Protreptikos/ Problem pravilnog nagovora na filozofiju

Piše. Darko Šavija iz Banje Luke 

„…treba smatrati da sreća ne nastaje od posjedovanja mnoštva dobara, nego od toga kakvo je duševno stanje…
…ako je duša odgojena, takvu dušu i takva čovjeka treba zvati sretnim…

Svi će se složiti da razboritost nastaje učenjem i traženjem onoga za čiju nas potragu osposobljava filozofija. Stoga se, dakle, bez ikakve izlike treba baviti filozofijom.“

Aristotel, Protreptikos

Prošlo je preko 2000 godina otkad je Aristotel u „Protreptikosu“ pozivao na bavljenje filozofijom ističući kako je to jedini način neophodnog odgoja duše. Meni prolazi šesta godina kako sam se susreo s filozofijom i ovaj poziv Aristotela ne prestaje djelovati kao istinit. Međutim bavljenje filozofijom od samih sitnih početaka pa do današnje nešto veće ozbiljnosti nametnulo mi je da i sam podrobno ispitam vlastiti ulazak u filozofiju i tok bavljenja njome sa svim poteškoćama i blagodatima. Baš kako i Aristotel kaže – da ispitujem i sam nagovor na filozofiju.

Ulaskom u srednju školu, bijavši podvrgut čarima oskvrnutog obrazovnog sustava koji je par godina prije odlučio skoro potpuno izbaciti filozofiju kao predmet izučavanja iz srednjoškolskog obrazovanja, ostao sam uskraćen za direktno nametanje određene filozofske literature. Ovdje ću razmotriti koliko je to dobro ili loše. Nedostatku predmeta filozofije zamjenu sam našao u slobodnom odabiru lektire iz predmeta Srpski jezik. U planu i programu predmeta nalazila se (a nalazi se još uvijek s obzirom kako se reforme ne vrše) određena literatura klasične književnosti. Kako sam vješto izbjegao grešku takva sustava, koji ne uviđa različite potrebe duša svojih učenika (različitosti ličnosti), mladih ljudi koji zbog manjka pronađenih vrijednosti traže blisku podlogu za vlastito stvaranje, počinjem izbjegavati čitanje djela klasične književnosti i slobodni prostor sve više popunjavam filozofskim djelima koja mi intuitivno dolaze pod ruku.

Prvo od takvih djela bijaše Schopenhauerova „Paraneze i maksime“ pa „Metafizika spolne ljubavi“, potom Voltaireov „Filozofski rječnik“, „Candide“,  Nietzscheov „Ecce Homo“, a onda me filozofski eros uzeo pod svoje, a djela se nastavila nizati ostavljajući na moju dušu upravo onaj utjecaj kakav i Aristotel zapovijeda, čineći me ispunjenim.

Po završetku srednje škole, našavši se pred nadolazećom odlukom o izboru fakulteta i konačnog životnog poziva, sa suzdržavanjem sam razmatrao Filozofski fakultet i profesionalno bavljenje filozofijom. Ne znajući u tom trenutku ni što samo bavljenje filozofijom znači niti kako program studija izgleda, praćen sveopćim neodobravanjem usmjerenim ka bavljenju filozofijom, ipak nisam mogao odoljeti porivu koji je svakim filozofskim djelom, svakom riječju odabranih djela klasične filozofije budio sve veću glad za istom. Prisjećajući se tadašnjeg razmišljanja, stanja vlastitog duha i osobne volje za filozofijom, zaključujem da je moje zanimanje za nju, bavljenje istom, filozofiranje bilo najčistije i možda nepovratno najkvalitetnije. Jer…

…Kada sam upisao Filozofski faluktet u Banjoj Luci, prvi put sam se susreo sa institucionaliziranom filozofijom i svime što je ona nosila, pružala, zahtijevala i oduzimala. Neizbježnim utjecajem bavljenja filozofijom na fakultetu dolazi do raznih poteškoća u onome što je do tada bio vlastiti nagovor na filozofiju, vlastiti pronalazak i način hranjenja, liječenja i razvoja onoga što Aristotel naziva duša. Iz sadašnjeg perioda mogu izdvojiti nekoliko glavnih utjecaja na Protreptikos. Glavni se ogleda u čvrsto utvrđenom planu i programu na koji sam pristao samim dolaskom na fakultet. Po programu se sasvim odstranjuju kako određeni filozofski mislioci i pravci tako i same čitave škole mišljenja. U isto vrijeme nameće se bavljenje onim imenima, školama i pravcima koje bogovi katedre smatraju blagodatnim. Takvo stanje, koje rezultira neophodnošću bavljenja određenom literaturom u svrhu akademskog napredovanja, ne ostavlja (ili ostavlja jako malo) prostora za pronalazak vlastitog filozofskog puta. Tako onaj osobni Protreptikos biva zamijenjen i diktiran tuđim. Počinje trovanje duše jer filozofija prestaje biti istinska hrana za dušu kada duša izgubi pravo da je sama bira.

Drugi je problem hijerarhalna potčinjenost profesorima. Takva potčinjenost jest neophodna i u nekim slučajevima dobra ukoliko ti profesori jesu istinski filozofi koji kao prvi princip postavljaju buđenje slobode kritičkog mišljenja. To na žalost nije slučaj, pa tako imamo više onih koji kao maljem žele razbiti svaku jedinstvenost mišljenja i u novonastalu šupljinu umetnuti dio vlastitog dogmatskog mišljenja, nego onih koji sokratovski provociraju na vlastiti stav i podržavaju osobni put Protreptikosa.

Do sada u putu vlastitog nagovora na filozofiju uspijevao sam se teškim mukama braniti od negativnih utjecaja institucionalizirane filozofije. Međutim u čestim susretima s ljudima koji žele upravo u bavljenju s filozofijom potražiti lijek za vlastitu dušu sve češće im odgovaram odvraćajući ih od toga, sada se već pitajući što bi bilo da sam se prvi put tek na fakultetu susreo s filozofijom.

Također poznato nam je da je mnogo mladih i znanja gladnih ljudi čija je duša željna filozofskog odgoja koji ipak filozofiju odbacuju s čak određenim gađenjem jer je njihov prvi susret s istom bio pogrešan i skoro po pravilu nametnut. A ja zaključujem da se različite duše, kako ni različita tijela, ne mogu liječiti univerzalnim lijekom, pa čak ni toliko univerzalnim kao što je sama filozofija, pitavši se što bi bilo s mojim Protreptikosom da su mi umjesto Schopenhauera i Voltairea bili nametnuti Leibniz ili Augustin.

Nije dovoljno samo nagovarati na filozofiju, već se mora pronaći pravi način nagovora što je vrlo važno zbog velikog broja žrtava pogrešnog nagovora, nenahranjenih duša, bolesnih i željnih pravog lijeka. Ali taj pravi način  institucionalizirana filozofija onemogućava jer se opet nameće potreba jednog kantovskog obrata koji je razbio Wolf-Leibnizovu filozofsku tradiciju koja je nametala dogmatsko filozofiranje. Kao i tada neophodno je  napraviti otklon od dogmatskog ustaljenog akademskog mišljenja koji ubija jedinstvenost i mogućnost nastajanja izvorne filozofske misli jer studij filozofije podsjeća na sat geografije u kojem se govori o divnim predjelima, gradovima, prirodnim ljepotama, ali se nikada ne poziva na putovanje tim predjelima niti se putuje.

Onome kojemu su se sami slobodno otvorili horizonti filozofije i koji je već i sam počeo putovati, misliti, nalaziti pravi lijek za svoju dušu, institucionalizirana filozofija neće uspjeti puno nauditi, ali onima koji nagovor na filozofiju potraže po prvi put tek u njoj, ona će počiniti (onakva kakva sada ovdje je) veliko zlo.

Praćen riječima Aristotela – „Učitelj mi je drag, ali istina draža“ reći ću – institucionalizirana filozofija jest potrebna, ali pravilan nagovor za izvornu misao koja liječi duše je mnogo potrebniji.

 

Čekam filozofe, ljekare duše

i život budućih filozofa…

 __________________________

Ovaj tekst je (u skladu sa zakonom o elektroničkim medijima) prevela i prilagodila hrvatskom standardnom jeziku leona Širac. Tekst na izvornom jeziku možete preuzeti ovdje: Darko Šavija – Protreptikus

3,459 total views, 1 views today