John Lennox – argumenti i protuargumenti

Pojavom novog ateizma, čiji su glavni predstavnici evolucijski biolog Richard Dawkins, novinar Christopher Hitchens, neuroznanstvenik Sam Harris i filozof Daniel Dennett, pojavljuje se i žestoka opozicija – val apologeta kršćanstva među kojima se posebno ističe britanski matematičar i filozof John Lennox. Dana 30.10. Lennox je posjetio Filozofski fakultet Sveučilišta u Zagrebu gdje je održao predavanje pod naslovom Je li znanost pokopala Boga?, pa se čini potrebnim bliže se upoznati s njegovim radom.

John Lennox rodio se 1945. godine u Sjevernoj Irskoj. Studirao je na Sveučilištu Cambridgeu gdje je dobio titulu M.A. (Master of Arts), MMath (Master of Mathematics) i PhD (Doctor of Philosophy), na Sveučilištu Cardiff gdje je za nagradu zbog svojih istraživanja dobio titulu doktora znanosti (D.Sc. – Doctor of Science) iz matematike, na Sveučilištu Oxford gdje također drži titulu D.Phil. (Doctor of Philosophy) i na Sveučilištu Surrey gdje drži M.A. iz bioetike. Tijekom svoje karijere raspravljao je s prominentnim intelektualcima poput Richarda Dawkinsa i Christophera Hitchensa, koje smo već spomenuli, kao i s teorijskim fizičarom i kozmologom Lawrenceom Kraussom, filozofom Peterom Singerom i povjesničarom znanosti Michaelom Shermerom. Te su se rasprave vodile oko pitanja opravdanosti vjere i njezina odnosa sa znanošću.  Objavio je više od sedamdeset peer-reviewed članaka i brojne knjige o etici i religiji u odnosu sa znanosti te trenutačno predaje o istim temama na Sveučilištu Oxford.

U svome promišljanju znanosti Lennox ističe kako je ona utemeljena na starom uvjerenju da je kozmos inteligentno uređen. Prema njemu, tu informaciju moderni znanstvenici često zaboravljaju i svode diskurs na borbu između vjere i znanosti stvarajući time lažnu dihotomiju. Za razliku od toga, Lennox smatra da je prava dihotomija ona između naturalizma i teizma. Također ističe da vjera može biti pokretač znanstvene misli, kao što i je kod pojedinih znanstvenika te da nije nespojiva sa znanosti. Osim toga ističe probleme same znanstvene metode. Primjerice praćenje principa jednostavnijeg objašnjenja (Occamova britva) ne mora nužno biti istinito, a ideal objektivnog znanstvenog promatrača je iluzoran jer nam moderna fizika elementarnih čestica (particle physics) pokazuje kako se više na njega ne možemo oslanjati – sam čin promatranja uzrokuje promjene. Ta je objektivnost, prema Lennoxu, još više ugrožena činjenicom da svi znanstvenici u znanost dolaze s već postojećim svjetonazorom, bilo da je vjerski, ateistički, agnostički, panteistički ili neki drugi. Lennox također ističe antagonizam koji nastaje prema bilo kome tko kritizira prihvaćenu paradigmu, što se kroz povijest vrlo jasno očitovalo. Kritizira i scijentizam, vjerovanje da znanost može objasniti svaki aspekt postojanja, ističući da sama ta izjava nije izvedena iz znanosti. Znanost također ne može, unatoč bogatoj povijesti napretka, dati kvalitetan odgovor na temeljna pitanja ljudske egzistencije kao što su pitanje o smislu života, morala i teleologije, misli Lennox. Nadalje ističe kako razumijevanje svijeta kao neosobnog mehanicističkog funkcioniranja ne isključuje postojanje neke inteligencije koja sve to održava jer poznavanje rada svemira ne podrazumijeva poznavanje izvora svemira. Govori i o raznim vrstama redukcionizma gdje opet ističe nemogućnost znanosti da odgovori na temeljna ljudska pitanja. Po njemu, znanstvenici nasilno pokušavaju ugurati filozofska pitanja pod oblast znanosti i dati im odgovore, no jasno je kako odgovori leže izvan njezine sfere. Lennox također ističe bogatu povijest vjerovanja u inteligentan uzrok i princip svemira, navodeći pri tome imena brojnih mislioca od antike do današnjeg vremena. Međutim misli kako su idejama kreacionizma (svemir je stvoren) i inteligentnog dizajna (svemir je uređen) danas pridodali razna druga frivolna vjerovanja, poput toga da je Zemlja stara samo 6000 godina i prizvuk religijskog fanatizma. U izvornom smislu, teizam daje smisao mogućnosti spoznaje svemira, dok ju moderni redukcionizam podcjenjuje. Što se tiče evolucije, ističe malu vjerojatnost njezina redukcionističkog, neodarvinističkog modernog objašnjenja te poziva na novo razumijevanje evolucije kao vođene od strane inteligencije (Boga). Slično kaže i za sam nastanak života – da je vjerojatnost spontanog nastanka mala te da tako kompleksan sustav mora biti vođen ili stvoren od neke inteligencije.

Međutim Lennoxovim argumentima svakako možemo uputiti kritiku. Teza da je znanost utemeljena na ideji inteligentno uređenog svemira ne znači da se znanost obvezala da uvijek drži tu tezu istinitom. Jednostavnije rečeno – hipoteza o Bogu više nije potrebna. Štoviše, čak suprotno – znanstvenik će istaknuti kako je Lennoxov argument zapravo argument za znanost koji pokazuje napredak znanstvene misli od praznovjerja do istinskoga znanja. Slično vrijedi i za argument da vjera može biti pokretač znanstvene misli. Jasno je da može, ali nije jasno kako to dokazuje istinitost predmeta vjerovanja. Vjerojatno se htjelo pokazati kako vjera nije u opreci sa znanosti, što je također istina, no to je na subjektivnoj razini i ne bi se trebalo odražavati na kvaliteti znanstvenog rada. Nadalje, činjenica da znanost pati od subjektivnosti te da postoje stvari koje ne zna nije motivacija da se od znanosti odustane i prijeđe na vjeru. To se čini kao odustajanje i prihvaćanje još manje jasnog, kompliciranog teističkog objašnjenja. Doista, znanstvenicima su poteškoće zapravo izazovi, motivacija za njezino širenje, poboljšanje, a ne za sumnjanje. Isto to vrijedi i za argument da znanost ne može cijeli bitak reducirati na neku matematičku ili sličnu formulu. No odgovor bi jednostavno bio – ne može još! Eventualno, vjeruje se da će znanost polučiti odgovore na „bitna“ pitanja i dati nam što širu sliku svijeta. Da smo ostali na religioznom pogledu, ne bi došlo do novog saznanja o prirodnom, pojavnom svijetu (ili bi do istoga došli mnogo sporije i nepreciznije). Lennox također kaže kako život ne može nastati i evoluirati slučajno, ali to nitko ni ne tvrdi. Prirodna selekcija nije slučajna, već se odvija po određenim principima. To jest, prirodno i u jednu ruku jest slučajno, ali svakako nije posve spontan proces. To je krivo shvaćanje evolucije, rekli bi znanstvenici.

Tu ćemo stati. Sve u svemu, Lennox daje vrlo zanimljivu i hrabru kritiku modernog znanstvenog i ateističkog svjetonazora te oštroumno dovodi u pitanje mnoge argumente usmjerene protiv vjere. Međutim koliko su ta promišljanja uspješna ili ne – odlučite vi! U ovome kratkom članku samo smo se htjeli upoznati, barem u osnovnim crtama, s mišljenjem Johna Lennoxa i protuargumentima.

                                                                                                                       Anonimno

 

6,401 total views, 1 views today