Nekritični kritičari

Piše: Karlo Jurak

Prije par dana ušao sam u grupu na Facebooku pod nazivom „Grupa za rasprave – Društvo za promociju znanosti i kritičkog razmišljanja“, iz znatiželje, da vidim kojim se temama bave članovi grupe. I nije mi trebalo puno da uvidim kako se vrli članovi te grupe mahom bave samo znanstvenim raspravama, novim dostignućima u znanosti, nekim sporovima znanosti s religijom i sl. Ni slovca o ekonomskim, političkim, ideološkim, kulturnim i filozofskim sporovima i problemima! Potaknut činjenicom da se nigdje ne preispituje znanost, da nitko ni ne pokušava „reflektirati znanost u samoj sebi“ (kasnije ću se uvjeriti da isti ne znaju ni što to znači), odlučio sam postaviti pitanje o tome koliko se u grupi kritično postupa i prema samoj znanosti. Da se razumijemo, to nisam pitao ni sa pozicije kršćanina, ni s pozicije nekog zagovornika teorija zavjere, od istih sam se i ogradio u jednom od komentara. Ono što je dalje uslijedilo uvjerilo me kako nema velike razlike između neprijepornog pobornika znanosti i religijskoga fanatika.

Nekolicina mladih štovatelja znanosti jasno mi je dala do znanja „kako je samo filozofima relevantna filozofska pozadina znanosti“, odgovarajući na moju tvrdnju da je svaka znanost proizašla iz filozofije te da, kao takva, ima filozofsku (metafizičku) pozadinu koja je dala određene aksiome (koji se „po defaultu“ ne dokazuju), na kojima se dalje grade znanstvena metoda i spoznaja. Nadalje se u njihovu načinu pisanja osjetilo kako gaje toliki animozitet prema filozofiji da bi im priznavanje metafizičkih temelja znanosti bilo nešto ispod časti i ponosa. Filozofiju identificiraju s neznanjem i mistikom, a znanost glorificiraju usporedivo s načinom na koji religijski fanatik uzdiže svoju religiju i svoga boga. Ipak je možda najzapanjujuća naivnost koja se manifestira rezolutnim odbijanjem ikakve veze između znanosti te odnosa moći i ideologija. Znanost za njih nema nikakve veze s pogledom na svijet, nego očito zauzima status nekog „lebdećeg oblaka“ odvojenog od stvarnog svijeta (očito im je ta postavka i potrebna kako bi mogli govoriti o svemogućnosti i potpunoj objektivnosti znanosti).

Ta je rasprava završila u ćorsokaku jer evidentno nismo razumjeli jedni druge. Točnije, njihove mentalne granice ujedno su granice „verificiranih“ teorija. Naravno, samo po sebi nikako nije loše da se netko bavi znanošću (ovdje se, prije svega, misli na prirodnu znanost), već problem postaje onda kada granice znanosti postaju i granice misli. Međutim to ne treba mnogo čuditi ako se uzme u obzir da oni uistinu smatraju kako je znanost sveobuhvatna i jedna jedina garancija svekolike istine. Ignorancija je to, vrijedi još jednom napomenuti, usporediva s onom religijskih fanatika (koje isti kritiziraju).

Ono najparadoksalnije jest to što tî isti sačinjavaju „grupu za promociju kritičkoga razmišljanja“, a nerijetko sebe nazivaju i „skepticima“. Očito su im i pojmovi kritike i samokritike vrlo nepoznati. Nepoznavanju pojma samokritike ne valja više posvećivati previše pozornosti. Nepoznavanje pojma kritike pak se širi  do mišljenja kako su „vjernici“ i „teoretičari zavjera“ glavni predstavnici „nekritičke misli“ i „zamagljivanja“, a sebi uzimaju privilegiju „glasa kritike“ (pa im je onda tako i oruđe kojim se služe – znanost – ono što je „kritično po sebi“). Njihovu je poziciju lako otkriti već i unutar čestih rasprava na relaciji „teizam – ateizam“. Prateći takve rasprave i u stranim (ponajviše američkim) medijima, autoru ovih redaka, ateistu, postalo je veoma jasno kako između zadrtih vjernika i militantnih ateista poput ovih scijentista nema prevelike razlike. U oba je slučaja riječ o jednom ignorantskom i redukcionističkom pristupu prirodi problema. Čini se da su mnoga razmišljanja koja ateisti danas zastupaju potekla od pokreta „New Atheism“ koji sačinjavaju tzv. „četiri jahača“: Sam Harris, Daniel Dennett, Richard Dawkins i pokojni Christopher Hitchens. Za taj se pokret može reći kako je skinuo radikalne ljevičare s pijedestala ateizma i javnosti predstavio ateizam u jednom drugačijem svjetlu – više to nije onaj ateizam koji se poziva na historijski materijalizam, ovaj se sada poziva na prirodnu znanost, koja je jedina garancija spoznaje. Napominjući ovo ne impliciram da je ijedan od tih stavova „ispravan“ ili „neispravan“, već upućujem na vrlo uskogrudna stajališta koja se brane istom taktikom kao što se i brane ona stajališta koja se napadaju. Iako se mnoge intencije tih tzv. „novih ateista“ mogu okarakterizirati kao pozitivne u svijetu u kojemu religija (uz nacionalizam) predstavlja najučinkovitiji opijum za mase, njihovi su se nastupi pokazali vrlo plitkima – oni očigledno ne shvaćaju kako znanost i religija predstavljaju dva odvojena terena pa je uopće vrlo teško s jednoga terena ulaziti u drugi i uplitati se u „stvari“ toga  područja. Usto ni čuli nisu za metaforu i alegoriju (što se vidi u pristupu kako isti čitaju Bibliju), itd.

Možda je ipak najvažnije to što se njihov „prosvjetiteljski“ aktivizam ne tiče previše političkih i ekonomskih zbivanja te na mnoge ratove u svijetu gledaju kao da je njihov glavni uzrok religija (npr. BiH devedesetih, Irak početkom 21. stoljeća), što je naprosto nesuvislo, jer time apstrahiraju od ekonomskih interesa, političkoga odmjeravanja snagâ i općenito svjetske mreže moći koja samo koristi religiju kao jedno od svojih oružja da zavadi narode i(li) produbi sukobe. Točnije, oni predstavljaju svojevrsnu apologiju postojećem ekonomskom i političkom poretku – dovoljna je i ta činjenica da na ratove koji su se vodili (ili se još vode) iz ekonomskih interesa gledaju kroz prizmu religije. Međutim razvili su i cijeli teorijski sustav koji definitivno opovrgava pretpostavku da je znanost besubjektni diskurs. Naime, sociobiologija i teorije o „sebičnom genu“ (R. Dawkins) upućuju kako su sebičnost i agresivnost imanentne svakom ljudskom biću. Ne treba biti previše pronicljiv da se uvidi opasnost takvih teza i njihova uloga u održavanju kompetitivnoga poretka. Te teorije jesu legitimne jer imaju „znanstvenu aureolu“, pa ih to oslobađa od povezivanja sa socijaldarvinističkim učenjima, iako ne treba biti mnogo pametan i inteligentan da se zaključi kako jedna takva „znanstvena“ teorija, koja se tiče ljudske prirode, itekako ima utjecaja na politiku. Još bi bilo blesavije pretpostaviti da sociobiolozi nisu mislili na to – njihov „znanstveni“ diskurs apologija je statusa quo povezana s bacanjem ogromne sumnje na mogućnost međuljudske solidarnosti bratstva.

Izgleda da je to postala boljka i mnogih mladih „još-ne-znanstvenika“, što je vrlo desperatna činjenica. Intelektualci bi mogli biti u stanju jasno artikulirati stavove o općedruštvenim problemima, stavove koji bi stremili k progresivnom rješenju tih istih problema i razvijanju uistinu kritičkoga razmišljanja u većine ljudi (neovisno o tome kojim se područjem bave). Suprotno tomu, čini se da je veliki dio „budućih intelektualaca“ (a odnosi se to velikim dijelom i na „trenutne“) tek leglo nojeva – gomila apologeta statusa quo ili suzdržanih, društveno neangažiranih pojedinaca, jer ipak kritički stav prema društvu i pitanje političkih interesa nije ono što se „objektivno“ znanošću može spoznati.

1,383 total views, 1 views today