Novosti

Dr. sc. Drago Roksandić, red. prof.
Filozofski fakultet Sveučilišta u Zagrebu

Krajišnici i Hrvatsko-slavonska Vojna krajina 1848.: izazovi liberalizacije i neomilitarizacije (više…)

Mr. sc. Marina Bregovac Pisk
Hrvatski povijesni muzej, Zagreb

Ban Josip Jelačić i njegovi serežani u likovnim djelima vezanim uz 1848. i 1849. godinu (primjeri iz Zbirke slika i grafika Hrvatskog povijesnog muzeja)

Burna zbivanja u Austriji i Ugarskoj tijekom 1848. i 1849. godine ostala su zahvaljujući napretku nove tehnike, litografije, gotovo trenutno zabilježena na nizu grafičkih listova. Ban Josip Jelačić koji je upravo godine 1848. uveden u bansku čast bio je predmetom velikog zanimanja brojnih umjetnika, od školovanih do gotovo potpunih amatera. Na brojnim grafičkim listovima prikazivan je u različitim odorama (kao ugarski konjanički general, visoki časnik austrijske vojske, hrvatski ban u tzv. instalacionoj odori). Veliku pozornost izazivale su i bitke u kojima se borio kao i postrojbe kojima je zapovijedao, među kojima su se naročito isticali njegovi vjerni pratioci serežani. Za vrijeme opsade i neposredno nakon pada Beča tiskan je niz listova na kojima su prikazani u borbama u gradu, ili pak kako mirno provode dane u njihovom logoru. Britkim su ih jezikom dotakle i bečke karikature tiskane u tom razdoblju. Bogat fond Zbirke slika i grafika Hrvatskog povijesnog muzeja vrijedan je izvor kako likovnih tako i dokumentarnih podataka vezanih uz početak banovanja i ratni put Jelačića u dvije godine koje su potresle austrijsko prijestolje i uzburkale krunske zemlje; ovom prilikom bit će kronološki predstavljena najzanimljivija likovna djela (slike i grafike) nastala u tom razdoblju – listovi Carla Goebela, Josefa Heickea, Ferenca Kollarža, Franza Xavera Zaldera, Anastasa Jovanovića i drugih kao i djela Franza Schrotzberga i Josefa Kriehubera koja su poslužila kao predlošci drugim umjetnicima.

Biobibliografija

Marina Bregovac Pisk, rođena 1956. godine u Zagrebu. Na Filozofskom fakultetu u Zagrebu diplomirala je godine 1979. povijest umjetnosti kao glavni i engleski jezik kao drugi predmet. Magistrirala je 2003. godine na Odsjeku za povijest umjetnosti Filozofskog fakulteta u Zagrebu, s temom Grafički listovi 1848-1849. godine (mentor dr. sc. Zvonko Maković). Od 1982. godine radi u Povijesnom muzeju Hrvatske (danas Hrvatskom povijesnom muzeju) kao kustos Zbirke slika, grafika i skulptura nastalih u razdoblju do početka 20. stoljeća. Stručno i znanstveno obrađuje Zbirku, sudjeluje u odabiru i katalogiziranju predmeta za povijesne izložbe koje Muzej redovito priređuje (npr. Znamenja vlasti i časti u Hrvatskoj u 19. stoljeću, Godina 1848. u Hrvatskoj i druge). Autorica je dva muzejska kataloga zbirki, te nekoliko kataloga povremenih izložaba.

Izbor iz bibliografije:

“Ivan Kukuljević Sakcinski – sakupljač umjetnina.” u: Muzeologija. Br. 32. Muzejski dokumentacijski centar. Zagreb, 1995., 14-22.

“Zbirka slika unutar Narodnoga muzeja nekad i danas u Hrvatskom povijesnom muzeju.” u: Zbornik radova sa znanstvenog skupa Naš Museum. Zagreb, 1998., 85-92.

Zbivanja 1848.-1849. na grafikama. (Katalog dijela muzejske zbirke grafika). Hrvatski povijesni muzej. Zagreb, 2000.

Život u palači. (Izložba i vodič Hrvatskog povijesnog muzeja). Hrvatski povijesni muzej. Zagreb, 2004.

“Josip Jelačić u grafikama suvremenika.” u: KAJ. Časopis za književnost, umjetnost, kulturu. Br. 1-2. God. XXXIX. Zagreb, 2006., 75-92.

Portreti u Zbirci grafika Hrvatskog povijesnog muzeja. (Katalog dijela muzejske zbirke grafika). Hrvatski povijesni muzej. Zagreb, 2009.

Mag. Jovan Pešalj
Filozofski fakultet Univerziteta u Beogradu

Najimpresivnija granica centralne Evrope. Habzburška granica prema Osmanskom carstvu 1739-1791.

Nakon Karlovačkog (1699) i Požarevačkog mira (1718) Habzburška monarhija i Osmansko carstvo su se od neprijatelja pretvorili u dobre susede. Ova promena se odrazila i na Vojnu krajinu. Beč je počeo da koristi krajiške trupe na dalekim evropskim ratištima, gde su dale veliki doprinos habzburškoj vojnoj istoriji. Promena u habzburško-osmanskim odnosima je takođe preobrazila prirodu habzburške granice prema Osmanskom carstvu. Precizno definisana i obeležena granična linija je zamenila pojas «ničije zemlje» gde je i u periodima mira tinjao sukob niskog intenziteta. Od toga trenutka na dalje, podanici sa obe strane su u budućnosti imali da budu dobri susedi, da uživaju u miru i bezbednosti i da pravedno koriste zajedničke granične resurse. Oba carstva su se iskreno posvetila ovom procesu.

Predavanje želi da skrene pažnju na mnoge moderne karakteristike ove granice, koje su u drugim krajevima Evrope zaživele tek decenijama kasnije. Tako je nova granična linija sledila vojnostrateške zahteve i «prirodne granice», zanemarujući istorijske međe pokrajina i poseda. Posle mletačko-osmanske granice, to je izgleda bila prva precizno povučena i obeležena državna granična linija u Evropi. U odnosu na Venecijance, Habzburgovci su uspeli da od granice stvore daleko efikasnije sredstvo za nadzor i kontrolu migracija. Posebno je značajan u tom pogledu bio stalni sanitarni kordon, zdravstvena institucija bez premca u istoriji Evrope, koja se protezala 2000 km od Jadranskog mora do Ukrajine.

Ove karakteristike su došle do posebnog izražaja posle Beogradskog mira (1739), kada se granična linija stabilizovala na velikim rekama, te će težište predavanja biti na ovom periodu. Nove funkcije granice su značile i nove dužnosti za krajišnike, koje nisu uvek lako podnosili. S druge strane, sveobuhvatni i razrađeni sistem kontrole je dosta uticao na razvoj putnih isprava, identifikacije i imigracione politike u centralnoj Evropi.

Biobibliografija

9/2002. diplomirani istoričar, Filozofski fakultet, Univerzitet u Beogradu. 2003.-2004. vojni rok. Od 3/2005. asistent na Odeljenju za istoriju Filozofskog fakulteta u Beogradu. 3/2008. magistar istrorijskih nauka, Filozofski Fakultet, Univerzitet u Beogradu (Jugoistočna politika Austrije 1699-1718. Magistarski rad odbranjen 26. 2008. na Univerzitetu u Beogradu). Od 5/2009. doktorsko istraživanje Habzburško-osmanska granica i kontrola horizontalne mobilnosti, 1739.-1791., Univerzitet u Beogradu. 02/2010.-05/2010., 8/2010., 8/2011. boravak i istraživanje na Institutu za istoriju Univerziteta u Beču. Stipendija Saveznog ministarstva nauke Republike Austrije

Izbor iz bibliografije:

“Između vrača i lekara: obeležja zdravstvene kulture.” u: Fotić, A. (ur.). Privatni život u srpskim zemljama u osvit modernog doba. Clio. Beograd, 2005., 475-504.

Istorijski izveštaj o Požarevačkom miru Vendramina Bjankija. Narodni muzej Požarevac. Požarevac, 2008. (komentari)

“Early Eighteenth Century Peacekeeping: How Habsburgs and Ottomans Resolved Several Border Disputes after Carlowitz.” u: Mitev, P.  – Parvev, I. – Baramova, M. – Racheva V. (ur.). Empires and Peninsulas Southeastern Europe between Carlowitz and the Peace of Adrianople, 1699-1829. Lit Verlag.Berlin, 2010., 29-42.

“Nadzor i kontrola stranaca u 18. veku: slučaj Habzburške monarhije.” u: Beogradski istorijski glasnik. 2. Beograd, 2011., 177-190.

The Peace of Passarowitz 1718. Central European Studies, West Lafayette, IN: Purdue University Press. 2011. (uredio zajedno sa Charlesom Ingraom i Nikolom Samardžićem) “Making a Prosperous Peace. Habsburg Diplomacy and Economic Policy at Passarowitz.” u: Ingrao, Charles – Samardžić, Nikola – Pešalj, Jovan (ur.). The Peace of Passarowitz 1718.West Lafayette,IN:PurdueUniversity Press. 2011., 141-157.

Sanja Lazanin

Institut za migracije i narodnosti, Zagreb

Visoko plemstvo u habsburškim vojnokrajiškim reformama u 18. stoljeću

Uloga visokog plemstva porijeklom iz raznih krajeva Europe u habsburškoj službi na prostoru Hrvatsko-slavonske vojne krajine elaborirana je u nizu radova vojnokrajiške historiografije. U svom izlaganju usredotočit ću se, s jedne strane, na ulogu, sastav i porijeklo plemića koji su imali važne zapovjedne (kako vojne tako i administrativne) funkcije u Vojnoj krajini. S druge strane, pozornost će biti usmjerena na njihove staleške pozicije u državnoj politici, odnosno, u vođenju vojnokrajiških poslova, napose na njihovu formalno-pravnu ulogu i utjecaj. Kraj 17. stoljeća, a osobito 18. stoljeće, predstavljaju u povijesti Vojne krajine razdoblje njezine transformacije kako u prostornom tako i u funkcionalno-organizacijskom smislu. Nastojanja oko preuređenja te institucije očitovala su se u brojnim reformama čiji su predlagači i nositelji potjecali iz krugova visokog plemstva. Upravo se u tom razdoblju može uočiti promjena u načinu upravljanja Vojnom krajinom te promjena uloge unutrašnjoaustrijskog i drugog plemstva u habsburškoj službi. Staleški sustav upravljanja Vojnom krajinom postupno je zamijenjen centraliziranom upravom moderne države, utemeljenom u prosvjetiteljskim reformama. U priopćenju će navedeni problemi biti konkretizirani na razini personalizacije pojedinih plemića iz obitelji Carafa, Rabatta, Khevenhüller, Hildburghausen i drugih. Na temelju pisanih izvora naglasit će se dva aspekta djelovanja visokog plemstva u Vojnoj krajini: prvo, kako su shvaćali svrhu Vojne krajine i u kojoj je mjeri njihovo reformsko djelovanje bilo u funkciji habsburškoga strateškog plana pretvaranja u europsku silu, i drugo, kako se taj plan odražavao na njihov stav prema vojnokrajiškom stanovništvu osobito vojnicima krajišnicima.

Biobibliografija

Sanja Lazanin rođena je 1970. u Vinkovcima. Na Filozofskom fakultetu Sveučilišta u Zagrebu diplomirala njemački jezik i književnost i povijest. Na istom fakultetu 2002. obranila magistarski rad s temom iz hrvatske vojnokrajiške povijesti ranoga novog vijeka. Doktorsku disertaciju iz komparativne urbane historije obranila 2006. Od 1998. radi u Institutu za migracije i narodnosti u Zagrebu. Kraće vrijeme boravila u Grazu (1998. i 1999.) na stručnom usavršavanju. Bavi se temama iz hrvatske povijesti ranoga novog vijeka (vojnokrajiška povijest, egohistorija, stereotipi, urbana historija, etničke teme) i njemačkom paleografijom. Sudjelovala na više znanstvenih skupova u Hrvatskoj i inozemstvu. Objavila knjigu (Priručnik iz njemačke paleografije, Zagreb, 2004). Od 2000. članica uredništva znanstvenog časopisa Migracijske i etničke teme, a od 2009. glavna urednica istog časopisa. Kao vanjska suradnica sudjeluje u izvođenju dodiplomske i poslijediplomske nastave na Filozofskom fakulteta Sveučilišta u Zagrebu.

Izbor iz bibliografije:

“J. W. Valvasor and J. Rabatta on the Croatian Military Border in 1689 and 1719. Stereotypes and mentality in the Triple Frontier comparative perspectives.” u: Roksandić, Drago (ur.). Microhistory of the Triplex Confinium. Intarenational Project. Conference Papers. Budapest,  1998., 89-110. (u koautorstvu s Dragom Roksandićem)

“Jedno viđenje hrvatske povijesti i narodnosti krajem 18. stoljeća.” u: Heršak, Emil (ur.). Etničnost i povijest. Zagreb, 1999., 149-161.

“Habsburg Military Conscription and Changing Realities of  the Triplex Confinium (16^th – 18^th Centuries).” u: Roksandić, Drago –  Štefanec, Nataša (ur.). Constructing Border Societies on the Triplex Confinium. Budapest, 2000., str. 91-117. (u koautorstvu s Natašom Štefanec)

“Granice u Europi.” u: Mežnarić, Silva (ur.) Etničnost i stabilnost u 21. stoljeću. Zagreb, 2002., 103-130. (u koautorstvu s Emilom Heršakom)

“Grof Josip Rabatta i slika hrvatskih krajišnika (kraj 17. i početak 18. stoljeća).” u: Migracijske i etničke teme. God. 19. Br. 4. Zagreb, 2003., 413-432.

Priručnik iz njemačke paleografije. Tipex. Zagreb, 2004.

“Stanovništvo Vinkovaca i Vukovara u razdoblju njihova oblikovanja u urbane cjeline: kraj 18. i početak 19. stoljeća.” u: Migracijske i etničke teme. God. 23. Br. 3. Zagreb, 2007., 225-249.

“Etničke i konfesionalne skupine u istočnoj Slavoniji i zapadnom Srijemu u 18. i početkom 19. stoljeća.” u: Razprave in gradivo. Br. 56-57. 2008., 190-211.

“Nastanak modernih gradova – Vinkovci i Vukovar.” u: Biškupić, Božo (gl. ur.). Slavonija, Baranja i Srijem. Vrela europske civilizacije. Sv. 1. Ministarstvo kulture Republike Hrvatske i Galerija Klovićevi dvori. Zagreb, 2009., 365-372.

Dr. sc. Željko Holjevac, doc.

Filozofski fakultet Sveučilišta u Zagrebu

Povijesti krajiških pukovnija: domašaji i poticaji

Pisanju povijesti pojedinih pukovnija habsburške Vojne krajine u hrvatskim zemljama i izvan njih pristupilo se sredinom 19. stoljeća, kada se napunilo, ovisno o dinamici nastanka pojedinih pukovnija, stotinu godina njihova postojanja. Bilo je to u vrijeme kada je već pomalo anakrona Vojna krajina ulazila u završna desetljeća svoga dugog trajanja i kada je došlo na red svojevrsno vrednovanje vojničkih učinaka krajiških pukovnija kao sastavnice ukupne carsko-kraljevske austrijske vojske. Bilo je to svakako i u vrijeme kada su različiti oblici romantičarske “Vaterlandsliebe” upravljali ponašanjem većine ljudi i kreirali tendencije u kulturnome stvaralaštvu, a utjecali su i na ljudsku svakodnevicu. U Hrvatsko-slavonskoj Vojnoj krajini radilo se to, kako i priliči vojničkoj instituciji, organizirano i subordinirano: na temelju zapovijedi Glavnog zapovjedništva u Zagrebu od 7. ožujka 1845., dakle “po zadatku” (onako kako se u Vojnoj krajini manje-više činilo i sve ostalo). Tada je zagrebačka “General Commando” po intenciji from above, tj. po naputku Dvorskog ratnog vijeća (Hofkriegsrat) u Beču, naložila podređenim pukovnijskim zapovjedništvima da se pobrinu za prikupljanje potrebnih obavijesti, njihovu obradu i pisanje pukovnijskih povijesti. Rezultat je u svakoj krajiškoj pukovniji trebala biti “vlastita pukovnijska povijest, koja treba kronološkim redom, koliko je moguće točno, sadržavati sve događaje, što su se tijekom vremena zbili [u svezi] s pukovnijom kao vojnom postrojbom od njezina postanka”,  kako se tim povodom izrazio zapovjednik Ogulinske pukovnije pukovnik Stefan Šupljikac von Vitez u pismu umirovljenome pukovniku Franji Holjevcu, zamolivši ga da svojim znanjima o vremenu prije Napoleonovih ratova, o čemu u tadašnjem ogulinskom pukovnijskom arhivu nije bilo nikakvih sačuvanih dokumenata, pomogne u pisanju povijesti te pukovnije.

Rad na pukovnijskim povijestima prepuštao se u pravilu upravnim satnicima, ljudima koji su kao čelne osobe upravnih odjela (Grenz-Verwaltung-Abtheilung) u svakoj pukovniji bili zaduženi za ekonomske, društvene i ostale “predmete” koji nisu ulazili u opseg pojma zapovijedanja ljudstvom u ratu i miru kao čisto vojničkoga posla (u užem smislu te riječi). Oni su toj zadaći pristupili onako kako su najbolje znali i umjeli: pojedinci vičniji peru bili su izdašniji u svojim zapažanjima, dok su se ostali pretežno zadovoljavali razmjerno površnijim eksplikacijama. Pisali su na njemačkom jeziku, službenom jeziku u Vojnoj krajini. Oslanjali su se na vlastite uvide i raspoložive dokumente koji su im se našli pri ruci, a pri sastavljanju pojedinih dijelova svojih knjiga koristili su se i različitim podacima iz druge ruke, ponekad ih i doslovno preuzimajući. Samo pri iznošenju činjenica vezanih uz vrijeme kada su neposredno bili u službi pukovnije kao upravni satnici, njihova se autorska izvornost može smatrati potpunom i autentičnom. Težište je njihova stvaralačkog napora bilo usmjereno prema opisivanju uistinu brojnih ratnih pohoda u kojima su sudjelovale krajiške pukovnije, budući da je tijekom druge polovice 18. i prve polovice 19. stoljeća jedva i bilo desetljeća u kojem one nisu morale odlaziti nekamo na bojište. Pored toga, iako u drugome planu i u sjeni dominantne vojne komponente, u zapisima koji su potekli iz pera krajiških upravnih satnika ima i različitih narativnih i statističkih obavijesti i o drugim segmentima ljudske stvarnosti, kao što su poljoprivreda, obrt i trgovina, promet i veze, vjere i crkve, školstvo, prirodne osobitosti, kulturno-povijesne znamenitosti itd. Neki su zapisi ukoričeni i tiskani kao knjige, a ostali koji su do danas preživjeli sačuvani su u jednoj ili više rukopisnih inačica. Tako su npr. u karlovačkom dijelu Vojne krajine tiskane povijesti Ogulinske i Otočke pukovnije, dok je povijest Slunjske pukovnije sačuvana u Zbirci rukopisa Hrvatskog državnog arhiva u Zagrebu, jednako kao i povijest Ličke pukovnije (postoji čak nekoliko dovršenih i nedovršenih verzija povijesti te pukovnije s potpisima različitih autora). U usporedbi s “linijskim” pukovnijama, tj. redovnim postrojbama carsko-kraljevske vojske, čije su povijesti većim dijelom tiskane, neke i u više različitih izdanja (ponajbolji uvid u to pruža knjižnica Ratnog arhiva u Beču), krajiške su pukovnije svojim povijestima skromno zastupljene u kontekstu te vojske kao cjeline, a njihove su povijesti samo manjim dijelom ugledale svjetlo dana.

S obzirom na vrijeme u kojem su nastale, povijesti krajiških pukovnija, u mjeri u kojoj ih ima, predstavljaju danas vrijedan povijesni izvor, i to podjednako one koje nisu objavljene kao i one koje su objavljene. Štoviše, ove druge su i danas, stoljeće i pol kasnije, najčešće jedina ili gotovo jedina priručna “literatura” o povijesti pojedinih krajiških pukovnija, iako svojedobno nisu nastale kao plod rada povjesničara niti mogu dati odgovor na mnoga pitanja koja ljudi iz struke danas mogu postaviti. Svjedoci smo u novije vrijeme oživljavanja interesa za povijesti krajiških pukovnija: neke se prevode s njemačkoga i ponovno objavljuju na hrvatskome jeziku, neki se rukopisi sustavno priređuju za tisak, a neka djela služe i kao pažnje vrijedan poticaj za nova istraživanja koja nužno moraju biti znanstveno utemeljena i oslonjena na arhivsko i drugo gradivo. Fascinantno obimno i silno fragmentarno u isto vrijeme, to je gradivo takvo da za pojedina pitanja nudi sjajne mogućnosti detaljne obrade, dok za druga jedva ostavlja prostor za osnovnu orijentaciju. Pritom su sačuvani primarni fondovi nastali djelovanjem krajiških pukovnija vrlo često krajnje oskudni, dok su neki važni sekundarni fondovi poput npr. fonda Dvorskog ratnog vijeća u Beču u stoljetnome kontinuitetu gotovo nesavladivi za istraživača koji se danas kao pojedinac želi okušati u pisanju povijesti krajiških pukovnija kao sinteza ili u izradi ambicioznije specijalističke rasprave o pojedinim aspektima njihove prošlosti sa znanstvenoga stajališta. U jednom i u drugom slučaju, poznavanje njemačkoga jezika i njemačkoga pisma je nužno, posla ima više nego dovoljno, ali je i profesionalni izazov utoliko na različite načine višestruko primamljiv.

Biobibliografija

Željko Holjevac rođen je 15. prosinca 1973. u Brinju. Osnovnu je školu polazio u rodnom mjestu, a gimnaziju u Otočcu i Senju. Akademski stupanj doktora povijesnih znanosti stekao je 2006. na Filozofskom fakultetu Sveučilišta u Zagrebu. Bio je asistent u Institutu društvenih znanosti “Ivo Pilar” u Zagrebu. Od 2007. zaposlen je kao docent na Odsjeku za povijest Filozofskog fakulteta u Zagrebu. Predavao je na Hrvatskim studijima i Učiteljskom fakultetu Sveučilišta u Zagrebu, a jedan semestar i na Filozofskom fakultetu Sveučilišta u Splitu. Istraživački je više puta boravio u inozemstvu, najviše u arhivima i knjižnicama u Beču i Budimpešti. Predsjednik je Društva za hrvatsku povjesnicu i Državnog povjerenstva za natjecanje učenica i učenika osnovnih i srednjih škola iz povijesti, a kao vanjski suradnik vodi Područni centar Instituta društvenih znanosti “Ivo Pilar” u Gospiću. Bavi se pretežno Vojnom krajinom i gradišćanskim Hrvatima, hrvatsko-mađarskim odnosima i različitim srodnim temama s težištem na modernom i suvremenom razdoblju. Sudjelovao je dosad s priopćenjima na više međunarodnih i domaćih znanstvenih skupova, konferencija, kongresa, simpozija, seminara, kolokvija, tribina i okruglih stolova. Kao autor ili suautor objavio je pet znanstvenih i jednu popularnu knjigu, više znanstvenih radova i stručnih priloga u domaćim i inozemnim časopisima i zbornicima, te udžbenik povijesti za sedmi razred osnovne škole i treći razred gimnazije. Uredio je i dva zbornika radova, od čega jedan u dvije knjige.

Izbor iz bibliografije:

Gospić u Vojnoj krajini (1689. – 1712. – 1881.). Prilog slici gospićke prošlosti. Hrvatski zemljopis. Zagreb, 2002.

Brinjsko-lički ustanak 1746. godine. Meridijani. Samobor, 2004.

Ivan Dominik Vukasović. Zemljopisni i povijesni novi opis Karlovačkog generalata u Kraljevini Hrvatskoj (1777.). Državni arhiv. Gospić, 2005. (priredio Željko Holjevac)

Gradišćanski Hrvati u Mađarskoj i Hrvati u Slovačkoj. Analiza hrvatskih naselja u zapadnoj Mađarskoj i Slovačkoj. Croatica. Zagreb – Budapest – Bratislava, 2006. (u koautorstvu s Tomislavom Jelićem)

Hrvatsko-slavonska Vojna krajina i Hrvati pod vlašću Osmanskoga Carstva u ranome novom vijeku. 2. svezak Hrvatske povijesti u ranome novom vijeku. Barbat & Leykam International. Zagreb, 2007. (u koautorstvu s Nenadom Moačaninom)

Gackom kroz povijest. Hrvatski radio Otočac. Otočac, 2009.

Ogulinska pukovnija (1746.-1873.). Polazišta. Matica hrvatska. Ogulin, 2012. (u tisku)

Dr. sc. Andrej Hozjan, doc.
Filozofska fakulteta, Univerza v Mariboru

Špijunaža i vojnopoštanska djelatnost na prostoru Slavonske vojne krajine tesjeverozapadne Hrvatske do ranog 17. stoljeća

V mnogih spisih in mnenjih o krajiškem protiturškem vojskovanju se je zmeraj zelo poudarjala potreba po dobro organiziranem špijoniranju kot enem od bistvenih elementov krajiškega boja. Naloge vzpostavljanja obveščevalne mreže na Slavonski VK so zmeraj imeli krajiški poveljniki. Ti so se pač znašli, kot so se mogli. Za špijone so največkrat nastavljali vlaške/uskoške in v nekaj primerih tudi hrvaške ljudi. Seveda si je tudi domače hrvaško plemstvo samo iskalo zaupne informacije in nastavljalo špione, npr. Zrinski. Brez njih bi bili pretežno nemško govoreči poveljniki popolnoma izgubljeni. V letih poveljnika Ivana Lenkovića so npr. vzpostavili očitno dobro delujoč sistem obveščanja in špijoniranja, ki pa je z njegovim odhodom močno upadel. Špijonski centri v osmanskem zaledju so bili mesta Požega, Pécs, Beograd in Osijek. Kontrašpijonažni ukrepi so bili neizprosni in okrutni, saj je razkrinkane špijone na obeh straneh čakala enaka kazen – kol ali utopitev.

Najpomembnejši del špijonaže so nedvomno bila denarna sredstva. Že v 40. in 50. letih se štajerski deželni poveljniki kot Luka Székelyi/Zekel, Jurij Wildenstein in drugi pritožujejo deželi tako zaradi nerednega izplačevanja špijonskega denarja kot tudi zaradi prenizkih vsot. Nemogoče je preveriti, kam je špijonski denar dejansko prihajal, ali v žepe samih poveljnikov ali pa so bile zahteve špijonov res tako visoke. Nekateri obveščevalci so očitno lahko zaslužili res lepe denarje, npr. špijon Dimitar Milovitić, ki je leta 1557 dobil 12 dukatov oziroma 21 goldinarjev plačila na mesec.

Vojnopoštna mreža je bila drugi obveščevalni korak dežele za pretok informacij z bojišč v Gradec in obratno. Osnovne organizacijske značilnosti deželne vojne pošte so bile preproste: v določenem kraju ali celo na bolj izpostavljeni lokaciji so deželni uradniki ali krajiški poveljniki našli posameznika, ki jim je s podpisom pogodbe jamčil za hiter prenos pošte od svoje postaje do obeh sosednjih postaj. Za čas od 1540 do 1608 je bilo možno po virih ugotoviti natanko 105 deželnih poštarjev in poštaric na liniji Gradec – Maribor – Ptuj – Varaždin in Zagreb. Iz Varaždina in Zagreba so pošto v Križevce prinašali redni poštni jezdeci. V Koprivnici je deželna vojnopoštna postaja zanesljivo delala v letih 1542 in 1543, pozneje pa ne več. Do Koprivnice in do drugih izpostavljenih utrdb v Podravini so namreč pošto iz Varaždina in nazaj zaradi nevarnosti prenašali  izključno sami vojaki. Od sredine stoletja naprej so stalne deželne poštne postaje na slavonskih tleh bile: Sv. Križ Začretje (ukinjena sredi 70. let), Lepoglava – pozneje preseljena v Druškovec in nato v Krapino, Zagreb, pod Lipo (? nad Zagrebom) – pozneje preseljena v Gornjo Bistro, in Varaždin.

Tudi tu so glavno vlogo igrala sredstva. Plačilna osnova ni bil izvajalec – človek, temveč poštni konj, podobno kot pri najemniškem vojaku – konjeniku. Poštno službo na slavonskih postajah so običajno izročali ljudem s krajine, znanim vojakom, nižjim plemičem ali meščanom. Najbolj znani poštarji tukaj so bili: v Varaždinu večkratni varaždinski mestni sodnik Jurij Fleischmann, sicer gradbenik in prišlek iz slovenske Štajerske, plemič Ferdinand Herković in nato njegova vdova Elizabeta Herković; v Druškovcu plemič Mihael Drušković; na lokaciji pod Lipo člani plemiške družine Mirković; v Zagrebu koroški plemič Hanns Ulrich Peuscher in nato znani zagrebški veletrgovec italijanskega rodu Lucio Calcinelli, in drugi.

Biobibliografija

Doc. dr. Andrej Hozjan rođen je 1964. u Mariboru, gdje završava osnovnu i srednju školu. Studij povijesti i sociologije u Ljubljani završava 1988., magistrirao je povijest novog vijeka 1991., a 1995. doktorirao. Do 1999. radio je u Biskupskom arhivu u Mariboru te je stekao stručni naziv arhivista. Dobio je habilitaciju za docenta ranog novog vijeka. Od 1999. kao docent predaje na Sveučilištu u Mariboru (na Pedagoškom fakultetu, a kasnije na Filozofskom fakultetu). Član je više redakcijskih i uredničkih savjeta slovenskih i hrvatskih znanstvenih časopisa. Objavljuje članke, rasprave, monografije, dijelove monografija, enciklopedijske, biografske radove i drugo u Sloveniji, Austriji, Madžarskoj i Hrvatskoj. Od 2000. godine aktivno surađuje s istaživačima na prostoru Republike Hrvatske.

Izbor iz bibliografije:

“Postanak i razvoj poštanske ustanove i ostalih načina prijenosa obavijesti u SZ Hrvatskoj od 1500.-1783.” u: Hozjan, Andrej (ur.). Pošta sjeverozapadne Hrvatske. Zagreb – Varaždin, 2002., 33-50.

“Poštanska djelatnost na području sjeverozapadne Hrvatske od 1783. do 1918.” u: Hozjan, Andrej (ur.). Pošta sjeverozapadne Hrvatske. Zagreb – Varaždin, 2002., 51-78. (u koautorstvu s Đurđicom Cesar)

“SZ Hrvatska na jožefinskih vojaških kartah 1782-1785.” u: Mohorovičić, Andre – Stipetić, Vladimir (ur.). Zbornik radova međunarodnog znanstvenog simpozija Stvaralački potencijali u funkciji društveno-ekonomskog i kulturnog razvoja sjeverozapadne Hrvatske: Varaždin, 21. i 22. studeni 2002: proceedings, Varaždin 21.-22. November 2002. Hrvatska akademija znanosti i umjetnosti, Zavod za znanstveni rad. Varaždin, 2002., 519-526.

“Vojak na krajini: prispevek k biografiji Luke Kövendi Székelyja/Zekela, barona ormoškega (1500-1574).” u: Hernja-Masten, Marija – Korpič, Nevenka – Kresnik, Zdenka (ur.). Ormož skozi stoletja. Knj. 1. Občina. Ormož, 2005., 226-245.

“Naraščanje obsega prometa na južnem obmejnem prostoru severovzhodne Slovenije v smeri severozahodne Hrvaške od 16. do poznega 18. stoletja.” u: Božičević, Josip (ur.). Prometna povezanost Hrvatske s europskim zemljama u funkciji društveno-ekonomskog i kulturnog razvoja sjeverozapadne Hrvatske. Zbornik radova s međunarodnoga znanstvenoga skupa održanog u Varaždinu 10.-11. studenoga 2005.: proceedings of the International Scientific Symposium held in Varaždin, 10-11 November 2005. Hrvatska akademija znanosti i umjetnosti, Zavod za znanstveni rad. Zagreb – Varaždin, 2005., 137-146.

“Možnosti zdravstvene rehabilitacije slavonskih krajišnikov v 16. in 17. stoletju.” u: Časopis za zgodovino in narodopisje. Letn. 77. N. v. 42. Št. 4. 2006, 5-15.

“Reka Drava in njeni signifikantni kraji na jožefinski vojaški izmeri za ozemlje republike Slovenije. Die Drau und seine bedeutende Siedlungen auf der josephinischen Landesaufnahme für das Gebiet der Republik Slowenien.” u: Ekonomska i ekohistorija. Vol. 3. Br. 3. 2007., 190-205.

“Die Gestalt der slowenischen Geschichte am Beginn des dritten Jahrtausends: die Suche nach dem eigenen Weg und mehr.” u: Mitteilungen des Instituts für oesterreichische Geschichtsforschung. Bd. 115. Hf. 1/2. 2007., 153.

“O kulturi dopisovanja čez državno mejo: korespondenca o sporu med ‘Ptujčanom’ in Krapinčanom konec 16. stoletja.” u: Studia Historica Slovenica. Letn. 8. Št. 2/3. 2008., 293-306.

“Varaždinska vojnopoštna postaja in poštarji v 16. stoletju.” u: Šicel, Miroslav – Kaštela, Slobodan (ur.). 800 godina slobodnog kraljevskog grada Varaždina 1209.-2009. Zbornik radova s međunarodnog znanstvenog skupa održanog 3. i 4. prosinca 2009. godine u Varaždinu. Hrvatska akademija znanosti i umjetnosti, Zavod za znanstveni rad u Varaždinu. Varaždin, 2009., 263-276.

“Maribor v prvih dveh desetletjih po pridobitvi škofije: podoba mestnega razvoja in prebivalstva, pomen prenosa škofijskega sedeža in primerjave mesta z drugimi spodnještajerskimi mesti.” u: Studia Historica Slovenica. Letn. 10. Št. 2/3. 2010., 357-397.

“Herrschafts-, Adels- und Privatarchive in Slowenien.” u: Gfrorner, Sabine – Follner, Michaela – Hochedlinger, Michael – Jeřábek, Rudolf – Just, Thomas (ur.). Archivpflege und Archivalienschutz: das Beispiel der Familienarchive und “Nachlässe”. Mitteilungen des Österreichischen Staatsarchivs. Bd. 56. Studien Verlag. Wien, 2011., 625-660. (u koautorstvu s: Mihom Preinfalk, Dejanom Zadravec, Zdenkom Bonin i Donatellom Porcedda)

Franc III. Nádasdy in Prekmurje. Ob 340. obletnici usmrtitve protihabsburškega zarotnika. Ferenc III Nádasdy and Prekmurje. On the 340th anniversary of the assassination of the anti-Habsburg conspirator. Kronika (Ljublj.). Letn. 59, 2. 2011., 211-230.

Karl Kaser
Graz

Historiografie der Militärgrenze: Alte und neue Herausforderungen

Die Weiterentwicklung der Geschichtsschreibung steht in einem ständigen Spannungsfeld zwischen den Elementen der allgemeinen Entwicklung eines wissenschaftlichen Fachs, den individuellen Interessen von Forschern und Forscherinnen sowie den allgemeinen gesellschaftlichen Rahmenbedingungen. Je nach den ökonomischen, politischen und kulturellen Rahmenbedingungen wird das eine oder andere Element überwiegen. Diese Beobachtung trifft insbesondere auf die Geschichte der Habsburgischen Militärgrenze in Kroatien zu, die einen Sonderstatus in der europäischen Geschichte aufweist.

Im ersten Teil meines Beitrags werde ich auf einige Entwicklungslinien in der Militärgrenz-Geschichtsschreibung der Vergangenheit eingehen. Diese alten staatspolitischen und oder ideologischen Herausforderungen bewegten sich in einem relativ engen Interessensrahmen. Die vor etwa drei Jahrzehnten einsetzende Pluralisierung in den Geschichtswissenschaften stellen teilweise gänzlich neue Herausforderungen auch für die Militärgrenzhistoriografie dar, auf welche ich im zweiten Teil meiner Ausführungen eingehen werde. Fragestellungen, die aus Ansätzen der Mikrogeschichte, der Umweltgeschichte, der Historischen Anthropologie, der Familien- und Geschlechtergeschichte, der Neuen Militärgeschichte oder der Transfer- und Vergleichsgeschichte abgeleitet werden, dürften die Geschichte der Militärgrenze in Zukunft in einem anderen Licht erscheinen lassen als bisher.

Biobibliografie

Karl Kaser begann seine akademische Laufbahn 1980 an der Abteilung für Südosteuropäische Geschichte an der Karl-Franzens-Universität Graz, wo er 1996 zum ordentlichen Professor für Südosteuropäische Geschichte berufen wurde. Seine Forschungen in den letzten beiden Jahrzehnten konzentrierten sich auf die Geschichte der Geschlechterbeziehungen, Familie und Migration. Er leitete zahlreiche Forschungsprojekte zu diesen Themenbereichen.

Zu seinen jüngsten Monografien zählen “Patriarchy after Patriarchy. Gender Relations in the Balkans and in Turkey, 1500 bis 2000 (2008)” und “Balkan und Naher Osten. Einführung in eine gemeinsame Geschichte” (2011). Kaser habilitierte sich im Jahr 1985 mit dem Werk “Freier Bauer und Soldat. Die Militarisierung der agrarischen Gesellschaft an der kroatisch-slawonischen Militärgrenze (1535-1881)” (Graz 1986; Böhlau: Wien-Köln-Weimar 1997). Das Buch erschien in kroatischer Übersetzung unter dem Titel “Slobodan seljak i vojnik. Povojačenje agrarnog društva u Hrvatsko-slavonskoj Vojnoj krajini (1535-1881.)”, Naprijed, Zagreb, 1997. und wird noch in diesem Jahr in japanischer Übersetzung erscheinen.

Géza Pálffy (Budimpešta)

Die Türkenabwehr und die Militärkartographie der Habsburgermonarchie in Ungarn und Kroatien–Slawonien im 16. Jahrhundert

Die Expansion des Osmanischen Reiches im Raum zwischen Adria und Donau führte zu einer besonderen Entwicklung des Festungsbaus, der Militärkartographie sowie überhaupt des gesamten Militärwesens in der Habsburgermonarchie. Eine markante Umgestaltung des Militärwesens – die auch als Militärische Revolution bezeichnet werden kann – fand bereits in der zweiten Hälfte des 16. Jahrhunderts im Königreich Ungarn und Kroatien ebenfalls statt. Die Grundsteine der Militärverwaltung der Habsburgermonarchie des 17. und 18. Jahrhundertes wurden hauptsächlich schon damals, in erster Linie in Bezug auf den kroatisch-ungarischen Kriegsschauplatz gelegt: 1556 wurde der Wiener Hofkriegsrat als selbstständiges Regierungsorgan der Osmanenabwehr und des Militärwesens errichtet. Die ersten modernen Festungen der Monarchie wurden in Ungarn und Kroatien aufgebaut. Ebenso erfolgten die ersten systematisch durchgeführten, neulich entdeckten militärkartographischen Vermessungen an der ungarischen sowie an der kroatisch-slawonischen Grenze. Ihre Festungen bzw. die dort dienenden Soldaten wurden im 16. Jahrhundert mit immer moderneren Feuerwaffen ausgestattet. All diese Schritte konnten doch die Expansion des Osmanischen Weltreiches, das dem mitteleuropäischen Länderkomplex der Habsburger sowohl militärisch als auch wirtschaftlich überlegen war, nur teilweise stoppen. Für die Habsburgermonarchie und innerhalb deren für das Königreich Ungarn und Kroatien bedeutete diese Tatsache jedoch einen Riesenerfolg.

Biobibliografie

Géza Pálffy (geb. 1971) studierte an der Eötvös Loránd Universität in Budapest Geschichte und Archivwissenschaft, daneben Osmanische Studien und Slawistik; Promovierung 1999, Fach Geschichte, Thema: Die Militärjustiz in Ungarn im 16. und 17. Jahrhundert. Doktor der Ungarischen Akademie der Wissenschaften 2010, Thema: Das Königreich Ungarn und die Habsburgermonarchie im 16. Jahrhundert. Seit 1994 wissenschaftlicher Mitarbeiter, seit September 2010 Abteilungsleiter der Frühen Neuzeit am Institut für Geschichte der Ungarischen Akademie der Wissenschaften und seit 2003 auch wissenschaftlicher Berater am Institute of Habsburg History in Budapest. Sein Forschungsschwerpunkt liegt im Bereich der frühneuzeitlichen Geschichte Ungarns und der mitteleuropäischen Habsburgermonarchie: 20 Bände und 170 Studien auf Ungarisch, Deutsch, Englisch, Französisch, Kroatisch, Slowakisch und Tschechisch zur Politik-, Militär- und Adelsgeschichte des Königreich Ungarn und Kroatien im 16. und 17. Jahrhundert u. a.: Ungarn und die Habsburgermonarchie, ungarische Stände und Aristokratie, Türkenabwehr in Ungarn und Kroatien, Militärkartographie, Nachrichtendienst, Militärjustiz in den Grenzfestungen, Wiener Hof und die ungarischen Stände, Adelsintegration in der Kaiserstadt, ungarische Krönungen, Migration der Kroaten nach Ungarn und Österreich (u. a. Povijest Mađarske : Ugarska na granici dvaju imperija (1526.-1711.) Samobor : Meridijani, 2010. [Bibliotheca Historia Croatica, 57.] 295 p.). Redaktionsmitglied verschiedener ungarischen, kroatischen und tschechischen historischen Zeitschriften (u. a. Podravina: Časopis za multidisciplinarna istraživanja, Radovi Zavoda za hrvatsku povijest und Zbornik Odsjeka za povijesne znanosti HAZU). 1999–2000: Stellvertreter-Generalsekretär der Ungarischen Historischen Gesellschaft. Seit 1994 Lehrveranstaltungen an der Eötvös Loránd Universität in Budapest bzw. an der Universität in Miskolc und Pécs. Hobbys: Laufen, Mathematik, klassische Musik.

Prof. dr. sc. Damir Boras i dr. sc. Kristina Milković Šarić
Filozofski fakultet u Zagrebu

Obrada teksta i Begriffsgeschichte na primjeru Krajiških osnovnih zakona iz 1807. godine

Obrada teksta koja podrazumijeva izradu baze podataka na temelju tekstualnih predložaka i konkordancija kao analitičkoga aparata, nije nova istraživačka tehnika no dosad je bila više primjenjivana u drugim znanstvenim disciplinama, poput teorije književnosti, a u historiografiji dosad nije naišla na jači odjek unatoč tomu što su određene vrste povijesnih izvora, poput pravnih normi ili političkih programa primjerice, osobito pogodni za takvu vrstu istraživanja kojom se izdvajaju ključni termini i njihovo tekstualno okruženje.

Begriffsgeschichte ili povijest pojmova posebna je poddisciplina socijalne povijesti koja se bavi promjenama u značenju pojmova tijekom vremena. Njenu koncepciju osmislio je njemački povjesničar Reinhart Koselleck i utemeljio je na ideji da tranziciji staleškoga društva u razdoblju od oko 1750.-1850. odgovara promjena sadržaja temeljnih društveno-političkih pojmova (Grundbegriffe). Ovdje je, zapravo, riječ o tumačenju izabranih temeljnih pojmova s obzirom na konkretni pravno-politički i scioekonomski sustav. Ta poddisciplina socijalne povijesti dosad nije ozbiljnije zaživjela u hrvatskoj historiografiji. Kad je riječ o njezinoj primjeni u okviru vojnokrajiške povijesti, nužna je specifična prilagodba zbog činjenice da u Vojnoj krajini nije postojalo staleško društvo na način na koji je bilo prisutno izvan tog prostora.

Krajiški osnovni zakoni sadržavaju šest poglavlja i 155 zakonskih članaka i dosad su u historiografiji relativno dobro poznati. Proglašeni su carskom odlukom od 7. rujna 1807. godine i dijelom su pravne kodifikacije na području Habsburške Monarhije koja je – kad je riječ o austrijskim nasljednim zemljama – završila 1811. objavom Općega građanskoga zakonika. Kao i Opći građanski zakonik, Krajiški osnovni  zakoni nastaju, u krugu dvorskih činovnika, u duhu Savignyjeve pravne škole koja “duh naroda” (Volkgeist) smatra izvorom prava te predstavlja radikalni zaokret u odnosu na zakonodavnu ideju iz druge polovice 18. stoljeća. Izravna posljedica te idejno-pravne pozicije kodifikacija je dijela običajnoga prava unutar Krajiških osnovnih  zakona (Drittes Hauptstück: Von der Haus-Communion). To je ujedno prva kodifikacija običajnoga prava na južnoslavenskome prostoru uopće koja se odvijala kao državni projekt.

Krajiški osnovni  zakoni s jedne strane odražavaju želju za održavanjem kontinuiteta u normativnoj praksi države na tom prostoru, a s druge strane težnju da se u krajišniku vidi državljanina – kako im se car Franjo I. obratio u preambuli zakona (als Staatsbürger). Država se ovdje javlja kao akter reforme – iskazuje tendencije za promjenom prava no i težnju za monopolom nad pravnim sustavom.

Zakonski članci Krajiških osnovnih zakona definiraju obveze krajišnika prema državi, a preostalim sadržajem odgovaraju pravu koje je po Gurvitchu karakteristično za seljake – bave se pretežno institutima vlasništva nad zemljom i nasljedstva te odnosima unutar obitelji. Budući da je krajiško društvo tradicionalno društvo kojeg karakterizira nemogućnost odvajanja pravnoga normativnog sustava od drugih normativnih sustava poput morala i religije, pravna pravila Krajiških osnovnih zakona, koji dakle prema zamislima svojih autora nastaju kao specifičan spoj državnih interesa i “duha naroda” pretvorenih u pravnu normu, nužno je kontekstualizirati i unutar krajiške pravne kulture.

Pitanje jezika, koje se nameće kao osobito bitno za svaki zakonski akt zbog funkcije jezika u prijenosu značenja, u slučaju Krajiških osnovnih zakona postavlja se na osobit način. Autentični tekst zakona pisan je na njemačkome jeziku, no gotovo istodobno (1808.) objavljena su dva prijevoda – na tzv. “slavonski” jezik, tj. štokavsko-ikavski književnojezični idiom koji se od sredine 18. stoljeća nalazio na putu standardizacije te na slavenosrpski jezik koji se izvan standardizacijskih normi razvijao kao “srednji stil” građanskoga obrtničko-trgovačkog sloja te pripadnika vojnih i admisitrativnih službi u okvirima Habsburške Monarhije u trokutu Pešta – Temišvar – Srijemski Karlovci. Na taj se način pisani zakon pojavio u društvu s prevladavajućom usmenom kulturom. Slavenski narodi na državnom prostoru Habsburške Monarhije ozbiljno su se suočili s pitanjem pravne terminologije tek od sredine 19. stoljeća vezano uz prijelaz na “građanski”, nestaleški konstitutivno-normativni poredak i modernizacijaka pitanja koja su se pojavila s tim u vezi u okvirima habsburške reforme “odozgo” i politike neoapsolutizma. Obradom sva tri teksta Krajiških osnovnih zakona paralelno moguće je utvrditi koliko su prijevodni jezici pojmovno mogli udovoljiti standardu njemačkoga pravnog teksta na početku 19. stoljeća još uvijek u okvirima “staroga režima” u specifičnim društvenim uvjetima na krajnjem rubu Monarhije.

Biobibliografija

Dr. sc. Damir Boras (1951.) redoviti je profesor na Odsjeku za informacijske znanosti Filozofskoga fakulteta u Zagrebu. Od 1. 10. 2009. obnaša dužnost dekana Filozofskoga fakulteta u Zagrebu. Od 2007. godine voditelj je znanstvenog programa Ministarstva znanosti, obrazovanja i športa RH u području informacijskih znanosti “Izvori za hrvatsku baštinu i hrvatski europski identitet” koji obuhvaća šest znanstvenih projekata iz područja informacijskih znanosti. Od iste je godine voditelj znanstvenog projekta Ministarstva znanosti, obrazovanja i športa RH u području informacijskih znanosti Hrvatska rječnička baština i hrvatski europski identitet. Sudjelovao je i sudjeluje kao istraživač na više projekata pri Ministarstvu znanosti (od 1990. do danas). Predaje na dodiplomskom studiju informacijskih znanosti te na poslijediplomskim doktorskim studijima informacijskih znanosti (Filozofski fakultet) i hrvatske kulture (Filozofski fakultet), a predavao je i na poslijediplomskim studijima psihologije te glotodidaktike na Filozofskom fakultetu. Glavni je urednik međunarodnog znanstvenog časopisa Studia lexicographica, Leksikografski zavod Miroslav Krleža (od 2007.). Član je uređivačkog odbora za pitanja medija, novinarstva, masovnog komuniciranja i odnosa s javnostima Medianali (od 2007.). Objavio je preko pedeset znanstvenih i stručnih radova, knjiga i srednjoškolskih i visokoškolskih udžbenika te 40-tak pozvanih predavanja i prioćenja na stranim i domaćim znanstvenim skupovima iz područja informacijskih i komunikacijskih znanosti, programiranja, računalne obrade teksta i jezika, leksikografije i enciklopedike. Dobitnik je više nagrada.

Izbor iz bibliografije:

“Rječnička baza hrvatskog književnog jezika.” u: Informatologia Yugoslavica. 17. 1985., 223-242. (u koautorstvu s Miroslavom Kržakom)

“Strojna priprema rječnika sveukupnoga Gundulićeva djela.” u: Obrada teksta i prikaz znanja. Zavod za informacijske studije Filozofski fakultet Sveučilišta u Zagrebu. Zagreb, 1993., 99-124.

Uvod u informacijsku znanost. Školska knjiga. Zagreb, 1992. (drugo izd. 1993.) (u koautorstvu s Miroslavom Tuđmanom i Zdravkom Dovedanom)

“Hipertekst i pretraživanje informacija u društveno-humanističkim znanostima – primjer pravnih propisa.” u: Proceedings of the Conference: language and Communication. Hrvatsko društvo za primijenjenu lingvistiku. Zagreb, 1996., 78-85. (u koautorstvu s Davorom Laucom)

“Enciklopedija budućnosti: interaktivni izvor znanja.” u: Radovi Leksikografskog zavoda Miroslav Krleža. 10. Zagreb, 2001., 145-153. (u koautorstvu s Nenadom Prelogom)

“Rječnik Fausta Vrančića – temelj hrvatske rječničke baštine (računalna obradba).” u: Tuđman, Miroslav (ur). Modeli znanja i obrada prirodnoga jezika. Zavod za informacijske studije. Zagreb, 2003., 237-272. (u koautorstvu s Nives Mikelić)

Dr. sc. Kristina Milković Šarić (Mostar, 1974.), osnovnu školu završila je u Ilači, a gimnaziju u Vinkovcima i Zagrebu 1993. Iste se godine upisala na Filozofski fakultet Sveučilišta u Zagrebu, na studij jednopredmetne povijesti. Diplomirala je 2001. godine te upisala poslijediplomski studij Hrvatska povijest na Filozofskom fakultetu Sveučilišta u Zagrebu i iste godine zaposlena kao znanstvena novakinja na projektu prof. dr. sc. Nikše Stančića Temeljni dokumenti hrvatske povijesti u Zavodu za hrvatsku povijest. Magistarski rad pod naslovom Osnovni krajiški zakon (1807.) pod mentorstvom prof. dr. sc. Drage Roksandića obranila je 2005. godine. Doktorsku disertaciju JOSIP JELAČIĆ 1830. – 1848. Plemić, časnik i preporoditelj u društvima “staroga režima” obranila je 2009. također na Filozofskom fakultetu u Zagrebu pod mentorstvom prof. dr. sc. Nikše Stančića. U status više asistentice izabrana je 2009. Osim znanstveno-istraživačkoga rada na matičnome projektu, od akademske godine 2002./2003. kontinuirano sudjeluje u izvođenju nastave na Odsjeku za povijest Filozofskoga fakulteta Sveučilišta u Zagrebu. Sudjelovala je na više međunarodnih i domaćih znanstvenih skupova, kolokvija,  okruglih stolova te na kongresima hrvatskih povjesničara. U dva navrata (po 14 dana) bila je stipendistica štajerske Zemaljske vlade u Grazu (stipendija “Mogersorf”). Istraživački se najviše bavi razdobljem 1700. – 1850., osobito socijalnom, pravnom i kulturnom poviješću te procesima protomodernizacije i modernizacije na području hrvatskih zemalja, a posebno na vojnokrajiškom prostoru, u njihovu habsburškom, odnosno srednjoeuropskom i jugoistočnoeuropskom okviru.

Izbor iz bibliografije:

“Položaj časnika prema zakonskoj regulativi za Vojnu krajinu: Krajiška prava (1754.) i Osnovni krajiški zakon (1807.)”. u: Povijesni prilozi. 31. Zagreb, 2006., 161-182.

“Josip Jelačić – Edelmann und Soldat in der ersten Hälfte des 19. Jahrhunderts.” u: Internationales Kulturhistorisches Symposion Mogersdorf, Führungsschichten im pannonischen Raum im 18. und 19. Jahrhundert,Graz, 2007., 75-109.

“Khevenhüller, Ludwig Andreas.” u: Hrvatski biografski leksikon. Sv. 7. 2009., 287-288.

“Percepcija Crne Gore i Crnogorca u austrijskim vojnim izvješćima tridesetih godina 19. stoljeća” u: Migracijske teme, Vol. 26., Br. 1., 2010., 67-84.

“Represalije protiv Podzvizda 1845. Fenomen četovanja i maloga rata u kasnim krajiškim društvima na hrvatsko-bosanskoj granici.” Povijesni prilozi 40,Zagreb, 2011., 195.-224.

Dr. sc. Mirela Altić, nasl. izv. prof.
Institut „Ivo Pilar“, Zagreb

Kartografski izvori za povijest vojnokrajiških utvrda u vrijeme habsburške i francuske uprave

Planovi utvrda iznimno su važan kartografski izvor hrvatske povijesti. Okolnosti razvoja hrvatskih zemalja u zoni sustjecanja interesa imperijalnih sila Osmanskog Carstva, Habsburške Monarhije i Mletačke Republike čije su se uprave izmjenjivale nad hrvatskim utvrdama, imali su osobito snažan odraz na strukturu fortifikacijskog sustava. Česte izmjene granica i različite uprave, odrazile su se na promjene u strukturi i načinu utvrđivanja. Svaka od zaraćenih strana po osvajanju utvrde obnavljala bi i dograđivala fortifikacijski sustav, gradeći na temeljima starih utvrda nove sustave. Na taj su način često nestajali stari slojevi utvrda. Činjenica višeslojnosti fortifikacijskih sustava koja pogledu ostavlja samo posljednju “verziju”, osobito otežava rekonstrukciju razvoja fortifikacijskog sustava. U tom smislu, stari planovi utvrda imaju iznimnu važnost. Kako spomenuti planovi ujedno često predstavljaju i najstarije kartografske izvore pojedinih naselja, njihova važnost prelazi okvire proučavanja njihova utvrđivanja, čineći i važan izvor za proučavanje razvoja i strukture naselja uopće.

Najstariji planovi hrvatskih utvrda potječu iz vremena prodora Osmanlija, kada pod pritiskom ratne opasnosti otpočinje preuređenje i dogradnja starih feudalnih kaštela te njihova prilagodba za potrebe dugotrajnog ratovanja. Još intenzivnije kartiranje utvrda otpočinje tijekom habsburško-osmanskih ratova u 17. stoljeću. Zbog osobitog značaja utvrda kao ključnih obrambenih točaka granice, kartiranje fortifikacijskih sustava u 17. stoljeću imalo je prioritetnu važnost pa u tome razdoblju nastaje najveći broj fortifikacijskih planova. Radovi na fortificiranju utvrda hrvatske Vojne krajine tijekom 18. stoljeća jenjavaju ali početkom 19. stoljeća, uspostavom francuske uprave, fortifikacijska arhitektura ponovno doživljava svoj procvat. Tada ponovno nastaje značajniji broj projekata koji se odnose na izgradnju novih ili dogradnju postojećih vojnokrajiških utvrda a koji svjedoče kako o novim trendovima u utvrđivanju tako i o drugačijoj geostrategiji francuskih vlasti prema pitanju obrane hrvatskog vojnokrajiškog prostora.

Biobibliografija

Mirela Altić, zaposlena u Institutu društvenih znanosti “Ivo Pilar” kao znanstveni savjetnik za područje povijesnih znanosti i voditelj Centra za urbanu i lokalnu povijest. Kao izvanredni profesor u naslovnom zvanju predaje na Odsjeku za povijest Filozofskog fakulteta u Zagrebu te Odsjeku za povijest Filozofskog fakulteta u Puli kolegije vezane uz primjenu kartografskih izvora u hrvatskoj povijesti. Područje njezina profesionalnog interesa su povijesna kartografija, povijesna geografija, urbana povijest, geopolitika te povijest hrvatskih granica. Dr. Altić do sada je objavila 12 autorskih knjiga te više desetaka znanstvenih radova u Hrvatskoj i inozemstvu. Autor je sveučilišnog priručnika “Povijesna kartografija – kartografski izvori u povijesnim znanostima”. Član je uredništva nekoliko znanstvenih časopisa te predstavnik Hrvatske u više međunarodnih organizacija.

Izbor iz bibliografije:

Kartografski izvori za povijest Triplex Confiniuma. Hrvatski državni arhiv i Zavod za hrvatsku povijest Odsjeka za povijest Filozofskog fakulteta Sveučilišta u Zagrebu. Zagreb, 1999.

Povijesna kartografija – kartografski izvori u povijesnim znanostima. Izdavačka kuća “Meridijani”. Samobor, 2003.

Povijesni atlas gradova: Bjelovar. Državni arhiv Bjelovar i Hrvatski državni arhiv. Zagreb, 2003.

Povijesni atlas gradova: Sisak. Državni arhiv Sisak i Hrvatski državni arhiv. Zagreb, 2004.

Povijesni atlas gradova: Koprivnica. Institut društvenih znanosti “Ivo Pilar” i Muzej grada Koprivnice. Zagreb, 2005.

Povijesni atlas gradova: Hrvatska Kostajnica. Institut društvenih znanosti “Ivo Pilar” i Državni arhiv Sisak. Zagreb, 2007.

Povijesni atlas gradova: Varaždin. Institut društvenih znanosti “Ivo Pilar” i Državni arhiv Varaždin. Zagreb, 2009.