Autor: Dario Vuger

„Na fotografiji osoba postane i sama sebi objekt…i Drugi kao ona osoba koja je bila. (…) Ništa ne može biti toliko osobno kao fotografija, a malo što je tako lako oteto od intime svog nosioca, jer ništa nije češće i lakše izlagano javnom oku od fotografije.“[1]

Self Portrait, 1971 © Vivian Maier/Maloof Collection

Malo tko može ostati ravnodušan na novootkriveni opus i biografiju američke dadilje Vivian Maier. Opus o kojem se radi ogromna je zbirka razvijenih i nerazvijenih foto-materijala srednjeg formata, crno bijelih negativa, fotografija i slide (dijapozitiv) filmova koji ekstenzivno dokumentiraju život New Yorka i Chicaga druge polovice prošlog stoljeća. Izvanredno oko ove dadilje je i specifičan pristup mediju te je opravdano svrstavaju u street fotografiju prije street fotografije. Nekoliko fragmenata o njoj. Rođena u New Yorku, francuskih korijena, Maier putuje između Europe i New Yorka do 1951. godine, kada se u njemu nastanjuje. Fotografirati je počela nekoliko godina prije. Pet godina poslije napušta ga i seli u Chicago. Iza tog kompletnog razdoblja ostavljeno je više od stotinu tisuća negativa, brojne role filma i slideova. Moguće je nabrojiti još štošta i ući u dublju analizu njezina psiho-fizičkog ili socijalnog stanja, ali to neće biti potrebno za ovaj komentar. Začudna je stvar da je Vivian Maier umrla tek nedavno, potpuno nepoznata, otuđena od svog životnog djela. Kako? Uznemirujuća priča tek slijedi. Read more