„O, sklopi usne, ne govori, ćuti…“

Napisao: Miroslav Galić iz Banje Luke

Iako bismo za cijelu regiju mogli reći da ju karakterizira kakofonija marketinško-politikantskog kokodakanja koja je u stanju zagušiti svaki glas koji pokušava artikulirati probleme društva na način koji nadilazi uobičajena pseudo-intelektualna dodvoravanja masama, ipak se tu i tamo probije pokoji glas i povede pokoja rasprava o stvarnim problemima društva. Osim u Bosni i Hercegovini.

U Bosni i Hercegovini postoje samo rasprave o ovlaštenjima entiteta, vitalnim nacionalnim interesima, o istoriji, historiji i povijesti, o ugroženosti, izdajnicima i patriotima… O svemu osim o sadašnjosti ili budućnosti. Na sve se energija smije trošiti osim na pokazivanje careve golotinje.

Bosna i Hercegovina suviše je mala i siromašna zemlja da bismo u njoj mogli govoriti o nezavisnim (ili barem vaninstitucionalnim) intelektualcima koji bi pitanja od stvarnog značaja mogli iznijeti pred oči javnosti, koji bi bez ustezanja i kalkuliranja, potpuno otvoreno mogli progovoriti o njima. O intelektualcima čija biografija nije na ovaj ili onaj način povezana sa sustavom kojeg kritiziraju; o intelektualcima koji imaju autoritet i osobni integritet koji bi im omogućavao takvu početnu poziciju.

Zato se, kada se spominje pojam „intelektualac“, uglavnom misli na sveučilišne profesore i suradnike, a njih nije malo. U Bosni i Hercegovini postoji osam javnih sveučilišta (i još bezbroj privatnih) te bi netko naivno mogao pomisliti da među tolikim „akademičarima“ mora postojati barem jedan dio onih dovoljno svjesnih vlastite društvene odgovornosti koju jedan tako dobro plaćen i siguran posao sa sobom povlači. Ali onaj koji bi to mislio bio bi i više nego naivan.

Javna sveučilišta u BiH samo su filijale ministarstava prosvjete i njihova jedina funkcija je simulacija istraživanja i visokog obrazovanja. To su udobna i izolirana mjesta na koja se šalju odani ideolozi da uživaju u neradu, zlatni kavezi u koje se smještaju potencijalni zviždači čija se šutnja kupuje više nego dobrom plaćom, na kojem važi pravilo „ja tebe vojvodo, ti mene serdare“. To su mjesta na kojima se pišu predizborni govori, opravdavaju postojeće ideologije i mjesta na kojima se dijeljenjem indeksa friziraju statistike nezaposlenih.

Sve je to javna tajna. Zato sveučilišta u javnosti nemaju nikakvu težinu. Sit gladnom ne vjeruje, ali ni gladan sitom. Iza naziva sveučilište krije se jedno veliko ništa. Možete tražiti koliko god želite, ali teško ćete naći stvarne rezultate iza milijuna uloženih u njihovo održavanje, osim ako rezultatom ne smatrate vojsku nezaposlenih s diplomom. I kako će onda netko tko je sastavni dio problema ukazivati na to da je i on sastavni dio problema? Kako od njega očekivati da progovori o vlastitoj šutnji i pristajanju na šutnju? Kako istovremeno jednom rukom pokazivati na carevu golotinju, a drugom pokrivati svoju?

Zato „intelektualci“ u Bosni i Hercegovini šute – da ne bi morali objašnjavati vlastitu golotinju; da ne bi morali preuzeti odgovornost ne samo za svoju dosadašnju šutnju, već i odgovornost za budućnost u kojoj bi od njih bilo traženo da stalno govore i podnose račune za izrečeno i učinjeno; da ne bi morali nešto zaista učiniti.

_________________________

Tekst je prevela i prilagodila hrvatskom standrardnom jeziku Leona Širac. Tekst na izvornom jeziku možete preuzeti ovdje: Miroslav Galić – Ćutanje

1,701 total views, 1 views today