Autorica: Anja Ivić

3.godina preddiplomskog studija

Dugo očekivana prva retrospektiva jednog od najboljih hrvatskih kipara 20. stoljeća i kipara koji je u samom vrhu europske modernističke umjetnosti, napokon je dočekana i otvorena za brojnu zainteresiranu javnost. Za života skromni kipar koji nije težio učestalim izlaganjima i razvikanosti svojega imena, dočekao je pažnju javnosti i struke kakvu je i zaslužio.
Kako je opus Vojina Bakića brojan i raznolik tako je i kustosica izložbe Nataša Ivančević, muzejska savjetnica, nastojala organizirati prostor da bi što vjernije i jasnije prikazala promjene i razvoj izričaja ovog kipara, formi i naličja njegovih kipova.

Početak njegova rada bilježi se u četrdesetim godinama prošlog stoljeća nakon završene Državne umjetničke akademije u Zagrebu. Prve godine rada posvećene su figurativnom portretiranju i oslanjanju na uzore s kojima se upoznaje na putovanjima u Firencu, Veneciju i Pariz. Prva

prostorija izložbenog prostora Muzeja suvremene umjetnosti ispunjena je njegovom, skoro u cijelosti, portretnom plastikom prve faze rada, gdje još uvijek smatra ciljem portreta što veći nalik živom modelu.Može se reći prijelomna godina za njega je 1946. kada radi Spomenik strijeljanima – Poziv na ustanak u Bjelovaru, a nedugo zatim počinje raditi na spomenicima Marxu i Engelsu u Beogradu i na onom narodnom junaku Stjepanu Filipoviću u Valjevu. Udaljavanje od figuracije i kretanje u jednom dijametralno suprotnom smjeru, prema simplifikaciji forme nešto je što kritika neće tako lako prihvatiti.

Prijedlog za Spomenik Marxu i Engelsu odbijen je 1953. godine. Dva lika sveo je na osnovnu formu i iskoristio oštri, kodificirani rukopis u maniri kubizma, što je dosta radikalno okretanje kormila od dotadašnjih akademskih rješenja i idealiziranih portreta. Reprodukcija njegovih modela nalazi se na samom ulazu u drugu prostoriju izložbe, kao svojevrsni nagovještaj radikalnih promjena u njegovim djelima iduće dekade. Sve više sintetizira oblike, forme, bavi se animalističkim inspiracijama – intenzivno se vraća temi bika i torza s početka karijere i sve se više posvećuje plohi.

Izložen je njegov Bik sa XXVIII. Venecijanskog bijenala (1956), Ležeći torzo (1957) i mnoga djela manjih dimenzija čiji se motivi uklapaju u njegov osobni svijet fantazija, čiju formu radikalno sintetizira. Plohu konstantno dorađuje i ponovno obrađuje dovodeći je do perfektnog stanja koje nam se pod svjetlima doima svjetlucavo. Formu Bika (1956) sveo je na jednostavan, kompaktan oblik koji je zadivio savršenstvom, dimenzijama i glatkom površinom.

 

Zidovi muzeja prekriveni su njegovim fotografijama, crtežima i skicama što je prvi put da se ti svi materijali izlažu. Također, makete spomenika, audio i filmska građa obogaćuju program ove retrospektivne izložbe.
Djela treće prostorije muzeja već su daleko u domeni apstraktnog kiparstva svojim začudnim, razlomljenim formama koje se otvaraju prema prostoru. Naziv te prostorije Razlistane forme uistinu odgovara izloženim djelima čije je glavno obilježje, osim supostojanja njihova volumena s prostorom, ideja koju nose. Naime, u toj fazi Vojin Bakić radi i Spomenik Ivanu Goranu Kovačiću u parku Ribnjak u Zagrebu, pokazujući da su skulptura i portret za njega apstraktna ideja. On u apstraktnoj formi koja odbija sunčevu svjetlost vidi pjesnika, prirodna svjetlost i energija predstavlja životnu energiju i radost osobe čije ime skulptura nosi, odnosno portretiranog, u usporedbi s tragičnom sudbinom mladog talentiranog pjesnika. Izaziva brojne polemike, kao i uostalom, brojna njegova djela.

Također, razlistanim formama pripada i Spomenik pobjede revolucije naroda Slavonije (1958-68) u Kamenskom. Po mnogima najznačajniji apstraktni spomenik u Europi, pokušaj je utjelovljenja pojma borbe i krajnjeg rezultata – slobode – u jednoj apstraktnoj formi monumentalnih dimenzija. Spomenik od kojeg je danas ostalo samo postolje daje i dojam leta orla, a postavljaju se i pitanja konotacije na grčku božicu pobjede – Niku.

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

Niz kružnih formi Spomen-obilježja naroda Hrvatske žrtvama u Kragujevcu (1978-81) predstavljaju žrtve koje padaju pod metcima, a Bakić je inspiriran sjećanjem na braću koja su pogubljena 1941. godine. Poseban kut i položaj kružnih formi odbija svjetlost i čini se kao da forme nose tu svjetlost i sudjeluju sve skupa u tom trenutku pada. Stapaju se u cjelinu koja simbolički pogiba skupa, jedinstvena.

Tu su i makete i skice nerealiziranog spomenika Josipu Brozu Titu kao i, u monumentalnim dimenzijama izveden, reljef lica Josipa Broza Tita.

Četvrti dio izložbe pod nazivom Svjetlonosne forme skup je djela koja su nastavak njegove ideje i fasciniranosti svjetlom i međuigrom svjetla i njegovih skulptura. Djela se sastoje od brojnih konveksnih i konkavnih metalnih kružnih plosnatih formi odnosno obruča koji odbijaju i upijaju svjetlost, i isto tako je vraćaju nazad u prostor. Naš pogled se probija kroz nizove tih obruča i njihovih metalnih spojeva gotovo hipnotizirajući nas svjetlom koje oni upiru i odvrću od nas u isti trenutak.

Posljednja je prostorija posvećena Bakićevom Spomeniku na Petrovoj gori (1971-81), djelu koje je od skulpture preraslo u pravi arhitektonski projekt obogaćen i sadržajima za građane.
Još jednom forma s apstraktnim konotacijama koja ne postoji bez svjetla i prostora u kojem se nalazi, jedna je od nekoliko spomeničkih djela koja izazivaju divljenje i protežu se kroz sve opisane prostorije ove izložbe. U svoje vrijeme važan, a danas opustošeni spomenik predmet je brojnih rasprava, a i okruglog stola koji će se održati idućih mjeseci u Muzeju suvremene umjetnosti.

Svim tim spomenicima zajedničko je također da im se, ukoliko još postoje, ne posvećuje dovoljna pažnja i da sad oni uistinu padaju pod zubom vremena. Spomenici nekog drugog doba, ljudi i režima, osjetljiva su tema naše struke, ali još više našeg društva, i često van naše domene djelovanja i moći. Za ljude koji su u njihovoj neposrednoj blizini oni simboliziraju vrijeme koje prema njima nije bilo blagonaklono, no možda bi se trebali potruditi sagledati djelo kao umjetnost a ne kao nositelja ideologije, ukoliko ono to nužno nije. Pomalo teško pitanje za jedan osvrt na aktualnu izložbu, no što je to što mi tim spomenicima ne možemo oprostiti?