Dr. sc. Željko Holjevac, doc.
Filozofski fakultet Sveučilišta u Zagrebu
Povijesti krajiških pukovnija: domašaji i poticaji
Pisanju povijesti pojedinih pukovnija habsburške Vojne krajine u hrvatskim zemljama i izvan njih pristupilo se sredinom 19. stoljeća, kada se napunilo, ovisno o dinamici nastanka pojedinih pukovnija, stotinu godina njihova postojanja. Bilo je to u vrijeme kada je već pomalo anakrona Vojna krajina ulazila u završna desetljeća svoga dugog trajanja i kada je došlo na red svojevrsno vrednovanje vojničkih učinaka krajiških pukovnija kao sastavnice ukupne carsko-kraljevske austrijske vojske. Bilo je to svakako i u vrijeme kada su različiti oblici romantičarske “Vaterlandsliebe” upravljali ponašanjem većine ljudi i kreirali tendencije u kulturnome stvaralaštvu, a utjecali su i na ljudsku svakodnevicu. U Hrvatsko-slavonskoj Vojnoj krajini radilo se to, kako i priliči vojničkoj instituciji, organizirano i subordinirano: na temelju zapovijedi Glavnog zapovjedništva u Zagrebu od 7. ožujka 1845., dakle “po zadatku” (onako kako se u Vojnoj krajini manje-više činilo i sve ostalo). Tada je zagrebačka “General Commando” po intenciji from above, tj. po naputku Dvorskog ratnog vijeća (Hofkriegsrat) u Beču, naložila podređenim pukovnijskim zapovjedništvima da se pobrinu za prikupljanje potrebnih obavijesti, njihovu obradu i pisanje pukovnijskih povijesti. Rezultat je u svakoj krajiškoj pukovniji trebala biti “vlastita pukovnijska povijest, koja treba kronološkim redom, koliko je moguće točno, sadržavati sve događaje, što su se tijekom vremena zbili [u svezi] s pukovnijom kao vojnom postrojbom od njezina postanka”, kako se tim povodom izrazio zapovjednik Ogulinske pukovnije pukovnik Stefan Šupljikac von Vitez u pismu umirovljenome pukovniku Franji Holjevcu, zamolivši ga da svojim znanjima o vremenu prije Napoleonovih ratova, o čemu u tadašnjem ogulinskom pukovnijskom arhivu nije bilo nikakvih sačuvanih dokumenata, pomogne u pisanju povijesti te pukovnije.
Rad na pukovnijskim povijestima prepuštao se u pravilu upravnim satnicima, ljudima koji su kao čelne osobe upravnih odjela (Grenz-Verwaltung-Abtheilung) u svakoj pukovniji bili zaduženi za ekonomske, društvene i ostale “predmete” koji nisu ulazili u opseg pojma zapovijedanja ljudstvom u ratu i miru kao čisto vojničkoga posla (u užem smislu te riječi). Oni su toj zadaći pristupili onako kako su najbolje znali i umjeli: pojedinci vičniji peru bili su izdašniji u svojim zapažanjima, dok su se ostali pretežno zadovoljavali razmjerno površnijim eksplikacijama. Pisali su na njemačkom jeziku, službenom jeziku u Vojnoj krajini. Oslanjali su se na vlastite uvide i raspoložive dokumente koji su im se našli pri ruci, a pri sastavljanju pojedinih dijelova svojih knjiga koristili su se i različitim podacima iz druge ruke, ponekad ih i doslovno preuzimajući. Samo pri iznošenju činjenica vezanih uz vrijeme kada su neposredno bili u službi pukovnije kao upravni satnici, njihova se autorska izvornost može smatrati potpunom i autentičnom. Težište je njihova stvaralačkog napora bilo usmjereno prema opisivanju uistinu brojnih ratnih pohoda u kojima su sudjelovale krajiške pukovnije, budući da je tijekom druge polovice 18. i prve polovice 19. stoljeća jedva i bilo desetljeća u kojem one nisu morale odlaziti nekamo na bojište. Pored toga, iako u drugome planu i u sjeni dominantne vojne komponente, u zapisima koji su potekli iz pera krajiških upravnih satnika ima i različitih narativnih i statističkih obavijesti i o drugim segmentima ljudske stvarnosti, kao što su poljoprivreda, obrt i trgovina, promet i veze, vjere i crkve, školstvo, prirodne osobitosti, kulturno-povijesne znamenitosti itd. Neki su zapisi ukoričeni i tiskani kao knjige, a ostali koji su do danas preživjeli sačuvani su u jednoj ili više rukopisnih inačica. Tako su npr. u karlovačkom dijelu Vojne krajine tiskane povijesti Ogulinske i Otočke pukovnije, dok je povijest Slunjske pukovnije sačuvana u Zbirci rukopisa Hrvatskog državnog arhiva u Zagrebu, jednako kao i povijest Ličke pukovnije (postoji čak nekoliko dovršenih i nedovršenih verzija povijesti te pukovnije s potpisima različitih autora). U usporedbi s “linijskim” pukovnijama, tj. redovnim postrojbama carsko-kraljevske vojske, čije su povijesti većim dijelom tiskane, neke i u više različitih izdanja (ponajbolji uvid u to pruža knjižnica Ratnog arhiva u Beču), krajiške su pukovnije svojim povijestima skromno zastupljene u kontekstu te vojske kao cjeline, a njihove su povijesti samo manjim dijelom ugledale svjetlo dana.
S obzirom na vrijeme u kojem su nastale, povijesti krajiških pukovnija, u mjeri u kojoj ih ima, predstavljaju danas vrijedan povijesni izvor, i to podjednako one koje nisu objavljene kao i one koje su objavljene. Štoviše, ove druge su i danas, stoljeće i pol kasnije, najčešće jedina ili gotovo jedina priručna “literatura” o povijesti pojedinih krajiških pukovnija, iako svojedobno nisu nastale kao plod rada povjesničara niti mogu dati odgovor na mnoga pitanja koja ljudi iz struke danas mogu postaviti. Svjedoci smo u novije vrijeme oživljavanja interesa za povijesti krajiških pukovnija: neke se prevode s njemačkoga i ponovno objavljuju na hrvatskome jeziku, neki se rukopisi sustavno priređuju za tisak, a neka djela služe i kao pažnje vrijedan poticaj za nova istraživanja koja nužno moraju biti znanstveno utemeljena i oslonjena na arhivsko i drugo gradivo. Fascinantno obimno i silno fragmentarno u isto vrijeme, to je gradivo takvo da za pojedina pitanja nudi sjajne mogućnosti detaljne obrade, dok za druga jedva ostavlja prostor za osnovnu orijentaciju. Pritom su sačuvani primarni fondovi nastali djelovanjem krajiških pukovnija vrlo često krajnje oskudni, dok su neki važni sekundarni fondovi poput npr. fonda Dvorskog ratnog vijeća u Beču u stoljetnome kontinuitetu gotovo nesavladivi za istraživača koji se danas kao pojedinac želi okušati u pisanju povijesti krajiških pukovnija kao sinteza ili u izradi ambicioznije specijalističke rasprave o pojedinim aspektima njihove prošlosti sa znanstvenoga stajališta. U jednom i u drugom slučaju, poznavanje njemačkoga jezika i njemačkoga pisma je nužno, posla ima više nego dovoljno, ali je i profesionalni izazov utoliko na različite načine višestruko primamljiv.
Biobibliografija
Željko Holjevac rođen je 15. prosinca 1973. u Brinju. Osnovnu je školu polazio u rodnom mjestu, a gimnaziju u Otočcu i Senju. Akademski stupanj doktora povijesnih znanosti stekao je 2006. na Filozofskom fakultetu Sveučilišta u Zagrebu. Bio je asistent u Institutu društvenih znanosti “Ivo Pilar” u Zagrebu. Od 2007. zaposlen je kao docent na Odsjeku za povijest Filozofskog fakulteta u Zagrebu. Predavao je na Hrvatskim studijima i Učiteljskom fakultetu Sveučilišta u Zagrebu, a jedan semestar i na Filozofskom fakultetu Sveučilišta u Splitu. Istraživački je više puta boravio u inozemstvu, najviše u arhivima i knjižnicama u Beču i Budimpešti. Predsjednik je Društva za hrvatsku povjesnicu i Državnog povjerenstva za natjecanje učenica i učenika osnovnih i srednjih škola iz povijesti, a kao vanjski suradnik vodi Područni centar Instituta društvenih znanosti “Ivo Pilar” u Gospiću. Bavi se pretežno Vojnom krajinom i gradišćanskim Hrvatima, hrvatsko-mađarskim odnosima i različitim srodnim temama s težištem na modernom i suvremenom razdoblju. Sudjelovao je dosad s priopćenjima na više međunarodnih i domaćih znanstvenih skupova, konferencija, kongresa, simpozija, seminara, kolokvija, tribina i okruglih stolova. Kao autor ili suautor objavio je pet znanstvenih i jednu popularnu knjigu, više znanstvenih radova i stručnih priloga u domaćim i inozemnim časopisima i zbornicima, te udžbenik povijesti za sedmi razred osnovne škole i treći razred gimnazije. Uredio je i dva zbornika radova, od čega jedan u dvije knjige.
Izbor iz bibliografije:
Gospić u Vojnoj krajini (1689. – 1712. – 1881.). Prilog slici gospićke prošlosti. Hrvatski zemljopis. Zagreb, 2002.
Brinjsko-lički ustanak 1746. godine. Meridijani. Samobor, 2004.
Ivan Dominik Vukasović. Zemljopisni i povijesni novi opis Karlovačkog generalata u Kraljevini Hrvatskoj (1777.). Državni arhiv. Gospić, 2005. (priredio Željko Holjevac)
Gradišćanski Hrvati u Mađarskoj i Hrvati u Slovačkoj. Analiza hrvatskih naselja u zapadnoj Mađarskoj i Slovačkoj. Croatica. Zagreb – Budapest – Bratislava, 2006. (u koautorstvu s Tomislavom Jelićem)
Hrvatsko-slavonska Vojna krajina i Hrvati pod vlašću Osmanskoga Carstva u ranome novom vijeku. 2. svezak Hrvatske povijesti u ranome novom vijeku. Barbat & Leykam International. Zagreb, 2007. (u koautorstvu s Nenadom Moačaninom)
Gackom kroz povijest. Hrvatski radio Otočac. Otočac, 2009.
Ogulinska pukovnija (1746.-1873.). Polazišta. Matica hrvatska. Ogulin, 2012. (u tisku)
