Piše: Karlo Jurak
Stigao je i rujan, najavljene su nove privatizacije, rezanje državnih izdataka; cijene životnih namirnica rastu, kupovna moć građanâ pada, bogati postaju još bogatiji (ta ista država koja „reže“ na zdravstvu i obrazovanju izdvaja pola milijarde godišnje za tipove poput Mamića i Vidoševića), siromašni još siromašniji… Ali stvar koja je uzrok najvećeg izljeva emocijâ zadnjih dana jest ni više ni manje nego – ćirilica. Da, jedan kulturni artefakt, jedna tvorevina ljudskoga uma za lakše sporazumijevanje i prijenos informacijâ, jedno pismo –problem je koji je uzdrmao „duhove“ do granice vandalizma. Njih ne zanima ni povijest, ni lingvistika, ni ekonomija – oni u pismu vide simbol zla.
I baš se „problem ćirilice“ pojavio u vrijeme gore spomenutih privatizacija i rezova! Istini na volju, neki to tumače drugačije – povezuju to (poput jednog suludog svećenika, prodavača magle) sa samoubojstvom Zvonka Bušića koji je, uzgred budi rečeno, samo pri tom činu slijedio svoga idola koji je isto učinio prije šezdeset i osam godina, samo u drugačijim uvjetima. Međutim ako zanemarimo objašnjenja na granici s najtežim slučajevima psihopatologije, onda ne treba puno mudrovanja da bi se prozrela prava suština hajke oko ćirilice. Slučaj se ne razlikuje mnogo od onoga s brakovima.
Poznata je stvar da ljude puno više „zapale“ takve sitne ideološke i političke stvari, koje se i serviraju iz istoga razloga, nego ekonomski problemi. Iako je takvo ponašanje svakom s iole zdravim razumom naprosto glupo, stvar ipak nije tako jednoznačna. Svaki bunt i izljev frustracijâ, čak i neovisno u kojem se smjeru kretali, ukazuje da nešto ne valja u društvu, da postoje brojni potisnuti i nepotisnuti problemi među cijelim stanovništvom te oni prema kojima bi bunt trebao biti usmjeren transferiraju emocije na sasvim drugu stvar. Zato je čisti privid da su gnjevni Vukovarci, koji su protiv ćirilice, ujedno i protiv vlasti – možda deklarativno, možda ih deklarativno ta ista vlast i želi obuzdati, ali toj istoj vlasti odgovara što se ljudi žeste oko tako nečega, a ti jadnici svojim ponašanjem samo afirmiraju ono što vlast traži od njih. Posljedica je to, između ostalog, dvojakog procesa koji se odvijao devedesetih – jedan je bio nastajanje nacionalne države, kada su sve pojave svjedočile ujedinjenosti svih snaga ka tome cilju. Drugi je proces bio onaj latentni, onaj bitni, ispod debelog sloja pojavnih naslaga – proces socijalne transformacije iz socijalizma u kapitalizam, proces pljačke društvene imovine i nastajanja onih tipova koji se nerijetko vide s crnim naočalama, u bijesnom autu, s nekoliko tjelesnih čuvara, obezbjeđeni i sigurni, jer dok su sve snage usmjerene na ono što je godinama bilo manifestno, oni se nemaju razloga bojati da bi njihove „limene ljubimce“ (ili, ne daj bože, njih) netko razbijao kao ćirilične ploče u Vukovaru.
Narodu je zato trebalo dati da glođe nacionalističku kost (a kosti je sve više, i doslovno i preneseno), dok je netko jeo čisto meso. Bilo je sasvim dovoljno da ljudi imaju jednu tako ozbiljnu zanimaciju poput nacije i religije, a da se društvo u potpunosti transformira. Prava se društvena transformacija ipak u potpunosti ne odvija preko noći pa svako malo treba nabaciti „kruha i igara“ koji još više uspijevaju ako mirišu na krv.
Mase imaju mnogo svojih opijata – nogomet, religiju, brak, druge nacije, teorije zavjere i sl. Kada džep osjeti udarac i kad budućnost postane neizvjesnija, uvijek pomaže „nacionalni naboj“ u nogometu, spominjanje boga, delikatna pitanja poput pobačaja, zdravstvenog odgoja, defincije obitelji i umjetne oplodnje, Srbi, ljudi-reptili, masoni, židovi, itd. Drugim riječima, kada je krivac poznat ili kad je bar pažnja transferirana u drugo polje, kao kod nogometa, odmah se lakše živi. Spoznaja o zastavi, himni i državi odmah savladava sve trenutne nedaće i strepnju pred budućim. Kao i kod alkohola problemi se ne utapaju, ali barem „plivaju“, bar neko vrijeme i opet iznova. Pa tada, kada opet zagusti, naći će se neki novi „ispušni ventil“, makar to bilo premlatiti nekoga „iz dosade“ kao što se to već više puta kod nas dogodilo.
Narod voli „bičevanja“ – rijetko koga danas zanima dobra vijest ako takva postoji. Ljudima je, čini se, draže gledati kako se nekoga čereči i sama spoznaja da je nekome „gore nego nama“ djeluje okrepljujuće. I onda, kad bismo već mogli postati rezignirani činjenicom da je bilo kakav akt društvene solidarnost nemoguć u tako zatrovanom i podijeljenom društvu, dogodi se ipak ujedinjenje i sloga nekih u nečemu. Samo nažalost – u primitivizmu, gluposti i ksenofobiji. Ćirilica, na početku spominjana, ovdje uopće nije važna – da nije ona u pitanju, bilo bi nešto drugo.
I sve po starom – dan za danom. Neki se mnogo žale, neki guraju glavu u pijesak, neki žive samo danas, neki nalaze nadomjeske… Uglavnom to čine u svoja četiri zida. Očito ih nije mnogo briga za same sebe ili su uplašeni, ili je u bitnim pitanjima društvena kohezija minimalna. Teško je biti pametan i dati jednostavan odgovor. Najvjerojatnije je da je dobar dio ljudi internalizirao određene afekte koji odgovaraju reprodukciji sustava, koji su i pridonijeli općedruštvenom kukavičluku i prizemnosti. Zato će se uvijek sporadično pojavljivati „kruha, igara i – mnogo krvi“.
1,540 total views, 1 views today
