Autorica: Ines Ivić

Trg Rossio prije potresa, Francisco Zuzzarte 1878.

Malo je događaja u proteklom tisućljeću o kojima su se vijesti, bez čuda moderne tehnologije,tako brzo proširile Europom i postale dijelom zajedničkog sjećanja i suosjećanja. Jedan od takvih je bio nesretni potres, a kasnije i tsunami, koji je zahvatio glavni grad Portugala na blagdan Svih svetih 1755. godine.

    Premda već naviknuti na povremeno drhtanje tla, tako jak i dugačak potres, koji se osjetio sve do sjeverne Italije, Europa nije dugo doživjela.  Razmjer tragedije koja je razrušila 80% građevina i ubila 30 000 ljudi, tri stoljeća kasnije Adorno uspoređuje s holokaustom, praveći paralelu između traumatičnih događaja koji su transformirali europsku kulturu i filozofiju. S obzirom na to da se potres dogodio na tako važan kršćanski blagdan, teolozi su ga vidjeli kao kaznu božju i nagovještaj sudnjeg dana. Alfama, dio grada s brojnim gostionicama i javnim kućama, leglo zla i grijeha, ostala je netaknuta pa teško je naći temelje ovim vjerovanjima.   Razrušeni grad, do tada simbol bogatstva i raskoši stečene prvenstveno prekomorskom trgovinom dobrima iz Brazila i uvozom egzotičnih proizvoda s Istoka, je vrlo brzo postao temom brojnih prikaza koji su se počeli širiti starim kontinentom.

Vorstellung von Lisabon vor und in dem erbenden des 1 Novembris 1755

Razrušena prijestolnica

Od brojnih grafičkih prikaza koji se čuvaju u Muzeju grada Lisabona, najvjerniji su oni koje su napravili M. Paris i T. Pedegache, a prikazuju ruševine gradskih crkvi i zgrade opere.

Razrušena katedrala

Crkva sv.Pavla u ruševinama

Njihove grafike možemo uzeti kao dokumentacijski prikaz ruševina s obzirom na to da su se zatekli na licu mjesta, za razliku brojnih drugih prikaza koji su nastajali diljem Europe na temelju pisanih opisa kojima ionako nije cilj bio zorno prikazivanje ruševina, nego prikaz raskoši i luksuza grada prije, i kaosa i ruševina nakon potresa. Vjerojatno najpoznatiji opis ovog nesretnog dana nam daje Voltaire u svom Candideu:

Scarcely had they reached the city, lamenting the death of their benefactor, when they felt the earth tremble under their feet. The sea swelled and foamed in the harbour, and beat to pieces the vessels riding at anchor. Whirlwinds of fire and ashes covered the streets and
public places; houses fell, roofs were flung upon the pavements, and the pavements were scattered. Thirty thousand inhabitants of all ages and sexes were crushed under the ruins.

Svoja viđenja i komentare nisu propustili dati ni Immanuel Kant i Jean-Jacques Rousseau, koji je ovaj događaj uzeo u prilog svojoj tezi o životu u prirodi, suprotstavljajući se sve rastućem gradskom životu i kulturi.

Kad je potres udario na blagdansko jutro, većina ljudi koja se nalazila u crkvama poginula je pod ruševinama, dok su oni preživjeli požurili naći utočište na čistini u luci, ne znajući da se val visine 15 metara približava gradu. Dijelove grada koje nije prekrila voda, uništili su požari koji su gradom harali tjedan dana. Potres je uništio Kraljevsku palaču na samoj obali rijeke Tejo, Državni arhiv, zgradu Nacionalnog kazališta, inauguriranu samo nekoliko mjeseci prije potresa, te većinu glavnih crkvi i samostana, od kojih i danas crkva samostana karmelićana, stoji kao spomenik tom danu. Nakon toga je kralj, koji se u tom trenutku nalazio u svojoj ljetnoj rezidenciji, obolio od klaustrofobije te dao sagraditi palaču od drveta i platna, da bude siguran ukoliko se ponovi potres. No, Kraljevska baraka, kako je prozvana među narodom, nije bila dugog vijeka te je ubrzo izgorjela u požaru.

Potres i tsunami u Lisabonu 1755.

Vraćanje sjaja gradu

Najzaslužniji za brzu obnovu grada je Marquês de Pombal, u to doba ministar vanjskih poslova, koji je spremno odgovorio kralju da prvo treba ukopati mrtve i pobrinuti se za žive. Tako je  pokazao svoju odlučnost u što bržem vraćanju sjaja gradu te dobio glavni zadatak njegove rekonstrukcije. Koristiti riječ rekonstrukcija u ovom pogledu je ipak malo preteško s obzirom na to da ni jedna od prijašnjih građevina nije bila rekonstruirana onako kako je izgledala, ni po prostornoj dispoziciji, ni po vanjskoj ili unutrašnjoj dekoraciji. Termin ponovna izgradnja daleko bolje izražava graditeljske poduhvate u donjem dijelu grada, kvartu Baixa, koja je ortogonalnim urbanističkim rasporednom ulica, jedna od boljih planskih izgradnji tog doba u Europi.

Plan obnove Lisabona, Eugénio dos Santos Carvalho i Carlos Mardel 1758.

Između 6 pristiglih radova, izabran je onaj Eugenia de Santosa, Manuela Maie i Karla Mardela, koji su već prije skupili iskustvo na javnim radovima. Plan za ponovnu izgradnju u potpunosti napušta organski raspored ulica srednjovjekovnog nukleusa, i predviđa ortogonalni raster. Premda su postojali prijedlozi da se komercijalni, društveni i politički centar izgradi na novom, sigurnijem mjestu u predgrađu, zbog jake tradicije ipak se pristupilo obnovi na starom mjestu.  Tako nova Baixa započinje monumentalnim trgom Praça do Comércio, koja svoj naziv duguje trgovcima koji su se prvi odrekli 4% svojih prihoda u prilog obnovi, na koju se aksijalno nastavlja Rua Augusta sve do trga Rossio, te se oko njih gradi pravilna mreža ulica. Osim pravilnog rasporeda ulica, novina je bila i uvođenje uniformirane gradnje.

Sve su građevine bile ograničene na pet etaža. Prva etaža je bila namijenjena komercijalnim aktivnostima, dok su gornje bile namijenjene stanovanju, s tim da je druga etaža bila rastvorena francuskim balkonima, treća i četvrta samo prozorima te peta kontinuiranim balkonom u cijelom dužini pročelja s mansardnim krovom.  Uniformiranost pročelja omogućila je i što bržu izgradnju i obnovu, jer se veliki broj elemenata, poput prozora, mogao proizvesti u velikim tvorničkim serijama.

Nacrt za jednu pombalinsku zgradu.

Uvode se striktni higijenski propisi i sustav kanalizacije i vodovoda. Da bi se spriječili budući požari i njihovo širenje, dodirni zid između dvije građevine se ostavljao višim od razine krova, da bi se spriječilo širenje vatre. No, u perifernim područjima grada gdje su živjeli pripadnici nižih staleža nije se toliko striktno držalo jedinstvenog izgleda, pa je moguće vidjeti različite varijacije na temu koje preživljavaju u prilično derutnom stanju. Danas se tragovi pretpotresnog Lisabona mogu vidjeti u uskim ulicama Alfame.

Rađanje seizmologije

Kako u svakom zlu ima nekog dobra, lisabonski potres označio je početak znanstvenog proučavanja potresa i rađanje seizmologije. Nakon što se situacija smirila Marquês Pombal je poslao upitnik svim župama s pitanjima: „Koliko je trajao potres? Koliko puta se tlo zatresao? Koliku štetu je uzrokovao? Kakvo je bilo ponašanje životinja? Jesu li primijećene promjene na vodi?“ Osim razvoja seizmologije, počela se razvijati i gradnja otporna na potres. Tako je nastao i poznati Pombalinski kavez, drvena zidna konstrukcija proizašla iz iskustva brdogradnje koja se ispunjavala ciglom. Razlog tome je što je drvo daleko elastičnije i lakše je podnosilo tlačne sile.

Model Pombalinskog kaveza

Sebastião José de Carvalho e Melo (Marquês Pombal)

Premda se uz ponovno rađanje Lisabona najčešće povezuje ime Sebastião José de Carvalho e Melo, koji nam je poznatiji kao Marquês de Pombal, nikako ne bi smjeli zaboraviti brojne arhitekte i inženjere koji su realizirali  grandioznu Pombalovu ideju. Jer, bez obzira na njegovu svestranost, nije bio toliki arhitektonski i tehnički ekspert. No, politički utjecaj i moć koju je stekao u to doba ostali su zauvijek zapisani u povijesti, ali i arhitekturi Portugala, dok su oni više zaslužni ostavljeni na periferiji zaborava.