admin

Dr. sc. Drago Roksandić, red. prof.
Filozofski fakultet Sveučilišta u Zagrebu

Krajišnici i Hrvatsko-slavonska Vojna krajina 1848.: izazovi liberalizacije i neomilitarizacije (više…)

Mr. sc. Marina Bregovac Pisk
Hrvatski povijesni muzej, Zagreb

Ban Josip Jelačić i njegovi serežani u likovnim djelima vezanim uz 1848. i 1849. godinu (primjeri iz Zbirke slika i grafika Hrvatskog povijesnog muzeja)

Burna zbivanja u Austriji i Ugarskoj tijekom 1848. i 1849. godine ostala su zahvaljujući napretku nove tehnike, litografije, gotovo trenutno zabilježena na nizu grafičkih listova. Ban Josip Jelačić koji je upravo godine 1848. uveden u bansku čast bio je predmetom velikog zanimanja brojnih umjetnika, od školovanih do gotovo potpunih amatera. Na brojnim grafičkim listovima prikazivan je u različitim odorama (kao ugarski konjanički general, visoki časnik austrijske vojske, hrvatski ban u tzv. instalacionoj odori). Veliku pozornost izazivale su i bitke u kojima se borio kao i postrojbe kojima je zapovijedao, među kojima su se naročito isticali njegovi vjerni pratioci serežani. Za vrijeme opsade i neposredno nakon pada Beča tiskan je niz listova na kojima su prikazani u borbama u gradu, ili pak kako mirno provode dane u njihovom logoru. Britkim su ih jezikom dotakle i bečke karikature tiskane u tom razdoblju. Bogat fond Zbirke slika i grafika Hrvatskog povijesnog muzeja vrijedan je izvor kako likovnih tako i dokumentarnih podataka vezanih uz početak banovanja i ratni put Jelačića u dvije godine koje su potresle austrijsko prijestolje i uzburkale krunske zemlje; ovom prilikom bit će kronološki predstavljena najzanimljivija likovna djela (slike i grafike) nastala u tom razdoblju – listovi Carla Goebela, Josefa Heickea, Ferenca Kollarža, Franza Xavera Zaldera, Anastasa Jovanovića i drugih kao i djela Franza Schrotzberga i Josefa Kriehubera koja su poslužila kao predlošci drugim umjetnicima.

Biobibliografija

Marina Bregovac Pisk, rođena 1956. godine u Zagrebu. Na Filozofskom fakultetu u Zagrebu diplomirala je godine 1979. povijest umjetnosti kao glavni i engleski jezik kao drugi predmet. Magistrirala je 2003. godine na Odsjeku za povijest umjetnosti Filozofskog fakulteta u Zagrebu, s temom Grafički listovi 1848-1849. godine (mentor dr. sc. Zvonko Maković). Od 1982. godine radi u Povijesnom muzeju Hrvatske (danas Hrvatskom povijesnom muzeju) kao kustos Zbirke slika, grafika i skulptura nastalih u razdoblju do početka 20. stoljeća. Stručno i znanstveno obrađuje Zbirku, sudjeluje u odabiru i katalogiziranju predmeta za povijesne izložbe koje Muzej redovito priređuje (npr. Znamenja vlasti i časti u Hrvatskoj u 19. stoljeću, Godina 1848. u Hrvatskoj i druge). Autorica je dva muzejska kataloga zbirki, te nekoliko kataloga povremenih izložaba.

Izbor iz bibliografije:

“Ivan Kukuljević Sakcinski – sakupljač umjetnina.” u: Muzeologija. Br. 32. Muzejski dokumentacijski centar. Zagreb, 1995., 14-22.

“Zbirka slika unutar Narodnoga muzeja nekad i danas u Hrvatskom povijesnom muzeju.” u: Zbornik radova sa znanstvenog skupa Naš Museum. Zagreb, 1998., 85-92.

Zbivanja 1848.-1849. na grafikama. (Katalog dijela muzejske zbirke grafika). Hrvatski povijesni muzej. Zagreb, 2000.

Život u palači. (Izložba i vodič Hrvatskog povijesnog muzeja). Hrvatski povijesni muzej. Zagreb, 2004.

“Josip Jelačić u grafikama suvremenika.” u: KAJ. Časopis za književnost, umjetnost, kulturu. Br. 1-2. God. XXXIX. Zagreb, 2006., 75-92.

Portreti u Zbirci grafika Hrvatskog povijesnog muzeja. (Katalog dijela muzejske zbirke grafika). Hrvatski povijesni muzej. Zagreb, 2009.

Mag. Jovan Pešalj
Filozofski fakultet Univerziteta u Beogradu

Najimpresivnija granica centralne Evrope. Habzburška granica prema Osmanskom carstvu 1739-1791.

Nakon Karlovačkog (1699) i Požarevačkog mira (1718) Habzburška monarhija i Osmansko carstvo su se od neprijatelja pretvorili u dobre susede. Ova promena se odrazila i na Vojnu krajinu. Beč je počeo da koristi krajiške trupe na dalekim evropskim ratištima, gde su dale veliki doprinos habzburškoj vojnoj istoriji. Promena u habzburško-osmanskim odnosima je takođe preobrazila prirodu habzburške granice prema Osmanskom carstvu. Precizno definisana i obeležena granična linija je zamenila pojas «ničije zemlje» gde je i u periodima mira tinjao sukob niskog intenziteta. Od toga trenutka na dalje, podanici sa obe strane su u budućnosti imali da budu dobri susedi, da uživaju u miru i bezbednosti i da pravedno koriste zajedničke granične resurse. Oba carstva su se iskreno posvetila ovom procesu.

Predavanje želi da skrene pažnju na mnoge moderne karakteristike ove granice, koje su u drugim krajevima Evrope zaživele tek decenijama kasnije. Tako je nova granična linija sledila vojnostrateške zahteve i «prirodne granice», zanemarujući istorijske međe pokrajina i poseda. Posle mletačko-osmanske granice, to je izgleda bila prva precizno povučena i obeležena državna granična linija u Evropi. U odnosu na Venecijance, Habzburgovci su uspeli da od granice stvore daleko efikasnije sredstvo za nadzor i kontrolu migracija. Posebno je značajan u tom pogledu bio stalni sanitarni kordon, zdravstvena institucija bez premca u istoriji Evrope, koja se protezala 2000 km od Jadranskog mora do Ukrajine.

Ove karakteristike su došle do posebnog izražaja posle Beogradskog mira (1739), kada se granična linija stabilizovala na velikim rekama, te će težište predavanja biti na ovom periodu. Nove funkcije granice su značile i nove dužnosti za krajišnike, koje nisu uvek lako podnosili. S druge strane, sveobuhvatni i razrađeni sistem kontrole je dosta uticao na razvoj putnih isprava, identifikacije i imigracione politike u centralnoj Evropi.

Biobibliografija

9/2002. diplomirani istoričar, Filozofski fakultet, Univerzitet u Beogradu. 2003.-2004. vojni rok. Od 3/2005. asistent na Odeljenju za istoriju Filozofskog fakulteta u Beogradu. 3/2008. magistar istrorijskih nauka, Filozofski Fakultet, Univerzitet u Beogradu (Jugoistočna politika Austrije 1699-1718. Magistarski rad odbranjen 26. 2008. na Univerzitetu u Beogradu). Od 5/2009. doktorsko istraživanje Habzburško-osmanska granica i kontrola horizontalne mobilnosti, 1739.-1791., Univerzitet u Beogradu. 02/2010.-05/2010., 8/2010., 8/2011. boravak i istraživanje na Institutu za istoriju Univerziteta u Beču. Stipendija Saveznog ministarstva nauke Republike Austrije

Izbor iz bibliografije:

“Između vrača i lekara: obeležja zdravstvene kulture.” u: Fotić, A. (ur.). Privatni život u srpskim zemljama u osvit modernog doba. Clio. Beograd, 2005., 475-504.

Istorijski izveštaj o Požarevačkom miru Vendramina Bjankija. Narodni muzej Požarevac. Požarevac, 2008. (komentari)

“Early Eighteenth Century Peacekeeping: How Habsburgs and Ottomans Resolved Several Border Disputes after Carlowitz.” u: Mitev, P.  – Parvev, I. – Baramova, M. – Racheva V. (ur.). Empires and Peninsulas Southeastern Europe between Carlowitz and the Peace of Adrianople, 1699-1829. Lit Verlag.Berlin, 2010., 29-42.

“Nadzor i kontrola stranaca u 18. veku: slučaj Habzburške monarhije.” u: Beogradski istorijski glasnik. 2. Beograd, 2011., 177-190.

The Peace of Passarowitz 1718. Central European Studies, West Lafayette, IN: Purdue University Press. 2011. (uredio zajedno sa Charlesom Ingraom i Nikolom Samardžićem) “Making a Prosperous Peace. Habsburg Diplomacy and Economic Policy at Passarowitz.” u: Ingrao, Charles – Samardžić, Nikola – Pešalj, Jovan (ur.). The Peace of Passarowitz 1718.West Lafayette,IN:PurdueUniversity Press. 2011., 141-157.

Sanja Lazanin

Institut za migracije i narodnosti, Zagreb

Visoko plemstvo u habsburškim vojnokrajiškim reformama u 18. stoljeću

Uloga visokog plemstva porijeklom iz raznih krajeva Europe u habsburškoj službi na prostoru Hrvatsko-slavonske vojne krajine elaborirana je u nizu radova vojnokrajiške historiografije. U svom izlaganju usredotočit ću se, s jedne strane, na ulogu, sastav i porijeklo plemića koji su imali važne zapovjedne (kako vojne tako i administrativne) funkcije u Vojnoj krajini. S druge strane, pozornost će biti usmjerena na njihove staleške pozicije u državnoj politici, odnosno, u vođenju vojnokrajiških poslova, napose na njihovu formalno-pravnu ulogu i utjecaj. Kraj 17. stoljeća, a osobito 18. stoljeće, predstavljaju u povijesti Vojne krajine razdoblje njezine transformacije kako u prostornom tako i u funkcionalno-organizacijskom smislu. Nastojanja oko preuređenja te institucije očitovala su se u brojnim reformama čiji su predlagači i nositelji potjecali iz krugova visokog plemstva. Upravo se u tom razdoblju može uočiti promjena u načinu upravljanja Vojnom krajinom te promjena uloge unutrašnjoaustrijskog i drugog plemstva u habsburškoj službi. Staleški sustav upravljanja Vojnom krajinom postupno je zamijenjen centraliziranom upravom moderne države, utemeljenom u prosvjetiteljskim reformama. U priopćenju će navedeni problemi biti konkretizirani na razini personalizacije pojedinih plemića iz obitelji Carafa, Rabatta, Khevenhüller, Hildburghausen i drugih. Na temelju pisanih izvora naglasit će se dva aspekta djelovanja visokog plemstva u Vojnoj krajini: prvo, kako su shvaćali svrhu Vojne krajine i u kojoj je mjeri njihovo reformsko djelovanje bilo u funkciji habsburškoga strateškog plana pretvaranja u europsku silu, i drugo, kako se taj plan odražavao na njihov stav prema vojnokrajiškom stanovništvu osobito vojnicima krajišnicima.

Biobibliografija

Sanja Lazanin rođena je 1970. u Vinkovcima. Na Filozofskom fakultetu Sveučilišta u Zagrebu diplomirala njemački jezik i književnost i povijest. Na istom fakultetu 2002. obranila magistarski rad s temom iz hrvatske vojnokrajiške povijesti ranoga novog vijeka. Doktorsku disertaciju iz komparativne urbane historije obranila 2006. Od 1998. radi u Institutu za migracije i narodnosti u Zagrebu. Kraće vrijeme boravila u Grazu (1998. i 1999.) na stručnom usavršavanju. Bavi se temama iz hrvatske povijesti ranoga novog vijeka (vojnokrajiška povijest, egohistorija, stereotipi, urbana historija, etničke teme) i njemačkom paleografijom. Sudjelovala na više znanstvenih skupova u Hrvatskoj i inozemstvu. Objavila knjigu (Priručnik iz njemačke paleografije, Zagreb, 2004). Od 2000. članica uredništva znanstvenog časopisa Migracijske i etničke teme, a od 2009. glavna urednica istog časopisa. Kao vanjska suradnica sudjeluje u izvođenju dodiplomske i poslijediplomske nastave na Filozofskom fakulteta Sveučilišta u Zagrebu.

Izbor iz bibliografije:

“J. W. Valvasor and J. Rabatta on the Croatian Military Border in 1689 and 1719. Stereotypes and mentality in the Triple Frontier comparative perspectives.” u: Roksandić, Drago (ur.). Microhistory of the Triplex Confinium. Intarenational Project. Conference Papers. Budapest,  1998., 89-110. (u koautorstvu s Dragom Roksandićem)

“Jedno viđenje hrvatske povijesti i narodnosti krajem 18. stoljeća.” u: Heršak, Emil (ur.). Etničnost i povijest. Zagreb, 1999., 149-161.

“Habsburg Military Conscription and Changing Realities of  the Triplex Confinium (16^th – 18^th Centuries).” u: Roksandić, Drago –  Štefanec, Nataša (ur.). Constructing Border Societies on the Triplex Confinium. Budapest, 2000., str. 91-117. (u koautorstvu s Natašom Štefanec)

“Granice u Europi.” u: Mežnarić, Silva (ur.) Etničnost i stabilnost u 21. stoljeću. Zagreb, 2002., 103-130. (u koautorstvu s Emilom Heršakom)

“Grof Josip Rabatta i slika hrvatskih krajišnika (kraj 17. i početak 18. stoljeća).” u: Migracijske i etničke teme. God. 19. Br. 4. Zagreb, 2003., 413-432.

Priručnik iz njemačke paleografije. Tipex. Zagreb, 2004.

“Stanovništvo Vinkovaca i Vukovara u razdoblju njihova oblikovanja u urbane cjeline: kraj 18. i početak 19. stoljeća.” u: Migracijske i etničke teme. God. 23. Br. 3. Zagreb, 2007., 225-249.

“Etničke i konfesionalne skupine u istočnoj Slavoniji i zapadnom Srijemu u 18. i početkom 19. stoljeća.” u: Razprave in gradivo. Br. 56-57. 2008., 190-211.

“Nastanak modernih gradova – Vinkovci i Vukovar.” u: Biškupić, Božo (gl. ur.). Slavonija, Baranja i Srijem. Vrela europske civilizacije. Sv. 1. Ministarstvo kulture Republike Hrvatske i Galerija Klovićevi dvori. Zagreb, 2009., 365-372.

Dr. sc. Željko Holjevac, doc.

Filozofski fakultet Sveučilišta u Zagrebu

Povijesti krajiških pukovnija: domašaji i poticaji

Pisanju povijesti pojedinih pukovnija habsburške Vojne krajine u hrvatskim zemljama i izvan njih pristupilo se sredinom 19. stoljeća, kada se napunilo, ovisno o dinamici nastanka pojedinih pukovnija, stotinu godina njihova postojanja. Bilo je to u vrijeme kada je već pomalo anakrona Vojna krajina ulazila u završna desetljeća svoga dugog trajanja i kada je došlo na red svojevrsno vrednovanje vojničkih učinaka krajiških pukovnija kao sastavnice ukupne carsko-kraljevske austrijske vojske. Bilo je to svakako i u vrijeme kada su različiti oblici romantičarske “Vaterlandsliebe” upravljali ponašanjem većine ljudi i kreirali tendencije u kulturnome stvaralaštvu, a utjecali su i na ljudsku svakodnevicu. U Hrvatsko-slavonskoj Vojnoj krajini radilo se to, kako i priliči vojničkoj instituciji, organizirano i subordinirano: na temelju zapovijedi Glavnog zapovjedništva u Zagrebu od 7. ožujka 1845., dakle “po zadatku” (onako kako se u Vojnoj krajini manje-više činilo i sve ostalo). Tada je zagrebačka “General Commando” po intenciji from above, tj. po naputku Dvorskog ratnog vijeća (Hofkriegsrat) u Beču, naložila podređenim pukovnijskim zapovjedništvima da se pobrinu za prikupljanje potrebnih obavijesti, njihovu obradu i pisanje pukovnijskih povijesti. Rezultat je u svakoj krajiškoj pukovniji trebala biti “vlastita pukovnijska povijest, koja treba kronološkim redom, koliko je moguće točno, sadržavati sve događaje, što su se tijekom vremena zbili [u svezi] s pukovnijom kao vojnom postrojbom od njezina postanka”,  kako se tim povodom izrazio zapovjednik Ogulinske pukovnije pukovnik Stefan Šupljikac von Vitez u pismu umirovljenome pukovniku Franji Holjevcu, zamolivši ga da svojim znanjima o vremenu prije Napoleonovih ratova, o čemu u tadašnjem ogulinskom pukovnijskom arhivu nije bilo nikakvih sačuvanih dokumenata, pomogne u pisanju povijesti te pukovnije.

Rad na pukovnijskim povijestima prepuštao se u pravilu upravnim satnicima, ljudima koji su kao čelne osobe upravnih odjela (Grenz-Verwaltung-Abtheilung) u svakoj pukovniji bili zaduženi za ekonomske, društvene i ostale “predmete” koji nisu ulazili u opseg pojma zapovijedanja ljudstvom u ratu i miru kao čisto vojničkoga posla (u užem smislu te riječi). Oni su toj zadaći pristupili onako kako su najbolje znali i umjeli: pojedinci vičniji peru bili su izdašniji u svojim zapažanjima, dok su se ostali pretežno zadovoljavali razmjerno površnijim eksplikacijama. Pisali su na njemačkom jeziku, službenom jeziku u Vojnoj krajini. Oslanjali su se na vlastite uvide i raspoložive dokumente koji su im se našli pri ruci, a pri sastavljanju pojedinih dijelova svojih knjiga koristili su se i različitim podacima iz druge ruke, ponekad ih i doslovno preuzimajući. Samo pri iznošenju činjenica vezanih uz vrijeme kada su neposredno bili u službi pukovnije kao upravni satnici, njihova se autorska izvornost može smatrati potpunom i autentičnom. Težište je njihova stvaralačkog napora bilo usmjereno prema opisivanju uistinu brojnih ratnih pohoda u kojima su sudjelovale krajiške pukovnije, budući da je tijekom druge polovice 18. i prve polovice 19. stoljeća jedva i bilo desetljeća u kojem one nisu morale odlaziti nekamo na bojište. Pored toga, iako u drugome planu i u sjeni dominantne vojne komponente, u zapisima koji su potekli iz pera krajiških upravnih satnika ima i različitih narativnih i statističkih obavijesti i o drugim segmentima ljudske stvarnosti, kao što su poljoprivreda, obrt i trgovina, promet i veze, vjere i crkve, školstvo, prirodne osobitosti, kulturno-povijesne znamenitosti itd. Neki su zapisi ukoričeni i tiskani kao knjige, a ostali koji su do danas preživjeli sačuvani su u jednoj ili više rukopisnih inačica. Tako su npr. u karlovačkom dijelu Vojne krajine tiskane povijesti Ogulinske i Otočke pukovnije, dok je povijest Slunjske pukovnije sačuvana u Zbirci rukopisa Hrvatskog državnog arhiva u Zagrebu, jednako kao i povijest Ličke pukovnije (postoji čak nekoliko dovršenih i nedovršenih verzija povijesti te pukovnije s potpisima različitih autora). U usporedbi s “linijskim” pukovnijama, tj. redovnim postrojbama carsko-kraljevske vojske, čije su povijesti većim dijelom tiskane, neke i u više različitih izdanja (ponajbolji uvid u to pruža knjižnica Ratnog arhiva u Beču), krajiške su pukovnije svojim povijestima skromno zastupljene u kontekstu te vojske kao cjeline, a njihove su povijesti samo manjim dijelom ugledale svjetlo dana.

S obzirom na vrijeme u kojem su nastale, povijesti krajiških pukovnija, u mjeri u kojoj ih ima, predstavljaju danas vrijedan povijesni izvor, i to podjednako one koje nisu objavljene kao i one koje su objavljene. Štoviše, ove druge su i danas, stoljeće i pol kasnije, najčešće jedina ili gotovo jedina priručna “literatura” o povijesti pojedinih krajiških pukovnija, iako svojedobno nisu nastale kao plod rada povjesničara niti mogu dati odgovor na mnoga pitanja koja ljudi iz struke danas mogu postaviti. Svjedoci smo u novije vrijeme oživljavanja interesa za povijesti krajiških pukovnija: neke se prevode s njemačkoga i ponovno objavljuju na hrvatskome jeziku, neki se rukopisi sustavno priređuju za tisak, a neka djela služe i kao pažnje vrijedan poticaj za nova istraživanja koja nužno moraju biti znanstveno utemeljena i oslonjena na arhivsko i drugo gradivo. Fascinantno obimno i silno fragmentarno u isto vrijeme, to je gradivo takvo da za pojedina pitanja nudi sjajne mogućnosti detaljne obrade, dok za druga jedva ostavlja prostor za osnovnu orijentaciju. Pritom su sačuvani primarni fondovi nastali djelovanjem krajiških pukovnija vrlo često krajnje oskudni, dok su neki važni sekundarni fondovi poput npr. fonda Dvorskog ratnog vijeća u Beču u stoljetnome kontinuitetu gotovo nesavladivi za istraživača koji se danas kao pojedinac želi okušati u pisanju povijesti krajiških pukovnija kao sinteza ili u izradi ambicioznije specijalističke rasprave o pojedinim aspektima njihove prošlosti sa znanstvenoga stajališta. U jednom i u drugom slučaju, poznavanje njemačkoga jezika i njemačkoga pisma je nužno, posla ima više nego dovoljno, ali je i profesionalni izazov utoliko na različite načine višestruko primamljiv.

Biobibliografija

Željko Holjevac rođen je 15. prosinca 1973. u Brinju. Osnovnu je školu polazio u rodnom mjestu, a gimnaziju u Otočcu i Senju. Akademski stupanj doktora povijesnih znanosti stekao je 2006. na Filozofskom fakultetu Sveučilišta u Zagrebu. Bio je asistent u Institutu društvenih znanosti “Ivo Pilar” u Zagrebu. Od 2007. zaposlen je kao docent na Odsjeku za povijest Filozofskog fakulteta u Zagrebu. Predavao je na Hrvatskim studijima i Učiteljskom fakultetu Sveučilišta u Zagrebu, a jedan semestar i na Filozofskom fakultetu Sveučilišta u Splitu. Istraživački je više puta boravio u inozemstvu, najviše u arhivima i knjižnicama u Beču i Budimpešti. Predsjednik je Društva za hrvatsku povjesnicu i Državnog povjerenstva za natjecanje učenica i učenika osnovnih i srednjih škola iz povijesti, a kao vanjski suradnik vodi Područni centar Instituta društvenih znanosti “Ivo Pilar” u Gospiću. Bavi se pretežno Vojnom krajinom i gradišćanskim Hrvatima, hrvatsko-mađarskim odnosima i različitim srodnim temama s težištem na modernom i suvremenom razdoblju. Sudjelovao je dosad s priopćenjima na više međunarodnih i domaćih znanstvenih skupova, konferencija, kongresa, simpozija, seminara, kolokvija, tribina i okruglih stolova. Kao autor ili suautor objavio je pet znanstvenih i jednu popularnu knjigu, više znanstvenih radova i stručnih priloga u domaćim i inozemnim časopisima i zbornicima, te udžbenik povijesti za sedmi razred osnovne škole i treći razred gimnazije. Uredio je i dva zbornika radova, od čega jedan u dvije knjige.

Izbor iz bibliografije:

Gospić u Vojnoj krajini (1689. – 1712. – 1881.). Prilog slici gospićke prošlosti. Hrvatski zemljopis. Zagreb, 2002.

Brinjsko-lički ustanak 1746. godine. Meridijani. Samobor, 2004.

Ivan Dominik Vukasović. Zemljopisni i povijesni novi opis Karlovačkog generalata u Kraljevini Hrvatskoj (1777.). Državni arhiv. Gospić, 2005. (priredio Željko Holjevac)

Gradišćanski Hrvati u Mađarskoj i Hrvati u Slovačkoj. Analiza hrvatskih naselja u zapadnoj Mađarskoj i Slovačkoj. Croatica. Zagreb – Budapest – Bratislava, 2006. (u koautorstvu s Tomislavom Jelićem)

Hrvatsko-slavonska Vojna krajina i Hrvati pod vlašću Osmanskoga Carstva u ranome novom vijeku. 2. svezak Hrvatske povijesti u ranome novom vijeku. Barbat & Leykam International. Zagreb, 2007. (u koautorstvu s Nenadom Moačaninom)

Gackom kroz povijest. Hrvatski radio Otočac. Otočac, 2009.

Ogulinska pukovnija (1746.-1873.). Polazišta. Matica hrvatska. Ogulin, 2012. (u tisku)

Dr. sc. Andrej Hozjan, doc.
Filozofska fakulteta, Univerza v Mariboru

Špijunaža i vojnopoštanska djelatnost na prostoru Slavonske vojne krajine tesjeverozapadne Hrvatske do ranog 17. stoljeća

V mnogih spisih in mnenjih o krajiškem protiturškem vojskovanju se je zmeraj zelo poudarjala potreba po dobro organiziranem špijoniranju kot enem od bistvenih elementov krajiškega boja. Naloge vzpostavljanja obveščevalne mreže na Slavonski VK so zmeraj imeli krajiški poveljniki. Ti so se pač znašli, kot so se mogli. Za špijone so največkrat nastavljali vlaške/uskoške in v nekaj primerih tudi hrvaške ljudi. Seveda si je tudi domače hrvaško plemstvo samo iskalo zaupne informacije in nastavljalo špione, npr. Zrinski. Brez njih bi bili pretežno nemško govoreči poveljniki popolnoma izgubljeni. V letih poveljnika Ivana Lenkovića so npr. vzpostavili očitno dobro delujoč sistem obveščanja in špijoniranja, ki pa je z njegovim odhodom močno upadel. Špijonski centri v osmanskem zaledju so bili mesta Požega, Pécs, Beograd in Osijek. Kontrašpijonažni ukrepi so bili neizprosni in okrutni, saj je razkrinkane špijone na obeh straneh čakala enaka kazen – kol ali utopitev.

Najpomembnejši del špijonaže so nedvomno bila denarna sredstva. Že v 40. in 50. letih se štajerski deželni poveljniki kot Luka Székelyi/Zekel, Jurij Wildenstein in drugi pritožujejo deželi tako zaradi nerednega izplačevanja špijonskega denarja kot tudi zaradi prenizkih vsot. Nemogoče je preveriti, kam je špijonski denar dejansko prihajal, ali v žepe samih poveljnikov ali pa so bile zahteve špijonov res tako visoke. Nekateri obveščevalci so očitno lahko zaslužili res lepe denarje, npr. špijon Dimitar Milovitić, ki je leta 1557 dobil 12 dukatov oziroma 21 goldinarjev plačila na mesec.

Vojnopoštna mreža je bila drugi obveščevalni korak dežele za pretok informacij z bojišč v Gradec in obratno. Osnovne organizacijske značilnosti deželne vojne pošte so bile preproste: v določenem kraju ali celo na bolj izpostavljeni lokaciji so deželni uradniki ali krajiški poveljniki našli posameznika, ki jim je s podpisom pogodbe jamčil za hiter prenos pošte od svoje postaje do obeh sosednjih postaj. Za čas od 1540 do 1608 je bilo možno po virih ugotoviti natanko 105 deželnih poštarjev in poštaric na liniji Gradec – Maribor – Ptuj – Varaždin in Zagreb. Iz Varaždina in Zagreba so pošto v Križevce prinašali redni poštni jezdeci. V Koprivnici je deželna vojnopoštna postaja zanesljivo delala v letih 1542 in 1543, pozneje pa ne več. Do Koprivnice in do drugih izpostavljenih utrdb v Podravini so namreč pošto iz Varaždina in nazaj zaradi nevarnosti prenašali  izključno sami vojaki. Od sredine stoletja naprej so stalne deželne poštne postaje na slavonskih tleh bile: Sv. Križ Začretje (ukinjena sredi 70. let), Lepoglava – pozneje preseljena v Druškovec in nato v Krapino, Zagreb, pod Lipo (? nad Zagrebom) – pozneje preseljena v Gornjo Bistro, in Varaždin.

Tudi tu so glavno vlogo igrala sredstva. Plačilna osnova ni bil izvajalec – človek, temveč poštni konj, podobno kot pri najemniškem vojaku – konjeniku. Poštno službo na slavonskih postajah so običajno izročali ljudem s krajine, znanim vojakom, nižjim plemičem ali meščanom. Najbolj znani poštarji tukaj so bili: v Varaždinu večkratni varaždinski mestni sodnik Jurij Fleischmann, sicer gradbenik in prišlek iz slovenske Štajerske, plemič Ferdinand Herković in nato njegova vdova Elizabeta Herković; v Druškovcu plemič Mihael Drušković; na lokaciji pod Lipo člani plemiške družine Mirković; v Zagrebu koroški plemič Hanns Ulrich Peuscher in nato znani zagrebški veletrgovec italijanskega rodu Lucio Calcinelli, in drugi.

Biobibliografija

Doc. dr. Andrej Hozjan rođen je 1964. u Mariboru, gdje završava osnovnu i srednju školu. Studij povijesti i sociologije u Ljubljani završava 1988., magistrirao je povijest novog vijeka 1991., a 1995. doktorirao. Do 1999. radio je u Biskupskom arhivu u Mariboru te je stekao stručni naziv arhivista. Dobio je habilitaciju za docenta ranog novog vijeka. Od 1999. kao docent predaje na Sveučilištu u Mariboru (na Pedagoškom fakultetu, a kasnije na Filozofskom fakultetu). Član je više redakcijskih i uredničkih savjeta slovenskih i hrvatskih znanstvenih časopisa. Objavljuje članke, rasprave, monografije, dijelove monografija, enciklopedijske, biografske radove i drugo u Sloveniji, Austriji, Madžarskoj i Hrvatskoj. Od 2000. godine aktivno surađuje s istaživačima na prostoru Republike Hrvatske.

Izbor iz bibliografije:

“Postanak i razvoj poštanske ustanove i ostalih načina prijenosa obavijesti u SZ Hrvatskoj od 1500.-1783.” u: Hozjan, Andrej (ur.). Pošta sjeverozapadne Hrvatske. Zagreb – Varaždin, 2002., 33-50.

“Poštanska djelatnost na području sjeverozapadne Hrvatske od 1783. do 1918.” u: Hozjan, Andrej (ur.). Pošta sjeverozapadne Hrvatske. Zagreb – Varaždin, 2002., 51-78. (u koautorstvu s Đurđicom Cesar)

“SZ Hrvatska na jožefinskih vojaških kartah 1782-1785.” u: Mohorovičić, Andre – Stipetić, Vladimir (ur.). Zbornik radova međunarodnog znanstvenog simpozija Stvaralački potencijali u funkciji društveno-ekonomskog i kulturnog razvoja sjeverozapadne Hrvatske: Varaždin, 21. i 22. studeni 2002: proceedings, Varaždin 21.-22. November 2002. Hrvatska akademija znanosti i umjetnosti, Zavod za znanstveni rad. Varaždin, 2002., 519-526.

“Vojak na krajini: prispevek k biografiji Luke Kövendi Székelyja/Zekela, barona ormoškega (1500-1574).” u: Hernja-Masten, Marija – Korpič, Nevenka – Kresnik, Zdenka (ur.). Ormož skozi stoletja. Knj. 1. Občina. Ormož, 2005., 226-245.

“Naraščanje obsega prometa na južnem obmejnem prostoru severovzhodne Slovenije v smeri severozahodne Hrvaške od 16. do poznega 18. stoletja.” u: Božičević, Josip (ur.). Prometna povezanost Hrvatske s europskim zemljama u funkciji društveno-ekonomskog i kulturnog razvoja sjeverozapadne Hrvatske. Zbornik radova s međunarodnoga znanstvenoga skupa održanog u Varaždinu 10.-11. studenoga 2005.: proceedings of the International Scientific Symposium held in Varaždin, 10-11 November 2005. Hrvatska akademija znanosti i umjetnosti, Zavod za znanstveni rad. Zagreb – Varaždin, 2005., 137-146.

“Možnosti zdravstvene rehabilitacije slavonskih krajišnikov v 16. in 17. stoletju.” u: Časopis za zgodovino in narodopisje. Letn. 77. N. v. 42. Št. 4. 2006, 5-15.

“Reka Drava in njeni signifikantni kraji na jožefinski vojaški izmeri za ozemlje republike Slovenije. Die Drau und seine bedeutende Siedlungen auf der josephinischen Landesaufnahme für das Gebiet der Republik Slowenien.” u: Ekonomska i ekohistorija. Vol. 3. Br. 3. 2007., 190-205.

“Die Gestalt der slowenischen Geschichte am Beginn des dritten Jahrtausends: die Suche nach dem eigenen Weg und mehr.” u: Mitteilungen des Instituts für oesterreichische Geschichtsforschung. Bd. 115. Hf. 1/2. 2007., 153.

“O kulturi dopisovanja čez državno mejo: korespondenca o sporu med ‘Ptujčanom’ in Krapinčanom konec 16. stoletja.” u: Studia Historica Slovenica. Letn. 8. Št. 2/3. 2008., 293-306.

“Varaždinska vojnopoštna postaja in poštarji v 16. stoletju.” u: Šicel, Miroslav – Kaštela, Slobodan (ur.). 800 godina slobodnog kraljevskog grada Varaždina 1209.-2009. Zbornik radova s međunarodnog znanstvenog skupa održanog 3. i 4. prosinca 2009. godine u Varaždinu. Hrvatska akademija znanosti i umjetnosti, Zavod za znanstveni rad u Varaždinu. Varaždin, 2009., 263-276.

“Maribor v prvih dveh desetletjih po pridobitvi škofije: podoba mestnega razvoja in prebivalstva, pomen prenosa škofijskega sedeža in primerjave mesta z drugimi spodnještajerskimi mesti.” u: Studia Historica Slovenica. Letn. 10. Št. 2/3. 2010., 357-397.

“Herrschafts-, Adels- und Privatarchive in Slowenien.” u: Gfrorner, Sabine – Follner, Michaela – Hochedlinger, Michael – Jeřábek, Rudolf – Just, Thomas (ur.). Archivpflege und Archivalienschutz: das Beispiel der Familienarchive und “Nachlässe”. Mitteilungen des Österreichischen Staatsarchivs. Bd. 56. Studien Verlag. Wien, 2011., 625-660. (u koautorstvu s: Mihom Preinfalk, Dejanom Zadravec, Zdenkom Bonin i Donatellom Porcedda)

Franc III. Nádasdy in Prekmurje. Ob 340. obletnici usmrtitve protihabsburškega zarotnika. Ferenc III Nádasdy and Prekmurje. On the 340th anniversary of the assassination of the anti-Habsburg conspirator. Kronika (Ljublj.). Letn. 59, 2. 2011., 211-230.

Karl Kaser
Graz

Historiografie der Militärgrenze: Alte und neue Herausforderungen

Die Weiterentwicklung der Geschichtsschreibung steht in einem ständigen Spannungsfeld zwischen den Elementen der allgemeinen Entwicklung eines wissenschaftlichen Fachs, den individuellen Interessen von Forschern und Forscherinnen sowie den allgemeinen gesellschaftlichen Rahmenbedingungen. Je nach den ökonomischen, politischen und kulturellen Rahmenbedingungen wird das eine oder andere Element überwiegen. Diese Beobachtung trifft insbesondere auf die Geschichte der Habsburgischen Militärgrenze in Kroatien zu, die einen Sonderstatus in der europäischen Geschichte aufweist.

Im ersten Teil meines Beitrags werde ich auf einige Entwicklungslinien in der Militärgrenz-Geschichtsschreibung der Vergangenheit eingehen. Diese alten staatspolitischen und oder ideologischen Herausforderungen bewegten sich in einem relativ engen Interessensrahmen. Die vor etwa drei Jahrzehnten einsetzende Pluralisierung in den Geschichtswissenschaften stellen teilweise gänzlich neue Herausforderungen auch für die Militärgrenzhistoriografie dar, auf welche ich im zweiten Teil meiner Ausführungen eingehen werde. Fragestellungen, die aus Ansätzen der Mikrogeschichte, der Umweltgeschichte, der Historischen Anthropologie, der Familien- und Geschlechtergeschichte, der Neuen Militärgeschichte oder der Transfer- und Vergleichsgeschichte abgeleitet werden, dürften die Geschichte der Militärgrenze in Zukunft in einem anderen Licht erscheinen lassen als bisher.

Biobibliografie

Karl Kaser begann seine akademische Laufbahn 1980 an der Abteilung für Südosteuropäische Geschichte an der Karl-Franzens-Universität Graz, wo er 1996 zum ordentlichen Professor für Südosteuropäische Geschichte berufen wurde. Seine Forschungen in den letzten beiden Jahrzehnten konzentrierten sich auf die Geschichte der Geschlechterbeziehungen, Familie und Migration. Er leitete zahlreiche Forschungsprojekte zu diesen Themenbereichen.

Zu seinen jüngsten Monografien zählen “Patriarchy after Patriarchy. Gender Relations in the Balkans and in Turkey, 1500 bis 2000 (2008)” und “Balkan und Naher Osten. Einführung in eine gemeinsame Geschichte” (2011). Kaser habilitierte sich im Jahr 1985 mit dem Werk “Freier Bauer und Soldat. Die Militarisierung der agrarischen Gesellschaft an der kroatisch-slawonischen Militärgrenze (1535-1881)” (Graz 1986; Böhlau: Wien-Köln-Weimar 1997). Das Buch erschien in kroatischer Übersetzung unter dem Titel “Slobodan seljak i vojnik. Povojačenje agrarnog društva u Hrvatsko-slavonskoj Vojnoj krajini (1535-1881.)”, Naprijed, Zagreb, 1997. und wird noch in diesem Jahr in japanischer Übersetzung erscheinen.

Géza Pálffy (Budimpešta)

Die Türkenabwehr und die Militärkartographie der Habsburgermonarchie in Ungarn und Kroatien–Slawonien im 16. Jahrhundert

Die Expansion des Osmanischen Reiches im Raum zwischen Adria und Donau führte zu einer besonderen Entwicklung des Festungsbaus, der Militärkartographie sowie überhaupt des gesamten Militärwesens in der Habsburgermonarchie. Eine markante Umgestaltung des Militärwesens – die auch als Militärische Revolution bezeichnet werden kann – fand bereits in der zweiten Hälfte des 16. Jahrhunderts im Königreich Ungarn und Kroatien ebenfalls statt. Die Grundsteine der Militärverwaltung der Habsburgermonarchie des 17. und 18. Jahrhundertes wurden hauptsächlich schon damals, in erster Linie in Bezug auf den kroatisch-ungarischen Kriegsschauplatz gelegt: 1556 wurde der Wiener Hofkriegsrat als selbstständiges Regierungsorgan der Osmanenabwehr und des Militärwesens errichtet. Die ersten modernen Festungen der Monarchie wurden in Ungarn und Kroatien aufgebaut. Ebenso erfolgten die ersten systematisch durchgeführten, neulich entdeckten militärkartographischen Vermessungen an der ungarischen sowie an der kroatisch-slawonischen Grenze. Ihre Festungen bzw. die dort dienenden Soldaten wurden im 16. Jahrhundert mit immer moderneren Feuerwaffen ausgestattet. All diese Schritte konnten doch die Expansion des Osmanischen Weltreiches, das dem mitteleuropäischen Länderkomplex der Habsburger sowohl militärisch als auch wirtschaftlich überlegen war, nur teilweise stoppen. Für die Habsburgermonarchie und innerhalb deren für das Königreich Ungarn und Kroatien bedeutete diese Tatsache jedoch einen Riesenerfolg.

Biobibliografie

Géza Pálffy (geb. 1971) studierte an der Eötvös Loránd Universität in Budapest Geschichte und Archivwissenschaft, daneben Osmanische Studien und Slawistik; Promovierung 1999, Fach Geschichte, Thema: Die Militärjustiz in Ungarn im 16. und 17. Jahrhundert. Doktor der Ungarischen Akademie der Wissenschaften 2010, Thema: Das Königreich Ungarn und die Habsburgermonarchie im 16. Jahrhundert. Seit 1994 wissenschaftlicher Mitarbeiter, seit September 2010 Abteilungsleiter der Frühen Neuzeit am Institut für Geschichte der Ungarischen Akademie der Wissenschaften und seit 2003 auch wissenschaftlicher Berater am Institute of Habsburg History in Budapest. Sein Forschungsschwerpunkt liegt im Bereich der frühneuzeitlichen Geschichte Ungarns und der mitteleuropäischen Habsburgermonarchie: 20 Bände und 170 Studien auf Ungarisch, Deutsch, Englisch, Französisch, Kroatisch, Slowakisch und Tschechisch zur Politik-, Militär- und Adelsgeschichte des Königreich Ungarn und Kroatien im 16. und 17. Jahrhundert u. a.: Ungarn und die Habsburgermonarchie, ungarische Stände und Aristokratie, Türkenabwehr in Ungarn und Kroatien, Militärkartographie, Nachrichtendienst, Militärjustiz in den Grenzfestungen, Wiener Hof und die ungarischen Stände, Adelsintegration in der Kaiserstadt, ungarische Krönungen, Migration der Kroaten nach Ungarn und Österreich (u. a. Povijest Mađarske : Ugarska na granici dvaju imperija (1526.-1711.) Samobor : Meridijani, 2010. [Bibliotheca Historia Croatica, 57.] 295 p.). Redaktionsmitglied verschiedener ungarischen, kroatischen und tschechischen historischen Zeitschriften (u. a. Podravina: Časopis za multidisciplinarna istraživanja, Radovi Zavoda za hrvatsku povijest und Zbornik Odsjeka za povijesne znanosti HAZU). 1999–2000: Stellvertreter-Generalsekretär der Ungarischen Historischen Gesellschaft. Seit 1994 Lehrveranstaltungen an der Eötvös Loránd Universität in Budapest bzw. an der Universität in Miskolc und Pécs. Hobbys: Laufen, Mathematik, klassische Musik.