Obično se spominje kako je u bivšoj Jugoslaviji nedostajala sloboda govora, kako su ljudi nerijetko završili u zatvoru zbog javnog govora protiv vladajuće državne politike ili čak zbog govora koji ne ide uz dlaku vladajućoj (i jedinoj) partiji, pa čak i zbog vica. Spominju se i sustavni progoni političkih neistomišljenika i izvan zemlje. Nasuprot tome se postavlja „demokratska“ Republika Hrvatska kojoj se danas sve više i više priznaju sve njezine mane, ali se još uvijek kao prednost navodi – sloboda govora, da možemo „pričati što želimo“. Dvije su tu stvari sporne – prvo, nije to neka značajna prednost pred Jugoslavijom (a i o silnoj represiji bi se također dalo govoriti, ali to tu nije tema) uračunavši sve izgubljeno iz te države; drugo, to ni nije istina u potpunosti. Naime i u ovoj zemlji manjka slobode govora samo što se ona ispoljava na drugačije načine nego u bivšoj zemlji. Ovdje je riječ o nešto „finijim“ i „sofisticiranijim“ metodama cenzure, „mekom“ ušutkivanju i „uljuđenom“ progonu. Barem je tako slučaj kad je riječ o institucionalnom djelovanju neslobode govora. Kad je pak riječ o vaninstitucionalnoj presiji, onda ni izravno ušutkivanje i kažnjavanje nije strana pojava.
Dakle nije više zatvorska ćelija sredstvo kojim se nekoga kažnjava za ono što nije smio izreći. Sada je riječ o nemogućnosti zapošljavanja na određenom mjestu, mogućnosti otkaza, dugogodišnjem sprječavanju napredovanja (što je naročito na djelu u akademskim institucijama), nemogućnosti dopiranja do određenih mjesta unatoč vještinama i talentima, itd. Gušenje slobode govora danas djeluje kroz metode dugogodišnjeg zagorčavanja „slobodnog“ života, pa da se čini da je „sve u redu“. Zato su još mnogi ushićeni činjenicom da mogu govoriti protiv Vlade do mila i nedraga bez straha. Uistinu i mogu, vrlo vjerojatno im se na vratima neće pojaviti „ljudi u crnim odijelima“ (a ni plavim), ali u određenim društvenim situacijama mogli bi imati problemâ, naročito kada trebaju svojim znanjem i radom napredovati do višeg mjesta u akademskoj ili kojoj drugoj hijerarhiji, pa onda to ne mogu zbog toga što su „imali mišljenje“ i(li) zato što je mjesto već namješteno za nekog podobnog, ako ne već rođaka kojeg, u širim razmjerima, beznačajnoga političara. Izlišno je i spominjati kolika cenzura tek prevladava u privatnim firmama u odnosu „radnik-kapitalist“, koliko prvi ima „slobode govora“ o drugome. A tako je slučaj sa svakim kapitalističkim uređenjem koje se diči svojom liberalnošću, antitotalitarnošću i demokratičnošću.
Kada nije riječ o institucionalnom „kanaliziranju“ političkih neistomišljenika, onda je riječ o anagažiranju fašističkih bandi ili „slobodnolebdećih“ fašista koji u ime vlasti ili neke ideologije koja tendira biti dominantna u društvu čine otvoreno nasilje. U pravnim procedurama taj se nasilni čin istražuje, ali to uglavnom završi kao farsa – ili napadač ne biva otkriven ili, ako je otkriven, biva jedva okrznut u djelovanju „pravne države“. Mediji uglavnom osuđuju takav čin, makar šalju neizravno poruku – „šutite!“. Fizičko nasilje od strane „civila“ događa se onda kada zvanični kanali ideologije ne žele imati posla s neistomišljenicima kako ne bi okaljali svoj „demokratični obraz“. Time se ne želi reći da su ulični napadači nužno angažirani od strane zvaničnih kanala, već da njihovo djelovanje ima takvu funkciju u partitokratskom kapitalističkom uređenju unutar kojega se ukrštava više ideologijâ između kojih je teško odvojiti dominantnu. Hrvatsko i većina drugih postjugoslavenskih društava dobar su primjer za to – govor protiv nacionalističkih ratnih zločinaca završava teškim fizičkim traumama. Tako se perpetuira jedna ideologija koja možda nije u datom trenutku vladajuća (što se tiče političkih struktura), ali ostavlja značajan trag unutar cjelokupne društvene strukture (makar djelovala samo opijumski).
Sve u svemu, valja se zapitati što se točno misli pod tim kad se kaže da danas imamo „slobodu govora“. Međutim ne čini se da treba mnogo da se otkrije kako je ona još jedna od farsi kojima se ovaj sustav prikazuje poželjnim i dobrim. Dovoljno je prisjetiti se koliko ste već puta sami bili u situaciji (pa makar i na „mikronivou“ poput škole, radne kancelarije ili bilo kojeg potencijalnog radnog mjesta) da morate šutjeti ako želite to i to. Da ne govorimo koliko tek trebate odmjeravati riječi ako želite napredovati tamo gdje biste sami mogli prema svojim afinitetima pa i ako samo želite imati dostojan život, a ne ekonomsku neizvjesnost i(li) bijedu. A ako stupite u medije, uvijek možete računati da će vam neka vrata zauvijek biti zaključana ako kažete to i to. Ne daj bože da nešto kažete protiv „svetinja“ (vjere, domovine, ratnih zločinaca, itd.) jer ćete tako mobilizirati i „paravojsku“. Sloboda govora? Ma nemojte me…
Karlo Jurak
3,434 total views, 1 views today
Od A do S potpisujem ovaj tekst. Daleko “sofisticiraniji” nacin gusenja kritickog misljenja i to ne samo u smislu politike. U svim segmentima je tako . Vecina ide na to da “testira” da li si razvio kriticko razmisljanje a ako jesi ide pobijanje na sve moguce nacine ili si jednostavno “na oku”. Stvara se slika slobode govora koje u stvari nema a zasto? Zato sto pritisak nije toliko direktan kao u SFRJ. Stvarno, nece ti zakucati na vrata OZNA 🙂 ali ces zato posledice osjetiti tek kasnije , “indirektno”, kroz otezano zaposljavanje ili napredovanje ako si toliki mangup da se ipak “dokopas” radnog mjesta. Nama je profesor na primjer rekao kao u smislu budite sigurni da su bez obzira na sve promjene i tranziciju neki ljudi jos uvijek tu , samo su promijenili kapute. U svakom slucaju TRI PUTA MJERI JEDNOM SIJECI. Zalosno, umjesto da im kriticizam bude u interesu oni se ocigledno vode onom: ” Bolje da te se plase nego da te vole”. Zato su nam i u vecini slucajeva mediokriteti na vrhu. Ljudi razumljivo radije trpe psiholoski mobing u odnosu na “ful kontakt” zato i mislimo da je danas nesto bolje. Nasi prostori su samo losa imitacija zapadnog sistema vladavine i neoliberalne ekonomije.
Ako sam dobro shvatio, autor pod “sloboda govora” misli govor bez ikakvih posljedica. Ako bilo tko stvori mišljenje o meni nakon mog govorenja, i kasnije djeluje sukladno tom mišljenju, moj govor, prema autoru, nije slobodan. Zapravo, ne mogu ni zamisliti govorenje koje ne navodi druge ljude na stvaranje mišljenja o govorniku. U današnje vrijeme ljudi će prosuđivati druge ljude samo prema kvalitetama za koje sami smatraju da su najbolje (ako netko vjeruje da je takva kvaliteta kapitalistički stav prema društvu, ima potpuno pravo djelovati prema tome). Nekad su te kvalitete bile određene od vlasti, te ekstenzivnim tumačenjem iskorištavane u osobne svrhe. Iako se može argumentirati da bilo kakvo ograničavanje budućih opcija je ograničavanje slobode, čini mi se da je ipak vrlo velika razlika između toga da ljudi prosuđuju kvalitete drugih ljudi prema njihovom govorenju i toga da se sustavno i kazneno gone ljudi koji zagovaraju određene skupine vjerovanja.
osim toga ovaj tekst ne govori o meni, ne znam iz čega si to mogla zaključiti, tako da si ovim komentarom fulala ceo fudbal
draga ivana, ja sam dosta već puta pisao “o nečemu za stvarno” 😉 guglaj me slobodno, mene i moje tekstove, kako na usf-ovoj stranici, kako na h-alteru, i onda mi soli pamet 😀 😀
ne piše “o nečemu za stvarno” nego “kaj misliš o nečemu za stvarno”, u smislu iskrenog mišljenja
pa kako onda nema slobode govora 😀
Možda si umjesto ovog teksta mogao napisat kaj misliš o nečemu za stvarno pa isprobat koliko si sam slobodan, čini mi se pametnije nego da soliš pamet okolo drugima koji te “sprečavaju u tvom institucionalnom razvoju”