Predstavljanje knjige – Georg Wilhelm Friedrich Hegel: Estetika (1. svezak)

Udruženje studenata filozofije poziva vas na predstavljanje knjige Georg Wilhelm Friedrich Hegel: Estetika (1. svezak) koju je na hrvatski jezik prevela prof. dr. sc. Nadežda Čačinovič. Predstavljanje će se održati 28. siječnja 2014. godine s početkom u 17 h u konferencijskoj dvorani na drugom katu knjižnice Filozofskog fakulteta u Zagrebu. Knjigu će predstaviti i o njoj reći uvodnu riječ sama prevoditeljica, a izlaganje će održati studentica Lucija Butković. Očekujemo mnogo zanimljivih informacija na tu temu, ali i raspravu. Svakako valja napomenuti da će nekoliko sudionika, kao i prvi put, vjerojatno imati priliku dobivanja primjerka knjige na poklon. Nešto više o knjizi pročitajte u tekstu koji slijedi, a koji je pripremila sama izlagačica Lucija Butković.

Georg Wilhelm Friedrich Hegel: Predavanja iz estetike (prvi svezak)

Model racionalističke estetike koji iskrsava iz Hegelovih predavanja o fenomenu umjetnički lijepoga predstavlja modernu težnju za apstrahiranjem od onoga prirodno lijepog da bi se naglasilo ono oplemenjeno duhom i snagom genija. Sistematičnim prikazom dijalektičkog sazrijevanja ideje u vremenu i formi Hegel estetiku, to jest filozofiju lijepe umjetnosti, vodi k naučnoj orijentaciji, koja umjetnost afirmira kao oblik apsolutnog duha. Ona u svojoj, platonovskim rječnikom kazano, erotičnoj prirodi predstavlja prijelazni puls osjetilnog i idejnog koji duh ujedno stvara i zacjeljuje. Nastala od čovjeka i za čovjeka, umjetnička tvorevina izmiče zbiljskom, jer u prividu kojim aficira osjetila ukazuje na duhovno obogaćenu unutrašnjost. Ona nije, kao zbílja, onečišćena osjetilnim koje samo prividno predstavlja stvarnost; njezin je privid svrhovit pokrov pojave rođene iz duha. Potreba za umjetnošću ujedno je igra, kao što je i umni poriv za udvostručenjem; čovjek koji opaža da jest osvješćuje misaona vrtloženja potaknuta vanjskim, teorijski se osovljuje na noge da bi se utisnuo u dano praktičnim djelovanjem. Koncentrični krugovi u vodi jezera prvi su krik misleće svijesti koja želi, makar u prolaznom komešanju vode, vidjeti sebe, pronaći unutarnje putem vanjskoga. Pritom površinsko nikad nije samome sebi svrha – ono je pojavnost osjećaja, to jest duše koja se razotkriva; djelomično znalačkim seciranjem umjetničkog djela, djelomično metafizičkom općosti koja nas uz njega fatalno veže. Činjenica da Hegel toj istoj umjetnosti pripisuje zlosretnu etiketu „prošlosnosti“ označava samo preinaku njezine funkcije u vremenu. Naime umjetnost nama ne predstavlja ono što je predstavljala stanovnicima grčkoga polisa, i u tom je smislu ona prestala realizirati apsolutni duh. Nadjačali su je misao i refleksija koji od razdoblja romantizma ječe u svojoj mnoštvenosti, razarajući vedrinu umjetnosti. Ona se više nema kamo skloniti, inficirana je tegobnošću vremena, pa u brojnosti pojedinačnih umjetničkih djela može jedino još pitati što jest, a ne što izražava. Preinačena je u predodžbu; bili bi potrebni samovanje i potpuna kataklizma u obrazovnom i duhovnom razvoju da bi umjetnost ponovno zasjala u svojoj suštinskoj formi. Ta nam spoznaja međutim omogućuje pobijanje prigovora koji tvrde da je umjetnost, u svojoj neozbiljnoj suvišnosti, nedostojna znanstvenog razmatranja. Baš suprotno: filozofiranje, koje stoji u imenu „filozofija lijepe umjetnosti“, srodno je znanosti po metodi promatranja i dokazivanja, a pojedinačna djela umjetnosti bliža su mišljenju od neduhovne prirode, s obzirom na to da osjetilnost prožimlju duhom. Stoga je znanost umjetnosti potrebna da uglavi njezino mjesto posrednika između Goetheovih postupka i sadržaja te da je osvijesti kao moment u stremljenju ka idealu. Izvanjsko se konačno raspada u svoju nutrinu; simbolička forma, kao arhitektonska tvorevina koju ideja nastoji dohvatiti i u sebi sabrati, prelazi u klasičnu, a ova pak u romantičnu u kojoj se figuracija materije u prostornom totalitetu rasipa u idejni. Pritom i ta posljednja faza uključuje stupnjevito oslobađanje od vanjske materije, te u obliku poezije dospijeva do apsolutne neopterećenosti. Ono provotno, lijepo, vlastitim razaranjem daje obol idejnom jedinstvu, kao što umjetnost, nadilaženjem svoje suštinske funkcije, daje obol ispoljavanju apsolutnog duha u njegovu najvišem obliku.

3,562 total views, 1 views today