Iako je ova tema s vremenom zastarjela, veoma je važno ponovno o njoj govoriti jer previše se toga uz nju vezanog uzimalo kao samorazumljivo i odveć je plitko napravljena polarizacija u diskursu. Naime zdravstveni se odgoj prikazao kao samorazumljiv antipod konzervativno-klerikalističkoj doktrini koja je načelno protiv homoseksualnih brakova, za „očuvanje“ tradicionalne obitelji te za snažni upliv tradicionalnih i religijskih vrijednosti u pitanje seksualnosti. Tako je zdravstveni odgoj prezentiran kao produkt progresivnih i modernih liberalnih te sekularnih vrijednosti koji bi u tom duhu trebao „odgojiti“ najmlađe, za razliku od nazadnjaštva klerikalne konzervativne struje. Takva je polarizacija pojednostavljujuća, ali i pogrešna. Nije riječ o antipodima, već o različitim stranama iste kovanice – one koja sadržava upis „znanja-moći“ o seksu, tijelu i zdravlju, te koja sve troje podvrgava sebi kao svoj predmet znanja i kontrole. Nije prvi put da nešto što se čini emancipatorskim projektom djeluje jednako porobljujuće.
Glavni je cilj obiju strana pokretanje diskursa o seksu, tijelu i zdravlju te stvaranje ideologija koje se samo prividno razlikuju. Doista je hajka protiv „hiperseksualizacije“, koju je potaknula desna klerikalna struja, težila jedino svrstavanju te seksualnosti u odgovarajuće mjesto – u brak reguliran crkvenim normama (koje su također u temelju građanskog braka) koji bi bio pod kontrolom crkvenog instrumentarija moći iza kojega stoji i ekspertna instanca u sustavu (sekularnog) obrazovanja: vjeronauk. Cilj te struje nije zatomljavanje i ograničavanje diskursa o takvoj seksualnosti (naročito o „pogrešnim“ i „bolesnim“ seksualnim egzibicijama poput masturbiranja, preljuba, homoseksualnosti, prostitucije ili, ne daj bože, transseksualnosti), nego ponovno njegovo svrstavanje u odgovarajuće mjesto – u mjesto grijeha koji se kao ispovjedna tajna smije izreći u ispovjedaonici i koji bi bio oprošten s nekoliko Očenaša, možda i Zdravomarija.
„Otvorenost“ prema pluralitetu seksualnosti, koja je postala opće mjesto u lijevom sekularno-liberalnom, također je dobila svoje odgovarajuće mjesto u ekspertizi i znanju o seksu, tijelu i zdravlju – u zdravstvenom odgoju (valja posebnu pažnju obratiti na, često uziman zdravo za gotovo, pojam „zdravstveni“). Da, riječ je o lijevoj poziciji u širem smislu. To je pomalo razočaravajuće iz dvaju razloga: ljevica je (tko god bili njezini referenti) apsorbirala liberalnu kritiku „klerikalnog nazadnjaštva“ i time se kalibrirala prema mjerama površnoga određenja od strane desnice (što je vidljivo u vrlo shizofrenoj sintagmi „lijevo-liberalno“) te je općenito postupila vrlo nekritički prema ekspertizi i instrumentariju moći koji je nastupio u opreci spram desne konzervativne struje afirmirajući tako „binarnost“ duboko utkanu u javni diskurs – ako si protiv jednoga, onda si za ono drugo, i obrnuto („binarnost“ u tom smislu najočitija je u polarizaciji „SDP vs. HDZ“).
Iza zdravstvenog odgoja stoje instance „znanja-moći“ poput vlade i njezinih „eksperata“, tzv. „seksologija“ i sociologija seksualnosti/seksa/spola, liberalno orijentirani rodni studiji, liberalni „intelektualci“, veliki dio liječničke profesije, psiholozi, pedagozi, itd. Zagovaranje otvorenosti prema seksualnosti, što uključuje i toleranciju prema pluralitetu spolnih orijentacija, prihvaćanje različitih rodnih identiteta te „slobodan“ govor o svom tijelu, spolnim odnosima te usvajanje raznolikoga „znanja“ vezanog uz seks, zdravlje i potencijalne opasnosti i bolesti tek je prividno emancipatorski „iskorak“. Ono također svrstava seksualnost u odgovarajuće mjesto koje djeluje prema vlastitim, sebi inherentnim pravilima. Međutim se kao bitno istaknula samo činjenica da nad tim Crkvi i desnici uzima monopol – uistinu, ali samo s namjerom uspostavljanja svoga: „seksologija“ zamjenjuje crkvenu dogmu o spolnosti, zdravstveni odgoj u ponekim pitanjima oduzima primat vjeronauku, a polje se dopuštenoga širi, ali ne u korist slobode, već isključivo u korist stavljanja pod kontrolu, u određeni diskursni poredak (definiran vlastitim pravilima). Ono „dopušteno“, općenito ono s čega je skinuta stigma „sramotnosti“, sada nije slobodno polje, već novi začarani simbolički krug – umjesto križa, čednosti i pokrivenosti tijela, tu je golotinja, „opsjednutost seksom“ te silom prilika pokazivanje svoje „ženskosti“ i „muškosti“ u širem smislu. Kako nešto može djelovati emancipatorski kada prešutno afirmira dvojstvo „muškog“ i „ženskog“ kao prirodnog, ono isto dvojstvo koje je tako sveto za propovjednike „braka kao zajednice muškarca i žene“?
Čemu uopće bujanje diskursa o seksualnosti? Kane li se time spriječiti spolne bolesti i ostale neugodnosti? Prerano sazrijevanje? Čini se da ih takvo što samo povećava, pogotovo kada skoro svi mediji (bili oni „ozbiljni“ ili isključivo „žuti“) izdvajaju rubrike koje se tiču samo „seksa, seksa i opet seksa“, a naročito prateći „zvijezde“ od kojih su mnoge uspjele u životu jedino svojom „jebačinom“. Ne čini li se da je seksualnost prirodna i da za takvo što nije potrebna hipertrofija ekspertnosti, bila ona crkvena ili „seksološka“? Način na koji ta dva tako različita, a tako slična diskursa upravljaju seksualnošću najjasnije se vidi u ekstremima – s jedne su strane žene koje smiju pokazati samo mali dio svoga tijela, a s druge strane golišave raskalašene dvanaestogodišnjakinje (samozvane „bitch“ i „kučkice“).
„Zdravlje“ u zdravstvenom odgoju također je veoma simptomatično – postajući predmetom ekspertize koja se ukotvljuje u obrazovni sustav, biopolitika se pojavljuje u svom punom i čistom obliku: više nema dijela tijela i aspekta „tjelesnog života“ koji ne može biti kontroliran i stavljen pod kvantificirajuće varijable, u gabarite dopuštenog i nedopuštenog te zdravog i štetnog. A o institucionalnom instrumentariju da se i ne govori (pogotovo s obzirom na interdisciplinarnost kao trend), o psiholozima, pedagozima, sociolozima, medicinarima, „seksolozima“, defektolozima, i dr. Koliku samo torturu proživljavaju trudnice (a najveća je od njih strah) prolazeći silne pretrage. Kao da se tako malo svijeta do danas rodilo, pa je rađanje još uvijek veoma opasna stvar koju svim silama valja staviti pod aparate, instrumente i oplesti ga velom diskurzivnih praksi te relacijâ znanja-moći.
Tako shvaćen zdravstveni odgoj nije ništa drugo nego sredstvo opresije u vidu postavljanja zdravlja i tijela kao objekata uloga moći. Žalosna je (ali očekivana) sama činjenica da kritičnost prema zdravstvenom odgoju automatski znači etiketiranje desnom klerikalnom etiketom, ili bar svrstavanje u sumnjivu zonu; jednako kao što se kritičnost prema konzervativizmu automatski svrstava u područje zagovaranja zdravstvenog odgoja i ostalih „liberalnih pizdarija“. Čini se da uistinu emancipatorski govoriti znači biti u sumnjivoj zoni za obje strane diskursno iskonstruirane binarne opozicije.
Karlo Jurak
1,645 total views, 1 views today
“Koliku samo torturu proživljavaju trudnice (a najveća je od njih strah) prolazeći silne pretrage. Kao da se tako malo svijeta do danas rodilo, pa je rađanje još uvijek veoma opasna stvar koju svim silama valja staviti pod aparate, instrumente i oplesti ga velom diskurzivnih praksi te relacijâ znanja-moći.”
Sjajno.