Jednom je prilikom za vrijeme posjeta Sovjetskom Savezu veliki irski dramatičar George Bernard Shaw kazao kako on kao „stari grešnik mora ostati u paklu“ nakon što mu je ponuđeno da se odseli iz Britanije i da počne živjeti u Sovjetskom Savezu. Na stranu to što mu je očito prodana sovjetska propagandna šarena laža o životu tamo, ova izjava o „grešničkom ostajanju u paklu“ ima svoje dublje značenje i primjenu. Ona nije ni žaljenje za realsocijalizmom, niti nosi sa sobom kakve vjerničke kršćanske konotacije.
Pogledajmo za promjenu što ona nama danas znači, tj. što ona znači većini ljudi koji žive u opljačkanoj perifernoj kapitalističkoj paradržavici u kojoj društveno rasulo prevazilazi i čisto ekonomske indikatore. Osim što se često ljude proziva da imaju „vlast kakvu zaslužuju“ jer su je „sami birali“ pa su „sami krivi“ i „snose grijeh“ (makar ni polovica stanovništva ne izađe na izbore), suočavamo se i s jednim drugim fenomenom, onim koji se pojavljuje onkraj svjetonazorskoga tupila, političke nepismenosti i pogrešne interpretacije ogorčenih piskarala. Riječ je o eskapistički nastrojenim pojedincima, često povezanim s perspektivnim i manje perspektivnim akademskim institucijama, ali nerijetko i s vlastitom uobraziljom o svojoj sposobnosti koja se, eto, ovdje guši, ali zato negdje vani ona može cvjetati. Eskapizam je simptom društvenog rasula koji naročito zahvaća mlađe slojeve populacije koji ne vide u svojoj zemlji (konkretno u Hrvatskoj) nikakve perspektive za sebe ili su ogorčeni svim popratnim događajima pa izlaz vide u odlasku iz zemlje, „negdje tamo gdje je bolje“. Dvije su stvari sporne kod njega – prvo, ono što je evidentno, ukazuje na vrlo loše stanje na svim poljima života i rada; drugo, ono što je manje evidentno, ali ne i manje važno, ukazuje na apatiju prouzrokovanu nedostatkom ponuđenih alternativa i odustajanja od nuđenja istih. Naravno, nedostatak alternativâ postojećem sustavu, nedostatak pravih i radikalnih alternativa, a ne kozmetičkih promjena, nije samo stvar slabosti volje, već je isto strukturno uvjetovan. Međutim, dijagnoza da je riječ o „strukturnoj uvjetovanosti ovoga ili onoga“ i dalje malo znači nekome čija se egzistencija nađe ugroženom „ovdje“ i „sada“. Zato se čini logičnim rješenje – „otići van“. Tu nastaju nova pitanja – kamo i je li to doista rješenje? Teče li „tamo vani“ med i mlijeko? Ili postoji svijest o tome da je svugdje teško, samo negdje više, a negdje manje? Odgovori na ta pitanja stvar su nečijih vlastitih stavova o tome i ne mogu zasebno biti predmet razmatranja ovdje. Ipak, ono što možemo razmatrati jesu iluzije koje se gaje oko ovog „rješenja problema“. Prvo, mladi nerijetko gledaju na „ono vani“ kroz ružičaste naočale premalo svjesni činjenice da je to, s ponekim razlikama od slučaja do slučaja, isto vrlo složen splet odnosâ u koji će se morati uplitati, ne uvijek služeći se samo svojom sposobnošću i pameću. Također je vrlo često i slučaj da mi „s brdovitog Balkana“ nismo baš omiljeni došljaci, da se ne razlikujemo mnogo od svih onih imigranata protiv kojih tolike hajke dižu raznorazne političke organizacije u zapadnoj Europi. Razmišlja li tko o tome kada nas u vlastitoj zemlji smetaju stranci? Ono što je najvažnije jest to da takvim vlastitim eskapističkim stavom guraju svoju zemlju u još dublju propast. Kad kažem „svoju zemlju“ ne mislim na imaginarnu zajednicu zvanu „nacija“ ili na vrlo mutan pojam „države“ nego na sve ljude koji žele raditi i od rada živjeti „ovdje“ i koji se žele uloviti u koštac s problemom „ovdje“ jer on postoji „ovdje“ i netko ga tu mora rješavati. Sve pozitivno na svijetu što se ikada dogodilo, u vidu ostvarenja određenih prava, srušenih starih predrasuda i odnosa, dogodilo se zato što su određeni ljudi ostali na određenom mjestu gdje je problem bio značajan i odlučili su ga na raznorazne načine rješavati. A kako onda kukati da nema alternativâ ako toliki koji bi ih i mogli ponuditi, ponajviše za sebe jer je mahom riječ o mlađoj populaciji, odluče „otići tamo negdje“ glavom bez obzira, što god tamo očekivali. Time ne gajim iluzije o mladima kao o nužno potencijalno progresivnima, nažalost – daleko od toga, ali htio-ne htio čisto zbog matematike vodim se onom da „na mladima svijet ostaje“ ma kakvi oni bili. A kakav je to svijet od kojega se bježi i u kojemu se prešutno usvaja floskula liberalnog shvaćanja čovjeka da se „uzda u se i u svoje kljuse“ i da se „izbori sâm za sebe“. Ali baš zato što se toliki žele „izboriti sami za sebe“ zaboravljaju na ono imalo društvene solidarnosti koja je trenutno vrlo potrebna. Doživjeli razočaranje ili ne, u tom se slučaju ovdje svakako mogu vratiti na isto – razočaranje.
Najgori su u toj priči ipak oni „sposobni, mladi, marljivi i pametni“ koji su, koristeći sebi, uistinu otišli van i uspjeli na nekoj instituciji (naravno, uspjeli za sebe ili za manjinu za koju rade jer čak i da je riječ o vrhunskim znanstvenicima, oni su uglavnom u službi stvaranja profita pojedincu, a ne da od toga profitira društvo) pa su se pritom razbahatili da im je sada sve ovdje „na brdovitom Balkanu“ smrdljivo, štetno i rđavo. Pri tome, naravno, pametuju i drže prodike kako stvari trebaju tu funkcionirati da se riješe problemi. Ne, to nisu „genijalci“ kako im znaju tepati mainstream mediji, to su licemjeri i kukavice. Malo je toga gorega od „kenjanja“ po zemlji iz koje je tko otišao (pbjegao). To su obično kukavice. Budi hrabar i usudi se ostati, kao stari grešnik, u paklu. Kojem paklu? Svaki drugi mladi čovjek nezaposlen, opljačkana poduzeća, tisuće propalih radnih mjesta, uništene tvornice, devastirano zdravstvo i obrazovanje, kopači po kontejnerima… Treba li još što za opis pakla? A trebamo li mi kao stari grešnici ostati u tom paklu?
Karlo Jurak
2,641 total views, 1 views today
I George Bernard Shaw je otišao u Sovjetski Savez da bi uopće mogao vidjeti da se vraća u svoj pakao, morao je s nečim prvo usporediti :).
Znam dosta mladih ljudi koji su otišli van živjeti u Europu i koji su normalni, pozitivni mladi ljudi koji vole i Hrvatsku i tu drugu državu i Europu i svijet, i otišli su jer žele iskustvo. Ne idu svi van jer mrze Hrvatsku, dapače, kako je i Aeon flux argumentirala, to može biti i dobro za sve nas.
Razmišljam o istoj stvari, i pitam se zašto mladi idu, i pitam se i zašto ja ostajem, ali odgovor na niti jedno od tih pitanja ipak ne mora biti tako crn, nije sve takva bedara, nemojmo se ljutiti na one koji žele nešto vidjeti, nešto iskusiti, pa makar nama koji smo ovdje i ne pomogli nikad. (iako ja svim svojim prijateljima govorim nek se izvole vratit)
Daleko od toga da sam to mislio reći, ja u biti postavljam pitanje koje se rijetko postavlja i čini mi se da se rijetko tako kroz tu prizmu promatraju stvari. Nisam govorio o tome “voli” ili “mrzi” li tko Hrvatsku (iako se s jedne strane i tako može gledati, ali nisam pucao na to).
Ne bih se složila s time da mladi nužno gledaju na “ono vani” kroz ružičaste naočale. Mislim da se u većini slučajeva više radi o želji za empirijskim “doživljajem svijeta” koji je tamo vani. Također, mladi su itekako svjesni da postoje problemi svugdje, no pojedincima poput autora ovdje, svaki pokušaj diskusije po tom pitanju se obično svodi na diskurs oko ružičastih naočala jer se iz nekog razloga smatra da svaki pokušaj pomišljanja o odlasku nije realan. Ako se malo bolje razmisli, argumenti koji se koriste u korist ružičastih naočala rijetko su kad rezultat realnih statističkih činjenica, već uvjetovanog kolektivnog mišljenja sredine koja je još uvijek iscrpljena i demoralizirana ratom, gospodarskom krizom, korupcijom i sl. Naprosto je ljudima koji smatraju da “bi se trebalo ovdje ostati i raditi na našoj situaciji”, (kao da smo svi sposobni mijenjati situaciju…) nepojmljiva pomisao da ljudi smatraju kako im ova sredina iz nekog razloga ne odgovara. Nije stvar u tome da će “vani biti bolje”, nego da će biti drukčije, a to ne nosi nužno sa sobom financijski boljitak. Mnogi odlaze zbog kulturnih prilika, mentaliteta ljudi, vremena, odnosa prema okolišu, duhovne potrage i sl. Nema apsolutno ničeg lošeg da pojedinac želi promijeniti sredinu ako smatra da joj ova iz nekog razloga ne odgovara. Takvim pojedincima je bitnije pokušati iskusiti “ono vani” nego cijeli život ostati na jednom mjestu pitajući se što je moglo biti…
“Ono što je najvažnije jest to da takvim vlastitim eskapističkim stavom guraju svoju zemlju u još dublju propast.” – mislim da je krajnje generalizirajuće govoriti kako su ljudi kojima ova sredina iz kojekakvih razloga ne odgovara odgovorni za “još dublju propast” zemlje. Sigurno da ova loša sredina nije uzrokovana ljudima koji žele otići već ljudima koji ostaju i koji uporno rade krive političke poteze (iako autor nije napisao da su emigranti nužno uzrok tome, ipak im pridaje preveliku društvenu odgovornost za situaciju u kojoj se nalazimo pošto ipak malen broj ljudi uistinu uspjeva odavde otići, a onima koji su primorani ostati se pruža premalo prilika). Matematika je veoma jednostavna: kada bi ovdje postojale prilike, ljudi ne bi htjeli u tolikoj mjeri otići odavde. Što tu nije jasno? No, prisiljavanje da pojedinci “ostanu” i ovdje doslovce istrunu u ime tobožnjeg “vi licemjeri dodatno doprinosite lošem stanju u državi” je mazanje očiju i skretanje od pravog problema. Svaka čast solidarnosti, no ako netko želi otići to je njegovo pravo. Ako netko smatra da može promijeniti svoj život na bolje odlaskom iz ove sredine tada je krajnje licemjerno toj osobi govoriti kako je ona, zato jer želi pomoći sebi u potrazi za svojom srećom, kriva za loše stanje onih pojedinaca koji ostaju. Obično u taj diskurs ulazi pretpostavka da osoba koja odlazi je egoist i ne misli na druge, na „svoju državu“ nego samo na sebe, kao da je negdje zapisano pravilo da je kvantiteta ljudi presudnija nego kvaliteta insinuirajući pritom da nužno kvalitetni ljudi odlaze, a ološ ostaje. Ako je pojedincima koji ostaju toliko stalo do toga da ostanu na jednom mjestu jer je tobože “ostajanje” jedini put ka boljitku (ignorirajući pritom činjenicu da i različitost iskustva koje pojedinci donose izvana također može tome bitno pridonijeti) onda su i više nego slobodni raditi na tom boljitku onako kako im to odgovara. No, upiranje prstom u skupinu ljudi koja nema motivacije ovdje ostati i koja smatra da im je potrebna promjena sredine je skretanje pozornosti s vlastite nesposobnosti i neučinkovitosti.
Mislim da je presudnije koncentrirati se na resurse koji preostaju i njih iskoristiti do maksimuma, nego trošiti energiju na ljude koji niti ne žele pridonijeti ovoj sredini. Njih treba pustiti da odu pa makar se i „tamo vani“ opekli i na kraju se i vratili. Jer, dokle god će netko htjeti otići iz države na tog pojedinca država ne može realno računati kao „nositelja budućnosti“ jer takvi pojedinci nerijetko pridonose daljnjoj opsturaciji ideje stabilnosti i prosperiteta države u pitanju. Ako se vrate, tada, osim što su im snovi o „tamo vani“ raspršeni i posljedično koncentriraniji na ovu državu, oni sa sobom donose raznovrsnost od koje i ova država može štošta toga naučiti. A oni koji ostaju jer žele ostati, jer vjeruju u ovu državu, sredinu i ljude neka prestanu cendrati kako su im drugi ljudi krivi i neka se prime konkretnog posla i pokažu “onima koji odlaze i neće” što su propustili.
Ne vjerujem da išta mogu propustiti, ali u tome ni nije stvar. Nije ovo upiranje prstom u ljude koji žele otići, već malo prizemnije sagledavanje situacije – ono gdje se govori i o manama toga, kako za društvo, tako i za te pojedince. Ovdje gdje spominjem “licemjere i kukavice”, to se odnosi na one vrlo “pametne” koje je obično iznjedrila Znanost i koji su postali nešto u svijetu, i od tamo sole pamet o stvarima ovdje, što je obično vrlo neprihvatljivo, jednako kao i da na izborima glasa dijaspora kojoj je sve srce puno “Hrvatske”, a od nje ni “H” mnogi nisu vidjeli.
Osim toga, kolumna se završava otvorenim pitanjem ne napadom i upiranjem prsta, žao mi je što neki od vas koji čitaju samo obraćaju pažnju na pojedine dijelove, vade iz konteksta, i onda se osvrću na dijelove koji su ih, eto, brecnuli.
Dragi kolega,
nigdje nisam spomenula da je Vaš članak napadački orijentiran već sam upozorila da bi umjesto cendranja oko ljudi koji ionako ne žele ostati možda bilo pametnije usmjeriti energiju na one koji žele. “Upiranje o prstom” se spominje samo jednom tako da kada kažete da oni “koji čitaju samo obraćaju pažnju na pojedine dijelove, vade iz konteksta, i onda se osvrću na dijelove koji su ih, eto, brecnuli” slobodno pripazite da se to također možda ne odnosi i na Vas jer poanta nije bila Vas napasti već pružiti drukčije stajalište oko toga zašto neki ljudi odlaze iz države i da smatram da je nekorektno njih kriviti za loše stanje u državi kada su nositelji države oni koji ostaju.
Mislim da analogija s Hrvatima koji su emigrirali i uspjeli i dijasporom ne stoji. Ne vidim razlog zašto se Hrvatskoj ne bi mogla uputiti zdravorazumna kritika temeljena na vanjskom iskustvu ako ona stoji? Što? Oni “pametni” moraju “duhom i tijelom” biti prisutni u ovoj državi da bi mogli uopće uvidjeti stanje (kao da to nikada nisu ni uspjeli, otišli su van zato jer im se eto prohtjelo…) da bi imali pravo uputiti kritiku ili savjet našoj državi i to kritiku iz koje bismo možda štošta mogli naučiti? Ti ljudi ne bi bili toliko “pametni” i sigurno ne bi ni uspjeli “vani” kada bi bili toliko nesposobni putem suvremenih sredstava promatrati stanje na nekoj udaljenoj lokaciji… Osim toga, zar je Hrvatska postavljena na neki poseban pijedestal da se ne bi mogao razviti (i voditi) normalan dijalog oko njenog stanja u državi pa makar se taj dijalog vodio s nekim koji posjeduje izvanjsko iskustvo?
Vaš argument između redaka gotovo pa upućuje na to da bismo se trebali oglušiti na iskustva drugih ljudi, da bismo trebali učiti isključivo na našim greškama, ostati na jednom mjestu i pustiti da se naš napredak razvija onako kako će se razviti svojstveno za našu državu – dakle maksimalna lokalizacija i izolacija. Iako vjerujem da Vam to nije bio cilj, valja imati na umu da bi to mogle biti realne posljedice takvog načina razmišljanja.
Čujte, hoće li mene netko nakon ovog članka tumačiti kao nacionalista, meni je sasvim irelevantno. Svi koji me znaju, dobro znaju da to nisam. No, uglavnom, sintagma koju koristim “stari grešnici” je izvučena iz jednog drugog konteksta, i ovdje implementirana da se postavi zaključno pitanje: “trebamo li i mi kao stari grešnici ostati u paklu?”. Naravno da svatko može uputiti “zdravorazumsku” kritiku, ali osobno imam preloša iskustva s takvim pametnjakovićima, naročito jer su zaslužni za jedan oblik kulturnog autorasizma (neki oblik suprotnosti etnocentrizmu i nacionalizmu, ali jednako loša suprotnost), naročito glede “balkanštine” i sličnog. Vanjska iskustva uvijek su iskustva u nekom kontekstu, pa primijenjivati iskustva iz, ne znam, Njemačke ili Švedske na Hrvatsku je pomalo historijski sumanuto. Možda su mnogi u pravu (sâm ne kažem da ne bi tako postupio, samo preispitujem stvari), ali dosad nisam uočio tu neke dobronamjernosti. Također ne gajim iluzije o “pametnima” jer je ionako najvažnije čiji se interes forsira u javnom polju, a manje je važno koliko je tko sposoban. Mogli ste primijetiti da ironiziram taj pojam “pameti” i “sposobnosti” u koji se mnogi danas kunu, e da nas isti mogu izvući. Sve ostalo su Vaši upisi, ali neka – pa i jedna od osobinâ bilo kojeg teksta je da je podložan raznim interpretacijama od strane čitateljâ, samo ne mogu ni sve imati istu težinu.