Piše: Đulija Aćimović iz Banje Luke
Jedan od aktualnijih problema koji je posljednjih nekoliko tjedana mučio i muči građane/ke Bosne i Hercegovine problem je egzistencije, i to ne samo u smislu odsustva materijalno-kulturnih dobara ili frommovske bačenosti u neodređenost i nesigurnost gdje se izvjesnošću smatraju samo prošlost i smrt te sl. Naime ukoliko ste došli na svijet na teritoriju BiH nakon 12.2., vi za tu istu Bosnu i Hercegovinu formalno ne postojite, čime su na najizravniji način uskraćena sva vaša prava. Nadležni organi su obećali da će pronaći rješenje koje će svima odgovarati, ali to obećanje nisu održali do danas. Razlaz mišljenja u bosanskohercegovačkih političara te pravni kaos koji su svojim neradom i neusklađivanjem zakona sa Ustavom proizveli bit će plaćen nevinim životom, koji za njih uistinu nije ni postojao uzevši u obzir da se nitko od dotičnih nije udostojao niti izjaviti sućut obitelji umrle djevojčice.
Ovaj egzistencionalni apsurd i degradacija rezultirali su ekspresivnim izlaskom na ulice frustriranih građana i građanki prvo Sarajeva, a potom i drugih gradova. Inicijativu je zapravo bila pokrenula druga bolesna djevojčica, Belmina Ibrišević. Upravo zahvaljujući prosvjedima Belmina je dobila svoj matični broj i otišla u Njemačku na, srećom, uspješnu transplantaciju koštane srži. Također zahvaljujući afektivnom blokiranju zgrade Vijeća ministara donesena je privremena odluka o izdavanju JMBG-a koja će važiti za sve bebe rođene do 6. 12. 2013., što implicira da najviše plaćeni i najapatičniji političari u regiji nemaju ni gram od onoga što se naziva odgovornošću.
Međutim sami protesti su, nastojeći ukazati na fenomen – istovremeno postali fenomenom. Pokušavajući skrenuti pažnju na obesmišljavanje ljudskog života u političko-birokratske svrhe, doživjeli su trenutak kada su i sami instrumentalizirani u te iste svrhe. Prvi taj trenutak dogodio se u Republici Srpskoj kao „kontraentitetu“. Po automatizmu, političari su antipropagandne proteste ocijenili kao napad na RS, iako je ostalo nejasno na koji način je to moguće kada sama birokracija „dejtonskim“ Ustavom BiH garantira njen identitet. Subliminalnost bi se s naporom mogla ilustrirati u tome kada predsjednik RS Milorad Dodik komentirajući prosvjede kaže da je Sarajevo za njega inozemstvo, iako u Ustavu stoji da je Sarajevo glavni grad BiH i iako građani/ke RS-a imaju državljanstvo i putovnicu BiH… Idući dalje u represivnom kontekstu i sa manjkom smisla za hermeneutiku, MUP RS-a pušta u medije (dez)informaciju kako nadzire internet svih svojih građana/ki za koje sumnja da podržavaju proteste u vezi JMBG-a. Bila to istina ili ne, cilj je kristalno jasan. Taj je cilj dakako i ostvaren, i to bez mnogo truda, jer većini stanovništva očigledno još uvijek nije jasna doktrina nevidljive ruke koja nalaže koncentraciju na privatni interes dok ona brlja po javnom. Sa druge strane na posljednjim masovnim protestima u Sarajevu, održanim 1.7., usprkos prisustvu i ćiriličnih transparenata došlo je do organizacijskih propusta, pa su se tako tamo našli ondašnji „džedaji“ entiteta odnosno tzv. antidejtonovci koji su svojim prisustvom u konačnosti dali legitimitet skeptičarima, kao i pričama političara iz RS-a. Međutim najavljeno je da tzv. Bebolucija nije završena, kao i da će ovaj propust poslužiti samo kao lekcija u spoznajnom procesu za ubuduće aktivnosti.
Jasno je da je ovaj samorazumljivi dehumanizirani birokratizam u BiH uzeo maha i da sve što ga hrani uslijed sveopće krize i ekonomske propasti jest nacionalistički narativ međuentitetskih političara koji samo porađa latentni i/ili (klero)fašizam. Stvaranje i održavanje napete atmosfere retrogradnom politikom među ljudima traumatiziranim prethodnim ratom kreiralo je idealnu situaciju za nevidljivu ruku koja poznaje samo svoj korumpirani džep. Potrebno je izvršiti asertivnu konfrontaciju lišenu bilo kakvog straha kako bi se jasno vidjelo gdje smo i kakav je sveopći consensus gentium, jer sve do tad nadležni organi sami će sebi biti svrhom, a građanstvo determinirano nacionalističko-dogmatističkim diskursom tek njihov puki instrument u oblaku socijalne neosviještenosti.
_______________________________________________________
* Ovaj je tekst prevela i prilagodila hrvatskom standardnom jeziku Paula Jurić.
Tekst na izvornom jeziku možete preuzeti ovdje: Đulija Aćimović – KAD BIROKRATIZAM JEDE SVOJU DJECU
1,721 total views, 1 views today
