Nedavno su katastrofalne poplave ujedinile stanovnike svih pogođenih zemalja na nacionalnoj, ali i internacionalnoj razini. Medijska je hajka po tome pitanju bila na zavidnoj mada očekivanoj razini. Sa svih smo strana bili bombardirani riječju solidarnost. Sada kada su se stvari ponešto primile, počela se prikazivati jedna mnogo neželjenija, mračnija strana cijele priče.
Nitko ne može osporavati da su se građani svih zemalja doista ujedinili u solidarnosti s pogođenim krajevima. Nitko također ne može osporavati da je ta solidarnost bila iskrena. Pomoć koja je skupljena zasigurno je bila neprocjenjiva za one kojima je bila potrebna. Ipak možemo postaviti nekoliko problema koji su vezani za cijelu situaciju, a koji su možda, uslijed medijskog spektakla i društvene jednoglasnosti, ostali nedodirnuti.
Prije svega moramo se zapitati na što zapravo ukazuje činjenica da su građani iznijeli lavovski posao pomoći pogođenim područjima. To je trend koji traje već neko vrijeme, a generalno je vezan s fenomenom humanitarnih pomoći. Zašto usprkos postojanja države građani obavljaju ono što bi trebao biti njezin posao? Pored postojećeg i javnog zdravstvenog sustava svako malo javljaju se situacije u kojima se zahtijeva društvena solidarnost s bolesnom djecom i njihovim roditeljima. Zar je država oslobođena solidarnosti sa svojim građanima do te mjere da se može osloboditi odgovornosti za živote koje nije spasila, a mogla je?
Kada se stvar tako postavi, može zvučati kao da se okrivljava jedna impersonalna tvorevina za nedostatak solidarnosti što bi primarno trebala biti ljudska odlika. To je doista i simptomatično stajalište samih vodećih aktera visoke politike kada izbacuju floskule koje upućuju na institucije koje „moraju odraditi svoj posao“. Stoga i ne čudi da jedan predsjednik vlade uspoređuje ljudsku tragediju s tragedijom svojih – premda veoma skupocjenih – kupaonskih pločica. Jasan je to indikator koliko su političke elite udaljene od onih za koje se navodno brinu i za čiju dobrobit navodno rade. Jedino takav posvemašnji manjak osjećaja odgovornosti, koji proizlazi iz dehumanizacije političkog djelovanja, može objasniti kako odgovorna osoba može mirne savjesti prolaziti pored osobe koja bjesomučno traži plastični novac po gradskom smeću (pritom ne mislim na kreditne kartice čiji su limiti odavno prekoračeni, već na one danas tako tražene plastične spremnike tekućina koji se mirne duše mogu proglasiti novim platežnim sredstvom urbane sirotinje). Krive su institucije, a ne ljudi.
S druge strane kakav je to oblik javne solidarnosti koji se javlja samo u velikim, medijski spektakularnim nesrećama? Nesumnjivo poželjan i koristan. No možemo li zahtijevati i jedan drugi, supstancijalniji i mnogo bitniji oblik solidarnosti? Nije dovoljno da građani preuzmu na sebe odgovornost države samo u onim akutnim situacijama, a koje akutnima u mnogo slučajeva čini isključivo medijska popraćenost. Nije dovoljno jer naše društvo već dugo akutno boluje i proživljava krizu, a paradoksalno je da je upravo po tom pitanju solidarnost zamrla. Solidarnost spram socijalno ugroženih, nezaposlenih i, još gore, poniženih na tzv. burzama rada, onih koji mjesecima ne primaju plaću, zaduženih te psihički i fizički upropaštenih uslijed katastrofalne društvene pljačke. Sasvim je nepojmljivo kako se ovdje ne događa jedan glasan zahtjev za odgovornošću i solidarnošću kada je uzrok tome tako proziran i javan, kada stoluje u palačama i poprima itekako ljudske oblike. No na ljudske se stvari često sliježe ramenima kao na nepropravljive. Fascinacija apokalipsom gotovo uvijek poprima oblike prirodne katastrofe. Još se nije snimio film o neljudskim pothvatima ljudi koji pokušavaju preživjeti usred kataklizme hrvatske privatizacije.
Kakav je pak oblik solidarnosti potreban kada je riječ o onome svakodnevnome? Jesu li ovdje humanitarne udruge dostatne; mogu li pojedinačna djela koja liječe simptome riješiti bolest? I kada je riječ o prirodnim katastrofama, jednom kad nas zadese, nećemo iduću čekati prekriženih ruku. Utoliko je nevjerojatnije da se onim ljudskim prilazi čak fatalističnije nego prirodnim.
Svaku je katastrofu nužno spriječiti jednom kada smo uočili njezin modus operandi. Ona je društvena katastrofa našeg vremena već odavno identificirana i spoznata. Nadjenuli smo joj ime (kao kakvome uraganu) – ime Kapital. Proanalizirana je do u tančine te se i nadalje nastavlja analizirati. Čini se da ipak ono najvažnije tek treba učiniti: popraviti učinjenu štetu i ne dopustiti da nas više ikad pogodi.
Nikola Tomašegović
4,013 total views, 1 views today
odličan tekst, sve do samog kraja. sve je češći ovaj marksistički wink-wink – ohoh kapital, učinimo nešto, blabla. i to kao surogat za mjesto gdje bi ozbiljan teorijski rad tek trebao početi, kolumna, kao i ona lovrićke ili klauškog, završava impotentnom lamentacijom.
tekst valja pohvaliti, ali zaključak slobodno možemo preseliti u neku izjavu milanovića ili karamarka, a riječ “kapital” zamijeniti s njihovom omiljenom neurozom i savršeno bi im pristajao. fali teorijske mesine koja je mogla biti tamo gdje stoji plakanje nad smrću autentične solidarnosti.