Autorica: Marijana Jurčević

 

22. rujna 1941. godine, iz dnevnika višeg njemačkog narednika:

Sve je bezosjećajno srušeno. Namještaja uopće nema. Slike su također evakuirane. Ručno oslikane zidne tapete, svilene tapete – strgane su sa zidova. No nešto je i ostalo – kamini, oslici stropova i  slični daju nam sliku bogatstva i raskoši starog carizma. Donje prostorije dvorca koristili su Crveni u svrhu muzeja… Na drugom katu nalaze se otmjene dvorane, koje su Crveni ostavili u svom prvotnom izdanju. Bijelo mramorno stubište vodi na vrh. Nažalost, ogromna raskošna dvorana u sredini dvorca, takozvana Krunidbena dvorana, je razrušena. Avionska bomba probila je krovište te je dio krova pao. Mi izlazimo na balkon kroz rupu u zidu. Druga polovica dvorane dobro se očuvala, s prekrasnim stropom u svijetlim tonovima. Imaš dojam kao da je bio osvijetljen iznutra. U sobama je tamno jer su svi prozori obloženi daskama. Zatim dolazimo u Olimpijsku dvoranu, Kinesku dvoranu i vrag zna kako se oni tamo sve zovu. Sve što je ostalo skupili su u dvije sobe – slike i knjige. Hans je htio uzeti za uspomenu knjigu s erotskim crtežima, ali su mu je oduzeli. Kroz prozore se prostire prekrasni pogled na ogromni park s alejama, jezerima i paviljonima.

Tužna povijest grandioznog Katarininog dvorca u Carskom Selu pokraj Sankt-Peterburga započinje zajedno s Drugim svjetskim ratom na području bivšeg SSSR-a, u jesen 1941. godine. Iako teška sudbina nije zaobišla ni druge carske građevine u toj i okolnim carskim ljetnim rezidencijama (Gatčina, Lomonosov, Pavlovsk i Petergof), ovaj je dvorac od samih početaka gradnje, a potom i obnove plijenio pažnju ruske i svjetske javnosti. Vrtoglave su cifre uložene da bi se dvorac nakon rata ponovno podigao, doslovno iz pepela. Zajedno s pothvatom tolikih razmjera pojavila su se pitanja prenamjene i pristupa obnovi.

Upravo su na lokalitetima Sankt-Peterburga i više spomenutih mjesta stasale generacije ruskih restauratora i konzervatora tzv. lenjingradske restauracijske škole, a rezultati zahvata koji traju već preko pedeset godina iznimno su cijenjeni i izvedeni na zavidnoj razini, prije svega u interijeru dvorca. Ponos profesije u konačnici je rekonstrukcija i djelomična konzervacija i restauracija građevine.
Postojanje današnjeg Carskog Sela zabilježeno je u povijesnim dokumentima i prije dolaska Petra Velikog na ta područja. Po njegovoj naredbi mjesto se pripisuje kao dar budućoj ženi i carici Petra I., Katarini I. Izgradnja prvog dvorca, tzv. Kamene palače Katarine I. dovršena je 1724. godine prema projektu carskog arhitekta Johanna Friedricha Braunsteina, predstavnika peterburškog baroka. Obnovu i proširenje dvorca inicirala je krajem 1742. godine carica Elizabeta, kći Petra Velikog i Katarine I. Njezinu su vladavinu obilježila tri velika građevinska pothvata, dva od kojih u čast njezinim roditeljima. Tako se osim spomenute krenulo i u pregradnju očevih rezidencija u Petergofu i rezidencije Strel’na, te petu po redu pregradnju carske rezidencije u samom Peterburgu, Zimskog dvorca, danas dijela muzejskog kompleksa Ermitaž.

Prvi projekt pregradnje u Carskom Selu izradio je arhitekt M.G. Zemcov, kojeg poslije smrti nasljeđuju A.V. Kvasov, G. Trezzini, potom S.I. Čevakinskij. Nakon njih s radom na dvorcu započinje glavni arhitekt carskog dvora Bartolomeo Rastrelli, autor danas najpoznatijih građevina Sankt-Peterburga u stilu elizabetinskog baroka. Osnovu dvorca čini izduženi pravokutnik, a njegova se monumentalnost zasniva na iznimno dekoriranoj nebeski plavoj fasadi dugoj 325 m, s bijelim stupovima, pozlaćenim ornamentima te skulpturama atlanta, karijatida, lavljih glava i sličnih. Još impozantnije ukrašen bio je niz pozlaćenih paradnih carskih prostorija u stilu ruskog baroka i rokokoa, također prema projektu Rastrellija, najpoznatija od kojih je Jantarna soba, što je opet priča za sebe. Zidove prostorija krasili su metri pozlaćene drvene rezbarije na kojoj je svaki ornament bio unikalan, zatim zidne tapete od kineske svile koja je u nekim prostorijama bila ručno oslikana, intarzije na podovima od skupocjenog drveta, kamini obloženi ručno oslikanim pločicama nizozemskih majstora. Uređivanje se nastavlja i kroz vladavinu Katarine Velike, s kojom se zapravo danas i povezuje naziv dvorca, a njezine privatne odaje prema njezinim je željama izveo stručnjak za interijere Charles Cameron u nešto suzdržanijem, klasičnom stilu, kao i novi paviljon, Terme Camerona.

 

Kompleks Carskog Sela nakon Oktobarske revolucije 1917. godine postaje muzejom, te se dio građevine prenamjenjuje u lječilišne i obrazovne ustanove. Početkom rujna 1941. godine započela je okupacija tadašnjeg Lenjingrada i svih okolnih mjesta, a 15. rujna dolazi do prvog artiljerijskog bombardiranja dvorca koje je izbilo prozore, oštetilo zidove te dvije prostorije. Od tada pa do kraja rata provodilo se sustavno bombardiranje cijele okolice, a kao posljedica uništeno je svih pedeset sedam prostorija u dvorcu. Tek u njih 16 pronađeni su fragmenti originalnih interijera, što je pripomoglo u njihovoj rekonstrukciji i odabiru materijala, dok su druge prostorije uništene. Ono što je i ostalo sačuvano, izgorjelo je u velikom požaru nakon oslobođenja dvorca od fašista početkom veljače 1944. godine.

Dio kolekcije slika i namještaja uspjelo se poslati za Novosibirsk i Sarapul, no zbog veličine ili kompleksnosti rastavljanja i manjka stručnjaka dosta je toga ostalo u dvorcu na nemilost okupatora.

Zanimljiv je opći pristup kulturi i umjetninama u ratnim vremenima. Tako je Treći Reich imao odjel s posebnom namjenom, iz kojeg su slali stručnjake i povjesničare umjetnosti na teren odmah nakon zauzeća određenog grada kako bi ustvrdili zatečeno stanje, vrijednost umjetnina i konfiscirali ono što su smatrali potrebnim. Dio je išao u državne muzeje i depoe, a dio u privatna vlasništva, u ovom slučaju kod H. Göringa. Po naredbi von Ribbentropa odneseno je sve što se odnijeti moglo: pozlate, svijećnjaci, lusteri, parketi, pločice, svilene zidne tapete, namještaj, sve što se našlo u arhivu i biblioteci, pa i spomenuta Jantarna soba, dar pruskog kralja Friedricha Wilhelma I. caru Petru I.

 

Jantarni mozaički paneli i drugi ukrasi sobe otpravljeni su u tadašnji Königsberg, danas Kaliningrad, gdje su bili izloženi u gradskom dvorcu kao ratni plijen. Nakon bombardiranja od strane britanskog RAF-a 1944. godine većina je grada uništena, uključujući i dvorac kojeg je zahvatio požar. Zapisi tvrde da je soba ponovno rastavljena i čuvana u podrumu do ulaska Sovjeta u grad 1945. godine, kada joj se gubi svaki trag. Svjedoci tvrde da je poslana u nepoznatom smjeru tri dana prije novog bombardiranja. Kasnije su provedena razna istraživanja po tom pitanju, no bezuspješno. Vlasti Sovjetskog Saveza voljne su bile vratiti impresionističku kolekciju, njihov plijen iz Berlina, misleći da će se njemačke vlasti tada sjetiti da se negdje po tajnim depoima nalaze i ruski jantarni paneli. Zamišljeni scenarij nije se dogodio te se 1980-ih osniva tim stručnjaka za Jantarnu sobu i kreće u rekonstrukciju iste na osnovi crteža, fotografija i arhivskih dokumenata. Glavni problem predstavljala je tehnika obrade i bojanja jantara te raspored boja na mozaičkim panelima, zbog čega se surađivalo s vodećim njemačkim i poljskim stručnjacima za jantar, a na kraju se sve izvelo onako kako su to radili majstori 18. stoljeća. Osim novca, obnova je oduzela i dosta vremena te je kompletiranu sobu svečano otvorio predsjednik Putin 2003. godine.

Što se tiče početaka rekonstrukcijsko-restauracijskih zahvata na dvorcu, oni započinju već u zimu 1944. godine, netom nakon oslobođenja od fašista. Dvorac je prvo očišćen od nakupljenog smeća i preostalih bombi, koje su težile i do tonu, te je postavljeno privremeno krovište i prozori kako bi se spriječilo daljnje propadanje uslijed hladne zime. Loša izvedba prvih zahvata samo je pospješila propadanje dvorca u poslijeratnim godinama. U isto su vrijeme zaposlenici i stručnjaci krenuli u prikupljanje razgrabljenog inventara i arhivske dokumentacije za njegovu obnovu na lokalitetima Lenjingradske oblasti, pribaltičkih zemalja, Poljske i Njemačke.

Stvarna obnova započinje tek 1957. godine, kada se konačno riješilo pitanje uprave i financiranja, te iz ruku Uprave ratne mornarice prelazi pod okrilje Ministarstva kulture. Već tada se susreće s prvim problemima – iznimno lošom privremenom zaštitom i nereguliranim korištenjem cementa na fasadi i ukrasima. Godine 1959. obnovljeno je i otvoreno za javnost pet prostorija sjevernog dijela dvorca kojeg nije zahvatio požar. Rekonstrukcija Velike dvorane ili Svijetle galerije dvorca započeta je krajem 1960-ih prema originalnim skicama B. Rastrellija, a ne prema predratnom izgledu. Voditelj projekta obnove A.A. Kedrinskij sa svojim je suradnicima (J.A. Kazakov, A.K. Kočuev, B.N. Lebedev, L.M. Šveckaja, N.M. Fomičeva) razradio plan rekonstrukcije svih parketa, stropnih oslika i pozlaćenih rezbarija uz pomoć skica pronađenih u Ermitažu i predratnih fotografija. Pristup rekonstrukciji bio je jednak kao i u ranije obnovljenim prostorijama: pazilo se na najsitnije detalje, sve je rađeno ručno, kako je nekad izveden i originalni interijer. Još je nekoliko prostorija obnovljeno 1960-ih, no novca više nije bilo. Tada novi direktor muzeja-parka razrađuje kulturni program muzeja kako bi postao rentabilan i tako osigurao novac za daljnju obnovu. Već 1980. godine obnovljen je cijeli niz paradnih prostorija sjevernog dijela, izuzev Jantarne sobe, a nakon četrnaest godina dovršena je i Velika dvorana. Početkom 2000-ih kreće se u obnovu najzahtjevnijih prostorija, predsoblja (Anticameri) i privatnih odaja Katarine Velike, tzv. Zubovskog krila.

Terme Camerona koje se neposredno nadovezuju na južno krilo dvorca također su pretrpjele velika razaranja, no tamo je u većoj mjeri nego u ostatku dvorca ostao parket, stropni oslici i zidni ukrasi. Stoga se tek tamo, a što se izričito naglašava u novijim člancima o obnovi dvorca, provodila konzervacija i restauracija po principima Venecijanske povelje, a tek gdje je bilo neophodno – ponovna izgradnja.

Činjenica da je više od 80 posto dvorca uništeno ide u prilog rekonstrukciji, koja je zaista bila neizbježna. No koliko je nužno bilo sprovesti je u 32 od 57 prostorija dvorca je upitno. Odluka iz 1957. godine govori da se “obvezuje Odjel za graditeljstvo i arhitekturu pripremiti i predati Odjelu kulture arhitektonsko-restauracijski posao za ponovnu izgradnju i restauraciju dvorca, kao jedinstvenog spomenika arhitekture 18. st. s maksimalnom sličnosti s originalnim, povijesnim izgledom”. Od prvih se dana veličaju pothvati restauratora “kojima se dive posebno Amerikanci, ali i Europljani”, naglašavajući da ručni rad pridaje udobnosti prostorija “u kojima su i carevi stalno nešto mijenjali, a ne samo živjeli u hladnim interijerima”. Također se samo usputno spominju nalasci prijašnjih ukrasa ispod odvaljene štukature pri procesu obnove dvorca.

Područje Sankt-Peterburga i okolice pretrpjelo je ogromna ratna razaranja, usporediva s onima u Poljskoj. Sve zgrade su obnovljene, a uništeni interijeri rekonstruirani prema prijašnjem stanju. Ono što se nekako zaboravlja naglasiti je da ne gledate u originalnu izvedbu, nego u originalnu zamisao, što vrijedi i za druge ruske gradove. Zato treba pohvaliti rad odjela za zaštitu i kulturu, koji se brinu o preko 2300 građevina proglašenim spomenicima arhitekture, te niz nevladinih udruga, što govori o visokoj osviještenosti i brizi o povijesnom centru grada. Sami građani, poučeni lošim primjerima, kategorički odbijaju u centru svog grada-heroja izgradnju bilo kakve sumnjive suvremene novotarije, dok tašta peterburška i prigradska arhitektonska baština šuti o svojim mračnim danima.