Gužva nam je

Piše: Darko Šavija iz Banje Luke

Posljednjih je dana u Bosni i Hercegovini došlo do masovnih prosvjeda. Prosvjednici su se okupili u dvama najvećim gradovima, Sarajevu i Banjoj Luci, zahtijevajući različite stvari. U Sarajevu su zahtijevali usvajanje Zakona o jedinstvenom matičnom broju, ponukani slučajem Belmine Ibrišević, tromjesečne bebe koja zbog stavljanja spomenutog zakona van snage nije mogla dobiti matični broj, a time ni putovnicu da bi mogla otići u inozemstvo na liječenje. U Banjoj Luci prosvjedovali su studenti banjalučkog Univerziteta, nezadovoljni obećanjima o izgradnji novog studentskoga paviljona koji se već godinama ne ispunjavaju, kao i izuzetno bahatim odnosom vlasti prema studenima i građanima Republike Srpske.

Međutim ovdje se ne bih bavio detaljnim objašnjavanjem razloga tih prosvjeda ni sasvim očiglednim pokušajem vlasti obaju entiteta da ispoltiziraju narodni bunt i njegovu energiju preusmjere u smjeru već desetljećima isprobanog diskursa nacionalne ugroženosti. Smatram da se o tome već dovoljno govori, kako u medijima bliskim vlasti tako i na „slobodnijim“ portalima.

Glavna parola banjalučkih studenata glasila je „Gužva nam je“. Njome su željeli ukazati na nedovoljne kapacitete studentskog doma, stalno odlaganje obećane izgradnje četvrtog paviljona te na pretrpanost i lošu organizaciju postojećih kapaciteta. Međutim ta parola kao da odjekuje i mnogo dalje od studentskoga doma – kao da se prenosi na ukupnu populaciju Bosne i Hercegovine.

Gužva nam je?!

Slušajući proteklih dana riječ gužva ista me počela sasvim jasno asocirati na klaustrofobiju koja u psihologiji označava anksiozan poremećaj koji dovodi do straha od zatvorenih prostora. Baš kao i navedena parola, taj se poremećaj u studenata javio zbog manjka smještajnih kapaciteta i izuzetno loših uvjeta za dobijanje boravka u već postojećim kapacitetima, gdje studenti trenutno borave u starim domovima u kojima su smještene i po četiri osobe u jednu sobu, a sve je to ukrašeno i „javnim“ toaletima, dok je neophodno spomenuti i razne malverzacije prisutne u biranju studenata za boravak u istim kapacitetima. Sagledavši ovakvo stanje, jasno je zašto su studenti, da bi izrazili svoje nezadovoljstvo, izabrali slogan „Gužva nam je“.

Klaustrofobiju izuzetno jako osjećam i vidim da je veoma lako istu pronaći i u ostatku populacije Bosne i Hercegovine, te nalazim zanimljivim i bitnim promatrati što je izazvalo upravo tu masovnu klaustrofobiju, onu koja počinje dominirati svakodnevnim ponašanjem mojih sudržavljana.

Ova masovna klaustrofobija, koja nam je zaista svima zajednička, nastala je zbog raznih ograničenja u državi u kojoj živimo – godine katastrofalnog ekonomskog stanja čije „poboljšanje“ se ogleda samo u povremenim praznim obećanjima za napredak koja dolaze sa političkih vrhova. Ogroman nivo korupcije koji je ušao i u najsitnije pore našeg društva i koji sprječava ijednu vrstu normalnog napretka pojedinca. Sve češće vlada pokušava dominirati i usmjeravati čak i kulturna događanja u smjeru ideologije koja njoj odgovara – primjeri su to pokušaja koji nerijetko pronalaze svoje ostvarenje preko „čuvara“ javnog reda i mira, koji  postaju obični pijuni vlasti u kontroliranju i suzbijanju narodnoga duha.
Sve su to uzroci nastajanja klaustrofobije, a jedan od možda najboljih i najočiglednijih primjera činjenica je da su nam sve susjedne države ušle ili su na putu ulaska u Europsku Uniju, a mi tom putu čak ni početak ne možemo vidjeti, pa tako, željeli to ili ne (svojom krivicom ili radom drugih sila) postajemo izolirani Europom u baš toj istoj Europi u kojoj nedvojbeno živimo.
Jedna je od psiholoških metoda kojom se pokušava izliječiti klaustrofobija preplavljivanje. Preplavljivanje je izlaganje pacijenta upravo onome sto uzrokuje fobiju, u ovom slučaju – zatvorenom prostoru. Primjer studentskih prosvjeda koji se odvijaju upravo u Banjoj Luci govori mi da je do njega došlo te da se narod polako trudi osloboditi svojih strahova, točnije njihovih uzročnika, polako uviđajući da mogu kontrolirati tog samonametnutog neprijatelja.

Sve to djeluje veoma ohrabrujuće, međutim nameće mi se pitanje do kojeg će trenutka napredak i oslobađanje teći, jer istina je da nismo navikli obitavati u slobodi, u oslobođenosti od klaustrofobije u kojoj dugo vremena živimo i koju većina nas jedino i poznaje.

Sve i da se uspijemo osloboditi od raznih okova sadašnjega društvenog stanja, bojim se da bi blagostanje kratko trajalo, jer iako više ne možemo podnijeti preplavljivanje „gužvom“, ne znamo ni živjeti u otvorenom prostoru i boriti se s novim i nepoznatim.

Sasvim je jasno da se plašim nastanka jednog novog poremećaja – straha od otvorenih prostora, tj. agorafobije. Taj bi strah lako mogao nastati, jer nismo se navikli otvoreno boriti za svoja (dosad nametana)  prava, niti smo navikli biti otvoreni prema svijetu, toj istoj Europi u čijim okvirima veoma dugo nismo istinski živjeli!

Gužva nam jest i svi će se trenutno složiti da je promjena stanja neophodna, ali ja se bojim da bi se moji kolege i kolegice sudržavljani mogli, kada se ona dogodi, zbog same njezine brzine ili loših uvjeta oslobađanja, veoma brzo zaraziti agorafobijom i vratiti se u svoje stare domove i male sobe, štoviše tražiti da im se u četverokrevetne sobe dodijeli i po još koji cimer!

Sigurno je da se bič ograničenosti više ne može podnijeti. Preostaje nam vidjeti na koji način ćemo ga se osloboditi, i još bitnije, shvatiti kako se nositi sa strahovima i problemima novonastale slobode.

—————————————————————————————–

* Ovaj je tekst prevela i prilagodila hrvatskom standardnom jeziku Andrea Rendulič.

Tekst na izvornom jeziku možete preuzeti ovdje: Darko Šavija: GUŽVA NAM JE (izvorni tekst)

 

2,216 total views, 1 views today