Autorica: Ines Ivić
Velika poplava koja je pogodila Firencu 1966. godine ostala je, čak i toliko godina nakon katastrofe, duboko ukorijenjena u kolektivno sjećanje Firentinaca. Kiša koja je padala nekoliko dana bez prestanka podigla je uobičajeni vodostaj Arna za 6 metara i tako premašila zadnju veliku poplavu iz 1557. godine. Tih se dana Italija spremala za proslavu Dana oružanih snaga te je veliki broj ljudi povodom neradnog dana otputovao iz grada i tako izbjegao sudbinu 101 poginulog i više od 5000 obitelji koje su zbog oluje ostale bez svojih domova. Premda su brojni muzeji i druge kulturne institucije bile iza dobro zatvorenih vrata, nedostatak stručnog kadra i radne snage tog je dana onemogućio spašavanje kulturnog blaga. Oni koji su se zatekli u gradu, kad su vidjeli što se bliži, nastojali su premještanjem na više katove spasiti što više umjetnina i drugih dragocjenosti. Poznata je i priča da se ravnatelj prirodoslovnog muzeja spasio tako da je preko krova pobjegao do susjedne Galerije Uffizi noseći sa sobom samo Gallileov teleskop.
Ne postoji kulturna institucija ili muzej koji su toga dana uspjeli izbjeći proždiruću bujicu rijeke. Najviše su nastradale građevine uz samu obalu rijeke, među kojima je prva bila Biblioteca Nazionale Centrale Firenze, gdje je voda natopila više od milijun svezaka knjižnične građe, prvenstveno časopise, ali i rijetke rukopise, zbirku grafika, geografskih karata i plakata koji su za vrijeme II. svjetskog rata sklonjeni u podrum knjižnice. Broj oštećenih knjiga činio je trećinu ukupnog fonda, a još je veća šteta bila što je nastradao i cijeli kartični katalog. Zamislite samo, napisati novi katalog za skoro 4 milijuna knjiga!? Osim knjižnice nastradali su crkveni arhivi te Državni arhiv koji je u poplavi izgubio 40% svoje građe. Čak i one knjige koje su se nalazile na najvišim policama su pretrpjele oštećenja zbog visokog stupnja vlage, uslijed čega ih je počela nagrizati plijesan.
Najjači podsjetnik na razornu snagu vode – zasigurno već svima poznata fotografija uništenog raspela – je Cimabuevo djelo iz samostana Santa Croce. Voda je prodrla u temelje crkve i narušila njezinu statiku, a mješavina vode, blata i goriva bila je visoka skoro tri metra. Glavni oltar i Giottove freske prošle su netaknute, uključujući i relikvije i brojne misale u sakristiji, dok su brojne oltarne pale, među kojima i one Bronzinove i Vasarijeve zajedno sa slikom Ivana Krstitelja i sv. Franje Domenica Veneziana, pretrpjele veliku štetu. Oštećeno Cimabuevo raspelo postalo je simbolom firentinske poplave i stradanja umjetničkih djela u prirodnim katastrofama. Tijekom II. svjetskog rata bilo je sklonjeno u okolicu Firence na sigurno, da bi nakon povlačenja njemačkih snaga bilo vraćeno, ali pomalo nespretno spremljeno na neki tavan gdje ga je počela najedati plijesan. Naposljetku je smješteno u refektorij samostana, gdje je razina vode narasla do 6 metara, i tako nepovratno uništila više od 80% boje na raspelu. Voda ga je toliko uništila da je naraslo 8 centimetara i udvostručilo svoju težinu. Zbog oštećenja i pukotina, restauratori su bili primorani skinuti ostatke boje s raspela i čekati nekoliko godina dok se raspelo ne vrati u svoje prvotno stanje koje bi bilo pogodno za daljnju restauraciju. Osim raspela, nastradala je i freska Taddea Gaddija Drvo života i Posljednja večera na zapadnom zidu refektorija.
Teške ozljede je pretrpjela Posljednja večera Giorgia Vasarija koja je pod vodom provela čak 12 sati, dok su donji djelovi slike bili i duže. Kako bi se što prije osušila i restaurirala te spriječila daljnja oštećenja, rastavljena je na manje panele. Dugih četrdeset godina su restauratori pokušavali naći način kako ih spojiti u jedinstvenu cjelinu koja je predstavljena krajem 2013. godine. Restauratori i konzervatori polažu svoje nade da bi slika mogla biti obnovljenja do kraja za 50. godišnjicu poplave 2016. godine.
U jedan dan cijela povijesna jezgra Firence bila je potopljena, pa su se firentinske crkve i palače doimale poput otočića u blatnjavom moru. U Galeriji Uffizi voda je oštetila brojne umjetnine u depou, Michelangelove skulpture bile su obavijene slojem blata i ulja koje se pomiješalo s vodom, a od siline vodenog vala Ghibertijeve vratnice krstionice su djelomično spale sa šarki, dok su tri panela u potpunosti ispala iz svojih okvira. Nastradale su i brojne freske, uključujući one Paola Ucella Stvaranje Adama i Eve u Santa Maria Novelli, Botticellijev Sveti Augustin i Sveti Jeronim Domenica Ghirlandaia u crkvi Ognissanti.
Kad se Arno povukao u svoje korito, ostavio je Firencu bez struje i pitke vode, a pitoreskne ulice grada su bile pune blata. Već dva dana nakon poplave u Firencu su se počele slijevati rijeke volontera iz cijele Italije, – ali i iz cijele Europe – što svjedoči o ulozi i značaju Firence u talijanskoj povijesti i kulturnom identitetu uopće. Kasnije su nazvani Anđelima blata (Angeli di Fango). Među njima su se našli i brojni stručnjaci, studenti povijesti umjetnosti, umjetnici i svi oni koji su željeli dati svoj doprinos spašavanju vrijednosti ne samo nacionalnog nego i svjetskog značaja. Kultura u Firenci nije samo izraz identiteta, nego i glavni ekonomski pokretač.
Diljem svijeta se počeo skupljati novac za obnovu Firence, pa je čak i Picasso donirao jednu svoju sliku koja je prodana u korist fonda za obnovu. Ubrzo je došla i podrška svjetskih stručnjaka, prvenstveno američkih, njemačkih, francuskih, nizozemskih i austrijskih koji su zajedno s talijanskim kolegama prionuli na veoma zahtjevan zadatak. Među njima je bio i William J. Young:
Došavši u Firencu osam dana nakon poplave, 4. studenog, pronašli smo grad pod vojnom upravom. Nije bilo struje i automobilima je bio zabranjen ulaz u grad. Grupa restauratora (među njima i ja), čije je sjedište bilo u vili Tatti, u grad smo ušli pješke uz Arno, boreći se kroz blato u visokim gumenim čizmama da bi došli do Piazza del Duomo gdje smo ostali zapanjeni stupnjem oštećenja građevina i skulptura koje je uzrokovalo ulje i blato.
Brojni volonteri bili su podijeljeni po skupinama, ovisno o njihovom obrazovanju i stručnosti, te su diljem grada podignuti improvizirani laboratoriji. Upravo je ovaj nesretni događaj iznjedrio brojne nove metode konzervacije i restauracije. Najbrže se trebalo djelovati u Knjižnicama i arhivima zbog bojazni da se na knjigama ne počne razvijati plijesan. U Nacionalnoj knjižnici više od 150 radnika je prvo sortiralo knjige po stupnju oštećenosti, s tim da su samo stručnjacima povjerene najvrjednije i najoštećenije knjige. S obzirom da je trebalo što prije osušiti velike količine papira, restauratorima su na korištenje dane brojne sušione duhana u okolici Firence, pa se i danas te knjige mogu razaznati po smećkastoj boji hrbata i stranica. Gubeći utrku s vremenom, koristili su i piljevinu koja je upijala vlagu. Također je korištena metoda zamrzavanja i odmrzavanja knjiga u kontroliranim uvjetima kako bi se izvukla vlaga iz njih. Slična je metoda korištena i kada se prije nekoliko godina urušila zgrada arhiva u Kölnu. Osušiti stranice je bio najmanji problem, trebalo je pojedine knjige nanovo skupiti list po list i uvesti. Nakon poplave, odlučeno je da Nacionalna knjižnica neće više skladištiti knjige u nižim etažama zgrade.
No nažalost, zbog nedostatka sredstava i stručnjaka, i danas veliki broj knjiga čeka na restauraciju. Restauracija Cimabuevog raspela naišla je na velike rasprave uzevši u obzir stupanj oštećenosti. Ipak je prevagnula struja da se raspelo obnovi trateggio tehnikom, crtkanim potezima kista čime bi gledatelju jasno bili vidljivi nadoslikani dijelovi, a opet bi dobio dojam izvorne kompozicije djela. Tek 1974. godine završena je njegova restauracija te je izloženo očima javnosti. Brojne druge slike, prvenstveno na drvenoj podlozi, su se zbog velike količine vlage počele raspadati jer su se vezivna sredstva, lijepilo i gesso, počeli raspadati. Korištenjem novih metoda, poput apliciranja rižinog papira na podlogu i čuvanja u prostorijama s niskim udjelom vlage, uspjeli su sačuvati brojne slike. Prezervacija oštećenih freski zahtijevala je složeniji postupak jer su se na njima, osim slojeva blata i ulja, u žbuci taložile soli stvarajući pritom mjehuriće koji su uništavali slojeve boje. Zbog toga su pod freskama izbušili male tunele ispod kojih su stavili grijače, koji su brzo osušili žbuku, pa je bilo moguće skinuti freske sa zida i primijeniti daljnje restauratorske metode.
Najveći doprinos spašavanju uništenih umjetnina dao je Umberto Baldini, glavni konzervator u Galeriji Uffizi, koji je prvi organizirao brojne volontere i edukacije s ciljem što bržeg, stručnijeg i kvalitetnijeg saniranja oštećenja. Nove metode i djela koja su restaurirana zahvaljujući njima bila su predstavljena na velikoj izložbi 1972. godine. O promjeni u pristupu konzervaciji umjetnina govori i Christopher Clarkson, član engleskog tima zaduženog za restauraciju knjiga. On ističe kako u to doba izraz konzervacija nije bio korišten za knjige i arhivske materijale, pa koristeći izraz konzervacija knjiga naglašava drugačije shvaćanje ne samo umjetničkih, nego i povijesnih vrijednosti.
Danas nas na taj strašni dan podsjećaju spomen-ploče koje označavaju visinu vode. Svjedočanstvima i sjećanjima se pozabavio Robert Clark, koji je prije 4 godine objavio knjigu Tamna voda: poplava i iskupljenje u gradu remek-djela. Zahvaljujući njemu ne samo da nam je lakše pojmiti razmjere štete koja se zbrajala godinama nego i žrtvu koju su podnijeli spasitelji umjetnosti:
Mogli biste ih nazvati volonterima, samo što oni nisu volontirali ili bili regrutirani. Oni su se jednostavno pojavili niotkud i počeli raditi. Bilo je uvijek hladno i vlažno gdje su radili, a često i gdje su jeli i spavali. Tu je, naravno, bilo i neograničeno vina i smijeha. Ljudi su se zaljubljivali; u umjetnosti, jedni u druge, sami u sebe, jer koliko često dobijete priliku da budete heroj, a kamoli anđeo?
Ovaj tragični događaj svjedoči više stvari, a prvenstveno spremnost ljudi da sačuvaju ono što im je vrijedno, u ovom slučaju sve vidove umjetničkog stvaralaštva, no ne kao umjetnosti per se, nego kao očuvanja kolektivnog pamćenja, koje se više puta kroz povijest pokazalo kao pokretač i nastavljač temeljnih društvenih promjena i zbivanja u svrhu održanja i prosperiteta zajednice.
