Irena Curić, 5. godina PUM/ANG
Početkom listopada otvorena je u Modernoj galeriji u Zagrebu nova izložba, i to ni manje ni više nego retrospektivna izložba jednog od naših najvećih živućih slikara i homo universalisa, Zlatka Boureka. Odmah na početku treba napomenuti da je riječ o slikarskoj retrospektivi, što znatno ograničava Bourekov opus. Zlatko Bourek široj je publici poznatiji kao kazališni scenograf, kostimograf, pionir crtanog filma kao i po mnogim drugim ostvarenjima. Zaista su fascinantna sva područja u kojima se Bourek okušao – ako u obzir uzmemo teatar, došao je čak do režije, a u vizualnim umjetnostima nema čime se nije bavio. Zanimljiva je i činjenica da je Bourek završio kiparstvo u klasi velikog Koste Angelija Radovanija, a generaciju je dijelio s Vaskom Lipovcem i Zvonimirom Lončarićem, što se u određenoj mjeri može osjetiti u opusima sve trojice autora: sve ih povezuje specifična tendencija dječjem, razigranom, šarenom i donekle grotesknom. Sklonost groteski osjetna je ponajviše kod Boureka koja, kako je to Tonko Maroević lijepo primjetio u svojoj monografiji, uvijek kvari hedonističku atmosferu njegovih slika donoseći notu tjeskobe i neizvjesnosti. Tu neizvjesnost donekle je potaknuo njegov boravak u vojsci koji mu je, sudeći prema odabiru motiva, ostao u sjećanju do danas.
Često ponavljani motivi na slikama su vojni avioni, maskirne uniforme, a velik broj ženskih aktova može aludirati na nedostatak ženske prisutnosti. Bourek je svakako umjetnik koji voli ženu, čak i ako je ponegdje njena pozicija podčinjena, što se prije treba shvatiti kao freudovska fantazma – žensko golo tijelo generičkog lica bez portretnih karakteristika kao čisti simbol žudnje. Sam Bourek naglasio je da se sa svojim prvim „drugaricama“ družio, ali bez skidanja odjeće. Perverzija je na njegovim slikama uvijek otvorena i iskrena. Bourek nije perverzan kako bi šokirao građanstvo, on naprosto želi pokazati sve, bez nepotrebnih krinki i pretvaranja. Osim motiva koje možemo vezati uz njegov boravak u vojsci, tu je još čitav niz motiva koji s tim iskustvom nemaju veze. Ono što je većini posjetitelja izložbe upalo u oči jesu motivi kruha, pereca, mesa i kolača (posebice kuglofa). Naravno, teško je odgonetnuti točan cilj spajanja naizgled potpuno nepovezanih motiva na istim platnima, no za to u krajnjoj liniji niti nema potrebe. Očigledno ni sam Bourek ne pokušava svoje slike zaokružiti u smislenu cjelinu. To se vidi i iz upotrebe stilskih sredstava poput lomljenja perspektive i izbjegavanja realnih prostornih odnosa u korist plošnosti, što slikama uvijek daje dojam sanjivosti, kao da voajerski upadamo u nečije tuđe maštarije ili snove. Ono što donekle ipak možemo iščitati iz njegovih slika jest povezanost s rodnim krajem. Bourek je rođeni Slavonac, te se na njegovim slikama uz već spomenute motive redovito mogu naći rijeke (Drava, Orljava), čamci (tzv. čiklo), mostovi. Bourek je snažno povezan sa slavonskom ravnicom, a ne krije ni svoje židovsko porijeklo, čiji su motivi prisutni u obliku Davidove zvijezde na mnogim njegovim platnima. Osim osvrta na motive koji se kod Boureka mogu nizati unedogled, treba se osvrnuti i na njegovu tehniku i spomenuti njegovu nevjerojatnu upotrebu boje, koja je u većini slučajeva potpuno nemimetična, ali uvijek savršeno definira volumen njegovih grotesknih likova. Uživo vidjeti njegovu sliku sasvim je drugačije nego vidjeti fotografsku reprodukciju u katalogu: način na koji se boje presijavaju stvara magičan efekt.
Što se stilskih odredbi tiče, teško je Boureka definirati i kontekstualizirati. Bourek je prije svega svoj vlastiti i ne pripada niti jednom većem stilskom pokretu. On uvijek stvara u duhu figuracije, bez većih promjena. Iako ga Maroević često pridružuje nadrealističkim tendencijama u domaćem slikarstvu, Bourek sam sebe puno više veže uz njemačku slikarsku tradiciju, s kojom je preko slavonske multikulturalnosti na različite načine došao u doticaj, a na studiju je mogao upoznati i modernije njemačke umjetnike poput ekspresionista i predstavnika Neue Sachlichkeita. Ipak, ne mogu se oteti dojmu da je na njegovo stvaralaštvo u nekoj mjeri utjecala i hrvatska naivna umjetnost koja također tematizira hrvatsko selo. I naiva sadrži dozu dječje razigranosti koja je uvijek isprepletena s tjeskobnom atmosferom kompleksne političke situacije na ovim prostorima i teška života, što je evidentno i kod Boureka (koji je ipak nešto manje socijalno angažiran od svojih kolega naivaca).
Vidjeti slikarsku retrospektivu ovog velikog autora posebno je iskustvo i otkriva nam dio njegova opusa koji je manje poznat hrvatskoj javnosti, čemu je možda uzrok činjenica da je Bourek samostalne izložbe imao u glasovitim institucijama kao što je MOMA u New Yorku, a kada se postavi retrospektivna izložba u Hrvatskoj, vijest ne odjekne u onolikoj mjeri koliko to umjetnik zaslužuje. U svakom slučaju, sve boljoj umjetničkoj ponudi Zagreba pridružila se i ova vrijedna izložba. Ne propustite pri posjeti prolistati Bourekovu monografiju izdanu povodom izložbe jer u njoj ćete naći i crteže iz vremena Bourekova školovanja koji otkrivaju od koje je točke umjetnik počeo stvarati da bi došao do najnovijih slika. Ne zaboravite na ulazu u prostorije prvog kata pogledati na stubištu njegovu sklupturu Beba iz Bizovca koja je dio stalnog postava galerije. I svakako ne propustite doći na izložbu koje je otvorena samo do 2.11.!
