Znanost kao put prema moralu?

Napisao: Nino Kadić

Tradicionalno filozofski problem morala danas se javlja u novome svjetlu. Naime porastom popularnosti znanosti, njen se opseg širi, što dovodi do sve većeg broja znanstvenika koji se bave filozofskim problemima poput pitanja o postojanju Boga, prisutnosti teleologije i dizajna unutar univerzuma i, naposljetku, problema morala. Sve se više i više javljaju znanstveni pokušaji stvaranja normativne teorije morala pa tako i usmjeravanja ponašanja prema rezultatima iste. Pokušat ću pokazati zašto je to dubiozno, uzimajući u obzir, između ostalog, poznati i recentni primjer knjige Sama Harrisa Moralni pejzaž.

Prvo pitanje vezano uz znanstveno propisivanje morala jest koliko je to uopće poželjno. Potpuna racionalizacija, shvaćena instrumentalno, svih aspekata ljudskog života u kojem na svaki problem imamo propisano rješenje i gdje imamo objektivan standard ponašanja po nekim autorima[1] vodi do kraja čovjeka. Bio bi to život bez osobnosti, kreativnosti, avanture, duha. Drugi problem je pitanje društvene odgovornosti i zlouporabe takvog sustava koji oblikuje pojedinca po „objektivnim“ standardima. Čini se da to neminovno vodi do određenog tipa tiranije, manipulacije i indoktrinacije.

Međutim ove primjedbe, koliko god bile intuitivne i uviđavne, više izražavaju strah i nepovjerenje prema reduciranju ljudskog života na mjerljive obrasce, nego što izražavaju dobro argumentirane stavove. Stoga se valja okrenuti primjeru argumentirane vizije znanosti morala, to jest, već spomenutoj knjizi Sama Harrisa Moralni pejzaž. Harrisova je namjera znanstveno utemeljiti model moralnog ponašanja kroz analizu svjesnih stanja bića. Premise koje uvodi su: (a) moralno je ono što maksimizira dobrobit svjesnih bića, (b) stanja svijesti bića pripadaju domeni proučavanja (neuro)znanosti i (c) znanost nam može reći koja su stanja i vrijednosti korisna za maksimiziranje dobrobiti svjesnih bića. Sliku odnosa dobrobiti i patnje Harris naziva moralnim pejzažom: „Kroz ovu knjigu spominjem hipotetski prostor kojeg ću nazvati „moralnim pejzažom“, prostorom stvarnih i potencijalnih rezultata čiji vrhovi korespondiraju s visinama potencijalne dobrobiti te čije doline predstavljaju najdublju moguću patnju.“[2]

U prvoj premisi Harris odmah pretpostavlja utilitaristički pogled na moral, što se kosi s njegovom namjerom da potpuno znanstveno utemelji moral (jer je utilitarizam filozofska teorija). Druga premisa jednako je redukcionistička, pretpostavljajući potpunu mogućnost znanosti da analizira svjesna stanja bića. No to je prvenstveno pitanje filozofije uma. U trećoj premisi učvršćuje svoje utilitarističke stavove te ne pruža ništa novo na razini teorije, već samo novu metodu mjerenja vrijednosti (neuroznanstvena analiza) unutar već postojećeg utilitarističkog okvira.

U nastojanju da pređe preko „obične“ filozofije, Harris ju samo zamjenjuje nepromišljenom pseudofilozofijom. Još jedan prigovor Harrisu dolazi od Stevea Isaacsona[3] koji ističe kako Harris ne uzima u obzir argument otvorenog pitanja (open-question argument) G. E. Moorea[4], to jest, problem identificiranja „onog dobrog“ s nekim drugim svojstvom (npr. korist, ugoda). Naime Harris jednostavno odbacuje argument kao nepotrebnu igru riječima, ne dajući pritom kvalitetno objašnjenje ili alternativu. Nobelovac Daniel Kahneman proučavao je što Amerikancima pruža zadovoljstvo: „(…) gledanje TV-a, razgovor s prijateljima, seks – i što ih unesrećuje – putovanje na posao, rad i briga za vlastitu djecu“ i postavio pitanje: „Dakle gdje nas to ostavlja…?“[5] Ovdje dolazimo do poznatog filozofskog problema „jest/treba da bude“, koji je istaknuo David Hume, a objasnio ga je kao: „ono što jest“ nije nužno „ono što treba biti“. Treba li onda život Amerikanca po Harrisu doista tako i izgledati? Je li moralno zanemarivati djecu zbog gledanja TV-a? Vjerujem da bi Harris odgovorio „naravno da ne“, ali takve situacije nisu jasno promišljene u njegovoj knjizi. Ljudi se ne vode uvijek po tome što im pruža ugodu, što nam jasno pokazuje povijest. Koliko je velikih umova patilo i fizički i psihički zbog svojih radova, ali su ustrajali u svojim nastojanjima? Da su se vodili po onome što im pruža najveću korist, vjerojatno njihov rad ne bi bio ni zapažen, ako bi ga uopće bilo.

Nakon sinteze zanimljivih i po meni bitnih kritika Sama Harrisa, ono što bih želio istaknuti jest da znanost per se nikada ne može biti normativna. Ona uvijek može vršiti samo deskripciju ili previđanje, ali čim pokušava djelovati normativno, zapravo ulazi u sferu filozofije. Također ono što je često kod znanstvenih teorija morala, pa tako i kod Harrisa, jest da se u pokušaju izbjegavanja filozofije prihvaća već neka filozofska teorija (npr. utilitarizam). Međutim ovime ne želim reći da znanost nema mjesto u promišljanju morala. Vjerujem da opažanja iz znanosti mogu biti deskriptivni, predviđajući ili orijentirajući temelj ljudskog ponašanja, stanja svijesti, želja, strahova (itd.) na kojem filozofija može graditi normativnu teoriju morala. Filozofi morala mogu i trebali bi u obzir uzeti empiriju, izbjegavajući time „jest/treba da bude“ zamku građenja teorije samo na „objektivnim“, mjerljivim, empirijskim činjenicama, ali ipak ne zanemarivati u potpunosti znanstvene spoznaje.

Što se tiče Harrisa, čini se da njegova knjiga nije pokušaj uspostavljanja teorije morala (jer ni ne iskazuje mnogo pozitivnih stavova), već način da se znanost uzdigne do pozicije filozofije u svjetlu navedenih problema. Njegova najveća greška je što je pretpostavio utilitarizam bez da se (barem ne očito) upoznao s bogatom filozofskom povijesti iza utilitarizma. To je, kako bi rekli, common sense pogled i u njega Harris očito previše ne sumnja, što je potrebno kada se govori o moralu. Osim toga vjerujem da bi nas racionalizirana „etika“ Harrisa (ili bilo koga drugoga), koja pretendira na to da bude objektivno mjerljiva, dovela do nepoželjnih, čak i distopijskih rezultata. U svijetu gdje je čovjek već predodređen da igra određene uloge dok ide kroz život, dodatna racionalizacija čini se još jednom rešetkom na već postojećem zatvoru. Sada kada je sve povezano, naizgled mjerljivo i predodređeno, ono što se prvo gubi jest sam čovjek. Dužnost prema očuvanju ljudskog duha i integriteta, biti i smisla, izvan je sfere znanosti i zauvijek će ostati, što se samo potvrđuje pokušajima poput Harrisova i njemu sličnih mislioca. Dakako, ne želim pokrenuti rat protiv znanosti (niti to mogu), nego samo protiv pohlepnog redukcionizma i nedostatka razboritosti unutar nje same, koja bi trebala biti sastavni dio metode. Ono čemu se nadam jest sve veći angažman filozofa unutar društva čija će uloga biti, između ostalog, upozoravanje znanstvenika i sličnih mislioca na filozofsku i moralnu problematiku njihovih nastojanja.

3,070 total views, 1 views today