Temat novog broja časopisa bavit će se međusobnim odnosom filozofije i jezika, odnosno filozofije prema jeziku te jezicima pojedinih filozofskih sistema. To uključuje i filozofiju jezika te osebujne „filozofske jezike“ koje su filozofi gradili. Drugim riječima, filozofski stav prema jeziku, tj. njegovu mjestu u ljudskom univerzumu te fundamentalni odnos jezika i svijeta predstavlja problematsku točku za ovaj temat kao i „filozofski jezici“ često neodvojivi od samog filozofskog sistema (u vidu specifične terminologije, tvorbe rečenicâ i diskursa, konstrukcije značenja i sl.). Filozofskim prodiranjem u sâm jezik otvaraju se najdublja pitanja i problemi vezani za čovjekovo bivanje u svijetu u svim dimenzijama. Ta isprepletenost jezika, čovjeka i svijeta ukazuje i na uvjete mogućnosti različitih „filozofskih jezika“ jer svakoj filozofiji kao i jeziku pripada svojevrsno poimanje svijeta. Zato tek naglasak na teorijskom pluralizmu može dati dublji uvid u razumijevanje jezika. Uz to, mogu se promišljati i brojni partikularni problemi vezani uz jezik kroz razne filozofske discipline.
Pod različitim filozofskim pogledima na jezik podrazumijevaju se različita viđenja ontološkog i epistemološkog statusa jezika što se direktno reflektira u tretiranju jezičnih problema i pridavanju pažnje funkciji jezika u svijetu. Primjerice, rana analitička filozofija bavi se analizom jezika kako bi ukazala da se brojni veliki filozofski problemi jezika mogu svesti na pogrešnu uporabu jezika i jezične začkoljice (Frege, Russell, rani Wittgenstein). S druge strane, romantičarska (a kasnije hermeneutička) škola u jeziku vidi odraz duha jedne kulture i naroda te utjelovljenje samoga bitka (Herder, Humboldt, braća Schlegel, Heidegger, Gadamer i dr.).
Procvat znanosti koje se u prvom redu bave jezikom kao svojim primarnim predmetom (poput lingvistike) razvile su se i ukotvile primarno u strukturalizmu (Saussureov jezični sustav shvaćen kao paradigmatski primjer sustava) koji se kao teorijska paradigma proširio na brojne druge društvene i humanističke discipline poput teorije književnosti, sociologije, kulturne antropologije, psihologije, itd. Položaj jezika u tim disciplinama dao je prostora za razmatranje njegove uloge u društvu u širem smislu, različitim kulturama te književnim žanrovima. Shvaćanje jezika kao društvenog i kulturnog fenomena u tom smislu, prevazilazeći i sâm strogi strukturalistički okvir, otvorilo je druge vidike shvaćanja jezika, poput jezika viđenog u službi dominacije određene klase, društvene skupine, jezika kao statusnog simbola i sl (primjerice, Barthes je tome dao trajan doprinos u teoriji književnosti, Bourdieu u sociologiji, Lacan u psihoanalizi nadovezujući se i nadilazeći Freuda). Semiologija, baveći se znakovima u društvu u širem smislu, podosta je pridonijela takvom shvaćanju kao i ogranak analitičke filozofije koji je preusmjerio problematiziranje formalnoga jezika na obični jezik (Peirceov pragmatizam, kasni Wittgenstein, J. L. Austin, Grice, itd.). Jezična je analiza tako postala neizostavno oruđe pri kritici ideologijâ, teorijskih pravaca te raznoraznih društvenih praksi (čemu je naročito Foucault pridonio). Kritička analiza diskursa danas je prototip eklektičke, interdisciplinarne i politopijske znanstvene discipline koja se razvila na tom tragu (naročito u radovima N. Fairclougha, T. van Dijka, R. Wodak i drugih).
Za filozofe je jezik glavno oruđe. Različiti stavovi prema njemu koji uključuju različite ontološke i epistemološke pretpostavke reflektiraju se u tvorbi „filozofskih jezika“ koji su dio određenih filozofskih sistema. Ponajviše je tu riječ o terminologiji i načinu izražavanja na temelju čega je često kritiziran dobar dio kontinentalne filozofske tradicije za inherentnu nerazumljivost i nejasnost (najčešće je riječ o njemačkom klasičnom idealizmu, Heideggeru i suvremenim francuskim filozofima kao Deleuze i Derrida). Postavlja se pitanje koliko je odvojiv jezik (način izražavanja) kojeg filozofa od same njegove filozofije? Postoji li nešto nejasno i nerazumljivo po sebi, odnosno kako se te odredbe oblikuju i u kojoj relaciji? Je li to uopće potrebno popravljati, ili čak u krajnjoj liniji odbaciti jednu filozofiju na temelju toga? Ta su pitanja usko povezana s već spomenutim početnim pretpostavkama o jeziku, tj. s osebujnom filozofijom jezika pa je zato na njih teško odgovoriti izvan zauzimanja određene teorijske pozicije.
Konačno, ono što nas zanima jest je li uopće onda moguća jedna sveobuhvatna filozofijska teorija jezika? Je li moguće kombinirati teze i dosege spomenutih teorija da se raščiste sporna mjesta vezana uz međuodnos čovjeka, jezika i svijeta? U čemu su najveći dosezi pojedine teorije? Koliko se to reflektira u jeziku same filozofije? Temat bi stoga trebao rasvijetliti i probleme same filozofije koja ne može apstrahirati od jezika i koja svoj izraz uvijek ima u njemu, kako u govorenom, tako i u pisanom obliku. Ako konačna spoznaja jezika nije moguća kroz jednu teoriju, kojim putem treba krenuti da se može govoriti o potencijalnom dovršenju? Iscrpljuje li se uopće filozofija u jeziku i gdje su granice spomenute spoznaje i o jeziku i o svijetu? Tek se refleksijom o samom jeziku kao mediju i mjestu mogu ponuditi odgovori na ta i brojna druga pitanja. U tome je najveća relevantnost ove problematike.
Molimo autore da sažetke (do 2 kartice teksta) i gotove radove pošalju najkasnije do 1. listopada. Mail na koji se šalju radovi je: cemu.ffzg@gmail.com.
Upute o navođenju referenci i bibliografskih podataka mogu se pronaći na: http://hrcak.srce.hr/upute/upute_autorima_emu.pdf.
1,155 total views, 1 views today
