Olimpijske igre: pokušaj kratke „physiologie“ u pet točaka

Piše: Dario Vuger

Ususret skorom zatvaranju Zimskih olimpijskih igara (ZOI) u Sočiju, s obzirom na to da tijekom prvih natjecanja nisam bio inspiriran za pisanje, sada, apstrahirajući pak od konkretnih podataka, dajem nekoliko natuknica za razmišljanje o olimpijskom fenomenu i igri koju zovemo sport. OI doista postavljaju zanimljive interpretativne obrasce za razmišljanje o filozofiji sporta. Kao što su radili mnogi u svojim esejima sportske i ine tematike, ovdje ću navesti ono što je jednom prilikom rekao Albert Camus, nekada golman i pisac, a danas poznat kao filozof: „Sve što sam naučio o moralu i dužnosti čovjeka dugujem sportu.“ U istom pak eseju, u zanimljivoj opoziciji dolazi i George Orwell: „Ozbiljan sport nema nikakve veze s fer igrom. Bremenit je mržnjom, zavišću, hvalisavošću, zanemarivanjem pravila i sadističkom zadovoljstvu u svjedočenju nasilju. Drugim riječima, ono je rat bez pucnjave.“ Orwellov ozbiljan sport zaista je ozbiljna, opasna stvar. Štoviše, veoma je komplicirana stvar jer iz ove jednostavne rečenice možemo proizvesti duži logički ili lingvistički izvod. Ipak, recimo samo ovako: promatramo li termin „sportska igra“ kao pleonazam, ili rečenicu „sport je igra“ kao tautologiju – tada se ozbiljan sport (igra) spotiče o samoga sebe, jer se suprotstavlja fer igri (sportu)… No vratimo se na temu.

1. ZOI, odnosno nekolicina sportova koje one uključuju, postavljaju specifične zahtjeve pred organizatore. Za razliku od sportova koji zahtijevaju izgradnje stadiona u već urbaniziranom središtu, sportovi poput snowboardcrossa i, u manjoj mjeri, skijanja zahtijevaju direktne arhitektonske zahvate u prirodi, i to prirodnim materijalima, da bi se stvorila kontrolirana okolina, odnosno standardizirana okolina koja ipak ovisi o vremenskim uvjetima. Ti su sportovi „uključeni“ u vrijeme u kojem se događaju, a zahtijevaju izrazitu tjelesnu spremnost, izdržljivost i fleksibilnost, jer jedino ograničenje s kojim se susreću je zapremnina prostora. S druge se strane nalaze takozvani dvoranski sportovi, koje bih šire nazvao zatvorenima ili „isključenima“, a koji se održavaju u prostorima koji se, najčešće na ljetnim OI, moraju stvoriti unutar urbanizirane zajednice, imitirajući prirodno otvoren prostor. S obzirom na način na koji je priroda u tom slučaju idealizirana, urbani prostor postaje naturaliziran, iluzionizam sebe samog i zato isključen iz vremena u kojem se događa (izuzev nekih ekstremnih uvjeta). Treći je vid organiziranja sportske igre njeno izmišljanje. Dapače, svaka je igra izmišljena, i zahtjeva izvjesnu količinu mašte i (ne)razumnosti da se organizira u standard „visokog sporta“, ali izmišljenom igrom smatram onu igru koja nema mogućnost svog neposrednog izvođenja izvan specifičnog događaja u kojem se odvija – izvan Olimpijskih igara i drugih natjecanja koji njima prethode. Takav je, primjerice, spust u bobu, čiju zahtjevnost neću dovoditi u pitanje, kao ni njegovu smislenost; štoviše, „izmišljeni“ sportovi ne pomažu ni jednoj od strana za koje se „zauzimam“ pa ih stoga izostavljam.

S natjecateljske pak strane ove godine imamo priliku prvi put vidjeti organizirana natjecanja na ovako prestižnoj (classy) razini, za razliku od američkih x-gamesa, takozvanih slopestyle-natjecanja u snowboardcrossu (slopestyle, half pipe, slalom) i skijanju (slopestyle, aerial), koji dokidaju granice natjecateljskog karaktera olimpijskih igara, i zato iznenađuju. Doduše, do tog djela tek dolazim, ali napominjao sam i prije bitne razlike između konvencionalnih i tzv. avanturističkih sportova; supstancijalnost uključenog rizika, revalorizaciju prostora koji uključuje, natjecanje kao odmjeravanje snage sa samim sobom (http://www.ffzg.unizg.hr/usf/o-riziku-sportu-i-skateboardu/). Odnos rizika i konvencionalne opasnosti opisan je u nedavnom članku New York Timesa, u kojem je uvođenje novih sportova prepoznato tek kao propaganda ili ponovno vraćanje istoga

(http://www.nytimes.com/2014/02/14/sports/olympics/for-daredevils-on-snow-the-edge-has-always-been-near.html?hp&_r=0). Rizik ćemo opisati stoga kao opasnost imanentnu poduzetom pothvatu, a opasnost pak kao okolnosti koje pitaju o sigurnosti prostora i vremena u kojem se neki pothvat odvija. Samo stoga postoje očite razlike između skijaškog spusta 1964. godine i halfpipe-skoka ili snježne rampe s padom od više desetaka metara. Potonji uza sve sigurnosne odrednice imaju pridodan rizik samog izvođenja koji ne može biti reguliran do te mjere do koje je mogao biti spust 64-e (što danas jest). Važnije je pitanje zašto nikome nije palo na pamet osigurati stazu tada, i spriječiti preko nekoliko smrti zbog izlijetanja/zalijetanja sa staze u drvo.

2. No dobro, posve je dovoljno pretpostavki istraživanja da bar nakratko zavirim u teoriju, i istaknem dva-tri teksta koji se neobavezno mogu čitati u pauzama između disciplina ili razina natjecanja u, po svemu sudeći, vedrom i toplom Sočiju. U svojoj kineziološko-politološkoj analizi provedenoj godinu dana nakon Zimskih igara u Vancouveru, profesor Cesar R. Torres(1) daje nam jedan kratak pregled nekoliko točaka iz tzv. Olympic Chartera i Fundamentalnih principa olimpizma (FPO) koji su u njemu navedeni. FPO je stoga „filozofija života“ koja na osobit način stapa „sport s kulturom i obrazovanjem“, te sa sebi svojstvenim ciljem da „stvori način života temeljen na radosti truda, obrazovnoj vrijednosti pozitivnog primjera i poštovanja prema univerzalnim fundamentalnim etičkim principima“. Dapače, duh olimpizma promovira „društvo mira s jedinom preokupacijom očuvanja ljudskog dostojanstva“ pa i do mjere „naglašavanja vrijednosti poput duhovnog razvitka čovjeka, izvrsnosti, jednakosti, (…) pravde i ne-diskriminacije“. Ipak, izgradnja nevjerojatna arsenala kompetitivnog duha razvija u sudionicima ponajprije snažne nacionalne osjećaje, nauštrb mira i ljubavi, te s vremenom potpuno zastire „olimpijski duh“ sporta. Daleko od toga da se radi o novoj pojavi (2), ali vrijednost nekonvencionalne izvedbe organizacije i pratnje ovih OI upravo je u tome  što otkrivaju mehanizam tog humanog organa koji zovemo olimpizam na posve jednostavan način. Najjednostavnije bi bilo reći kako se radi o amerikanizaciji sporta i prebaciti lopticu na Superbowl, ali zaista možemo reći još ponešto, s par drugih strana.

OI, u objašnjenju filozofije sporta, organizirana su natjecanja u kojima pojedinac ili grupa fizičkom snagom izvršavaju neku pravilima određenu igru. S obzirom na to da se pak radi o igri, unutar nje postoje pravila koja konfiguriraju neki odnos moći, koji je temelj natjecanja. Natjecanje pak zahtijeva diverzitet još neprepoznatih snaga koje će se usmjeriti na vlastito dokazivanje igranjem igre, pri čemu je sam prelazak s pukog „testiranja na natjecanje označen izmjenom iz ljudske singularnosti u zajednicu“. (Torres, 5)

3. Ovakav je način posrednog udruživanja u „sportsku naciju“ i dobar izgovor zagovaranju ne toliko univerzalnih koliko dominantnih ideja o državnopravnom uređenju, pa je utoliko i jedna ovakva periodička organizacija bliža Kantovom vječnom miru od trenutno postojeće monumentalne građevine našeg pravnopolitičkog napretka. Smjestiti pak ovakvo jedno slavlje u Rusiju – na granicu (fringe) – izrazit je statement svake od instanci uključenih u organizaciju (posrednu i neposrednu) OI, te  zahtijeva mnoge ekspozicije. Što se tiče onih filozofskih pitanja, to su pitanja socijalne filozofije, političke filozofije, i meni najzanimljivije, pitanje najrafiniranijih područja estetike i kulture. A kulturom smatram kulturu označitelja, a ne označenog – pitanje vizualne reprezentacije i protoka „vidljivog“ u sve dijelove svijeta. Još smo od Pekinga 2008. godine svjesni da je naša vjera u preneseni program odista samo naša dobra volja da prihvatimo prezentiranu stvarnost. (3) Jednako tako smo prije tjedan dana u Rusiji mogli nazočiti spektaklu ignoriranja stvarnosti s posve konkretnim apelom na prihvaćanje u svakom pojedincu. U vizualno performativnom programu zaista spektakularan događaj otvorenja ZOI (koliko se prenesenome može vjerovati) odradio je ulogu brisanja povijesnih (i suvremenih) činjenica kojih se ne bi posramio ni konkretni povijesni lik koji je bio izbrisan. U najskraćeniju verziju priče ugurale su se i notorne t.A.t.U., izrežirani pop girl duo koji je nekoliko godina plijenio pozornost jednako dobro izrežiranim girl-on-girl akcijama u spotovima koje je Putin zasigurno pogledao. Jednom je prilikom Mandela rekao kako se sport „smije u lice diskriminacije“, što je u slučaju ovogodišnje Rusije (kao i Rusije uopće) vrlo cinična izjava. Donekle je ovdje sport ismijao tuđe napore ostvarenju jednakosti nauštrb jednog natjecanja koje nažalost neće ovoj zemlji donijeti ništa doli nezasluženog i opasnog legitimiteta za svoje politike, i to iako su se instance vezane uz olimpijske igre svojevremeno potrudile poraditi na pozivima na jednakost i sl. Legitimirajući diskurs dogovoren je mjestom održavanja, a ostali mali pokušaji „subverzivnih“ akcija vremenski su rastopljeni pod preplavljivanjem medijskog prostora koji je ujedno i „prostor“ vremena.  Takav univerzalni humanizam sporta nepomirljiv je sa socijalno konstruiranom prirodom sporta (4). Sve vrijednosti koje se imputiraju u sport, pogotovo ususret velikim natjecanjima, stvaraju podlogu za propagandu i konzumerizam.

4. Sport ima vrlo malo intrinzičnih vrijednosti. Ono što od sporta radimo dodjeljuje mu tek određene vrijednosne obrasce kao moguće dobrobiti ili produkcije „željenja“. Dapače, jedno od bitnih pitanja otvaranja OI, a u svijetlu onih nekoliko nedavnih, pitanje je tko i za koga ima potrebu stvarati taj režirani suspense i zašto on nije potreban ljudima koji su se tamo zatekli? Naime još jednom u Pekingu; režirani vatromet ljudi nisu vidjeli; tek su kasnije primijetili da je djevojčica koja je pjevala himnu samo otvarala usta, dok je kamera smjelim pokretima bilježila samo popunjena mjesta na stadionu. U Rusiji je pak nekoliko gafova ipak ostalo visjeti u televizijskom zraku, poput neotvaranja posljednje olimpijske zvijezde u krug, što je možda bila i planirana kampanja za Audi. Brisanje povijesti i nasmiješena lica Putina i dueta t.A.t.U., te sasvim malo konteksta iz okolnih zemalja dovoljni su da i ove OI postanu povijesne. Recimo samo najkraće, suspense se stvara radi konzumiranja televizijskog prostora. I ono konzumiranje događaja, kako Debord kaže, kao „afirmaciju prikaza i identifikaciju sveg ljudskog društvenog života s prikazima“ (Reid-Austin, 278) – spektakl koji je pak Olimpijskim igrama doista intrinzičan, barem što se estetike tiče. Ono je, osim natjecanja, prikaz virtuoznog očuvanja i rada na ljudskom tijelu, prezentacija sve ljepote, utegnutosti, mogućnosti i uprave mladog tijela.(5) S druge, Debordove strane, dio tog spektakla, koji se ponajprije javlja kao estetski doživljaj, djeluje kao element socijalne kohezije i kao takav neizbježno nosi političku poruku, jer ta kohezija djeluje globalno. Stoga oni gore spomenuti momenti Kantova vječnog mir(ovanj)a. Zanimljiv tekst u navedenoj knjižici „The Olympics and philosophy“ bavi se u jednom dijelu Eagletonovim čitanjem Kantove „Kritike moći suđenja“ s obzirom na spektakl olimpizma, tj. političkim implikacijama umjetnosti u knjizi „The ideology of aesthetics“ (Reid-Austin, 277). Samo ću potaknuti na čitanje ovog završnog poglavlja knjige jednom od natuknica, fun fact pojmova. Ekecheiria (iz grčkog, doslovno „držati se za ruke“) termin je koji je u antici označavao sveto primirje grčkih polisa u čast Zeusu na jedan mjesec za vrijeme igara. Osim što su zaustavljena ratovanja, vojnici nisu imali nikakav pristup ni približnim mjestima održavanja igara. Današnji svijet ne može izdržati takvu vrstu povjerenja. Stoga je naš olimpizam koliko idealan, toliko kompromisan između vlastitih politika čije zaustavljanje ne dolazi u obzir.

5. Osim mojeg razmatranja, te onih tek nekoliko spomenutih ovdje i prešutne opsežne literature o filozofiji sporta nadomak ruke (ako se znate snaći), postoji i zanimljiv članak koji opravdano pita o dvosjeklosti teorije sporta kao načina zbližavanja nacije. Naime, u članku se tvrdi da sport razvitkom načela suradnje te napretkom proizašlim iz vlastitog truda može razviti i niz predispozicija za sukob, što nikada nije bilo dovoljno naglašeno. (Donnelly, 7) Sport je, doduše, u svojoj novodopskoj ideji masovno razvijen, ako se u obzir uzmu dvije premise: (1) socijalna kontrola i (2) samopoboljšanje, proizvodeći iz prvoga pretpostavke za veće i organiziranije programe kontroliranog okoliša (izgradnja sportskih objekata pa od tamo nadalje) te razvitak meritokracije. Sve to vodi daljnjem institucionaliziranju sporta. A sve to upire prstom u jedno pitanje: Do koje mjere?

Za razliku od pojedinačnih sportova kojima se nameću ideali smanjenja delinkvencije, socijalizacije, redukcije nasilja i sl., OI kao organizirana platforma za odvijanje niza sporta polaže ideale u svoju instituciju, a ne u sportove koji se u njoj odvijaju. Jer i sami su svjesni kako novouvedeni sportovi, kao i neki tradicionalni sportovi zimskih i ljetnih igara, nisu nužno socijalno uključivi i mogu se uživati potpuno individualno – smatrajući to ponajprije prednošću igre. Naravno da je današnji „visoki zimski sport“ socijalno isključiv (skijanje!). Općenito govoreći, svaki uključeni sport zahtijeva određen financijski input, dok isključeni sportovi u svom dokoličarskom rekreacijskom obliku zahtijevaju vrlo malo ili gotovo nikakav financijski input.

Sport ima vrijednosti socijalizacije u uvijek ograničenom području stvaranja nekog lokalnog zajedništva koje je kao takvo uvijek usmjereno protiv nekog drugog zajedništva ili sile. Koliko god zajednica bila velika, toliko je velik i neprijatelj protiv kojeg je usmjerena. S druge se strane u tom „neprijatelju“ krije još jedna bitna instanca kompetitivnog sporta, a to je nužno obostrano prepoznavanje njega kao člana. Torres to u svojoj diskusiji o olimpizmu naziva politikom uzajamna prepoznavanja. (Torres, 7) Politika, najbolje demonstrirana na otvaranju i zatvaranju igara te nadalje, otvara niz narativa prepoznavanja, od svijesti – o do obrazovanja – o onome koga se tom gestom prepoznaje. Zato sportaše nazivamo našim predstavnicima, reprezentativcima.

Ipak, daleko od toga da nisam zaljubljenik u Olimpijske igre, distribucija vremena potrošenog na organiziranje vlastitog rasporeda da bi odgovarao vremenskoj zoni na sjeveru Rusije govori u prilog tome da postoji entuzijazam, kako u meni tako i u drugima da prate natjecanje, predaju se neizvjesnosti, i osjete na najposredniji od svih načina barem malu navalu adrenalina ili čak inspiracije da se jednostavno može. Može se. A što se toga tiče, nije ni od filozofa dalek ideal koji je suptilno još davnih dana napomenuo između redova svoje geometrijski izvedene Etike dobro poznati Spinoza, najkonciznije i najpoticajnije, te nama najpoznatije pod dobrom starom: U zdravom tijelu zdrav duh. (6)

________________________________________________

(1)   Morally Incompatible?: An Analysis of the Relationship Between Competitive Sport and International Relations at the Olympic Games, Cesar R. Torres (SAIS Review of International Affairs, Volume 31, Number 1, Winter-Spring 2011, pp. 3-16)

(2)   Naravno da je eskalacija trajala bar od 1908, kada su se u nacionalističkom nagonu uspjeli sukobiti i Englezi s Amerikancima

(3)   Simulirani vatromet, snimljena predstava činjenica je ondašnjih OI

(4)   From War Without Weapons to Sport for Development and Peace: The Janus-face of Sport, Peter Donnelly (SAIS Review of International Affairs, Volume 31, Number 1, Winter-Spring 2011, pp. 65-76)

(5)   The Olympics and Philosophy, Heather L. Reid (ed.), Michael W. Austin (ed.) (University Press of Kentucky, Kentucky 2012.)

(6)   Odnosno, za samo fragment daleko opširnije (počesto i latentne) elaboracije očit je primjer: „Jer ko kao dete ili dečko umre (postane leš, pređe u stanje leša), naziva se nesrećnim, a , naprotiv, važi kao sreća kad ceo tok života možemo da pređemo sa zdravim duhom u zdravome telu.“ et cetera, u B.Spinoza, Etika, BIGZ, Beograd 1983.

 Fotografije: on.theglobeandmail.com, rt.com, fansided.com

2,053 total views, 1 views today