Ranko Matasović rođen je 14. svibnja 1968. u Zagrebu. Na Filozofskom fakultetu Sveučilišta u Zagrebu studirao je opću lingvistiku i filozofiju. Magistrirao je 1992., a doktorirao 1995. s tezom o rekonstrukciji teksta u indoeuropeistici (mentor: prof. dr. Radoslav Katičić). Stručno se usavršavao na sveučilištima u Beču (1993) i Oxfordu (1995). Bio je stipendist Fulbrightove zaklade za postdoktorski studij na Sveučilištu Wisconsin (Madison, SAD) za 1997/98, a koristio je i stipendiju zaklade Alexander von Humboldt za 2002/2003 na Sveučilištu u Bonnu. U ljetnom semestru 2008. boravio je u Nizozemskoj kao gost Odsjeka za poredbenu lingvistiku Sveučilišta u Leidenu, a u ljeto 2011. bio je gostujući profesor na Sveučilištu Georgije (Athens, SAD). U ljetnom semestru 2015. bio je gostom Max-Planck instituta za evolucionarnu antropologiju u Leipzigu, u zimskom semestru iste godine gostujućim profesorom Sveučilišta u Heidelbergu, a u ljetnom semestru 2022. gostujućim profesorom Scveučilišta Hokkaida (Sapporo). Bio je pročelnik Odsjeka za lingvistiku Filozofskoga fakulteta u Zagrebu (1998-2000), te jedan od osnivača i suvoditelja Interdisciplinarnoga Sveučilišnog Poslijediplomskog studija „Jezična komunikacija i kognitivna neuroznanost“ na Sveučilištu u Zagrebu (od 2000.). Bio je predstojnik Odjela za jezik i jezikoslovlje Matice hrvatske (2002-2004) i urednik za filologiju i lingvistiku u Hrvatskoj enciklopediji Leksikografskoga zavoda „M. Krleža“ (1999.-2009.). Od 1996. predstojnik je Katedre za poredbenu indoeuropsku lingvistiku na Odsjeku za lingvistiku Filozofskoga fakulteta u Zagrebu; 1996. postao je docentom, 2000. izvanrednim profesorom, a 2004. redovitim profesorom na Odsjeku za lingvistiku Filozofskoga fakulteta u Zagrebu (od 2009. u trajnom zvanju). 18. svibnja 2006. izabran je za člana suradnika Hrvatske akademije znanosti i umjetnosti, a 10. svibnja 2012. za redovitoga člana. U lipnju 2022. postao je redovitim članom Europske akademije znanosti (Academia Europaea, London).
Bio je voditelj znanstvenoga projekta „Hrvatski jezik u poredbenoj perspektivi“ (Projekt br. 0130649 MZOŠ) i drugih projekata koje je fininciralo MZOŠ (1995-2013). Od 2014. do 2018. bio je voditelj je projekta „Općeslavenski lingvistički atlas i atlas europskih jezika“ pri Hrvatskoj zakladi za znanost. Od 2004. do 2009. sudjelovao je u projektu izrade indoeuropskoga etimološkog rječnika Sveučilišta u Leidenu. Dobitnik je nagrade HAZU za 2002. za trajan doprinos znanosti na području filologije i nagrade „Bulcsú László“ Hrvatskoga filološkog društva (2019.). Napisao je šesnaest knjiga, među kojima A Theory of Textual Reconstruction in Indo-European Linguistics (Frankfurt a/M & New York 1996), Kratka poredbenopovijesna gramatika latinskoga jezika (Zagreb 1997, 2. prošireno izdanje 2010.), Gender in Indo-European (Heidelberg 2004), Jezična raznolikost svijeta (Zagreb 2005, 2. prošireno izdanje 2011.), Poredbenopovijesna gramatika hrvatskoga jezika (Zagreb 2008), Etymological Dictionary of Proto-Celtic (Leiden 2009), Slavic Nominal Word-Formation (Heidelberg 2014), Lingvistička povijest Europe (Zagreb 2016) i An Areal Typology of Agreement Systems (Cambridge 2018). Glavni je urednik i prvi autor Etimološkoga rječnika hrvatskoga jezika (I. svezak, Zagreb 2016, II. svezak 2021.). Objavio je i više od 200 znanstvenih radova u Hrvatskoj i u inozemstvu, te prijevode s desetak stranih jezika.