Piše: Karlo Jurak
Zadnjih smo tjedana svjedoci, a nerijetko i akteri eksplozije diskursa o braku. Nekima se možda čini kako je do toga došlo „iz vedra neba“ i kako je to još jedna od tema koja će se neko vrijeme provlačiti kroz medije, a onda iščeznuti. Možda su dijelom u pravu, ali nikako nije točno da je do toga došlo niotkuda i da se neće nastaviti u drugačijim oblicima. Naime diskurs braka nastavak je diskursa o zdravstvenom odgoju. To je najjednostavnije uvidjeti osvrćući se na polaritet koji se stvorio u obama diskursima – skoro da je pravilo da su protivnici zdravstvenoga odgoja ujedno i pristalice homofobne odredbe o braku kao isključivo zajednici muškarca i žene te obrnuto. No to je samo površinska razina. Ono što valja ispitati jesu sama suština, ono što se dakle krije u podlozi eksplozije takvih diskursa, te odnosi koje takvi diskursi perpetuiraju.
Danas se svi razbacuju terminom „demokracija“ – od krajnje lijevih do krajnje desnih društveno-političkih pozicija. Samo to pozivanje na demokraciju daje legitimitet ovakvim diskursima, jer je poziv na demokraciju postao nekom vrstom ulaznice u medijski prostor, u diskurs. Stoga treba nešto više intelektualnoga napora da se raskrinkaju nečije nedemokratske, pa čak i fašističke nakane. S druge strane nije uopće teško vidjeti kako iza inicijative „U ime obitelji“ stoje predstavnici konzervativne klerikalne ideologije.
Hrvatska se nalazi u ekonomskoj krizi, a uskoro ulazi u Europsku uniju te je vrlo bjelodano da njezina sudbina u njoj neće biti ništa bolja od sudbine Grčke, Španjolske ili Portugala. Za to ne treba mnogo znanja iz ekonomije, jedino ne treba vjerovati svemu što se kaže u mainstream medijima, već treba i razmišljati. Nezaposlenost i cijene rastu, mnogo je stanovnika Hrvatske na rubu egzistencije, što je priča koja je postala realnost još i devedesetih godina u periodu pljačkaške privatizacije i uništavanja industrije. Zaoštravanje klasnih antagonizama, do čega je dovela ova ekonomska kriza, iziskuje transfer pažnje. Drugim riječima, gospodarske i političke elite u strahu za vlastiti položaj i za vlastitu odgovornost u socijalnoj mizeriji potiču i koriste bujanje diskursa o stvarima koje lako skrenu pozornost sa suštinskih problema na one sporedne, površinske. U tome im mnogo pomaže, još duboko u svijesti brojnih pojedinaca ukorijenjena, konzervativna ideologija. Korištenje te ideologije povezano je s usmjeravanjem pažnje na nečije osjećaje, na ono što pripada najemotivnijoj sferi nečijega života. Riječ je svakako o domovini i obitelji kao organskim zajednicama na koje se s najdubljim emocijama poziva svaki pripadnik desne konzervativne ideologije. Nedavne traume iz prošlosti, poput rata, uzburkaju tako tzv. „nacionalnu svijest“, a slično je i s tlapnjama o „opasnostima po obitelj“. Tako i nastaje fašizam i tome nas jasno uči povijest. Fašizam uvijek nastaje u razdobljima ekonomskih kriza (Velika gospodarska kriza ranih tridesetih godina prošlog stoljeća te paralelan nastanak i uspon fašizma ogledni je primjer toga), kada su ugrožena kapitalistička klasa i njihovi političari, želeći održati svoj položaj moći, prisiljeni potisnuti duboke klasne antagonizme i preseliti bojišnicu na neko drugo tlo – tlo rase, nacije, kulture, vjere i(li) seksualne orijentacije. Pri tome koriste snažne mehanizme ideologije pa za mnoštvo ljudi koji se uvuku u tu igru vrijedi ona da „oni to čine, a ne znaju da to čine“. Iz svega toga slijedi da analogija između Vajmarske Njemačke između dvaju svjetskih ratova i današnje Republike Hrvatske itekako drži vodu samo na mnogo sofisticiraniji, „uljuđeniji“ način, u skladu sa silovanjem termina „demokracija“. Trenutna situacija s diskursom braka u Hrvatskoj odgovara najviše kapitalistima i njihovim političarima, jer se mnogo manje govori o nezaposlenosti, pljački i kršenju radničkih prava. Nije stoga točno da trenutno vladajućoj koaliciji ova provala klerikalizma, homofobije i desničarenja ne odgovara. Ona im itekako odgovara, oni su samo fiktivno protiv tih stavova kako bi opravdali svoju lažnu ideološku (tzv. „socijaldemokratsku“) poziciju i stvorili privid političkog i ideološkog pluralizma (u suprotnosti spram HDZ-a). Slična je stvar bila i s ćirilicom u Vukovaru, pa i sa zdravstvenim odgojem, naravno, a što je sljedeće možemo samo predviđati. Možda se počinje govoriti o prostitutkama i nazivati ih „sotonskim“ izrodom, što i jest najčešći argument tako zatucanih umova.
Međutim valja obratiti pozornost i na skupine koje se otvoreno suprotstavljaju tim desničarskim, homofobnim i klerikalnim naklapanjima. Iako je njihov istup u diskursu opravdani akt pobune protiv zahtjeva za kršenjem ljudskih prava i društvene regresije, oni tim činom isto afirmiraju sav taj diskurs transfera pažnje i pridonose njegovu bujanju. Postavlja se pitanje kako je uopće moguće onda izraziti revolt ako isto ne predstavlja također uvučenost u te odnose moći i sve te popratne diskurse? Vrlo teško, jer je cijela društvena struktura satkana od teško razmrsivih mreža moći i međudjelovanja. Ipak pri tome je moguće ukazati na suštinu tih diskursâ i stvoriti u javnom polju poveznicu s podležećim antagonizmom – klasnim antagonizmom. U dosta velikoj mjeri to nedostaje tim LGBTIQ aktivistima, jer uspiju (kao i, nerijetko, feministice) stvoriti od sebe identitet, pa se čini da je stvar u sukobu identiteta i svjetonazorskih skupina, a ne u nečemu drugom.
Malo tko se nije upleo u ovaj diskurs i pridonio njegovu bujanju, pa i sâm autor, upravo. Ipak, ukazivanje i djelovanje na nešto, stremljenje ka promjeni svijesti i stvarnih odnosa nemoguće je bez uplitanja samoga aktera u odnose koje se želi osporiti, pa makar bilo riječ o pukim diskurzivnim radnjama. Jedino se postojeće strukture, tj. mreže u jednoj velikoj strukturi čine kao prikladan medij za rad u osvješćivanju nekih problema. Osvijestiti problem u ovom slučaju, dakako, znači vidjeti u pojavnosti klerofašističkih tendencija njihovu bit – truljenje kapitalizma i klasni antagonizam.
1,819 total views, 1 views today
