Piše: Miroslav Galić iz Banje Luke
Govoriti o protestima u Bosni i Hercegovini dok se po ukrajinskim trgovima još uvijek zbrajaju mrtvi, na kojima se još uvijek dime zgarišta i još uvijek nije izvjesno kojim pravcem će ta zemlja poći, čini se kao govoriti o nešto burnijoj pijanoj noći iza koje je ostao malo veći nered u sobi. Međutim upravo je Ukrajina primjer na kojem se vidi kuda može otići jedna duboko podijeljena zemlja u kojoj političke elite niti žele slušati glas naroda niti učiniti kompromis koji bi ljudima omogućio mir i normalan život dok pokušavaju riješiti međusobne nesuglasice.
Kao što je u ukrajinskim nemirima istok te zemlje bio miran i naizgled nedodirnut onim što se događa u ostalim krajevima, tako je i velik dio BiH za vrijeme trajanja protesta ostao za njih potpuno nezainteresiran. Dok su po Tuzli, Sarajevu i Zenici gorjele zgrade kantonalnih i državnih institucija, u Republici Srpskoj i hrvatskim kantonima stjecao se dojam da se sve to događa negdje daleko, u nekoj drugoj državi ili na nekom drugom kontinentu. Miting podrške građanima Tuzle održan u Banjoj Luci okupio je tek malo više ljudi nego što se okupi pješaka na semaforu na Trgu Krajine u vrijeme sata najživljeg prometa, a nije potrajao ni koliko taj sat, u Prijedoru je trajao još kraće, dok smo u Bijeljini vidjeli i kontramiting. I to je bilo sve. Više niti jednog, makar i simboličnog okupljanja nije bilo.
Međutim ja nisam jedan od onih koji bi se iščuđavali nad time što je izostala klasno-socijalna solidarnost u situaciji u kojoj su svi jednako ugnjetavani i u kojoj je takva vrsta solidarnosti neophodna poput vode i zraka. Sigurno nisam ni jedan od onih koji bi trubili o etnonacionalnim podjelama koje u startu sprječavaju pojavu te iste solidarnosti, pozivajući se na različite društvene teorije i plaho učevne teoretičare, ostajući u „uzvišenim“ i relativno sigurnim visinama akademskih rasprava i žongliranja apstraktnim pojmovima. Stvarnost je ono što ja vidim.
Bosna i Hercegovina nije nastala kao jedinstvena politička ideja oko čije je konkretizirane izvedbe potom došlo do sukoba, već je stvorena silom (ne)prilika, da bi se zaustavilo prolijevanje krvi izazvano nepostojanjem takve jedinstvene ideje. Pozivati se na solidarnost unutar okvira koji nikada nije bio izraz zajedničke političke volje naivno je, veoma naivno. Upravo je pokušaj da se jedna od triju političkih volja nametne drugim dvjema, a ne da se traži neki četvrti modus vivendi, i doveo do situacije u kojoj se nalazimo. Čak i kada govorimo o goloj egzistenciji koja po definiciji nadilazi svaki oblik etnonacionalne podjele, ne možemo sebi dozvoliti preskakanje nužnih koraka u procesu društveno-političkog razvoja i sazrijevanja. Osnovni je problem odsustvo socijalne solidarnosti unutar svake od triju već postojećih grupa, a ne odsustvo solidarnosti među grupama. Ne može se od djeteta tražiti da preskoči pubertet te odjednom odraste i postane formirana ličnost.
Zato su se protesti i dogodili tamo gdje su se dogodili – ondje gdje se stekao minimum uvjeta da se izraz ugnjetenosti i očaja mase kroz djelovanje pojavi kao klica zajedničke socijalne svijesti, gdje se gnjev mogao pretvoriti u politički kapital koji je konačno mogao postati djelatan i stvoriti makar temelj budućeg djelovanja. To su mjesto nužno bili kantoni s jednom etničkom većinom. Na taj je način osigurana jasna socijalna kohezija (kroz etnonacionalno) i stečen politički kapital kojim je oboreno pet kantonalnih vlada, stvoreni su plenumi kao zalog budućeg djelovanja, te je pokazano da je vrijeme u kojem je narod bio samo pasivni primatelj praznog političkog diskursa prošlo.
Da su započeli u Republici Srpskoj, slični protesti nipošto ne bi imali iste rezultate niti bi mogli u istoj mjeri ujediniti ljude, s obzirom na to da je prostor političkog djelovanja koji postoji unutar unitarizirane RS, bez srednjeg nivoa vlasti, manje širok. Stoga je i razumljiva šutnja ili prividna nezainteresiranost građana RS za događanja u Federaciji. Da bi došlo do socijalnog bunta u RS, potrebno je još malo vremena, ali daleko važnije – potrebno je da protesti u FBiH poluče opipljive rezultate i prerastu u artikuliranu političku snagu koja bi nastavila djelovati na daljnjoj socijalnoj koheziji i na taj način postala „virus“ koji bi zarazio druga dva naroda. Virus čijim bi se preboljevanjem stekli uvjeti za stupanje u dijalog triju sada potpuno socijalno svjesnih naroda bez posredovanja političkih elita i za konačno izgrađivanje, na stvarnosti i vlastitim potrebama zasnovane, jedinstvene političke ideje budućnosti Bosne i Hercegovine.
Ta ideja nužno mora biti rođena iz međusobnog dogovora i zasnovana na realnosti političkog stanja. Svaki histerični zahtjev za ustavnim promjenama ili „Dejtonom 2“, svaki diskurs koji proziva isključivo etničku podjelu kao glavnog krivca za stanje u zemlji može biti kontraproduktivan i dovesti do jačeg „zbijanja redova“ etničkih korpusa, čime bi se snaga narodnog bunta, pokazana u nedavnim protestima, mogla raspršiti u daljnjoj jalovoj raspravi o krivcima i pravednicima, žrtvama i počiniteljima, braniteljima i agresorima. Svaki je govor koji skreće s osnovnog problema – nezaposlenosti, korumpiranosti, otuđenosti vlasti od naroda, neodgovornosti i bahatosti sistema – i upliće se u bilo koju drugu priču kontraproduktivan.
Umjesto zahtjeva za krupnim promjenama, koji izazivaju dvojbe među narodima, neophodno je raditi na snažnijem povezivanju različitih grupa – radnika, nezaposlenih, studenata, penzionera itd. – na jačanju njihovih organizacija, na otuđivanju tih organizacija od institucija vlasti i na koordinaciji njihova djelovanja. Upravo su ovi protesti pokazali da su te i takve organizacije naviše zakazale, da su sindikati, savezi studenata i udruženja penzionera, ako nisu direktno podržali vlast, kao što je to bio slučaj u RS, svojom šutnjom i nedjelovanjem onemogućili postizanje znatno većeg političkog efekta nego što je to bio slučaj. Jer kad se protesti jednom utišaju, a plenumi građana rasplinu u bezbrojnim raspravama, potrebno je njima zarađeni politički kapital prenijeti u neki institucionalni okvir unutar kojeg bi mogao nastaviti djelovati.
Bunt protiv institucija sistema pokazao je da je se vrijeme trpljenja bliži kraju, ali rezultati tog bunta ne moraju nužno biti dugotrajni. Prevrat se mora izvršiti u odgovarajućim redovima, prvenstveno sindikalnim, i prestati očekivati da će se pukom smjenom kantonalne vlade ili donošenjem novog ustava na neki magičan način stvari posložiti i da će svi živjeti sretno zauvijek. Neophodno je priznati da smo i mi, a ne samo političari, načinili od ove zemlje Augijevu štalu, te prionuti na njezino čišćenje. Uzalud je čekati na Herakla.
_____________________________
Ovaj tekst prevela je i prilagodila hrvatskom standardnom jeziku Andrea Rendulić. Tekst na izvornom jeziku možete preuzeti ovdje: Miroslav Galić – Dijalektika budućnosti BiH
2,960 total views, 1 views today
ova debilna praksa usf-a da kroatizira tekstove koje pišu ljudi južnije od save je nešto neviđeno. a nije mi ni jasno kako autor pristaje na ovakve sulude uvjete objavljivanja s obzirom na sadržaj teksta koji govori o (ne)nadvladivim etničkim podjelama koje svoju legitimaciju traže i preko jezika.
Draga Astana,
“ova debilna praksa” uređena je Zakonom o elektroničkim medijima Republike Hrvatske čl. 3. koji nalaže da bilo koji pružatelj medijske usluge mora objavljivati na hrvatskom jeziku i latiničnom pismu osim ako se radi o poticanju narječja, problematiziranja neke manjine u RH i sl. u protivnom se podliježe kažnjavanju. Prije nego što toliko bezobrazno uperite svoj prst o USF i bilo koga unutar uredništva mogli bi prije razmislit o tome da postoje stvari koje su jače i od samog USF-a i da nisu sve odluke samo na njima već da postoje pravila i regulative koja se na žalost moraju poštovati sviđalo se to narodu ili ne. Vjerujte mi, nitko unutar uredništva se ne kupa od sreće što je zakon takav kakav jest i sama činjenica da se uz svaki tekst objavljuje i tekst na izvornom jeziku u privitku govori u prilog da se želi napraviti kompromis dviju strana. A ako ćemo o konkretnom prevladavanju nepremostivih etničkih/jezičnih zapreka vjerujem da će se većina složiti da se ono treba provoditi na puno višim instancama od jednog malog portala studenata filozofije čiji se krik vjerojatno jedva i čuje.