Piše: Dario Vuger
Prolog. Sa završetkom ljeta mnogi će od nas svoje sportske rekvizite početi skladišiti nauštrub početka još jedne akademske godine. Drugi će, siguran sam, za svoju dobrobit izbrisati igrice s računala. Stoga bez obzira spremate li svoj skateboard ili brišete Tony Hawk’s pro skater, ta je daska svakako nešto o čemu valja dalje razmišljati. U epilogu ovoga ljeta probajmo na jednom mjestu skupiti iskustva baš o tom predmetu, onome što on predstavlja i protiv čega stoji u sportu i u životu zajednice. Skateboard ove godine živi na rubu, a od srpnja se prži ispred usijanih bagera u dvorištu Studenskog centra u Zagrebu, gdje se danas mogu vidjeti dijelovi i ostaci onoga što smo zvali Skate-skulpturom. Nije se radilo samo o devijaciji betona ni o dva-tri sportaša na daskama, a pogotovo ni o čemu velikom ili, ne daj bože, po mladost opasnom. Ljudi su ponekad ovdje samo pričali, sjedali i promatrali. Posljednja je vijest „Skulptura čuva SC“. Zato ova tema dobiva na aktualnosti sama po sebi, izvan mojih osobnih poriva koji ipak ostaju u udobnosi sobe u hladu, iza ekrana računala. Potrebno je rastaviti ovu dasku i isipati razjašnjenja dovoljna da bismo razumjeli što znači kada skateboard stane ispred mašine, ili što tek znači izaći na ulicu, znajući da su velike šanse da ćeš s te daske pasti. Ove je godine na redu skate punk i zamišljanje jedne filozofije koju smo propustili. Potrebno je zato proći kroz rizik bavljenja, motivaciju kretanja i onog „zašto“ u sportu da bismo natuknuli ideju skateboard-demistifikatora, djela sporta onkraj sporta.
Rizik. Danas je svakako potrebno zapeti u jednoj od kontekstualnih mreža prethodnih razmišljanja (na pragu) te iste teme da bismo došli do onog bitnoga i aktualnog. Adventure sports sintagma je koja kod nas postiže tek usko ograđena značenja pa je u ovome slučaju nećemo prevoditi. A potrebno je štošta reći o biti (esse) i riziku (periculum) adventure-sporta. Najprije zanemarimo onu učestalost ozljeda u sportovima koje smatramo avanturističkima i sagledajmo apriorno stanje, odnosno onu nužnu prethodnu svijest o mogućnosti ozljede, ponekad i one koja ugrožava život. Ta se svijest manifestira kao žudnja za rizikom – svakako ne kao žudnja za smrtnom ozljedom. Žudnja za rizikom je eksplanatorna vrijednost, a ne agenda. Tu žudnju nije potrebno psihološki tematizirati. To je čista potreba za skokom u prirodu – čežnja, libido. Kevin Krein, izvanredni profesor filozofije na Sveučilistu u Aljasci primjećuje da je u adventure-sportove „uključena vrst interakcije s prirodom koja se ne nalazi u drugim sportskim aktivnostima, i iskutstvo te interakcije s prirodom je samo po sebi dovoljno vrijedno da opravda prihvaćanje rizika koje takve aktivnosti prati“ (Krein, 80). Uspjeh je u takvom sportu (naj)primjeren(iji) odnos spram rizika koji je njegov supstancijalni dio. U mjestu i vremenu gdje je filozofija sporta još uvijek samo izborni predmet na kineziološkom fakultetu postoji određena količina literature na stranom jeziku koja ne nudi teoriju, već plodan niz otvorenih pitanja koja mogu tek ponuditi opis rizika kao koncepta. U duhu već spominjanog ljeta i literature na koju ću se (koliko-toliko uspješno) referirati, uzimam pozivitan (najdalje moguće od znanstveno-filozofskog značenja riječi) stav izvlačeći iz Kreinova rada crtice koje naznačuju zašto je vrijedno slijediti koncepte poput adventure-sporta (~akcijski sport), bez obzira na rizik koji se pritom predstavlja. Prvo je ovdje zaista bitno napomenuti da je klasična logička pogreška nametanje sadržaja neodvojivim i eksplanatornim za aktivnost. Uzmimo primjer koji parafrazira spomenuti Krein – iz činjenice da svaki brod koji prođe Atlantikom koristi ugljen ne slijedi da je sagorijevanje ugljena smisao prelaska Atlantika. (Krein, 82) Objasniti rizik znači odvojiti ga od skupa intrinzičnih vrijednosti sporta. Također ne možemo pretpostaviti da osoba koja se bavi takvim sportom svoju krajnju zadovoljštinu nalazi u nagradi i časti koja je od spomenutog rizika daleko manja i gotovo beznačajna u odnosu na podnesenu žrtvu – jer razvijanje vještina za uopće sudjelovanje u ekstremnim i avanturističkim sportovima o kojima govorimo zahtijeva značajnu količinu vremena i truda. No ljudi im se ipak posvećuju. Uvjeren sam da postoji mnogo jednostavniji, brži i efikasniji (!) način za pronalaženje dostatne količine rizika. Nije ni čudno da tim sportašima značajnu količinu vremena oduzima smanjivanje (koliko je moguće) rizika koji njihov visokorizičan sport uključuje na isključivo onaj rizik izvan njihova utjecaja, i to razvijanjem vlastita znanja i vještina. U člancima koje već spomenuti autor temeljito navodi nailazimo na još nekoliko koliko-toliko promašenih teza, vezanih temeljitije uz ono što bismo nazvali generacijama X i Y, koje i jesu protagonisti sporta kojemu ćemo se za nekoliko trenutaka približiti. Naime te dvije generacije razvitkom tehnologije, znanosti, medicine i inog žive u svijetu drastično reduciranog rizika, pa je normalno da postoji unutarnji nagon koji nas tjera na traženje nadopune toj nepoštenoj deprivaciji u advanture-sportovima. Ne bi bilo potrebno posebno to sporiti da ne odgovara propovijedi bitnog psihoanalitičkog oca s početka dvadesetog stoljeća – Freuda – i njegovu idu. Ideja je da sve ljudske želje (naime čežnje) potječu od dvaju izvora kojima je počeo taj najprimitivniji dio ljudskog sebstva. Prvi je instinkt samoodržanja koji uključuje želju za očuvanjem i reproduciranjem sebe, a drugi instinkt smrti kojemu je zadaća voditi organski život u početno, nepokretno, neanimirano stanje. To je objašnjenje temelj, cornerstone suvremenih razmišljanja o popularnosti avanturističkih, to jest akcijskih sportova. (Prisjetimo se samo da cijelu teoriju možemo izvući iz rasprave o zašto – i to zašto avanturistički – te o onome zašto akcijski?) S obzirom na to da ne možemo jednostavnim, osiguranim putem ustvrditi da je rizik ono čemu sportaš stremi kada se upušta u jedan takav sport, mogli bismo jednostavno reći da sudionici u ovome sportu ne ganjaju rizik, već ga prihvaćaju jer cijene vrijednost iskustva koje stječu samim sudjelovanjem. Jer dva tipa rizika susrećemo u avanturističkim sportovima: situacije koje su izvan kontrole sudionika i takve moraju biti prihvaćene, odnosno one u kojima iskustvo, vještina i znanje ne igraju ulogu katalizatora opasne situacije, te one situacije koje je moguće izbjeći ili ublažiti vještinom i iskutstvom. Sudionikov je cilj ovladati uvjetima svoga „preživljavanja“ tražeći situacije u kojima ima kontrolu i odgovornost očuvati se i osigurati vlastitim rasuđivanjem, vještinom, iskustvom i znanjem, slijedeći tako neiscrpan zadatak uživanja ovakve vrste sporta – dolazeći do novih i izazovnijih situacija. Sve je to u redu u odnosu na drugospomenuti tip rizika, ali zašto prihvatiti objektivne opasnosti nad kojima nemamo kontrolu kao sastavni dio uživanja sporta? Potrebno je prvo primijetiti da se većina sportskih aktivnosti o kojima ovdje neće biti riječi odvija u hermetičnim, uglatim, kontroliranim, standardnim interijerima ili interveniranim eksterijerima (npr. nogomet, ragbi, košarka – pa i golf, tenis itd.). Druga je bitna karakteristika tih sportova njihov kompetitivni karakter (da ne spominjemo industriju koju kao conditio sine qua non kriju u sebi). Jedini je kompetitor sudioniku jednog od sportova kojima se bavi ovaj članak sama priroda ili urbani krajolik, potpuno apstraktan čovjek (the man u subverzivnijim inačicama street i lifestyle-sportovima). No i taj se apstraktni kompetitivni karakter najbolje otkriva u testiranju samog sebe, a ne nadvladavanjem prirodnih pojava, on se očituje u interakciji, u harmoniziranju kojem je dio natjecateljskog duha ipak potreban da bi se ostvarilo. A zatim otkrivamo da se radi o specifičnom natjecanju sa samim sobom, koliko god to kolokvijalno zvučalo. Ono se očituje tek u načinu na koji sudionik pokušava svakim svojim nastupom biti bolji od prošlog pokušaja makar mu uvjeti s kojima se susreće (rizici prvog tipa) ne omogućuju precizno mjerenje njegova poboljšanja.
Uronimo sada u tu prirodu. I prisjetimo se naše početne teme, dosad nedovoljno eksplicirane. Ideja je skateboard. A skateboard je – igračka. On je i prijevozno sredstvo. Skateboard je, naravno, i mnogo, mnogo više od toga. Kada gospodin Bridger u prije spomenutom članku govori o penjačkim sportovima, u svojoj visinskoj dimenziji jednakima gotovo erotskom poniranju u prirodu, u njezin tajan i nedostupan kutak koji nam je pružen samo preuzimanjem na sebe pripadnog rizika, onda možemo jednako zaključiti i o skateboard-kulturi. Ona svojim poniranjem u nepregledne mogućnosti umjetno stvorenog krajolika bitno izražava estetski i erotski čin samog krstarenja kroz krajolik, čineći tako da se ovaj iznova rađa. Očito je da se radi o neravnopravnoj ljubavi jer je krajolik s kojim se sudionik tog sporta upušta u odnos nadmoćan u svojoj nepredvidljivosti i monumentalnosti – nemogućnosti pukog interveniranja, a ljubavna se igra zatim očituje u pripadnoj reakciji na krajolik i njegove promjene. Zamislite samo to krstarenje! Po ulicama tužnog Zagreba. I u njemu onu zlu kob (hibris!) koja se javlja u precjenjivanju svojih sposobnosti. Objašnjenje rizika ne slijedi iz njegove očite prisutnosti, već iz pogleda u teškoće i trud koji su potrebni da bi se sudjelovalo u jednom takvom sportu, rizik je uvijek tek suprodukt. Skateboard je način, specifičan, minimalan i u tome potpun u nakani da zaroni u inače strogo određeno i ograničeno područje urbanog života i njegove arhitekture – arhitektonici nje same koja izigrava čovjekovo novo prirodno stanište, koje u nas još očitije izigrava povijesne natruhe ideologija pod kojima smo odrasli ili protiv kojih smo se borili. Skateboard je ciničan. Osoba je na njemu istraživač. Sudionik je u tome istraživanju kritičar koji u svojoj ozbiljnosti krije polet neprolazne komike stanja u kojem hvata tuđe poglede. Zaustavimo se zasad na tome.
Zapadni mentalitet, dakako, nije nešto protiv čega se treba boriti, niti nešto što treba posebno kritizirati. Poznato je što je u njemu prezentno i od toga ne želimo skrenuti. Ipak, mindset s kojim tvornički dolazimo uvjerava nas iznova da je na jednak način u sport ugrađeno natjecanje, borba, individualizam, rezultat. No postoje i sportovi koji se vode istočnjačkom sublimacijom sebstva, razrješenjem ega tako da inidvidualiziranu konstrukciju rastvara u formiranju sporta koji se poigrava s hobijem, dokolicom, razonodom, te akcijom i rizikom. Natjecanje je oduvijek bilo poput mjehurića sapunice. Nuspojava zapadne kritičke svijesti – beskrajni bazen sapunice. Griješimo misleći da svaki sport uključuje neku potrebu za dominacijom tima ili osobe nad onim drugim. S druge nam strane Robert Reinhart u svom članku koji sukobljava istočnjačku i zapadnu koncepciju sporta kao performativnih avangardi citira istraživanje u kojem uživatelji skateboardniga izjavljuju da se oni ne skateaju jedan protiv drugog, već jedan s drugim. (Reinhart, 120) Izrazit nekompetitivan karakter ovoga sporta ispoljava njegovu bitnu karakteristiku – nepostojanje autoriteta, odnosno njegovo stvaranje prema potrebi – njegovu arbitrarnost. Odbijanje svakog oblika dominacije unutar sporta rezultiralo je lingvističkim marginaliziranjem na granicu obične razonode i rekreacije. Ipak, teško je zaobići postmoderne tendendencije rastapanja individualističkih sportova kroz razonode skateboardinga, off-road-biciklizma, street stylea, surfinga, snowboardinga, rollerbladinga, i sl. Modernistički su elementi koje ostali sportovi zahvaćaju kao nužne linearnoga stila (početak-kraj), proizvođači su moći, autoreferencijalni i lako uklopljivi u mainstream-kulturu, te naravno, uz našu neutaživu žeđ za mitom i pričom, inkarnacijama religijskih dualizama, sve kroz stalna sportska oponiranja na relaciji dobro-zlo, strani-domaći, i sl. S druge strane, a što smo već pokazali, sportovi koji variraju od čiste opasnosti do susjedske dokolice, od avanture i akcije do istraživanja i rekreacije uključuju pojedince čiji je temeljni podražaj otkrivanje njih samih kroz aktivnost sa svijetom. Alan Watts u gotovo svim svojim djelima više ili manje neposredno izražava potrebu ljudi da „dovode u pitanje socijalne fikcije s ciljem da svijet oko sebe vide čišće“ (Reinhart, 125). Socijalne fikcije su mitemi koji (paradoksalno) uspostavljaju našu društvenu stvarnost. Stoga nije iznenađujuće da sportove o kojima govorimo ovdje, a koji tendiraju rastvaranju tih fikcija, možemo prigodno nazvati postmodernima. Radi se o sljedeće četiri fikcije (od šest koje Watts nabraja) koje možemo povezati s akcijskim sportovima: individualni su organizmi naseljeni i kontrolirani od nezavisnih ega; suprotne strane veza svijetlo/tamno, puno/prazno u stvarnom su i stalnom konfliktu iz kojeg je moguće izaći konačnom pobjedom jednoga; smrt je zlo, a život je konstanta borbe protiv zla, smrti; čovjek individualno i kolektivno ima zadaću biti najbolji svoje vrste i od svih vrsta valja njemu dobiti kontrolu nad prirodom. (Reinhart, 125) Eto još jednom naglašenih temelja kompetitivnih mainstream-sportova zapadnog društva. U rastvaranju tih fikcija sportovi poput skateboardinga, vožnje BMX-a, rolanja, surfanja, i sl. funkcioniraju na principu lifestyle-sporta – onoga koji se upražnjava neorganizirano, koji povezuje u sebi specifična kulturna nasljeđa i stav prema tim nasljeđima i širem spektru društvenih djelovanja, autoritetu, komercijalizmu, konzumerizmu i kapitalizmu. Mjesto gdje se ovi stavovi mogu uzeti bliskima istočnjačkim učenjima je mjesto povjerenja u sebe u ulozi tragača za znanjem koje se realizira kao iskustvo svijeta više no pukog natjecatelja. Odbacivanje autorteta bitan je dio tog ostvarenja. Evo i konkretnog citata, napokon: „Isprobavajući nove trikove i akrobacije, sudionik u akcijskim sportovima postavlja sebe direktno u trenutak, kao proizvod prošla truda, ali nikako bremenit sjećanjem na prošle pokušaje. Nastojanje da postane bolji u sportu koji nema nikakvih opipljivh nagrada (…) demonstracija je skromnosti i ne-ega.“ (Reinhart, 126) Sportovi koji uključuju BMX ili skateboard uživaju iz istog razloga i specifično orijentiran timski rad, temeljen na zajedničkom građenju rampi, pripremanju skokova i međusobnom poučavanju koje je usmjereno na dobrobit tog tima u tom trenutku. Pritom oni definiraju nove načine uporabe i iskorištavanja danog im urbanog krajobraza. Izvan mainstream-kulture kompetitivnih sportova i populariziranih verzija skateboardinga i sličnoga, unutar timova i grupa u akcijskim sportovima postoji laissez-faire-odnos, direktno izbjegavanje kompetitivnosti da bi se članovi mogli jednako razvijati, nadopunjavati i poučavati. Radi se o zdravoj motivaciji, usmjerenoj na sebe, koja se suprostavlja inače nasilnoj kulturi pokoravanja svijeta gdje je motivacija najočitije smještena u izvanjsku točku interesa. A u svome antiautoritetnom stavu vidljivom u timskom radu prakticira se u tim sportovima vrst spontanoga stvaranja autoritativne (ne autoritarne!) figure koja nije namijenjena razgraničenju i odvajanju već bliženju i intimiziranju grupe. (Reinhart,128) Pa makar i u slučaju jenjavanja dječačke zaljubljenosti u nepostojanje autoriteta javlja se potreba za izvjesnijom formom slobode koja će se očitovati u prihvaćanju takozvanog korporativnog autoriteta, prihvaćanju sponzorstava radi promoviranja vlastitoga sporta većoj publici, a i stabiliziranju profesionalnog statusa.
Postmoderno. Estetsko rastvaranje u vidu otvaranja prostora cijelom nizu novih pozicioniranja i funkcija, kulturano rastvaranje u kojem nove tehnike ili radikalno zadiranje jednoga oblika u drugi otvaraju konkretizirane forme kulture ostvarujući nove perspektive te socijalno rastvaranje kao demokratizacija sporta, a donekle i infantilizacija kroz otvaranje zaigranosti, radoznalosti, uvođenje-reinvencija igre. Ukratko, to je ono što možemo nazreti u svakom akcijskom sportu, kao otvoreno pitanje svakog sporta danas, kao njegovu mogućnost širenja ili kao njegovu slabu točku. Modernistički sportovi, dominantni sportovi moći i performanse zadržavaju metanarative u obliku socijalnih fikcija koji služe publici i sportašima da „čitaju“ sport. Možemo ,dakako, oduljiti s tematiziranjem skatea kroz postmoderne naočale na koje svaki pošteni student humanistike slini, ali ćemo s time prestati u duhu antiestablišmenta skejtera i jedne previđene činjenice. Štoviše, nećemo se dotaći ni neiscrpnih zdenaca Heideggera, Nietzschea i Marxa! Filozofija će se i bez mojega skromnog doprinosa još dugo liječiti od kritičkih kamenovanja za koja mi više nemamo vremena. Problem profesionalizma je onaj previđeni problem. Naime koliko god dobro zvučao autsajderski, antiestablišment, antiautoritativan lifestyle uživatelja akcijskih sportova, dio njihova napredovanja i potpuna prepuštanja sportu jest prelaženje iz laissez-faire-atletičara u profesionalca – financijski osigurana sportaša kojemu je na taj način omogućeno neometano bavljenje sportom. Ono je donekle povratak modernističkim tendencijama sporta, organiziranjem potkraj devedesetih natjecanja poput X-Games i sličnog. Ipak, nitko neće zamijeniti gledanje i sudjelovanje u X-Gamesu sa Super Bowlom, ili nama bliže, Pannonian Challenge s Ligom prvaka. Jer, kako prenosi Reinhart (131), bitna je karakteristika njihova sporta koju skateri nikada ne mogu dovoljno naglasiti postojanje nekolicine različitih stilova skateboardinga od kojih je svaki prihvaćen, profesionalno i rekreacijski, dok se isto ne može reći za nogomet, ili još bolje ragbi u kojem određena odstupanja rezlutiraju ozbiljnim kaznama i prekršajima. Naravno, korporativni element uspješno je infiltriran u akcijske sportove i pritom djeluje na sličan način kao i u popularnim sportovima, rezultirajući razlikovanjem profesionalnih i autentičnih skatera – idealizirane verzije samodostatna sportaša bez ega. „Autentičan“ skater tako postaje pogon, a profesionalni skater postaje prešutno stremljenje – koliko god narušeno populizmom, još uvijek dobro podmazano nagonom za čistom igrom, ljubavlju za procesom, pa tako i koliko god afirmiran profesionalac u ovome sportu bio, zadržava on dinamičnu sliku otpora koja je specifična za svaki akcijski sport. Nadasve optimistični Reinhart (134) zaključuje da „sam njihov ethos govori da će (oni,sportaši,skateboarderi,et cetera) učiti, nadrasti, i stvoriti nove forme sporta u anti-autoritarnom duhu kako bi demonstrirali (…) da su u kontroli sebe“. Proces tog pronalaženja samo je demonstracija njihove afirmacije rizika kao negacije autoriteta.
Autor je ovog članka stao uz povijesni razvoj te daske, on u sebi krije decentriranu ulogu skateboarda – surferske daske bačene na beton. Naime onaj razvoj u kojem je često previđeno da je skateboard igračka zaboravljena u 1970-ima u navali hulahopa i jojoa, potom izraz dosade surfera, i od tada strjelovito istraživanje koje možemo pretvoriti u divnu priču revaloriziranja urbanog krajolika. Prvi su skejt parkovi betonski nasipi koji su se gradili oko srednjih i osnovnih škola u Kaliforniji da izjednače teren za dječja i nogometna igrališta. Skateboard se idućih deset godina zaokuplja sam sobom da bi se tek početkom osamdesetih digao u zrak, odlučno stupivši u street-style-fazu. Ona će za mene uvijek biti ono glavno što je ponuđeno, izuzev iznimne estetike halfpipe-rampi koje se postavljaju u prirodu zbog svojih ekstremnih dimenzija, ali to je tema nekog drugog rada koji ću, nadam se, jednog dana bar orisati.
Post scriptum. Opsežne implikacije koje skateboard-kultura uključuje daleko su izvan kapaciteta ovog kratkoga rada koji samo smjera uputiti brižnoga kolegu filozofa, novinara, kritičara ili feljtonista, pokojeg hipstera u postojanje područja pozornosti izvan uvriježenih skolastika razmišljanja o političkim konstrukcijama zbilje s kojima se borimo kao s vjetrenjačama kada kritiku vraćamo kritikom. Eksponirajmo događaj i približimo si krotke fenomene koji su pred nama potpuno (bez metafore) pod podnevnim suncem, toliko je arbitrarna svjetlost razuma. Skateboard prožima i ispituje od početaka sport, kulturu, umjetnost, arhitekturu, moderni kult mladosti… Potrebno je samog sebe uputiti na istraživanje. Meni nije u interesu da se više ljudi bavi time, mogla bi se dići kritičarska prašina. Koliko i dokle god pričamo, putuje s kalifornijskih plaža skateboard-kultura stranputicom do New Yorka da bi se odbila od glave iznimnog Keitha Harringa koji joj otvori tada ikonu i sažme sve naše riječi, prošlost i budućnost u jedan malen oris i uspostavi konačno povijest ovog sporta – ono je mapa, da vodi onom jednom x prepunom značenja.
Literatura na koju sam se referirao u ovom radu komforno je smještena u zborniku radova Philosophy, Risk and Adventure Sports urednika Mikea J. McNameea. Tematske preporuke ljetno-raspoloženog autora neki su od ikoničkih dokumentaraca (Dogtown & Z-Boys, The Man Who Souled the World, Waiting for Lightning) te niz članaka dostupnih na Internetu koji dokumentiraju pionirski pothvat Dogtown-ekipe (http://www.angelfire.com/ca2/dtown/articles.html) uz hladno piće u hladu, nadomak svog još zaigranog računala, jer skateboard nije za sve. No kakav god sport bio, kao i njegova filozofija, tužan je svijet u kojem on postaje provincija.
Autor nikada nije stao na skate.
Krenite odavde.
—————————————————————————————————–
(izvor fotografije http://skateandannoy.com/tag/keith-haring/ , pristup: 18.8.2013.)
3,059 total views, 2 views today
One thought on “O riziku, sportu i skateboardu”
Comments are closed.