Georg Wilhelm Friedrich Hegel: Predavanja iz estetike II

Napisala: Lucija Butković

Siječanjsko izdanje Hegelove „Estetike“ (II. svezak) u prijevodu prof. dr. sc. Nadežde Čačinovič predstavlja nastavak autorovog pregleda o povijesti umjetnosti i daljnji razvoj ideje o njezinoj sistemskoj ulozi. Filozofska biblioteka Demetra prvi je svezak predstavila u konferencijskoj dvorani knjižnice Filozofskog fakulteta 28. siječnja 2014. i njime nudi daljnju eksplikaciju Hegelove teze o razvojnim fazama umjetnički lijepoga i prošlosnom karakteru umjetnosti u vremenu „uznapredovalog duha“.

Umjetnost iako trajno neadekvatna ideji koju u određenom povijesnom periodu „skladišti“, ipak omogućuje njezinu širu prijemčivost, kao i konačno „sljubljivanje“ van modusa osjetilnosti. Ona uvijek smjera na konačan rezultat stupnjevanja – ideju koja nadilazi zatvaranje u arhitektonske i skulpturalne forme. U nastavku svojih izlaganja o estetici Hegel shvaćanje umjetnosti odvodi u zakučastije predjele u kojima se može lako izgubiti ukoliko ne osvijestimo nužnu povezanost simboličke, klasične i romantičke umjetničke forme. Tako napredovanje pretpostavlja čišćenje, ali i nužno zaostajanje onoga što se u prethodnom obliku smatralo objektom uzvišenoga. Umjetnik „kroz čije grudi mora mnogo toga proći kako bi se razvio“, kako je kazano u I. svesku, u klasičnoj umjetnosti poprima obličje lucidnog arhivara koji promjene u povijesnom značenju i supstancijalnom sadržaju katalogizira i pomoću tog revnog napora stječe mehaničku gipkost kojom ideju smješta u određeni „kalup“. Tako se onaj napor duha da dođe do jasnoće, izražen u perzijskoj i indijskoj religiji, kao i u čvrstom stisku egipatske sfinge, preinačuje u sklad ideje i pojave u klasičnoj, a potom realizacije ideje u samoj sebi u romantičkoj umjetnosti. Klasična umjetnička forma uobličava se u svoj ideal degradacijom prirodnih i životinjskih elemenata – duh se uzdiže iznad prikaza, primjerice Ramajane ili Mahabharate, u kojima se kao središnji lik pojavljuje Hanuman, a nadosjetilne bogove zamjenjuju duhovno individualizirani. Ono što je prije bilo centralno sada pronalazi mjesto u krilu novog pojma božanskog – orao kao pratitelj Jupitera, paun Junone, golubovi Venere. Uočavamo ih tek kao umjetničke atribute koji opominju na nužan slijed povijesno-umjetničkog prevrednovanja. Slično je i s bogovima u kojima, iako zadržavaju prirodnu osnovu, iščezava simboličnost božanskog subjekta. Okamenjen u skulpturi kao idealnoj formi klasične umjetnosti, taj subjekt tuguje zbog tjelesnosti jednako kao i zbog blaženosti. U svoj posebnosti fizičke individualnosti božanski subjekt pati i tako vlastitom pozom odaje usud koji će dovesti do rastvaranja klasične umjetnosti. Svijest se, koliko god formirana, odbija smjestiti u plastični ideal; duh naprosto „mili“ prema van, ne mogavši ostati unutar kamena i željeza, kad već prethodno nije bio u krvi i mesu. Tako subjektivitet izvojuje pobjedu nad antropomorfima panteona i na svjetlo iznosi jednog boga koji umjesto kićenih nosi atribute straha, patnje i ponovnog rođenja. Savršeno „izvezena“ harmonija ideje i pojave u romantičkoj se formi rasplinjava u čestice Isusove pasije, Marijine ljubavi i mučeničke posvećenosti – ljubavnog zanosa koji odbija biti prikazan u maniri klasične umjetnosti (stoga najprikladniju formu nalazi u slikarstvu). Posvjetovljenje kršćanskih vrlina, nadalje, odvija se u idealu viteštva koji vrline časti, ljubavi i vjernosti promatra iz subjektivne perspektive – društveni i emotivni status proizlazi iz individualne predodžbe o tome što čovjek jest. Tako Hegel na primjeru Shakespeareovog „Kralja Leara“[1] dobro govori o vjernosti koja se ne smije podčinjavati, a mora dolaziti iz slobode unutrašnjosti. Uopće sve tri vrline pretpostavljaju refleksiju vlastitog bića u drugome radi kojeg i s kojim egzistiramo u novome. Ondje se međutim umjetnost više ne postavlja kao odgovor, već kao pitanje, iščezava čvrsto tlo sadržaja. Potraga za mitskom arkadijom uobličenja postaje potraga za čovjekom, ograničenim vremenitošću i barijerama zbiljskog. Kreacije novog ljudskog ne prežu pred autoritetom bogova ili ćudorednog zakona; vođeni su strašću individue koja otkriva vlastiti puls nakon razdoblja podčinjenosti vanjskim nalozima. Shakespeareovi likovi urliču od svijesti – budući da strast, ambicije i surova energija karaktera proizlaze iz svijesti o slobodi.[2] Slijedeći istu stvaralačku nit, Ludovico Ariosto i Miguel de Cervantes odvode romantičku umjetnost do posljednjeg izdisaja – viteštvo se naime rastače u komici, a njegove vrline stoje kao motivi opscenih priča. Prozaičnost života oslikava se u šarenilu oblika i djelatnosti, titrajima i prelijevanju boja koje čovječanstvu daje značaj, koje uspijeva da beznačajno opskrbi živošću kreacije. Prolazno tako umije da odzvanja u prostoru međudjelovanjem boja i svjetla, što se ostvaruje majstorijom žanrovskog slikarstva Holanđana, kao što tonovi umiju da tvore polifonijski učinak usklađenošću, razilaženjem i ponovnim stapanjem. Ponovno se, dakako, aktualizira pitanje znanstvenog istraživanja umjetnosti, kao i vjerodostojnost njezinog karaktera u vremenu kada opipava nepoznata gradiva i kao takva prestaje predstavljati azil čovjekova duha.  Kada je „prsnućem“ klasične forme oslobođena tereta smještanja duha, umjetnosti je dana sloboda da tumara beskonačnim predjelima ljudskog stvaralaštva. Tako je uzlazna putanja ideje u sistemu zbiljske umjetnosti određena otpuštanjem osjetilnog aspekta –  arhitektura, riječima Friedricha von Schlegela „smrznuta glazba“[3], ustrojena na harmoniji odnosa brojeva, oprečna je poeziji upravo po „nadjevenosti“ idejom. Važno je napomenuti kako su mnoge umjetnosti u Hegelovom sistemu zapostavljene – primjerice ples i oblikovanje krajolika, koje kratko spominje u kontekstu slikarstva. Arhitekturu pak postavlja kao mikrosistem velikog sistema u kojoj se ogleda povezanost triju umjetničkih formi. Samostalnu, simboličku arhitekturu karakterizira važnost sakralnog, kao i povezanost skulpturalnog i arhitektonskog. Najbolji primjer za to su egipatski hramovi i piramide, ali i obelisci kao potporanj za odmor sunca nakon zalaska. Prisutnost organskog u klasičnoj arhitekturi iščezava – ona je obilježena nosivošću, pravokutnošću i mjerom, postignutima harmonijskim odnosom arhitektonskih dijelova. Usprkos preciznoj složenosti materijalnog, hramovi odaju dojam otvorenih prostora gdje se susreti odvijaju neplanirano; vanjski svijet prodire u njih. Stupovi, i to najviše dorski, odlikuju se solidnošću, čvrstinom, oni ispunjavaju svhu navedene nosivosti. Za razliku od njih u romantičkoj umjetnosti stupovi imaju funkciju stremljenja duše prema nebu. Ono organsko ponovno se pojavljuje u mnoštvu ukrasa – stupaca, lukova i šiljastih trokuta koji tvore dojam partikularnosti i ukazuju na uspon prema božanskom. Ljudsko oko prisiljeno je motriti opće i pojedinačno, zapetljavajući se tako u misao o konačnom i pozivu ka uzvišenom. Povratak u idejno kojim romantička arhitektura privlači ne smije zavarati – riječ je uvijek o izrazu simboličke umjetnosti koja pretpostavlja stremljenje ideje prema adekvatnom obliku. Skulptura u tom pogledu djelomično napreduje, budući da ne pretvara ono drugo od duha, već samu duhovnost dovodi do zrenja, ali još uvijek ostaje vezana uz vanjski prostor. Grčka skulptura živošću svojih kontura ostvaruje idealnu umjetničku formu, ali duhu s druge strane predstavlja fiksiranost u materijalnom. Savršeno umjetničko stoga se mora napustiti kako bi se omogućilo savršenije spoznajno – duhovno, a materijalno mora iščeznuti u ponovnom susretu duha sa samim sobom. Tada je, uostalom, „let duha najsmioniji.“[4] Upitnim svakako ostaje karakter umjetnosti čije je idejno bilo nadišlo njezine okvire – problem autentičnosti umjetnosti nakon umjetnosti. Focht[5] taj problem premješta na područje duha, pa njegovu uskost krivi za odumiranje svih medija pomoću kojih je nekoć opipavao gusto tkanje svijeta. Umjetnost, prema Fochtu, biva unižena sunovraćanjem duha koji ju ne može percipirati, a kamoli ponovno osvojiti produkcijom. Hegel pak spokojno pozdravlja njezin „zalazak“ videći u njemu novo buđenje ljudskog duha.

5,075 total views, 1 views today