Od humanistike do barbaristike

Piše: Karlo Jurak

         Hoće li studenti koji studiraju u kombinaciji 3+2/4+1 (a čini se da je to još jedan od onih slučaja koji se opet tiču „tih filozofa”) morati produžavati godinu samo zbog nečijeg hira i/ili interesa zamaskiranoga u „tehnički” problem? Taj problem može poslužiti kao povod za osvrtanje na status društveno-humanističkih disciplina. Malo tko još nije opazio da se u zadnje vrijeme sustavno satiru društveno-humanističke discipline – kako direktno zakonskim odredbama, tako i indirektno proguravanjem raznoraznih pravila kojima se zaobilazno degradira humanistika, te stvaranjem negativnoga ozračja spram nje u društvu. Sama se od sebe nameću pitanja: zašto je tako, koje su posljedice toga, kakav je stav ispravno zauzeti i što uopće napraviti? Dijagnoze više nije tako teško postavljati, ali rješenja jest. Dijagnoze često nalažu (samo) slobodoumnije promišljanje, a rješenja ne dolaze uopće ili su previše općenita. Čini se da je za njih potreban kolektivan napor, a vezano uz ovaj problem i više nego igdje drugdje.

         Što bi u najopćenitijem smislu bila humanistika i je li ona uopće potrebna? Ovaj zadnji dio pitanja najčešće se u retoričkom obliku nameće kao argument za njezinu degradaciju, no razmotrimo pobliže stanje stvari. Za razliku od prirodnih znanosti, humanistika se bavi tzv. „ljudskim stvarima“ u najširem smislu, zahvaćajući razne dimenzije ljudskoga individualnoga i društvenoga života vrlo se često ispreplićući. S obzirom na to da ona ne crpi znanja koja se mogu primijeniti u „proizvodne svrhe“, lako postaje metom kritike političkih elita koje rade u interesu krupnoga kapitala. Međutim se čini da već ovdje iskrsavaju kontradikcije – kako humanistika nije „proizvodna“ ako je u stanju proizvesti cijeli jedan sloj nadgradnje (tzv. „kulturni kapital“, točnije „ideološki kapital“) koji može pomoći tim istim političkim elitama u službi kapitala da održe svoju vlast i postojanost dominantnoga diskursa? I nije li zapravo „dominantni diskurs“ tek konstrukt koji iziskuje utemeljenje i legitimaciju u području društveno-humanističkih disciplina? Čini se da je posrijedi nešto drugo u dominantnom odnosu spram humanistike – ono što nazivamo „dominantnim diskursom“ i što ima legitimnost u medijima i ostalim instancama koje su ga u stanju reproducirati, konstruirano je ili prije ili kao derivat ideja o čovjeku i društvu izvan okvira društveno-humanističkih disciplina. Drugim riječima, jedna banalna teza o „neproduktivnosti humanistike“ zapravo je proizvod jedne humanistike koja je previše zamaskirana svojim položajem da bi bilo jasno da izvodi i plasira premise koje graniče s onim filozofskima. Primjer za to neka bude takav stav mainstream ekonomistâ (takvih dosta susrećemo od vremena restauracije kapitalizma) o društveno-humanističkim disciplinama koje su „uteg na leđima onih koji doista proizvode“. U čemu je tu paradoks? Pa upravo u tome što je to rekao ekonomist koji je organski vezan uz jedan sloj društva i plasira u javni optjecaj ideje koje su svojevrsna „filozofija“, iako možda ni on sam nije toga svjestan. Dapače, riječ je o antropologiji homo economicusa koja bitno ima uporište u društveno-humanističkom području. I ponovno: zašto je dominantni diskurs usmjeren protiv humanistike ako je on sam stvoren u tom području, tj. zašto dolazi do takvog paradoksa? Dominantni diskurs očito više nema potrebu za legitimacijom u društveno-humanističkim disciplinama – on je to nadišao, osamostalio se, utjelovio se u perpetuiranju postojećih društvenih odnosa. Došlo je do situacije kada se humanistika suprotstavlja dominantnom diskursu, tj. gradi ili barem pokušava graditi jedno novo polje, novu potencijalnu hegemonijsku poziciju. Doista se i čini da jedina kritika statusa quo dolazi s društveno-humanističkoga polja i da se ona etablira u jednom takvom akademskom polju (progresivne su ideje, iako vrlo oskudne, dolazile od intelektualaca u tom području, a ne od onih u „razvikanim“ disciplinama poput prirodnih i tehničkih znanosti).

          Shodno tomu, napad na humanistiku ujedno je i napad na to malo progresivnih ideja i društvenu kritiku. Humanistika je našla u velikoj mjeri svoje mjesto u kritici društva, tj. postojećih društvenih odnosa kada je izgubila brojne druge pozicije (znanost je odbija kao svoju propedeutiku, dominantni diskursi već su se odavno utaborili na pozicijama moći, itd.). To je suština napada na humanistiku u vidu mjera štednji u tom području po neoliberalnom receptu. Da pojam kritike ne bi ostao toliko općenit, valja ga nijansirati. Akademsko polje i mjesta konkretne kulturne proizvodnje sve više pokazuju tendenciju ka kritici: zastupljenost određene nastavne građe u kurikulumima, film, književnost, kazalište… Ako i ne participiraju u kritici, onda barem postoji izvjesna opasnost od toga, a tako i opasnost od utjecaja na svijest ljudi. Na kraju krajeva, to i jest glavna zadaća društveno-humanističkih disciplina i intelektualaca, koje se teško može nazvati intelektualcima ako nisu angažirani (ako ne progovaraju o problemima i ne nude alternative).

          Da se ovo ne bi svelo na jednu vrstu „kritičkoga redukcionizma“, valja kazati kako humanistika iznjedruje i „kulturni kapital“ u vidu povijesnih, arheoloških, etnoloških, lingvističkih, književnoteorijskih i drugih istraživanja koja obuhvaćaju razne sfere „ljudskih stvari“ poput baštine davnih vremena, običaja starih naroda, jezikâ, estetskih formi i sadržaja, itd. Spoznajući to, ne nameće li se samo od sebe kategoričko odbijanje ekonomističkoga redukcionizma (koji je, kao što se vidi, inherentan neoliberalizmu, a ne marksizmu) koji ljudske djelatnosti dijeli na „produktivne“ i „neproduktivne“ u ekonomskom smislu? Ne bi li ljudske djelatnosti trebale biti nešto dalekosežnije i kompleksnije?

          Naravno da je u mnogočemu sama humanistika kriva – premalo dostignuća zadnjih godina, nepotizam, jalovost u intelektualnom smislu u obliku zatvaranja u „bjelokosne kule“, opskurne i marginalne teme, itd. Treba biti svjestan i toga da se ona vrlo lako povinovala općedruštvenoj atmosferi – kako aktivno, tako i pasivno. Apatični pojedinci, pojedinci bez perspektive i(li) jednostavno „neradnici“ pronalazili su svoje mjesto u tom području kao studenti svjesni kako „od toga nema kruha, ali eto“, a one koji su uspjeli živjeti od toga nije bilo previše briga za budućnost drugih, status humanistike, pa onda i za vlastito intelektualno poštenje.

           Unatoč svemu društveno-humanističke discipline ostale su zadnja linija borbe za širenje progresivnih ideja, kritiku i ponudu alternativa, što može i mora dovesti do općedruštvene legitimacije istih, stvaranje poveznice s političkom praksom i, najvažnije, s mnoštvom narodnih masa. Do toga je dosad dolazilo u nekim atomiziranim oblicima, ali dovoljno je da nositelji dominantnoga diskursa vide u tome prijetnju (sjetimo se samo parola poput „studenti, radnici i seljaci…“ i sl.). Što danas nama ostaje nego neprestana radnja na promjeni javnoga mnijenja o humanistici, neprestana borba za njezinu vjerodostojnost, za njezinu rehabilitaciju? Teško da ćemo sebi i drugima pomoći (a to je podudarno) ako odustanemo od toga te ako se pomirimo s „besperspektivnošću“ i degradacijom koja jedino može postati još jača. Time bi odmogli i samoj humanistici koja bar nosi potenciju aktivne i angažirane oblasti u vrijeme kada je egzistencija velikog dijela čovječanstva vrlo ugrožena. Prevladala bi i ostala jedino „barbaristika“ koju osjećamo, doživljavamo, slušamo, gledamo, trpimo, živimo, pa čak i (svjesno ili nesvjesno) reproduciramo.

3,003 total views, 2 views today