Dr. sc. Drago Roksandić, red. prof.
Filozofski fakultet Sveučilišta u Zagrebu

Krajišnici i Hrvatsko-slavonska Vojna krajina 1848.: izazovi liberalizacije i neomilitarizacije

Iako vojnokrajiška dimenzija povijesti hrvatske 1848. godine ne izostaje u mnoštvu historiografskih istraživanja, njihova velika većina bavi se vojnokrajiškim fenomenima iz perspektiva banskohrvatskih epicentara. Jednim je to dijelom neupitno jer se i u hrvatskom slučaju “proljeće naroda” očitovalo u brojnim modernizacijskim i nacionalnointegracijskim fenomenima i procesima koji su svoje “sredotočje” tražili/nalazili izvan Hrvatsko-slavonske Vojne krajine – ponajviše u Zagrebu, u banskoj Hrvatskoj.

U proljeće 1848. godine – od imperijalnog proglašenja ustavnih sloboda pa sve do konstituiranja modernoga Hrvatskog sabora – krajišnici su ulazili u hrvatsku politiku kao građani, ali ne prestajući biti krajišnicima. Dakle, ostajali su imperijalni podanici ograničenih prava i, uvjetno, neograničenih obveza u imperijalnoj službi. Time su reformski fenomeni i procesi u Hrvatsko-slavonskoj Vojnoj krajini morali biti izrazito kontradiktorni i konvulzivni, očitujući se u širokom rasponu od težnji k restauraciji do težnji k radikalnoj dekonstrukciji vojnokrajiškog poretka.

Neovisno o tome što je legalistička lojalnost kako spram vladara tako (još više) spram hrvatskog bana bila najuočljiviji fenomen vojnokrajiške političke kulture, strukturna dekonstrukcija vojnokrajiškog poretka bila je nezaustavljiv proces već u tome razdoblju. Alternativni socijalni imaginariji i sociokulturne prakse mijenjale su krajišku svakodnevicu kako u Vojnoj krajini tako i na brojnim pohodima i bojištima širom Habsburške Monarhije od Italije do Ugarske, ali i u policijskim akcijama na civilnim područjima od Hrvatske nadalje. Povijesni je paradoks da su se vojnokrajiški liberalno emancipacijski procesi realizirali u uvjetima besprimjerne neomilitarizacije vojnokrajiškog sustava i krajišnika samih, k tome, u funkciji imperijalnih imperativa koji su bili inkompatibilni s obznanjenom civilnom konstitucijom.

Biografija

 Prof. dr. sc. Drago Roksandić (Petrinja, 12. I. 1948.) redovni je profesor u trajnom zvanju na Odsjeku za povijest Filozofskog fakulteta Sveučilišta u Zagrebu. Šef je Katedre za povijest Srednje i Jugoistočne Europe, voditelj modula Diplomskog studija ranoga novog vijeka te nositelj kolegija „Teorije i metode“ na Poslijediplomskom doktorskom studiju moderne i suvremene hrvatske povijesti.  Voditelj je projekta “Triplex Confinium” (utemeljenog 1996. godine).

God. 2000/2001. i 2001/2002. bio je pročelnik Odsjeka za povijest i predstojnik Zavoda za hrvatsku povijest Filozofskog fakulteta u Zagrebu. Sa svojim projektnim suradnicima, godine 2001., u Zavodu za hrvatsku povijest inicirao je stvaranje Centra za komparativnohistorijske studije, koji je 2007. god. postao fakultetska ustrojbena jedinica pod nazivom Centar za komparativnohistorijske i interkulturne studije.

Voditelj je  Programa “Desničini susreti” te predsjednik Inicijativnog odbora za programiranje Međunarodnoga sveučilišnog centra u Kuli Stojana Jankovića u Islamu Grčkom kod Zadra.

Bio je gost-predavač (visiting lecturer) na sveučilištu Yale u SAD 1990. godine. Od 1991/1992. do 1996/1997. godine bio je u različitim statusima istraživač u bečkom Institut für die Wissenschaften vom Menschen, pored ostalog s pokojnim Tonyjem Judtom i drugima jedan od utemeljitelja i voditelja istraživačkog projekta “Re-Thinking the Post-War History of Europe”. Od 1995/1996. do 2001/2002. godine bio je stalni gostujući profesor na Srednjoeuropskom sveučilištu (Central European University /CEU/) u Budimpešti. Po pozivu je kao predavač ili kao referent sudjelovao u radu nekih dvije stotine skupova u tridesetak zemalja.

(Vidjeti kompletnu biobibliografiju profesora Drage Roksandića do 2008. godine u: Hrvoje Petrić, „Živjeti Triplex Confinium (u povodu 60. godišnjice rođenja prof. dr. sc. Drage Roksandića“, Ekonomska i ekohistorija, vol. 4, br. 4, str. 151–231).

Both comments and pings are currently closed.