Predstavljanje knjige Friedrich Nietzsche: Ljudsko odviše ljudsko

Udruženje studenata filozofije poziva Vas na predstavljanje knjige Friedrich Nietzsche: Ljudsko odviše ljudsko (prev. Berislav Podrug) koje će se održati 19.11.2013. godine u konferencijskoj dvorani knjižnice Filozofskog fakulteta u Zagrebu. Osim uvodne riječi i predstavljanje knjige od strane prevoditelja, doc. dr. sc. Igor Mikecin održat će i predavanje o Friedrichu Nietzscheu te očekujemo mnogo zanimljivih informacija na tu temu, ali i raspravu. Svakako valja napomenuti da će nekoliko sudionika vjerojatno imati i priliku dobiti primjerak knjige na poklon.

Nešto više o knjizi pročitajte u tekstu koji slijedi, a kojeg je pripremio Karlo Jurak.

(KŠ)

Friedrich Nietzsche, Ljudsko, odviše ljudsko

Aforistička, ili u najmanju ruku fragmentarna forma, kojom se predstavlja Ljudsko, odviše ljudsko, jedan je novum kojim ovo Nietzscheovo djelo jednoznačno odudara od onih prethodnih. Za to nije bilo teško pronaći i jedno pojašnjenje osobne naravi, u prvom redu zahlađenje (koje će kasnije dovesti do raskida) prijateljstva s Wagnerom. Međutim, ovo djelo ipak valja prije svega gledati kao odraz nove duhovne zrelosti, koja je kroz odnos s Wagnerom isprva bila poticana, a na koncu pak ometana. Najupečatljivija opreka između u Ljudskom, odviše ljudskom i u prethodnim djelima zastupljenih nazora tiče se odnosa znanosti i umjetnosti. Primat koji je u periodu Rođenja tragedije i Vremenu neprimjerenih razmatranja bio pripisan umjetnosti, biva sada jasnim riječima prenesen na znanost. No što je znanost za Nietzschea? Zacijelo ne znanost u antičkom smislu, dakle jedan sistem-sustav postavki utemeljenih na univerzalnim principima, postavki koje su međusobno čvrsto ulančane, te iz kojih se one jedne uz pomoć drugih izvode i dokazuju. Ali ne niti znanost u modernom smislu, dakle kao spoznaje zadobivene sintezom, indukcijom i eksperimentom, prenesene onda jednako tako u određeni deduktivni mehanizam – to naime vrijedi u onim slučajevima kada Nietzsche, kako se čini, u Ljudsko, odviše ljudsko misli na teze i rasprave kao na primjere znanstvene djelatnosti. Pod znanstvenom sposobnošću Nietzsche podrazumijeva prije svega sposobnost suda, suda čiji se sastavni dijelovi ne povezuju jednom umu svih ljudi inherentnom nužnošću, nego određenom svezom koja nije naprosto svakome pojmljiva. Time dohvaća on ono bitno u ograničenom. Za ozbiljenje te „znanosti“, koja je uistinu bliža igri negoli nužnosti (zbog čega Nietzsche ustvrđuje kako je znanost određena time da prosljeđuje umjetnost), potrebno je pak jedno krajnje proširenje vidokruga istraživanja. Budući da taj vidokrug mora biti pojmljen živo i u bivanju, mora se konzultirati cjelokupna povijest čovječanstva. Teško je okarakterizirati Nietzscheovu novu poziciju, i zasigurno se pritom nije na ispravnom putu ukoliko se stav i općenito nastrojenje ove knjige, kao i onih potonjih, Svitanja i Radosne znanosti, odredi pozitivističkim. Pozitivistički način razmatranja pripadan je jedino sistematskom i deduktivnom mišljenju. Konkretni sud, koji u Ljudskom, odviše ljudskom stupa na svjetlo dana, predstavlja jednu odluku, možda jedno osvojenje, tipično filozofijske naravi, te zaslužuje jednaku procjenu poput jedne nove heurističke metode. Već to dostaje za osiguranje mjesta Nietzscheu u povijesti filozofije. Moramo li, dakle, u Nietzscheovu aforizmu prepoznati izraz racionalnog ili čak znanstvenog spoznavanja? Ukoliko razmatranje o sposobnosti suda spoznavajućeg individuuma, – koji pri ispravnoj uporabi istoga u tome treba pronaći ključ razumijevanja života –, proširimo na čitavo čovječanstvo, koje iz pogrešne uporabe (zabluda) zadobiva hranu za svoje vjerovanje, za svoje strasti i nerazumnosti, čini se da je odgovor autora jasan. Instinkt je podređen intelektu, on ga slijedi i biva od njega determiniran. Zabluda suda uvjetuje neprirodnost instinkta, a ova pak uvjetuje perverziju vjerovanja. To je naposljetku sokratovsko obilježje Nietzscheove duše, koje ovdje pobjeđuje. No, mora se pripomenuti kako je to samo jedna postaja u Nietzscheovu mišljenju, premda će se ona ustaliti u njegovim djelima kasnijih godina, te više nikada neće zapasti u zaborav. Organska povezanost s prethodećom epohom može se utoliko pokazati bjelodanijom. Na taj način sudjelujemo u gotovo svakodnevnoj diskusiji sa Schopenhauerom. I Wagner se tu učestalo i opetovano pojavljuje; promišljanja o njemu očituju jedno neumoljivo, kritičko udubljivanje, no ipak pritom ne očitujući nesnošljivost. Uz to pronalazimo radne nacrte i životne programe, zajedno s autobiografskim zabilješkama, poetskim zametcima, sve u jednoj meditativnoj atmosferi, lišenoj naglosti – i konačno, in statu nascendi, obrazovanje pojma „slobodni duh“.