

U kontekstu sve većeg zanimanja za jadranski prostor raste potražnja za djelima prvenstveno geografskog, ali i drugačijeg sadržaja, vezanih za gospodarstvo, način života, povijest i običaje pojedinih krajeva. Neizostavni sadržaj većine djela takve tematike raznoliki su kartografski prilozi (grafike, vedute s elementima kartografskog plana, te geografske karte krupnijeg i sitnijeg mjerila). Važan doprinos i uopće uvjet za pojavu mnoštva sve kvalitetnijih kartografskih radova predstavljao je razvoj tiskarstva. Napuštanjem drvoreza kao prvog tiskarskog tehničko-tehnološkog rješenja uz sve veće oslanjanje na bakrorez u predočavanju kartografiranog geografskog prostora postiže se znatan napredak, ponajprije u kvaliteti prezentiranih geografskih realija i dodatnoj minucioznosti, a kvaliteta geografskih obavijesti ostvarena je zahvaljujući razvoju mjerničkih instrumenata. Sve je to imalo odraza na kartografiranje dijelova akvatorija istočnog Jadrana, pa se javlja cijeli niz autora (Camocio, Pinargenti, degli Oddi, Franco) da bi odgovorili na novonastale potrebe tržišta. U takvim okolnostima pojavljuje se i Rosaccijev Viaggio. Od dva izdanja (1598. i 1606.) kandidat svoj istraživački napor usmjeruje prema onom iz 1606. god. budući da je cjelovitije. U svojem znanstvenom istraživanju dolazi do više zaključaka:

Prvo, Giuseppe Rosaccio (1530.-1620.), talijanski je humanist, pravnik, doktor medicine i kartograf. Rodio se u Pordenoneu. Visoku je naobrazbu stekao na padovanskom sveučilištu. Ne mogavši dobiti adekvatan posao u rodnom kraju, nastanjuje se u Tricesimu kod Akvileje, pa će tu znanstveno stvarati do kraja intelektualnim stvaralaštvom iznimno bogatog života (str. 10). Djelujući od 70-ih godina 16. do 20-ih godina 17. stoljeća, tj. u zreloj životnoj dobi, zahvaljujući dugom životnom vijeku, stvaralački mu se rad protegnuo se na više od četiri desetljeća (str. 138). Popis njegovih intelektualnih ostvarenja iz najrazličitijih znanstvenih oblasti je impresivan (medicina, povijest, pravo, geografija i kartografija). Pavić ih u svojoj radnji po prvi put u nas donosi cjelovito (str. 11-13). Unatoč opsežnom stvaralačkom opusu mali broj njegovih radova direktno tretira prostor istočnog Jadrana. To je, zaključuje kandidat (str. 138), jedan od razloga da se na našim prostorima o njemu mnogo manje zna nego o njegovim suvremenicima, primjerice Camociju. K tome u nas su znanstvena istraživanja plovidbenih priručnika i inače zapostavljena, a i ona koja su vršena, pa i u vezi Rosaccijeva Viaggio da Venetia a Costantinopoli per mare e per Terra et insieme quello di Terra Santa, pretežno su više na razini manje-više kraćih ili dužih opisa (P. Matković, M. Marković, M. Kozličić). Na stanoviti način to je i logično budući da su se raniji istraživači više zadržavali na raščlambi geneze kartografskog prikazivanja istočnojadranskog prostora u zadanom vremenskom razdoblju, gdje bi cjelovita analiza svakog geografsko-kartografskog ostvarenja istraživača dovela u veliku nepriliku. Dobio bi, naime, djelo od više tisuća stranica, te barem još toliko stranica na kojima bi se morali predočiti analizirani kartografski radovi, što bi i vani, a u nas još više, praktično bilo nemoguće publicirati. U tom smislu Milorad Pavić prvi je hrvatski znanstveni istraživač koji je svoju pozornost usmjerio samo na jednog kartografa i geografa, te samo jedno njegovo djelo, istraživši gotovo sve moguće aspekte koje to djelo nudi. Time je postavio metodološke temelje kako bi se moglo i trebalo istraživati i druga slična djela, pa je to sveukupno bio temeljni razlog da se ovaj magistarski rad prihvati u sinopsisu. Da je takva odluka bila dobra pokazuje realizacija. Već sad se može ustvrditi kako je kandidat napisao originalno monografsko znanstveno utemeljeno djelo o Rosaccijevu Viaggiju i njegovu prikazu istočnojadranskog akvatorija, koje je u obliku kakvim je predočeno ovom povjerenstvu, daleko više nego što se to u nas traži od magistarske radnje.

Drugo, Pavić dobro ističe da je Rosaccijev Viaggio djelo koje jest izolar, tj. plovidbeni priručnik, ali ima i obilježja pomorskog itinerarija, čak putopisa, te svojevrsnog kulturno-gospodarski-povijesno-geografskog vodiča (str. 4-5). Kako se to djelo sastoji od tekstualnog i kartografskog dijela, koji se međusobno nadopunjuju, kandidat se u metodologijskom pogledu opredijelio za multidisciplinarni pristup, ipak preferirajući komparativnu metodu (str. 8-9). To podjednako vrijedi za obje sastavnice Viaggija, grafičku i tekstualnu, budući da ih je u povijesno-geografskoj raščlambi valjalo usporediti sa srodnim povijesnim izvorima, u kontekstu rezultata istraživanja suvremene historiografije (str. 9 i 143-153).

Treće, centralni istraživački problem ovog magistarskog rada je raščlamba raznolikih podataka o istočnom Jadranu, uključujući u to Veneciju kao polaznu luku, pa se tome posvetilo najviše prostora.

I. Dobro se situira Rosaccio i njegovo djelo u širi vremensko-tematski okvir (str. 16-20) uz isticanje, da je prije sličnih djela Vincenza Marije Coronellija, ovaj Viaggio vrhunac sličnih plovidbenih priručnika.

II. Pavić dobro uočava da mu najprije valja raščistiti koliko je to moguće pitanje Rosaccijeva shvaćanja Schiauonije i Schiauona (str. 21-24). Zaključuje da je Schiauonija kod njega geografski a ne politički realitet koji označuje obalu od Raše do Drima. U tom svjetlu Schiauoni bi bili žitelji takve Schiauonije. Kandidat je pritom s razlogom dosta oprezan: "ako je Schiauonija dobila ime po Slavenima (Schiaui), tada su (...) Schiauoni dobili ime po Schiauoniji" (str. 24).

III. Raščlanjuju se i problemi plovidbe Jadranom u 16. stoljeću (str. 25-28). Pavić podvlači da je glavni jadranski plovidbeni pravac istočnojadranskim akvatorijem, čemu su temeljni razlozi: izvanredna povezanost sa središtima Europe, a osobito razvedenost obale. Stoga su uz nju nazočna bezbrojna vrlo kvalitetna sidrišta i drugi zakloni za brodovlje, dno je takvo da sidra ovdje dobro drže, morske su struje optimalne, mijene mora također. Sa suprotnom, zapadnom obalom, posve je drukčije (str. 26-27). Glavne prekojadranske pak rute jesu: Venecija – Poreč ili Rovinj ovisno o godišnjem dobu, pa Splitski kanal – Hvar – Vis – Palagruža – Tremiti – Gargano (str. 27), a takva je i južnojadranska u Otrantu.

IV. Pavić analizira i numeričke podatke o nautičkim razdaljinama između pojedinih luka te kopnene udaljenosti, oboje na putu Venecija – Carigrad. Donose se na početku Viaggia. Dakako, Rosaccijeve podatke uspoređuje sa suvremenim izmjerama istovjetnih razdaljina (str. 30-31), te dobro zaključuje kako su odstupanja ponajprije rezultat "skretanja brodova s najkraćih pravaca na one najsigurnije, što je uzevši u obzir rizik i opasnosti (plovidbe), opravdano i s ekonomskog aspekta" (str. 35).

V. U produžetku plovidbene pravce raščlanjuje na više odsjeka: plovidba sjevernim (str. 33-40), srednjim (str. 40-44) i južnim dijelom istočnojadranskog akvatorija (str. 44-48). Pritom podrobno komparativno razmatra sve podatke koje nudi Viaggio u svjetlu drugih povijesnih, geografskih i inih izvora, uključujući rezultate koje se prije Pavića polučilo u našoj i inozemnoj historiografiji. Taj dio je u našoj znanosti potpuna novost, budući da ranije nikad nitko nije tako detaljno razmatrao sve čimbenike plovidbe ovim akvatorijem na razmeđi 16. i 17. stoljeća.

VI. Kartografsko prikazivanje u Viaggiju slijedeća je velika cjelina ovog magistarskog rada (str. 49-103). U njoj se potanko analiziraju sva kartografska predočenja, uzimajući u obzir i tekstualni dio Viaggija. Pritom se kreće od Venecije (str. 51-53), nastavlja sa Caorleom (str. 53-55), da bi slijedili: Istra (str. 55-57), Rovinj (str. 57-59), Pula (str. 59-60), Osor (str. 60-62), Rab (str. 62-64), Pag (str. 64-66), Zadar (str. 66-69), Šibenik (str. 70-71), Skradin (str. 71-72), Trogir (str. 73-75), Split (str. 75-78), Hvar (str. 78-80), Klis (str. 80-82), Tremitsko otočje (str. 82-84), Korčula (str. 84-86), Dubrovnik (str. 86-88), Herceg-Novi (str. 88-90), Kotor (str. 90-92), Budva (str. 92-93), akvatorij Boka kotorska – Drač (str. 93-94), Ulcinj (str. 94-95), Drač (str. 96), Skadar (str. 97), Bar (str. 97-99) i Valona (str. 99-100). Pri kraju tog dijela kandidat analizira i dva kartografska priloga iz Viaggija tiskanog 1598. koji ne postoje u izdanju iz 1606. god. To su: karta NE dijela Mediterana (str. 100-102) i utvrda Vrbanj kod Herceg-Novog (str. 102-103). Pavićeva analiza tog kvalitetom raznolikog kartografskog materijala vrlo je iscrpna kulturno-povijesna i pomorsko-trgovinska vizija najznačajnijih luka Jadrana početkom novog vijeka, uključujući raščlambu njihovih prekomorskih i veza s vlastitim zaleđem. Dakle, funkcionalna analiza luka kao mjesta razmjene roba zaleđa i prekomorskih trgovinskih centara, nipošto pritom ne zanemarujući ni spektar roba koje su nudile te luke kao rezultat svojih proizvodnih aktivnosti (od soli do proizvoda obrta i itd.).

VII. Tome se dodaju gospodarski aspekti koji se u Viaggiju pretežno donose u tekstualnom dijelu (str. 104-112), što je, poput svega prethodnog, također novina u domaćoj historiografiji. Kandidat iz vlastite analize izvlači jako dobre opće zaključke (str. 105): "Gradovi Schiauonije s izuzetkom Dubrovnika nisu preveliki, ni dovoljno bogati; Takvi su zbog krševitog i planinskog terena, ali i slabo razvijene trgovine i trgovačkog tranzita; Krajevi su slabo napučeni s obzirom da oskudijevaju žitom kojeg nigdje nema u dovoljnim količinama za razliku od ostalih kultura, prvenstveno vinove loze, maslina, smokava i južnog voća; Stanovništvo se uglavnom bavi poljoprivredom, stočarstvom i ribolovom; Gospodarski su resursi u cjelini slabo, a ponegdje dobro iskorišteni. U prvom redu tu se misli na proizvodnju morske soli na Pagu i rudne soli u Valoni, zatim na proizvodnju i izvoz drva s Cresa i Lošinja u Veneciju, brodarstvo u Korčuli, ribolov (Hvar i Vis), uzgoj konja i sitne stoke (Krk, Rab, Tremiti) i dr.". Odnosno, i slijedeće (str. 111-112): "gotovo čitav priobalni istočnojadranski prostor imao je sličnu proizvodnu podlogu. U prvom redu poljoprivredna proizvodnja, zatim stočarstvo, ribarstvo, te specifične proizvodnje i obrti. Pojedini krajevi isticali su se u određenoj privrednoj grani, a to je upravo ono što želi iznijeti Rosaccio. Njegov cilj nije dakle dati gospodarsku sliku krajeva na istočnojadranskoj obali, već iznijeti neke zanimljivosti vezane za gospodarstvo, koje bi mogle zanimati stranca zatečenog na ovoj obali ili pak biti zanimljive onima koji se zanimaju za ovo područje. Rosaccijev opis je u većini slučajeva i jednostran. O pojedinim krajevima iznosio je one obavijesti o onim gospodarskim granama za koje se Venecija posebno zanimala. (...) Većinu obavijesti koje donosi nalazimo kod ranijih mletačkih autora, no Rosaccio i da je htio nije mogao pružiti mnogo više, s obzirom na sveukupnost prilika tog područja krajem XVI. st. Općenitost informacija navodi na zaključak da mu ekonomski aspekt i nije u prvom planu. Unatoč tome, važnost Rosaccijevog opisa koji se odnosi na gospodarske prilike nepobitna je budući da baca dodatno svjetlo na razvoj i stanje pojedinih privrednih grana na istočnom Jadranu, a pokazuje i viđenje tih prilika očima stranaca".

VIII. Tu su i povijesno-putopisni aspekti (str. 113-122). Među njima Pavić posebnu pozornost poklanja izvorima koje je koristio Rosaccio (str. 118-119) te vlastitim imenima (pretežno etnonimima) iz Viaggija (str. 119-122). Kandidat sve to promatra u kontekstu vremena u kojem je nastao Viaggio, pa se stoga razložno ne udobljuje u potanju raščlambu osobito antičkih vrela, budući da je ovo ipak magistarski rad koji tretira plovidbeni priručnik iz ranog novog vijeka. U svakom slučaju impresivni su nizovi koje kandidat minuciozno podastire u svojem radu, što govori o njegovoj erudiciji i doista svestranom znanstvenom istraživanju Viaggija.

IX. Na to se logički nadostavlja toponimija kako ona iz teksta tako i s kartografskih prikaza Viaggija (str. 123-137). Pritom kandidat dobro uočava da je dio toponimije antički, a ostatak srednjo- i novovjeki, te različitu učestalost geografskog nazivlja s obzirom na značenje pojedinih regija na plovidbenom putu (str. 123-124). Tako konstatira da se u tekstualnom dijelu Viaggija definira ukupno 183 različita geografska naziva, isključujući one donijete uz specificiranje razdaljina na pomorskom i kopnenom putu Venecija – Carigrad. Suprotno od toga, na kartografskim prikazima, tek je 151 (str. 125). Dakako, i ovdje ovu specifičnu građu uspoređuje međusobno ali i s drugim kartografskim, geografskim i povijesnim izvorima, a samo geografsko nazivlje u cjelini vrlo uspješno ubicira (str. 127-137).

četvrto, kolega Milorad Pavić, prof., u zaključku (str. 138-142) sumira postignute rezultate vlastita znanstvenoistraživačkog rada, primjećujući da se i na temelju onog što je on istražio nedvojbeno može konstatirati da je Viaggio izvanredno važan povijesno-geografsko-kartografski-plovidbeni izvor za poznavanje istočnojadranskog pomorstva početkom novog vijeka. Ipak, za cjelovitu ocjenu Rosaccijeva Viaggija, možda kasnije – u kakvoj drugoj prigodi, bilo bi potrebno istražiti cjelinu tog prevažnog djela (str. 142).

peto, na kraju magistarskog rada su spominjani prilozi. Prvo vrlo obimna bibliografija izvora i komparativne literature (str. 143-153), pa izvorni tekst jadranskog dijela Viaggija (str. 155-164) kojeg je Pavić kvalitetno priredio, da bi pri kraju donijela komparativna kartografska građa (str. 165-177).

4. Zaključak, ocjena i preporuka

Obimni historiografski tekst Milorada Pavića, prof., naime magistarski rad "Istočni Jadran u izolaru Giuseppea Rosaccija", izvorno je znanstveno djelo u najboljem smislu te riječi. Svojim magistarskim radom kandidat je daleko premašio okvire kakvi se ustaljeno očekuju za ovakve radove, što govori da se radi o mladom istraživaču koji već sad izvanredno poznaje sve aspekte suvremenih znanstvenih istraživanja, pa u najvećem dijelu aktualnu historiografsku i drugu literaturu, ali podjednako i relevantne povijesne izvore.

Naravno, u tekstu postoje sitniji tip-feleri i poneka sitnija nedorečenost, što je moguće rezultat obimnosti provedenih istraživanja, uz koju je redovito vezan nedostatak vremena da se djelo, kad jednom poprimi definitivnu formu, ostavi po strani barem 2-3 mjeseca, pa se onda još jednom temeljito iščita, te tom prigodom otklone takve manjkavosti. U svakom slučaju, ako kandidat kani objelodaniti ovaj rad, a kvaliteta teksta to svakako zaslužuje, trebao bi ga još jednom temeljito iščitati, možda ponegdje još više osnažiti vlastitu argumentaciju, te tekst obvezatno dobro lektorirati.

Ipak, prednje opaske ni u kojem smislu ne narušavaju ukupan dojam o iznimnoj kvaliteti ovog magistarskog rada. Stoga Fakultetskom vijeću Filozofskog fakulteta u Zagrebu preporučam da prihvati ovo Izvješće što je moguće prije, te kandidata uputi na usmenu obranu vlastitog magistarskog rada.

Stručno povjerenstvo

1. prof. dr. sc. Mithad Kozličić

2. prof. dr. sc. Drago Roksandić

3. prof. dr. sc. Bruna Kuntić-Makvić

Dr. sc. Gordana Keresteš, docent

Dr. sc. Vesna Vlahović Štetić, izv. prof.

Filozofski fakultet, Zagreb

Dr. sc. Marina Ajduković, red. prof.

Studijski centar socijalnog rada, Zagreb

U Zagrebu, 9. prosinca 2002.

Fakultetskom vijeću Filozofskog fakulteta u Zagrebu

Na sjednici Fakultetskog vijeća Filozofskog fakulteta u Zagrebu održanoj 11. studenog 2002. godine imenovane smo u stručno povjerenstvo za ocjenu magistarskog rada Darka Pintera pod naslovom Video igre i agresivno ponašanje djece. Proučivši tekst magisterija podnosimo Vijeću ovaj

I z v j e š t a j

Magistarski rad Darka Pintera sadrži ukupno 86 stranica teksta. Glavni dio napisan je na 76 stranica podijeljenih u šest poglavlja: uvod, problemi i hipoteze, metoda, obrada rezultata, rasprava i zaključci. Rad sadrži i jedan prilog te popis literature sa 70 citiranih referenci.

U svom magistarskom radu Darko Pinter bavi se razmatranjem utjecaja video igara na dječje agresivno ponašanje. U uvodnom dijelu autor najprije definira agresivno ponašanje i opisuje njegove vrste te daje katak pregled razvoja agresivnog ponašanja od dojenačke do odrasle dobi. Potom slijedi koncizan, ali iznimno informativan prikaz najznačajnijih teorija agresivnosti – psihodinamskih, instinktivističko-etoloških, bioloških, biheviorističkih, kognitivističkih te nekoliko novijih pokušaja teorijske integracije ranijih pristupa agresivnosti. Te novije integracijske teorije (Žužulov model agresivnosti iz 1989. godine i Andersonov opći model agresivnosti iz 2002. godine), zajedno s Bandurinom socijalno-kognitivnom teorijom učenja (Bandura, 1973., 1977., 1979., 2001.), autor je uzeo i kao glavno polazište za svoju analizu utjecaja video igara na dječju agresivnost. Posljednji dio uvoda bavi se analizom nasilja u medijima općenito te posebno nasilja u video igrama kao razmjerno novom i sve protruzivnijem mediju. Autor pritom ističe nedovoljnu istraženost utjecaja video igara na dječji razvoj i prikazuje rezultate malobrojnih istraživanja tog problema s naročitim interesom za istraživanja utjecaja agresivnih video igara na razvoj dječje agresivnosti. Činjenica da su rezultati tih istraživanja ne samo malobrojni nego i nejednoznačni, autora je dodatno motivirala na istraživanje ovog područja.

Vješto objedinjujući teorijska razmatranja agresivnosti s postojećim empirijskim nalazima, autor generira nekoliko hipoteza o mogućem utjecaju video igara na agresivno ponašanje djece. S ciljem provjere tih hipoteza zamislio je i proveo dva eksperimenta na uzorku djece vrtićke dobi. Problemi na koje se eksperimentima nastojalo odgovoriti određeni su na sljedeći način: 1. Utvrditi postoji li razlika u agresivnosti izraženoj u slobodnoj igri s obzirom na (a) spol ispitanika, (b) agresivnost prikazane video igre te (c) način sudjelovanja u video igri (igranje nasuprot gledanju demonstracijske snimke) i 2. Utvrditi postoji li razlika u dosjećanju agresivnih ponašanja viđenih u agresivnoj video igri s obzirom na (a) način sudjelovanja u video igri (igranje nasuprot gledanju) i (b) spol ispitanika. Autor je pritom očekivao kako će dječaci pokazivati više agresivnih ponašanja od djevojčica, kako će djeca izložena agresivnoj video igri pokazivati više agresivnih ponašanja od djece izložene neagresivnoj video igri te kako će djeca koja su igrala video igre pokazivati više agresivnih ponašanja od djece koja su samo promatrala video igre. Nadalje, autor je pretpostavio kako će se dva tjedna nakon izloženosti agresivnoj video igri djeca koja su sama igrala igru moći prisjetiti i na zahtjev reproducirati više agresivnih ponašanja viđenih u igri od djece koja su samo gledala snimku igre, te kako će se dječaci u odnosu na djevojčice moći prisjetiti i reproducirati više agresivnih ponašanja iz video igre, bez obzira na to jesu li je igrali ili samo gledali njezinu snimku.

Eksperimenti su provedeni u jednom zagrebačkom dječjem vrtiću i u njima je sudjelovalo ukupno 87-oro djece oba spola, uzrasta od pet i pol do šest i pol godina. Prvi eksperiment, kojim je ispitivan utjecaj video igara na dječje agresivno ponašanje, proveden je prema 2 ´ 2 ´ 2 faktorijalnom nacrtu, uz spol, vrstu video igre (agresivna / neagresivna) i način prezentacije video igre (igranje / gledanje snimke) kao nezavisne varijable. Zavisna varijabla definirana je kao agresivno ponašanje u spontanoj igri neposredno nakon izloženosti eksperimentalnim situacijama, pri čemu se mjerila i fizička i verbalna agresivnost i to kako prema osobama tako i prema stvarima, a intenzivnija agresivna ponašanja pritom su dvostruko ponderirana. Dječje agresivno ponašanje opažala su i bilježila dva nezavisna i unaprijed uvježbana opažača, a opažanje je trajalo 30 minuta. Prema očekivanju, opažači su pokazali visok stupanj međusobnog slaganja (korelacija između njihovih procjena iznosila je .86), zbog čega je konačna mjera agresivnosti za svako dijete formirana kao prosječan broj agresivnih ponašanja opažen od oba opažača. U eksperimentu su korištene dvije video igre: jedna agresivnog sadržaja («Tekken 3») i jedna neagresivnog sadržaja («Pong»). Djeca su igre igrala na konzolama Sony Playstation 1 ili gledala njihove demonstracije na televizorima u boji. Primijenjeni nacrt rezultirao je postojanjem četiri eksperimentalne situacije: situacijom u kojoj su djeca igrala agresivnu video igru, situacijom u kojoj su djeca gledala snimku agresivne video igre, situacijom u kojoj su djeca igrala neagresivnu video igru, te situacijom u kojoj su djeca gledala snimku neagresivne video igre. U svakoj od te četiri situacije sudjelovao je podjednak broj djevojčica i dječaka, a svako je dijete bilo izloženo samo jednoj eksperimentalnoj situaciji.

U drugom eksperimentu, provednom dva tjedna nakon prvoga prema 2 ´ 2 faktorijalnom nacrtu, ispitivalo se dosjećanje agresivnih ponašanja viđenih u agresivnoj video igri. Nezavisne varijable u ovom su eksperimentu bile način prezentacije agresivne video igre (igranje/gledanje snimke) i spol djeteta, dok je zavisnu varijablu predstavljao broj agresivnih ponašanja viđenih u agresivnoj video igri koje su djeca na zahtjev mogla reproducirati, odnosno pokretima demonstrirati. Teoretski maksimalan rezultat u ovako definiranoj zavisnoj varijabli iznosio je 5, koliko različitih oblika agresivnog ponašanja postoji u prikazanoj video igri. Ovaj eksperiment proveden je na manjem broju djece, odnosno samo na onoj djeci koja su u prvom eksperimentu bila izložena agresivnoj video igri.

Kako bi se odgovorilo na postavljene probleme, dobiveni podaci obrađeni su nizom neparametrijskih i parametrijskih statističkih postupaka. Nastojeći odgovoriti na prvi problem ovog rada, autor je koristio Mann-Whitneyeve U-testove, koji su rezultirali sljedećim nalazima: 1) Dječaci su, prema očekivanju, općenito pokazali više agresivnih ponašanja od djevojčica; 2) Izloženost agresivnoj video igri dovela je do povećanog broja agresivnih ponašanja samo u uzorku dječaka (ali ne i u uzorku djevojčica), čime je hipoteza o utjecaju agresivnih video igara na dječju agresivnost djelomično potvrđena. Također, u subuzorku dječaka koji su igrali video igre pokazalo se da su oni koji su igrali agresivnu igru kasnije bili agresivniji u spontanoj igri od onih koji su igrali neagresivnu igru, što također podržava hipotezu o negativnom utjecaju agresivnih video igara na dječju agresivnost; 3) Način prezentacije video igre (aktivno igranje nasuprot gledanju snimke) nije imao utjecaja na kasnije dječje agresivno ponašanje u spontanoj igri, što znači da hipoteza o važnosti načina prezentacije nije potvrđena.

Podaci koji su prikupljeni u svrhu odgovora na drugi problem obrađeni su složenom analizom varijance. Dobiveni rezultati pokazali su da su dječaci mogli reproducirati značajno više agresivnih ponašanja viđenih u video igri dva tjedna ranije nego djevojčice i to bez obzira na način na koji im je video igra prezentirana. Djeca koja su igrala video igru (i dječaci i djevojčice) upamtila su značajno više agresivnih ponašanja iz igre od djece koja su video igru samo promatrala. Prema tome, obje su polazne hipoteze potvrđene.

U raspravi rezultata autor uspoređuje rezultate svojih eksperimenata s rezultatima drugih istraživanja ovog pitanja, komentira ih pod vidom vodećih teorija agresivnosti i posebno teorija koje je koristio kao okvir svog istraživanja (Bandurina teorija, Žužulov model, Andersonov model) te ukazuje na neke njihove praktične implikacije. Pritom se kritički osvrće na vlastiti rad, ukazuje na neka ograničenja i propuste u provedenim eksperimentima te se poziva na njih u interpretaciji svojih nalaza, posebice onih koji ne potvrđuju polazne hipoteze. Taj kritički osvrt osobito je vrijedan za buduće istraživače ovog pitanja.

Magistarski rad Darka Pintera predstavlja vrijedan eksperimentalni prilog pitanju utjecaja video igara na dječje agresivno ponašanje. Sintetizirajući rezultate teorijske analize i empirijskih nalaza ovog pitanja, autor je derivirao nekoliko ključnih hipoteza o mogućem utjecaju sadržaja video igara i načina njihove prezentacije na agresivnost djece različita spola, osmislio je eksperimentalne istraživačke nacrte kojima se te hipoteze mogu provjeriti, prikupio vrijedne empirijske podatke na uzorku djece vrtićke dobi i potvrdio većinu svojih polaznih hipoteza. U čitavom tom procesu pokazao je visok stupanj stručne i znanstvene promišljenosti i zrelosti. Kako je ovo područje istraživanja razmjerno novo (same video igre tek su kraće vrijeme prisutne u dječjem svijetu), manji prigovori koji se mogu uputiti provedenim eksperimentima ne umanjuju u većoj mjeri ukupnu vrijednost ovog rada. Prigovori se prije svega odnose na izbor agresivne video igre i njezino moguće potenciranje spolnih razlika u agresivnosti. Naime, sadržaj upotrijebljene agresivne video igre prikazuje tipične oblike «muške» agresivnosti i u prevelikom je neskladu s normativnim vjerovanjima i uobičajenim ponašanjima djevojčica, što je mogući razlog zbog kojeg u uzorku djevojčica eksperimentalna manipulacija nije imala učinke. Iz istog razloga moguće je da su utvrđene spolne razlike u agresivnom ponašanju za vrijeme polusatne spontane igre zapravo prenaglašene. Dječje agresivno ponašanje kao zavisna varijabla također je operacionalizirano tipičnim «muškim» agresivnim ponašanjima, dok su više «ženski» oblici agresivnosti ostali neobuhvaćeni. Nadalje, ta zavisna varijabla ima i iznimno malu varijancu, što također upućuje na potrebu njezine drugačije operacionalizacije. K tome, neki relevantni faktori nisu najbolje kontrolirani, kao primjerice stupanj uvježbanosti djece u igranju video igara ili njihove općenite kompjutorske vještine. Osim ovih nedostataka u eksperimentima koje je autor proveo, utvrđeni nalazi imaju još neka ograničenja koja su zajednička rezultatima svih laboratorijskih eksperimentalnih istraživanja. To se primarno odnosi na pitanje vremenskog trajanja utvrđenih efekata te na ograničenu mogućnost generalizacije nalaza na realne životne uvjete. No, kako je već spomenuto, autor i sam uviđa neke od tih ograničenja i kritički ih razmatra, što ne samo da ukazuje na njegovu kompetentnost i etičnost, već može poslužiti i kao važan izvor smjernica i upozorenja budućim istraživačima.

Zbog svega rečenog ovo povjerenstvo magistarski rad Darka Pintera ocjenjuje pozitivno i predlaže Fakultetskom vijeću Filozofskog fakulteta da mu odobri nastavak postupka za stjecanje akademskog stupnja magistra znanosti.

Stručno povjerenstvo:

Dr. sc. Gordana Keresteš, doc., predsjednik

Dr. sc. Vesna Vlahović Štetić, izv. prof., član

Dr. sc. Marina Ajduković, red. prof.,

(Studijski centar socijalnog rada u Zagrebu), član

Odsjek za psihologiju

Filozofski fakultet u Zagrebu

Sveučilište u Zagrebu

Fakultetsko vijeće

Filozofski fakultet, Zagreb

Predmet: Izvješće Stručnog povjerenstva za ocjenu specijalističkog rada Draženke Topolnjak Pavišić

Na sjednici Fakultetskog vijeća Filozofskog fakulteta u Zagrebu održanoj 11. studenog 2002. godine imenovani smo u Stručno povjerenstvo za ocjenu specijalističkog rada Draženke Topolnjak Pavišić pod naslovom “Povezanost nekih psihosocijalnih činitelja i prilagodbe osoba s ozljedom kralježničke moždine”. Proučivši priloženi tekst rada, podnosimo Vijeću ovo

IZVJEŠĆE

Formalna svojstva rada

Specijalistički rad Draženke Topolnjak Pavišić napisan je na ukupno 96 stranica raspoređenih u 7 dijelova: Uvod, Cilj i problemi istraživanja, Metodologija, Rezultati i rasprava, Zaključak, Literatura i Prilozi. U radu ima 19 tablica i 1 slika. Glavni tekstualni dio obuhvaća 76 stranica, a 20 stranica otpada na opširan popis stručne literature i na prikaz mjernih instrumenata u prilogu.

U prvom dijelu rada, u “Uvodu”, polazi se od opisa procesa i različitih modela psihosocijalne adaptacije na kronične bolesti i tjelesno oštećenje. Nakon toga se detaljno opisuje priroda ozljede kralježničke moždine kao i specifičnih psihosocijalnih posljedica te ozljede. U završnom dijelu uvoda autorica posvećuje desetak stranica teorijama prilagodbe na ovaj tip ozljede kao i na pregled istraživanja o faktorima koji djeluju na psihosocijalnu prilagodbu osoba s ozljedom kralježničke moždine (u daljnjem tekstu: OKM). U poglavlju “Cilj i problemi istraživanja” ukratko se navode tri uža problema ove specijalističke radnje. Problemi na koje autorica usredotočuje posebnu pozornost u svom istraživanju odnose se na ispitivanje povezanosti mjera psihosocijalne prilagodbe s jedne strane, i nekih sociodemografskih varijabli; varijabli vezanih uz povredu i psiholoških varijabli lokusa kontrole i atribucije uzročnosti, s druge strane. Treći dio radnje koji nosi naziv “Metodologija” obuhvaća korektan opis uzorka ispitanika, primijenjenih psihologijskih mjernih instrumenta te postupka prikupljanja i obrade dobivenih podataka. U skladu s postavljenim problemima u poglavlju koji se odnosi na “Rezultate i raspravu” iznose se odgovarajući podaci i analize nužne za oblikovanje empirijski utemeljenog odgovora na postavljena pitanja. U “Zaključku” su navedeni sažeti odgovori na postavljene probleme. U popisu literature navode se 64 reference. Sedmi dio radnje “prilozi” sadrži presliku četiri primjene upitnika i skale.

Sadržaj specijalističkog rada

Draženka Topolnjak Pavišić uvodno, na temelju radova iskusnih teoretičara i istraživača u ovom području (Trieschmanice, 1988; Livneh i Antonak, 1997) polazi od definicije općeg pojma prilagodbe i specifične prilagodbe na invaliditet i psihosocijalne prilagodbe na tjelesno oštećenje kao neke vrste općeg, razvojnog i dinamičkog procesa kroz kojeg prolazi neka osoba približavajući se optimalnoj razini kongruentnosti u relaciji između te osobe i okoline. Pri tomu je, prema Wright (1983) bitno uočiti važnost intrapersonalno-psiholoških, ali i interpersonalno-socijalnih aspekata jedinstvenog i cjelovitog psihosocijalnog adaptacijskog procesa.

Nakon definicije temeljnih pojmova u posebnom potpoglavlju uvoda (1.2.) D.Topolnjak Pavišić usredotočuje se na opis najvažnijih modela psihosocijalne adaptacije na invaliditet. Pri tomu se pregledno i vrlo sažeto navode najbitnije značajke triju skupina teorija: mentalističke, socijalne i integrativne teorije. Čini se podosta opravdanim da autorica najveći značaj pridaje integrativnim teorijama. U toj skupini teorija kombinira se značaj i kognitivnih i bihevioralnih faktora i to preko naglašavanja vještina suočavanja u kontekstu Lindemanove teorije krize (1980). Na temelju ovih i niza ukratko opisanih ostalih, modela autorica posebno ističe noviji model (Livneh i Antonak, 1997) konceptualne mreže s četiri klastera faktora koji, kroz interakciju tijekom vremena i uz široki raspon individualnih varijacija, utječu na psihosocijalnu prilagodbu osoba na kroničnu bolest ili tjelesno oštećenje. Ti klasteri su varijable povezane s: 1. invaliditetom; 2. sociodemografskim karakteristikama; 3. ličnošću osobe s OKM; 4. fizičkom i socijalnom okolinom.

Primjereni dio uvodnog teksta posvećen je i medicinskoj definiciji ozljede kralježničke moždine kao i procjenama epidemioloških podataka za USA i Hrvatsku. U vezi s tim navodi se da u našoj zemlji ima oko 4000 osoba s OKM, da su 71% muškarci i da imaju u prosjeku oko 25 godina. K tomu, opisani su i neki najvažniji ciljevi kao i sama priroda složenog procesa rehabilitacije takovih osoba.

U skladu sa središnjom temom ovog rada znatna se pozornost posvećuje prikazu istraživanja psihosocijalnih posljedica povezanih s ozljedom kralježničke moždine. Pri tomu se posebno raspravljaju istraživanima koja se odnose na osobine ličnosti kod osoba s OKM kao i na efekte senzorne deprivacije, promjene predodžbe o vlastitom tijelu pojave simptoma depresivnosti i anksioznosti, učestalosti suicida i ovisnosti te na bračne i obiteljske poteškoće kod takovih osoba.

U završnom dijelu uvoda D. Topolnjak Pavišić fokusira se na detaljniji opis teorija prilagodbe na OKM kao i na definiciju faktora relevantnih za tok i kvalitetu procesa prilagodbe. U skladu sa stajalištem kojeg zastupa Hammell (1992) teorije prilagodbe dijeli na psihološke, teorije ličnosti i sociološke teorije. Uz teorije krize i negiranja najpoznatiji reprezentant podskupine psiholoških teorija su tzv. teorije faza. Većina teorija faza su međusobno slične i podrazumijevaju pretpostavku o tome da osobe s OKM tijekom procesa prilagodbe prolaze kroz faze šoka, anksioznosti, negiranja, depresije, ljutnje i adaptacije. Unutar teorija koje u prvi plan postavljaju osobine ličnosti posebno mjesto zauzima Rotterov lokus kontrole (Rotter,1966). Većina istraživanja u tom području sugeriraju da osobe s tzv. internalnim lokusom kontrole manje pate i procjenjuju sami sebe općenito znatno bolje nakon OKM nego što je to slučaj kod osoba s eksternalnim lokusom kontrole. Kod treće podskupine socioloških teorija ističe se značaj podrške u obitelji i šire socijalne sredine za prilagodbu na OKM. Zanimljivo je stajalište koje u vezi s tim iznosi Oliver (1981) tvrdeći da traumatska OKM često biva teže doživljena kod drugih članova obitelji nego kod same osobe s OKM.

Autorica ovog rada kritički naglašava da su pokušaji izoliranja faktora poveznih s prilagodbom na OKM podosta opterećeni s metodološkim poteškoćama ( različite definicije prilagodbe, različite mjere prilagodbe, itd.). U popisu glavnih faktora povezanih s prilagodbom na OKM autorica citira Craiga i sur. (1990) koji spominju faktore dobi u kojoj je nastala OKM, spola i obrazovanja, opsega oštećenja, vremena proteklog od OKM, lokusa kontrole, socijalne podrške, socijalnih vještina, i atribucije uzročnosti ozljede.

U zaključku uvodnog dijela rada D. Topolnjak Pavišić ističe da glede istraživanja faktora prilagodbe na OKM “postoji niz kontradiktornih rezultata te da su spoznaje o procesu psihosocijalne adaptacije još na deskriptivnom nivou...“ te da u Hrvatskoj još nema sustavnijih znanstvenih istraživanja psihosocijalne adaptacije osoba s OKM. To su ujedno i najvažniji razlozi koji su naveli autoricu da se odluči za ovu temu specijalističkog rada.

U 2. poglavlju ( “Cilj i problemi istraživanja” ) autorica na sažet način navodi da je opći cilj rada “…prikupljanje podataka o psihosocijalnoj adaptaciji osoba s OKM..”. Formulirana su tri uža problema istraživanja. Problemi su formulirani relativno jasno kao korelacijska istraživanja povezanosti mjera psihosocijalne prilagodbe osoba s OKM i 1) nekih sociodemografskih varijabli (dob, spol, bračni i radni status i obrazovanje); 2) varijabli koje su usko vezane uz ozljedu (razina ozljede i vrijeme proteklo od nastanka ozljede); i 3) psiholoških varijabli lokusa kontrole i atribucije uzročnosti.

U trećem poglavlju (“Metodologija”) spominje se da je istraživanje obavljeno u sklopu jednog šireg projekta koje je obavljeno pod stručnim nadzorom Ministarstva zdravstva Republike Hrvatske. U ovom istraživanju sudjelovalo je 69 osoba od kojih je 67 ispunilo sve upitničke instrumente. Od toga broja 82% bili su muškog spola, 46,3% živi u bračnoj ili vanbračnoj zajednici, 18 % ih radi, prosječna dob bila je 39 godina, a 67% osoba s OKM imalo je srednju stručnu spremu. Za većinu sudionika istraživanja uzrok OKM bila je traumatska ozljeda nastala nakon prometne nesreće (37,3%). Podatke su prikupljali posebno uvježbani anketari pomoću općeg upitnika socioekonomskog i zdravstvenog statusa, upitnika eksternalnosti, psihosocijalnog upitnika za osobe s OKM (Bodenhamer i sur.,1983) i skale atribucije uzročnosti. Prigodom opisa primijenjenih mjernih instrumenata detaljno je opisana struktura i psihometrijske osobine Bodenhamerovog upitnika za mjerenje stupnja psihosocijalne prilagodbe. Ovaj je upitnik, koji uz ukupan rezultat na 35 čestica daje i podatke na 4 subskale: anksioznost, depresija, socijalna nelagoda i pozitivan stav, po prvi puta je u ovom istraživanju primijenjen u Hrvatskoj. Koeficijent unutrašnje konzistencije je zadovoljavajući (0.79 - 0.87) za sve subskale osim za subskalu pozitivnog očekivanja (0.42). Zbog nepovoljnih psihometrijskih karakteristika i nakon niza dobivenih relativno nejasnih faktorskih solucija iz faktorskih analiza cjelovitog i skraćenog Bodenhamerovog upitnika, opravdano je odlučeno da se iz daljnje analize isključi subskala pozitivnih očekivanja. Linearna kombinacija preostalih 30 čestica ima visoku pouzdanost ( 0.92), što uz podatak o relativno visokoj intekorelaciji triju subskala, daje početne empirijske argumente za opravdanost interpretacije ukupnog rezultata kao unidimenzionalne mjere psihosocijalne prilagodbe osoba s OKM i u našim sociokulturalnim uvjetima.

Svi podaci izračunati adekvatnom primjenom prikladnih statističkih programa (analize varijance i Pearsonov koeficijent korelacije). U skladu s postavljenim ciljevima i problemima u svim analizama Bodenhamerova mjera psihosocijalne prilagodbe imala je provizorni status zavisne varijable.

U vezi s analizom dobivenih podataka glede prvog problema istraživanja pokazalo se da su jedino varijabla spola i dobi statistički značajno povezane s nekim mjerama psihosocijalne prilagodbe. Naime, ženske osobe s OKM su depresivnije, doživljavaju veći stupanj socijalne nelagode i slabije su općenito psihosocijalno prilagođene na OKM nego muške osobe s OKM. Starije osobe s OKM su u prosjeku depresivnije u odnosu na osobe mlađe životne dobi. Ostale ispitivane sociodemografske varijable (bračni i radni status i obrazovanje) nisu pokazale statistički značajne relacije s mjerama psihosocijalne prilagodbe.

Glede drugog problema istraživanja rezultati pokazuju da ni jedna mjera psihosocijalne prilagodbe kao niti ukupan rezultat nisu u statistički značajnoj korelaciji s vremenom proteklim od ozljede. Ovi rezultati ne idu u prilog teorijama o fazama u prilagodbi na OKM. Autorica svoj nalaz raspravlja u kontekstu Krauseovih rezultata istraživanja (1998) koji ističe da su individualni faktori kao što je to strategija suočavanja, sposobnosti i premorbidna prilagodba puno važnije varijable za determiniranje stupnja psihosocijalne prilagodbe na OKM nego što je to vrijeme proteklo od ozljede ili dob osobe. Pokazalo se također da ne postoji značajna razlika u mjerama psihosocijalne prilagodbe za osobe s različitima razinama ozljede tj. između osoba s paraplegijom (niža razina) i osoba s kvadriplegijom (viša razina ozljede). To je rezultat koji je kongruentan s nalazima većine ostalih relevantnih istraživanja ovom području.

U prikazu i raspravi rezultata analize podataka u vezi s trećim problemom istraživanja pokazalo se da je stupanj eksternalnosti u niskim, pozitivnim i statistički značajnim korelacijama samo sa stupnjem depresije (r=0.27) i anksioznosti (r=0.25) kao komponentama ukupne mjere psihosocijalne prilagodbe na OKM. Taj je rezultat u skladu sa stajalištem koje iskazuje Triechmanova (1988) koja zaključuje da “… osobe s internalnim lokusom kontrole razvijaju neophodne navike povezane s preživljavanjem s OKM puno efektivnije nego osobe s eksternalnim lokusom kontrole…” ( str.117). Autorica ovog rada zaključuje da lokus kontrole ima važnu ulogu u procesu adaptacije na invaliditet i da može biti jedan od korisnih prediktora kasnije prilagodbe. U drugom dijelu odgovora na postavljeni problem rezultati pokazuju da ne postoji statistički značajna povezanost atribucije i mjera psihosocijalne prilagodbe. Vrlo slične nalaze dobili su i Brown i sur. (1999) i to uz primjenu drugih mjera psihosocijalne prilagodbe.

U kratkoj općoj raspravi D. Topolnjak Pavišić ističe da je ovo istraživanje doprinijelo boljoj deskripciji populacije osoba s OKM u našim sociokulturalnim uvjetima kao i to da su utvrđeni neki faktori koji su povezani s dugoročnom psihosocijalnom prilagodbom na OKM. Unutar tih faktora pokazalo se da je slabija psihosocijalna prilagodba povezana sa starijom životnom dobi, ženskim spolom i eksternalnim lokusom kontrole.

OCJENA RADA

Specijalistički rad D. Topolnjak Pavišić predstavlja prvo, sustavno i metodološki prihvatljivo, istraživanja psihosocijalne prilagodbe na OKM u Hrvatskoj. Tema istraživanja je i teorijski i praktički iznimno relevantna. Treba istaknuti da je ovakvih istraživanja relativno malo i u svijetu. Uz prihvatljivu definiciju osnovnih pojmova u uvodnom dijelu ovog rada ponuđen je i podosta obuhvatan i suvremen prikaz značajnijih teorija i istraživanja psihosocijalne prilagodbe na OKM. Uvažavajući činjenicu o tome da je ovo prvo istraživanje ovakvog tipa u nas, autorica se odlučila posvetiti više pažnje deskripciji specifičnih obilježja osoba s OKM kao i analizi i verifikaciji rezultata nekih, u stručnoj literaturi, inače češće spominjanih faktora psihosocijalne prilagodbe. U ocjeni radnje, unatoč nekim mogućim prigovorima i sugestijama za daljnja poboljšanja (veći uzorak ispitanika, uvođenje u analizu i drugih relevantnih varijabli poput mjera strategija suočavanja i socijalne podrške, uporaba i regresijskih korelacijskih tehnika koje omogućuju parcijalizaciju nekih potencijalno relevantnih varijabli, veća preciznost u uporabi stručnih termina itd.) treba posebno pohvaliti veliku pozornost koju je autorica posvetila provjeri psihometrijskih svojstava Bodenhamerovog upitnika psihosocijalne prilagodbe na OKM. Rasprava dobivenih rezultata usredotočena je na komparaciju s većinom srodnih relevantnih istraživanja u svijetu i u cjelini pokazuje da ovo istraživanje može imati zapaženo mjesto i u svjetskoj riznici spoznaja u području studije psihosocijalne prilagodbe osoba s OKM. Valja naglasiti da i ovo istraživanje potvrđuje opće teorijsko stajalište Triechmanove (1988) i nekih drugih autora (Scivoletto i sur. 1997; Craig i sur., 1994, itd.) prema kojem psihološka prilagodba na OKM predstavlja kompleksni i individualno relativno specifičan proces na koji utječu dinamičke interakcije psiholoških, biološko-organskih i okolinskih varijabli. Naravno, posebno je značajno što ovo istraživanje može biti značajan poticaj za sustavnije osmišljavanje nekih novih primijenjeno-rehabilitacijskih psihosocijalnih programa za podizanju kvalitete života više tisuća osoba s ozljedom kralježnjičke moždine u našoj sredini.

Stoga, držimo da se specijalistički rad kolegice Draženke Topolnjak Pavišić u cjelini može ocijeniti pozitivnom ocjenom i preporučujemo Fakultetskom vijeću da odobri nastavak propisanog postupka za stjecanje naslova specijalista iz društvenih znanosti - područja psihologije.

U Zagrebu, 15.prosinca 2002.

Stručno povjerenstvo:

dr. sc. Zvonimir Knezović, izv.prof.

predsjednik

dr. sc. Predrag Zarevski, red. prof.

član

dr. sc. Mladen Havelka, izv. prof.

(visoka zdravstvena škola u Zagrebu), član

Dr. sc. Živa Benčić, red. prof.

Dr. sc. Josip Užarević, red. prof.

Dr. sc. Aleksandar Flaker, red. prof. u miru

FAKULTETSKOMU VIJEĆU FILOZOFSKOGA FAKULTETA U ZAGREBU

Predmet: Ocjena mgistarskoga rada Sanje Veršić

Fakultetsko vijeće Filozofskoga fakulteta u Zagrebu imenovalo nas je na sjednici od 11. studenoga 2002. u stručno povjerenstvo za ocjenu magistarskoga rada Sanje Veršić pod naslovom Kultura kao semiotički problem u djelu Jurija Lotmana. U vezi s time podnosimo Vijeću sljedeći

IZVJEŠTAJ

Magistarski rad Sanje Veršić Kultura kao semiotički problem u djelu Jurija Lotmana ima 186 stranica, od čega str. 173-186 otpadaju na literaturu, sažetak na hrvatskome i talijanskome jeziku, ključne riječi na tim jezicima te kratak kandidatkinjin životopis. Disertacija je komponirana od jedanaest poglavlja, od kojih je prvo Uvod, a posljednje Zaključak. Osim osnovnoga teksta – rad je opskrbljen i bilješkama (ukupno ih je 106), od kojih se neke bave terminologijskim i prijevodnim problemima, a neke dodatno komentiraju Lotmanovu semiotičku poziciju.

U Uvodu (3-11) kandidatkinja daje Lotmanovu stručnu biografiju, ocjenu njegovih glavnih djela te prikaz osnovnih etapa njegove duhovno-znanstvene evolucije. Isto se tako ocrtava Lotmanovo mjesto unutar tadašnje ruske i sovjetske, a donekle i unutar svjetske semiotike. Namjera je rada, kako kaže kandidatkinja, da prikaže «razvoj Lotmanove misli koja se tiče kulture kao semiotičkog fenomena, ne zanemarujući pritom kontekst u Rusiji dvadesetog stoljeća i važnost Tartusko-moskovske škole u domovini i na Zapadu» (10).

U drugome poglavlju, koje nosi naslov Što je kultura? (11-21), magistrandica definira osnovnu kategoriju svoga rada – kulturu – smještajući je u širi kontekst kulturologije i kulturalnih studija. Spajajući u sebi interese etnologije, arheologije, sociologije, filozofije, povijesti, znanosti o umjetnosti – kulturologija nastanak ljudske kulture promatra kao jedinstvo triju komponenata: antropogeneze, sociogeneze i kulturogneze. Lotmanova koncepcija kulture oslanja se kako na zapadnjačku misao (Leslie A. White, Alfred Kroeber, Edouard Le Roy, Pierre Teilhard de Chardein i dr.), tako još više na rusku – Nikolaja Danilevskoga, Vladimira Vernadskoga, Andreja Beloga, Pavela Florenskoga, Alekseja Loseva, Andreja Kolmogorova, Mihaila Bahtina, Jurija Tynjanova, Romana Jakobsona… Lotman će tako, polazeći od Vernadskoga i njegova pojmovnoga para biosfera – noosfera, sredinom 80-ih godina 20. st. razviti svoju teoriju «semiosfere». Ali kao teoretičar književnosti, on će do kraja života inzistirati na povlaštenu položaju umjetnosti u cjelokupnu sustavu kulture.

Tarutsko-moskovska škola i njezin povijesni kontekst – naslov je trećega poglavlja. Već samo ime Škole upućuje na njezinu sintetsku narav: ona u sebi spaja dvije ruske filologijske, odnosno duhovno-nanstvene tradicije koje sežu još u 19. stoljeće – peterburšku književnu, i moskovsku jezikoznanstvenu. Začetnikom prve smatra se Aleksandr Veselovskij, a druge – Filipp Fortunatov. U 20-im i 30-im godinama 20. st. ta će se opozicija očitovati kao peterburški OPOJAZ (Društvo za proučavanje pjesničkoga jezika; Tynjanov, Èjhenbaum, Šklovskij i dr.) i Moskovski lingvistički krug (Trubeckoj, Šahmatov, Jakobson, Tomaševskij i dr.). Dakako, i oni će dobiti svoj sintetski izraz u «ruskoj formalnoj školi». Aktivnu i plodotvornu ulogu povijesne i geografske poveznice, koja će spojiti ne samo moskovsku i peterburšku grupu, nego potom i prašku te njujoršku, odigrat će jedan od vodećih lingvista 20. stoljeća – Roman Jakobson. Nije nebitna činjenica da će Lotman početkom 1960-ih strukturalističko-semiotičku palicu preuzeti upravo od Jakobsona. Sam pak Lotman, istražujući izvore na kojima je izrastala ruska semiotika, izdvaja početkom 20. stoljeća dva društveno-kulturna modela: sociološki model (Grigorij Gukovskij, Nikolaj Piksanov, Vasilij Desnickij) i formalnu metodu (osobito Roman Jakobson te kasniji radovi Borisa Šklovskoga, Jurija Tynjanova i Borisa Èjhenbauma). Prvi semiotički simpozij u svijetu održan je u Moskvi 1962. godine pod nazivom Simpozij o strukturnome proučavanju znakovnih sustava – Simpozium po strukturnomu izučeniju znakovyh sistem. (Kandidatinja kratko izlaže teme i probleme koji koji su bili predmetom simppozija.) Prije toga u Moskvi je 1960. osnovan Odsjek za strukturnu tipologiju (na čelu s Vladimirom Toporovom) te Savjet za kibernetiku. S druge strane, početkom 1960-ih Lotman u krilu Tartuskoga sveučilišta okuplja tartuske semiotičare (B. F. Egorov, Zara Minc, I. A. Černov, Boris Gasparov), da bi 1964. pokrenuo suradnju Tartua i Moskve u okviru Ljetne škole za proučavanje drugotnih modelativnih sustava. U isto je vrijeme osnovan je i časopis «Radovi o znakovnim sustavima» - «Trudy po znakovym sistemam» (urednikom mu je do smrti bio Jurij Lotman). Osim već spomenutih imena, Škola i «Radovi» okupljali su sve znatnije ruske seimiotičke snage (Boris Uspenskij, Vjačeslav Vs. Ivanov, Aleksandr Pjatigorskij, Jurij Levin, Dmitrij Segal i dr.). Da bi što reljefnije prikazala duh i dinamizam Tartusko-moskovske škole, magistrandica se posebno osvrće na djelatnost uz Lotmana vodećih ruskih semiotičara – Borisa Uspenskoga, Vladimira Toporova, Aleksandra Pjatigorskoga i Vjačeslava Vs. Ivanova. Zatim se – s osloncem na knjigu G. Počepcova Povijest ruske semiotike (Historija russkoj esmiotiki, 1998) – sažeto izlaže povijest semiotičke misli u Rusiji (od Danilevskoga, Potebnje, Veselovskoga i Kruševskoga preko Špeta, Florenskoga, Beloga i Loseva do formalista i semiotičara Lotmanova kruga). Ovo poglavlje svršava napomenom o tome da su «Radovi o znakovnim sustavima» nakon Lotmanove smrti (1993.) bili prestali izlaziti, ali su 1998. obnovljeni i internacionalizirani.

Od četvrtoga poglavlja (koje nosi naslov Od «teksta» prema «tekstu kulture» do «semiosfere») pa do kraja svoga rada Sanja Veršić bavi se isključivo Lotmanovim semiotičkim sustavom i mjestom što ga u njem zauzima kategorija kulture.

Indikativno je i važno uočiti, što ističe i magistrandica, da je Lotman još od ranih 60-ih svoj sustav počeo graditi na pojmu teksta. Tekst je najprije bio shvaćen kao «grafički fiksirana umjetnička cjelina», odnosno kao «ukupan zbroj strukturnih odnosa koji su pronašli lingvistički izraz» (pojam «grafički» pokazao se neadekvatnim jer nije uključivao i usmenu književnost). «Izraženost» (materijaliziranost sustava, fiksiranost u znakovnoj supstanci), «razgraničenost» (po načelu uključenosti-neuključenosti) i «strukturnost» - obilježja su teksta koja mu osiguravaju relativnu autonomnost. Lotman ide čak dotle da tvrdi kako tekst regulira i vlastite izvantekstne odnose, a kada se odnosi s izvantekstnom zbiljom prekinu – tekst ih naknadno može regenerirati ili pak stvarati nove umjesto starih (48). S time je u najužoj vezi i drugi Lotmanov pomak: «od analize teksta kao jezične manifestacije on prelazi na analizu teksta kao generatora vlastitog jezika» (59). To je, možemo ovdje dodati, jedna od najdalekosežnijih Lotmanovih teorijskih postavaka. U 70-im godinama Lotman pojam teksta proširuje na shvaćanje kulture kao sveukupnosti tekstova, odnosno kao jedan veliki Tekst. U skladu s time, strukturne i funkcijske odlike kulture analogne su strukturi i funkcijama umjetničkoga teksta (dinamizam, uključivanje inkompatibilnih elemenata, pamćenje, povezanost s izvankulturnom sferom). Odatle slijedi prirodan prijelaz prema shvaćanju kulture kao semiotičkoga mehanizma (O semiotičeskom mehanizme kul'tury, 1971). «Semiotika kulture» određuje se kao «znanost o funkcionalnome suodnosu različitih znakovnih sustava» (51). Međutim, u tome se razdoblju – preko usporedbe kulture s biosferom - nazire i idući Lotmanov korak: razumijevanje kulture kao «semiosfere». Ovdje se, kako dobro zapaža kandidatkinja, ujedno otvara i jedno od najproblematičnijih mjesta Lotmanove koncepcije: suodnos kulture, ne-kulture i prirode. Naime, s «unutarnjega» gledišta same kulture čini se kao da njoj nije potrebna ne-kultura te da ona (kultura) može biti shvaćena «imanentno». S «vanjskoga» pak gledišta kultura i ne-kultura pokazuju se dvjema sferama koje ne mogu jedna bez druge: bit kulture shvaćena je tu kao pretvorba ili prevođenje izvanjskoga u unutarnje, tuđega u svoje, entropije (neorganiziranosti) u informaciju (organiziranost). Stvar dodatno komplicira i status prirode koja je u Lotmana, s jedne strane, suprotstavljena kako kulturi tako i ne-kulturi, a s druge – može se shvatiti kao izomorfna kulturi (tj. kultura je apstraktna, mislena kopija prirode). Neobično se važnom i zanimljivom čini Lotmanova postavka da sustav mora posjedovati mehanizme udvajanja (ili multiplikacije) – da bi mogao vršiti različite semiotičke funkcije. Upravo «u udvajanju svijeta u riječi i čovjeka u prostoru Lotman vidi polazni semiotički dualizam» (53). Odatle proistječe kompleksnost i «poliglotizam» kulture, ali i njezina potreba za samoopisivanjem.

U 80-im godinama Lotman razvija ideju «semiosfere» kao «zatvorenog apstraknog prostora unutar kojega je jedino i moguća realizacija komunikacijskih procesa i obrada novih informacija» (61).

Peto i šesto poglavlje – Lotmanova tipologija kultura (62-87) i Kultura – struktura koja misli (89-109) – čine najopsežniji i najrazvedeniji dio magistarskoga rada Sanje Veršić. Svakako valja pohvaliti kandidatkinjin napor da sistematizira mnoštvo Lotmanovih tipologija kulture. Lotmanova strast prema tipologiziranju, koja je za nj ustvari neka vrsta intelektualne igre, kao da često dovodi u pitanje sam smisao (ideju) tipologizacije i klasifikacije. Evo samo nekoliko primjera njegove tipologizacijske manire: «kultura orijentirana na slušatelja» - «kultura orijentirana na govornika»; «semantički (simbolički) tip kulture» - «sintaktički tip kulture» - «asemantički i asintaktički tip kulture» - «semantičko-sintaktički tip kulture»; «paradigmatski i sintagmatski tip kulture»; «tendencije unutar kulture prema semiotizaciji» - «tendencije prema desemiotizaciji»; «kultura tekstova» - «kultura gramatika», itd. Kandidatkinja je sve te tipove registrirala, opisala te ih pokušala usustaviti. Pritom je, dakako, bila svjesna poteškoća koje se tu pojavljuju (usp. 84- 88).

Kao što je već rečeno, u šestome je poglavlju izložena Lotmanova ideja kulture kao «ličnosti», odnosno kao «misleće strukture». Pritom semiotičar polazi od sljedeće analogije ili paralelizma: «individualni intelekt» (čovjek) – «umjetna misleća struktura» (stroj) - «semiotička struktura kulture kao kolektivnog intelekta» (kultura). Tu vrstu analogija Lotman je proveo u tekstovima kao što su Mozg – tekst – kul'tura – iskusstvennyj intellekt (1981), Assimetrija i dialog (1983) i dr. Slično asimetričnoj distribuciji moždanih funkcija (lociranih u lijevoj i desnoj hemisferi) – i kultura je uvijek bipolarna, odnosno dvostruko kodirana. Utoliko je ona kadra vršiti funkcije karakteristične za svaku osobnost – pamtiti, koristiti se simbolima, regulirati svoje ponašanje, osjećati strah i ludilo («psihoza» kulture), vršiti vlastite samoopise s ciljem samoočuvanja.

Koncepcijske metamorfoze kulture doživljuju svoj vrhunac u teoriji semiosfere. O tome kandidatkinja govori u sedmome poglavlju svojega rada – Lotmanova koncepcija semiosfere (110-126). Već smo vidjeli da je pojam «semiosfera» nastao po analogiji s pojmom «biosfera» ruskoga prirodoslovca Vladimira Vernadskoga (1863-1945), koji je razradio ideju o evoluciji biosfere (sveukupnoga prostora ispunjena živim organizmima) u noosferu (prostor ljudske mentalne djelatnosti). Za Lotmana bi, dakle, semiosfera bila znakovni analogon biosfere. Tu je tezu on razvio u svojem članku iz 1984. O semiosfere, za koji kandidatkinja tvrdi da čini prekretnicu u Lotmanovi pristupu fenomenu kulture. Naime, «primarnu ulogu sada čini semiotički sustav kao takav, a pojam teksta gubi na svojoj aktualnosti» (112). Semiosferu određuje razgraničenost (otgrančennost')i semiotička neujednačenost (neravnomernost'), a važni su i drugi momenti semiotičkoga procesa: dijaloška razmjena tekstova, pamćenje, zrcalna simetrija (koju će potom zamijeniti «asimetrija»). U danome je kontekstu zanimljivo Lotmanovo «napuštanje» Hegela i Kanta te «vraćanje» Leibnizu i njegovoj monadologiji (119-122).

Ako izuzmemo posljednje (jedanaesto) poglavlje u kojem se raspravlja o «mjestu umjetnosti u Lotmanovu sustavu kulture» (149-161), prethodna dva poglavlja – Dinamika i eksplozivnost kulturnopovijesnih procesa (127-139) i Problem «smrti» kao kulturološki problem (140-148) – svjedoče o tome da se potkraj života Lotmanovi interesi sve više okreću problemima vremena, povijesti i kraja kao kulturne i egzistencijalne činjenice. Tu dominira njegova ideja o kulturi kao smjeni postupnih i eksplozivnih stanja, razvijena u autorovoj posljednjoj knjizi izdanoj za života - Kul'tura i eksplozija (1992).

U Zaključku (162-172) Sanja Veršić daje sintetski uvid u glavne Lotmanove pojmove (tekst, kultura, čovjek), prenosi nekoliko ocjena Lotmanove semiotike iz pera stranih stručnjaka te donosi šest završnih zaključaka-teza izvedenih iz prethodnih poglavlja.

Glavnu vrijednost magistarskoga rada Sanje Veršić vidimo u iscrpnoj, cjelovitoj i dosljednoj analizi kategorije kulture koja je fundamentalna za Lotmanovu semiotičku koncepciju. Ta analiza, zasnovana na cjelini Lotmanova opusa, daje veoma dobar uvid u evoluciju kako pojma kulture tako i sveukupne Lotmanove misli. U hrvatskoj znanosti o književnosti to je dosad najopsežnija i najpotpunija (re)interpretacija Lotmanove semiotike.

Iz rečenoga proistječe da je magistarski rad Sanje Veršić Kultura kao semiotički problem u djelu Jurija Lotmana vrijedan prinos istraživanju ruske semiotike. Bez razumijevanja toga fenomena ne može se razumjeti ni sveukupna kultura 20. stoljeća. Rad se odlikuje metodologijskom ozbiljnošću i dosljednošću, magistrandica je odlično upoznala primarnu građu, a kompetentno se i relevantno poslužila odgovarajućom znanstvenom literaturom. Stoga predlažemo Fakultetskomu vijeću Filozofskoga fakulteta u Zagrebu da prihvati pozitivnu ocjenu magistarskoga rada Sanje Veršić te da kandidatkinji odobri daljnji postupak, odnosno obranu.

Stručno povjerenstvo

1. Dr. sc. Živa Benčić, red. prof.

2. Dr. sc. Josip Užarević, red. prof.

3. Dr. sc. Aleksandar Flaker, red. prof. u miru

FAKULTETSKO VIJEĆE

FILOZOFSKI FAKULTET SVEUČILIŠTA U ZAGREBU

Ivana Lučića 3 - HR- 10000 ZAGREB

REPUBLIKA HRVATSKA

Predmet: Izvješće Stručnoga povjerenstva za ocjenu magistarskog rada AJKE TIRO-SREBRENIKOVIĆ pod naslovom KONCEPCIJA LIKOVA U ROMANU DERVIŠ I SMRT MEŠE SELIMOVIĆA

Izabrani na sjednici Fakultetskoga vijeća od 11. listopada 2002. godine u stručno povjerenstvo za ocjenu naslovljena magistarskog rada apsolventa postdiplomskoga studija književnosti Ajke Tiro-Srebreniković podnosimo Vijeću svoje zajedničko

i z v j e š ć e:

Magistarski rad AJKE TIRO-SREBRENIKOVIĆ naslova KONCEPCIJA LIKOVA U ROMANU DERVIŠ I SMRT MEŠE SELIMOVIĆA pokušaj je modernijega pristupa problematici likova, tumačenju karaktera, odnosno “figura osobnosti”.

Rad obaseže 157 stranica, a podijeljen u nekoliko kvantitativno neujednačenih poglavlja, s brojnim potpoglavljima: 1. Uvod (Osvrt na moderno bosanskohercegovačko književno stvaralaštvo, Umjetničko djelo Meše Selimovića, Motivacija) 1-15; 2. Koncepcija likova 16-27; 3. Građa Selimovićevog romana 27-34; 4. Analiza likova (Ahmed Nurudin, Pratioci u romanu – Ishak, Hasan, Mula-Jusuf, Harun, Vlast i predstavnici vlasti – Muselim, Kadija, Muftija; Stranci, Narod, Vojnici, itd., Ženski karakteri) 35-141; 5. Zaključak 142-145; 6. Napomene 146-153; 7. Literatura 154-155; 8. Sažetak 156-157.

Prva dva potpoglavlja magistarskog rada, koja sumarno govore o modernom književnom stvaralaštvu u Bosni i Hercegovini te o umjetničkom djelu Meše Selimovića, ne prelaze granice uvodnoga uokviravanja istraživanja. Premda ta poglavlja otkrivaju autoričino necjelovito poznavanje obimne literature, koja se vrlo selektivno koristi, možemo reći da je pogled u kontekste bosanske književnosti, kao i pogled na opus Meše Selimovića, premda više nekako osoban nego li književno-povijesno sistematičan, dotakao pitanja pristupa na problematičnim točkama, bosanske multikulturalnosti i Selimovićeve navezanosti na andrićevsku tradiciju pripovijedanja. “Bosna je oduvijek predstavljala razmeđe svijetova: Istoka i Zapada, pravoslavlja, katoličanstva i islama”, piše uvodno magistrandica Tiro-

-Srebreniković, “a bosanski intelektualci su životno, kulturno i dr. iskustvo stjecali na različitim južnoslavenskim, evropskim i orijentalnim centrima» (str. 1), pa ako se «bosansko» razumije kao «zajednička povijesno-kulturna oznaka i sudbina svih njenih naroda», onda bi «element pripadanja bosanskohercegovačkom biću mogao biti i elementom uopćavanja – prevazilaženja individualnog, usko religijsko-nacionalnog» (str. 3). Selimović se, u tom smislu, nametnuo svojim djelima svima koji su bosanski kulturni i civilizacijski kompleks «označili u svojim tekstovima kao zahtjevni uzor», no za razliku od Andrića «koji dominantno taj kompleks sagledava izvana pa u prvi plan izbijaju motivi historiografski provjerljivi, Selimović to historijsko smješta u prostor subjektiviteta sjenčeći ga i bojeći misaonošću i senzibilitetom Istoka» (str. 10). Iz svega se izdvaja, za magistarski rad važan aspekt, «da je lik u Andrićevim kronikama zacrtan kroz osobine grupe», dok su Selimovićevi likovi «postavljeni na način da se primarno mjesto daje individualnom znaku», dok je funkcija drugih likova objasniti glavni lik, na psihološkoj i sociološkoj razini (str. 11). Ovdje bi se moglo iskoristiti i potpoglavlje rada Građa Selimovićevog romana, inače nedovoljno utemeljeno i u strukturi rada krivo postavljeno izvan uvodnoga dijela, pa istaknuti autoričino mišljenje da «Selimovićevi likovi prevladavaju povijesni okvir romana na način da različitim oblicima djelovanja i promišljanja izlaze iz datog vremenskog okvira, a dramatičnost njihovog življenja nosi i ispovijesti o Bosni, kao realitetu na kojemu se gradi jedna od tematskih jedinica označena kao bosanski kompleks, a kulminira kroz umjetničku misao o 'povijesnom fatalitetu' te zemlje» (str. 29).

Središnje, najopširnije poglavlje magistarskog rada otvara se pokušajem teorijskoga promišljanja koncepcije likova, koje magistrandici daje određeni legitimitet za obradu naslovljene teme. Međutim, umjesto da ukratko prikaže dijelove naratologijske teorije Gaje Peleša što se odnose na pitanja likova, Ajka Tiro-Srebreniković pojednostavljeno govori o Peleševim teorijskim rješenjima, zavirujući u druge naratološke teorije uglavnom bez prave svrhovitosti za svoje istraživanje. Na primjer, kako je riječ o romanu Derviš i smrt, za koji je karakteristično da su «pripovjedač, glavni lik i nositelj radnje» postavljeni vrlo blizu, upravo u središnju pripovjednu svijest, nedostaje opsežnija teorijska raščlamba naratološke problematike takvoga slučaja, što će se osjetiti i kao glavni nedostatak u analizama. Osobito je ostala gotovo nerazjašnjena autorska pozicija, koja se prije premješta u druge likove nego li je vezana samo uz «njegova pripovjedača», koji je ujedno i glavni lik romana. Jedan od rijetkih, konzistentnih teorijskih dijelova radnje, ipak donosi i magistrantičino mišljenje o tom problemu. Pišući o glavnom liku, ona će zapisati: «U njegovoj riječi su dva glasa: neposredniji kao pripovjedača i posredni – autorov koji se nalaze u dijaloškom odnosu. Autorov samopripovjedač je ideolog, zastupnik jednog usvojenog mišljenja, odnosno svjetonazornog koji kao takav isključuje mogućnost stjecanja cjelokupnog i kompleksnog ljudskog iskustva. Autorova pozicija i glas su uočljivi i prezentirani kroz perspektivu čitatelja koji je vrlo podozriv prema pripovjedaču, jer uočava da njegovo (pripovjedačevo) Ja nije izišlo iz svekolikih svojih ograničenja.» (Str. 23-24) Šteta je što, osim «dijaloške veze» između autora i propovjedača, nisu teorijski osmišljene i kasnije više analizirane i druge veze, kako autorske pozicije tako i suodnosi među likovima.

Prema tome, svoje analize likova magistrandica započinje s osloncem na Tumačenje romana Gaje Peleše (Zagreb, 1999.), teorije na koju više upućuje nego li je sustavno izlaže, ali i bez dostatna oslonca na dosadašnju kritičku i stručnu literaturu. Sveukupno, literatura o Meši Serlimoviću u magistarskom radu vrlo je skromna, pa su analize više plod autoričina osobna uvida, koji se stalno «podupire» teorijskom literaturom, a manje sinteza dosadašnje znanstvene literature i novoga istraživanja. Pa ipak, kakvi su i koji rezultati?

Općenito uzevši, analize likova koncentriraju se oko nekoliko skupina likova, koje su sve u vezi s glavnim likom. Najuvjerljivija je analiza lika Hasana, možda neoprezno svrstana u likove pratioce. Preuzmemo li konačno Peleševu metodologiju, autoričino se istraživanje ne svodi samo na psihemsku narativnu figuru, što će reći ne zadržava se samo na figuri osobnosti, nego zahvaća i sociemsku i ontemsku narativnu figuru (razina «društvene pojedinačnosti», odnosno rekonstrukcija društvenog konteksta, kao i opća tema djela, «konkretna univerzalija»). Riječima teoretičara, «atributi psihemske i sociemske razine ulaze u značenjsko polje ontemske figure i tako neke značenjske jedinice dviju nižih ravni dijele svoje sastavnice s ontemskom figurom» (Peleš 1999: 254).

Analizirajući glavnu figuru osobnosti, Ahmeda Nurudina, u romanu Derviš i smrt Meše Selimovića, magistrandica uspješno provodi analizu kroz sve tri spomenute razine, naglaševajući ulogu istražitelja bratovljeva hapšenja, «značenjski sloj autobiografičnosti», tekijski, stiješnjeni prostor, portretirajući ga klasemima derviša, četrdesetgodišnjaka i vjernika, svojstvima predanosti, privrženosti i marljivosti, da bi se to na drugim razinama tumačilo vremenom, vjerom, učenjem, sumnjom, samoćom, pobunom i izdajom. Probijajući se kroz poglavlja, autoričina analiza zastajkuje na mjestima koja se svojim značenjskim potencijalom mogu vezati uz glavni lik, pridodajući još koju oznaku psihemske ili ontemske vrijednosti Nurudinovu znaku osobnosti (priroda, skitnja, vlast, prijateljstvo, smrt). Izdvajamo, jedan od uspjelijih fragmenata, inače disperzivne analize: «Nakon svih Nurudinovih padova i psiholoških drama, u romanu se javljaju deskriptivni dijelovi, što daju poseban lirski ugođaj, ali imaju i duboku značenjsku vrijednost. Prirodi se derviš okreće u trenucima meditacije, ali priroda kao dio realiteta u Nurudinovoj priči, prisutna je i u đurđevskoj noći što predstavlja sami život. Derviš nastoji pomiriti u sebi dva pola: život i smrt. Nurudin događaje u svome zapisivanju dopunjava lirskim dijelovima i opisima, što se značenjski mogu vezati za dijelove njegove neopterećene svijesti, ali imaju i oznaku težine govora usamljenog čovjeka.» (Str. 46) Na žalost, krucijalo pitanje romana, kako ga je kritika i struka do sada tumačila, odnos mržnje i ljubavi, nije eksponiran u prvi plan, nego se razrješava potrebom za dvojstvom («Mržnju je već realizirao u sebi i ona ga pokreće na akciju, a ljubav je Nurudin cijeloga života tražio.» Str. 55), a analiza glavnoga lika ne iscrpljuje sve mogućnosti, jer nije do kraja izveden portret sa psihemskim vrijednostima, a nisu sasvim sistematično, hijerarhijski protumačene ni vrijednosti ontemskoga niza. Isto tako, propuštena je prilika komentirati, makar šture, znakove osobnosti Nurudinova brata, dok tumačenje sociemske figure, svedeno na poziv redovnika i derviški red, oduzima glavnom karakteru njegovu ideološku funkciju, oko koje se zapravo doigrava sva drama Ahmeta Nurudina, odnosno dubina derviševe tragedije.

Za razliku od prikaza glavne figure osobnosti, koncepcije likova «pratioca» Ishaka i Hasana, mnogo su razumljivije prikazane. Odredivši ga na granici psihemskog i ontemskog značenja, Ishaka magistrandica prati kao tvorbenu figuru koja se nedovezuje na Nurudinovu svijest, iz faze podvojene osobnosti: «Priča o bjeguncu značenjski se veže za priču o sebi, čovjeku na raskrižju, kojega prožimaju tobožnji mir i strah pred transcedentalnim, ali i ne lučenje dobra od zla.» (Str. 62) Ishak, «u značenju derviševe pobunjene svijesti», samostalniji je od Nurudina, kojega sputavaju pripadnost derviškom redu i ideji, da bi na kraju čak «uloge izmijenili», u raspravama koje se «gradacijski nadovezuju jedna na drugu», od pitanja ljubavi, mržnje i vlasti do «problema života i ljudskog postojanja u njemu» (str.64-65). Drugačije je s Hasanom, autor mu je «namijenio niz funkcija u Nurudinovoj priči», pa kao kompleksna osobnost okuplja niz drugih osobnosti oko sebe te predstavlja «figuru ljubavi i života». Za Hasanov karakter veže se i važan tematski okvir romana, «povijesna i psihološka kompleksnost Bosne» (str. 67-68), a jedna od najuspjelijih analitičkih partija u magistarskom radu odnosi se upravo na otvaranje kompleksnih pitanja odnosa Istoka i Zapada, predočeno odnosom Hasana i Dubrovčanke: «O toj vezi biva čitatelj obaviješten iz Nurudinove točke gledišta. Nurudin nije osviješteni pripovjedač koji bi taj odnos označio kao pomirbu dvaju svjetova. Autor pripovjedaču pruža samo mogućnost da primjećuje i naznačava za njega 'neobične' odnose, intuirajući samo određena značenja, ne dozvoljavajući mu da kroz prizmu svoje ideološke svijesti daje konačno značenje tim odnosima. Zbog toga je autor odabrao čitatelja koji će sa svoje pozicije i kao neopterećena svijest podariti značenje svijetu Nurudinove priče. Odnos između Nurudina i Marije čitatelj značenjski određuje kao nagovještaj pomirbe dvaju svjetova Istoka i Zapada, i novih mogućnosti življenja i razumijevanja među ljudima.» (Str. 70). Ukratko, provodeći uspješno analizu lika Hasana kroz sve tri razine značenja, nazire se figura osobnosti gotovo u svemu suprotna glavnom liku, tako da, na primjer, pobuna u Hasana »dobiva značenje svega onoga što čovjeku i njegovoj prirodi nije strano», a život i moral za njega su dvije suprotnosti, sve obratno kao kod Nurudina. Za ilustraciju toga odnosa navedimo još jedan dobar analitički prilog: «Ponavljanje negacijskih sintagmi (ni lika, ni glasa, nema ga itd.) ima funkcionalnu ulogu – isticanje stava drugog govornika. Kada je Nurudin postao kadija, dio vlasti, pisanju se vraća povremeno, a svoj odnos prema Hasanu ne mijenja. Hasan ga, kao njegov drugi glas, kroz dijalog upozorava na svu težinu koju sa sobom nosi vlast i konstatira da žali za Nurudinom 'ranijim'. Nurudin će vratiti Hasanu istom mjerom, ali on nema hrabrosti da mu direktno iznese svoje mišljenje, nego pred samim sobom i za sebe daje opis Hasanovog karaktera sa svojstvima neobaveznosti i poređenjem sa slobodnim vjetrom i vedrim nebom». (Str. 83) Nurudinovo izdajstvo prijatelja Hasana zaključuje se na kraju defterdarovom konstatacijom (kao mišljenjem drugoga o njemu), sviješću o sebi kao ništariji.

Kako nemamo dovoljno prostora za detaljnije prikazivanje analize ostalih likova, napomenimo tek da se više-manje uspješno koristi usvojena formula prepoznavanja triju isprepletenih razina znakova osobnosti, pri čemu se kadšto miješaju sociemski i ontemski planovi, pa i prvi zanemaruje. Zanimljivo je da su ženski karakteri u romanu Derviš i smrt shvaćeni aktivnim znakovima osobnosti, «s osobinama izražene racionalnosti»: «Žena iz Nurudinove mladosti imat će u njegovoj priči funkciju nagovještaja novog čovjekovog početka. Ona na kraju Nurudinovog života, u posljednjoj njegovoj noći šalje sina (svoga, a možda i Nurudinovog) u tekiju, čime se čovjekov životni put ponovno nastavlja, dobivajući novi smisao. Kadinica prva predlaže Nurudinu nagodbu u svezi sa svojim, ali i Nurudinovim bratom, čime postaje inicijatorom eventualnih događaja. Dubrovkinja je dinamičan lik, sličan po svojoj životnosti Hasanu koja se ravnopravno sa svojim mužem uključuje u trgovačke poslove. Dakle, ženski karakteri su oslikani kroz određeni aktivizam, pretjerana emotivnost i samozatajnost žene ne dolazi do izražaja u Nurudinovoj ispovijesti.» (Str. 129-130) Isto tako, analize preostalih likova, osobito predstavnika vlasti, koriste se za razotkrivanje kompleksne narativne strukture romana, odnosno interpretacije, pri čemu nedostaje jasniji prikaz kompozicijske «ulančanosti» likova, kao i njihove međusobne dinamike suodnosa (ne samo u odnosu na glavni lik).

Zaključno, magistarski rad Ajke Tiro-Srebreniković Koncepcija likova u romanu Derviš i smrt Meše Semimovića kvantitetom uložene analitičke energije i teorijskoga znanja dostatan je doprinos primjeni određenoga teorijskog modela na konkretan književni tekst, rad u kojemu je magistrandica uspjela tumačenjem koncepcije likova, osim njihove sistematizacije, dati nov poticaj interpretaciji romana (osobito u prikazivanju narativne figure ontemskoga niza, odnosno figure opstojanja, bivstvovanja). Osim detaljnoga prikaza koncepcije znakova osobnosti u romanu, svojim magistarskim radom Ajka Tiro-Srebreniković ostvarila je i vidan pomak u terminološkom proširenju analitičke literature o Selimovićevu književnom djelu. Stoga, molimo članove Fakulktetskoga vijeća da naše izvješće prihvati kao pozitivno te omogući kandidatici Ajki Tiro-Srebreniković daljnji postupak, odnosno usmenu obranu rada.

Stručno povjerenstvo:

Dr. Zvonko Kovač, red. prof.

Dr. Dušan Marinković, izv. prof. (Mentor)

Dr. Franjo Grčević, red prof. u miru

Zagreb, 30. prosinca 2002.

REPUBLIKA HRVATSKA

SVEUČILIŠTE U ZAGREBU

FILOZOFSKI FAKULTET

Ivana Lučića 3

HR - 10000 ZAGREB

Fakultetskom vijeću Filozofskoga fakulteta

Predmet: Izvješće Stručnoga povjerenstva o zadovoljavanju uvjeta mr. sc. Rize Džafića predviđenih programom Jednogodišnjeg doktorskog studija književnosti, pod naslovom DJEČJA KNJIŽEVNOST ZAPADNE BOSNE 20. STOLJEĆA (aspekti modernizma, tematska komparatistika i interkulturni kontekst) - mentorica izv. prof. dr. sc. Dubravka Težak

IZVJEŠĆE

Izabrani na sjednici Fakultetskoga vijeća održanoj 11. listopada 2002. godine u Stručno povjerenstvo za procjenu zadovoljavanja uvjeta mr. sc. Rize Džafića predviđenih programom Jednogodišnjeg doktorskog studija književnosti, pod naslovom DJEČJA KNJIŽEVNOST ZAPADNE BOSNE 20. STOLJEĆA (aspekti modernizma, tematska komparatistika i interkulturni kontekst), mentorice prof. dr. sc. Dubravke Težak, pregledom biografije i bibliografije, vrednovanjem radova i predložene teme, utvrdili smo slijedeće:

1. Mr. sc. Rizo Džafić je rođen 2. rujna 1945. godine u Bosanskoj Krupi gdje je završio osnovnu školu i gimnaziju. Studij književnosti završio je na Filološkom fakultetu u Beogradu (grupa: Jugoslavenske književnosti i opća književnost) 8. lipnja 1971. godine, a poslijediplomski znanstveni studij književnosti završio je, obranom magistarskoga rada Razvitak dječje književnosti u Bosni i Hercegovini, na Filozofskom fakultetu u Zagrebu 27. listopada 2000. te stekao akademski stupanj magistra humanističkih znanosti, znanstveno polje: znanost o književnosti. Rizo Džafić objavljuje osim stručne (pedagoške) i književne kritike poeziju i prozu za djecu, a služi se njemačkim i ruskim jezikom. Radio je kao profesor materinjega jezika u Bosanskoj Krupi, kao nastavnik domovinske grupe predmeta u SR Njemačkoj, a sada je u zvanju višega asistenta za predmete Književnost za djecu i Svjetska književnost na Pedagoškom fakultetu u Bihaću. Bio je pokretač i voditelj znanstveno-istraživačkog projekta Bošnjačka književnost u 20. stoljeću na prostorima Bosanske krajine u razdoblju od 16. 02. 1996. do 30. 10. 1998. godine pri Pedagoškom fakultetu u Bihaću i Ministarstvu obrazovanja, nauke i kulture Unsko-sanskog kantona.

2. Magistarski rad Rize Džafića Razvitak dječje književnosti u Bosni i Hercegovini ocijenjen je kao iscrpan i temeljit pregled bosanskoheregovačke književnosti za djecu od njezinih teško odredivih početaka do danas. Autor je uzeo u obzir veliku građu (ukupno 65 pisaca), skupio i obradio mnoge podatke i razvrstao ih pregledno prema vlastitoj klasifikaciji. Dobro poznaje tekuću literaturu o dječjoj književnosti, a prema navodima i popisu literature može se zaključiti i da prati odgovarajuću opću književnoteorijsku literaturu. Služi se uglavnom metodom eksplikacije, opisa i književno-kritičkog osvrta. Vlastite kriterije izbora i klasifikacije dosljedno je proveo, a izlaganja mu opravdavaju zaključke.

Kao priređivač više antologija skupio je i opisao mnogo dosad neobrađene građe, pregledno ju razvrstao prema vlastitoj tipologiji i nastojao upozoriti na određene osobitosti koje se mogu razabrati u tijeku razvitka dječje književnosti na određenom području, u okviru kojega se može, prema njegovom mišljenju, odrediti i osobit «kulturni kontekst». Osvrnemo li se samo na antologije bošnjačke poezije i bošnjačke priče za djecu 20. stoljeća, zapazit ćemo, osim primjerena izbora i biografsko-kritičkoga komentara, instruktivne predgovore u kojima Džafić gotovo nanovo rekonstruira korpus bošnjačke dječje književnosti. Kako u književnokritičkom i antologičarskom, tako i u priređivačkom radu, osobito se vrijednim ističe Džafićevo afirmiranje manje poznatih i otkrivanje gotovo zaboravljenih bosanskih pisaca. Već iz ovoga kratkog uvida u najznačajnije radove mr. sc. Rize Džafića vidljivo je da on dobro poznaje građu o kojoj piše te da nastoji, u svom eksplikativnom kritičkom pristupu, biti što objektivniji i stručno-znanstveno uvjerljiviji.

3. Kandidat je upisao jednogodišnji doktorski studij književnosti na Filozofskom fakultetu 2001/2002., položio sve propisane ispite i izradio seminarske radove s prosjekom ocjena 4,5. Kako je već navedeno, sudjelovao je u znanstveno-istraživačkom radu te osim opsežnijega magistarskoga rada ima objavljene relevantne stručne i znanstvene radove. S mentoricom dr. Dubravkom Težak, izv. profesoricom na Učiteljskoj akademiji u Zagrebu, kandidat je dogovarao temu disertacije i ona se, kao stručnjak za dječju i omladinsku književnost, vrlo pozitivno izrazila o sinopsisu. Ukratko, kandidat mr.sc. Rizo Džafić zadovoljio je sve uvjete propisane programom Jednogodišnjega doktorskog studija te time stekao formalne uvjete za pisanje doktorata.

4. Kandidat je predložio, kako je razvidno iz predložena sinopsisa, da tema njegovog doktorskog rada bude DJEČJA KNJIŽEVNOST ZAPADNE BOSNE 20. STOLJEĆA (aspekti modernizma, tematska komparatistika i interkulturni kontekst) Prosudbeno povjerenstvo smatra da mu se predložena tema može odobriti jer predstavlja slabo istraženo područje dječje književnosti podjednako s književnoteorijskoga kao i književnopovijesnoga stajališta. U okviru svoga rada kandidat će istražiti žanrove, poetiku i značaj pisaca Bosanske krajine kao i mjesto te književnost u okvirima dječje književnosti Bosne i Hercegovine i šire. U svom radu prati će pisce kroz četiri faze stvaralaštva koje obuhvaćaju četiri vremenske etape (1. – prva desetljeća XX. stoljeća; 2. – do II. svjetskog rata; 3. – tijekom i poslije II. svjetskog rata; 4. – devedesete godine).

Prema priloženom sinopsisu kandidat će književnopovijesno osvijetliti osnovne pravce razvoja dječje književnosti u Bosni i Hercegovini sustavno prateći produkciju i specifičnost transformacija književnosti za djecu u pojedinim etapama. Za tu svrhu istražit će djela dječje književnosti zapadne Bosne s obzirom na književnu vrstu, tematiku i autore koji su dječjoj književnosti dali svoj prilog, utjecali na njezin razvoj i bili čitalački najprihvatljiviji. U istraživanju će, osim pojavnostima modernizma i tematskim usporedbama, staviti težište na jezične, stilske i nacionalne razlike koje dobrim dijelom pridonose zanimljivosti dječje književnosti na ovom području. S obzirom da su dosadašnji pristupi bili uglavnom opterećeni ideološkim naslagama, ukazuje se potreba da se sva djela ponovno podvrgnu književno-kritičkoj valorizaciji. Cilj je da se izdvoje i analitički predstave pisci koji su dali značajan prinos razvoju dječje književnosti u Bosni i Hercegovini i da se odredi koja im mjesta pripadaju u bošnjačkoj i europskoj dječjoj književnosti. Osobito nam se vrijednim čini istraživanje aspekata modernizma, kao i interkulturnoga konteksta. Zbog toga smo uvjereni da bi unekoliko jednostavniji naslov rada bio primjereniji: DJEČJA KNJIŽEVNOST ZAPADNE BOSNE (aspekti modernizma, interkulturni kontekst), pa predlažemo Fakultetskom vijeću promjenu naslova.

4. Prema svemu, očigledna je opravdanost teme i njezin se znanstveni doprinos ogleda u sistematizaciji dječje književnosti zapadne Bosne, pa i Bosne i Hercegovine, predloženi mentor i fakultet su odgovarajući, autorstvo objavljenih radova pristupnika je neosporno, tako da Stručno povjerenstvo predlaže Fakultetskom vijeću da prijavljenu temu prihvati i omogući kandidatu mr. sc. Rizi Džafiću odgovarajući postupak.

Stručno povjerenstvo:

Dr. sc. Zvonko Kovač, red. prof.

Dr. sc. Dubravka Težak, izv. prof.

Dr. sc. Milivoj Solar, red. prof.

Zagreb, 10. prosinca 2002.

Fakultetsko vijeće Filozofskog fakulteta Rizo Džafić

Sveučilišta u Zagrebu Ozimice II B 11 D3

Ivana Lučića 3 10000 Zagreb 77000 Bihać

SINOPSIS DOKTORSKOG RADA

DJEČJA KNJIŽEVNOST ZAPADNE BOSNE 20. STOLJEĆA

(aspekti modernizma, tematska komparatistika i interkulturni kontekst)

1. Zapadna Bosna je u 20 stoljeću bila središte dječje književnosti naroda Bosne i Hercegovine. Dječji pisci su dali značajan doprinos književnosti i kulturi naroda na tom prostoru jer su bili u direktnom kontaktu sa stvaralaštvom hrvatske i europske književnosti i kulture. Koristeći te pogodnosti i utjecaje, specifičnost svoje sredine, etike i geopolitičkog prostora, oni su stvorili sliku svijeta koja je opća i univerzalna, bliska svakom vremenu i svakom djetinjstvu.

2. U svom znanstveno-istraživačkom radu istražit ću značaj i poetiku djela dječje književnosti iz ovog područja. Sistematizirat ću taj segment književnosti po historiografskim i žanrovskim principima te ukazati na umjetničku vrijednost djela koja su do danas ostala neistražena i neproučena kao umjetnina i kao fenomen. To je jedan od temeljnih razloga što sam temu svoga rada nazvao DJEČJA KNJIŽEVNOST ZAPADNE BOSNE 20. STOLJEĆA (aspekti modernizma, tematska komparatistika i interkulturni kontekst). U doktorskoj radnji ću književnopovijesnim metodama istražiti književna djela iz područja dječje književnosti i u adekvatnom kontekstu sagledati suodnos djela i vremena, te utjecaj "izvanjskih" procesa na tematiku i strukturu književnog djela dječjih pisaca zapadne Bosne.

3. Dovodeći čitaoce, pa i stručnjake u ovoj oblasti do novih otkrića i spoznaja, ukazat ću na specifičnost dječje književnosti u zapadnoj Bosni, njene visoke umjetničke domete, bogatstvo vrsta i njenu etiku utemeljenu na tradicionalnom načinu življenja. Istražit ću njezin utjecaj na njegovanje suživota i zajedništva na prostoru zapadne Bosne.

4. Težište će rada biti na jezičnim, stilskim, tematskim i nacionalnim specifičnostima koje dobrim dijelom pridonose zanimljivosti dječje književnosti na ovom području. Isto tako ću istražiti aspekte modernizma te književnosti, izvršiti tematsku komparaciju s književnostima susjednih naroda i ukazati na njen interkulturni kontekst. Rad je utoliko značajniji s obzirom da su dosadašnji pristupi dječjoj književnosti u zapadnoj Bosni bili opterećeni ideološkim naslagama te se već dugo vremena nametala potreba da se sva djela ponovo podvrgnu književno–kritičkoj valorizaciji.

5. Ciljevi istraživanja su ukazati na "faktore uvjetovanosti" koji su doprinijeli umjetničkom dometu dječje književnosti tog područja, na njen interkulturni kontekst i etičke

principe te njihov suodnos u oblikovanju krajiškog idioma u dječjoj književnosti. Ujedno će se ukazati da su ta djela primjeri kako se umjetnik može oteti sirenskom zovu ideoloških smjernica i stvoriti djelo čija je neupitna funkcionalnost, vrijednost i trajnost, te naglasiti ona djela koja i te kako zaslužuju da se nađu u nastavnim planovima i programima Bosne i Hercegovine.

6. Da bih to postigao u svom doktorskom radu ću pratiti pisce zapadne Bosne u četiri faze stvaralaštva koje obuhvaćaju četiri vremenske etape: I. – prvi deceniji 20. stoljeća; II. – do Drugog svjetskog rata; III. – tijekom i poslije Drugog svjetskog rata i IV. – 90-te godine prošloga stoljeća. Koristeći takvu metodologiju rada u istraživanju dječje književnosti zapadne Bosne pokušat ću književno–povijesno osvijetliti pravce razvoja dječje književnosti i njene umjetničke domete u pojedinim etapama razvoja.

7. Doktorski rad DJEČJA KNJIŽEVNOST ZAPADNE BOSNE 20. STOLJEĆA (aspekti modernizma, tematska komparatistika i interkulturni kontekst) bi imao sljedeću strukturu:

I DJEČJA KNJIŽEVNOST U ZAPADNOJ BOSNI; a) DRUŠTVENE I POLITIČKE PRILIKE; b) NA TRAGU DJEČJE KNJIŽEVNOSTI; c) DJEČJA KNJIŽEVNOST DANAS – ASPEKTI MODERNIZMA; d) VRSTE DJEČJE KNJIŽEVNOSTI; e) TEMATSKA KOMPARATISTIKA; f) INTERKULTURALNI KONTEKST

II KNJIŽEVNI KRITIČARI

III PRETHODNICI

IV VRHUNCI DJEČJE KNJIŽEVNOSTI 20. stoljeća

V UMJETNIČKA PRIČA

VI GLASOVI MODERNOG STVARALAŠTVA

VII U DUHU TRADICIONALNE POETIKE

VIII DJEČJA KNJIŽEVNOST ZAPADNE BOSNE DANAS

IX OSTALI PISCI

X BIOGRAFSKO – BIBLIOGRAFSKI PODACI

XI LITERATURA

XII ZAKLJUČAK

Zagreb, 10. lipnja 2002. godine

Mentor: Voditelj studija: Kandidat:

Dr. sc. Dubravka Težak, izv. prof. Dr. sc. Milivoj Solar , red. prof. mr. sc. Rizo Džafić

________________________ ____________________ _________________

Fakultetsko vijeće Helena Pavletić

Filozofskoga fakulteta Tihovac 6

Sveučilišta u Zagrebu 51 000 Rijeka

Ivana Lučića 3

10 000 Zagreb

Sinopsis magistarskog rada

METAFORIZACIJA U TERMINOLOGIJI

Znanstveno područje: humanističke znanosti

Polje: lingvistika

Grana: kroatistika

1. Uvod i teorijska podloga. Termin je jezični znak, riječ ili sintagma, za neki pojam, jednoznačno definiran u strogo određenom znanstvenom području. Tradicionalno gledano u terminima nema metaforičke ekstenzije (H. Béjoint:1988). Novija su istraživanja aktualizirala problem metaforičke ekstenzije u terminologiji (Gajda:1990, Fleischer:1996, Turk:2000). Na temelju analize termina, osobito u jeziku burze i gospodarstva E. Worbs (1998) utvrdila je da suvremenu terminologiju karakterizira velika ekspresivnost, te da se suprotno očekivanju stručni jezik služi i slikovitim načinima izražavanja. Pretpostavi li se da terminologiju i u drugim strukama karakterizira tendencija slikovitosti, može se govoriti o metaforizaciji kao jednom od terminoloških postupaka. U novije je doba taj postupak relativno čest (Fleischer, Worbs, Gajda) što proizlazi iz prihvaćanja novih stajališta u pogledu definiranja termina i metafore.

Lingvistička su proučavanja, suprotno teoriji književnosti, metaforu promatrala uglavnom kao rubnu pojavu. Do novih spoznaja o metafori dolaze kognitivni lingvisti, odnosno kognitivni semantičari osamdesetih godina 20. stoljeća koji su aktualizirajući problem značenja odredili metaforu kao osnovno sredstvo razumijevanja svijeta. Takav novi pogled na jezik kojim se on promatra prije svega kao sustav komplementaran čovjekovu kognitivnu ustrojstvu uzrokovao je zaokret prema metafori kao središnjoj značenjskoj i jezičnoj pojavnosti. Iz stava kognitivnih semantičara proizlazi da su metafore uvriježeni, svakodnevni izrazi pomoću kojih govorimo o pojedinim pojavnostima (Žic-Fuchs:1992).

2. Područje rada. Glavni će se dio ove radnje baviti raščlambom metaforičkih termina. S obzirom na činjenicu da u novije doba većina naziva dobivenih metaforizacijom nastaje pod utjecajem engleskoga jezika (jer je on vrlo otvoren metaforičnosti termina), spomenuti će se terminološki postupak analizirati na primjeru hrvatskih naziva nastalih kalkiranjem prema engleskom modelu.

3. Cilj rada. Na semantičkom će se planu ispitati značenjski odnosi leksičkih jedinica među spomenutim jezicima i pokazati kako se ti odnosi iz jednoga jezika izražavaju u drugi. U procesu preuzimanja u hrvatski jezik nekada se gubi metaforičnost engleskih izraza, te će se s obzirom na to razlikovati nekoliko skupina koje predstavljaju odnos engleskoga i hrvatskoga nazivlja: metafora = metafora, metafora = nemetafora i nemetafora = metafora. Pretpostavlja se da će se potvrditi teza da je metafora u hrvatskome jeziku danas jedan od načina postanka termina, nastalih preslikavanjem stranojezičnih predložaka. Činjenica je da engleski jezik nasuprot hrvatskome karakterizira pojačana produkcija termina. Razlozi mogu biti: intenzivni razvoj znanosti, relativna stabilnost terminologije u engleskome jeziku, tvorbene mogućnosti engleskoga jezika i ostali sociolingvistički razlozi. Krajnji je cilj radnje redefiniranje tradicionalnog pojma termin i daljnji poticaj istraživanjima na ovome području.

4. Metodološki postupci. Osnovni metodološki postupak temeljit će se na kontrastivnoj i komplementarnoj analizi hrvatskog i engleskog nazivlja. Istraživački korpus činit će informatički, elektronički i ekonomski termini. Odabir ovog korpusa motiviran je činjenicom da su područja o kojima je riječ terminološki vrlo produktivna, da pokazuju znatnu ekspanziju iz stručnog područja u svakodnevni život i da njihovu terminologiju karakterizira slikovitost.

Korpus nastaje ekscerpiranjem iz recentnih elektroničkih, informatičkih i ekonomskih rječnika (Štambuk, A. i dr., Kiš, M., Ekonomski leksikon).

Rijeka, 26. studenog 2002.

________________ _____________________ _________________

dr.sc. Marija Turk dr.sc.Vesna Muhvić-Dimanovski Helena Pavletić

Fakultetsko vijeće Vesna Meliš

Filozofskog fakulteta Trakošćanska 8

Sveučilišta u Zagrebu 42 000 Varaždin

Ivana Lučića 3

Sinopsis magistarskog rada

Narativni aspekti u romanima Virginije Woolf

Znanstveno područje: Humanističke znanosti

Polje: znanost o književnosti

Uvod:

U romanima Virginije Woolf sadržani su neki od najznačajnijih eksperimentalnih postupaka modernizma. Usprkos raširenoj istraženosti autorice u angloameričkoj kritici, ta je zastupljenost još uvijek nedostatna u okvirima kritike u Hrvatskoj. Gender studies, pristup feminističke kritike kojemu u centru nije bavljenje samim identitetom, odnosno tekstom, već procesom njihovog nastajanja i rastvaranja bavi se pojmom androginije, koji svoje porijeklo ima baš u eseju Virginije Woolf Svoja vlastita soba kao jednim od centralnih motiva u proučavanju spolne / rodne razlike. Androginija razrađena na fiktivnom planu središnji je motiv romana Orlando. Fiktivna biografija, ispričana klasičnim narativnim tehnikama, također nazvana i “spisateljskim odmorom”, djelo je koje obilježava bitan pomak u promišljanju spolnog identiteta koji u ovom romanu figurira kao krajnje nestabilan, no nalazi svoje uporište u postojanosti samog Orlandovog lika.

Stanje istraživanja:

Modernistička interiorizacija svijesti najizraženija u romanima Gospođa Dalloway i K svjetioniku, iz iskaza je u značajnoj mjeri uklonila raspoznatljivu govornu instancu pripovjedača. Eksperimentalni postupci pripovjedanja prisutni u navedenim romanima u kritici su opisani kao tuneliranje suprotstavljeno pojmu scaffolding – građenje skele (Scott, 1995). U središtu obiju romana ženski su likovi koji egzistiraju pritisnuti teretom vlastite ženstvenosti, nadomak ludilu i pod sjenom smrti. Opreka feminino / androgino funkcionira na razini opreke među likovima, dok je u Orlandu sadržana unutar samog naslovnog lika. Neizostavan je utjecaj Marcela Prousta, osobito u romanu K svjetioniku u smislu kontinuirane potrage za prošlošću, te vraćanjem u istinski proživljene trenutke djetinjstva. Svijet femininog suptilno je suprotstavljen patrijarhalnom Zakonu Oca.

Plan i metode istraživanja:

Analizom navedenih romana ovaj bi rad pokušao odgovoriti na neka pitanja koja dosad nisu bila u središtu istraživanja spisateljskog rada autorice. Kakav je odnos između naracije i ideologije, odnosno kako to da se Virginia Woolf okrenula klasičnoj naraciji u Orlandu nakon eksperimentiranja s romanom struje svijesti u Gospođi Dalloway i K svjetioniku? Da li se radi o neutaživoj gladi za ironijskim odmakom i parodiranjem tradicionalnih načina pripovijedanja? Koliki je pomak učinjen u Orlandu u smislu izokretanja spolnih uloga nakon tradicionalne ženstvenosti središnjih likova prethodnih dvaju romana? Da li je taj, makar privremen povratak tradicionalnom pripovjedanju ukazao na moguće nedostatke unutarnjeg monologa? Kakva je uloga društvenog konteksta u tim romanima s obzirom na iluziju individualizma utkanog u njihovu strukturu?

Rad će u svom uvodnom djelu obrazložiti položaj i ulogu romana Virginije Woolf u okvirima modernizma i osvrnuti se na njihovu zastupljenost kako u angloameričkoj, tako i u hrvatskoj književnoj kritici. Središnji dio rada sastojat će se od analize romana Gospođa Dalloway i K svjetioniku te Orlanda u drugome dijelu. Zaključni dio rada pokušat će izvući teoretske implikacije koje proizlaze iz usporedbe tih romana.

Zagreb, 11. 11. 2002.

Mentor: Voditelj studija: Kandidat:

prof. dr. sc. Ljiljana Ina Gjurgjan prof. dr. sc. Milivoj Solar Vesna Meliš

Fakultetsko vijeće Antonija Primorac

Filozofskog fakulteta Tržna 13b

Sveučilišta u Zagrebu 10040 Zagreb

Ivana Lučića 3

10000 Zagreb

Sinopsis magistarskoga rada

kulturalna Hibridnost i identitet subjekta u suvremenoj

Postkolonijalnoj teoriji i književnosti:

Rushdie, Suleri, Smith

Znanstveno područje: humanističke znanosti

Polje: znanost o književnosti

S polazištem u postkolonijalnoj književnoj teoriji, te uz pomoć feminističke kritike i tekstova iz društvenih znanosti, u magistarskom radu namjera mi je analizirati načine na koje Salman Rushdie i Sara Suleri kao pisci dijaspore te Zadie Smith kao pripadnica druge generacije useljenika u Britaniji pristupaju pitanju kulturalne hibridnosti i individualnog identiteta u svojim djelima. Sve troje pisaca smatra se pripadnicima suvremene postkolonijalne književnosti na engleskom jeziku: iako porijeklom iz Indije/Pakistana, Suleri i Rushdie žive i rade u dijaspori, te pišu na engleskom jeziku, dok Smith pripada drugoj generaciji useljenika iz Jamajke u Britaniji. Slijedeći Youngovu definiciju hibridnosti (Young 1995), pozabavit ću se prikladnošću samog termina i njegovim prihvatom u suvremenoj kulturalnoj teoriji i književnoj kritici s obzirom na njegovu ukorijenjenost u kolonijalnoj i rasističkoj retorici devetnaestog stoljeća.

Cilj ovog rada jest dati pregled suvremene postkolonijalne teorije te izložiti i profilirati neke od glavnih problema i tema kojima se bavi: problem kulturalne hibridnosti i uz nju vezane problematike upotrebe jezika kolonizatora, problematike odnosa tijela i rodnih uloga u postkolonijalnom kontekstu te pitanja reprezentacije postkolonijalnog subjekta u poskolonijalnoj teoriji i kritici. Osim što se te problematike djelomice dotakla Biljana Romić u svome magistarskom radu, pitanje kulturalne hibridnosti i njezinog mjesta u postkolonijalnoj teoriji i književnosti nije dosad bilo temom znanstvene rasprave u Hrvatskoj, tako da bi ovaj rad predstavio i raspravio neke od ključnih problema iz tog područja.

Pomoću metode pomnog čitanja (close reading) i čitanja romana Midnight's Children Salmana Rushdija, Meatless Days Sare Suleri i White Teeth Zadie Smith u njihovom širem kontekstu, namjera mi je detaljnije analizirati ove probleme.Ukazat ću na tri različita pristupa problemu kulturalne hibridnosti: otvoreni zagovor hibridnog (‘mješanačkog’) identiteta u romanima Salmana Rushdija, rezervirani stav prema hibridnosti i prednost zastupanju višestrukog identiteta, koji se manifestira u istovremenom postojanju više različitih identiteta i neprestanom prebacivanju iz jednog kulturnog (i lingvističkog) koda u drugi u romanu Meatless Days Sare Suleri te implicitno zastupanje istovremenog prihvaćanja hibridnosti i pluralnosti identiteta kao jedinog prihvatljivog rješenja u useljeničkoj kulturi kako je opisuje Smith u romanu White Teeth.

Nacrt rada:

1) Uvod

Analiza suvremene postkolonijalne teorije, njezin odnos prema postkolonijalnoj književnosti. Profiliranje teorijskih problema: pitanje reprezentacije postkolonijalnog subjekta (tko može govoriti u njegovo/njezino ime); kulturalna hibridnost i tvorba subjektivnog identiteta u odnosu na zajednicu; žensko tijelo i rodne uloge u pitanje upotrebe jezika kolonizatora.

2) Tijelo

Analiza odnosa kulturalne hibridnosti i reprezentacije ženskog tijela i rodnih uloga u postkolonijalnom kontekstu. Problematika odnosa kulturalne hibridnosti i reprezentacije ženskog tijela osobito je važna zbog upotrebe žene i ženskog tijela kao simbola i općeg mjesta kako u tekstovima kolonijalnih ideologija, tako i u onima postkolonijalne teorije.

3) Jezik

Problematika izbora engleskog jezika kao jezika kolonizatora u pisanju o postkolonijalnoj problematici. Pitanje vlasništva nad jezikom i lingvističke hibridnosti kao jednog od rješenja tog pitanja.

4) Zajednica

Odnos tvorbe identiteta subjekta kulturalnog hibrida i njegov/njezin odnos prema zajednici i identitetu zajednice (dijaspore, nacije). Pitanje pripadanja, autentičnosti i njihovog odnosa prema reprezentaciji identiteta.

5) Zaključak

Datum: 25.11.2002.

Mentor: Zamjenik voditelja Kandidatkinja

Doc.dr. Borislav Knežević Doc.dr. Dean Duda Antonija Primorac

Fakultetsko vijeće Antonija Primorac

Filozofskog fakulteta Tržna 13b

Sveučilišta u Zagrebu 10040 Zagreb

Ivana Lučića 3

10000 Zagreb

M O L B A

Molim Fakultetsko vijeće da mi odobri pisanje magistarskoga rada na engleskom jeziku.

Diplomirani sam profesor engleskog jezika i književnosti i ovu radnju pišem pod vodstvom nastavnika s Anglistike. Problematika kojom ću se baviti recentnog je datuma, i glavnina kako primarne tako i sekundarne literature je na engleskom jeziku, a tek jedan mali dio primarne literature preveden je na hrvatski jezik.

U nadi da ćete imati razumijevanja za moju molbu, srdačno vam zahvaljujem!

U Zagrebu, 25.11.2002.

Fakultetsko vijeće Sonja Tošić-Grlač

Filozofskog fakulteta Tamaša Goričanca 4

Sveučilišta u Zagrebu 40000 Čakovec

Zagreb

ULOGA ŠKOLSKE KNJIŽNICE U POTICANJU ČITANJA I ZADOVOLJAVANJU INFORMACIJSKIH POTREBA UČENIKA

Znanstveno područje: društvene znanosti

Polje: informacijske znanosti

Uvod

Istraživanja čitateljskih interesa koja se posljednjih godina u svijetu sve češće provode, vrlo izravno ukazuju na vezu između vještine čitanja i razumijevanja teksta s intelektualnim i profesionalnim razvojem pojedinca, te s kvalitetom života određene sredine općenito. U Hrvatskoj su takva istraživanja malobrojna, ali opći podaci o pismenosti i čitalačkim sposobnostima stanovništva, ukazuju na vrlo nisku razinu tih vještina.

Budući da se te vještine stječu i razvijaju od najranijeg djetinjstva, uloga osnovne škole u tom je procesu izuzetno značajna.

Teorijska podloga

Teorijska podloga za ovo istraživanje interdisciplinarne su spoznaje vezane uz odnos kulture čitanja i društvenih kretanja, pitanja recepcije teksta u multimedijalnom okruženju, utjecaj knjižnica na razvoj čitalačkih interesa i navika, posebno u kontekstu uporabe i utjecaja novih tehnologija.

Uže područje rada

Magistarski rad će se posvetiti ovim temama kako bi rezultati istraživanja pridonijeli jasnijem sagledavanju problema i znanstvenom tumačenju njegovih uzroka i posljedica. Istraživanje će se provoditi u sklopu projekta Istraživanje čitateljskih interesa i informacijskih potreba djece i mladih, koji ima za cilj utvrditi stanje i predložiti rješenja za što veći obuhvat mlade populacije u Hrvatskoj programima poticanja čitanja i zadovoljavanja njihovih informacijskih potreba. Za komparativne analize koristit će se spoznaje koje je autorica stekla na studijskim boravcima u Sloveniji i Velikoj Britaniji.

Ciljevi rada

Ovaj će rad ispitati kolika se pozornost posvećuje kroz osnovnu školu formiranju čitateljskih interesa, razvitku kulture čitanja i zadovoljavanju informacijskih potreba mladih. Ukazat će se na razlike koje postoje između planova i programa koji obuhvaćaju razvoj vještine čitanja, pisanja i izražavanja, te njihove primjene u praktičnoj nastavi i ostalim školskim aktivnostima.

Ispitat će se čitateljski interesi i navike učenika u odnosu na aktivnosti školske knjižnice.

Metodološki postupci

Pregled relevantne literature, postavljanje hipoteza, utvrđivanje uzorka istraživanja, koncipiranje i provedba ankete, koncipiranje i provedba intervjua, statistička obrada rezultata anketiranja i intervjuiranja, provjera postavljenih hipoteza na osnovi statističke obrade rezultata anketiranja i intervjuiranja.

Nacrt strukture rada

Uvodna razmatranja govorit će o dosadašnjim istraživanjima čitateljskih interesa djece osnovnoškolske dobi u našoj sredini.

Zatim će se rad osvrnuti na teorijske osnove istraživanja čitateljskih interesa u multimedijalnom okruženju s naglaskom na ulogu školske knjižnice.

Postavljanje i obrazloženje postavljenih hipoteza krenut će od teorijske osnove da se u Hrvatskoj nedovoljno čita, pa tako nedovoljno čitaju i djeca osnovnoškolske dobi, u kvantitativnom smislu, a i glede izbora kvalitetnog štiva. Druga će polazna hipoteza biti da dobro organiziran, osmišljen i stručan rad s djecom u školskoj knjižnici može poboljšati odnos prema knjizi i elektroničkim publikacijama.

Uslijedit će opis istraživanja. Istraživanje će obuhvatiti učenike Prve osnovne škole Čakovec i jedne škole na selu, koja je brojem učenika i radom školske knjižnice slična školi u kojoj radim. Metoda prikupljanja podataka je metoda ankete. Upitnik će imati nekoliko formi, zavisno o dobi djeteta. Metoda intervjua koristit će se kod mlađe dobne skupine.

Nakon obrade dobivenih podataka na temelju istraživanja uslijedit će predstavljanje rezultata.

U svjetlu rezultata istraživanja razmotrit će se prethodno postavljene hipoteze. Nakon toga izradit će se model razvoja čitateljskih interesa školske omladine u multimedijalnom okruženju. Ovaj model može poslužiti za što bolju izgradnju novog kurikuluma osnovnoškolskog obrazovanja te sadržaja rada školskih knjižnica.

U zaključnim razmatranja osvrnut će se na istraživanje u cjelini i predloženi dobiveni model koji može pospješiti rad školske knjižnice i potaknuti čitateljske interese djece školske dobi da čitanjem uče, rekreiraju se, ali i razvijaju svoju informacijsku pismenost.

Očekivani znanstveni doprinos

Predložit će se nekoliko modela razvijanja čitateljskih interesa u multimedijalnom okruženju koji bi mogli biti primjenjivi u praksi.

Rad će se izraditi u okviru znanstveno istraživačkog projekta broj 122026 pod nazivom Istraživanje čitateljskih interesa i informacijskih potreba djece i mladih, voditelja doc.dr.sc. Srećka Jelušića. Projekt se izvodi na osnovi ugovora između Ministarstva znanosti i tehnologije Republike Hrvatske i Pedagoškog fakulteta u Osijeku, te se predlaže da voditelj Projekta bude i mentor.

04.studenog 2002.

Mentor: Voditelj studija: Kandidat:

Doc.dr.sc. Srećko Jelušić prof.dr.sc. Slavko Tkalac Sonja Tošić-Grlač

Fakultetsko vijeće Dunja Siročić

Filozofskoga fakulteta A. G. Matoša 26

Sveučilišta u Zagrebu 40000 Čakovec

Ivana Lučića 3

10000 Zagreb

Sinopsis stručnoga rada iz glotodidaktike

STRATEGIJE SLUŠANJA U UČENJU ENGLESKOGA KAO STRANOG JEZIKA

Znanstveno područje: humanističke znanosti

Polje: jezikoslovlje

Grana: anglistika

U suvremenoj se glotodidaktici u novije vrijeme posebna pozornost poklanja strategijama učenja stranog jezika jer se pokazalo da postoji povezanost između strategija učenja stranoga jezika i uspjeha u učenju (npr. McDonough, 1995., Cohen, 1998., Mihaljević Djigunović, 2000.). Istraživanja su pokazala da na te strategije utječe mnogo čimbenika, kao npr. dob, spol, stil učenja, svojstva ličnosti, očekivanja nastavnika, stupanj motiviranosti, težina zadatka i dr. Slušanje kao jezična vještina dugo je bilo zapostavljeno pa su tako i strategije slušanja manje istražene od strategija drugih triju jezičnih vještina.

Ovaj će se rad baviti strategijama slušanja u učenju engleskoga kao stranog jezika kod učenika osnovnoškolskoga uzrasta. Osnovni je cilj rada utvrditi kojim se strategijama služe učenici pri usvajanju vještine slušanja na satu engleskoga jezika i izvan učionice, s obzirom na to da su engleskom jeziku izloženi i izvan didaktičke okoline. Pokušat će se, nadalje, razmotriti i koji čimbenici utječu na izbor i uporabu strategija slušanja. Pritom će se posebna pozornost posvetiti odnosu uporabe strategija slušanja i motivacije za slušanje te straha od jezika.

Istraživanje će se provesti na šezdesetak učenika engleskoga jezika osnovnoškolskog uzrasta. Uporaba strategija slušanja izmjerit će se adaptiranim upitnikom SILL (Strategy Inventory for Language Learning, Oxford, 1990.), strah od slušanja izmjerit će se Upitnikom o strahu od slušanja (Rost i Ross, 1991.), a motivacija za slušanje upitnikom koji je izradio Julkunen (1989.). Uspješnost slušanja teksta na engleskom jeziku ispitat će se odgovarajućim testom razumijevanja. Nakon zadatka slušanja, s ispitanicima će se provesti intervju u kojem će opisati strategije kojima su se tijekom slušanja služili kako bi razumjeli tekst. Rezultati će se analizirati kvalitativno i kvantitativno. Kvantitativni podaci obradit će se odgovarajućim statističkim postupcima (analizom varijance utvrdit će se značajnost razlika u ispitivanim varijablama s obzirom na spol, a odnos strategija slušanja s uspjehom u razumijevanju teksta, motivacijom i strahom od slušanja utvrdit će se pomoću koeficijenta korelacije).

Rad će biti strukturiran na sljedeći način: najprije će se definirati komunikacijska kompetencija i dati pregled dosadašnjih spoznaja o strategijama učenja stranoga jezika (s posebnim naglaskom na strategijama slušanja) te motivaciji i strahu od stranoga jezika, a opisat će se i najvažnija istraživanja o ovim pojavama. U središnjem dijelu rada opisat će se cilj, uzorak i metodologija istraživanja, a potom pregledno prikazati i interpretirati dobiveni rezultati. U zaključku će se opisati moguće implikacije za praktičnu nastavu engleskog jezika.

Rezultati ovoga istraživanja mogli bi biti iznimno korisni nastavnicima engleskoga jezika jer bi mogli upozoriti na strategije slušanja koje su povezane s uspješnim slušanjem s razumijevanjem, a koje bi mogle naći svoju primjenu u poučavanju engleskoga kao stranog jezika.

5. prosinca 2002.

Mentorica: Voditeljica studija:

prof. dr. Jelena Mihaljević Djigunović prof. dr. Yvonne Vrhovac

Kandidatkinja:Dunja Siročić

SVEUČILIŠTE U ZAGREBU

FILOZOFSKI FAKULTET

Ul. Ivana Lučića 3, Zagreb

Broj: 04-3-92-2002.

Zagreb, 17. lipnja 2002.

Fakultetsko vijeće Filozofskog fakulteta u Zagrebu na sjednici održanoj 15. svibnja 2002. donijelo je na prijedlog Vijeća poslijediplomskog znanstvenog studija lingvistike sljedeću

O D L U K U

Studentima sveučilišnog Poslijediplomskog stručnog studija glotodidaktike, koji su upisani na studij u ak. god. 2000/2001., odobrit će se izradba i obrana magistarskog znanstvenog rada, umjesto stručnog, na pisani prijedlog mentora i uz uvjet polaganja ispita iz predmeta koje će odrediti Vijeće poslijediplomskog znanstvenog studija lingvistike.

Odobrenje donosi Fakultetsko vijeće, za svaki slučaj pojedinačno, na prijedlog Vijeća poslijediplomskog znanstvenog studija lingvistike.

Dekan,

prof.dr.sc. Neven Budak

Predmet: Izvještaj stručnog povjerenstva

za nostrifikaciju fakultetske

diplome Larise SLAVIĆ

VIJEĆU FILOZOFSKOG FAKULTETA

SVEUČILIŠTA U ZAGREBU

Izabrani u stručno povjerenstvo za nostrifikaciju fakultetske diplome Larise SLAVIĆ, stečene na Sveučilištu u Trstu, Republika Italija podnosimo sljedeći

IZVJEŠTAJ

Temeljem uvida u molbu i priloženu joj dokumentaciju utvrdili smo da je Larisa SLAVIĆ, rođena 24. listopada 1974. u Rijeci, hrvatska državljanka, 26. listopada 1999. godine na Sveučilištu u Trstu diplomirala njemački jezik i književnost (povijesno – kulturalni smjer).

Provjerom programa studija i položenih ispita zaključili smo da rečeni studij svojim opsegom i sadržajem samo djelomično odgovara studiju germanistike (nastavničkog smjera) na Filozofskom fakultetu Sveučilišta u Zagrebu, pa smo mišljenja da se moliteljičinu zahtjevu za priznavanjem istovrijednosti diplome s onom stečenom na zagrebačkom Filozofskom fakultetu može udovoljiti i dodijeliti joj zvanje profesora njemačkog jezika i književnosti samo pod uvjetom da položi razlikovne ispite i to:

· iz pedagoške grupe predmeta (Pedagogija, Didaktika, Psihologija odgoja i obrazovanja)

· iz Metodike nastave njemačkog jezika (uz prethodno obavljanje nastavne prakse)

· iz Njemačke književnosti nakon 1945.

Dio moliteljičina studija, koji se odnosi na engleski jezik i književnost, po mišljenju povjerenstva nije moguće priznati kao cjelovit studij nego samo kao studij pomoćnog predmeta.

Zagreb, 12. 12. 2002.

dr. sc. Dragutin Horvat, izv. prof.

dr. sc. Damir Kalogjera, red. prof.

dr. sc. Mirko Gojmerac, izv. prof.

Predmet: Izvještaj Stručnog povjerenstva

za nostrifikaciju doktorske diplome

Ines Sabotič

Fakultetskom vijeću Filozofskog fakulteta u Zagrebu

Izabrani u Stručno povjerenstvo za nostrifikaciju doktorske diplome Ines Sabotič, stečene na Sveučilištu Paris I Panthéon-Sorbonne u Parizu, podnosimo ovo

i z v j e š ć e

Uvidom u molbu i priloženu dokumentaciju povjerenstvo je utvrdilo da je Ines Sabotič, rođena 6. prosinca 1972. godine u Parizu (Francuska), stekla akademski stupanj Docteur de l’Université de Paris I - Panthéon – Sorbonne en Histoire, obranivši 26. rujna 2002. doktorsku disertaciju naslova: Les cafés de Zagreb de 1884 ŕ 1914 : normes, sociabilités et identités (Zagrebački ugostiteljski objekti od 1884. do 1914. godine: norme, društvenosti i identiteti). Doktorska disertacija i diploma naslovljeni su njezinim imenom u obliku Ines Sabotic.

Provjerom uvjeta za stjecanje akademskog stupnja doktora povijesti na Sveučilištu Paris I – Panthéon – Sorbonne u Parizu, utvrdili smo da njihov doktorski studij i njezina doktorska disertacija svojim opsegom i znanstvenom razinom, potpuno odgovara uvjetima za stjecanje naslova doktora iz znanstvenog područja humanističkih znanosti, polje povijest u Republici Hrvatskoj. Doktorska disertacija Ines Sabotič vrlo je kvalitetno historiografsko djelo i u svakom slučaju vrijedan doprinos poznavanju zagrebačke povijesti kraja XIX. i početka XX. stoljeća. Francusko povjerenstvo dalo je ovoj disertaciji ocjenu "tres honorable avec felicitations". Ovoj izvrsnoj ocjeni doktorskog rada Ines Sabotič pridružuje se i naše povjerenstvo.

Budući da moliteljica potpuno zadovoljava propisane uvjete, povjerenstvo je mišljenja da se može udovoljiti njezinu zahtjevu za priznavanjem istovrijednosti doktorske diplome s onom koja je stečena na Sveučilištu u Zagrebu. Stoga povjerenstvo predlaže da se Ines Sabotič dodijeli akademski stupanj doktora iz znanstvenog područja humanističkih znanosti, polje povijest.

U Zagrebu, 6. prosinca 2002.

dr. sc. Boris Olujić, docent

dr. sc. Zdenka Janeković, docent

dr. sc. Nenad Moačanin, izv. prof.

Filozofski fakultet u Zagrebu

Odsjek za povijest

Povjerenstvo imenovano za priznavanje istovrijednosti doktorske Zorana Ladića podnosi Fakultetskom vijeću sljedeći

IZVJEŠTAJ

Zoran Ladić, rođen 23. studenog 1962. u Zagrebu, državljanin Republike Hrvatske, podnio je zahtjev za priznavanje potpune istovrijednosti diplome doktora znanosti koju je stekao na Srednjoeuropskom sveučilištu (Central European University) u Budimpešti 2002. godine.

Zoran Ladić diplomirao je povijest na Filozofskom fakultetu u Zagrebu, 1988. godine. Poslijediplomski studij srednjovjekovne povijesti završio je na Srednjoeuropskom sveučilištu u Budmipešti i stekao titulu Master of Arts in Medieval Studies 1994. godine. Na istom Sveučilištu pohađao je i doktorski studij, od 1994-2002. Tijekom studija položio je ispite na predmetima “Križarski ratovi”, “Srednjovjekovna hodočašća iz Dalmacije” i “Crkva bosanska i bogumili”, te pismeni ispit “Glagoljska paleografija”. Potom je, pod mentorstvom prof. dr. Bariše Krekića izradio disertaciju pod naslovom “Gradske oporuke iz kasnosrednjovjekovne Dalmacije, s posebnim osvrtom na legate pro remedio animae”. (Urban last wills from late medival Dalmatia with special attention to the legacies pro remedio animae). Disertaciju je obranio 30. svibnja 2002. godine.

Povjerenstvo utvrđuje da uvjeti pod kojima je Zoran Ladić stekao doktorat znanosti u potpunosti odgovaraju uvjetima utvrđenim za obrazovne ustanove u Republici Hrvatskoj. Njegova disertacija obimom i razinom analize i interpretacije potpuno odgovara kriterijima koji se primjenjuju na našem Sveučilištu, štoviše, predstavlja vrijedan doprinos hrvatskoj medievistici. Stoga predlažemo da se Zoranu Ladiću prizna naslov doktora iz područja humanističkih i društvenih znanosti, polje povijest.

U Zagrebu, 9. prosinca 2002.

Stručno povjerenstvo:

doc. dr. Zdenka Janeković Römer


prof. dr. Ivo Goldstein

prof. dr. Neven Budak

Odsjek za psihologiju

Filozofski fakultet Zagreb

Fakultetskom vijeću Filozofskog fakulteta u Zagrebu

Predmet: Izvješće i prijedlog u vezi priznavanja potpune istovrijednosti fakultetske diplome iz psihologije Milice Milić

Stručno povjerenstvo za podnošenje izvješća i prijedloga u postupku zahtjeva za priznavanje potpune istovrijednosti fakultetske diplome iz psihologije Milice Milić razmotrilo je sljedeće dokumente: diplomu iz psihologije i njen prijevod s Filozofskog fakulteta u Beogradu, Jugoslavija, te uvjerenje s popisom odslušanih i položenih ispita.

Povjerenstvo je utvrdilo da je Milica Milić, rođena 12. 3. 1972. u Vinkovcima, državljanka Republike Hrvatske, stekla sveučilišnu diplomu iz psihologije 2002. godine na Filozofskom fakultetu Sveučilišta u Beogradu nakon četverogodišnjeg studija psihologije i stručni naziv diplomirani psiholog. Nastavni plan i program koji je zahtjevateljica završila ne razlikuje se znatno od plana i programa koji se izvode na našem fakultetu.

Povjerenstvo je stoga zaključilo da je ova diploma potpuno istovrijedna fakultetskoj diplomi "Diplomiranog psihologa" u Republici Hrvatskoj.

Stručno povjerenstvo:

dr. sc. Dean Ajduković, red. prof.

dr. sc. Vladimir Kolesarić, red. prof.

dr. sc. Vlasta Vizek Vidović, red. prof.

Zajedničko povjeredstvo Odsjeka za romanistiku i Odsjeka za slavenske jezike i književnosti: dr. sc. Dražen Varga, dr. sc. Sanja Grahek i dr. sc. Natalija Vidmarović

FAKULTETSKOM VIJEĆU

FILOZOFSKOG FAKULTETA

SVEUČILIŠTA U ZAGREBU

Izvješće

Prema naputku u dopisu Dekanata 04-4-84-2002 od 03. prosinca 2002., Povjerenstvo je razmotrilo molbu g. Marina Katunarića za priznavanje istovrijednosti dijela naobrazbe, odnosno prijelaz s upisanog jednopredmetnog dodiplomskog studija francuskog jezika i književnosti na Filološkom fakultetu u Beogradu, SRJ, na Filozofski fakultet Sveučilišta u Zagrebu, na grupe francuski jezik i književnost i južnoslavistike (makedonski i srpski), u ak. god. 2002./2003.

Nakon uvida u naknadno predanu potpunu dokumentaciju, Povjerenstvo potvrđuje odluke Odsjeka za romanistiku od 10. 10. 2002. i Odsjeka za slavenske jezike i književnosti od 30. 10. 2002. da se Marinu Katunariću odobri upis u I. smestar (prvu godinu) Studija francuskog jezika i književnosti (kao položeni priznaju se ispiti Francuski jezik I i Latinski jezik za romaniste) i Studija južnoslavistike (makedonski i srpski jezik) na Filozofskom fakultetu Sveučilišta u Zagrebu.

U Zagrebu, 16. 12. 2002.

dr. sc. Dražen Varga, docent

dr. sc. Sanja Grahek, docent

dr. sc. Natalija Vidmarović, docent

Pripremna godina studija

Odsjek za kroatistiku

Filozofski fakultet

10 000 ZAGREB

Fakultetskom vijeću

Filozofski fakultet

Ivana Lučića 3

10 000 ZAGREB

PREDMET: Dopunjeno obrazloženje Prijedloga za zaštitu djelatnosti FF-a

pod skraćenim nazivom Croaticum i njegova logotipa

DOPUNJENO OBRAZLOŽENJE PRIJEDLOGA

Poštovane kolegice i kolege!

Kako je na prošloj sjednici Fakultetskoga vijeća 11. studenoga 2002. zbog, prema riječima dekana FF-a, prof. dr. Nevena Budaka, »nedostatnog obrazloženja» s dnevnoga reda skinut naš Prijedlog za izmjenu naziva djelatnosti i logotip te Prijedlog za dopunu Statuta Filozofskoga fakulteta, prilažemo ovaj materijal kao dopunsko obrazloženje prvog našeg prijedloga.

Predlažemo Vijeću da djelatnost Filozofskoga fakulteta u sklopu koje se obavlja program Pripremna godina studija (stručno i organizacijski pri Katedri za hrvatski standardni jezik) dobije, u prvome redu radi bolje promidžbe i prepoznatljivosti na konkurentskome tržištu, skraćeni naziv Croaticum te logotip koji donosimo u privitku.

Većina država svijeta omogućuje u svojim krovnim znanstveno-nastavnim ustanovama – veleučilištima, učenje jezika svoje države i stranim državljanima i svojoj dijaspori. Smatramo da posebice naša Republika Hrvatska ima interes stranim državljanima i svojim iseljenicima omogućiti da uče hrvatski jezik u najvišoj državnoj znanstveno-nastavnoj ustanovi, u našem slučaju, Filozofskom fakultetu u Zagrebu.

Posve je izlišno šire obrazlagati razloge takva interesa u današnje vrijeme globalizacije, komunikacije i multikulturalnosti. No, konkretne činjenice su sljedeće: među stranim studentima koji žele učiti hrvatski jezik sve je veći postotak privatnih osoba, poslovnih ljudi, i diplomata, a nešto opada broj studenata koji uče hrvatski da bi studirali u Hrvatskoj (i stranaca i dijaspore). Zainteresirani kandidati upisuju se svi zajedno u Program Pripremna godina studija (PGS) na Filozofskom fakultetu. Međutim, u nazivu programa izostavljena je njegova najvažnija odrednica – hrvatski jezik što je u današnjoj samostalnoj državi nedopustivo.

Osim toga, prije desetak godina osnovana je tzv. Sveučilišna škola hrvatskoga jezika i kulture. Otada je na PGS-u počeo opadati broj hrvatskih studenata iz dijaspore. Ti su studenti, naime, zahvaljujući Matici hrvatskih iseljenika, bili (i dalje su) upućivani u Sveučilišnu školu.

Naziv spomenute škole na engleski je preveden kao – University School of Croatian Language and Culture što na engleskom jeziku pokriva i značenje fakultet i visoko učilište - (sve)učilište.Tako se, s jedne strane, unosi pomutnja i zabluda da se u toj Ljetnoj školi hrvatskoga jezika radi o djelatnosti FF-a. S druge pak strane, stvara se dojam da je riječ o krovnoj i središnjoj ustanovi koja se bavi djelatnošću skraćenoga studija hrvatskoga jezika i kulture jer spomenuti naziv pokriva i drugo značenje – sveučilište, to jest sveučilišna škola. Osim toga, iz toga naziva proistječe da Sveučilišna škola hrvatskoga jezika i kulture ima tradiciju dugu kao i Zagrebačko sveučilište.

To, međutim, ne odgovara istini jer je 25. studenog prigodno obilježena 40. obljetnica djelatnosti FF-a pod dosadašnjim nazivom Pripremna godina studija (PGS) koja je važna ne samo za Filozofski fakultet, nego i za Republiku Hrvatsku jer je jedina ovlaštena svojim polaznicima izdavati javne isprave.

Kako je bilo do sada?

Prijašnja mjerodavna tijela Sveučilišta u Zagrebu, ondašnji Komitet za prosvjetu, rektor i Odbor za nastavu Skupštine Sveučilišta utvrdili su da Filozofski fakultet, to jest ondašnji Odsjek za jugoslavenske jezike i književnost ispunjava uvjete za rad, te da dobiva odobrenje organizirati i izvoditi PGS hrvatskoga jezika za strane studente «koji se žele upisati i studirati na visokoškolskim ustanovama u Zagrebu ili SFRJ». Ujedno se «ovlašćuje da izdaje uvjerenja kandidatima koji zadovolje znanju prema predloženom programu nastave u toj pripremnoj godini studija». No, sama djelatnost nema svoj posebni naziv, nego ga ima samo verificirani program – Pripremna godina studija. Kako je naziv programa u potpunosti udovoljavao potrebama ondašnjega vremena (doba međudržavnih ugovora s nesvrstanim zemljama), postupno se počeo koristiti kao naziv cjelokupne djelatnosti i tako je u ono doba ispunio svoju svrhu.

U današnjem vremenu, u kojemu se drastično promijenio sastav naših studenata,a i sociolingvističke prilike u zemlji i svijetu te uopće odnos prema imenu u marketingu, naziv Pripremna godina studija (koji je, kako je već istaknuto, samo naziv programa) ne pokriva cijelu bit i narav naše djelatnosti (pripremna godina studija samo je jedan segment naše djelatnosti), a i nije dovoljno prepoznatljiv jer ne sadrži bitnu odrednicu – hrvatski jezik. Osim toga, dosadašnji naziv nije u skladu s terminologijom i odredbama novog Zakona o visokim učilištima (NN 59/96-pročišćeni tekst, dalje u tekstu Zakon) i sa Zakonom o ustanovama (NN 76/93).

No, čak i ako se izuzme pravna utemeljenost za utvrđivanje naziva djelatnosti, radi bolje promidžbe na malom tržištu sa sve većom konkurencijom, nužno je imati logotip i jasan nedvosmislen naziv za našu djelatnost. Naime, ta djelatnost Filozofskoga fakulteta koja se obavlja već 40 godina, mora dobiti mogućnost skraćenoga naziva.

Zbog stalnog nicanja drugih škola hrvatskoga jezika za strance i opasnosti od pokretanja slične djelatnosti pri novoosnovanim studijima, nužno je imati logotip i jasan nedvosmislen skraćeni naziv (puni naziv : Filozofski fakultet Sveučilišta u Zagrebu–Odsjek za kroatistiku–Croaticum-Pripremna godina studija) za našu djelatnost. Naša se djelatnost, naime, dosad obavljala i još se obavlja bez vizualnog identiteta i s nejasnim nazivom programa, a ne djelatnosti (vidi u privitku prijedlog skraćenog naziva i logotip).

Očito je da je za komunikaciju i promidžbu bitno imati i mogućnost skraćenoga naziva, Croaticum (za razliku od dosadašnjega tročlanog – čl. 21 i 23 Zakona o ustanovama).

Mislimo i uvjereni smo da je naziv Croaticum vrlo prikladan za našu djelatnost i u skladu je sa Zakonom jer naša djelatnost nije samo izvođenje nastave za strane državljane i dijasporu koji žele studirati u Hrvatskoj (pripremna godina studija je samo dio naše djelatnosti), nego ona sve više prerasta i u hrvatski jezik za privatne osobe, poslovne ljude i diplomate. Treba istaknuti da smo mi ujedno i središnji lektorat za hrvatski jezik na kojem se preko Ministarstva znanosti obavljaju hospitacije za lektore na stranim sveučilištima, a sam naziv Croaticum izvedenica je prema sličnim djelatnostima koje se obavljaju na stranim fakultetima (primjerice, Polonicum i sl.).

Prethodnim informiranjem u Javnom registru Trgovačkog suda u Zagrebu, kako je dogovoreno s dekanom FF-a prof. dr. Nevenom Budakom, doznali smo da niti jedna ustanova, djelatnost ili sl. nije registrirana pod imenom Croaticum, a u Zavodu za zaštitu intelektualnog vlasništva dobili smo informacije o zaštiti naziva i logotipa.

Budući da se u marketingu znak Zagrebačkog sveučilišta koristi za dvije različite ustanove i jednu djelatnost: Hrvatski studiji, Sveučilišna škola hrvatskog jezika i kulture te Pripremna godina studija (FF), treba usvojiti prepoznatljiv i distinktivan naziv i logotip za našu djelatnost (u suglasnosti s dekanom prof. dr. Nevenom Budakom i prodekanom prof. dr. Miljenkom Jurkovićem odobren je logotip).

Zbog svega navedenoga, a i radi zaštite programa, naziva Croaticum i zaštite naše djelatnosti (u pripremi za tisak je časopis Matice hrvatskih iseljenika za 2003.!), predlažemo logotip i naziv koji donosimo u privitku.

Croaticum kao naziv i logotip koristili bi se u prometu uz logotip FF-a jer je riječ o djelatnosti Filozofskoga fakuteta.

Zahvaljujemo na razumijevanju i podršci.

S poštovanjem

Koordinatorica i viša lektorica PGS-a

Marijana Cesarec

_____________________

Predstojnik Katedre za stand. hrv. jezik

Prof. dr. Marko Samardžija

_____________________________

Pročelnica Odsjeka za kroatistiku

Prof. dr. Dunja Fališevac

____________________________

Sveučilište u Zagrebu

Filozofski fakultet

Katedra za Kineziologiju

I.Lučića 3,

Zagreb

Fakultetskom vijeću

Filozofskog fakulteta

Predmet : Izmjena i dopuna Pravilnika o demonstratorima

Katedra za Kineziologiju moli da se odobri angažiranje studenata drugih fakulteta kao demonstratora ukoliko su vrhunski treneri ili voditelji u nekoj sportskoj grani.

Molimo da se Članak 2. pod drugom alinejom izvrši nadopuna sljedećim tekstom :

Članak 2.

( alineja druga )

S obzirom na specifičnost predmeta Tjelesna i zdravstvena kultura, demonstratori mogu biti studenti Kineziološkog fakulteta i drugih fakulteta ukoliko svojim stručnim i pedagoškim znanjem zadovoljavaju potrebe određene sportske aktivnosti.

S poštovanjem,

Zagreb, 16. prosinca 2002.

Šefica katedre za Kineziologiju

mr.sc. Jelka Gošnik, viši predavač

FAKULTETSKOM VIJEĆU

FILOZOFSKOG FAKULTETA

SVEUČILIŠTA U ZAGREBU

Predmet: Ocjena magistarskog rada Vesne Radičević Primjena autorskog prava u knjižnicama

Fakultetsko vijeće Filozofskog fakulteta u Zagrebu na svojoj sjednici od 11. studenoga 2002. imenovalo nas je u Stručno povjerenstvo za ocjenu magistarskog rada Vesne Radičević pod naslovom Primjena autorskog prava u knjižnicama. Na temelju donesene odluke i odredbi čl. 50 Zakona o visokim učilištima podnosimo Vijeću sljedeći

I Z V J E Š T A J

Magistarski rad Vesne Radičević pod naslovom Primjena autorskog prava u knjižnicama obaseže ukupno 95 stranica računalnog ispisa i dva priloga. Rad uključuje stotinu bibliografskih bilješki i 14 stranica s popisom korištene literature a podijeljen je u 14 poglavlja.

U «Uvodu» magistrandica ističe da u Hrvatskoj problem autorskog prava još nije razrađen u knjižičnoj teoriji i praksi. Stoga joj je cilj deskriptivnom i komparativnom metodom te metodom ankete istražiti u kojoj se mjeri odredbe Zakona o autorskom pravu odnose na djelovanje i poslovanje knjižnica.

Drugo poglavlje «Pojam i povijesni razvoj autorskog prava» raspravlja naziv i definiciju autorskog prava te pruža povijesni prikaz razvoja autorskog prava. U 19. i 20. stoljeću zakonodavstvo o autorskom pravu razvija se uz donošenje zakona o autorskom pravu u pojedinim zemljama i donošenjem međunarodnih ugovora. Autorica ističe da su pojava novih tehničkih postupaka umnažanja teksta zvuka i slike kao i novi oblici priopćavanja smanjili mogućnost da autori i drugih nositelji autorskog prava kontroliraju nedopušteno umnožavanje i stavljanje u promet. Stoga se u zakonodavstvo unose nove odredbe koje se odnose na mjere protiv nedopuštenog kopiranja, reprodukcije, uvoza i distribucije djela. Ujednačavanje autorskog prava na području Europske zajednice provodi se pomoću niza smjernica. Zatim u cilju suzbijanja stavljanja u promet nezakonito umnoženih primjeraka autorskih djela donesen je 1993. godine Sporazum o trgovinskim aspektima intelektualnog vlasništva (TRIPS) koji je obvezatan za sve zemlje članice Svjetske trgovinske organizacije. Svjetska organizacija za zaštitu intelektualnog vlasništva 1996. godine Ugovorom o autorskom pravu uređuje zaštitu i korištenje računalnih programa i baza podataka. Autorica posvećuje i posebno potpoglavlje razvoju autorskog prava u Hrvatskoj u rasponu od Carskog patenta o zaštiti književnog i umjetničkog vlasništva iz 1846. godine do Zakona o autorskom pravu Republike Hrvatske čiji je pročišćen tekst donesen 1999. godine.

Treće poglavlje «Izvori autorskog prava» započinje činjenicom da su autorsko i izdavačko pravo zajamčeni Ustavom Republike Hrvatske kao temeljna prava čovjeka i građanina te opisuje strukturu Zakona o autorskom pravu Republike Hrvatske. Osiguranje međunarodne zaštite uređeno je sklapanjem međunarodnih ugovora, među kojima je prvi višestrani Bernska konvencija za zaštitu književnih i umjetničkih djela. Pojedina pitanja uz primjenu autorskog prava uređuju se podzakonskim aktima. Autorica posebno raspravlja odnos propisa o knjižnicama prema propisima o autorskom pravu i zaključuje da su za današnju politiku prema knjižnicama od velikog značenja Smjernice Vijeća Europe koje bi trebale pomoći knjižnicama u donošenju novih zakona i izmjeni postojećih i ojačati njihovu ulogu i informacijskom društvu. Ističe da bi se ograničenja prava autora koja se primijenjuju za tiskanu građu trebala priznati i za audio-vizualnu i elektroničku građu. U tu bi se svrhu trebala osnovati kolektivna pregovaračka tijela koja bi pregovarala s vlasnicima autorskih prava i njihovim organizacijama. Autorica analitički pristupa knjižničnom zakonodavstvu u Hrvatskoj. Zakon o autorskom pravu doduše ne sadrži nikakve odredbe o knjižnicama, no zaključuje da glede autorskog prava Republika Hrvatska zadovoljava predviđen minimum zaštite propisan odredbama TRIPS-a.

Četvrto poglavlje «Autorsko djelo» opisuje pojam i zakonske definicije autorskog djela, njihove vrste i posebne uvjete zaštite. Ističe da je zbog sve učestalije uporabe računala u mnogim djelatnostima došlo do potrebe za zaštitom računalnih programa. S ciljem usklađivanja autorskog prava na tom području Vijeće Europe je donijelo Smjernicu 1991. godine, prema kojoj su države Europske unije dužne zaštititi računalne programe.

Peto poglavlje «Pojam autorstva i sadržaj autorskog prava» donosi definiciju autora iz više izvora. Analitički prikazuje pojam autorstva u pravnoj i knjižničnoj teoriji. Posebnu pažnju posvećuje autorskom imovinskom pravu umnožavanja ili reproduciranja djela navodeći propise u pojedinim zemljama uključujući Hrvatsku, jer je ono ključno za poslovanje knjižnica. Magistrandica ističe da u hrvatskom zakonu o autorskom pravu ne postoje izričite odredbe o isključivom pravu autora za davanje dozvole za iznajmljivanje svojeg djela i o pravu na naknadu za iznajmljivanje djela niti o pravu na javnu posudbu knjiga.

Šesto poglavlje «Trajanje autorskog prava» govori o općem roku trajanja autorskih imovinskih prava i posebnim rokovima.

Sedmo poglavlje «Ostvarivanje i pravna zaštita autorskog prava» iscrpno opisuje razvoj organizacija za zaštitu autorskog prava u Hrvatskoj. U nastavku se govori o povredama i sankcijama za povredu autorskog prava. Istaknuto je da iako autorima u hrvatskom pravnom sistemu stoje na raspolaganju građanskopravna, kaznenopravna i upravnopravna zaštita, praktična primjenjivost i učinkovitost te zaštite u praksi je vrlo mala. Stručnjaci za autorsko pravo smatraju da je potrebno dodatno doraditi domaće zakonodavne propise u skladu s odredbama TRIPS-a, Ugovora o autorskom pravu WIPO-a i Smjernicama Vijeća Europe, posebno u dijelu osiguranja dokaza za utvrđivanje povreda autorskog prava. Posljednje potpoglavlje bavi se iznimkama od zaštićenih prava za knjižnice donoseći pregled dokumenata od Bernske konvencije do smjernica Vijeća Europe koji preporučuju izuzetke. Autorica ističe da se knjižnice zalažu za usklađivanje ograničenja i izuzetaka u cilju pronalaženja ravnoteže između prava vlasništva nad informacijama i zaštite javnog interesa. Spomenuta smjernica pruža državama članicama mogućnost da u svoje zakonodavstvo unesu pravo na specifične radnje reprodukcije koje obavljaju javno dostupne knjižnice. i koje nemaju izravnu ili neizravnu komercijalnu korist. Budući da hrvatski Zakon o autorskom pravu čl. 47 i 48 navodi slučajeve u kojima nije potrebno dobivanje odobrenja autora bez plaćanja i uz plaćanje naknade za korištenje autorskog djela, u novom će se zakonu o autorskom pravu morati dopuniti postojeća ograničenja i iznimke od prava autora u skladu s Direktivom Vijeća Europe iz 2001. godine.

Osmo poglavlje «Autorskopravni ugovori» bavi se autorskopravnim ugovorima općenito, nakladničkim ugovorom te posebno ugovorima između organizacija za ostvarivanje autorskih prava i knjižnica. Posebna je pažnja posvećena knjižničnom poslovanju s elektroničkom građom u kontekstu Smjernice Vijeća Europe o usklađivanju nekih aspekata autorskog prava i srodnih prava u informacijskom društvu i IFLA-inih načela licenciranja donesenih 2001. godine.

Deveto poglavlje «Posudba i korištenje knjižnične građe s obzirom na propise o autorskom pravu» govori o posudbi i korištenju tiskane i AV građe na kojoj postoji autorsko pravo u kontekstu Smjernice Europske unije o pravu iznajmljivanja i pravu posudbe koje preporučuju ograničenja prava autora. Ukazuje da se tek novelom iz 1999. nastojalo djelomično uskladiti odredbe hrvatskog Zakona o autorskom pravu s odredbama čl. 11 Sporazuma TRIPS-a o pravu iznajmljivanja. Autorica nadalje ističe da dok u poslovanju tiskanom i AV građom knjižničari nemaju dilema obzirom na postojeće zakonske propise u pojedinoj zemlji, to nije slučaj s elektroničkom građom. Spominju se međunarodne aktivnosti kao npr. ECUP koje imaju za cilj sustavno upoznavati knjižničare i druge informacijske stručnjake s autorskim pravom. Važno je da su kao rezultat takvih aktivnosti sastavljene zakonske preporuke o korisničkim pravima u elektroničkim uslugama te one sadržavaju ograničenja prava autora. Ističe da za razliku od korištenja tiskane građe za koju je ključno pravo umnožavanja i pravo raspačavanja, uporaba elektroničke građe pretpostavlja pravo pristupa, koje knjižnice kupuju na određeno vrijeme i pod određenim uvjetima reguliraju putem ugovora za dobivanje dozvole (licencije). Iako se neprestano ističe potreba održavanja ravnoteže između prava autora i šireg javnog interesa, osobito u oblasti obrazovanja i znanosti, pa bi se tako ograničenja prava i izuzeća trebala priznati u korist javnih knjižnica, preporučuje se za uporabu elektroničke građe nabava dozvole od nakladnika. Autorica govori zatim o smjernicama Europske unije o pravnoj zaštiti baza podataka te zaključuje da želi li Hrvatska postati članicom Europske unije tada u u Nacrt novog Zakona o autorskom pravu i srodnim pravima treba unijeti odredbe koje se tiču prava proizvođača baza podataka.

Deseto poglavlje «Pravo javne posudbe (Public lending right) u knjižnicama» iscrpno govori o pravu javne posudbe u europskim zemljama i važnosti Smjernice o pravu iznajmljivanja i posudbe i o određenim autorskom pravu srodnim pravima na području intelektualnog vlasništva koje vrijede za članice Europske zajednice. Prema dosadašnjim propisisma u Hrvatskoj za posudbu tiskane građe nije potrebno odobrenje autora, a za iznajmljivanje pojedinih vrsta djela se Novelom Zakona o autorskom pravu iz 1999. uvelo pravo davanja odobrenja autora za iznajmljivanje njihovih djela. Autorica zaključuje da će i Hrvatska u cilju harmonizacije svojeg zakonodavstva sa zakonodavstvom Europske unije trebati predvidjeti to pravo u Nacrtu novog Zakona o autorskom pravu i srodnim pravima.

Jedanaesto poglavlje «Istraživanje o primjeni autorskog prava u knjižnicama Hrvatske» opisuje i analizira primjenu autorskog prava u knjižnicama Hrvatske za tiskanu, zvučnu, video i elektroničku građu uključujući i pristup na Internet na primjeru ankete provedene u 18 županijskih matičnih narodnih knjižnica i četiri sveučilišne knjižnice.

Dvanesto poglavlje «Zaključak» sažima rečeno i ukazuje na činjenicu da knjižnice sve više kupuju pristup elektroničkoj građi čije je korištenje uz zakon o autorskom pravu uređeno ugovorom o licenciranju. Sustav javnih informacija koji razvijaju knjižnice korisniku treba omogućiti pristup zakonski nabavljenoj građi zaštićenoj autorskim pravom u prostoru knjižnice i izradu kopija u privatne, nastavne i znanstveno-istraživačke svrhe.

Na temelju iznesenog u ovom izvještaju, predlažemo sljedeću OCJENU:

Magistarski rad Vesne Radičević Primjena autorskog prava u knjižnicama pokazuje da je autorica svladala i u svojem istraživanju primijenila metodologiju znanstveno-istraživačkog rada, da je proučila relevantnu literaturu i da je u obradi teme došla do rezultata koji je primjeren da posluži kao temelj za daljnje praćenje spomenute teme. Specifičnost ovog rada očituje se u temeljitom sagledavanju autorskopravnih propisa u kontekstu knjižničarstva. Suvremenu dimenziju daje mu praćenje autorskopravnih propisa i smjernica Europske unije u segmentu korištenja elektroničke građe, koja je u fondu knjižnica sve zastupljenija. Vrijednost rada je upravo u konkretnim naznakama što bi sve u smislu harmonizacije hrvatskog zakonodavstva sa zakonodavstvima članica Europske unije trebao sadržavati Nacrt novog Zakona o autorskom pravu. Potrebno je istaknuti da je to prvi magistarski rad na ovu temu napisan u nas. Istraživanje i analiza rezultata provedeni na uzorku od 22 knjižnice zorno pokazuju današnju primjenu autorskog prava u knjižnicama u Hrvatskoj. Ključno je da autorica naglašava da se upravo knjižnice zalažu za usklađivanje ograničenja i izuzetaka u cilju pronalaženja ravnoteže između prava vlasništva nad informacijama i zaštite javnog interesa te ukazuje na mogućnosti takvog djelovanja i u Hrvatskoj.

Na temelju izloženog predlažemo Fakultetskom vijeću Filozofskog fakulteta u Zagrebu da prihvati pozitivnu ocjenu magistarskog rada Vesne Radičević Primjena autorskog prava u knjižnicama te da time omogući nastavak postupka.

U Zagrebu, 11. prosinca 2002.

dr. sc. Daniela Živković, doc.

predsjednik povjerenstva

dr. sc. Aleksandra Horvat, izv.prof.

član povjerenstva

dr. sc. Aleksandar Stipčević, red.prof. u miru

član povjerenstva