Napisali*: Ivan Čolakovac i Rahela Jug
Kada govorimo o pojmu praxisa, potrebno je naznačiti razliku između „starog“ i „novog“ pojma praxis. Naime „starim“ pojmom praxisa najčešće podrazumijevamo aristotelovski praxis. Praxis je Aristotelu obuhvaćao tri aspekta života: etiku, ekonomiju i politiku te je označavao djelovanje kojemu je cilj realizacija sretnog života, a koji se po Aristotelu ostvaruje u političkoj zajednici. Čovjek shvaćen kao zoon politikon živi po principu praxisa, a njegovo je određenje pripadništvo zajednici (odnosno polisu). No takvim je određenjem čovjek zajedno sa svojim životom smješten u dimenziju prostora i vremena poput puke stvari bez nekog „posebnog“ vlastitog cilja koji bi težio ostvariti, jer njegov se cilj nalazi u stvaranju sretnog života polisa. Pitanje koje se na ovom mjestu postavlja je – što je s pojedincem? Može li se čovjekova bit svesti na ostvarenje ciljeva države?
„Moderni“ pojam prakse vraća se pojedincu. On svoj izvor i porijeklo ima u događanju revolucije, a najjasnije je formuliran u misli klasične njemačke filozofije. Ono što Aristotel razlikuje u trostrukom vidu pojmova tehne, poiesis i praxis sadržano je u klasičnoj njemačkoj filozofiji u jednom – u pojmu praxis, čemu se priključuje i dimenzija vremena koja se pojavljuje kao povijesno događanje ili produktivno ljudsko vrijeme, kao povijesni proces i čovjekovo samoproizvođenje. Navedeno zajedno sačinjava najdublju srž modernoga pojma prakse. Čovjek na taj način postaje povijesno biće, što znači da sve što je za njega bitno proizlazi iz njega samog. S druge strane i on proizlazi iz sebe samog putem vlastitog djelovanja te se u tome nalazi njegova istinska bit. Tako tokom života postajemo ono što trebamo biti, jer smo u svakom trenutku drukčiji – bolji, kvalitetniji, usavršeniji, pametniji, iskusniji nego smo dotad bili. Riječ je o čovjekovu samosvjesnom procesu postajanja onim što jest, što Milan Kangrga naziva procesom povijesnosti, odnosno povijesnim događanjem u kojemu čovjek sam stvara svijet. Naime povijesno mišljenje usmjereno je prema našoj budućnosti, prema oblikovanju kvalitete budućeg života, što se čini upravo putem „prakse“, samodjelatnog činjenjenja kojim postajemo ljudskim bićem.
Upravo je čovjekovo samopostajanje ljudskim bićem jedina povijesna čovjekova svrha i smisao života, što se u kapitalističkom sustavu pokušava negirati shvaćanjem čovjeka „dijelom pogona“. Takvom se razumijevanju čovjeka suprotstavlja određenje čovjeka bićem prakse u kojem se njegova svrha nalazi u njemu samome. Kod Karla Marxa uviđamo povezanost prakse s analizom otuđenosti rada kao ideologije, to jest otuđenja čovjeka od proizvoda rada, samoga rada, a zatim i od samoga sebe. Opisan se postupak otuđenja punom mjerom očituje u kapitalističkoj proizvodnji, gdje je čovjek sveden na vrstu izvršnog organa ili automatiziranog organa za proizvodnju. Ideja rješavanja teorijskih problema kroz praxis pokazuje da je Marx kritički prisvojio ostvarenja njemačkog idealizma u razvoju aktivne strane subjektivnosti, smještajući ih na materijalističke temelje koji daju prednost kreativnoj aktivnosti i djelatnosti čovjeka. Marx je taj koji je napravio odlučujući korak u socijalnoj stvarnosti i njezinoj transformaciji identificiranjem proleterijata kao subjekta praxisa. U tom smislu možemo reći da je nadišao prosvjetiteljski materijalizam koji je čovjeka učinio pasivnim produktom okolnosti, inzistirajući na posebnosti ljudske sposobnosti da promijeni samoga sebe vlastitom interaktivnom djelatnošću u prirodnom i socijalnom svijetu, istovremeno mijenjajući i svijet. Naime znanje dobiveno pasivno-kontemplativnim pristupom dobiveno je prekasno i time pretpostavlja danost činjeničnom svijetu. Takvo je znanje retrospektivno i zato nema nikakav utjecaj na promjene u svijetu, dok je takva perspektiva nemoćna kad se suoči s nepoznatim karakterom društvene realnosti. Marx je stoga razradio filozofiju prakse koja više nije teorijski praxis, nego stvarna aktivnost transformiranja svijeta.
Kada danas govorimo o praxis filozofiji, podrazumijevamo grupaciju, časopis i filozofijsko-teorijski sadržaj antidogmatskog marksizma čije je vrijeme procvata u Hrvatskoj i bivšoj Jugoslaviji razdoblje od sredine 60-ih do sredine 70-ih godina 20. stoljeća.
Srpski je filozof Nenad Daković postavio pitanje „Čemu još praksis?“ Jedan je od mogućih odgovora da je danas potrebno preispitivanje marksističkog nasljeđa i tradicije koja je dugo bila prepuštena „argumentu vremena“. Marković, Golubović, Veljak i drugi pojedini filozofi ističu plodno nasljeđe praxisa u tri točke: jedna je kritički stav humanističke orijentacije koji je delegitimirao ideologiju, druga tvrdi da je praxis pokušao pronaći srednji put između birokratskog socijalizma i reprezentativne demokracije, a treća se odnosi na različite forme kritike građanskog društva i kapitalističkih odnosa u proizvodnji. Alija Hodžić navodi teme zbog kojih bi časopis Praxis i danas trebao biti čitan. Riječ je o raskrinkavanju raznih oblika tržišnog i ideološkog zavođenja, kritici komodifikacije i potrošačkog društva, društvenoj antinomiji i eroziji vrijednosti, a isto tako i različitim oblicima mržnje koji se javljaju u regionalnim društvima.
Danas nas kapitalistički režim kontrolira sa svih strana i određuje uvjete u kojima živimo. Odavno smo postali samo brojevi u sistemu. Tako nas se više ne pita kako se zovemo, već se od nas traži osobni identifikacijski broj, broj osobne iskaznice, broj indeksa ili postajemo papirić s brojem dok čekamo u redu u, primjerice, banci. Neka od temeljnih ljudskih prava pojedinca ne samo da se ne ostvaruju već se svakodnevno ukidaju. Kapitalističkom sistemu nije bitan pojedinac, bitna je masa, po mogućnosti zatupljena masa kojom je lako upravljati. Stoga se postavlja pitanje hoće li i nas pobijediti sistem kao što se kroz povijest često događalo. Jedino je istinsko znanje koje čovjek posjeduje ono koje je stekao djelovanjem, odnosno upravo praksom. Na nama je da odlučimo što ćemo učiniti sa svojim životima – sami trebamo stvoriti svoj svijet. Na taj se način ostvaruje samosvrha koja se nalazi u postajanju čovjeka čovjekom. Na taj se način stvara povijest. A upravo na nama leži zadatak da je praksom učinimo boljom, odnosno stvaranjem drukčijeg svijeta u kojem će vrijediti živjeti.
—————————————————
Bibliografija:
1) Dakovic, N., Filozofija prakse, 2011., http://www.politickeperspektive.org/izdanja/broj-3/9_Prikaz-Filozofija_prakse.pdf.
2) Kangrga, M., Praksa – Vrijeme – Svijet, Nolit, Beograd, 1984.
3) Kangrga, M., Klasični njemački idealizam – Predavanja, FF press, Zagreb, 2008.
4) Marx, K., Temelji slobode – osnove kritike političke ekonomije, 1974., Zagreb: Naprijed.
5) Marx, K./Engels, F., Rani radovi, Naprijed, Zagreb, 1985.
6) Mikulić, B., Poietički pojam prakse i njegov kulturni kontekst; Filozofija praxis u političkim, teorijskim i umjetničkim previranjima 60 – ih, http://deenes.ffzg.hr/~bmikulic/Arhiv/Praxis60_ZZSSk.pdf.
7) http://www.academia.edu/788034/THE_PHILOSOPHY_OF_PRAXIS_-_THE_DEMOCRATISATION_OF_PHILOSOPHY_POLITICS_AND_POWER THE PHILOSOPHY OF PRAXIS – THE DEMOCRATISM OF PHILOSOPHY, POLITICS AND POWER , P. Critchley, 1997.
Posljednji posjet internetskim sranicama: 03.03.2013.
——————————————
Tekst je nastao pod mentorstvom Marije Selak, u suradnji s Katedrom za ontologiju i filozofiju povijesti Odsjeka za filozofiju Filozofskog fakulteta Sveučilišta u Zagrebu.
* ovaj tekst objavljen je 28.06.2013. godine i na portalu kulturpunkt.hr. te je ovdje objavljen uz pristanak oba autora
2,474 total views, 1 views today
Sâm sam protivnik kapitalizma i načelno podržavam ovakve tekstove koji mogu predstavljati i neki oblik kulturne (kontra)hegemonije jer se ipak artikuliraju u akademskom polju i od strane potencijalnih intelektualaca koji će možda jednoga dana imati taj “intelektualni legitimitet” i poziciju da progresivnim idejama osvoje akademsko polje. To je jedna strana. Druga je strana problem hiperteoretizacije kojom vrvi ovaj tekst i cijela “Praxis” filozofija. Praksa, toliko silovani pojam, kako u praksisovaca, tako i u autorâ ovoga teksta, ovakva samo lebdi u zraku, sama sebe objašnjava, služi samo svrsi ispunjavanja “filozofičnosti odsjeka za filozofiju” iako s revolucionarnom, antikapitalističkom porukom. Zašto je to nedovoljno? Cijeli zapadni marksizam posvjedočio je kako je to nedovoljno, površno i zapravo simptom poraza ljevice. Simptom poraza, u smislu da ljevica nije osvojila zapad koji je skrenuo svojedobno na staze “kapitalističe države blagostanja” i tako velikom dijelu radničke klase omogućio koliko-toliko dobar život, a s druge strane istok koji je ljevica bila osvojila pokazao se kao najdijaboličnija izopačina marksizma. U tim uvjetima nastao je zapadni marksizam kojega su praksisovci također dionici (podsjetit ćemo, dobar život u Jugoslaviji temeljio se na primjesama samoupravnoga socijalizma i podosta elemenata kapitalizma koji su iznutra razarali socijalizam u njoj; partijska vrhuška bila je nešto blaža nego na istoku, ali isto vrlo rigidna i etatistički nastrojena). Sve u svemu, “Praxis” danas mnogo znači – “kritika svega postojećega” potrebna je, ali nedovoljna. Kada su praksisiovci “držali” Odsjek za filozofiju on je imao neki ugled i na tome im svaka čast. Ali aplikacija marksizma unutar filozofski orijentiranoga akademskoga polja završila je u hiperteoretizaciji u kojoj se skoro u potpunosti zanemarivala ekonomija, Marxova teorija vrijednosti, realni materijalni uvjeti koji se mijenjaju i kojim tokovima ide kapitalizam u svijetu, itd. Dokle god će “praksa” biti samo hiperteoretski pojam nabijen na “akademske mišiće”, a tek povremeno u nekim partikularnim borbama dolaziti do izražaja, “kritika” će ostati samo prazni konstrukt u kuli bjelokosnoj.